NASLJEDNICA VATRE – SARAH J. MAAS

 

IMG_20190102_122709_890[1]

Niste ništa više od obične kukavice, rekla joj je Nehemia.

Te su riječi odzvanjale kamenim zidovima.

Kukavica, kukavica, kukavica.

Slijedile su je i cijelim putem preko oceana.

 

Sarah J. Maas – Nasljednica vatre

 

Ufff. Toliko toga se događa u Nasljednici vatre da ni sama ne znam otkud da počnem.

Radnja je vrtoglava i brza i odvija se na nekoliko strana, dodani su novi likovi i novi momenti, a Celaena je iritantna ez južual.

Priča se nastavlja na mjestu gdje je stala Kruna ponoći. Celaena je u Wendlynu, odlučna da neće izvršiti kraljevu zapovijed. Progonjena je krivnjom zbog Nehemijine smrti i traži način kako spasiti Chaola od kraljeve osvete za njen neposluh.

Celaena je zapravo Aelin Ashryver Galathynius, nasljedica prijestolja Terrasena, porijeklom iz krvne linije Fae naroda, rođena iz saveza dviju moćnih loza koje u sebi nose vatru i vodu.

Tražeći informacije o ključevima sudbine, sreće Maeve, svoju tetu, jednu od 3 Fae kraljice, koja joj uskraćuje bilo kakvu informaciju dok ne ovlada moćima koje posjeduje. Trenirat će je Rowan, Fae princ i ratnik, Maevin nećak koji je uz Maeve vezan krvnom zakletvom.

Njih dvoje se ne podnose jer djeluju prema vlastitoj slici jedno o drugome. Ali to se mijenja i što više uče jedno o drugome, lakše će se razumjeti. Shvatit će da je nužno spustiti štitove i priznati istinu o sebi. Jer će se tek tada moći povezati i pomoći jedno drugome.

U ovom nastavku će se napokon objasniti okolnosti smrti Aelininih roditelja, razloge njene krivnje i odbijanja vlastitog nasljeđa. Aelin je mnogo više nego što je svjesna, ali i mnogo više nego neki drugi očekuju…

Priča Rowana i Aelin me prilično nervirala na početku i priznajem da samimala potrebu opaliti ih po glavi. Radnja mi je napeta i čekam da vidim kud to sve vodi, a njih dvoje kvare doživljaj. No, prisiljeni djelovati zajedno i družiti se, naći će način kako surađivati.

Aelin je moćna. Moćnija nego sluti. Ali je li dovoljno moćna da se obračuna s prijetnjom koja je stigla iz Adarlana? Može li Rowan zaštititi nju i polu Fae koji su u opasnosti?

nasljednica-vatre-1.jpg

Druga linija priče prati Chaola koji spletom okolnosti postaje saveznik Aedionu  – Aelininom rođaku i najboljem prijatelju iz djetinjstva, sad generalu kraljeve vojske, poznatom po svireposti i krvoločnosti. Ali Chaol mora zaštititi Doriana u kojem je magija sve snažnija dok je on bezuspješno pokušava suzbiti. Ni Dorian, ni Aedion nisu ono što se na prvi pogled čini. Savezništvo njih trojice nužno je da bi uspjeti zaštititi Aelin. I oni će morati odbaciti maske.

Chaol će morati prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu. Voljeti sve njihove karakteristike, sve ono što oni jesu, a ne isključivo prihvaćati samo svoju sliku o njima. Aedion će morati naučiti vjerovati ljudima oko sebe, a Dorian samog sebe prihvatiti .

Hoće li njih trojica uspjeti izbjeći zamku koja im se sprema? Koliko i što će svaki od njih žrtvovati za svoj narod, za Aelin, za magiju, jedan drugoga?

***

Treća linija prati vještice koje se u ovom nastavku tek uključuju u priču. Iako se čini da je njihova priča zasebna, ipak je sve zajedno itekako povezano. Vještičji klanovi od davnina ratuju  – Željezni zubi sa Crochan vješticama. Žutonoge, Crnokljunašice i Plavokrvne jedne s drugima.

Manon je nasljednica klana Crnokljunašica. Bez majke koja je umrla na porodu, odgojila ju je baka, učeći je da se vještice rađaju bez srca i duše. Da nisu u mogućnosti osjetiti sućut, ljubav i milost. Manonina baka je živi primjer okrutnosti i sadizma. Sudjelujući u kraljevim opakim planovima, vještice će dobiti priliku ponovno letjeti – na zmajevima.

U procesu treniranja zmajeva, Manon će otkriti da je sposobna osjećati. Kako veza nje i Abraxosa – zmaja kojeg je odabrala i koji je odabrao nju – jača iz dana u dan, Manon postaje svjesna da okrutnost i bezdušnost ne vodi ničemu.

Njena priča tek počinje. A imam osjećaj da će biti itekako bitna za nastavak. Volimo Manon 😉

nasljednica vatre 3

 

Ovo mi je najbolji dio do sada, unatoč Aelin i Rowanu i tome da su me nervirali dobar dio knjige… No, narasli su zajedno i uspjeli biti manje iritantni.

Svi protagonisti Nasljednice vatre otkrivaju i uče prihvatiti sebe i druge. Neki kroz procesuiranje davnih trauma, neki kroz prihvaćanje drugih kakvi jesu, neki kroz ponovno proživljavanje sjećanja. Neki će prihvatiti da unatoč osjećajima, postoje razlozi zbog kojih ne mogu biti zajedno.

Magija se vraća, čini se da je zlu odzvonilo. Svi će morati napraviti određenu žrtvu za veće dobro. I svi su povezani i ujedinjeni u jednom cilju – iako neki još nisu svjesni – djelovati za dobrobit sviju.

Obratite pažnju na Maeve. Imam osjećaj da kralj nije jedini bad guy u ovoj priči.

Ima još bitnih momenata u Nasljednici, ali ja nikad ne otkrivam previše. Neke stvari će vas iznenaditi, neke neće. Na neka pitanja dobit ćete odgovore, ali pojavit će se nova.

Neki likovi će vas izluđivati da bi na kraju otkrili kako je sve bilo s razlogom. Ali ako vam se sviđa serijal, ovaj nastavak će vam biti prilično uzbudljiv 😉

I brzo se čita.

Paaaaaaa… U očekivanju čevrtog dijela, ovaj vam svakako preporučujem. Ima puno Fae ljudi 😀

E, da – i pišem Aelin umjesto Celaena jer ovo redovito krivo napišem.

Kisi.

*********************************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Nasljednica vatre

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Nasljednica vatre

 

 

MOGLA BI SE ZVATI LEDA – MARKO GREGUR

IMG_20181226_124707_6711.jpg

Svašta će ti se događati u životu i nemoj dopustiti da početak bude taj koji će te odrediti. Nedaj da te odredi žena s druge strane vrata, koja će te gledati kroz prozorčić. Nemoj misliti na to kako je sve moglo biti drugačije.

