ŽIVI PIJESAK – MALIN PERSSON GIOLITO

IMG_20190609_100501_305

Kad sam bila dijete, mislila sam da moraš prepričati noćnu moru koju si sanjao kako se ona ne bi obistinila. I čim bi se taj grozni san prepričao, postao bi nestvaran. Kao da bi ispao iz okvira onoga što se stvarno može dogoditi.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Koliko nas određuju geni, a koliko odgoj i prilike u kojima se nalazimo? Društvo, okolnosti, novac?

Ponašamo li se na određeni način zbog očajničke želje pripadanja određenom dijelu društva? Klasi?

Hoćemo li zažmiriti na sve ono što nam smeta, samo zato da ne bi bili izbačeni iz određenog kruga, samo zato jer smo sad netko i nešto?

Hoćemo li tome učiti svoju djecu?

Maja Nornberg optužena je za masovno ubojstvo u srednjoj školi. Ubojstvo koje je navodno počinila ruku po ruku sa svojim dečkom Sebastianom.  Osim što je na kraju ubila Sebastiana. I jedina ostala živa.

Ubila je i Amandu, svoju najbolju prijateljicu. Zašto? Kako?

Optužba je jasna, Maja je kriva.

Ovdje unutra svi vole slušati Sandera kako govori, vole vidjeti profesionalca u akciji. Ali to neće spriječiti ono neizbježno. Učinila sam to što sam učinila i netko je bio tamo kad sam to učinila. Imam pravo na najbolju obranu u Švedskoj. Ali pobijediti, na to nemam pravo.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

No, je li to stvarno tako? Ili iza ovog stravičnog kraja stoji nešto drugo. Nešto dublje, nešto mračnije, nešto zlokobnije i strašnije… Poznajemo li zapravo svoju djecu? I znamo li u ime njih i sami razlikovati dobro i zlo? Pogrešno i ispravno?

Ili ćemo, u duhu prihvaćanja u društvu i zbog vlastitog položaja zažmiriti na stvari koje nikako ne mogu biti normalne?

Jedva punoljetnu djevojku ostaviti s dečkom kog je tek upoznala mjesec dana na jahti -samu s njim? Jer je on zlatna mladež? Jer mu tata sjedi na parama? Jer se njemu tako hoće? Koji normalan roditelj je to u stanju?

Ili nametnuti  vlastitom djetetu breme nošenja s problematičnim dečkom i ne pokušati pomoći? Oprati ruke? Ali pohvaliti je da je ona stvarno dobra. Jer pomaže svom dečku psihopatu. Koji jadan ima problema, ali ima ih još više ako ga ostavi. Gledaš kako ti dijete tone, a ti ne poduzimaš ništa. Jer mu je tata faca s lovom.

Praviti se da ne primjećuješ da ti dijete ne vidi izlaz?

Ili, u drugom slučaju, toliko ga omalovažavati da postane oštećena roba, poludjeli manijak?

Pritisak vršnjaka, pogotovo TAKVIH vršnjaka može biti razarajući.

Živi pijesak je roman o jednom suđenju. To je priča iza priče, priča o pozadini zločina koji je šokirao elitnu školu u kojoj se dogodio i roditelje. Možda ih nebi šokirao da su obraćali pažnju. I prestali gledati kroz prste.

Maja ima dobre odvjetnike. Stvarno dobre odvjetnike. Čak mi je u nekom trenutku i falila njihova strana priče. No, kroz suđenje otkrivaju se odnosi među tom djecom međusobno, i njihovim roditeljima, životnim prilikama i načinu ponašanja. Može li Maja to sve izdržati sama? Tko je na njenoj strani?

Roman uz suđenje progovara o važnim temama – nekoliko njih.

O rasizmu, razlikama među slojevima, o tome što se događa kad je nad djecom pritisak društva.  o odgoju i obraćanju pažnje, o tome što se dogodi kad su djeca koja imaju novaca prepuštena sama sebi. Također –  i o drogama, opijanju i obijesti. I tome kako se zapravo odgajaju bahati kreteni. I oštećena djeca.

“On te ne treba, Majo. Žao mi je što ću te razočarati, ali on ne treba nikoga, Sebastianu Fagermanu svi su zamjenjivi. Nije ga briga ni za koga, čak ni za tebe.”

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Meni ovo nije baš psihološki triler, više sudska drama, portret jednog društva koje blista izvana, ali truli iznutra.  No, teme o kojima piše, važne su.  Zbog toga što treba otvoriti oči i stvarno progledati. Vidjeti što radimo svojoj djeci. Što radimo sebi. I zapitati je li zbilja vrijedno? Koja moć i koji novac će ti nadoknaditi raspad obitelji, što će kompenzirati privid života koji vodiš?

Živi pijesak tjera na razmišljanje i raspravu.  Pogotovo u onom dijelu kako bi se takve tragedije trebale moći spriječiti. Ali ključ je u obraćanju pažnje i komunikaciji. U tome da djeca trebaju biti djeca, uvučena u sve one stvari koje nose njihove godine, umjesto da se moraju nositi s traumama koje sami nisu tražili, ali su ih silom prilika ipak dobili.

Moja preporuka.

 

Kisi.

***********************************************************************************

Živi pijesak

Malin Persson Giolito

Fraktura

Prijevod: Sandra Ljubas

 

 

THE FAMILIARS – STACEY HALLS

IMG_20190702_125235_089

“Do you know a wise woman? “

“What for, Mistress? she’d ask in astonishement.

“To help me grow a baby.”

Stacey Halls – The familiars

1612 godine nije bilo lako biti žena. Žena na položaju pogotovo. Žena s vještinama – nemoguće.

Progoni vještica bili su u punom jeku.

“They murder children,” Anne said gleefuly. ” And they’re said to have animals that are the Devil in disguise.”

Stacey Halls – The familiars

Ako si žensko, najbolje je biti siromašna i biti kod kuće. Tako su barem imale nekakvu slobodu. Barem su mogle slobodno lutati, možda i udati se za onog tko im je srcu drag.

No, Fleetwood Shuttleword bila je gospodarica Gawthorpe Halla. Dogovorenim brakom imala je malo sreće – stvarno je obožavala svog supruga. Čak je imala i maleni utjecaj na neke odluke. No, u dobi od 17 godina već je izgubila troje djece. Četvrti put trudna, doznaje da je možda samoj sebi potpisala smrtnu presudu. Našla je liječnikovo pismo koje joj suprug nije pokazao. U pismu piše da će je sljedeća trudnoća ubiti.

Odlučna u nastojanju da ovaj put trudnoću iznese do kraja, put će joj se ukrstiti s mladom primaljom – Alice Gray.

Ako ovaj put ne uspije roditi, to bi je moglo stajati braka i položaja. Egzistencije i ugleda.

Ali Alice će joj pomoći. Alice se razumije u biljke, pripravke, Alice joj može pomoći s mučninama, sa slabošću…

No, Alice će biti optužena da je vještica.

“Do you know who didi this?” I asked.

“No, but when I find out I will kill them.” he said quietly.

