THE CORSET – LAURA PURCELL

My sainted mother taught me the seven acts of corporeal mercy: to feed the hungry; refresh the thirsty; clothe the naked; shelter the traveller; comfort the sick; visit those imprisoned; and bury the dead.

Laura Purcell – The Corset

Uskoro nam Znanje donosi The Silent companions (Nijemi pratitelji) iste autorice, gotički roman koji me oduševio. ( Ali ja padam na takve priče 🙂 )

The Corset sam kupila čim je izašla. Potrajalo je dok nije došla na red, ali sad mi je legla ko budali šamar. Možda i zbog doba godine koje je taman za ovakve priče, a možda i zbog toga jer mi je ovo jedan od omiljenih žanrova, ali The corset je još bolja od The Silent companions.

Dorothea Truelove je bogata nasljednica koja je rano izgubila majku. Ona je lijepa i obrazovana, bogata i uspješna, no ima već 25 godina i još se nije udala. Postoji razlog zašto je tome tako…

People say hate is a waste emotion, a destructive force you can do nothing useful with. They’re wrong. I’ve gripped rage, i’ve wielded it like a weapon. But look at your face, miss. You’ve never hated one of your fellow creatures, have you?

Dorothea Truelove je zapravo mnogo više nego se vidi na prvi pogled. U kontekstu viktorijanskog doba, ona je čudna. Znanstvenica je, bavi se frenologijom, znanošću koja prem obliku glave pokušava objasniti čovjekovo ponašanje, predispozicije i karakter. Dorothea pokušava dokazati da se promjenom ponašanja i karaktera mijenja i oblik glave koji ‘e tada odgovarati novom karakteru. No, njen otac to smatra gubljenjem vremena i sramotom za ženski rod, jer ako se želi udati, trebala bi se baviti modom i sličnim gluparijama. Nije zadovoljan ni time što Dorothea često spominje majku, ljut zbog toga jer se preobratila na kršćanstvo. No, Dorothea čuva uspomenu na nju, njeguje sjećanje i još nije prestala žalovati. Još je progone slike majčine smrti u mukama, od bolesti koja nikad nije potvrđena, a mrtvozornikovo izvješće ne postoji. Zbog toga se drži majčinog popisa sedam činova milosti, od kojih je jedan posjećivanje zatvorenika.

Iako se njenom ocu to ni najmanje ne sviđa, Dorothea će početi posjećivati zatvorenice u Oakgate zatvoru. Tu će dobiti priliku proučavati frenologiju, utješiti one osuđene na smrt, pomoći tim ženama da se promijene…

No, ništa je neće pripremiti na Ruth Butterham. Ruth je šesnaestogodišnjakinja koja je ubila svoju gospodaricu – ženu kojoj je služila kao osobna služavka. No, Ruth je i talentirana švelja koja odbija u ruke primiti konac i iglu, iako je time godinama zarađivala za život. Ili preživljavanje, ovisi s koje strane gledate.

Ruth će Dorothei ispričati priču. Priču toliko strašnu i toliko jezivu, da čak i bez natprirodnih elemanata može proći kao horor. Priču o mučenju, o iskorištavanju, o potlačivanju onih koji si ne mogu pomoći jer nemaju izbora. O sudbini goroj od smrti, o stvarima koje je u svom mladom životu vidjela, proživjela i iskusila. Stvarima koje nitko ne bi trebao doživjeti. O nepravdi, o siromaštvu, o hladnoći i okrutnosti. O mučenju, o gubitku svojih najmilijih… O tuzi prevelikoj da bi je njeno mlado srce moglo probaviti. I o mržnji, dubokoj i hladnoj, mržnji zbog nemoći i bespomoćnosti, mržnji zbog nepravde i straha, zbog gubitka i zbog ljubavi.

Srce mi se paralo dok sam čitala Ruthinu priču, no u isto vrijeme su me prolazili trnci od jeze. Jer Ruth je tvrdila da ona jest ubojica. Da je ubila više puta. I da nisu sve te smrti bile namjerne, jer neko vrijeme nije bila svjesna svoje moći niti da ona odnosi živote. Ruth je ubijala na vrlo specifičan način – iglom i koncem. Tako što bi svoju nemoć, strah, slike koje nije mogla izbiti iz glave – pretočila u šavove. A šavovi su smrtonosni. U najboljem slučaju će onoga tko nosi neki  takav odjevni predmet otjerati u nestabilno stanje uma. U najgorem se umire u mukama. Ruth je svojoj posjetiteljici odlučila ispričati istinu – toliko strašnu i toliko jezivu da sam htjela zaklopiti knjigu u par navrata, ali nisam mogla. Progutala sam The Corset u jednom dahu.

Months? Lord, I beleive I would need years to untangle her soul to my satisfaction. When I think of Ruth, my mind is knotted and thick as tarred rope I found her picking, the very first day. “She does interest me, without a doubt. But I had hoped to meet with a child a little less… mad.”

Priča je to izdaji, o ljubavi i prijateljstvu, o samoći. O hladnoći. Okrutnosti. Ali i ono malo nade koju svi trebamo imati, o tračcima topline i o besmislu života na dnu.

Ruth će pričati, Dorothea slušati. No njena priča se ne poklapa s podacima koje joj priča frenologija i oblik glave. Ruth nema predispozicije za laganje. Ali ipak, njena priča ne može biti stvarnost… Je li luda? Možda je to bijeg od svega što je propatila. Ili njena znanost i nije tako točna? U trenutku kad Dorothea počne sumnjati u vlastito istraživanje, obratit će pažnju i na nelogičnosti u vlastitom životu, što će dovesti do pitanja – kako je njena majka zapravo umrla? I tko se krije iza njenih iznenadnih glavobolja, mučnina i slabosti? I na kraju – je li Ruth stvarno kriva za tolike smrti?

