NE BAŠ SAVRŠENA MAMA – SARAH TURNER

IMG_20181129_140046_630[1]Kada sam se nekoć zamišljala s djecom, mislim da sam zamišljala svoj postojeći život bez djece s dvoje malih ljudi dodanih Photoshopom: šarmantni čovječuljci s kovrčama i nasmiješenim, marmeladom uprljanim ustima. Nije stvar u tome da nisam imala blage veze – znala sam da roditeljstvo podrazumijeva određene prolagodbe ( manje sna, a više pelena, manje ispijanja dum dum votke, a više guranja kolica). No, izuzev porodiljnog dopusta, neizbježnog dodira s tuđim šmrkljima/bljuvotinom/govnima i navodno obavezne kupnje dječje hodalice opremljene plastičnim telefonom, jednostacvno nisam predvidjela da će mi se život pretjerano promjeniti.

Nisam predvidjela uragan.

Sarah Turner – Ne baš savršena mama

 

>3 Ovo nije priručnik za roditelje. Ovo je stvaran život >3

Knjiga je urnebesna! 😀

I sve postojeće i buduće mame bi je trebale pročitati 😉 Osim možda onih cvjetičastih, po glavi lupljenih mama koje se ponašaju ko da su sekta, pa nedaj bože da ti klinac hoda bos po stanu ili pojede smoki s poda – takvima je dijete neprikosnoveno božanstvo i ona će se u potpunosti žrtvovati i podrediti samo njemu i nema kukaš ni ispizdiš na živce. To je zabranjeno. ( Ima takvih. Doduše, ne znam jel konzumiraju kakve droge ili hodaju psihijatrima pa neće priznat, al nekaj tu ne štima.)

Dakle, ovo je za nas, koje se ne sramimo priznati da s vremena na vrijeme ( čitaj svakih 10 min) popizdimo i imamo potrebu pobacati sve igračke kroz prozor van, naprašiti malog šupka po guzi i zvati mamu da ju pitamo jel se možemo preseliti natrag k njoj i praviti se da još nemamo podmladak.

Zašto je to za nas? Zato da shvatimo da je u redu reći da ti je svega pun kufer i djetinjasto i cendravo vikati da hoćeš natrag svoj stari život. U redu je biti luda od nespavanja kad su bebe, živčana od konstantnog potezanja rukav i praćenja doslovno u wc kad su već malo veći i kolutanje očima na 4598- mi put maaaamaaaaaa u 10 minuta.

I ok je to da ti se neda izvući iz pidžame ni oprat zube. I to da se praviš da spavaš ujutro u nadi da ovaj put mooooožda ostane tiho još pol sata jer je vani još mrak u ranu zoru i vikend je.

I ne moraš biti manekenka 2 sata nakon poroda i naslikavati se u rodilištu s frizurom i šminkom. ( Iskreno, dobim plikove od takvih. U rodilištu mi nije padalo na pamet izvući mobitel u rađaoni, nisam znala di sam, a ne da još i naslikavam.)

mama1

I ne, ono na fotkama na fejsu nije stvarnost. To su samo lijepe fotke. Minutu prije toga klinci su bili posvukud osim u kadru, a minutu nakon vjerojatno jednom nogom u blatu s guzicom na podu. I to je normalno. I to je ok.

I ne, ne treba imati slom živaca svaki put kad vam klinac skače po lokvama jer te savršene mame sa strane poprijeko gledaju. To je normalno. I mi smo skakali po lokvama i blatu. Svi to rade.

Niti kad klinac ima ispad na igralištu ili dućanu. NITKO nema mirnu i divnu dječicu u svakom trenutku pred svakim i na svakom mjestu, osim ako ih ne drogiraju.

Isto je normalno željeti pobjeći od svih i svega i u miru se naroljati u subotu navečer s tim da te u nedjelju niko ništ ne pita i ne treba. ( Znam da toga nema više ili jako rijetko, ali gle – to ne znači da mi to ne fali.)

U redu je i zbrisati u ured i osjećati se ko da si na godišnjem. I plakati od muke jer te tijelo više ne sluša. I biti neka druga ja, a opet ona ista.

A najjače od svega – kad dođem doma, ugledam stan u rasulu ( onaj mali koji baca bombe po stanovima i radi nered je opet u pohodu izgleda), igračke su posvukud, suđe 3 dana nije oprano, tepih treba usisat, prozori su zmazani i kupaonica izgleda ko da je rat, a petak je navečer i jednostavno mi se neda ni postojati, a kamoli čistiti… E, vidiš – na to poludim. Točno 30 sekundi. Onda si skuham čaj/kavu/vruću čokoladu/otvorim vino, upalim tv ili uzmem knjigu i nakon kaj Prdalo zaspi – isključim se. Sav taj nered bit će tu i ujutro. Nemrem.

mama2

Ali naravno – uz sva gubljenja živaca i dizanja tlakova, još jednih pokakanih gaća danas, rasula od igračaka i nepojedenih ručkova – sve mi volimo svojeg prdaća najviše na svijetu i zapravo se osjećamo ko da nikad nije ni bilo drugačije. Iako se jako dobro sjećamo života prije i uspoređujemo prije i poslije. Uvijek na kraju izaberemo poslije. Kad ona mala glavica spava i ne luduje po stanu. Kad te ručice zagrle. Kad ti kaže da te voli najviše na svijetu, jako do najvišeg svemira. Kad napravi srčeko od papira samo za tebe. I kad ga tete u vrtiću hvale. I kad ga tičerica hvali i teta u dućanu.

mama3

I onda zaboravim da sam prije 3 sekunde razmišljala kak da zbrišem u nepoznato i čitam knjigu u nekoj sobi u hotelu bez signala 😀

A sve vam ovo pišem jer je i Sarah sve to napisala u svojoj knjizi. Sve ovo i još malo više i malo teže i malo gore i malo ljepše i nježnije. Sve one “čari” majčinstva koje ne nalazite u priručnicima za odgoj ni blogovima ni knjigama. Napisala je sve ono lijepo i sve ono naporno i frustrirajuće i sve je to istina. Svaka medalja ima dvije strane, a  o onoj napornoj i teškoj malo tko piše jer bi sve to trebalo valjda ignorirati dok ti živci stvarno ne popucaju.

Napisala je i da su joj podrška bile mame. Ne one mame koje trpe sranja jer misle da je to za dobrobit djeteta, pa u nekom trenutku prošvikaju, a u međuvremenu vam sole pamet. Tražila je mame slične sebi 🙂 Kojima može priznati da joj je dosta, popiti kavu, izjadati se i ići dalje. Podrška čini čuda 🙂

mama4

Hvala, Sarah 🙂 Trebalo bi biti više ovakvih knjiga i priča iz života 🙂 Vjerujem da bi nam bilo puno lakše kad bi se napokon mogle ispsovati bez da nas sa strane čudno gledaju i viču da smo nemajke 😀

Knjigu od srca preporučujem, brzo se čita, lako prolaze stranice, zabavna je i istinita. I dobro sam se nasmijala 🙂

Kisi

************************************************************************

O Sarah Turner

Goodreads ocjena – Ne baš savršena mama

Prijevod: Jelena Pataki 

Izdavač – Egmont

Gdje kupiti: Prodajna mjesta

SMRTONOSNI STROJEVI -PHILIP REEVE

 

IMG_20181122_205829_152[1]Bilo je tmurno, vjetrovito proljetno popodne, i grad London je isušenim dnom negdašnjeg Sjevernog mora lovio mali rudarski grad.

