ONCE UPON A RIVER – DIANE SETTERFIELD

IMG_20190805_134126_205

The Swan was a very ancient inn, perhaps the most ancient of them all. It had been constructed of three parts: one was old, one was very old and one was older still.

Diane Setterfeld – One upon a river

The Swan,  drevna gostionica na obali Temze, mjesto je u kojem se pričaju priče. Neobične priče, svakodnevne priče, prastare priče, napuhane, smiješne, ozbiljne, strašne, lijepe, ružne, duge i kratke. Svejedno je, glavno je da tu priču znaš ispričati. Mnogo je gostionica uz obalu rijeke koja je Temza, ali to i nije. Svaka je posebna, jer svaka se bavi nečim drugim.

Ali samo u Swanu se pričaju priče. A rijeka je rijeka. Teče i nosi sa sobom. Poplavljuje, pročišćuje. Odnosi i donosi i nitko ne zna odakle počinje.

Rijeka je živa. I legende su žive. Mnogo starih predaja još živi u riječnim selima, u gostionicama i ponekim iskustvima.

Možete čuti priču o Quietly – ju, skelaru koji odnosi one kojima je kucnuo čas na drugu stranu… Ali izbavljuje one kojima još nije.  A ima i drugih priča. Joe će ih najbolje znati. Joe, ponajbolji pripovjedač otkad riječni ljudi pamte. I Margot, čija gostionica je stara koliko i ona sama , pa još mnogo puta toliko.

Something is going to happen.

I ova riječna priča započinje – pričom. Pričom u Swanu, koja je naglo utihnula kad je rijeka dovela na vrata teško ozlijeđenog čovjeka s mrtvom curicom. Koja je bila mrtva, a onda nije. Može to potvrditi Rita Sunday, mjesna medicinska sestra koja je jednako dobra kao i bilo koji doktor, ako ne i bolja. Bila je mrtva, a onda nije.

Djevojčici je oko 4 godine, ne govori i često zuri u rijeku, veseli se rijeci, čeka rijeku. Čija je? Tko je?

U jednom trenutku to je nepoznata curica koja je bila mrtva, a onda nije. No, do jutra, kad se iz Swana pronese glas i započne priča, ona je Anne – davno izgubljena sestra, Amelia, nestala kći, ali i Alice, unuka koja je prvo bila skrivana, a zatim se utopila u Temzi.

Something happens and then something else happens and then all sorts of other things happen, expected and unexpected, unusual and ordinary.

3 obitelji, 3 djevojčice, 3 zagonetne sudbine. Koja od njih je ovo dijete koje je bilo mrtvo, a onda opet nije? I kako će rijeka ispričati priču o nijemom djetetu koje je nađeno na obali, kako će satkati njenu sudbinu? I što će svaka od ovih obitelji naučiti o sebi dok se potajno nada da je djevojčica njihova… Što će naučiti o svijetu, jedni o drugima, o rijeci, o predajama, o snovima i nadi? I o porijeklu, genima i napretku medicine…

Toliko je u ovoj priči vode, njenih pritoka i tokova, bujanja i padanja i virova i vrtloga. toliko je divno ispričana.

Ova priča se čita polako. Polako se odmotava njena nit i polako sve svoje pritoke spaja u jedan tok. Ali toliko sam uživala, polako, dok se priča odmotavala i tekla, dok je voda vodila glavnu riječ. Dok su ljudske sudbine naoko nepovezanih ljudi polako postajale povezane i dok je u Swanu bilo priča.

Svaki lik je ovdje važan i dubok i smislen. Svakog treba upoznati, uz svakog ponovno pogledati komadiće priče iz drugog kuta. Svi će se oni sliti u istu priču jer pritoci upravo tome i teže. I na svakoga u ovoj priči treba obratiti pažnju.

There are stories that may be told aloud, and stories that must be told in whispers, and there are stories that are never told.

Ne mogu vam je prepričati, dovoljno sam rekla. Ali sam je čitala dok sam hodala po čisto rublje u perilicu, putem do sušilice, dok sam kuhala, kad bi odvela dijete u vrtić, pa se vratila i nisam htjela stati, opčinjena rijekom i pričom i svima koji su se našli dotaknuti djetetom koje je bilo mrtvo  – a onda nije.

Jer ima tu još mnogo toga. Ima porušenih nada i pronađenih snova, prihvaćanja neminovnog i prkošenja zloj sreći. Ustajanja za sebe i zagrljaja slabijih, dječjih nadanja i duboke tuge, natruha sreće i polomljenih iluzija. Ima života i ima smrti. Postoji tajnovitost rijeke i njena velikodušnost,  neke stare predaje oživjele i istinite, postoji odricanje i žrtva, i vjera i nada i ljubav.