Sometimes you embrace anger, because… because it’s warm, when all around you turns cold.

Dorothea i Ruth – dvije djevojke iz različitih svjetova, koje se u drugačijim okolnostima nikad ne bi srele – na kraju će jedna drugoj biti spas. Jedna će ispričati svoju istinu, a druga napokon otkriti što se krije u njenoj.

A zašto korzet? Korzet ima jednu vrlo specifičnu ulogu u ovoj priči – ali morat ćete je otkriti sami.

It might have been the old corset, beneath my pillow. It might have been the rotting timber of my heart.

The Corset nije samo još jedan roman kojem je svrha utjerati vam strah u kosti. Smješten u viktorijansku Englesku ( moje omiljeno razdoblje), progovara i o odnosu prema ženama, o njihovom mjestu u društvu, o klasnim razlikama. O iskorištavanju sirotinje koju se većinom nije ni tretiralo kao ljude, već kao stoku. O strašnim smrtima u dužničkim zatvorima. O znanosti i njenom napretku. O pravu na dostojanstvo. Ali i slobodan izbor partnera, života, zanimanja. O opasnostima rađanja bez medicinske pomoći.

U jednu jezivu priču Laura Purcell je uplela čitav niz tema od kojih bi svaka bila dovoljna za višesatnu raspravu. U isto vrijeme se za ovaj roman jako dobro pripremila. Jer dok ćete zajedno s Dorotheom sumnjati u uzroke smrti koje Ruth priznaje kao svoje djelo, za svaku od njih zaista postoji znanstveno objašnjenje. No, ipak…. Je li nešto znanstveno objašnjivo samo zato što postoji prikladno objašnjenje?

Najviše me oduševilo što na kraju nisam imala neodgovorenih pitanja, a obično ih imam. I što The Corset ne gubi napetost cijelim svojim tijekom, a istovremeno je poput automobilske nesreće – ne sviđa ti se to što vidiš – ali ne možeš skrenuti pogled.

Ja vam The Corset od srca preporučujem. Slomit će vam srce. Više puta. Pokloniti nadu – onda kad treba. Shrvat će vas, zgaziti i onda ponovno dići samo da bi vas opet natjerao da plačete. No, na kraju – bit će ovo jedno posebno iskustvo. Jezivo.

Preporuka. Kisi ❤

MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga

DJECA VREMENA – ADRIAN TCHAIKOVSKY

img_20190909_172019_1792852984170591690676.jpg

Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić

 

 

 

TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina

USPAVANE LJEPOTICE – STEPHEN KING & OWEN KING

IMG_20190825_160355_964

Čak i s te udaljenosti, miris te bijele tvari bio je vrlo snažan i uznemiravao je time što se u njemu miješalo: u tom je mirisu bilo i krvi i tkiva, inteligencije i gladi, kao i elemenata duboke, duboke zemlje, jazbine svih jazbina. A što spava na tome velikom ležaju? Posve sigurno ne lisica, u to je bio uvjeren.
Stephen King & Owen King – Uspavane ljepotice

Ajde, napokon sam gotova s ovim 😀 I ovih 720 stranica vrijedi za 3 knjige, budući da sam je čitala 2 tjedna.

Nije kriva knjiga. Krivo je preseljenje u drugu državu, skakanje, namještanje, premještanje i umor.

No, bez obzira što sam je svako toliko morala napuštati i raditi nešto drugo, ili se onesvijestila od umora – cijelo to vrijeme mi je držala pažnju i zapravo sam jedva čekala svaki slobodni trenutak da joj se vratim.

King kao King, ne ide bez barem malo mistike i fantasy elemenata, ali za razliku od većine njegovih djela ( od kojih većinu nisam pročitala – mea culpa – ali hoću s vremenom 😀 ) – ovdje ima neusporedivo manje makljaže nego inače. ( Iako je ima, naravno – bez toga ne može 😛 )

Jednog dana, koji je počeo kao sasvim običan dan, počele su kružiti vijesti da se neke žene u staračkom domu negdje u Australiji nisu probudile. Nisu mrtve, samo spavaju. Ali se ne bude. Što je čudno. A čudno je i što im se oko glave stvorila neka vrsta kukuljice koja postaje sve deblja.

Što je to? Kakva je to zaraza? Virus? Masovna histerija?

Do trenutka kad Michaela Cotes, etablirana novinarka krene izvještavati o fenomenu koji pogađa samo žene, tzv virus je već dobio ime – Aurora. Stanje postaje alarmantno. Do tog trenutka jasno je već da žene ne smiju zaspati. Jer ako zaspu, neće se probuditi. Bolest pogađa sve, i male bebe i djecu i starice i žene u naponu snage.

Michaelina majka – Janice Coates – glavna je i odgovorna u ženskom zatvoru Dooling, u gradiću Dooling u Zapadnoj Virdžiniji.

Lila Norcross na čelu je policije. Njen suprug – Clint Norcross – zatvorski je psihijatar.