Marko Gregur – Mogla bi se zvati Leda

Ne znam kakva vam je situacija doma. Jeste li u braku. Kakvom braku. Živite li s ljubavi svog života ili ste se zadovoljili s vezom koja odgovara svima, ali u kojoj nema strasti. Imate li dijete. Jeste li željeli to dijete. Kako ste ga dobili. Jeste li od onih koji su uspjeli nekom djetetu spasiti djetinjstvo posvajanjem. Ako jeste, a živite u RH – čestitam. To je ravno dobitku na lotu. Ili čak i manje vjerojatno od toga.

Možda ste udomitelji. Nadam se da ste dobri, jer ta djeca jako pate. Ako jeste, izgleda da ste također povlaštena manjina.

Ponavljam, ne znam u kakvoj ste situaciji. Ali probajte se staviti u cipele mladog para koji očajnički želi dijete. Zamislite sve bolne situacije, sve čega se odriču dok se polako ruši san za snom. Prvo o prirodnoj trudnoći, onda o umjetnoj oplodnji. Nakon toga posvajanju, pa udomljavanju. Djeteta nema.

Ali ponekad ima nade i vjerovanja. Iako sve češće potopljenih snova i razočaranja. U sebe. U sustav. U ljubav nikad ne. Iako bi zbog te ljubavi mogla propasti jedna veza. Što ako jedan može imati dijete, a drugi ne? Što onda? Hoće li jedan žrtvovati svoju sreću za sreću onog drugog? Hoće li to biti sreća ako su jedno bez drugog? Hoće li to biti sreća ako imaju jedno drugo, ali nemaju dijete?

Razmišljala sam dugo o svemu tome. O Ledi, djevojčici koja ne dolazi. O ljubavi i kompromisima. Može li dijete biti kompromis? I što kad institucije u lijepoj našoj taj kompromis sasjeku u korijenu? Što kad imaš očekivanja, kad imaš kriterije, kad znaš da ne možeš pristati na sve, jesi li zato loš čovjek? Jesi li loš ako ne želiš da dijete ima manu? Bolest, deformaciju, drugu boju kože? Jesi li loš?

leda3

Iskreno, mislim da svatko za svoje dijete želi sve najbolje, ali i da nije u redu biti isključiv. Ako se odlučiš na posvajanje – ljubav je ljubav. A djeci koja su starija, koja su bolesna, koja su već ionako odbačena i koja su sama izgubila svaku nadu… Mislim da je njima ljubav najpotrebnija.

Leda me žalostila i ljutila. Srce mi se paralo dok sam čitala o pokušajima trudnoće, o tome što im je sve prolazilo kroz glavu, o strahovima i nadama, o prekinutim snovima, o tuzi.

Marko Gregur piše svojoj maloj budućoj djevojčici. Piše o svojim planovima, o svijetu koji je čeka, o ljubavi koju imaju za nju.

Leda

Piše o svom djetinjstvu u Koprivnici, koje je i moje djetinjstvo… Ja sam iz Varaždina, ali to su iste ulice tadašnjih dana, iste kuće, ista djeca, iste igre, isto razdoblje. Mogla sam vidjeti sebe u njegovim pričama. I znam o čemu piše. Znam i zašto piše.

I dok se njih dvoje bore za proširenje obitelji, u isto vrijeme me ljuti administracija u hrvata, razni postupci, pregledi, papiri, razgovori, a sve uzalud.

Ljuti me i to što misle da se dijete bira ko u dućanu – kad ne želiš kupiti kekse jer je kutija oštećena. Ti keksi su isto fini ko i oni s lijepom kutijom. Kad ne želiš kupiti majicu jer je od prošle godine, starija kolekcija. Ta majica je jednako lijepa, bila od prošle sezone ili ne. Dijete nije roba. Ljubav nije isključiva. Želiš dijete ili ne. Odakle ti pravo birati, kad to ionako prirodnom trudnoćom ne možeš.

Ovo je moje razmišljanje.

Leda je jedan od onih romana koje brzo pročitaš, ali teško zaboraviš. Roman koji otvara pitanja, koji pokazuje propuste, koji poziva na odgovornost… Roman koji te vrati u djetinjstvo, kad je sve bilo jednostavnije, kad se sjetiš kakva smo obitelj bili u neka druga vremena…

leda2

Leda je roman koji trebate pročitati samo zato da vas natjera da razmislite o nekim stvarima. Da ponovno propitate neke odgovore. Da se zamislite nad sobom i sustavom… Možda i da netko nekad pokrene nekakve promjene… Barem oni koji možda ovdje ostaju.

 

Kisi

*****************************************************************

Marko Gregur

Mogla bi se zvati Leda

Hena.com

THE SILENT COMPANIONS – LAURA PURCELL

IMG_20181223_223831_087.jpg

Back again to the same three options. Say nothing and be presumed guilty. Destination: the gallows. Say nothing, and, by some miracle, be acquitted. Destination: the cold, sharp world outside, no medicine to help her forget.

Only one choice remained – the truth.But what was that?

Laura Purcell – The silent companions

 

The Silent companions. Gotički horor.

Možda da prvo objasnim što zapravo tražim u hororima i zašto uvijek imam primjedbu na svaki razvikani i skupi “horor” koji sam gledala u zadnjih ohoho godina.

Na stranu to što ne volim makljaže, teksaške masakre motornom pilom, razne debilne Jasone i ostale bedastoće – to bi možda i moglo proći pod stvar ukusa. Isto kao i 896-ti nastavak tog istog Jasona u kojem je potpuno isti scenarij i svi mogući horor klišeji ikad izmišljeni.

To što volim horore poput Crimson Peaka npr, isto je stvar ukusa. Po meni se strah i jeza grade atmosferom, glazbom i misterijem. I pričom, DOBROM pričom.

The Silent companions je DOBRA priča.

A ono što, opet po mom ukusu, čini dobru priču je nekoliko stvari. Prvo, mislim da ne tražim previše ako želim da ima glavu i rep. Ili, u prijevodu – želim da nakon odgledanih 2 sata ili pročitanih 300 stranica nemam neodgovorenih pitanja. Pogotovo ako je jedno od tih pitanja – zašto?

A drugo – mlataranje pilom po selu nije horor. I gotovo.

Zato mi je The silent companions pravo osvježenje. Priča koja ima smisla, koja postepeno gradi jezu i nikad ne otkriva previše odjednom.

Elsie Bainbridge upoznajemo bolnici, točnije u bolnici za psihičke bolesnike. Koža joj je prepuna ožiljaka od opeklina, sjećanje isprekidano. Govor je izgubila. Ne želi umrijeti, ali želi ostati zaključana u sobi u bolnici, osjetila omamljenih i ušutkanih lijekovima za smirenje i spavanje. Tako se osjeća sigurno.

THE-SILENT-COMPANIONS-1.jpg

Liječnik pak misli da joj treba pomoći da se vrati, da počne govoriti, da se spere ljaga s njezina imena… Ali zašto? Što je učinila?