U boljim vremenima, London se nije zamarao tako beznačajnom lovinom. Pokretni je velegrad svoje dane nekoć provodio loveći veće gradove jureći na sjever sve do Ledenih prostranstava i na jug sve do obala Mediterana. Međutim, u posljednje je vrijeme bilo kakav ulov bio sve rjeđa pojava i neki su gradovi gladno počeli mjerkati i London. On se sada već 10 godina skrivao od njih, pritajivši se u vlažnom i brdovitom zapadnom okrugu koji je Ceh povjesničara nazivao nekadašnjim Britanskim otokom. Već deset godina nije poje ništa osim sićušnih ratarskih gradova i nepokretnih naselja u tim vlažnim brdima. Međutim, konačno je došao trenutak kad je Gradonačelnik odlučio vratiti svoj grad preko kopnenog mosta u Veliko lovište.

Čvrsto tlo je Ničija zemlja. Gradovi su na kotačima i hrane se jedan drugim. Cehovi su opet svrhoviti i moćni. Naša sadašnjost je tisućljećima daleko, a onaj rat od kojeg strahujemo danas, u ovoj knjizi je davna prošlost i trajao je sat vremena.

Atmosfera je apokaliptična. Stvarnost siva i mehanička. Naša tehnologija izgubljena, neka druga razvijena iako ne i naprednija. A ljudska vrsta opet nije naučila.

Naš namještaj, komadi računala, kosti, posuđe i strojevi sada su samo artefakti, djelići povijesti iz kojih nova civilizacija pokušava sastaviti cjelinu.

Ono što je uništilo civilizaciju kakvu znamo  – oružje je u ljudskim rukama. Jer znanost je takva, možeš je upotrijebiti za svašta. I naravno, uvijek u ono što je krivo, svaki put za novo uništenje.

Katherine Valentine kći je direktora ceha povjesničara, najvažnijeg čovjeka Londona nakon Gradonačelnika. London je sada pokretni grad u budućnosti, a smatra se da se gradovi nikada ne smiju prestati kretati, jer kretanje je život. Problem je jedino što nemaju više koga jesti.

Na granici postoji Zid i gradovi koji se ne kreću. Gradovi koji i dalje čvrsto stoje na tlu. Što se smatra protuprorodnim. Ali pokretni gradovi se kreću praznim lovištima i lovine je sve manje… Prostor iza Zida je moguće novo lovište za izgladnjele gradove koji su na izmaku energije i goriva. Problem je jedino što nijedan pokretni grad ne može probiti Zid.

Katherine je uvjerena da joj je otac divan čovjek, njen najbolji prijatelj, učitelj, njen oslonac. Sve dok se iz prošlosti ne pojavi ime koje mu utjera strah u kosti. Hester Shaw. Djevojka koja nebi trebala biti živa. Koja je trebala nestati. Djevojka koja zna mračnu  tajnu g. Valentinea i koja je gonjena svojom osobnom osvetom i zbog toga veoma opasna.

smrtonosni strojevi1

Mladi cehovski naučnik Tom Natsworthy također misli kako je direktor njegovog ceha divan, mudar i pošten. Thaddeus Valentine mu je uzor, još otkako mu je kao dječaku uručio nagradu za vizionarske ideje.

No, kad London napokon nakon mnogo vremena dograbi jedan manji gradić kao plijen, Thaddeus Valentine će shvatiti da nije nedodirljiv, a Katherine i Tom, svaki na svojoj strani gledati kako se odmotava klupko tajni i opasnih namjera, a njihova dotadašnja uvjerenja padaju u vodu…

Tko je Hester Shaw? Kakav je zapravo Thaddeus Valentine? I u kakvoj je to opasnoj sprezi s gradonačelnikom Londona, čovjekom koji vodi grad već 20 godina, ali kojeg goni opasna ambicija koje nitko nije svjestan…

Smrtonosni strojevi2

Jednim dijelom distopija, drugim dijelom SF s elementima steampunka, Smrtonosni strojevi prvi je nastavak Kronika gladnih gradova. Iskreno, mnogo je elemenata ovog romana koji bi me možda i natjerali na razmišljanje o ljudskoj prirodi i pravim opasnostima koje vrebaju kad se nemoralni i/ili gladni moći dočepaju vlasti.

Ali nisam razmišljala o ničem. Iako priča nosi poruku, i sasvim sigurno more upozorenja i nama u sadašnjosti i nama u budućnosti, ovo mi je bila više manje razbibriga i nije me toliko uvukla u priču kao neki drugi romani.

No daleko od toga da mi nije zanimljivo, jest i to jako – zapravo jedva čekam nastavke 🙂 Samo sam možda mrvicu razočarana. Ideja je jako dobra. Atmosfera prikazana odlično. Osjećala sam prljavštinu i smrad nižih slojeva, vidjela ružnoću i ježila se od potencijala ideja poluludih znanstvenika žednih eksperimentiranja. Ali se ipak na kraju opet sve svodi na same old, same old – jedan moćnik tiranske naravi gladan posjedovanja i žedan vlasti i priznanja koji ne preza pred uništavanjem svega i svakoga tko mu stoji na putu. Junak ili junaci koji to pokušavaju spriječiti. Apokaliptičan svijet uništen ratovima. Čudan poredak tisućlječima nakon zadnjeg rata. Neodrživ mir i neodrživ poredak.

Budimo realni, svega toga je već bilo 😉

Unatoč tome – ja bi ovo ipak preporučila. Priča je zabavna i zanimljiva, nisam čitala na engleskom nastavke, ali se nadam da postaje bolja. Otprilike mi je između 3 i 4 – na Goodreadsu sam ostavila 4.

Pričekat ću ipak da Stilus izda nastavke 😉

Ali pročitajte, zanimljivo je 🙂

A ide i film 😉

Kisi.

received_2185901684993873[1]

 

*******************************************************************************

O Philip Reeve

Goodreads ocjena: Smrtonosni strojevi

Izdavač: Stilus knjiga

 

 

Besmrtnici – Chloe Benjamin

IMG_20181117_172408_192[1]

Njih četvero vijuga ulicama četvrti u kojoj žive: Varya, najstarija; Daniel, jedanaestogodišnjak; Klara, devetogodišnjakinja; i Simon, sedmogodišnjak. Daniel ide prvi. Povede ih ulicom Clinton do Ulice Delancey pa skrene ulijevo na križanju s Ulicom Forsyth. Koračaju vanjskim rubom Parka Sare D, Roosevelt držeći se hlada krošanja. Noću se u parku skupljaju izgrednici, ali ovoga utorka ujutro tu je samo nekoliko hrpica mladih koji spavaju, obraza pritisnutih na travu, odmarajući se nakon prosvjeda u kojima su sudjelovali preko vikenda.

Chloe Benjamin – Besmrtnici

Uskoro, kad budem sumirala pročitane knjige u 2018, Besmrtnici će zauzeti mjesto u prvih 10.

Priča je to koja te ostavi s podosta materijala za promišljanje. Neka od pitanja koje su mi pala na pamet čitajući ovu knjigu, prilično su jeziva. Neka su neobjašnjiva, neka nedokučiva, neka su vjerojatno van dometa našeg shvaćanja. Za poneka je bolje ne razbijati glavu jer sam imala osjećaj da će mi mozak zakuhati pokušavajući staviti stvari u logične okvire.

Priča je prilično jednostavna. Četvero djece iz puke dosade jednog ljeta odluči posjetiti vidovnjakinju. Čuli su da žena može vidjeti datum smrti. Išli su provjeriti. Iz dosade, znatiželje, hira. U trenutku kad su se počeli bojati, već je bilo kasno. Žena im je dala po što su došli.