At the Swan, summer turned to autumn and the rain did not cease. There were no more frowning conversations about the danger of a poor harvest, for it was now a certainty. No amount of sunshine could change anything.

I nakon svega, sve je to život , a i život nosi rijeka. Temza, koja to i nije, ili neka druga… Svaka nosi neku priču i nečije sudbine povezane pritocima.

Otvorite dušu, pročitajte knjigu. Vezat će vas, a onda pustiti. Jer, sigurno imate neku svoju rijeku koju valja slijediti.

Kisi.

Marilyn Monroe – Javni i tajni život – Charles Casillo

IMG_20190803_104448_984

Sva psihološka proturječja svojstvena Marylin bila su ondje:  poziranje bez odjeće, gizdava, prpošna seksualnost i potreba da se pokaže ozbiljnom glumicom. Sljedećih desetljeća takvo što postat će uobičajeno, ali 1962. se od 35-godišnje žene očekivalo dolično ponašanje, a nage scene u nj nisu spadale.

Charles Casillo – Marilyn Monroe  – Javni i tajni život

 

Marilyn Monroe je bila najslavnija glumica svijeta. Svijet je bio očaran njenom pojavom, ljepotom, ponašanjem… Malo manje glumom, ali i tu se počela dokazivati kao talent, a ne samo tijelo.

Sve što je snimila, postalo je hit.  Gdje god se pojavila, bila je senzacija. Ljudi su padali u nesvijest. Oni koji bi je uspjeli dotaknuti, bili su u ekstazi. Imala je sve.

Ahaha. Dobar vic.

Marilyn, ona prava, imenom Norma Jean, krila je strašne unutarnje demone koji su je naposljetku uništili. Bila je dijete koje nitko nije želio, ali su se svejedno njome loptali. Malo bi je dali u udomiteljstvo, pa je maknuli od ljudi na koje se taman navikla jer im je tako odgovaralo. Da je ostala kod nekih od tih ljudi, možda bi imala normalan život. Možda bi joj nježna dječja psiha ostala netaknuta, pa bi mogla podnijeti slavu i usamljenost.

S tim djetetom su radili što su htjeli, a da nitko nije uzimao u obzir moguće posljedice. Majka je nije željela, a i bila je psihički bolesna. Oca nikad nije upoznala, osim na fotografiji i  zato ga je cijeli život tražila u drugima. Uvijek se ponašala onako kako je mislila da se od nje očekuje, samo da bi negdje pripada, bila dio nečega, da bi bila manje sama.

Ali bila je sama. Od rođenja je zapravo bila sama i usamljena, i ono malo topline koje je u djetinjstvu uspjela dobiti, brzo bi joj bilo oduzeto. Zbunjivali su je različitim odgojem, premještanjem od jedne obitelji drugoj, a majka, skrbnica i ostali koji su zapravo trebali voditi brigu o njoj, ostavljali su je kako se kome sviđalo.

Izrasla je u prekrasnu djevojku poremećene psihe. Kao da su u njoj živjele dvije osobe. Kad su je otkrili, bila je u dvadesetima i radila na pakiranju padobrana. Prvi poslovi bili su modeling i statiranje, a kasnije je započela glumiti. I stvorena je Marylin. Prekrasna glumica zavodljivog glasa i stasa, platinaste kose i očaravajućeg osmijeha. Sve što je napravila, na platnu je funkcioniralo savršeno.

Ali u pozadini se odvijalo ono mračno. Njeni strahovi, pomanjkanje samopouzdanja, usamljenost, neodlučnost oko toga što zapravo želi doveli su do toga da je postala neuračunljiva, tužna, sklona depresiji, drogama… Ljudi su je ili iskorištavali ili nisu znali kako da joj pomognu.

Bezazlenost spojena sa seksualnošću sprečavala je svaki pokušaj osude. Rasla je poput divljeg cvijeta, nesvjesna svoje vrijednosti sve dok netko nije prepoznao nešto prekrasno u njoj. Njezino bezazleno shvaćanje seksa – što je uspješno prenijela na filmsko platno učinilo ju je pionirkom. Nevinost i humor pomiješani s erotikom postali su zaštitni znak Marylin Monroe. 

Afere, skandali, sve što prati slavu događalo joj se bez da je mogla puno utjecati, ali nije namjeravala puniti novinske stupce. Htjela je samo da je netko voli.

Umrla je premlada. Bilo da je nesretan slučaj, splet čudnih okolnosti, depresija ili netko drugi ima prste u tome – velika je tragedija što je prerano otišla. Nama. Ona je vjerojatno u tome vidjela izlaz…

Bila je prekrasna. Ali ne svojom krivnjom – i oštećena.