Elsie shvaća da je jedini način da ju zauvijek zatvore u zidove bolnice taj da im ispriča istinu. Istinu toliko jezivu i toliko groznu da joj vjerojatno nitko neće povjerovati, ali bi je zato mogli proglasiti ludom i ostaviti na miru. Pa Elsie počinje pisati istinu.

Istinu koja počinje smrću Elsienog supruga. Bili su samo kratko vrijeme u braku, a Elsie je netom otkrila da je trudna, kad je Rupert otišao srediti poslove i pripremiti seosko imanje The Bridge za njezin dolazak. Ubrzo umire tajanstvenom smrću. Elsie putuje na sprovod i preuzeti kuću i poslove. Društvo joj je rođaka njenog supruga, Sarah Bainbridge,  i brat Jolyon koji se za kratko vrijeme vraća u London…

Elsie nalazi kuću u groznom stanju. Noću se čuju razna škripanja, šištanja i siktanja koja navodno dolaze iz tavanske prostorije u koju se ne može ući.

Ali Elsie je odlučna. Elsie će dovesti u red i kuću i okućnicu, otvoriti vrata tavanske prostorije i obračunati se s onim što god šišti noćima.

No, neće pronaći nikakve mačke, golubove ni sličnu zvjerad. Pronaći će dnevnik Anne Bainbridge, pretkinje Sarah koja je živjela u istoj kući 200 godina ranije. Pronaći će i tihog pratioca u obliku djevojčice s ružom, drvenu lutku u prirodnoj veličini, toliko vjerno oslikanu da ju je jezivo gledati.

Čini se i da kuća nema iste planove kao Elsie. Postoje prostorije koje su namještene i predivne u jednom trenutku, u drugom oronule, stare i prašnjave. Neke se više ne mogu pronaći. Rane koje su djevojke zadobile kad su pokušale iznijeti drvenu lutku s tavana ni nakon više mjeseci ne zacjeljuju. Elsiena trudnoća napreduje, čudni događaji se redaju, pratioca ima sve više, a množe se sami od sebe. Šištanje i siktanje se nastavlja. Dnevnik otkriva jezovitu istinu.

Dnevnik će objasniti porijeklo pratioca. Ali i otkriti još neke stravične događaje koji su se odvili tih davnih dana i zbog kojih loza Bainbridge nikad nije mirno spavala…

Zlo u toj kući ima svoje planove. One koji joj stanu na put umiru. A Elsie i djevojke su stjerane u kut…

THE-SILENT-COMPANIONS2.jpg

Što kuća želi? Što se dogodilo prije 200 godina i kako je Anne Bainbridge kriva za čudna događanja unutar zidova? Što je to previše željela i kako je to dobila? I tko sve i koliko dugo već plaća cijenu za želju njezinog srca?

Može li se Elsie spasiti? Ili kuća zapravo želi nekog drugog, nekog mlađeg i podatnijeg…

U duševnoj bolnici liječnik ima svoje metode, svoja objašnjenja. Racionalna. Logična. Osim što ništa nije kako se čini….

 

Čitala sam Bibliovcinu recenziju i  rekla je da je doživjela dvije noći isprekidanog sna i trzanja na svaki šum. Moram priznati da ja nemam takvu reakciju, ali horori su između ostalog moj žanr i najviše uživam u ovakvim, polagano građenim, jezivim i logičnim (ako su vam događanja s onu stranu razuma logična 😉 ) pričama.

Ali ježila sam se od strave kod čitanja, vidjela sam kuću i njene pratioce, 200 godina ranije i u Elsieno doba, vidjela sam svaki otisak dlana na prozoru, svakog pratioca, svaku haljinu i užasnuti izraz lica. Laura Purcell me pripovjedanjem  prebacila u The Bridge,  riječima je uspjela sav taj užas i teror učiniti stvarnim. Bilo je kao da sam stvarno bila s njima…

Na kraju nije ostalo neodgovoreno puno pitanja. Znala sam kako i zašto, koliko dugo i gdje. Znala sam uzrok i posljedicu, razumjela odakle dolazi zlo i osjetila svu bespomoćnost u pokušajima Elsie i ostalih djevojaka da se spase. Elsie je nakon svih strahota ostala živa, ali je li pobijedila?

Ima u toj priči još mnogo toga između redaka, ne radi se o samo još jednoj jezivoj priči bez mozga. Isprepliću se međuljudski odnosi tadašnjeg doba s odnošenjem prema ženama, njihovom mjestu u društvu i stvarima koje nebi smjele činiti. Zlostavljanja u djetinjstvu koje se nikad nije procesuiralo i na koje se gledalo kao da je to normalno… Odnosa sluškinja i gospodara, nezakonite djece, razbaštinjenih rođaka… Ako maknemo prizmu horora, o ovom romanu bi i bez toga moglo raspravljati.

Da, preporuka 🙂 Ako nakon ovakvih stvari možete mirno spavati 🙂

Kisi.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Laura Purcell

Goodreads> The silent companions

 

 

KNJIGA O GROBLJU – NEIL GAIMAN

IMG_20181222_182823_342[1]

Postani praznina, postani prašina, postani san, postani vjetar

Postani noć, postani tmina, postani želja, postani misao,

Odšuljaj se i otkliži, nevidljiv pređi svaku među,

ponad, ispod, usred i između.

Neil Gaiman, Knjiga o groblju

Moram reći da što više čitam Gaimana, to mi je draži 🙂 Znam da smo različitih ukusa i vjerojatno postoje oni kojima Giaman ne sjeda, ali… Ova vam je knjigica pravi šećer.

Ovo je baš onaj bajkoviti fantasy kakav sam voljela čitati kao mala, ima onu neku magičnu notu priča kakve mi je nekad pričala baka… Ispričana je jednostavno, bez puno kompliciranja i taman toliko je ljupka da mi se odmah zavukla pod kožu.

Ne znam kako je nisam prije otkrila. Pružila mi je toliko toga lijepog ❤

I oduševila me samim time što su gotovo svi njeni junaci – pa… nisu ljudi. Ili su duhovi, ili vampiri, vukodlaci, gulovi, majstorski red… Ili pak Smrt sama. Gospa na Sivcu.

Jedne noći mala beba je ispuzala kroz vrata kuće i otpuzala na groblje. Nesvjesna da je upravo izbjegla vlastitu smrt, ne sjećajući se tragedije koje je zadesila njenu obitelj. Otpuzala je na groblje i groblje je pružilo zaštitu.

20181222_183015_0001[1]

Od tog dana beba je rasla u sigurnom zagrljaju posvojenih roditelja duhova, g. i gđe Owens. Beba je bila dječak. Dječaka su nazvali Nitko Owens, skraćeno Nit.

Tajanstveni Silas, biće ni živo ni mrtvo, ali potpuno predano tom malom dječaku, postao mu je skrbnik. Jer mrtvi ne trebaju hranu, a zaštita groblja prestaje izvan ulaznih vrata…

Silas se srećom kreće izvan vrata i između svjetova. Štiti i stražari. Pazi na Nita. Svijet pokušava učiniti sigurnim.

Nit će u sigurnom društvu svoje obitelji duhova i ostalih bića s one strane – rasti, učiti, igrati se, steći prijatelje, usvojiti običaje.