Dalje pratimo njihove priče dok se mijenjaju iz djece u adolescente, a iz adolescenata u odrasle ljude, i ne možemo ne zapitati se koliko ih je to proročanstvo zapravo odredilo? Koliko je utjecalo na njihove odluke, karaktere, strahove? Bi li isto postupali u životu da nikad nisu saznali datum smrti, iako se činilo da u njega ne vjeruju? Bi li namjerno ili nenamjerno odabrali neki drugi put? I bi li taj put vodio istom cilju, istom završetku, na isti datum? Može li se izbjeći sudbina? Ili je sudbina bila to da ih znanje o datumu završetka života odvede tom završetku? Jesu li svojim postupcima svjesno ili nesvjesno ispunjavali proročanstvo baš zato jer su znali za njega?

Žena je rekla što je rekla.  I svako od četvero djece Gold će umrijeti. Ali kada? I kako? I kad najmlađe dijete završi svoj život tako što će se praktički sam dovesti do kraja, a sve kao posljedica vjerovanja da nema puno vremena – kako će to utjecati na ostalo troje? Simonova smrt je bila posljedica spleta okolnosti i odluka koje je sam donio. Na temelju proročanstva koje mu je dano kao djetetu.

Besmrtnici2

Pitanje je bi li se dogodilo isto da nikad nisu doznali datume. Možda bi se njihov život odvijao drugačijim tokom, ali bi ga završili na isti dan, samo na drugačiji način?  Ili možda, da im u podsvijesti nije titralo zlokobno proročanstvo, možda bi umrli u neko drugo vrijeme, živeći neki drugi, proročanstvom neopterećen život…  Koliko nam životima zapravo upravljaju usput stečena vjerovanja? Je li nečija osobna tuga manje vrijedna jer je tuđa objektivno opravdanija i teža? Svaka smrt oblikuje neku drugu, utječe na neku drugu, prati neki drugi život kao teret ili sjećanje ili upozorenje.

Iako se čini da je ovo roman o smrti, o gubitku, o tuzi i onim nepojmljivim, strašnim i nedokučivim stvarima kad se ljudi bore s gubitkom – on to zapravo nije. Ovo je priča o životu. O povezanosti, ljubavi i jezivoj borbi s gubitkom vlastitog bića. Upravo to se dogodi kad izgubiš nekoga svog. A djeca Gold, osim što su živjela sa stalnim alarmom u glavi o datumu od kojeg su se ježili, ali su ga odlučili ignorirati sve dok im nebi pokucao na vrata – borili su se i s vlastitim gubitkom – jedan po jedan su odlazili, jedan po jedan nosili sa sobom dio onoga koji je ostao.

Svaki od njih četvero nosi svoju, uvijek dijelom bolnu i tragičnu priču, ali priču koja uz sve strahove i borbe nosi sa sobom toliko života da ova knjiga ne može biti samo o smrti. Ona slavi život, na jedan pomalo pomaknut i bizaran način, ali mislim da je ispunila svoju svrhu.

Besmrtnici 1

Iako sam se vezala uz svaku tu priču i svako dijete obitelji Gold posebno, čitajući još jedan lik mi je posebno prirastao srcu – Gertie Gold – njihova majka. Žena koja se cijeli život stoički nosila s osobnom ranom i traumom, a onda i s traumama i gubicima vlastite djece. Žena koja, iako pripada generaciji nekog drugog vremena, za koju se ponekad misli da je pomalo neprilagođena napretku i psihološkim dramama kroz koje prolaze njena djeca – ta žena je uspjela preživjeti. I ne samo to – u poodmakloj dobi, kad je već za očekivati da se netko brine za nju – ona se i dalje brine za one koji su još ostali. Ostaje stup obitelji, djeci koja su još tu, iako otuđena i daleka. Djeci kojoj je, dok su bježala od sudbine – najviše nedostajala obitelj.

Besmrtnici 3

Bit će mi žao ako ovo ne pročitate. Toliko životnu , duboku i emocijama nabijenu knjigu jednostavno moram preporučiti. Ja sam je doživjela kao neku vrstu upozorenja na više razina – knjiga je slojevita i mislim da bi ponovnim čitanjem otkrila još neke…

Trebamo  za početak živjeti život umjesto da kao roboti trčimo za zaradom, za mir u kući, pokušavamo preživjeti na način koji netko drugi propisuje kao “normalan” ili “prihvatljiv”. Zapitajte se kome to zapravo ide u korist.

Druga, i meni najjača opomena  – držite se obitelji i obitelj bi se trebala držati vas. Pri tom mislim na prihvaćanje tuđih odluka, snova i puteva. Bez osude i bez predbacivanja. Nismo roboti. Svatko nosi svoje nade i snove i u redu je pustiti ih da žive. Obitelj bi trebala uvijek biti tu za one koji se vraćaju, za ljubav i podršku, za zajedništvo. Umjesto osude i zamjeranja. Možda bi tada svi izrasli u stabilnije ljude.

Mogla bih još pisati, ali stajem. Preporučujem ovo svim srcem.

Kisi.

 

*****

O Chloe Benjamin

Goodreads ocjena: Besmrtnici

Ostale recenzije: Knjiški zmaj

Gdje kupiti:  Besmrtnici

Izdavač: Profil knjiga

 

 

 

ESEŠKA ZMIJA – SARAH PERRY

 

IMG_20181109_105745_384[1]

Garret se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom tenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali je posrijedi je u stvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.

Sarah Perry – Eseška zmija

 

Eseška zmija nije brza knjiga. I možda je nećete pročitati u dahu. Razlog što se sporo čita nije taj koji mislite – nije ni dosadna ni zamorna ni naporna, baš naprotiv…

Eseška zmija je očaravajuća kronika jednog vremena, jedne godine u okviru viktorijanskog razdoblja u Engleskoj… Duboko poučna, na momente mračna, ali u cijelosti ispričana bez šminke, dočaravajući sliku društva s kraja 19. st.

Priča je to o isječku iz života jedne žene, njenom statusu u društvu, slobodi mišljenja i ponašanja, o prihvaćanju, o neuljepšanoj borbi sa samim sobom i borbi s vjetrenjačama, kod kojih se ipak ponekad osvoje neke male bitke….

eseška zmija

Postoji toliko toga o čemu bih mogla pisati kad se osvrnem na Esešku zmiju. O toliko toga progovara. Ovo je knjiga koja nema neki klasičan zaplet, neće vas držati u neizvjesnosti, neće vam lupati srce ni ubrzati se bilo, nećete gristi nokte.

Umjesto toga promatrat ćete udovicu koja nakon godina zanemarivanja i zlostavljanja, smrću supruga postaje slobodna. U duši slobodna. Slobodna da bude svoja. Slobodna da bude inteligentna, slobodna da prihvati svoje ja. I upravo to radi.

Nakon smrti supruga, protivno normama društva i nametnutim obrascima ponašanja, Cora Seaborne osjeća samo olakšanje. Supruga je možda i voljela, u onim početnim trenucima udvaranja, premlada da shvati i prepozna što se nalazi pred njom. Nakon toga, samo je trpjela.

eseška zmija2

Tračak nade vratio se s rođenjem sina, ali maleni je bio posebno dijete, čak bih rekla s elementima autizma i još ponekog poremećaja, a u to vrijeme s tim se medicina nije znala nositi. Zbog neshvaćanja i nedostatka potrebnog znanja kako se približiti takvom djetetu, Cora pati jer misli da ju i on odbacuje. Svejedno, majka je majka, i ljubav je ljubav.