No, ja je i dalje volim. Pročitala sam puno o njoj i velik dio života je obavijen velom tajne. Ali tako to treba i biti, ne trebaju svi znati sve, pa čak i ako si javna osoba. Od ob+vog ostalog, što je u stvari prava istina? Nikad nećemo doznati. Ali filmove i slike i dalje možemo gledati.

Marilyn Monroe umrla je zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, auloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se vrlo teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala pronaći  identitet i stvorila je jednu “sebe” omiljeniju od svojih najsmionijih snova, no taj je dio potisnuo ostale dijelove njezina bića.

Charles Casillo – Marilyn Monroe – Javni i tajni život

RIP Marilyn. Nadam se da ti je tamo negdje dobro, da nisi više sama ❤

****************************************************************************+

Charles Casillo

Marilyn Monroe – Javni i tajni život

Profil

Prevela – Branka Maričić

 

VRAŽJI OKOT – MARGARET ATWOOD

IMG_20190802_105042_077

Ona zaplotnjačka svinja, onaj izopačeni gad Tony ide Felixu na dušu. Najvećim dijelom, što jest, jest. Predbacio si je to, nejednom, svih ovih dvanaest godina. Previše prostora je dao Tonyu, nije ga nadgledao, nije mu se nadvirivao iznad podstavljenih ramena onog šminkerskog odijela na tanke prugice. Nije kužio štihvorte, a pohvatao bi ih svatko s pola mozga i dva uha. Još gore – u tom zlopakom društvenom alpinistu, tom makijavelističkom ulizici, on je vjerovao. Popušio je foru: Ma to ću ja, što da se ti gnjaviš, uvijek mogu uskočiti. Kapitalna budala – eto što je bio. 

Margaret atwood – Vražji okot

Još jedna knjiga iz Hogarth Shakespeare priče. Oluja ispričana isponova. Već tu me dobila.

Prvo – prijevod je zakon.

Drugo – tko nije pročitao Shakespeareovu Oluju, pravac knjižnica jer vam je ja ne namjeravam prepričavati, a i trebali ste to odavno apsolvirati. 😛

Treće – stvarno sam se dobro nasmijala.

A četvrto – svaka čast Atwood.

A sad – Oluja isponova i nije baš skroz smiješna i zabavna. Ponekad je mračna i tamna, prepuna boli i tuge. I tjeskobe i mračnih stanja izgubljenosti. Poraza. Izdaje.

Felix , umjetnički direktor  Festivala Makeshiweg otpušten je upravo uoči premijere Oluje, djela koje obožava i kojim je opsjednut. Nedavno je izgubio suprugu i malenu kćer – Mirandu.  Teško se nosi s gubitkom malene, pa je i postavljanje Oluje njegov način da je nekako pokuša oživjeti.

Nakon otkaza, koji je bio ružan i grub, ali i neosnovan i namješten, Felix će potražiti utočište daleko od svega i svih, u nekoj straćari bogu iza hozentregera, gdje jedva postoji struja, a kamoli internet.

S vremenom se snađe. A s vremenom se u njegovom umu oblikuje i osveta, pa uz malo sreće i puno pameti uspije skovati plan kojim će vratiti svima za svu nanesenu nepravdu…

Ne, previše je boli., još uvijek. NE razmišljaj o tom, kaže u sebi dok zakopčava gumbe na košulji. Drži to negdje daleko. Pretvaraj se da je sve to samo film.

Margaret Atwood – Vražji okot

Pronaći će u zatvoru mjesto nekakvog umjetničkog učitelja i stvoriti ekipicu koja je, osim na glumu i postavljanje Shakespearea, spremna i na štošta drugo.

U ovoj priči Felix je, naravno, Prospero – čarobnjak i pravi zakoniti milanski vojvoda. Ostatak ekipe ćete upoznati usput, ali moram priznati da je Atwood majstorski prepričala Oluju. A Oluja mi je jedna od dražih Shakespearovih djela.

Cijela knjiga je luda skroz. Od prevoditeljičinih upadica  i briljatno prevedenih fraza do Felixovih ludih planova i njihove izvedbe.

Ne kaže se uzalud da se osveta servira hladna. U ovom slučaju čekala je 12 godina. ali isplatilo se. Itekako se isplatilo.

Neću ulaziti u slojeve jer bi to značilo da ulazim u slojeve Shakespearovog uma, a mislim da za to nisam dovoljno potkovana znanjem, a i ova recenzija bi se odužila. No, jedno je sigurno – nikad Shakespeare nije samo drama ili samo komedija. Kod njega nije crno – bijelo, pa su zato i likovi vrlo slojeviti i njihovi postupci životni, bez obzira bili opravdani ili ne.