Voljeti i smijati se, družiti, razgovarati.  Postati mladić.

Ali ono što je naudilo njegovoj obitelji, još ga traži. Još ga pokušava poslati u zemlju duhova, jer jednom je postojalo proročanstvo….

 

 

Uživala sam, stvarno. Uživala u Nitovom odrastanju, u mudrostima čitave galerije odavno umrlih likova čiji duhovi i dalje žive na groblju. U Nitovoj prijateljici Lizi, spaljenoj jer je bila vještica i pokopanoj na neposvećenoj zemlji na groblju bezimenih… Uživala sam u Silasovim lekcijama i onima gospođice Lupescu , pustolovinama u Gullhaimu, u makabrinu – tom čudnom plesu živih i mrtvih, u Nitovim prijateljstvima i naučenim sposobnostima.

Doduše srce mi se paralo kad je kao beba ostao bez obitelji.

Stvarno me ugodno iznenadilo i to što je u tako malu knjigu ( jedva 250 str), stalo cijelo jedno djetinjstvo, tuga i radost, ljubav i okrutnost.  Pokušaj preživljavanja jednog društva na umoru, zbog koje je trebalo stradati dijete. Zbog djeteta je stradala obitelj. Nemojte mi reći da u ovome ne vidite paralelu s današnjim vladama, sustavima, igrama moći.

Volim Gaimana. posebno volim ovakve kratke, naoko dječje romane. Nije dječji. Itekako je za odrasle.

Svim srcem preporuka.

Kisi.

**********************************************************************************

O Neil Gaiman

Goodreads ocjena: Knjiga o groblju

Gdje kupiti:  Superknjižara

Izdavač: Algoritam

Sedam sestara- Lucinda Riley

 

 

IMG_20181217_122429_8551.jpg

Ljubav ne poznaje granice;

Za nju ne postoje kontinenti

Ona vidi tek zvijezde.

 

Lucinda Riley – Sedam sestara

Smatraju li se roditeljima ljudi čije gene nosite ili oni koji su vas odgojili? Je li jača krvna veza ili ona koja vas veže s ljudima koji se brinu za vas? I da li vas određuje vaše porijeklo, bez obzira što ga niste svjesni… Znate li ipak negdje duboko u sebi na koju stranu krenuti u određivanju vlastite budućnosti?

6 posvojenih djevojčica živjelo je na raskošnom luksuznom imanju zvanom Atlantida na  otoku u Švicarskoj. Živjele su s ocem i dadiljom koja im je cijeli život bila poput majke. Djevojčice su redom posvajanja dobivale imena prema Plejadama, sedam sestara iz grčke mitologije. Plejade su bile kćeri Atlasa i Plejone, koje progoni lovac Orion.  Zeus ih je pretvorio prvo u golubice, a zatim u zvijezde… Vidimo ih dan danas kao zviježđe na nebu.

No, djevojke sedmu sestru nisu dobile. Pa Salt je rekao da je nikad nije našao.

6 sestara se ponovno okupilo na Atlantidi nakon očeve smrti…

I sve su shvatile da ga usprkos svoj ljubavi i sigurnosti kojom su bile okružene, nikada zapravo nisu upoznale. Ali da je on itekako znao sve o njima. Čini se i da je uvijek bio par koraka ispred njih, gotovo kao da ih je cijelog života i nakon njega vodio u smjeru kojem trebaju ići…

Pa Salt je umro, ali ostat će u prvoj knjizi i dalje nepoznanica. Isto kao i sedma sestra. A svaka sestra će nakon njegove smrti dobiti koordinate mjesta svojeg rođenja, očevo pismo i neki znak raspoznavanja ukoliko budu željele pronaći svoje korijene.

Prva knjiga je Majina priča.

sedamsestara2

Maja, najstarija sestra, koja je živjela usamljen život iz straha da ne bude ponovno povrijeđena, ona koja je jedina ostala s ocem na Atlantidi dok su ostale sestre lutale svijetom, ona koja se povukla u samu sebe i krila tajnu –  Maja će pronaći priču svog porijekla u Rio de Janeiru. Priču koja je toliko nevjerojatna, raskošna i bolna, u isto vrijeme životna i predivna i toliko puna ljubavi… Priča koja nadahnjuje i rastužuje, liječi neke rane i zatvara neka pitanja.  Maja će otkrivajući svoje pravo porijeklo naučiti otpustiti i oprostiti. Oprostiti sebi. Svijetu. Obitelji.

Otkrit će i djeliće povijesti u priči svoje obitelji, o tome kako je njezina prošlost povezana s Kristom Iskupiteljem, ogromnim kipom Isusa na brdu Corcovado u Rio de Janeiru. Otkrit će koliko i što je njegova gradnja značila za njezine pretke i koliko je ljubav kumovala nekim davnim događajima… Otkrit će da ponekad nije potrebno otkrivati obiteljske veze suvremenim metodama, jer srce zna i prepoznaje. I da genetika čini svoje.

Otkrit će i da u svakoj priči postoji jednak udio boli, tuge, razočaranja. Ali da nas sve to određuje na putu prema naprijed i da je sve to sastavni dio života. Ipak, neće otkriti cijelu priču niti mislim da će se to dogoditi s bilo kojom sestrom, sve do kraja serijala.

Ovo je vrlo intrigantno napisan serijal, prepun simbolike i slojeva. Isprepliću se prošlost, sadašnjost i budućnost, pronalaze stare tajne i davno zakopana obećanja… Upoznat ćemo i predivni Rio i raskošan Pariz, uspoređujući ih kao 2 različita svijeta i dvije potpuno suprotne stranice u sudbinama protagonista.

sedam sestara

Lutat ćete Monparnassom u jednom trenutku, a već u drugom pokoravati se pomalo krutim pravilima života u  Casa de Orquideas u Riu dvadesetih godina prošlog stoljeća… A onda isto to gotovo 100 godina kasnije. Zaljubit ćete se i srce će vam biti slomljeno. Osjećat ćete teret odgovornosti prema tradiciji i obitelji, u isto vrijeme ljuti na cijeli taj poredak i krutost tadašnjeg mentalnog sklopa… Ali razumjet ćete. I poistovjetit ćete se.

Sviđa mi se ova ideja. Sviđa mi se priča u priči ispričana tako da vas zarobi stranicu za stranicom. Sviđa mi se povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Sviđa mi se toplina i emocije s kojima je ova knjiga napisana. A najviše mi se zapravo sviđa onaj simbolični i misteriozni dio. (Ako kliknete na Lucindinu stranicu naći ćete anagrame i objašnjenja nekih imena iz ove priče)

Sviđa mi se to što Sedam sestara ne mogu nikako gurnuti u neki određeni žanr jer pripada mnogima i nijednom. I na kraju, stvarno mi se sviđa što je netko napokon upakirao ljubić u nešto nevjerojatno eterično, predivno i raskošno i ja sam ga pročitala ne trepnuvši.