No, nije Francis totalno van svijeta, on funkcionira i komunicira, ali ponekad ima svoje rituale i teško se prepušta emocijama. Osim toga, on je vrlo bistar, izuzetan dječak. Samo, te neke njegove mušice nisu u okvirima prihvaćenog ponašanja.

Nakon razdoblja korote, koje joj ionako teško pada jer tugu ne osjeća, Cora s družbenicom Marthom i sinom seli u Essex – željna šume, prirode, slobode… Željna proučavanja i učenja, bavi se prirodosovljem i traži fosile i amonite po obalama, a krenula je i tragom Eseške zmije, stvorenja koje godinama plaši stanovnike i u čijem znaku je gotovo svaka loša stvar koja se dogodi malom mjestu u koje je došla.

Tu će upoznati mjesnog vikara i njegovu suprugu čije će joj društvo i prijateljstvo  donijeti ljubav, sazrijevanje i razumijevanje, a možda i popuniti neke praznine koje su godinama čekale svoje vrijeme… Povezanost između svih protagonista ove priče, jednom kad se svi nađu na okupu, nepovratno će izmjeniti i njih kao ono što su bili i njihove živote. Na bolje, rekla bih.

eseška zmija3

Tko je Cora Seaborne? Cora je predivna, slobodna, nesputana duša, koja se pobunila protiv zadanih normi, protiv nametnutog načina života, protiv podjela spolova, protiv kalupa. I to divno radi. Cora šeta šumama, raščupane kose, neuredno obučena, divlja, neobuzdana i tek kad zaboravi i zaniječe svoju ženstvenost, postaje žena kakva jest.

Cora je bunt protiv zastarjelih i neodrživih dogmi, protiv svega  što zatire dušu, protiv nametanja tuđih uvjerenja.

O Cori bih mogla pisati danima. Ništa manje vrijedni likovi nisu ni vikar William, njegova supruga Stella, Martha i mali Francis…. I svi ostali koji se pojavljuju o ovoj priči, kao da je Sarah namjerno isplela slagalicu u kojoj svatko ima svoje posebno mjesto, i kad nekog nebi bilo, cijela slika se ruši.

Ovo je roman o toliko tema. O religiji i znanosti i njihovom preklapanju, o prihvaćanju napretka, o medicini i ljudima koji su morali rušiti stereotipe i uvriježene teze da bi postigli taj napredak, o izuzetnim dušama koje su se borile za bolje društvo, o siromaštvu i bogatstvu i ogromnom jazu u tadašnjem pogledu na jedne i druge, o vjeri i njenim oblicima… O praznovjerju i zdravom razumu. Ponajmanje o zmiji kao takvoj.

Ovo je knjiga za gušt. Uživala sam u svakoj stranici. Zaljubila se u svakog lika. Promatrala ih, divila se i čudila, smješila se gledajući kako rastu i mijenjaju se, sazrijevaju, prihvaćaju, vole.

Isto tako u opisima i dočaravanjima boja, zvukova, neke magične treperavosti koja obavija cijelu priču.

Možda je ljubav najveća od svih lekcija Eseške zmije. Ljubav koja – kad je neuzvraćena ne dovodi do rušenja nego gradnje, ljubav koja – kad je strpljiva donosi dar uzvraćene naklonosti, ljubav koja – kad nenametljivo podupire sa strane donosi prijateljstvo i zahvalu, a može i sačuvati život… Svaka vrsta koja može postojati, opisana je Eseškoj zmiji. Majčinska, prijateljska, ljubavnička, ona po dužnosti.

A zmija? Pa zmija je možda tu, a možda i nije. Možda i nije zmija. Ali sigurno nas je sve nečem naučila.

Sarah je sve te momente opisala toliko ljupko da se ponekad činilo da čitam lirsku pjesmu. Priča teče i vodi, gotovo da osjećaš kako ti se tijelo opušta dok na kauču čitaš i čitaš… S vremena na vrijeme staneš da promisliš, i onda dalje….

Toliko slojeva je ovdje obuhvaćeno, toliko bitnih tema, toliko društvenih problema, toliko ljudskih sudbina, izbora, osjećaja…  Kad bi ovo bila knjiga za book club, rasprava bi mogla trajati danima.

S ovim stajem jer bih mogla napisati esej. Predivan roman. Definitivno pročitati.

Kisi.

*****

O Sarah Perry

Goodreads ocjena: Eseška zmija

Ostale recenzije: Knjiški zmaj

Život knjigoholičarke

Gdje kupiti:  Eseška zmija

Izdavač: Profil knjiga

 

Biti ili ne biti – Grinč

d99ac79f-1fe4-49ef-9444-a894671cf958
Mislim da ove godine nebum Grinč. Još uvijek me nije ulovilo kaj je totalno čudno jer inače u ovo doba godine već šizim (ima neki post iz 2014 di je to zorno objašnjeno, ak baš oćete, mogu ga iskopat). I ne samo to da me nije ulovilo nego planiram opet haračit po Lidlu jer je u katalogu svašta. Točnije, u četvrtak, da mi se asortiman ne rasproda. Onaj božićni. Isto i po drugim dućanima. Nejdem pokupovat baš sve jer me ufatilo prošle godine pa sam okitila celi stan sa svim mogućim na temu Rudolfa kaj sam našla i sad mi fale neke lampice još.
U ovih 10 godina kolko živimo skup, u Božić smo uložili:
– 1 umjetni bor ( ne zato jer smo ekološki osvješteni nego jer nam se neda čistit.)
– 5-6 paketa kuglica koje se ne pašu s ničim osim srebrnih i plavih
– zbog Prdeka još neke zvjezdice i sitne stvarčice s Rudolfom
– stakleni vrh koji je pukel
– plastična crvena zvezda za vrh umjesto staklenog koji je pukel
– zbog Prdeka ogromnu snjegović lampicu u koju ide svijećica
– zbog Prdeka filcani Rudolf adventski kalendar
– zbog Prdeka naljepnice za staklo koje još nisam skinula s prozora
– a prošle godine sam i hazbntu složila pivski adventski kalendar i sad nemam pojma kaj da napravim ove godine jer mi se više ne ganja pive okolo, a lik ne čita i ne šminka se, pa nebrem to
2 godine opće nismo imali bor iz razloga spomenutih u postu iz 2014.
Sad me isto malo već primilo. Najviše zbog Prdeka jer sad već kuži i oću da mu je veselje.
Pa smo tak neki dan ušli U Muller. Dete je bilo na rođendanu, ja sam trebala rukavice za čistiti, a hazbnt je trebal nemam pojma kaj. Završili smo prvo na igračkama, a onda na blagajni s lego adventskim kalendarom, nekoliko slikovnica i knjiga, šampanjskom flašom punom čokoladica i nismo detetu kupili poklon samo zato jer se nismo mogli dogovoriti kaj mali točno hoće. Po rukavice sam se vraćala.
Al u duši sam još uvijek Grinč, pa nije baš sve po p.s – u.
Kolače ne pečem. Eventualno par nekakvih keksića ako se meni i Prdeku prtlja s tijestom. Ako imamo kakve goste, ima u pekarama ono spakirano s kolačima, pa odem po to. Ili ak znam kakvu tetu da peče kolaće. Ionak to kod mene završi u smeću jer ih niko nikad ne pojede. Klipiće da. To i napravimo, pa još eventualno neke štrukle ako nam se da. Zato kuhano vino imamo svaki dan na rasporedu.
Adventski vjenčić? Imam. 4 svijeće na tanjuru. Prošle godine sam si čak dala truda i s vrućim ljepilom pokeljila nekakve gluposti na vijenac od šiba, natrpala svijeće i to je bilo to. Svijeće nikad ne upalim. Zato kurim na šanku sve ostale koje imam.
Božićne stolnjake, nadstolnjake i ostale ukrase – imam – komada jedan i taj ima rupu. ( Možda je ipak sad već i čas da si kupim neki bez rupe. )
A Rudolf nam je tema jer svi imaju snjegoviće, dedove Mrazove,sanjke- ovo -ono… Rudolf je stalno zapostavljen. Ima crveni nos od alkohola i krivuda dok vozi sanjke jer je non stop nacugani i pjeva si pjesmice i baš si je sav božićni. I zato imamo Rudolfa.
Božićne filmove, recimo – e to gledam. Tak me opere kojih 2-3 tjedna dok ne dođem sebi ili se predoziram. Taman za godinu dana apstinencije. Onaj punč božićni isto konzumiram.
Jedino se grozim onih lampica kaj sviraju. Negde ima i članak o tome da od toga ponoriš. Imam traume još otkad sam radila na štandu za par Božića i naslušala se toga da mi i sad ide na živce.
Ali…
Volim miris cimeta i topline i kuhanog vina i čokolade i volim onu atmosferu u gradu kad su svi dobre volje. I volim te boje – zelenu i crvenu, zlatnu, srebrnu i sve nijanse plave. I volim ljude tad, volim sjedenja u birtijama na toplom uz vruću čokoladu i volim poklone. Baš one male, od srca poklone. I još volim mamine kolače i ručak za Božić i kad su Prdeku okice ko špekule na Božićno jutro. I volim nas, malo toplije i nježnije nego inače.
Izgleda da se ovih dana zapravo ne mogu odlučiti između Grinča i neGrinča. Vidjet ćemo uskoro ❤
Kisi.