Stacey Halls – The familiars

A Fleetwood polako postaje jasno kakve su sile na snazi tih godina u Engleskoj, kud vodi taj put progona nevinih žena i upliće se u duboko složenu mrežu muške ambicije, gladi za moći, namještaljki i prevara…

U nastojanju da pomogne prijateljici, jedinoj osobi na svijetu kojoj vjeruje, Fleetwood će otkriti samu sebe. Uz prkos, inat i odlučnost da stane na kraj svoj nepravdi  s kojom su se suočavale žene koje čak ni u svom kućanstvu često nisu imale pravo glasa, Fleetwood će otkriti duboku izdaju svojih najmilijih, obračunati sama sa sobom, a onda i s njima, osloboditi se duhova prošlosti i uzdići glavu. Ne popustiti. I ne odustati…

Stacey Hall nam donosi još jednu junakinju koja u nemilosrdnom svijetu povlaštenih muškaraca ne pristaje na to da zatomi svoj glas. Odlučuje da će se njen glas čuti. Uz golemu hrabrost koja će joj biti potrebna da spasi sebe, svoje dijete i prijateljicu, hrabrost koje nije ni svjesna, Fleetwood će prkositi svim ustaljenim običajima, svim vjerovanjima o tome gdje je jednoj ženi zapravo mjesto, i ustati u svoje ime i u ime svih žena koje nemaju utjecaj ni moć da bi se obranile.

We stared at one another,  and time stood still. The fire raged on behind me, and my breath caught in my throat. Then I blinked, and it was gone.

Stacey Halls – The familiars

I dok sam promatrala kako od djeteta postaje žena, kako se snagom žene koja nema mnogo izbora bori za sebe, za nju i za bebu, divila sam joj se. Divila sam ženskoj snazi u djetetu koje je silom prilika napokon odraslo. Divila sam se njenom intelektu, sposobnosti da koristi sva dostupna sredstva da bi konačno došla do cilja, svakoj zastrašujućoj odluci koju je morala donijeti, svakom postupku zbog kojeg je mogla nastradati, onoj ludoj hrabrosti kojom je išla naprijed, ponekad riskirajući vlastiti život.

Ima li u ovom romanu vještica? Naravno. Sve smo mi vještice. Sve mi posjedujemo određene vještine. Sve smo sposobne boriti se, suprotstaviti, ne pristati na ono što je društvom odobreno kao ispravno. Sve smo sposobne govoriti kad se od nas traži da šutimo, otići kad bi zbog sela bilo primjereno ostati. Nitko nam nema pravo određivati što je najbolje za nas, nitko nema pravo odlučivati umjesto nas i nitko nam nema pravo uvjetovati sreću.

Fleetwood je podigla glavu i iz svog života napravila najbolje za sebe. Uz tvrdu odlučnost uspjela zaliečiti neke obiteljske odnose, uzdići se iznad poslušne supruge koja samo klima glavom, iznad stroja za rađanje djece, iznad pukog ukrasa u suprugovom domu. Uz neke sitne kompromise, jer – hej – ipak govorimo o opasim vremenima početkom 17 st. ❤

I zato sdam nekim stvarim aprogledala kroz prste, prihvatila neke kompromise i razumjela neke odluke. Prije 400 godina nije situacija baš bila jednaka današnjoj, pa su čak i mali pomaci značili mnogo…

The familiars je priča o borbi za svoja prava, borbi protiv suludog sustava i kraljevih progona, protiv moći i položaja, protiv opravdavanja kolateralnih žrtava zbog ambicija određenih moćnika. Priča je to o otkrivanju što stvarno znači prijateljstvo, razlici među staležima čije značenje polako nestaje pred potrebom i ljubavlju.  O hrabrosti i odvažnosti, o jednoj ženi koja je nekako shvatila da je dosta…

Mnogo je nijansi u ovoj priči, stvari o kojima bi se dalo raspravljati.

A zašto The familiars? 😀  The familiar je duh (obično u obliku životinja) koji djeluje kao pomoćnik vještice ili čarobnjaka. I da, ima ih i ovdje 😉

Svi likovi u ovoj priči i poneki događaji su stvarni, no priča je fikcija. Iako se mogla i točno tako zbiti ❤

Kisi.

 

¸*****************************************************************************

Stacey Halls

The Familiars

 

 

 

 

SJEME TAME – IVA KOLEGA

 

IMG_20190701_122526_231

 

Tko živi u mraku, taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu.

Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad sam pročitala Sjeme tame, prije nego sam tipkala recenziju, objavila sam post u kojem sam je nazvala najodvratnijom knjigom koja me ove godine dopala ruku. Još uvijek to mislim.

Ova priča se možda i može svrstati pod nekakav žanr psiho trilera, ali je mnogo više od toga. Na poleđini ćete pročitati da se radi o disfunkcionalnoj peteročlanoj obitelji koja kao obitelj jedva opstaje. Najstarija kći je doslovno pobjegla od kuće u drugu državu. I to čim je završila srednju školu, s djetetom na putu i čovjekom koji joj se učinio kao slamka spasa. Druga, tinejđerica, je zbrisala u drugi grad, u stan u kojem je sama. Najmlađi Luka je još u roditeljskom domu, no to nevino dijete je vidjelo i previše toga što mu tereti mozak.

Iris je kućanica, Saša je glava obitelji i hranitelj. I stvari funkcioniraju upravo onako kako on to želi. Jer ipak je on taj koji je glavni.

Je li to zato što sam izgubljena u vlastitom životu, pa se to samo preslikalo na ovu situaciju? Je li to bio odraz straha da se u životu ne bih snašla sama, bez Saše, da bih se izgubila?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad bi ova obitelj bila samo disfunkcionalna, svi bi mi odahnuli. Međutim, iza privida donekle normalne obitelji, skriva se nešto drugo. To drugo je razlog tome što je jedna kćer u drugoj državi. Ta je barem pobjegla. Ona druga, iako sama u stanu i dalje se bori s istom jezivom pričom koja ju zbunjuje i prestravljuje u isto vrijeme.

A samo je pitanje vremena kad će se ista stvar početi događati i najmanjem među njima.

Najmanji problem tu su slučajevi silovanja po portalima i novinama. I to što Iris zbog suprugove naravi, navika, čestog pijančevanja i ljubavnica misli da bi on mogao biti počinitelj.

Njoj bi bilo mnogo pametnije da malo obrati pažnju na ono što joj se događa pred nosom, na ono što se događa i njoj samoj, samo je toliko ograničena da misli da je to u redu u zamjenu za život koji ima. Koji je u stvari – jadan. Kao i njena šira obitelj.

Knjiga je pisana tako da možete gledati kroz oči svakog sudionika ove priče, kroz 5 glasova, u 5 dana, pričaju priču koju možda ne želite čuti. Ali ipak je tu.

Konačno, pod dojmom vijesti s radija – informacije su iste kao one vezane uz prvo silovanje, osim što druga žrtva ima 32 godine – prisjećam se kako sam gotovo zaboravila da sam svoje silovanje povjerila svećeniku.

Iva Kolega – Sjeme tame

Poznajete li dobro svoju obitelj? Svog partnera, roditelje, djecu? Znate li koliko se faktora mora poklopiti da jedan monstruozan zločin ostane neprimijećen godinama? Što se možda događa iza zatvorenih vrata? 

Ovdje nije stvar u reagiranju susjeda ili prolaznika – vi kao autsajder nećete ništa primjetiti.