Virus je i u zatvoru počeo uzimati maha kad se odjednom odnekud pojavila Evie Black, polugola i bosa. Nitko je ne poznaje, ali ona poznaje sve. Ubila je 2 muškarca snagom superheroja, prate je noćni leptiri, a rane joj zacjeljuju neočekivanom brzinom. Lila ju je dopratila, Janice primila u zatvor, a Clint će u nadolazećim danima odigrati ključnu ulogu.

Većina žena će zaspati. Evie Black također, no ona se budi kao i prije. Neke će ostati budne, ali ne i uračunljive.

Neke od onih koje su zaspale odlaze u neko drugo, mjesto. Bolje? Pravednije? Tko o tome odlučuje? Jedna od njih je i Lila, šerifica koja je u nekom trenutku, nakon par dana nespavanja, nakon nekih napokon riješenih stvari sa suprugom i sinom – odlučila da je preumorna. I probudila se na drugom mjestu, s nekim drugim obavezama. U nekom drugom, a opet istom svijetu. Boljem? Ili samo mirnijem u početku? A stići će i druge žene. I Janice. I zatvorenice. Od kojih ćete svaku posebno upoznati.

Tko ili što je zapravo Evie? Ona koja tvrdi da je tek poslanica? Ona koja je možda, a možda i nije sve ovo izazvala? Što želi? I zašto?

Dužnosnik Wettermore zabilježio je dio njezina buncanja: Crna Anđelica uspela se iz korijenja i spustila s granja. Prsti su joj smrt, a kosa puna paučine, dok je san njezino kraljevstvo.

Možda se sama Priroda napokon pobunila protiv ljudi, protiv onoga što joj prijeti? Ili je Evie možda tek upozorenje? Test?

I kako će muškarci, koji ostaju bez žena, kćeri, majki, djevojaka – kako će se oni sa situacijom? Izazivanjem kaosa? Hoće li moći mirno sagledati opcije? I kako će se nositi s nezbježnim?

Svi oni imaju svoje male tajne, neke samo njima logične ideje i poneke nedovršene poslove.

Ali nekako će zaključiti da se sve više-manje vrti oko Evie… I što će onda? Hoće li je zaštititi? Uništiti? Iskoristiti? Ili će nas sve skupa na kraju iznenaditi? 🙂

Neke od tih žena istovremeno postoje u dva svijeta. No, ako prestaneš postojati u bilo kojem od njih, prestaneš u oba. Je li muškarcima olakotna okolnost što to ne znaju? Ili možda ipak ne?

Jednom davno živio je neki neobični i nepoznati zatvorski psihijatar koji se odijevao samo u crno, te je istrčao u noć i legao posred jednog traka međudržavne autoceste. Trailwaysov autobus dojurio je upravo tim trakom i riješio ga svih muka, pa su svi ostali živjeli sretno ili možda nisu, no to više nije bio problem tog čudnog i nepoznatog zatvorskog psihijatra. Svršetak.

Uspavane ljepotice je knjiga koja ima neke svoje sitne nedostatke – rat između spolova je dočaran s idejom i priznajem da ima svoju vlastitu logiku, ali većinom generalizira. No, budući da prikazuje jednu alternativnu stvarnost – meni je to bilo ok.

Druga stvar je ta što na kraju nisam dobila sve odgovore koje sam željela, ali to kod mene često završi s par neodgovorenih pitanja.

No kad se sve zbroji, ovo je jedan napet i intrigantan triler s mnoštvom likova i polako građenom napetošću. Ima i košmara i nadrealnih elemanata, a mene se nekim stvarima lako kupi.

Malo se zamisliš. O stoljećima ženske potlačenosti, o tome kakav bi svijet bio kad bi nadvladala ne rasa, nego spol. Bi li muškarci uništili ratovanjem i svađom i posljednju mogućnost spasa čovječanstva? Bi li žene bile bolje i dogovaranjem postigle više? No, kakav bi to bio svijet kad bi jedan spol i dalje bio potlačen? Jesu li muškarci zavrijedili milo za drago nakon stoljeća upravljanja svijetom, a da je jedini rezultat svega to što svijet polako ide kvragu?

Kako spriječiti propast? Je li ovo knjiga koja na neki uvrnuti način ponavlja opći potop?

I što bi se zapravo dogodilo kad bi SVE žene zaspale? Koja je poanta svega?

Što je Evie? Je li ona stvarno samo poslanik koji odrađuje nečiju zapovijed i ako je tome tako – čiju? Jesmo li mi samo igračka u rukama nekog moćnijeg i starijeg i što želi od nas? Kako se i zašto moramo – ponovno – iskupiti?

Zanimljiva je ovo knjiga 🙂 Možete je čitati kao triler i triler će biti . Ali, ako želite – možete o njoj promišljati i pronaći ćete više od jedne teme za raspravu. Svakako bi bila dobar izbor za neki book club.

A onda – i King je King. U suradnji ili bez. Uživala sam. Sviđa mi se. Preporuka 🙂 ❤

Nailaziš na razna stvorenja u dubini zemlje, daleko ispod ostataka planina koje su rudari uništili, stvorenja bez očiju koja su slobodnija nego što si ti ikada bila. Jer žive kako žele, Jeanette. Ispunjeni su u toj tami. Sve su ono što žele biti.

Kisi.

***********************************************************************************

Stephen King & Owen King

Uspavanje ljepotice

Znanje

Preveo: Damir Biličić

BEL CANTO – ANN PATCHETT

IMG_20190814_114905_201

G. Hosokawa joj se nasmiješio. vrtjelo mu se u glavi od prirodnosti njihova razgovora, iznenadne lakoće s kojom su se družili. Što bi bilo da Kato nije znao svirati glasovir?