NABOR U VREMENU – MADELEINE L’ENGLE

IMG_20181106_110607_007[1]

Kad je netko upitao Madeleine L’Engle, poznatu spisateljicu pripovjedaka i romana za odrasle, zašto povremeno odluči napisati nešto za djecu, odgovorila je: ” Kada hoću reći nešto što mi se učini prekomplicirano za odrasle, napišem to u knjizi za djecu. Djecu ponesu nove ideje; ona još nisu zatvorila svojoj mašti vrata i prozore. Uz pretpostavku da je priča dobra… djeci ništa nije prekomplicirano.”

Pogovor za Nabor u vremenu –  by Elaine Moss.

Osim što ovo nije knjiga za djecu. Da, pisana je za djecu, onako kako se za djecu piše i namijenjena je djeci, bez sumnje.

Prvo sam pogledala film. I film je namijenjen djeci.  Nije bio loš, ali mi se činio malo nedorečen, nedovršen, neke stvari su lebdjele u zraku… A onda sam pročitala knjigu.

Koja je zapravo dobro ukamuflirana dječja knjiga za odrasle. I koja nosi upozorenje.

Još je fascinantnije što je napisana 1962. godine – a kladim se u svoju metlu da je svaki čitaoc u svakom dobu i svakoj godini od izdanja knjige do danas mogao u njoj pronaći sebe i doba koje trenutno živi. ( Po meni, prijetnja ovog vremena je otuđenost i tehnologija. Potreban je oprez. I potrebna je ljudskost.)

Jer Crnilo je nešto što postoji u svakom vremenu, samo mijenja oblike, jačinu i boju. A obitelj? Obitelj je također nešto trajno, vrijednost u svakoj dimenziji i podrška u čudnim vremenima. Svaka obitelj. Mala obitelj, s roditeljima i djecom, i velika obitelj, sa svim ljudima i cijelom planetom.

A protiv Crnila se ne bori silom nego vrijednostima.

Obitelj Murry je sve samo ne obična i definitivno ne prosječna. Svi njeni članovi odskaču od “normalnog” svaki na svoj način – Mama i tata su znanstvenici, Meg je udarena na matematiku, mali Charles Wallace je jedno od one djece koja te samo šutke promatraju i vide daleko više nego možeš pojmiti. Braća Sandy i Dennys se samo prave da se uklapaju. Ostali svijet zapravo misli da su malo trknuti. Što sigurno i jesu. I u čemu nema ništa loše.

Jedino što ne valja u njihovoj maloj zajednici je to što nema tate. Nije otišao, nije ni umro. Jednostavno je – nestao. Pisma su prestala stizati, do informacija se nije moglo doći… Ipak, svi oni jednostavno znaju da je tata živ, a poneki naslućuju i to da je možda i u opasnosti.

A da je u opasnosti znaju i neobične starice koje su se uselile u susjedstvo, a jedna od njih im je i banula na vrata. Gospođa Štoštica, gospođa Tkoštica i gospođa Gdještica sve su, samo ne obične starice, a izgleda i da znaju gdje je tata. I da je neobično važno pronaći ga.

nabor

I dok se mala ekipica skuplja, (našao se tu i dječak Calvin, naizgled slučajno, ali nipošto bez svrhe), gospođe -štice ( ne, nisu vještice, zapravo su mnogo, mnogo više od toga) preuzimaju vodstvo i započinje putovanje i spasilački pothvat…

Ima toliko toga što se može iščitati iz ove male knjige. Tisuću lekcija.

U redu je biti različit. Prihvaćanjem različitosti  se obogaćuje svemir.  Kalup nije uvijek dobra stvar. Jednoumlje se uvijek obije o taj jedan um. Prijatelji se nalaze na različitim mjestima. Izgled nije ogledalo duše. Ratnici dobra dolaze u mnogo oblika i različitih profesija, svjetova, dimenzija. Mane se mogu iskoristiti u vlastitu korist. Razumijevanje dolazi s vježbom. Ego nije uvijek saveznik. Najmanji su ponekad najjači. Ljubav pokreće svijet. Obitelj je važna. Vjera u sebe je moćna.

Vilinske kume su na pomoći kad zatreba ❤ (Kladim se da su gospođe upravo to. I malo više od toga. Ako malo bolje pogledate, naći ćete ih u priličan broj priča, a i ponekim stvarnim životima- I u svom 🙂 )

nabor2

Hoće li se na kraju tata vratiti? I što će za to biti potrebno? Kako će djeca izdržati sve prepreke i hoće li se snaći u borbi s Crnilom koje proždire svjetove? Što je to teserakt? I što je zapravo – nabor u vremenu? 😀 ( možda naučite i malo fizike i matematike čitajući knjigu 😉 )

A budući da je ovo kvintet, nema mi druge nego žicati Stilus knjigu da izbaci i nastavke (a ptičica mi šapnula da hoće <3)

Preporuka. Ne morate biti klinci da bi ovo čitali. Možda je i dobro da niste 😉

Kisi ❤

 

*****

O Madeleine L’Engle

Goodreads ocjena: Nabor u vremenu

Ostale recenzije: Bibliomanija

100posto

Žena.hr

Gdje kupiti:  Nabor u vremenu

Izdavač: Stilus knjiga

 

 

 

PRIJESTOLJE OD STAKLA – SARAH J. MAAS

IMG_20181031_103546_745[1]

Nakon godine robijanja u rudnicima soli Endovier, Celaena Sardothien navikla se na to da je okovana i da je posvuda prate naoružani čuvari. Tako se postupalo prema većini od oko tisuću robova u Endovieru, iako su Caelanu na putu do rudnika i iz njega pratila i šestorica dodatnih čuvara. To je bilo očekivano – ipak je ona najozloglašeniji ubojica u Adarlanu. Ali, bez obzira na to, nije očekivala muškarca u crnoj odori s kapuljačom koji je sada stajao ispred nje.