No, svako zlostavljanje kreće od sitnica. Na koje nitko ne reagira. Na koje vam kažu da se morate priviknuti. Pa kad te sitnice prerastu u veće sitnice, onda ste u fazi kad lažete samima sebi. I opravdavate. I nalazite izgovore. A što kad postanete slijepi kraj zdravih očiju i sami sebi lažete da ne vidite što se događa pod vašim krovom? Kad su svi članovi izmanipulirani do krajnjih granica i nitko s nikim ne razgovara o važnim stvarima? Kad djeca pristaju na sve i svašta jer su im rekli da je to normalno? Što kad veće sitnice prerastu u ono ozbiljno?

Što onda? Što kad više ne možete glumiti da niste znali? Što tad?  Kad ćete nešto poduzeti? I tko će biti hrabar i stati svemu napokon na kraj? I zašto?

Prije nego ode u policijskom autu, uputim mu posljednji pogled pun mržnje. Iz pogleda koji mi uzvraća mogu pročitati bijes, i to mi je drago. 

Iva Kolega – Sjeme tame

Scene su u najmanju ruku odvratne i jezive i izazivaju mučninu. Sama priča tjera na povraćanje u više no jednoj sceni. Bilo mi je zlo. Htjela sam ozlijediti nekoga. Htjela sam utješiti i spasiti žrtve i reći im da će biti sve u redu ako nešto poduzmu. Iako neće biti. Htjela sam odalamiti po glavi one koji žive u letargiji i nepoduzimanju ničega jer je tako lakše. Htjela sam da se trgnu. A onda sam htjela da ih se odbaci zbog toga jer su ili glupi ili jako glupi.

Svašta sam htjela. Htjela sam vrištati, lupati po zidu, skrenuti pogled. Nisam mogla.

Ali zato mi je ostala zauvijek urezana u pamćenje, iako je možda nikad više neću pročitati. Ne zato jer mislim da je loša, baš naprotiv.

Zato što mislim da više nisam u stanju prolaziti kroz taj užas, to iskorištavanje, to mračno pomanjkanje razuma, psihopatski mozak i tiraniju.

Ali mislim da da bi bilo dobro da ono koji mogu, ovo ipak pročitaju. Iako mislim da bi mogli ostati trajno obilježeni onim što ćete na stranicama ove knjige doživjeti.

No, imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Preporučujem, iako možda ne za nedjeljno popodne uz opuštajuću knjigu. Više za onda kad je možete podnijeti.

Kisi.

*************************************************************************************

Iva Kolega

Fokus na hit

 

IZGUBLJENI ČOVJEK – JANE HARPER

IMG_20190610_091753_948

Kružnica u prašini umalo nije zatvorila puni krug. Nastajala je nešto kraće od 24 sata.  Onda je stočar konačno dobio društvo, Zemlja se nastavila okretati, a sjena se pomicala sama, dok je čovjek nepomično ležao u središtu prašnjava groba pod čudovišnim nebom.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

Što mislite, poznajete li dobro svoje bližnje? Koliko dobro? Biste li dali ruku u vatru za njihovo poštenje, za mirnu narav, za zdravu psihu i za to da nisu u stanju počiniti nikakvu grozotu? Nikad? Baš nikad?

Hm… Razmislite još jednom.

 

Australija. Miljama u daljinu ničega osim sunca. Ako ideš nekud, voziš dobro opskrbljen terenac sa zalihama. Voda je obavezna. Hrana i benzin. Radio, mobitel, bilo kakvo sredstvo komunikacije. Ako ti krepa auto, bolje ne izlazi van, nego čekaj dok neko ne dođe po tebe. Toliko je gadno. A svi koji žive u tom nemilosrdnom kraju – to i znaju. Ne ideš nikud bez opreme. I točka.

Bliži se Božić… No obitelj Bright ga ovaj put neće proslaviti na način na koji se Božić slavi i to nema veze s tim što nema snijega u Australiji.

Obitelj Bright ovaj će Božić obilježiti sprovodom. Cameron, srednji brat od trojice nađen je mrtav u sjeni spomenika na grobu bezimenog stočara. Spržen i dehidriran. Daleko od terenca koji je nađen kilometrima daleko.

 

U sredini se nalazio nadgrobni kamen, sasvim gladak  od stoljetnog djelovanja pijeska, vjetra i sunca. Kamen je bio uspravljen, visok jedan metar, savršeno okomit. Gledao je na zapad, prema pustinji, što je za taj daleki kraj bilo neobično. Rijetko bi se tko odlučio za zapad.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

 

Stočar je legenda tog kraja usred ničega, a koliko je ljudi u malim mjestima oko groba, toliko je i legendi o tom neznanom čovjeku koji je izgleda umro baš tu gdje je i pokopan. Pa se i Cameronova smrt nekako stalno veže uz njegovu legendu.

Ali zašto je Cameron nađen baš tu? I zašto je odlučio umrijeti? Što ga je gonilo da pod tim uvjetima izađe iz sigurnosti automobila i pješke krene po zvizdanu van? Osim toga, ako je imao problema, ako je htio sam sebi oduzeti život – za to ima milijun lakših načina od umiranja na suncu, bez vode i zaštite. Pa onda, zašto?

Ostatak obitelji  – preostala 2 brata, mama koja je još živa, udovica i 2 male kćeri, dvoje najamnih radnika koji su na ispomoć, Harry koji im dođe kao član obitelji, iako zapravo radi na imanju – svi su oni shrvani smrću srednjeg brata. I svi djeluju kao složna obitelj. Na prvu. Samo na prvu.

Složena je ovo slagalica priča i obiteljskih odnosa, tajni i igrica koje se odvijaju iza kulisa. A neke tajne su jako stare. I brižno čuvane godinama dok se ne počnu rasplitati i priči polako dodavati novu dimenziju. Postoji i druga strana medalje. Strašnija strana. Jeziva.

Hoće li ova obitelj preživjeti sve zakopane grozote? Hoće li se raspasti ili još jače povezati? I što se tu zapravo događa? Koji je pravi razlog Cameronovog kraja na užeglom suncu, u sjeni stočara?

No, kad dođete do kraja, nemojte misliti da je sve crno-bijelo. I možda se svi zločini ne mogu staviti u isti koš… I možda, samo možda je ponekad bolje pravdu uzeti u svoje ruke da bi se spriječilo nešto gore…

 

Nadgrobni je kamen bacao malenu sjenu. Bila je to jedina sjena koju se moglo vidjeti, crna i skliska, povećavala se i smanjivala dok je kružila poput sunčeva sata. Čovjek je puzao, zatim se vukao na rukama. Ugurao se u tu sjenu očajnički preklapajući tijelo, ritajući se i grebući nogama po tlu, preplašen i žedan.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

 

 

Mjesecima sam čekala neki dobar triler/krimić. Imam taj neki problem s njima, bolje mi funkcioniraju na filmu. Knjige su ili površne, il zbrzane, ili napete, pa se sve rasplete u  stranice, likovi plošni, premalo razrađeni…

Nikako da mi neki sjedne. Do Jane Harper. Priznajem da nisam pročitala ni Sušu ni Silu prirode, ali ako su dobri kao ovaj – svaka čast. To polagano građenje radnje, otkrivanje odnosa, slaganje dijelova, vođenje čitatelja u smjeru u kojem nije ni svjestan da kreće…

Karakterizacija likova, njihova složenost, odnosi koji imaju svoje zašto i kako i atmosfera koja nepogrešivo prati priču… Pitanja koja ostaju na kraju, situacija u koju smo vješto stavljeni da bi nas se natjeralo da razmišljamo na drugačiji način… Sve me kupilo. Nikakve zamjerke nemam. Izgubljeni čovjek ima glavu i rep, dubinu i smisao. Roman koji ne završi u 2 rečenice i ostavi te zbunjenog. Događaj koji nikako nije to što se čini, ali zapravo ne vidiš kud vodi dok te Jane tamo ne odvede – polako i sigurno i sasvim neočekivano.