Sviđa mi se još i to što je predivno napisan, što sam stvarno uživala. Putovala sam od Atlantide do Ria i onda do Pariza, bila sam u favelama i siromaškim stanovima Monparnassa, promatrala umjetnike koji su stvorili Krista Iskupitelja, svjedočila jednoj ljubavi i jednoj tragediji. Plakala sam, nekad od tuge, nekad od ganuća, smijala se i navijala za predivne junakinje romana. Da, junakinje. Iako su pokretači i donosioci odluka u cijeloj priči većinom muškarci – oni koji kuju planove o određuju ženama što i kako jer još je uvijek bilo takvo doba –  junakinje Sedam sestara su sve redom žene.

I to kakve žene! Umjetnice, predvodnice, zaštitnice. Sve redom jake i sve redom pomalo tragične. Ali predivne i stvarne i vjerne sebi…

A tko su sedam sestara, tko im je bio otac i kakva je to još priča koja ih je sve spojila… Nadam se da ćemo saznati uskoro 🙂

Ptičica mi je  šapnula da uskoro očekujemo Ally, drugu sestru 🙂

Preporuka ogromna, do neba i natrag.

I na kraju da se poslužim riječima prevoditeljice Jelene Pataki:  “Pročitajte sve, do zadnje stranice – a onda probajte ostati samo na prvom nastavku .”

Vjerujte mi, mislim da je to nemoguće 🙂

 

Kisi.

*****************************************************************************

Lucinda Riley

Goodreads ocjena: Sedam sestara

Prijevod: Jelena Pataki

Izdavač: Egmont

 

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

 

img_20181212_125749_1401.jpg

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

 

 

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam,  nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

durga1

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

durga2

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja  – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ.  Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom 

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj

 

 

 

 

KRUNA PONOĆI – SARAH J. MAAS

IMG_20181203_103409_057[1]Od kamenih vrata sudbine                                                                                         demoni su stvorili tri                                                                                               kamena koja su bogovi zabranili                                                                                jer su ih se jako bojali.                                                                                                  U tuzi, on sakri jedan u krunu                                                                                    nje koju je toliko volio                                                                                                 da je čuva tamo gdje spava                                                                                        unutar zvjezdane sobe.                                                                                          Drugi je skriven                                                                                                          u planini od vatre,                                                                                                        gdje su muškarci zabranjeni                                                                                  unatoč silnoj im želji.                                                                                            Gdje se treći nalazi                                                                                                      nikada neće biti rečeno,                                                                                             ni glasom ni jezikom                                                                                                     ni količinom zlata.

Sarah J. Maas – Kruna ponoći

 

Sarah je sazrela. Vidi se to po zrelijem načinu pisanja, složenijoj radnji i likovima, vođenju čitatelja kroz priču. Nema više onih djetinjastih ispada, priča je ozbiljnija i intrigantnija, meni daleko zanimljivija nego u Prijestolju od stakla. Naslućujemo da se iza prvotne slike Caleane kao slomljene djevojčice koja je morala brzo odrasti i koja je više nošena bijesom nego razumom – krije mnogo, mnogo više. A i u samoj priči općenito se krije više nego nam je Sarah u ovom, drugom nastavku dala.

Da, i Caleana je odrasla. Postavši kraljevim borcem dužna je ispunjavati svoju stranu ugovora da bi jednom napokon postala stvarno slobodna. A to nažalost uključuje još ubijanja. Svaki kraljev zadatak je jedno ime koje treba nestati. Svaki papirić zapečaćuje nekome sudbinu. I svaki put Cealena donese dokaz i skrene pogled.

Sve dok se na papiriću ne nađe Archerovo ime. Ime koje Caleana poznaje, djelić njene prošlosti. I kako kralj svaki put ima isti izgovor – pobunjenici, prijetnja kruni, izdaja – ovaj put će Celaena poželjeti istražiti, uvjeriti se, pronaći kakve se to spletke odvijaju unutar i van dvora.

Ljubavnog trokuta više nema, čini se da je Caleana izabrala. I on je izabrao nju. Sve dok ih ne rastavi nešto veće, nešto ozbiljnije i dok svoje prste ne uplete sudbina. I magija.

Kralj je u svojoj okrutnosti i žeđi za moći prije 10 godina zabranio magiju i ona je nestala…

Osim što nije. Kakav god skriveni izvor moći je kralju omogućio osvajanja, okrutnost i širenje teritorija, kakva god sila ga je promijenila u ovo što je danas – nije mogla ubiti magiju. Onu drevnu, staru magiju naroda koji je bio tu odavno. Čijem rodu pripada prva Adarlanska kraljica. I čija krv teče još nekim krvnim lozama koje u svom stablu imaju istog pretka…

KRUNA PONOĆI3

 

Kraljica Elena je također izabrala Caleanu za zadatak. Drugačiji, opasniji i mnogo teži zadatak od onih koje obavlja za kralja.  Mora otkriti gdje se krije izvor kraljeve moći, mora pokušati zaštititi sebe i sebi drage ljude od opake sile koja i dalje obitava u dvorcu. A želi otkriti i tko stoji iza tzv pokreta otpora koji se oslanja na Aelin Galathynius, prijestolonasljednicu Terrasena koja bi trebala biti mrtva…

KRUNA PONOĆI2

Elena ju je izabrala zbog njenih sposobnosti, ali i nečega drugog, nečega važnijeg. Nečega što može donijeti prevagu.

Caleana počinje shvaćati koliko je opasna i razorna kraljeva moć i traži način da joj stane na kraj. Usput dobiva neočekivanog saveznika. Na njega nije računala, ali ni on nije računao s otkrićem što se zapravo nalazi u njegovoj krvi…

I Nehemia. Kako je sa svim povezana Nehemia? Je li princeza izdajnik ili saveznik? Želi li Caleanu zaštititi ili joj namjerno daje pogrešne informacije da je navede na krivi trag?

KRUNA PONOĆI

Kruna ponoći je nastavak koji će sve likove natjerati na promjenu. Neki će otkriti da su mnogo više nego su mislili, neke će gubitak natjerati na odrastanje. Neki će pak morati iz temelja preispitati svoja uvjerenja i zapitati se kome i zašto služe. Nekima će se srušiti svijet. Neki neće biti uopće svjesni što im se sprema.

Ali jedno vam mogu obećati. Knjigu nećete ispuštati iz ruku jer ništa nije kako se čini i nitko nije to što jest. Isprepliću se drevne legende, kraljevi i kraljice, krvna loza koja je navodno nestala i tko zna kakvi suludi planovi kralja koji je daleko opasniji nego je itko mogao pretpostaviti.