Ann Patchett – Bel canto

Neću lagati. Većinom mi je bilo dosadno, nezanimljivo i bezveze.

Likovi su me živcirali. Sve je bilo presporo i razvučeno. Situacija nerealna.

I opet, da nije bila izbor za ovaj naš mini book club, mislim da bi ostala ostavljena nakon 50 stranica.

Ali… Drago mi je da nije. Ova priča nema sretan kraj, ali kraj je podignuo knjigu za 2 ocjene – jer je – realan. I na kraju sam tek počela razmišljati o tome što sam zapravo pročitala. Volim ovaj naš klubić. Natjera me da pročitam knjige koje inače možda nikad ne bi.

Situacija je krajnje osjetljiva – najslavnija operna pjevačica na svijetu – Roxane Coss – našla se zarobljena u kući potpredsjednika neke državice u Južnoj Americi, nakon što su na njezin privatni nastup za japanskog biznismena upali teroristi koji su namjeravali zarobiti predsjednika.

No, predsjednika nije bilo. Čovjek je odlučio da mu se neda ići jer je na programu sapunica. Nije da imam neki komentar na ovo. Ali ok.

Nakon što ne nađu predsjednika, otmičari su izgubljeni. I svi uzvanici su izgubljeni u novonastaloj situaciji uključujući i Roxane.

Roxane, kojoj se svi dive, čija karizma nadilazi granice realnog i čijim molbama čak ni opasni otmičari ne uspijevaju odoljeti.

Nakon što se pojavi predstavnik crvenog križa u ulozi pregovarača, generali puštaju žene, starce, djecu, bolesne i radnike. Ostavljaju samo one za koje im se čini da će imati neke koristi. I Roxane,  Gospodin Hosokawa, poslovni čovjek zbog kojeg je cijeli događaj i upriličen – također je tu. Njega su koncertom Roxane Coss htjeli udobrovoljiti i privoljeti na ulaganje u gospodarstvo. No, on to nikad nije imao u planu. Ali je oduvijek bio očaran Roxane, njenim glasom, njenom izvedbom.

Od trenutka kad postaje izgledno da se talačka kriza neće riješiti u par dana, svjedočimo transformaciji cijele situacije koja je započela puškama, upadom i zarobljavanjem ljudi u – nešto drugo.

Svi oni, i teroristi i zarobljenici, prisiljeni su živjeti zajedno. Teroristi, zato što su već napravili glupost, ali im ne pada na pamet odustati pa iz situacije pokušavaju nešto izvući, a zarobljeni jednostavno nemaju izbora.

Kad god bi Messner otišao, na kuću bi nalegla tuga koja je znala potrajati satima. Svi su bili vrlo tihi i nitko nije slušao dosadne poruke koje je policija odašiljala s druge strane zida. Beznadna situacija. Predajte se. Nećemo pregovarati.

I tu ću se dogoditi nešto posebno, nešto nadrealno, a ipak toliko prirodno. Svi oni, i “zločesti” i “dobri”, ispod vanjštine, ideala i htijenja – svi su samo ljudi. Ništa nije crno -bijelo. Neke priče počinju, neke će završiti. Do samog kraja, koji me bitno uzdrmao, nisam ni shvaćala što mi je autorica zapravo napravila polaganim pričanjem i opisivanjem likova, situacija, događaja, sitnih i manje sitnih problema, karaktera, osjećaja… Da, bilo mi je dosadno i ponekad čak bezveze, ali natjerala me da se povežem sa svakim od likova, suosjećam i shvaćam. Natjerala me da ni ne shvatim koliko su mi postali važni. Da ih sve vidim kao ljude, djecu, uhvaćene u situaciji, u njihovim moralnim dvojbama, težnjama, ciljevima… Sredstva da bi se ti ciljevi postigli bila su van svake sumnje neopravdana i opasna, postupci nepromišljeni, reakcije ishitrene. Ali ljudi su. Većina tek djeca. Nisu znali drugačije. Ili nisu dovoljno promislili. A neki su samo slijepo vjerovali. Što je također ljudski.

Natjerala me da dišem sa svakim od njih dok su u toj izoliranoj situaciji proživljavali svoje drame. A onda mi ih je oduzela.

Natjerala me natrag u realnost. Jer i ja sam se uljuljkala u tu neku paralelnu dimenziju gdje je sve lako, gdje nikom ne pada na pamet otići, gdje više ne postoje stražari i  zarobljenici, gdje život jednostavno teče…

I tad sam se zapitala – možda smo previše isključivi. Previše sitničavi, previše ponosni. Možda trebamo više obračati pažnju na ono što je bitno – na život – na ljude. I ti tzv teroristi su imali plemeniti cilj, iako su odabrali krivo sredstvo…  No, da li ih to opravdava? I možemo li, smijemo li gledati van okvira, i shvatiti da su i oni bili samo žrtve okolnosti?

Na neki čudan način bio je ljubomoran na Ishmaela, koji sjedi podno njezinih nogu. trebao je samo nekoliko centimetara pomaknuti ruku da joj dodirne gležanj.

 

Od tad cijelo vrijeme razmišljam o tome kako se ista situacija iz različitih očiju drugačije vidi. Ja sam vidjela ljude. Vlada vjerojatno prijetnju. Poneki vlastitu korist. Vjerojatno je bilo i onih koji su vidjeli prikrivanje interesa. No nitko nije vidio ljude. SVE ljude.