 

Dugo sam odgađala uzeti u ruke Prijestolje od stakla. Ponajviše zato jer serijal nije bio dovršen, a ja stvarno ne volim čekati. I onda je knjiga stigla doma, a Sarah je izdala posljednji dio. Sad stvarno nisam imala što izgubiti, jer  – pročitat ću do kraja na ovaj ili onaj način.

I znate što. Drago mi je da sam uspjela ignorirati serijal do ovog trenutka jer bi se pojela živa da sam ga započela ranije, a nemam sve nastavke do kraja.

Zato jeeeeer…. Pa, recimo da tu imamo sve što jedan zagriženi fantasy fan voli. A to bi zapravo bilo nekoliko bitnih stvari:

  1. junakinja miterioznog porijekla s nesvakidašnjim sposobnostima, ubojitim instinktima, zagonetnom prošlošću i nagovještajem da je daleko više od onog što misli da jest ( i mozgom!!!!)
  2.  Fae people
  3. magija, magija, magija
  4. zgodni dečki
  5. natjecanje u kojem je na kocki više od života
  6. nadnaravna prijetnja
  7. ljubomorna kokoš koja napravi glupost kad ne treba
  8. Fae people
  9. ljubavni jadi vs treniranje za borbu
  10. Fae people
  11. misterij
  12. Fae people 😀 ❤

 

Uglavnom, shvatili ste. Uzimajući u obzor činjenicu da je ovaj, prvi dio serijala napisala šesnaestogodišnjakinja, zažmirit ću na pomalo nespretno napisano štivo i poneke rupe i nelogičnosti jer stvarno ne smetaju.

Zapravo je prilično dobro napisano, lako i brzo se čita, drži napetost i doslovno sam progutala knjigu u dahu. I sad samo želim još.

A o čemu se radi?

prijestolje

O preživljavanju.  Volji za život. O tome da se nikad ne treba predati. O važnim ciljevima u životu. O ljubavi, o gubitku, traumi i iscjeljivanju. O prijateljstvu i povjerenju. O tome da nikad nismo potpuno sami i uvijek postoji netko tko će nam čuvati leđa. Čak i kad se čini da izlaza nema. Čak i kad je taj netko naizgled stranac.

Celaena Sardothien dovedena je na dvor čovjeka koji je kriv za sve ono što je ona postala, za sve što je izgubila, za sve što je propatila, svaki njezin ožiljak, svaku bol i svaki rez na duši. A ipak, on joj je jedina šansa da napokon bude slobodna. Ona je naozloglašeniji ubojica Adarlana, nisu je slomili ni u rudnicima soli u Endovieru, mjestu koje nitko ne napušta živ. Na kojem nitko ne preživi ni par mjeseci. Ona je preživjela godinu dana.  I onda je dovedena na dvor.

prijestolje2

A dovedena je, čini se, zbog puke zabave princa Doriana koji se potrudio izvući je iz rudnika radi natjecanja za kraljevog Borca.

Ili možda ipak ne… Možda se u tom mladiću krije nešto drugo, rastući bunt protiv zlodjela svog oca, krivnja zbog nemogućnosti zaustavljanja njegovih suludih osvajanja, zatiranja magije, ubijanja naroda koji su tu bili stoljećima prije ljudi… Ne, Dorian nije poput svog oca. Pristajući biti njegovim Borcem da bi pobjedom u natjecanju osvojila tek to da bude Borac čovjeka kojeg mrzi -Cealena nije ni svjesna da je sklopila pakt s vragom.

U staklenom dvorcu vreba drevno zlo, a Celaena postupno shvaća da je moćno i opako i gladno ljudskih života. I da joj se radi o glavi.

I da su upletene sile mnogo starije i mnogo moćnije negoli je itko svjestan. A magija je, kao takva, zabranjena i Celaena je u svemu naizgled sama…

Pa ipak, postoji tu jedan kapetan straže, jedan zaljubljeni princ,  jedna ratnička princeza i jedna drevna kraljica koji svaki na svoj način imaju bitnu ulogu u pozadini priče. Čini se i da igraju za istu ekipu… Ili ne?

Tko ili što je zapravo Celaena, je li svjesna što je sve na kocki i do kakvih spoznaja će je dovesti njena glad za slobodom? Krije li se u princezi odana prijateljica ili moćno čudovište? Na čijoj je strani prijestolonasljednik? Zašto prijestolje od stakla? Hoće li pobijediti ljubav ili razum? I da li odanost ima svoju cijenu?

Prijestolje3

Htjela sam pročitati poglavlje ili dva u autu na putu za Zagreb i natrag. Na kraju sam čitala cijelu večer i završila knjigu za nekoliko sati. Rekla bih da je samo to dovoljna preporuka, ali hajde da vas do kraja uvjerim  – Fae people 😀

Ok, šalim se, nije samo to. Roman je odličan. Doista sam uživala prateći Celaenu kako se pretvara iz hladnokrvnog ubojice, ogorčenog i slomljenog u skoro pa nježnu mladu ženu željnu topline. Gledala sam kako joj u blizini nekoliko posebnih ljudi nestaju oklopi, kako se otvara prijateljstvu i ljubavi i pokazuje svoju ranjivost. Kako iza oklopa okrutnog smrtonosnog kriminalca leži ranjena duša koja vapi za zaštitom i nježnošću. I upravo to me osvojilo i tjeralo da čitam dalje kao kakva tinejdžerica koja bulji u omiljenu seriju zbog zgodnih glumaca 🙂

Ja ovo moram preporučiti. Iako su to već svi recenzirali. Ali stvarno, pogotovo jer sam čula da postaje sve bolje. A ptičica mi je šapnula da osim 3 prevedena nastavka, Fokus na hit izdaje četvrti u siječnju 2019, a peti nešto kasnije i onda fali još samo malo 🙂

E, i da – #teamChaol ❤

Kisi 🙂

**********************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Prijestolje od stakla

Ostale recenzije: Ključ za knjigu    Knjiga i ja

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Prijestolje od stakla

 

SANJARI I BORCI – INGRID DIVKOVIĆ

 

IMG_20181102_111052_658[1]Lako se ljudi izgube, ali se teško pronađu… Dino Merlin to divno otpjeva u pjesmi. Ja ne znam pjevati, zato pišem. Neću ti lagati. Posljednjih nekoliko godina izgubila sam toliko ljudi da se pitam kako uopće uspijevam preživjeti u uvjerenju da krivi odlaze kako bi na njihovo mjesto mogli doći oni – pravi. Zar je bilo toliko krivih u mom životu? Možda, ne znam, vjerojatno jest. Kako inače objasniti njihov iznenadni nestanak? Ako ikada odeš, pripremi se na nestanke. Kada jednom napustiš svoju sigurnu luku, napuštaš i sve brodove koji su u njoj usidreni. Jer, lakše ćeš izgubiti one koje voliš nego što ćeš pronaći one koji nisu izgubljeni.

Prijatelji. Neki, ne svi, otići će.

 

Ne mogu za Sanjari i borci napisati recenziju kao za neki roman, jer ovo nije roman.

Ovo je zbirka autorskih blogova – tekstova koje Ingrid objavljuje već dugo. Kao i svaki bloger, piše o onom što zna. Što je iskusila, što je muči, što je rješila, što je naučila. Kako je naučila. Kako je narasla. Gdje je sazrela. Kako će dalje.