Oluja će na sreću, završiti sretno. Felix ne može vratiti Mirandu, ali će vratiti neke druge stvari i naučiti pustiti kćer koje više nema. I svi ostali mnogo će naučiti iz njegovih egzibicija. I na kraju, zašto Vražji okot?  Pa, i to je još jedan lik. Ispostavit će se- prilično bitan.

 Ne, Felixe, nije, odlučno kaže sam sebi. Prospero nije lud. Ariel postoji. Njega vide i čuju i drugi ljudi, ne samo Prospero. Čarolija je stvarna. Drži se toga.  Vjeruj tekstu.

No, može li se tekstu vjerovati? 

Margaret Atwood – Vražji okot

I zato vas opet tjeram da pročitate pravu Oluju ( iako je prepričana na kraju knjige, ali nije to baš to … )

Zaključak na kraju – Vražji okot je skroz luda, zabavna i lagana knjiga, ali u isto vrijeme vrlo slojevita, mračna i puna simbolike. Zabavit ćete se, o da. To je sigurno. Vjerojatno i cerekati na sav glas 😉  Postoji još niz drugih likova koji su također prilično zabavni, a mene su najviše zabavljali prepravljeni stihovi u Shakespeareovom stilu koji je izvodila skupina zatvorenika. Tekstove su pisali sami 😉 😀 No, ona nota dijaboličnosti, okrutnosti i osvete koja se proteže kroz čitavu priču – e, to mi je onaj detaljčić koji me zapravo kupio.

Uživajte!

Kisi.

*************************************************************************************

 

Margaret Atwood – Vražji okot

Hogarth

Profil

Prevela: Giga Gračan ( Bravo!) 😀

 

 

 

NIKAD ME NE OSTAVLJAJ – KAZUO ISHIGURO

Razmišljajući sad o tome, shvaćam da smo bili baš u dobi kad smo ponešto znali o sebi, o tome tko smo mi, po čemu se razlikujemo od naših skrbnika, od ljudi vani, ali još uvijek nismo razumjeli što to znači.

Kazuo Ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Hm. Iskreno, ni tjedan dana nakon pročitane knjige nisam sigurna što napisati. Popljuvala bih je…. a onda opet i ne.

Tema je dobra. Ideja me malo i plaši. Natjera te da se zapitaš koliko malo znaš o tome što znači biti čovjek. I koliko je važno uzimati u obzir svakog pojedinca, bez obzira odakle potječe i kako je stvoren…

No, ovo je drugi put da pokušavam s Ishigurom i jednostavno ne ide. Živcira me njegov način pisanja i ne mogu si pomoći. Ne volim njegove likove. Ne sjedaju mi. Prepatetični su i inertni.

A ova priča mi nikako ne drži vodu ( iako je to izmišljena stvarnost i ne trebam očekivati realizam od nje).

Priču priča sada 32-godišnja Kathy koja nakon godina službe kao njegovatelj kreće u drugi stadij svog života. I prepričava svoja sjećanja.

Uglavnom, Kathy, Ruth i Tommy žive u  Hailshamu – nekakvoj vrsti elitnog internata u Engleskoj. I otkad se sjećaju, nikad nisu imali drugi dom.  Školuju se i žive unutar zidina Hailshama, naizgled sretni i zadovoljni, no stalno do njih dolaze razne glasine da im njihovi učitelji ne otkrivaju sve. Stalno pričaju o nekakvoj njihovoj svrsi u životu, da zbog toga moraju paziti na sebe, da su posebni –  no nitko im ne otkriva o čemu se radi.

Već tu mi ne sjeda to do kraja – Prvo – nikad nisu imali tatu i mamu i to nikome izgleda ne fali, čak ni ne znaju da je to osnova obitelji, iako uče i seksualni odgoj i mnoge druge stvari.

A drugo – iako znaju da je nešto čudno sa cijelim tim sustavom – nitko se previše ne opterećuje.

Kasnije – Kathy i Tommy razmjenjuju informacije o nekim čudnim situacijama, ali na kraju od toga ne ispadne ništa bitno, jer i kad shvate da se u pozadini kotrlja nešto njima nepoznato, ne kopaju dublje i jednostavno se puste. Ok, odgajani su drugačije. Ali nema nekog bunta. Nema propitkivanja. Čudno.

Kad završe školovanje u Hailshamu, presele ih u nekakve domove gdje sreću klince iz drugih, sličnih škola i tamo provedu godinu – dvije – tak – za bezveze. Nikakve svrhe.

Čak ni kad doznaju što se od njih očekuje u daljnjem životu – to prihvaćaju i ne pitaju.

Nije to u ljudskoj prirodi i gotovo.