Do danas vam nisam nijedan triler preporučila baš od srca. Pa eto, zato preporučujem ovaj. I definitivno moram pročitati ostala dva.

Kisi.

*********************************************************************************+

Jane Harper

Izgubljeni čovjek

Profil

Preveo: Dražen Čulić

DRACULA – BRAM STOKER

IMG_20190607_113951_295

Dobrodošli u moju kuću! – ponovio je. Uđite slobodno. Osjećajte se kao kod svoje kuće, i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite.!

Bram Stoker – Dracula

 

Naš mali knjižni klub u svibnju je izabrao Draculu.

Znamo da je Dracula klasik. Napisan koncem 19. st, Dracula se uklapa u onaj romantizirani gotički stil pisanja, a Abraham Stoker je upravo tim romanom dospio u sam svjetski vrh književnosti.

Dracula je ekraniziran nebrojeno puta. Od onih prvih, nijemih filmova s Belom Lugosijem, do posljednjeg pravog Stokerovog Dracule – onog Copollinog iz 1992. Kasnija ostvarenja su po meni ili loša ili nemaju veze s izvornom verzijom.

Stoker je Draculu napisao kao epistolarni roman. Cijelu radnju pratimo kroz pisma ili dnevničke zapise nekoliko protagonista – Jonathana i Mine Harker, Lucy Westenra, dr. Sewarda, dr. Van Helsinga.

Meni je Dracula jedan od najdražih romana, iako moram priznati da gledano iz današnje perspektive – mjestimice je malo naporan (Van Helsing), mjestimice malo nelogičan (transfuzija), a ponekad i potpuno šašav.

No, kad bi danas ponovno išli čitati parsto godina stare klasike, vjerojatno bi za većinu njih mislili isto.

-Ja sam Dracula, i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni zrak je studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.

Bram Stoker – Dracula

Dracula je klasična priča borbe dobra i zla, u ovom slučaju natprirodnog zla. Stoker je Draculi – moćnom, natprirodnom, mračnom biću suprotstavio građansku obitelj i prijatelje, sve odreda hrabre, inteligentne i neustrašive ljude. Putenu ljubav suprotstavio je onoj čistoj, bračnoj i prijateljskoj.  Svjetlo je suprotstavio tami. Razum nagonima. Vampirizam vjeri.

I dobro je pobijedilo, a svjetlo se probilo.

Priču dobro znamo.  Jonathan Harker, mladi odvjetnik, pozvan je u Transilvaniju srediti papire oko kupnje posjeda u Londonu. Stari grof Dracula je naumio preseliti svoje djelovanje u moderniji, suvremeni svijet. No, budući da je višestoljetni vampir, Dracula ne može šetati po danu, ne jede i ne pije vino… I često se u Jonathanovom društvu čudno ponaša, sve dok ovaj ne shvati da je zapravo zatvorenik i da neće tako lako povratiti slobodu jer postaje sve jasnije s čim ovdje ima posla. U isto vrijeme, u Londonu je ostala Mina Harker, Jonathanova zaručnica, trenutno kod prijateljice Lucy Westenra i njene bolesne majke.

-Pripazite – reče – pripazite da se ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite.

Bram Stoker – Dracula

Dracula uspije otputovati, Jonathan uspije pobjeći, a Lucy se počinje čudno ponašati… Do trenutka kad društvo shvati što se događa s Lucy, dolaska Van Helsinga i pokušaja pomoći, Lucy je već izgubljena. Dracula je krenuo u napad.

Nakon toga, kad se povežu konci, kad se skupe ostali dijelovi priče, kad se povežu ljudi – počinje lov na višestoljetno zlo, lov u kojem su na kocki ljudske duše…

Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela d zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja Lucynoj dražesnoj čednosti.

Bram Stoker – Dracula

Ne čudi me da je upravo priča o vampiru stekla svjetsku slavu i prepričavana u toliko mnogo romana. Vječni život, krv kao život, mistika tame, sve su to teme koje su stoljećima zanimljive ljudskom rodu. U svakom narodu, na svakom kontinentu, u svim starim predajama naći ćete neki oblik vampira. Možda je stvar u iskonskom zlu, možda je to ono što od davnina ljude privlači, neka tamna, moćna ideja o postojanju s one strane prihvatljivog, dobrog, onog što se pristoji.  Možda je zapravo to ono što ljude privlači – ono što se ne smije. Uz onu ideju da možda nekako možemo prevariti smrt. I postojati u nekom drugom, moćnijem, mračnijem, obliku…

No, i to zlo je ukorijenjeno u dobrom, pa Stokerov Dracula u svojoj pravoj smrti pronalazi mir. Od davnina je ljudima u prirodi poigravati se onim što je onkraj razuma, s one strane dokazivog i stvarnog. Pa i težnja za iskupljenjem duša. Ako sagledamo sa svih strana, je li Dracula stvarno i do kraja proklet? Je li zbilja u njegovoj naravi sama srž zla? Ili je njegova sudbina nešto sasvim slučajno, neželjeno, i je li duboko u njegovom biću zapravo skrivena težnja da se oslobodi okova koji ga vuku na dno?

Dracula je i jedan jako dobro istražen roman. Opisi krajolika, imena mjesta, povijest, načini putovanja, sve je točno. Podloga za roman je napravljena fantastično.

I što reći? 100 i kusur godina kasnije povijest Vlada Dracule se stalno nanovo upoznaje, dvorac je najposjećenije mjesto u Transilvaniji, a roman je čitan i ekraniziran i opet ekraniziran.

Svako malo negdje iskrsne ponovno. Kao inspiracija je beskrajan. A ja ga volim još odmalena, kad je bio strašni lik iz filmova strave i užasa. No, malo su ga omekšali u zadnje vrijeme. Sad ima dušu. I voli. A i priča mu je stvarnija 🙂

No, Stoker je Stoker. Bez obzira što mislili o romanu, o načinu pisanja, priči, nadnaravnim stvorenjima ili žanru kao takvom – mislim da bi ga ipak trebalo pročitati.

Dracula je Dracula. S jedne strane ona mračna, tamna strana ljudske težnje za vječnim životom, za slobodom, za zabranjenim –  a s druge? S druge sve ono što je “dozvoljeno”. Ono što je prihvaćeno kao ispravno. Ono što pokazujemo javnosti da izbjegnemo osudu.

Istina je, kao i uvijek – negdje u sredini.

Pročitati, naravno 🙂

Kisi.