Ne opravdavam postupke i reakcije, ali razumijem. Razumijem i drugu stranu. No, što bi bilo kad bi, prije nego pošaljemo oružje – razgovarali?

Ne znam da li da vam preporučim Bel Canto – nije me izula iz cipela. Ali zbog tog kraja… Zbog njega je možda vrijedi pročitati još jednom.

Knjiga je ispirirana istinitim događajem kad su u Limi teroristi napali japansku ambasadu. Na tome je Ann gradila koncept za knjigu. Proguglati ako vas zanima 🙂

 

Kisi ❤

 

Ako ljudska duša može sanjati o meni, neka me se sjeća i nakon buđenja.

I posebno hvala mojoj dragoj Ani na fotkici 🙂 Ja sam vratila knjigu u knjižnicu i zaboravila fotkati ❤

¸*********************************************************************************

Ann Patchett

Bel Canto

Algoritam

 

 

 

 

 

 

 

OSLIKANI ČOVJEK – PETER V. BRETT (Ciklus o demonima)

IMG_20190807_104611_987

“Mala, mi smo ono što odaberemo biti”, rekla je. “Dopusti da ti drugi odrede vrijednost i već si izgubila, jer nitko ne želi da drugi vrijede više od njega samog.”

Peter V. Brett – Oslikani čovjek

Dan je siguran. Danju je kretanje slobodno. Osim ljudske opasnosti, ništa drugo ne prijeti iza ugla. Danju se normalno živi, kreće, radi. Danju se i putuje. NajsigurnIJe na one udaljenosti koje možete prijeći za danjeg svjetla.

Jer jednom kad se spusti noć, samo se Glasnici usude putovati. Zaštićeni simbolima. Jer noću izranjanju Demoni. Drveni, vodeni, zračni… Pojavljuju se iz tla, iz same Srži, materijaliziraju i napadaju da ubiju i žderu. Rane su većinom smrtonosne. Jedina zaštita su simboli koji povezani i naslikani ili urezani ili nacrtani, čak i štapom urezani o tlo – pružaju magijsku zaštitu. Demoni su načinjeni od magije, i magija je sredstvo zaštite.

Jedno je bilo riskirati život noću, noću nije imao što izgubiti, nikog tko će ga oplakivati. Ako umre, neće napuniti nijednu bočicu suzama.

Nekoliko stotina godina demoni haraju zemljom i pustoše ljudska sela. Gradovi su zaštićeniji, opasani zaštićenim bedemima.

No, nije uvijek bilo tako. Stoljećima prije nego su se demoni uzdigli drugi put – nije ih bilo. Poraženi u davnom ratu, u tišini i tajnosti čekali su povoljan trenutak. Čekali su da se ljudi opuste. Da obrane popuste. Da ih se zaboravi. I tad su ponovno napali.

No stari simboli su zaboravljeni, stara magija iščezla, stare ruševine skupljaju prašinu.  Izbavitelj još živi u sjećanjima mnogih, no sad je preobražen u mit koji ne prepoznaju ni kad im je pred nosom. Nitko ne zna sve, a znanje je raštrkano po svijetu i ono malo ljudi koji još pate, neke tajne ljubomorno čuvaju. Ostalo im je još ono malo magije i simbola kojih su se sjećali, da se zaštite bez pružanja otpora.

“Mitovi imaju moć.,” rekao je Rojer. “Ne odbacuj ih olako.”

I bilo bi tako još tko zna koliko stotina ili tisuća godina , da nije bilo troje djece koja se možda nikad ne bi susrela da nisu odlučila biti svoja.

Arlenu je umrla majka jer mu je otac kukavica. Kad su ga htjeli oženiti protiv njegove volje, pobjegao je. Od malih nogu crtao je znakove bez ikakvog predznanja bolje nego većina odraslih. Pobjegao je sam u noć – i preživio. Proći će godine prije nego mu se  put ukrsti s drugo dvoje junaka, ali odlučio je biti svoj.

Isto je napravila i Leesha. Odlučila je uzeti svoj život u svoje ruke i odbiti udati se za lokalnog nasilnika koji ju je uz to još i osramotio lažima. Pobjegla je u naukovanje babi Bruni, staroj travarici koja jako dobro zna što je dobila za šegrta.

Rojeru su demoni ubili roditelje. odgojio ga je alkoholizirani žongler, nekoć na glasu po izgledu i vještinama, ali sad samo još sjena nekadašnjeg čovjeka. I Rojer će morati bježati.

U trenutku kad im se priče spoje, iza njih su godine iskustva, znanja i volje da nešto promjene. Ali kakve priče! Stvarno sam uživala čitajući priču svakog od njih. Priču o hrabrosti, nepokolebljivosti, cijeni koju teška srca moraju platiti da bi slijedili svoj put. Nije dovoljno samo braniti se. Potrebno je i poduzimati.

 

Meni je ovo otkriće.  Nisam se do danas susrela s Brettom, nažalost, nekako mi pobjegao ispod radara, a sad mi je drago da sam ga otkrila.

Jer jaaako volim dobar fantasy. A ovo baš je dobar fantasy. I uz to je i mračan, a to tek volim. Na kraju nisam mogla stati čitati i stvarno me mučilo to što nemam u rukama odmah i nastavak – Ciklus o demonima se sastoji od 5 knjiga i nekoliko novela. Novele sam naručila, a drugu knjigu nestrpljivo čekam.  Načula sam da je sve dalje – sve bolje.