Upravo zbog toga vam neću pisati o svom viđenju i doživljaju njenih tekstova jer smatram da se ovakve stvari doživljavaju osobno i da ih svatko od nas proživi u svojoj nutrini onako kako nam u tom trenu govori duša…

Neću vam ni drviti o tome kako je knjiga koncipirana, koje su joj cjeline ni sadržaj.

Sve te tekstove već imate na njenom blogu, jedino su ovdje spakirani u cjeline.

Ali ono što mogu napisati je da se ovakve zbirke tekstova definitivno mogu nositi sa sobom u torbici i na svakom stajalištu tramvaja, u čekaonici kod doktora, u bilo kojem trenu možete pročitati dio i zamisliti se.  Uvijek neki fragment zrcali baš ono što ste u tom trenutku htjeli čuti, što vam je nedostajalo, s čim se možete poistovjetiti.

Zato vam donosim samo nekoliko citata iz Sanjari i borci, vjerujem da ćete tako najbliže doživjeti o čemu je riječ…

sanjarii borci - Copy

 

This slideshow requires JavaScript.

 

Evo, mali uvid u tekstove i mali uvid u cjelinu 🙂 Vjerujem da će svatko pronaći neku sitnicu za sebe.

 

Kisi.

*************************************************************************************O Ingrid Divković

Izdavač – Stilus knjiga

Dedivinacija – nacija psihoze

IMG_20181029_120849_212[1]

Pri mojemu rođenju dodijeljene su mi četiri osobnosti koje nasumično učitavam u svoj mozak svakoga jutra. Predodređena sam hodati svijetom kao vrstan pregovarač, forenzički analitičar, profesorica staroljudskih znanja i aktivna članica specijalne jedinice za regulaciju ubojstava.
Dodijeljen mi je IQ 156, mogućnost odabira kreativnih karakternih sposobnosti i sposobnost ubijanja živih bića, što je podareno samo rijetkima, ali jakim svijestima kao što je moja.
Posljednje što mi je dodijeljeno prije postupka odrastanja bilo je ime, Aurora Blue 1704. Aurora je ime koje nasljeđuju žene u našoj obitelji unatrag pedeset generacija s majčine strane. Blue je ime kojim se osoba karakterizira prema boji kose. Svoju modru kosu naslijedila sam po pradjedu očeva djeda, desete generacije ljudi koja se prva podvrgnula ljudskoj genetskoj modifikaciji. Između ostaloga, moja specifično intenzivna i čista modra kosa jedna je od najrjeđih nijansi koje su ostale na jednome pigmentu, neokaljane križanjem genskoga koda. Broj 1704 je identifikacijska šifra 1704 osobe rođene godine 3124., djevojčice Aurore Blue teške 3,56 kg i duge 54 cm.

 

Jeste li pogledali Matrix? Ako jeste, došlo vam je da se zamislite, jelda? Zvuči skroz moguće da smo zapravo kontrolirani, nesvjesni istine i onoga što nam se zapravo događa dok se veliki igraju vođenja svijeta.

Jelena Hrvoj je otišla dalje od toga. Dedivinacija je mali odmak od žanra koji inače piše i kojim je stekla već priličan broj fanova, ali to je zapravo knjiga koju je najprije napisala, a tek sad objavila. ( Inače vam preporučujem da se odmah informirate o njoj i njenom opusu i što prije probate dočepati nečeg njenog jer vam neće bit žao.)

Mene je doslovno izula iz cipela. ( Isti izraz upotrijebila je i Knjige su moj svijet u svojoj recenziji – pa ako vam nije dosta moj osvrt, možete slobodno skoknuti i do nje 🙂 )

Ovakav talent, ovakva mašta i ovakva sposobnost pisanja i razvijanja priče ne sreće se često. Itekako mi je drago da sam imala dovoljno sreće da na ovo nabasam i dovoljno pameti da to i kupim.

Na naslovnici piše SF triler. Dedivinacija je mnogo više od trilera, mnogo više od SF-a i mnogo više od romana –  zapravo je psihološka analiza društva upakirana u roman.

Sadržaj?

dedivinacija 1

Godina je 3154. Ljudska rasa samo u magli pamti našu stvarnost, a preživljava zahvaljujući inteligentoj kompjuterskoj mreži nazvanoj B.O.G., na koju se svakodnevno priključuju i putem njega dobivaju emocije i zadatke za taj dan. Da, emocije.

Stopa kriminala je nepostojeća, ali je zato visoka stopa samoubojstava.

Ovo je nacija psihoze. Kroz priču koja se gradi napetim obratima, zavjerama i stalnom strahu  – psihoza je prisutna u svemu. U svakom liku koji ima neki oblik oštećenja, u svakoj situaciji u kojoj nepogrešivo na površinu izbijaju fobije i poremećaji, u svakom trenutku u kojem ništa nije kako se čini. Cijela priča nije onakva kakvom se čini.

Aurora Blue je specijalistica forenzične nauke i profesorica staroljudskih nauka. Ovih naših i još starijih.

Simon Black poručnica je iz specijalne vojne postrojbe za krizne situacije.

U sustavu operira serijski ubojica što se zadnji put dogodilo prije više od 100 godina.

Kad Aurora malo zagrebe pod površinu, ništa više nije isto – a čini se i da se situacija okreće protiv nje…

Kako su povezane ove dvije žene? Kakve tajne će izbiti na površinu jednom kad se usude izaći iz sustava i osloniti se samo na sebe? Jesu li nam prijatelji uvijek prijatelji? Koliko daleko može otići kontrola umova? Tko je Aurora Blue i zašto je važna?

Znam da ste se barem jednom, gledajući onaj famozni Matrix zapitali – a što ako je ovo stvarno iluzija? Želim li se uopće probuditi? Kakva bi stvarnost bila kad bi se oslobodili kontrole?

Strašno, jelda? Uopće zamisliti da bi takva situacija bila moguća.

dedivinacija 2

Nakon što pročitate Jelenin roman, osim što ćete biti upućeni u sve moguće oblike psihoza i fobija ( tu je prilično potkovana i terminologiju ima u malom prstu), oni čudni ljudi koji viču da je Zemlja ravna, možda vam više neće biti tako čudni. Jer, koliko zapravo poznajemo naš planet? Jesmo li sigurni da je istina ono što su nas učili? Ima li možda još stvari o kojim nemamo pojma? Kako biti siguran da je sve oko nas ono što mislimo da vidimo? ( Ne, ne mislim da je Zemlja ravna. Ali tko sam ja da tvrdim da nije? :P)

Dedivinacija funkcionira kao SF triler, krimić, psihološki triler, akcija, distopija, a ponekad prolazi i pod horor kad samo pomislite što nam se sve može događati pred nosom, a pojma nemamo.

Mašta koja je napisala ovaj roman nema granica. Dedivinacija je napisana dinamično, inteligentno i dobro razrađeno.

Postoje manji propusti kod lekture, na to vas moram upozoriti, ali zanemarivi su u odnosu na to što dobijete zauzvrat. Uz to, Jelena sama izdaje svoje knjige, što joj moramo uzeti pod olakotnu okolnost i ne – to ne znači da ne valja iako to obično svi misle. U ovom slučaju ” ne valja” je daleko od istine. Ovo vrijedi pročitati.

I škicnite naslovnicu jer je i to sama radila 🙂

Ogromna preporuka. Pogotovo jer kod mene krimići i trileri prolaze eventualno kad nemam pametnijeg posla ili mi se neda mislit. E, pa tu imate itekako o čemu misliti.

Kisi.