 

*****************************************************************************

Bram Stoker

Dracula

Šareni dućan

 

 

Tajni život drveća – Peter Wohlleben

IMG_20190518_102740_421

Mekano i nježno lišće uglavnom je bespomoćno i pravo je čudo što bukve i hrastovi sve više odbacuju lišće što su bliže temperature ispod ništice. Zašto te vrste tijekom evolucije nisu također razvile deblji prekrivač i sredstvo za zaštitu od smrzavanja? 

Peter Wohlleben – Tajni život drveća

 

Jeste li znali da se drveće međusobno sporazumijeva? Da u njihovom svijetu postoji nešto kao naš internet, nevidljiva mreža inteligentno posloženih procesa u kojem drveće komunicira?

Jeste li znali da u svijetu stabala ništa nije slučajno? Ni to kad cvjetaju, ni to kad listaju, ni da li će imati mnogo ili malo plodova… Nije slučajno ni gdje rastu ni koliko rastu.

Znate li da drveće pomaže slabijim jedinkama, onim bolesnim i onima kojima nedostaje nečega? Znate li da cijela zajednica zajedno radi da bi ozdravila bolesno drvo?

Jeste li svjesni da nije slučajno gdje koje drvo raste i da drveće vodi brigu o vlastitim potomcima, neovisno o tome kolike su male šanse da mlado drvo preživi?

Drveću je potreban osjećaj za vrijeme, ali ne samo za lišće. Ta je sposobnost jednako važna i za njihov podmladak.

Peter Wohlleben – Tajni život drveća

Možda je to sve nevjerojatno, ali zato sam ovu knjigu čitala širom otvorenih očiju od čuđenja, od prekrasnih informacija o tome kako šuma funkcionira, kako stabla osjećaju, brinu se, vole…

Oni imaju toliko razrađen sustav da upozoravaju jedni druge kad im prijeti opasnost!

Svako živo biće u tom ekosustavu ima svoju ulogu i svoje zadatke. I kukci, i ptice i životinje, svako stablo samo po sebi. I otpalo lišće i cvjetovi.

Stabla prate promjene klime i godišnjih doba, imaju vlastite navike i rasporede. Ništa u šumama nije slučajno. I sve ima svoje mjesto.

Znamo da drveće ne može trčati, no činjenica je da se unatoč tome mora seliti. A kako mu to uspijeva, ako ne može trčati? 

Peter Wohlleben – Tajni život drveća 

U ovoj malo knjizi otkrit ćete čitav svijet fascinantnih i čudesnih informacija, stvari za koje nikad niste pomislili da se odvijaju na korak do vas. Cijele žive, dišuće, razmišljajuće svjetove, ekosustave i zajednice.

I zato sljedeći put kad prođete kroz šumu -(jer, ne brinite – zamijetili su vas), šaljite pozitivu i ljubav 🙂 Stabla znaju kad im prijeti opasnost. A njihovi sistemi obrane ne samo da su iznenađujući – upravo su fascinantni. Isto kao i preživljavanje nakon raznih prirodnih katastrofa.

Drveće osjeća, pamti i djeluje. Razmišlja. Voli. Njeguje. Brani se. Štiti slabije. Brine o otpadu. Planira.

Nevjerojatno 🙂

Pročitajte. Obavezno. A onda u šetnju 🙂

*********************************************************************************

Peter Wohlleben

Tajni život drveća

FOkus na hit

Prevela. Ana Kozlek Čosić

 

TVORNICA LUTAKA – Elizabeth Macneal

IMG_20190528_132834_181

Prazne konture žene i muškarca naznačene su grafitom: ona stoji, on kleči pod njezinim nogama i ljubi joj ruku. “Millais će pozirati kao Gigemar”, objasni joj on. “Prikazivat će trenutak kad on spašava Kraljicu od kralja Meriaduka.”

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

Mrvicu prije Tvornice lutaka, na police knjižara stigao je roman  -TI, Caroline Kepnes, istog izdavača.  Ovo nije recenzija za TI, ali ako pročitate oba romana, mislim da ćete moći povući paralelu između pojedinih likova, iako je vremenski period između njihovih radnji skoro 2 stoljeća. Pa iako je smisao TI vjerojatno taj da se zapitamo kako je lako danas postati meta raznih psihopata i kako je lako ukrasti nečiji identitet – čitajući Tvornicu lutaka zapravo sam shvatila da danas to nije ništa lakše ni teže nego prije skoro 200 godina. Samo su sredstva drugačija. Ali mentalni sklop takvih poremećenih ličnosti je jednak – cilj je isti – oni će samo koristiti ono što im je dostupno.

No, osim što srećemo isti tip ličnosti muškaraca s određenim poremećajem u oba romana i nailazimo na istu situaciju – oni svoj fokus usmjeravaju na određenu osobu koja toga u početku nije ni svjesna, tu svaka sličnost prestaje i romani odlaze svaki u svom smjeru.

Silasove stope teško udaraju u pločnik. Ne uklanja se s puta uličnim prodavačima, ne izmiče se djeci ni damama ni gospodi u frakovima i ulaštenim čizmama. ONI bi trebali pokazati poštovanje NJEMU za promjenu. Hoda brzo, nezaustavljiv, ravan kao porub.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

1850-ta je godina.  Gradi se Kristalna palača u Hyde parku. Bit će postavljena izložba Kraljevske akademije. Skupina mladih umjetnika koji se nazivaju prerafaeliti pokušava pokrenuti novi pravac u umjetnosti, u slikarstvu.

Silas Reed, trgovac prepariranim životinjama koje sam preparira i stavlja u kojekakve čudne i groteskne scene, radi u svojoj trgovini na sljedećoj životinji. Lešine mu donosi Albie, desetogodišnji dječak koji je zajedno sa svojom sestrom prepušten sam sebi i radi što može da bi preživio. Albie ima samo jedan zub i najveća mu je želja kupiti umjetno zubalo. Zato štedi. Zato radi sve što treba. Zato i da bi sestru izbavio iz ralja prostitucije i robijanja u prljavoj sobi prljave javne kuće.

Silas sebe smatra umjetnikom. I on se nada postaviti izložak na Izložbi Kraljevske akademije.

Iris i Rose – dvije sestre blizanke rade na porculanskim lutkama gđe Salter, grozne žene navučene na laudanum i kojekakve druge opijate. Sestre su otuđene. Nekoć je Rose smatrana ljepoticom, a Iris samo njenom lošom kopijom. Iris, koja ima čudno sraslu ključnu kost, buntovan duh i vlastiti mozak. Iris, koja posjeduje strast za umjetnošću, koja ne želi oslikavati lica porculanskih lutaka do kraja života.

Situacija se promijenila kad je Rose oboljela od malih boginja. Bolest je prošla, ali ožiljci su ostali i ona je postala “ružnija” sestra.  Njena budućnost više nije bila svijetla. Njen izgled joj je odredio sudbinu. Njen san je sada mrtav.

Svima njima sudbine će se ispreplesti u trenutku kad mladi Louis Frost ostane bez modela za sliku, a Albie Silasa slučajno upozna s Iris – u djeliću trenutka, na ulici, u prolazu. Ona ga zapravo nije ni zamijetila, ali on je taj trenutak pretvorio u goruću opsesiju njenim licem, tijelom i kosom. U njegovoj glavi, ona je njegova. U njegovom umu, on nju mora posjedovati. U njegovim suludim opsesivnim mislima, ona se već obećala. I on neće prezati o ničega da je namami u svoju zamku…

Ali Louis Frost će Iris pružiti izlaz iz tamnice gđe Salter, priliku da bude slobodna. Da uči slikati. Da raste, da živi. Da voli.