 

Iskreno, ljubavna priča u ovom nastavku je sporedna, pa ako ste očekivali nešto spektakularno, ne radi se ovdje o tome. Ali se radi o povjerenju i odanosti. A uz sve napetosti, peripetije, opasnosti i intrige, ovdje ljubić stvarno nije potreban jer… Priča ima sve ostalo. A ono što mi je posebno drago – ima mnogo više  mistike i magije nego u Prijestolju od stakla i sve to daje romanu neki novu dozu napetosti. A ne nedostaje ni zapleta ni obrata ni živopisnih likova koji samo pridonose hiptnotičkom čitanju kao da ne postoji vanjski svijet…

 

Na kraju sam samo htjela odmah čitati dalje. Iako, moram priznati, u prvom nastavku sam oprostila Sarah pomalo tinejdžerski napisan roman jer kad ga je pisala, bila je upravo to. Ali u  ovom nastavku –  Caleana mi je u par navrata propisno digla tlak. Dijelom jer je na trenutke samo ljuto, tvrdoglavo i nedokazano tinejdžersko derište, a dijelom jer neki put napravi takav kliše od pogreške da mi je došlo da joj opalim šamar.

Sorry, morala sam.

No, bez obzira na to, stvarno sam uživala. Fantasy je moj žanr, pa je to i razumljivo, ali ovo je stvarno, stvaaarno napeta i zanimljiva priča. Nevjerojatno je maštovita, a svijet koji Sarah stvara i proširuje jednostavno tjera na čitanje i stvara želju za još.

Ako progledate kroz prste Caleani koja izgleda još nije baš skroz odrasla – ovaj serijal bit će vam prilično drag ❤ Jedva čekam dalje.

Preporuka 😀

P.S. Više nisam #teamChaol jer mi s tim cmakanjem idu na živce 😛

Kisi ❤

*********************************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Kruna ponoći

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Kruna ponoći

SNJEŽNA SESTRA – MAJA LUNDE

20181202_130027[1]

Sad ću ti ispričati o Hedvigi. O tome kako mi je postala najbolja prijateljica i kako sam je izgubio. I o mojoj sestri Juni koje nema, ali je svejedno uz mene.

****

Juni, moja sestra… Svake je godine bila s nama na Badnjak. Al ove će godine njeno mjesto za stolom biti prazno. Jer Juni je mrtva. Mrtva i sahranjena na groblju. I zato možda i nije bilo tako čudno što sam se toga poslijepodneva, dok sam plivao naprijed-natrag po bazenu. pitao kako će Božić sada izgledati.

Maja Lunde – Snježna sestra

 

Kad izgubimo nekoga bliskog, uvijek ostane osjećaj tuposti, praznine i očaja. Ostane tuga, golema i strašna, ali cijelim svojim bićem zgrabimo je u zagrljaj i bojimo se pustiti. Jer bol znači da je taj netko bio stvaran. Tuga znači da smo voljeli.

Teško je pustiti tugu. Teško je odreći se suputnice gubitka i bola jer to znači da smo izdali nekoga koga više nema. To znači da sjećanje počinje blijedjeti. To znači da kad nestane bol, nestao je i taj netko naš. A mi se želimo sjećati. Želimo ostati s tugom jer je ona opipljiva. Jer je dio nekoga voljenog još tu. Tuga nam je najbolji prijatelj.

Samo što onda više ne živimo, a trebali bi. I potiskujemo sretne trenutke, jer boljelo bi. Nismo svjesni da zapravo, tek kad dozvolimo sjećanju da bude sretno, taj netko naš i dalje živi.

snježna sestra 3

Božić je. Skoro. Ostalo je samo par dana do Badnjaka, a na Badnjak je Kristianov rođendan. I svake godine u njegovoj kući sve je okićeno i mnogo prije Božića. Na Badnjak je njegov poseban dan. Ali ne i ove godine. Ove godine njegove najstarije sestre više nema, a mama i tata su zaboravili živjeti. Ispunjavaju osnovne obaveze i brinu se za Kristiana i malu Augustu, ali bez radosti, bez žara i bez sjaja u oku.

6 je dana prije Božića, a nema ni adventskog svijećnjaka, nema ljubičastih svijeća, nema ukrasa… i nema Juni. Juni je umrla ljetos.

Na drugom kraju grada jedan starac čuva ključeve kuće u kojoj ne živi jer ga podsjeća na nekoga davno izgubljenog.

A jedna djevojčica u crvenom kaputu živi u vili Prozorčića i očajnički treba prijatelja.

Ovo je božićna priča, pa kako u svakoj božićnoj priči i treba biti – nakon sve boli, tuge i gubitaka –  ovo troje će moći pomoći jedno drugome.

SNJEŽNASESTRA1

 

Kristianu nedostaje sestra, ali najviše od svega nedostaju mu roditelji. Onakvi kakvi trebaju biti, ne trenutne kopije i ljušture ljudi kakvi su nekad bili i ne sjena obitelji kakvu je još nedavno imao…

 

Stari Henrik traži svoj mir tako što će pronaći mir za voljenu osobu.

A Hedviga, djevojčica u crvenom kaputu koja je voljela klizati… Ona će pronaći prijatelja i zaštitu.

Ali na koji način? I kako su svi likovi u ovoj priči zapravo povezani…. To vam neću reći. Ljepota ove priče je da to otkrijete sami.

Priča je toliko neopisivo lijepa da ja to ne znam vjerno prenijeti niti mogu dočarati svu čaroliju emocija i svu težinu tuge s kojom se nose i tata i mama i sestra i brat… Tugu iz koje će napokon procvjetati ljepota i zbog koje će ponovno pronaći razlog za život.

Zbog jednog dječaka, zbog starčevog talenta, zbog ulaštenog adventskog svjećnjaka, jedne male djevojčice koja je zaslužila Božić i jedne velike koja se uvijek smijala, ali je prerano otišla…

Tko je snježna sestra i kakvu priču nosi?  Kako će Kristian spasiti sreću svoje obitelji i što mu i koliko znači Hedviga, djevojčica u crvenom kaputu? Kakvu tajnu krije ta tajanstvena djevojčica zaraznog osmijeha i blistavih očiju? Očiju koje ponekad, samo ponekad, neobjašnjivo ugasnu…

Prepustite se kad budete čitali ovu prekrasnu priču. Osluškujte srce i otpustite emocije. Dozvolite Hedvigi da vam se zavuče pod kožu, Kristianu da vas prodrma, a Henriku da napokon nađe svoj mir…

snježnasestra2

Snježna sestra je priča o obitelji, o gubitku i ponovnom pronalasku, o smrti i životu, o ljubavi i prijateljstvu. Nisam zaluđena nekakvim božićnim čarolijama i čudima, ali volim atmosferu tih dana i toplinu i zagrljaje… I ovakve atmosferične, divne priče. A budući da se radnja događa u vrijeme adventa, onda je ovo i pravo vrijeme za pročitati jednu – baš ovu – Snježnu sestru.

Snježna sestra ne osvaja samo svojom čarobnom pričom, osvaja izgledom, koricama, predivnim ilustracijama Lise Alsato. Po meni  – sve to je čini savršenim božićnim darom. I za djecu i za odrasle, pogotovo ovakve ko ja, koji padaju na pomalo bajkovite elemente u pričama, na Charlesa Dickensa, na čaroliju iscjeljenja kad je to potrebno.