***********************************************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Dedivinacija -Nacija psihoze

Ostale recenzije: Knjige su moj svijet

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj

 

 

 

 

PRAVILA MAGIJE – ALICE HOFFMAN

IMG_20181027_113935_248

Žene koje su željele začeti trebale su nanizati imelu iznad kreveta. Ako to nebi pomoglo, vezivale su devet čvorova na čvrstom konopcu i jele pepeo, pa bi uskoro zanijele. Plava odjeća nosi se radi zaštite. Mjesečev kamen koristan je za razgovore sa živima, topaz za one s mrtvima. Bakar, koji je za Veneru svet, doziva muškarca, crni turmalin uklanja ljubomoru. Kada se radi o ljubavi, treba biti oprezan. Zapalite li neku stvar koja pripada voljenom muškarcu iznad svijeće, zatim dodate borove iglice i cvijet nevena, on će se ujutro pojaviti na vašem pragu, pa nije loše biti sigurna da baš to želite. Osnovni i najpouzdaniji ljubavni napitak spravljao se od anisa, ružmarina, meda i klinčića, devet sati kuhanih na ploči starog štednjaka. Njegova je cijena uvijek bila 9,99 dolara, zbog čega su ga zvali Ljubavni napitak broj 9, a najbolje je djelovao u devetom satu devetog dana devetog mjeseca.

Nikada ne poriči ono što jesi, jer u nekom trenutku ionako to više nećeš moći. A propušteno vrijeme nećeš moći vratiti. I ne pokušavaj utjecati na sudbinu drugih jer jedina koju možeš promijeniti je ona tvoja. Tuđu samo možeš pokvariti i ostaviti nekoga s trajnim ožiljcima. A vrijeme, iako liječi većinu rana, neke nikad ne može. Iz takvih se ponekad nauče najveće lekcije, a dobrota, ljubav i ljudskost pronađu svoj put.

Tako sam ja doživjela Pravila magije. Kao duboko emotivnu, iscjeljujuću, intuitivnu knjigu koja nas nježno nosi kroz radnju, ali tjera na duboko proživljavanje čitave lepeze emocija – osjećala sam tugu kao teški teret u duši promatrajući obitelj Owens kod svake mučne odluke koju su donosili za dobro nekog drugog. Osjećala sam nadu kao ogromno olakšanje svaki put kad bi netko od njih dozvolio sebi da sam kroji svoj put. Osjećala sam žalost kad bi zbog nekih davnih praznovjerja svaki put iznova proživljavali strah i djelovali iz tog straha zaboravljajući da bi trebali živjeti… A na kraju, ipak s godinama dođe i mudrost. Kad se ostaviš ludog jurcanja za nekim drugim životom, kakav misliš da bi trebao biti, životom koji nije tvoj. Kad pustiš da se dogodi što se dogoditi mora, a vrijeme iskoristiš najbolje što možeš. Kad dozvoliš i pustiš, kad osjetiš… magiju.

pravila1

60-tih godina prošlog stoljeća dvije sestre i brat su u osjetljivim godinama ostali bez roditelja. Nedugo prije toga tek su počeli otkrivati naslijeđe svoje obitelji i istinu o tome tko su.

Njih troje je odrastalo ne znajući svoje porijeklo, njihova majka ih je u najboljoj namjeri htjela zaštititi od njih samih. Ali sudbina uvijek nađe svoj put. Čak i ako poričeš što si. Čak i ako to ne znaš.

Cijeli njihov život, svih njih, cijele te obitelji, cijele loze  – određuje vjerovanje u staru kletvu  pretkinje Marie Owens – proklela ih je na nesretnu ljubav jer se sama zaljubila u krivog čovjeka. Htjela ih je zaštititi. Je li uspjela? Sumnjam. Zašto bi se trebali štititi od ljubavi? Ipak, zbog toga svi članovi obitelji Owens bježe od ljubavi, dok je u isto vrijeme pokušavaju naći…

Ali Owensovi su to što jesu. Svatko sa svojim sposobnostima, svatko sa svojim strahovima, i svi oni vjeruju da što god da rade, nikad se ne smiju zaljubiti.

A što je rezultat tih svih dobronamjernih pokušavanja štićenja nekog drugog od sebe samog?

pravila2

Na svoj 18.-ti rođendan Jet Owens je ostala bez čovjeka svog života prije nego što su uopće i bili zajedno. Djevojka koja je mogla čuti što drugi misle, koja je bila toliko lijepa da su za njom išle horde mladića, na taj dan je izgubila svoju vidovitost i mrvicu svoje ljepote.

Franny Owens – djevojka koja je razgovarala s pticama, koja je veći dio života bježala od ljubavi, kad je shvatila da joj je cijelo vrijeme pred nosom – pokušavala ju je odbaciti, zanijekati i praviti se da ne postoji. Željela je zaštititi čovjeka kojeg voli.

Vincent Owens je pak morao proći kroz mračnu stranu sebe da bi napokon spoznao što je i tko je…

Dogodilo se puno tuge i puno teških dana.

Na životu ih je uvijek držala obitelj i bezuvjetna podrška tog malenog kruga ljudi kojima mogu vjerovati.

Mnogo je likova koji s ovom knjigom rastu, zaljubljuju se, uče se probijati kroz život.

Hoće li Jet ponovno pronaći razlog za život? Hoće li Franny pronaći način da voli? A Vincent.. Koliko će Vincent morati žrtvovati da bi se pomirio sa sobom?

pravila3

Sve u ovoj knjizi je začinjeno magijom. Ona se suptilno i nježno proteže kroz knjigu, obavija svaku stranicu dok putuje pričom. Nema tu vatrometa, čarobnih štapića, crne magije, osvećivanja i ratova. Ali ima ljubavi, zaštite, iscjeljivanja i tisuću znakova koji upućuju, upozoravaju, slijede i vode kroz događaje. Uz mnogo intuicije i mnogo strpljenja.

Vještice ili ne, pouka je uvijek ista – voli više, a ne manje. Mržnju se ne isplati hraniti. Neke stare svađe se trebaju riješiti.

 

Čarolije za svakodnevnu uporabu sam pročitala davno i još uvijek stoji na polici. U mozgu mi je ostalo nešto radnje, likovi i sjećanje na to da sam uživala u čitanju. Tad nisam imala pojma što je to magijski realizam niti sam se time previše zamarala, ali mi se sviđala radnja koja teče sporije i melodičnije, pa nije baš čisti fantasy na kakav smo navikli.

Pravila magije je ispala mnogo bolja od Čarolija. Ljepša, nježnija, tragičnija i hrabrija. U nekom trenutku svi su oni na kraju izabrali hrabrost. Ono što me između ostalo pogodilo je i to što je za svoju dob – a to je do cca 25 godine – svo to troje djece proživjelo događaja za nekoliko života, a opet pronalaze razloge da nastave dalje. Koliko ljudsko srce može podnijeti? I koliko hrabro može postati?

Roman o obitelji, o ljubavi i povezanosti, o željama srca i nekim davnim istinama. Tragedije su tu da upozore ili da pruže lekciju, ljubav da popravi stvar, obitelj da liječi rane.

U svakom od njih u nekom trenutku života prepoznala sam i samu sebe. A magija je nakon čitanja neko vrijeme ostavila blagu melankoliju uz istovremeni smiješak na usnama 🙂

Preporuka ❤

Kisi.

***********************************************************************************

O Alice Hoffman

Goodreads ocjena: Pravila magije

Ostale recenzije: Život knjigoholičarke

Knjige su moj svijet

Učitaj se

Gdje kupiti:  Pravila magije

Izdavač: Profil knjiga

Prijevod: Dražen Čulić