Iris će prihvatiti ponudu života, nesvjesna, kao i Louis, kao i svi drugi  – kakvi kotačići se vrte u Silasovom bolesnom umu…

Nikada neće uspjeti pobjeći. Nikada neće biti slobodna.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

Tvornica lutaka je višeslojni roman koji progovara o toliko mnogo toga. Da, o tome kako je lako postati predmetom opsesije poremećenog uma. Samo trebaš neki dio koji se ističe od ostalih. Nešto što odradi klik u glavi potencijalnog predatora. Crvenu kosu. Zelene oči. Ružičasti pulover.  Nakon toga, nije te teško naći. Čak i u 19 st, bez društvenih mreža, bez osobne iskaznice, bez kartica… Uvijek postoji mreža uhoda, a izopačeni um spreman je na svašta.

Ovo je posljednja šansa, govori u sebi. Ona će živjeti – MORA živjeti.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

No, osim elemenata trilera, na trenutke čak i horora, tu srećemo još nešto. Iris. Ženu u polovici 19 st., koja se pobunila protiv naučenih i uštogljenih društvenih normi, onih koje ženu stavljaju u položaj da mora braniti vlastitu čast ako se ne ponaša prema točno određenim pravilima. Onih koje ženu smatraju nezaštićenom ako se ne uda. U najboljem slučaju. U najgorem, lažni moralisti onog doba osuđuju je kao ženu palog morala, kao degradirani komad mesa.

Bilo kakva vrsta umjetnosti od muškarca napravi uvaženog građanina, koji čak i siromašan vrijedi, ali žena koja se bavi umjetnošću, nije udana i pobjegne od “dobrog” namještenja i “prikladnog” zaručnika – posrnula je, zagrezla u moralni pad i dekadenciju i treba je se odreći. Jer to je normalno – odreći se djeteta kad ne igra po tvojim pravilima.

Srećom, Iris ima hrabrosti, ima inteligenciju i ima vjere. U sebe, u svoj život. U sestru, kojoj želi pomoći. I ono najvažnije, Iris ima nagon za preživljavanje.

Iris se bori, čak i kad je se dočepaju smrdljive šake samoprozvanog umjetnika kojem je mjesto iza rešetaka. Ona ne odustaje. Ona je svoja.

Sloboda je dragocjena. Hoće li je Iris zadržati?

Osim same priče, oduševili su me i prikazi Londona. Njegovih ulica i svakodnevnog žamora života koji se odvijao na njima. Zgrada, pročelja kuća i arhitekture. Čak i one tamne strane – smrada truleži i neopranih tijela, blata, siromaštva i bijede. Bilo je prizora koji paraju srce. Ali Elizabeth Macneal toliko vjerno opisuje London iz tog doba, da iako ti se ne sviđa ono što vidiš ili osjećaš, shvaćaš da je to dio života u Londonu 1850.

Roman koji progovara o mentalnim bolestima, o ženskoj snazi, o manjkavostima društva, o ljubavi, prijateljstvu, upornosti i borbi, o snazi i snovima… Borba između svijetla i tame ovdje je itekako prisutna. Između tamnice i slobode, ljepote i gadosti , ali ne u fizičkom smislu. Mnogo bi mogli naučiti iz Tvornice lutaka, jer nije to samo priča. To je i poziv. I upozorenje. I odluka.

Malo je reći da sam oduševljena. Gotički roman u viktorijanskoj Engleskoj. Glavna junakinja koja se bori za sebe. Mračna strana Londonskih ulica. I jedna priča koja sve to objedinjuje.

Uživajte. Ja jesam 🙂

Kisi.

***********************************************************************************

Elizabeth Macneal

Tvornica lutaka

Izdavač: Stilus

Prijevod: Andrea Marić

KRONIKA O JEDINSTVENOJ – NORA ROBERTS

IMG_20190520_100445_170

Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.

Nora Roberts – Godina prva

Godina Prva

U krvi i kostima

 

Ljudi, meni je ovo super. Nisam Noru čitala prije, jer – znate već – nisam luda za ljubićima.  No, nakon ovog – možda i tim ljubićima dam šansu 😉

Jer meni je ova distopijska Nora – odlična. Ako nam Profil uskoro ne izbaci treći dio, odoh ja po englesku verziju 😉

Klasična je to borba dobra i zla, priča o The One – predodređenoj koja vodi, koja se bori, koja će pobijediti tamu… Ništa što već nismo čitali i gledali, no ipak malo drugačije.

I čak mogu reći da nema prokletstva srednje knjige i da mi je U krvi i kostima jednako dobra kao i Godina Prva, čak možda i bolja.

A o čemu se zapravo radi?

Obitelj MacLeod Božićne blagdane obično provodi u Škotskoj, na starom obiteljskom imanju. Tako će napraviti i te, posljednje godine, no nešto će se promijeniti. Ross MacLeod će, u lovu na večeru, pogoditi pticu, ne znajući slomiti prvi štit i osloboditi tamu…

Manifestirat će se kao virus. Koji će pokositi više od polovice čovječanstva u samo nekoliko tjedana. Past će vlade, sistemi, tehnologija, komunikacije. I neće biti pomoći jer virus ubija za 48 sati, a lijeka nema. Zato što je to zapravo magija. Tamna, ljepljiva, crna magija koja traži svoje.

No, toga još nitko nije svjestan…

Ono što će se dogoditi ljudima, bit će kaos i panika. Kao odgovor, kao ravnoteža onome što je učinila Kob – neki ljudi počinju manifestirati natprirodne moći. Otkrivaju da su vješci/vještice, vile i vilenjaci, mjenjolici, empati. I naravno, u obje vrste – onih s moćima i onih bez – postoje tamni i zli. Neki će to prihvatiti. Neki poludjeti. Neki se okrenuti tami.

No, iz tog posvemašnjeg ludila, neki će sačuvati bistru glavu, uspjeti se organizirati i pobjeći  iz velikih gradova, usput pokušavajući ostati živi.

Nora je divno opisala što se zapravo dogodi nakon katastrofe. Neki ostanu normalni, prihvaćajući različitosti i imajući na umu da je sad najvažniji opstanak. Pojavljuju se oni koji vode, oni koji organiziraju i oni koji rade sve što mogu da bi zajednica opstala. Takvi ljudi osnovat će naselje – Novu nadu.

I tamo su se zaustavili. Čak ni nakon sedam tjedana, Arlys nije bila sigurna zašto su se zaustavili baš na tom mjestu, baš u tome trenutku.

Nora Roberts – Godina prva

Ostatak je podijeljen. Neki su namjerno loši. Lovci na glave, nasilnici i uništavači svega pred sobom. Zovu ih Tamanitelji.