Neću vam otkriti o čemu se radi jer će možda netko htjeti pročitati, ali iskreno, da nisam išla čitati spojlere, možda ne bi ni ja shvatila jer nema nekog uvoda, samo odjednom počinje pisati o tome što su ta djeca  – kao da je to jasno od prve stranice.

Najviše me živcirala Kathy. Njena “najbolja” prijateljica Ruth tu curicu cijelu knjigu iskorištava na sve moguće načine, prijetvorna je i zla –  a ova stalno nalazi izgovore za njeno ponašanje. Pa i kad joj u par navrata vrati milo za drago, kasnije osjeća grižnju savjesti i pokušava popraviti nešto za što nije kriva.

U stvari svo troje mi je išlo na živce. I ti razgovori, kao da su svi malo slaboumni. I učiteljice, i sve to nešto tajnovito, a ništa do kraja razrađeno.

Sama ideja mi i nije loša, ali oprostite, mislim da se g. Ishiguro i ja nećemo slagati.

Cijelu knjigu sam imala osjećaj da sam u nekoj epizodi Zone sumraka – sve nešto čudno, na momente i bolesno, ali nitko izgleda nema poriv promijeniti, tražiti odgovore, skrenuti s puta, bilo što. A to ne volim.

Pretpostavljam da sam izgubila i Hailsham. Još uvijek se mogu čuti priče o nekom bivšem učeniku Hailshama koji ga pokušava pronaći, odnosno mjesto gdje se nekoć nalazio.

Kazuo ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Piše da je to dirljiv roman, prožet spoznajom o krhkosti naših života. I da slažem se. Samo se ne slažem da je dirljiv. Meni je samo išlo na živce to sve skupa i ne sviđa mi se. Iako bi se dalo o mnogočemu diskutirati.

Puno mi je tu praznog hoda, neobjašnjenih situacija, inercije, baš neka mučna atmosfera. Nije me uvjerilo.

Ali… Možda nekom drugom prilikom.

Ah, da – pogledala sam i film – to je bilo još i gore jer ni oni odnosi koji su u knjizi prilično jasni, u film nisu nikako preneseni.

Moguće je i da sam ja profulala ceo fudbal. Svejedno mi se ne sviđa. A možda samo imam averziju prema dotičnom gospodinu pa se ni ne trudim.

Kisi

 

JAPODININE MUKE – IVANA DELAČ

IMG_20190722_084957_900

Neka vide kako žene svih slojeva mogu stajati rame uz rame. Grofica koja upravlja tvornicom, izumiteljica, novinarka i urednica, te supruga i majka, jedna pored druge.

Ivana Delač – Japodinine muke

Japodina je zakon 😉

Ako volite Zagorku, Steampunk, početak XX st, sufražetkinje i začetak ideje da žene kao takve mogu sve što i muškarci, pa i voditi posao – ovo je roman za vas.

Osim što je Zagorka očito bila inspiracija pri pisanju Japodine, ono što me još više oduševilo je to što je roman napisan tako da jednostavno ne možete stati. Nema praznog hoda, sve se odigrava u kratkom roku, bez nepotrebnih pauza, svaka stranica je bitna. Pročitala sam ga brzo i cijelo vrijeme mi je držalo pažnju.

A volim i steampunk. I parne strojeve. I struju.

I sad vam nije jasno o čemu laprdam, jel 😀

Ok.

Grofica Japodina von Reinhardt je jedina nasljednica tvornice Reinhardt Karlovac, koja se bavi proizvodnjom dijelova za strojeve. Godina je 1904., u alternativnoj povijesti kad je normalno voziti se cepelinom i paročijama, a parni stroj je osnova razvoja strojeva.

Roditelji su joj umrli, ona se nije udala (što je već samo po sebi skandal i povod za neprimjerene poglede i šaputanja po Karlovcu). Kad su Karlovčani, a i šire shvatili da Japodina ne kani vođenje tvornice prepustiti nekom muškarcu, a još manje joj pada na pamet da se zbog toga uda, posao joj počinje propadati.

Malo tko želi surađivati sa ženom. Još manje će ih priznati da je sposobna za sve što i svaki muškarac jer to je nečuveno.

Japodina je u škripcu. Plaće kasne, njen dug lihvaru raste. Ako uskoro ne sklopi neki dobar posao  – radnici neće dobiti plaće, ona neće imati za koga izrađivati djelove, i njen život, kao i životi njenih radnika – otići će kvragu. Ako je prije toga ne sredi zelenaš kojem mora vratiti priličan dug.

Ne, Japodina von Reinhardt se ne predaje.

Ivana Delač – Japodinine muke

Zato će potrošiti i više novaca no što si može priuštiti da bi otišla u Zagreb na izložbu izuma, odlučna da sklopi bilo kakav posao koji bi joj pomogao da spasi tvornicu i sebe.