Privuklo me to što radnja stalno teče, što u likove dobivao kompletan uvid, likove koji su kompleksni i živi,  imala sam dojam da sam svakog od njih osobno upoznala. Mračna atmosfera, opasna putovanja, magija. Neka viša svrha i cijelo pleme koje je naravno nešto krivo shvatilo.  U dahu sadm došla do kraja knjige i želim još.

Roman je u isto vrijeme napet i nježan i tužan i sretan i borben i magičan. 550 strana u dan i pol. Uz Prdeka, 100 stvari za obavit, i mrtva umorna.

Jedva čekam nastavak!!!!!

Kisi ❤

 

************************************************************************************Peter V. Brett

Oslikani čovjek

Ciklus o demonima

Hangar7

Preveo – Igor Rendić

 

 

 

 

 

ONCE UPON A RIVER – DIANE SETTERFIELD

IMG_20190805_134126_205

The Swan was a very ancient inn, perhaps the most ancient of them all. It had been constructed of three parts: one was old, one was very old and one was older still.

Diane Setterfeld – One upon a river

The Swan,  drevna gostionica na obali Temze, mjesto je u kojem se pričaju priče. Neobične priče, svakodnevne priče, prastare priče, napuhane, smiješne, ozbiljne, strašne, lijepe, ružne, duge i kratke. Svejedno je, glavno je da tu priču znaš ispričati. Mnogo je gostionica uz obalu rijeke koja je Temza, ali to i nije. Svaka je posebna, jer svaka se bavi nečim drugim.

Ali samo u Swanu se pričaju priče. A rijeka je rijeka. Teče i nosi sa sobom. Poplavljuje, pročišćuje. Odnosi i donosi i nitko ne zna odakle počinje.

Rijeka je živa. I legende su žive. Mnogo starih predaja još živi u riječnim selima, u gostionicama i ponekim iskustvima.

Možete čuti priču o Quietly – ju, skelaru koji odnosi one kojima je kucnuo čas na drugu stranu… Ali izbavljuje one kojima još nije.  A ima i drugih priča. Joe će ih najbolje znati. Joe, ponajbolji pripovjedač otkad riječni ljudi pamte. I Margot, čija gostionica je stara koliko i ona sama , pa još mnogo puta toliko.

Something is going to happen.

I ova riječna priča započinje – pričom. Pričom u Swanu, koja je naglo utihnula kad je rijeka dovela na vrata teško ozlijeđenog čovjeka s mrtvom curicom. Koja je bila mrtva, a onda nije. Može to potvrditi Rita Sunday, mjesna medicinska sestra koja je jednako dobra kao i bilo koji doktor, ako ne i bolja. Bila je mrtva, a onda nije.

Djevojčici je oko 4 godine, ne govori i često zuri u rijeku, veseli se rijeci, čeka rijeku. Čija je? Tko je?

U jednom trenutku to je nepoznata curica koja je bila mrtva, a onda nije. No, do jutra, kad se iz Swana pronese glas i započne priča, ona je Anne – davno izgubljena sestra, Amelia, nestala kći, ali i Alice, unuka koja je prvo bila skrivana, a zatim se utopila u Temzi.

Something happens and then something else happens and then all sorts of other things happen, expected and unexpected, unusual and ordinary.

3 obitelji, 3 djevojčice, 3 zagonetne sudbine. Koja od njih je ovo dijete koje je bilo mrtvo, a onda opet nije? I kako će rijeka ispričati priču o nijemom djetetu koje je nađeno na obali, kako će satkati njenu sudbinu? I što će svaka od ovih obitelji naučiti o sebi dok se potajno nada da je djevojčica njihova… Što će naučiti o svijetu, jedni o drugima, o rijeci, o predajama, o snovima i nadi? I o porijeklu, genima i napretku medicine…

Toliko je u ovoj priči vode, njenih pritoka i tokova, bujanja i padanja i virova i vrtloga. toliko je divno ispričana.

Ova priča se čita polako. Polako se odmotava njena nit i polako sve svoje pritoke spaja u jedan tok. Ali toliko sam uživala, polako, dok se priča odmotavala i tekla, dok je voda vodila glavnu riječ. Dok su ljudske sudbine naoko nepovezanih ljudi polako postajale povezane i dok je u Swanu bilo priča.

Svaki lik je ovdje važan i dubok i smislen. Svakog treba upoznati, uz svakog ponovno pogledati komadiće priče iz drugog kuta. Svi će se oni sliti u istu priču jer pritoci upravo tome i teže. I na svakoga u ovoj priči treba obratiti pažnju.

There are stories that may be told aloud, and stories that must be told in whispers, and there are stories that are never told.

Ne mogu vam je prepričati, dovoljno sam rekla. Ali sam je čitala dok sam hodala po čisto rublje u perilicu, putem do sušilice, dok sam kuhala, kad bi odvela dijete u vrtić, pa se vratila i nisam htjela stati, opčinjena rijekom i pričom i svima koji su se našli dotaknuti djetetom koje je bilo mrtvo  – a onda nije.

Jer ima tu još mnogo toga. Ima porušenih nada i pronađenih snova, prihvaćanja neminovnog i prkošenja zloj sreći. Ustajanja za sebe i zagrljaja slabijih, dječjih nadanja i duboke tuge, natruha sreće i polomljenih iluzija. Ima života i ima smrti. Postoji tajnovitost rijeke i njena velikodušnost,  neke stare predaje oživjele i istinite, postoji odricanje i žrtva, i vjera i nada i ljubav.