Neki su, pod krinkom pravednog i svetog, zapravo luđaci koji pokreću razne sulude kultove i nalaze sljedbenike – takvih se zapravo treba bojati – to su Ratnici čistoće. Taj i zilijun manjih kultova rastu diljem zemlje, a ne postoje komunikacije kojima bi se ostalima dojavilo čega se trebaju čuvati…

Svijet je u kaosu. Nova nada početak je nečeg dobrog. No, u Novu nadu, kao jedan od njenih osnivača – stigla je i Lana Bingham. Sa svojim partnerom Maxom, njih dvoje par su prilično moćnih vještaca, a usput su naišli na Chucka – kompjuterskog genija, novinarku Arlys, liječnicu Rachel, bolničara Jonaha, Katie i njene 3 bebe i vilu Fred… Oni, zajedno s još nekolicinom ljudi pokušat će od Nove nade napraviti upravo to – nadu.

Međutim, zlo ne spava… Lana je trudna i nosi djevojčicu za koju neki već znaju što je… Znaju da Lana nosi nadu, nosi Jedinstvenu. Onu koja će poraziti tamu, onu koja je svjetlo.

I kad se zlo ušulja u Novu nadu, Lana mora bježati.

U krvi i kostima upoznajemo Fallon Swift – Jedinstvenu. Laninu kći. Cijelu njenu obitelj – Simona u čije se ruke rodila, trojicu braće. Mallicka, koji će joj biti učitelj i trener 2 godine koje će provesti kod njega na obuci. Fallon posjeduje mnoge darove i sposobnosti kojih nije ni svjesna, a koje će joj trebati. Tama ne spava…

U Krvi i kostima sam baš uživala. U Falloninu treniranju, svim moćima koje je stekla, zadacima, treninzima, druženju s vilama i duhovima ( a kaj mogu kad padam na takve stvari). I kasnije, u organizaciji obrane i treniranju novih, u starim prijateljima iz Godine prve…

“To i jest cilj. Sve što je svjetlo, iskorijenjeno je, sve što je dobro ušutkano je i sva je nada ubijena.”

Nora Roberts – U krvi i kostima

I stvarno me sad jako zanima što je bilo dalje i kud to vodi. Mogu reći da mi se ovo jako sviđa.

Na stranu čarobne moći, magija, vještice i vilenjaci – ali ako se malo zapitamo što bi se dogodilo, što bi se stvarno dogodilo da se svijetu dogodi ovakva katastrofa, u tolikim razmjerima…. Da ostanete odsječeni od svijeta, da čak ni ne znate da se na 5 km nalazi još netko jer se bojite izaći… Da 90% ljudi jednostavno nestane…

Nora je tu, mislim, pogodila. Čovječanstvo opet ne bi naučilo ništa. Dio bi pokušao natrag izgraditi nekakvu zajednicu, međusobno si pomažući. Opet bi pokušali uspostaviti red, napisati možda bolje zakone. Unaprijediti se, postati bolji.

Dio bi poludio. Kultova bi bilo more. Raznih suludih uvjerenja i bolesnih učenja.

Dio bi pokušao izvući korist pljačkama, lovom na glave i neredima.

No, dio bi opet pokušavao vladati iz sjene.

Uvijek će postojati oni kojima će smetati ono što je drugačije od njih samih, bilo iz straha, uvjerenja i jednostavno – zloće i zatucanosti. Što je još jedna stvar koja mi se kod Jedinstvene sviđa – pokazuje koliko ljudi mogu biti ograničeni i tupi.

I nikad ne bi naučili. Tu je u pravu.

A u pepelu, u prljavom pepelu vatre, ugledala je vrane kako uzlijeću, čula ih je kako kriješte kružeći iznad mrtvih i umirućih.

Pogledala je u krijes toga najdužeg dana u godini, a ritam slavljeničkih frula i bubnjeva prometnuo se u ratni. Pogledala je, vidjela svoju budućnost.

Nora Roberts – U krvi i kostima

 

I na kraju, stvarno mogu preporučiti ovu trilogiju. Osvojila me miješanjem magijskog svijeta s ovim surovim, oružjem nakrcanim svijetom i pokazala kako to dvoje može živjeti u skladu. Pokazala je jednu moguću stvarnost. I živo me zanima što se valja iza brda i kako će to na kraju završiti.

Ostavljam preporuku ❤

*******************************************************************************

Nora Roberts

Kronike o Jedinstvenoj

Profil

Prevela: Sanja Ščibajlo

Gozba Johna Saturnalla – Lawrence Norfolk

IMG_20190514_161632_071

Masno crvenio na njezinim usnama mirisalo je na svinjsku mast. Teški miris koji je stavila ispunio mu je nosnice. Ščepala ga je i gurnula u zid. Osjetio je toplinu njezina tijela kroz haljinu. Mošusni miris kao da je postajao teži i slađi. Tad je njegov bijes potopila želja.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Na poleđini knjige Gozbu uspoređuju s Parfemom. Kažu da jelima čitatelju učini ono što Parfem čini mirisima. Negdje sam pročitala da se očekuje nešto tipa Čokolade. Ono kad ti voda dolazi na usta jer čitaš o vrućoj čokoladi s cimetom ili pralinama s paprom…

Ne. Ne znam kako djeluje na ostale čitatelje, ali iako u Gozbi ima mnogo hrane, stvarno mnogo – meni se nisu cijedile sline, nisam bila gladna, nisam žudjela. Jednostavno sam preko svih tih opisa prelazila netaknuta – primjećujući, uzevši na znanje… Ali baš i ne doživjevši.

To je srednjovjekovna kuhinja, teško da bi nama danas nešto od toga izazivalo nepce.

Ulij litru bijeloga vina u veliki kotao i kuhaj na laganoj vatri dok vino ne zadrhti.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

No, nešto drugo me u ovom romanu tjeralo dalje i u nečem drugom sam zbilja uživala. A to je Gozba sama, njeno značenje i način na koji je vodila mladog Johna kroz život. Način na koji je vodila njegovu majku. Opis šume i opisi života jednog kuharskog pomoćnika u srednjovjekovnoj Engleskoj, u službi plemića. Jedno odrastanje, surovo i teško i borba kojom se pokušava nešto promijeniti. Jedna ljubav, koja je premostila staleže i godine.. Burna engleska povijest tog vremena. Razdoblja rata i razdoblja gladi, a nasuprot njima razdoblja raskoši i razdoblja obilja.

Sve to ispričano kroz jedinstvenu priču Johna Sandalla – siromašnog dječaka čija je majka bila vještica samo zato jer je bila drugačija. Jer je poznavala bilje, jer je vidala rane, jer je štovala Gozbu. Majka koja je prerano napustila ovaj život, ali je ostala dovoljno dugo da bi Johna, tog posebnog dječaka s demonom u grlu, naučila Gozbi. I mirisima. I biljkama.

Sve što je od tada postigao, postigao je sam. Oduševljavalo me čitati kako je počeo kao najniži rang u kuhinji, kako je njegov talent polako prepoznat i priznat, kako se polako penje, stepenicu po stepenicu sve dok ne dosegne najvišu. Kako se snalazi kad nema s čime, kako uživa kad ponovno napuni smočnice. Kako se bori protiv fanatika i rata i nepravde i boli. Kako voli onu koju ne smije. Kako čeka. Kako se sjeća. I kako otkrivaju, svi zajedno priču iza priče i pozadinu iza fasade… Kako ponekad nije baš sve onakvo kakvo se čini.

I kako John Sandall postaje Saturnall, i puni svoju kuharicu receptima. I kako sve izgleda vodi nekom kraju. Kako postaje najveći… I kako za sve postoji cijena.