Toliko mi je drago da sam je kupila. Isprva me privukla prekrasnom naslovnicom, a onda me osvojila i pričom. Sigurno ću je ponovno pročitati. A onda ponovno. I ponovno… A onda, jednog dana – Prdeku.  I on jednog dana svome. Neke se knjige prenose s koljena na koljeno, voljela bih da to bude slučaj s ovom.

Od mene čista petica. I neizmjerno hvala, Maja Lunde na emocijama s kojima si Snježnu sestru napisala.

Preporučujem. Svima, svima…

Kisi.

*******************************************************************

Maja Lunde

Goodreads: Snježna sestra

Prijevod s norveškog: Željka Černok

Izdavač: Ljevak

 

NE BAŠ SAVRŠENA MAMA – SARAH TURNER

IMG_20181129_140046_630[1]Kada sam se nekoć zamišljala s djecom, mislim da sam zamišljala svoj postojeći život bez djece s dvoje malih ljudi dodanih Photoshopom: šarmantni čovječuljci s kovrčama i nasmiješenim, marmeladom uprljanim ustima. Nije stvar u tome da nisam imala blage veze – znala sam da roditeljstvo podrazumijeva određene prolagodbe ( manje sna, a više pelena, manje ispijanja dum dum votke, a više guranja kolica). No, izuzev porodiljnog dopusta, neizbježnog dodira s tuđim šmrkljima/bljuvotinom/govnima i navodno obavezne kupnje dječje hodalice opremljene plastičnim telefonom, jednostacvno nisam predvidjela da će mi se život pretjerano promjeniti.

Nisam predvidjela uragan.

Sarah Turner – Ne baš savršena mama

 

>3 Ovo nije priručnik za roditelje. Ovo je stvaran život >3

Knjiga je urnebesna! 😀

I sve postojeće i buduće mame bi je trebale pročitati 😉 Osim možda onih cvjetičastih, po glavi lupljenih mama koje se ponašaju ko da su sekta, pa nedaj bože da ti klinac hoda bos po stanu ili pojede smoki s poda – takvima je dijete neprikosnoveno božanstvo i ona će se u potpunosti žrtvovati i podrediti samo njemu i nema kukaš ni ispizdiš na živce. To je zabranjeno. ( Ima takvih. Doduše, ne znam jel konzumiraju kakve droge ili hodaju psihijatrima pa neće priznat, al nekaj tu ne štima.)

Dakle, ovo je za nas, koje se ne sramimo priznati da s vremena na vrijeme ( čitaj svakih 10 min) popizdimo i imamo potrebu pobacati sve igračke kroz prozor van, naprašiti malog šupka po guzi i zvati mamu da ju pitamo jel se možemo preseliti natrag k njoj i praviti se da još nemamo podmladak.

Zašto je to za nas? Zato da shvatimo da je u redu reći da ti je svega pun kufer i djetinjasto i cendravo vikati da hoćeš natrag svoj stari život. U redu je biti luda od nespavanja kad su bebe, živčana od konstantnog potezanja rukav i praćenja doslovno u wc kad su već malo veći i kolutanje očima na 4598- mi put maaaamaaaaaa u 10 minuta.

I ok je to da ti se neda izvući iz pidžame ni oprat zube. I to da se praviš da spavaš ujutro u nadi da ovaj put mooooožda ostane tiho još pol sata jer je vani još mrak u ranu zoru i vikend je.

I ne moraš biti manekenka 2 sata nakon poroda i naslikavati se u rodilištu s frizurom i šminkom. ( Iskreno, dobim plikove od takvih. U rodilištu mi nije padalo na pamet izvući mobitel u rađaoni, nisam znala di sam, a ne da još i naslikavam.)

mama1

I ne, ono na fotkama na fejsu nije stvarnost. To su samo lijepe fotke. Minutu prije toga klinci su bili posvukud osim u kadru, a minutu nakon vjerojatno jednom nogom u blatu s guzicom na podu. I to je normalno. I to je ok.

I ne, ne treba imati slom živaca svaki put kad vam klinac skače po lokvama jer te savršene mame sa strane poprijeko gledaju. To je normalno. I mi smo skakali po lokvama i blatu. Svi to rade.

Niti kad klinac ima ispad na igralištu ili dućanu. NITKO nema mirnu i divnu dječicu u svakom trenutku pred svakim i na svakom mjestu, osim ako ih ne drogiraju.

Isto je normalno željeti pobjeći od svih i svega i u miru se naroljati u subotu navečer s tim da te u nedjelju niko ništ ne pita i ne treba. ( Znam da toga nema više ili jako rijetko, ali gle – to ne znači da mi to ne fali.)

U redu je i zbrisati u ured i osjećati se ko da si na godišnjem. I plakati od muke jer te tijelo više ne sluša. I biti neka druga ja, a opet ona ista.

A najjače od svega – kad dođem doma, ugledam stan u rasulu ( onaj mali koji baca bombe po stanovima i radi nered je opet u pohodu izgleda), igračke su posvukud, suđe 3 dana nije oprano, tepih treba usisat, prozori su zmazani i kupaonica izgleda ko da je rat, a petak je navečer i jednostavno mi se neda ni postojati, a kamoli čistiti… E, vidiš – na to poludim. Točno 30 sekundi. Onda si skuham čaj/kavu/vruću čokoladu/otvorim vino, upalim tv ili uzmem knjigu i nakon kaj Prdalo zaspi – isključim se. Sav taj nered bit će tu i ujutro. Nemrem.

mama2

Ali naravno – uz sva gubljenja živaca i dizanja tlakova, još jednih pokakanih gaća danas, rasula od igračaka i nepojedenih ručkova – sve mi volimo svojeg prdaća najviše na svijetu i zapravo se osjećamo ko da nikad nije ni bilo drugačije. Iako se jako dobro sjećamo života prije i uspoređujemo prije i poslije. Uvijek na kraju izaberemo poslije. Kad ona mala glavica spava i ne luduje po stanu. Kad te ručice zagrle. Kad ti kaže da te voli najviše na svijetu, jako do najvišeg svemira. Kad napravi srčeko od papira samo za tebe. I kad ga tete u vrtiću hvale. I kad ga tičerica hvali i teta u dućanu.

mama3

I onda zaboravim da sam prije 3 sekunde razmišljala kak da zbrišem u nepoznato i čitam knjigu u nekoj sobi u hotelu bez signala 😀

A sve vam ovo pišem jer je i Sarah sve to napisala u svojoj knjizi. Sve ovo i još malo više i malo teže i malo gore i malo ljepše i nježnije. Sve one “čari” majčinstva koje ne nalazite u priručnicima za odgoj ni blogovima ni knjigama. Napisala je sve ono lijepo i sve ono naporno i frustrirajuće i sve je to istina. Svaka medalja ima dvije strane, a  o onoj napornoj i teškoj malo tko piše jer bi sve to trebalo valjda ignorirati dok ti živci stvarno ne popucaju.