Taj odlazak u Zagreb promijenit će joj život. Na bolje ili na gore? Ovisi s koje strane gledate.

Vidjet će najnovije izume, upoznat će se sa strujom koju je Nikola Tesla upravo izumio, vozit će se u paročiji, cepelinu i pohoditi predstave i domjenke.

Sin vlasnika tvornice Bakrenija poklonit će joj svoju naklonost – no, s kojim ciljem? Zbog toga što je uistinu cijeni ili se tu krije nešto što ima veze s njegovim ocem, čovjekom zastarjelih nazora koji je direktni krivac za njenu tešku situaciju?

Upoznat će Mariannu Cindek  – novinarku i urednicu Zagrebačkog tjednika (što je skandalozno jer je žena i nosi hlače), Luciju Vetranovič, mladu i uspješnu izumiteljicu ( opet žena, cccc), obje sufražetkinje koje osim prijateljstva, Japodini nude i članstvo i pomoć u pokretu za ženska prava…

I naposljetku, pojavit će se tajanstveni Rus, s ponudom koju Japodina neće moći odbiti. Potreban joj je novac. Kad shvati što je potpisala, već je prekasno…

No, ona je vlasnica tvornice. Odgovorna za svoje radnike. Ne smije odustati, jer su igri mnogo gore stvari od gubitka novca, ali mora zaštiti svoje radnike i sebe. A ni novac koji je u igri nije malen…

Sufražetska solidarnost… Ni izdaleka ne razumiješ što to znači, zar ne? 

Ivana Delač – Japodinine muke

Hoće li joj to uspjeti? 🙂 I koliko je ta žena zapravo sposobna izboriti se za ono što joj  je važno?  Koliko naše odluke u ovom trenutku utječu na situaciju kasnije, i jesmo li svjesni toga? Ali opet – hoće li posljedice one nedonesene odluke biti još gore?

Teška pitanja. Teški odgovori….

Dotakla se Ivana Delač ovdje nekoliko tema o kojima bi se dalo raspravljati i roman je odličan. No, meni se ne raspravlja, ja sam stvarno uživala u priči. Prvo zato jer pokriva povijesno razdoblje kad se stvarno svašta događalo, industrijski razvitak je napredovao brzinom munje i  naravno da je bilo podrške, ali i protivljenja i skeptika. Pokretali su se radnički pokreti, prava žena su napokon bila tema rasprava u kružocima.

Likovi su ovdje vrlo stvarni. Od krvi i mesa, vješto okarakterizirani i vrlo zanimljivi.  Situacije u kojima se nalaze su kompleksne, intrigantne i nimalo banalne. A opet, vrlo je lagan i čita se brzo.

Moja preporuka svakako 🙂

Aha, da – postoji tamo i neki zmaj…. Ne sviđa mi se baš previše.

Kisi.

 

****************************************************************************

Ivana Delač

Japodinine muke

Hangar7

 

 

SEDAM MUŽEVA EVELYN HUGO – TAYLOR JENKINS REID

IMG_20190724_122709_955

Jedva sam čula vlastite misli od silne buke škljocanja fotoaparata i graje mnoštva. Ali, kao što sam već prije naučila, pravila sam se da sam iznutra posve mirna , kao da mi je pozicija tigra u zoološkom vrtu savršeno ugodna.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo

 

Tko je ljubav života Evelyn Hugo?

Svašta sam lijepog čula o Evelyn još i prije nego je Vorto Palabra izdao njenu priču u hrvatskom prijevodu. No, nekako mi je došla pod ruku tek nedavno. I bila je sve što sam očekivala i mnogo toga što nisam.

Evelyn će sama za sebe reći da nije dobra osoba. Da je činila stvari kojima se ne ponosi i koje su vjerojatno za neke druge ljude imale grozne posljedice, no da zbog njih ne žali. Kaže da bi, kad bi mogla ponovno proživjeti život, opet napravila isto.

No, Evelyn Hugo je ponajprije jedno izuzetno biće. Žena koja je nekoć bila najsjanija zvijezda Hollywooda, jako dobro zna što je odricanje, što su kompromisi, i što je najvažnije od svega – što je nagon za preživljavanjem. Do svog zvjezdanog statusa uspinjala se kroz nemilosrdne uvjete, kroz ili uz zavist, ucjene, okrutnost i beskrupuloznost tog naizgled zvjezdanog svijeta. I koja nimalo ne žali za potezima koje je morala vući da bi u tom svijetu opstala. I njena karijera, ali i ona sama kao ono što zapravo jest.