Sjetio se slatkog mirisa jabuka koji je strujio njezinom sobom. njezinih usana koje su se razdvojile pred njegovima. Sad na njih neće naletjeti nijedan upravitelj. Ali kad je zakoračio prema njoj, podigla je ruku.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Gozba Johna Saturnalla je prikaz jednog vremena, životna priča u okolnostima srednjovjekovne Engleske. Bogata priča. I uspješna. S malo magije. I nekim tajnama.

No, nije samo to. U to priči žive i neke sasvim ozbiljne teme. Vjerski fanatizam. Ratovi i gubici. Glad. Bolest. Pohlepa i zavist. Životni instinkt. Praznovjerja. 17. stoljeće i sav njegov primitivizam s jedne strane, ali zajedništvo i uzajamna podrška s druge.

Moram preporučiti, jer je meni baš ovo leglo. Mnogo slojeva, mnogo sastojaka, ali na kraju kad je sve skuhano – baš dobro izgleda 🙂

Preporuke 🙂

***********************************************************************************

Lawrence Norfolk

Gozba Johna Saturnalla

Fraktura

Prevela: Mirna Čubranić

 

 

BLACKWOOD MANOR – M.T. RAYNARD

IMG_20190506_194543_629

… Nakon toga, djedovu preostalu godinu posvećivali smo našim malim i velikim razgovorima, smijehu, sanjalačkim idejama, koje su nam vodile maštu. Pričali smo o njegovoj mladosti, svemu onome što nisam znala, a bio mi je voljan prepričati, pričali smo o mojoj budućnosti, svemu onome što on neće vidjeti, kratko i nezaboravno taj mali djelić vremena starjeli smo skupa.

M.T. RAYNARD – Blackwood Manor

Pročitali ste već sigurno koju riječ o Blackwood Manor-u. O predivnim koricama, eleganciji, krasnim ilustracijama. O krasnom talentu pripovijedanja autorice. O posebnom stilu pisanja. Čudnim razgovorima. Uzvišenim/uštogljenim rečenicama.

Sve sam to znala i prije nego sam je uzela u ruke, pa ovdje neću ponavljati opet iste stvari. Osim, dajte joj priliku. Ovdje svaki, pa i najmanji detalj ima svoju svrhu. Svaka sitnica tu je s razlogom i svaka rečenica je namjerna.

Znamo i da je ovo prvi dio trilogije. Nije svaki dio zaseban, i nećete baš previše otkriti u prvom dijelu, zato ga nemojte mahnito čitati.

Blackwood Manor čita se polako. Dijelom zbog ljepote rečenica, zbog one poetičnosti koju autorica ugrađuje u svaku riječ… A dijelom i zbog radnje. Ovo nije vrtoglava i luda vožnja koja će vas ostaviti bez daha i isto tako brzo otići u zaborav, u ovoj knjizi sve se gradi polako, sve ima svoje. Događaji, rečenice, geste, sve je stavljeno baš u onaj čas u kojem i treba biti.

Na kraju shvatite da je ovo tek uvod. Uvod u neku veću, širu i blistaviju priču, ali možda mračniju i strašniju i sigurno potpuno neočekivanu.

Da, početak podsjeća na obiteljsku dramu. Djed je umro, većinu posjeda i novca nasljeđuju unuci i sin, dok je snaha skoro potpuno isključena iz oporuke i potpuno poludi. Nikad prema djeci nije ni bila osobito topla, no sad je upravo nepodnošljiva. Naravno da se tu ne radi samo o nasljedstvu i da je stvar mnogo dublja… Naravno da je to drama, ali ajme, kakva drama!

Bilo kako bilo, Blackwood Manor je nasljedila Vivianne Rose Blackwood, mlada restauratorica i unuka djeda Arthura. A Betje se ne može s tim pomiriti. Okrutna i skoro pomahnitala, igra neku svoju igru i pokrenut će niz koraka koji će Viv što je moguće prije smjestiti gdje joj je i mjesto – u Blackwood Manor.

I Viv će se naći na raskrsnici. Ne samo zbog toga jer se ne može odlučiti između 2 muškarca koji je privlače, svaki na svoj način – već i zbog tajni i intriga u koje su čini se upućeni svi… osim nje. Uključujući njih dvojicu, koji  – čini se – znaju najviše. Tajnu o njenom porijeklu, tajnu o njenoj prirodi. O nasljeđu, mogućnostima, o sposobnostima, o moći i povijesti njene obitelji.

Ono sve što je Vivianne dosad bila, ili mislila da je… Sve će se promijeniti.

Romon kiše na prozoru uz prizvuk nepoznate melodije u bljesku mojih usnulih misli i moj san nestaje. Budim se još jednom bez sjećanja na san, sve što ostaje uz mene, kao i svaki put do sada, odbljesak je kristalnih kapi.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Tko je Vivianne? Čemu to ona pripada? Kakve tajne se kriju u njenom obiteljskom stablu i gdje da traži oslonac? I kakav se to paralelni život odvija njima ispred nosa, a da to do sad nije ni slutila…

Tamo jedno staro drvo hrasta stoji na razmeđi dvaju imanja, jedan vuk se povremeno pojavi u pravi čas, onda iskrsne i jedan drevni popravljeni sat, 2 muškarca koji znaju više nego što žele reći i niz sitnih podudarnosti pomoću kojih Vivianne otkriva svoju priču, svoju tajnu, svoje korijene.

Jedva čekam vidjeti kuda dalje ide njezin put i koliko daleko… Vivianne naočigled raste, karakterno i psihički iz stranice u stranicu. Ta snaga će joj definitivno biti potrebna… za nešto. Nešto ogromno, sudeći prema stranicama prvog dijela.

…Ipak… za sve postoji vrijeme ili nam ono jednostavno iščezne, ugura se u bljesak i nestane.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Nisam imala problem s dijalozima jer sam znala od ranije, a i pitala sam autoricu. Vjerujte, sve ima smisla jednom kad do toga dođete. Iako je radnja smještena u Škotsku i Wales u 21 stoljeće, ponekad sam imala osjećaj da jesam u viktorijanskoj Engleskoj. Ta stara zdanja, način govora, maniri… Sve vas jednostavno prenese u neko drugo doba, iako ste još uvijek tu.

Meni je ovo čarobna priča. O intrigama, tajnama, ludim rođacima, tvrdoglavim starcima, izdajama. Istovremeno o ljubavi, privrženosti, odanosti i oprezu…

Iako radnju možda treba malo pažljivije pratiti, zbog načina na koji je pisana, zbog milijun detalja i povezanih dijelova – isplati se. Jednom kad uronite u taj čitav svijet starih zdanja, obiteljskih odnosa, drevnih obiteljskih stabala i poljuljanih svjetova, teško će vas se iščupati iz njega. A tek kad otkrijete u kojem smjeru ide fantastični dio priče… E, taj dio mnogo toga objašnjava. Iako možda ne sasvim i ne odmah.

Ponekad i nije loše uživati u izgubljenoj kontroli. Rijedak je to luksuz, možda i jedini koji nam omogućuje prikaz snage koju nosimo u sebi.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Toplo preporučujem. Od srca. Ali za ovo MORATE imati vremena.

Kisi.