Napisala je i da su joj podrška bile mame. Ne one mame koje trpe sranja jer misle da je to za dobrobit djeteta, pa u nekom trenutku prošvikaju, a u međuvremenu vam sole pamet. Tražila je mame slične sebi 🙂 Kojima može priznati da joj je dosta, popiti kavu, izjadati se i ići dalje. Podrška čini čuda 🙂

mama4

Hvala, Sarah 🙂 Trebalo bi biti više ovakvih knjiga i priča iz života 🙂 Vjerujem da bi nam bilo puno lakše kad bi se napokon mogle ispsovati bez da nas sa strane čudno gledaju i viču da smo nemajke 😀

Knjigu od srca preporučujem, brzo se čita, lako prolaze stranice, zabavna je i istinita. I dobro sam se nasmijala 🙂

Kisi

************************************************************************

O Sarah Turner

Goodreads ocjena – Ne baš savršena mama

Prijevod: Jelena Pataki 

Izdavač – Egmont

Gdje kupiti: Prodajna mjesta

SMRTONOSNI STROJEVI -PHILIP REEVE

 

IMG_20181122_205829_152[1]Bilo je tmurno, vjetrovito proljetno popodne, i grad London je isušenim dnom negdašnjeg Sjevernog mora lovio mali rudarski grad.

U boljim vremenima, London se nije zamarao tako beznačajnom lovinom. Pokretni je velegrad svoje dane nekoć provodio loveći veće gradove jureći na sjever sve do Ledenih prostranstava i na jug sve do obala Mediterana. Međutim, u posljednje je vrijeme bilo kakav ulov bio sve rjeđa pojava i neki su gradovi gladno počeli mjerkati i London. On se sada već 10 godina skrivao od njih, pritajivši se u vlažnom i brdovitom zapadnom okrugu koji je Ceh povjesničara nazivao nekadašnjim Britanskim otokom. Već deset godina nije poje ništa osim sićušnih ratarskih gradova i nepokretnih naselja u tim vlažnim brdima. Međutim, konačno je došao trenutak kad je Gradonačelnik odlučio vratiti svoj grad preko kopnenog mosta u Veliko lovište.

Čvrsto tlo je Ničija zemlja. Gradovi su na kotačima i hrane se jedan drugim. Cehovi su opet svrhoviti i moćni. Naša sadašnjost je tisućljećima daleko, a onaj rat od kojeg strahujemo danas, u ovoj knjizi je davna prošlost i trajao je sat vremena.

Atmosfera je apokaliptična. Stvarnost siva i mehanička. Naša tehnologija izgubljena, neka druga razvijena iako ne i naprednija. A ljudska vrsta opet nije naučila.

Naš namještaj, komadi računala, kosti, posuđe i strojevi sada su samo artefakti, djelići povijesti iz kojih nova civilizacija pokušava sastaviti cjelinu.

Ono što je uništilo civilizaciju kakvu znamo  – oružje je u ljudskim rukama. Jer znanost je takva, možeš je upotrijebiti za svašta. I naravno, uvijek u ono što je krivo, svaki put za novo uništenje.

Katherine Valentine kći je direktora ceha povjesničara, najvažnijeg čovjeka Londona nakon Gradonačelnika. London je sada pokretni grad u budućnosti, a smatra se da se gradovi nikada ne smiju prestati kretati, jer kretanje je život. Problem je jedino što nemaju više koga jesti.

Na granici postoji Zid i gradovi koji se ne kreću. Gradovi koji i dalje čvrsto stoje na tlu. Što se smatra protuprorodnim. Ali pokretni gradovi se kreću praznim lovištima i lovine je sve manje… Prostor iza Zida je moguće novo lovište za izgladnjele gradove koji su na izmaku energije i goriva. Problem je jedino što nijedan pokretni grad ne može probiti Zid.

Katherine je uvjerena da joj je otac divan čovjek, njen najbolji prijatelj, učitelj, njen oslonac. Sve dok se iz prošlosti ne pojavi ime koje mu utjera strah u kosti. Hester Shaw. Djevojka koja nebi trebala biti živa. Koja je trebala nestati. Djevojka koja zna mračnu  tajnu g. Valentinea i koja je gonjena svojom osobnom osvetom i zbog toga veoma opasna.

smrtonosni strojevi1

Mladi cehovski naučnik Tom Natsworthy također misli kako je direktor njegovog ceha divan, mudar i pošten. Thaddeus Valentine mu je uzor, još otkako mu je kao dječaku uručio nagradu za vizionarske ideje.

No, kad London napokon nakon mnogo vremena dograbi jedan manji gradić kao plijen, Thaddeus Valentine će shvatiti da nije nedodirljiv, a Katherine i Tom, svaki na svojoj strani gledati kako se odmotava klupko tajni i opasnih namjera, a njihova dotadašnja uvjerenja padaju u vodu…

Tko je Hester Shaw? Kakav je zapravo Thaddeus Valentine? I u kakvoj je to opasnoj sprezi s gradonačelnikom Londona, čovjekom koji vodi grad već 20 godina, ali kojeg goni opasna ambicija koje nitko nije svjestan…

Smrtonosni strojevi2

Jednim dijelom distopija, drugim dijelom SF s elementima steampunka, Smrtonosni strojevi prvi je nastavak Kronika gladnih gradova. Iskreno, mnogo je elemenata ovog romana koji bi me možda i natjerali na razmišljanje o ljudskoj prirodi i pravim opasnostima koje vrebaju kad se nemoralni i/ili gladni moći dočepaju vlasti.

Ali nisam razmišljala o ničem. Iako priča nosi poruku, i sasvim sigurno more upozorenja i nama u sadašnjosti i nama u budućnosti, ovo mi je bila više manje razbibriga i nije me toliko uvukla u priču kao neki drugi romani.

No daleko od toga da mi nije zanimljivo, jest i to jako – zapravo jedva čekam nastavke 🙂 Samo sam možda mrvicu razočarana. Ideja je jako dobra. Atmosfera prikazana odlično. Osjećala sam prljavštinu i smrad nižih slojeva, vidjela ružnoću i ježila se od potencijala ideja poluludih znanstvenika žednih eksperimentiranja. Ali se ipak na kraju opet sve svodi na same old, same old – jedan moćnik tiranske naravi gladan posjedovanja i žedan vlasti i priznanja koji ne preza pred uništavanjem svega i svakoga tko mu stoji na putu. Junak ili junaci koji to pokušavaju spriječiti. Apokaliptičan svijet uništen ratovima. Čudan poredak tisućlječima nakon zadnjeg rata. Neodrživ mir i neodrživ poredak.

Budimo realni, svega toga je već bilo 😉

Unatoč tome – ja bi ovo ipak preporučila. Priča je zabavna i zanimljiva, nisam čitala na engleskom nastavke, ali se nadam da postaje bolja. Otprilike mi je između 3 i 4 – na Goodreadsu sam ostavila 4.

Pričekat ću ipak da Stilus izda nastavke 😉

Ali pročitajte, zanimljivo je 🙂

A ide i film 😉

Kisi.

received_2185901684993873[1]

 

*******************************************************************************

O Philip Reeve

Goodreads ocjena: Smrtonosni strojevi

Izdavač: Stilus knjiga