Ne želim reći kako bi se šarmantne djevojke trebale sažalijevati nad ljepoticama. Samo želim reći da nije tako divno biti voljen zbog nečega što nije u tvojoj moći.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo

 

Udavala se sedam puta. Nažalost, to je ono što javnost najviše i zanima – kada će napokon progovoriti o svojim brojnim brakovima, o muževima, o životu.

No sada, kad je mnogo godina uloga, slave, skandala i brakova iza nje, Evelyn je odlučila ispričati svoju priču. No, ne bilo kome. Evelyn svaki svoj potez promišljeno vuče. Sve što ona čini, čini s razlogom i svaki put je par koraka ispred. Zahvaljujući tome je uspjela preživjeti Hollywood. Zahvaljujući tome, preživjet će i svoju priču.

Ono što želi ispričati, ispričat će samo i jedino mladoj novinarki Monique Grant.  Ženi koja, nakon kraha vlastitog braka jedino još posao ima kao sidro koje je drži da se ne raspadne. I koja nema pojma u što će se zapravo uplesti kad joj Evelyn ponudi da objavi priču o njoj.

Na trenutak razmatraš je li to što radiš bezobzirno. Ali onda se sjetiš da će ovaj muškarac leći s tobom i razvesti se od tebe čim dobije ono što želi. Stoga, nitko tu nije svetac.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo. 

No, zašto baš Monique? I Monique, kao i sve ostalo kad je Evelyn u pitanju, ima svoj razlog, kao što postoji razlog tome zašto je, nakon godina šutnje upravo sad odlučila objaviti ono što ima za reći.

A za reći ima mnogo. I stvari koje će ispričati nemaju baš mnogo veze s onim što javnost misli da se krije iza godina njene karijere, sedam muževa i gomile sjajnih haljina koje je odlučila dati na aukciju.

I tako to krene…

Priča koju će Evelyn ispričati jedinstvena je, preplavljena emocijama i okrutnošću tog blistavog svijeta. priča o jednoj karijeri, o uspjehu i padanju, o trnovitom putu prema onome što želiš. Na kraju, sve što je Evelyn željela je biti svoja. Biti to što jest. Bez krivih pogleda, osuda ili prenemaganja. A za to što je bila, trebale su proći godine i svijet se morao promijeniti. Morala je doći do posljednje faze svog života da bi mogla, ili smjela ispričati svoju priču.

Dakle, što je to što je Evelyn naumila podijeliti s Monique? I svijetom? Cijeli život Evelyn je pokretala ljubav, na ovaj ili onaj način… Pa tko je onda, od svih propalih veza ljubav njenog života? I zašto svi ti brakovi?

Puštaš da mu ruka okrzne gornji dio tvojih bedara, a onda ga odgurneš. Dva je ujutro i umorna si. Nedostaje ti ljubav tvog života. Želiš poći kući.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo.

Molim vas, pročitajte Evelyn. Upoznat ćete ženu toliko drugačiju od većine knjiških likova, da će vas potpuno preuzeti. Pratit ćete je od skromnosti njezinog porijekla, preko trnja do zvijezda, usput voleći s njom, bojeći se s njom i za nju, polako je upoznajući.

Bila je prekrasna. I fizički i iznutra. Bila je beskrupulozna i nemilosrdna, radila je stvari za koje možda većina nas ne bi imala želudac. No, bila je sjajna. I sposobna, prizemljena. Fantastična.

A ono što je ispričala jedino može spadati u kakav film iz zlatnog doba Hollywooda. Čitajući , ja sam se tamo nalazila s njom.

Ipak, uz sve ono mnogo što je dobila, Evelyn je još i više izgubila. No, nije je to učinilo nimalo ranjivom, nimalo žrtvom. Evelyn je rođena da pobjeđuje. Pa čak i ako to uključuje samu smrt.

Pročitat ćete priču o ljubavi i prijateljstvu, usamljenosti i čežnji. O plivanju s morskim psima i kako ih preživjeti.  Priču o nježnosti i okrutnosti, o hladnoj proračunatosti i najnježnijim osjećajima. O Evelyn. O sebi 🙂

Nemam dovoljno riječi kojima bih mogla nahvaliti Evelyn, a u isto vrijeme se suzdržavam napisati previše jer vam baš ništa ne želim otkriti. Čak i ja, koja čitam kraj knjige i tražim od ljudi da mi prepričaju film, čak i ja mislim da je za sve bolje ako o Evelyn ne napišem ništa 🙂

Jer – morate to sami iskusiti.

 

Čitajte. A ja idem navaliti na sve što je TJR ikad napisala.

 

Kisi.

*************************************************************************************

Taylor Jenkons Reid

Sedam muževa Evelyn Hugo

Vorto Palabra

Prevela: Selma Muftić Pustički

 

VILENJAČKA KRV – ANDRZEJ SAPKOWSKI

IMG_20190718_100617_359

Elaine blath, Feainneweddinnewe, elaine blathdd

Dearme aen a’cáelme tedd

Eigean evelienn deireá

Que’n esse, va en esseáth

Feainnewedd, elaine blath!