At the Swan, summer turned to autumn and the rain did not cease. There were no more frowning conversations about the danger of a poor harvest, for it was now a certainty. No amount of sunshine could change anything.

I nakon svega, sve je to život , a i život nosi rijeka. Temza, koja to i nije, ili neka druga… Svaka nosi neku priču i nečije sudbine povezane pritocima.

Otvorite dušu, pročitajte knjigu. Vezat će vas, a onda pustiti. Jer, sigurno imate neku svoju rijeku koju valja slijediti.

Kisi.

Marilyn Monroe – Javni i tajni život – Charles Casillo

IMG_20190803_104448_984

Sva psihološka proturječja svojstvena Marylin bila su ondje:  poziranje bez odjeće, gizdava, prpošna seksualnost i potreba da se pokaže ozbiljnom glumicom. Sljedećih desetljeća takvo što postat će uobičajeno, ali 1962. se od 35-godišnje žene očekivalo dolično ponašanje, a nage scene u nj nisu spadale.

Charles Casillo – Marilyn Monroe  – Javni i tajni život

 

Marilyn Monroe je bila najslavnija glumica svijeta. Svijet je bio očaran njenom pojavom, ljepotom, ponašanjem… Malo manje glumom, ali i tu se počela dokazivati kao talent, a ne samo tijelo.

Sve što je snimila, postalo je hit.  Gdje god se pojavila, bila je senzacija. Ljudi su padali u nesvijest. Oni koji bi je uspjeli dotaknuti, bili su u ekstazi. Imala je sve.

Ahaha. Dobar vic.

Marilyn, ona prava, imenom Norma Jean, krila je strašne unutarnje demone koji su je naposljetku uništili. Bila je dijete koje nitko nije želio, ali su se svejedno njome loptali. Malo bi je dali u udomiteljstvo, pa je maknuli od ljudi na koje se taman navikla jer im je tako odgovaralo. Da je ostala kod nekih od tih ljudi, možda bi imala normalan život. Možda bi joj nježna dječja psiha ostala netaknuta, pa bi mogla podnijeti slavu i usamljenost.

S tim djetetom su radili što su htjeli, a da nitko nije uzimao u obzir moguće posljedice. Majka je nije željela, a i bila je psihički bolesna. Oca nikad nije upoznala, osim na fotografiji i  zato ga je cijeli život tražila u drugima. Uvijek se ponašala onako kako je mislila da se od nje očekuje, samo da bi negdje pripada, bila dio nečega, da bi bila manje sama.

Ali bila je sama. Od rođenja je zapravo bila sama i usamljena, i ono malo topline koje je u djetinjstvu uspjela dobiti, brzo bi joj bilo oduzeto. Zbunjivali su je različitim odgojem, premještanjem od jedne obitelji drugoj, a majka, skrbnica i ostali koji su zapravo trebali voditi brigu o njoj, ostavljali su je kako se kome sviđalo.

Izrasla je u prekrasnu djevojku poremećene psihe. Kao da su u njoj živjele dvije osobe. Kad su je otkrili, bila je u dvadesetima i radila na pakiranju padobrana. Prvi poslovi bili su modeling i statiranje, a kasnije je započela glumiti. I stvorena je Marylin. Prekrasna glumica zavodljivog glasa i stasa, platinaste kose i očaravajućeg osmijeha. Sve što je napravila, na platnu je funkcioniralo savršeno.

Ali u pozadini se odvijalo ono mračno. Njeni strahovi, pomanjkanje samopouzdanja, usamljenost, neodlučnost oko toga što zapravo želi doveli su do toga da je postala neuračunljiva, tužna, sklona depresiji, drogama… Ljudi su je ili iskorištavali ili nisu znali kako da joj pomognu.

Bezazlenost spojena sa seksualnošću sprečavala je svaki pokušaj osude. Rasla je poput divljeg cvijeta, nesvjesna svoje vrijednosti sve dok netko nije prepoznao nešto prekrasno u njoj. Njezino bezazleno shvaćanje seksa – što je uspješno prenijela na filmsko platno učinilo ju je pionirkom. Nevinost i humor pomiješani s erotikom postali su zaštitni znak Marylin Monroe. 

Afere, skandali, sve što prati slavu događalo joj se bez da je mogla puno utjecati, ali nije namjeravala puniti novinske stupce. Htjela je samo da je netko voli.

Umrla je premlada. Bilo da je nesretan slučaj, splet čudnih okolnosti, depresija ili netko drugi ima prste u tome – velika je tragedija što je prerano otišla. Nama. Ona je vjerojatno u tome vidjela izlaz…

Bila je prekrasna. Ali ne svojom krivnjom – i oštećena.

No, ja je i dalje volim. Pročitala sam puno o njoj i velik dio života je obavijen velom tajne. Ali tako to treba i biti, ne trebaju svi znati sve, pa čak i ako si javna osoba. Od ob+vog ostalog, što je u stvari prava istina? Nikad nećemo doznati. Ali filmove i slike i dalje možemo gledati.

Marilyn Monroe umrla je zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, auloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se vrlo teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala pronaći  identitet i stvorila je jednu “sebe” omiljeniju od svojih najsmionijih snova, no taj je dio potisnuo ostale dijelove njezina bića.

Charles Casillo – Marilyn Monroe – Javni i tajni život

RIP Marilyn. Nadam se da ti je tamo negdje dobro, da nisi više sama ❤

****************************************************************************+

Charles Casillo

Marilyn Monroe – Javni i tajni život

Profil

Prevela – Branka Maričić

 

VRAŽJI OKOT – MARGARET ATWOOD

IMG_20190802_105042_077

Ona zaplotnjačka svinja, onaj izopačeni gad Tony ide Felixu na dušu. Najvećim dijelom, što jest, jest. Predbacio si je to, nejednom, svih ovih dvanaest godina. Previše prostora je dao Tonyu, nije ga nadgledao, nije mu se nadvirivao iznad podstavljenih ramena onog šminkerskog odijela na tanke prugice. Nije kužio štihvorte, a pohvatao bi ih svatko s pola mozga i dva uha. Još gore – u tom zlopakom društvenom alpinistu, tom makijavelističkom ulizici, on je vjerovao. Popušio je foru: Ma to ću ja, što da se ti gnjaviš, uvijek mogu uskočiti. Kapitalna budala – eto što je bio. 

Margaret atwood – Vražji okot

Još jedna knjiga iz Hogarth Shakespeare priče. Oluja ispričana isponova. Već tu me dobila.

Prvo – prijevod je zakon.

Drugo – tko nije pročitao Shakespeareovu Oluju, pravac knjižnica jer vam je ja ne namjeravam prepričavati, a i trebali ste to odavno apsolvirati. 😛

Treće – stvarno sam se dobro nasmijala.

A četvrto – svaka čast Atwood.

A sad – Oluja isponova i nije baš skroz smiješna i zabavna. Ponekad je mračna i tamna, prepuna boli i tuge. I tjeskobe i mračnih stanja izgubljenosti. Poraza. Izdaje.

Felix , umjetnički direktor  Festivala Makeshiweg otpušten je upravo uoči premijere Oluje, djela koje obožava i kojim je opsjednut. Nedavno je izgubio suprugu i malenu kćer – Mirandu.  Teško se nosi s gubitkom malene, pa je i postavljanje Oluje njegov način da je nekako pokuša oživjeti.

Nakon otkaza, koji je bio ružan i grub, ali i neosnovan i namješten, Felix će potražiti utočište daleko od svega i svih, u nekoj straćari bogu iza hozentregera, gdje jedva postoji struja, a kamoli internet.

S vremenom se snađe. A s vremenom se u njegovom umu oblikuje i osveta, pa uz malo sreće i puno pameti uspije skovati plan kojim će vratiti svima za svu nanesenu nepravdu…

Ne, previše je boli., još uvijek. NE razmišljaj o tom, kaže u sebi dok zakopčava gumbe na košulji. Drži to negdje daleko. Pretvaraj se da je sve to samo film.

Margaret Atwood – Vražji okot

Pronaći će u zatvoru mjesto nekakvog umjetničkog učitelja i stvoriti ekipicu koja je, osim na glumu i postavljanje Shakespearea, spremna i na štošta drugo.

U ovoj priči Felix je, naravno, Prospero – čarobnjak i pravi zakoniti milanski vojvoda. Ostatak ekipe ćete upoznati usput, ali moram priznati da je Atwood majstorski prepričala Oluju. A Oluja mi je jedna od dražih Shakespearovih djela.

Cijela knjiga je luda skroz. Od prevoditeljičinih upadica  i briljatno prevedenih fraza do Felixovih ludih planova i njihove izvedbe.

Ne kaže se uzalud da se osveta servira hladna. U ovom slučaju čekala je 12 godina. ali isplatilo se. Itekako se isplatilo.

Neću ulaziti u slojeve jer bi to značilo da ulazim u slojeve Shakespearovog uma, a mislim da za to nisam dovoljno potkovana znanjem, a i ova recenzija bi se odužila. No, jedno je sigurno – nikad Shakespeare nije samo drama ili samo komedija. Kod njega nije crno – bijelo, pa su zato i likovi vrlo slojeviti i njihovi postupci životni, bez obzira bili opravdani ili ne.

Oluja će na sreću, završiti sretno. Felix ne može vratiti Mirandu, ali će vratiti neke druge stvari i naučiti pustiti kćer koje više nema. I svi ostali mnogo će naučiti iz njegovih egzibicija. I na kraju, zašto Vražji okot?  Pa, i to je još jedan lik. Ispostavit će se- prilično bitan.

 Ne, Felixe, nije, odlučno kaže sam sebi. Prospero nije lud. Ariel postoji. Njega vide i čuju i drugi ljudi, ne samo Prospero. Čarolija je stvarna. Drži se toga.  Vjeruj tekstu.

No, može li se tekstu vjerovati? 

Margaret Atwood – Vražji okot

I zato vas opet tjeram da pročitate pravu Oluju ( iako je prepričana na kraju knjige, ali nije to baš to … )

Zaključak na kraju – Vražji okot je skroz luda, zabavna i lagana knjiga, ali u isto vrijeme vrlo slojevita, mračna i puna simbolike. Zabavit ćete se, o da. To je sigurno. Vjerojatno i cerekati na sav glas 😉  Postoji još niz drugih likova koji su također prilično zabavni, a mene su najviše zabavljali prepravljeni stihovi u Shakespeareovom stilu koji je izvodila skupina zatvorenika. Tekstove su pisali sami 😉 😀 No, ona nota dijaboličnosti, okrutnosti i osvete koja se proteže kroz čitavu priču – e, to mi je onaj detaljčić koji me zapravo kupio.

Uživajte!

Kisi.

*************************************************************************************

 

Margaret Atwood – Vražji okot

Hogarth

Profil

Prevela: Giga Gračan ( Bravo!) 😀