Cvjetić, uspavanka i popularna vilenjačka dječja brojalica

Andrzej Sapkowski – Vilenjačka krv

I sad počinje priča. Nakon Želje i Mača, obje u formi pripovjedaka o životu i porijeklu Geralta, o Maču, o Yennefer, Maslačku, Calanthe i nizu drugih protagonista, priča kreće od Ciri.

Sudbina Vješca koji u sudbinu ne vjeruje. Ili ipak? 🙂  Vilenjačka krv se više bavi Ciri i njenim odrastanjem, treningom, naobrazbom. Manje Geraltom, Maslačkom i Yennefer, a i Triss Marigold je prisutna samo dio knjige.

I dalje mi je zabavno. Fali mi malo više Maslačka i malo više štriga i vampira i raznih magičnih bića okolo, i malo mi fali akcije, no Vilenjačka krv i nije zamišljena kao akcija.

Ipak, nemir se širi zemljom, odmetnički vilenjaci okupljaju se u šumi i napadaju sve što mogu, a Nilfgaard je i dalje prijetnja.

Ciri traže svi mogući sudionici priče koji mogu imati bilo kakve koristi od nje – jer Ciri je unuka svoje bake, nasljednica trona Cintre i još nešto. Nešto ni ona sama još ne shvaća. Ali zna Triss. A zna i Yennefer.  Iako su je Geralt i ekipa pokušali obučavati kao vješticu, iako ne može napraviti ni sasvim jednostavan znak Ard, Ciri je nešto posve drugo… I ne mogu se oteti dojmu da je njena sudbina mnogo složenija, a priča mnogo veća od ovog što smo u prvom dijelu dobili u mrvicama. I zato je dobro da je imala Triss koja je neukim Vješcima u Kaer Morhenu isprašila tur 😀 I tu sam se stvarno dobro nasmijala 😀

“Stari, imaš dva izlaza”, rekla je Triss, navlačeći rukavice. “Ili ćeš se priviknuti na magiju, ili ću te prodati seljacima za oranje.”

Andrzej Sapkowski-Vilenjačka krv

Geralt i dalje štiti, Yennefer i dalje pomaže. Majka Nenneke tu je za sigurnost i prikrivanje. A Ciri se razvija, Ciri jača. Ciri postaje – što? Doznat ćemo, s vremenom. U međuvremenu uhode i tragači su sve bliže. I Yennefer mora djelovati…

Vilenjačka krv je malo sporija i laganija od prve dvije knjige, zapravo je uvod u radnju. Nema puno akcije, ni obrata ni prevrata, ali svejedno, meni je ovo baš gušt čitati i jedva čekam dalje.

Čega se oni boje, pomislila je. Scoia’tael? Pa čega se imaju bojati? Ja se vilenjaka ne bojim. Nisam im ništa učinila.

Vilenjaci. Vjeverice. Scoia’tael.

Andrzej Sapkowski – Vilenjačka krv

Fasciniraju me ti neki drugi svjetovi, magija u zraku i priče koje se stvaraju. Ali zapravo, što se Geralta iz Rivije tiče – mene je u ovom serijalu iznova osvajao humor. Nema ga često u bespućima fantasy svjetova, a ovdje je to potpuno prirodno.  Ali oprez – ovo nije komedija.

Jaaaaako se veselim sljedećem nastavku 😀 Jaaako se veselim ovoj priči 🙂 Jako mi je zabavna i taj svijet mi je neodoljiv. iako mi u ovom dijelu jako fali Maslačak.

No, ja vam Sagu o Vješcu stvarno preporučujem od srca. Čak sam i igricu igrala. Ali previše je zarazna, pa nemam kad prosjedit po par sati dok ne završim – zato pročitajte knjige 😉

Volim ❤

Kisi ❤

***************************************************************************

Vilenjačka krv

Andrzej Sapkowski

Egmont

Puls- čitaj najbolje

Preveo – Mladen Martić

 

 

OKUS ČOKOLADE U PARIZU – JENNY COLGAN

IMG_20190628_094356_410

Iako još nije bilo ni šest ujutro i znala sam da izgledam poput podgrijane smrti, a i on je izgledao ponešto krepano, ipak je smatrao svojom dužnošću da mi se uvaljuje. Nije tu bilo ništa ozbiljno ni namjerno i nije me bacilo u iskušenje, no svejedno sam bila impresionirana.

Jenny Colgan – Okus čokolade u Parizu

Pariz još nisam posjetila, ali je visoko na listi. Čokolada je isto visoko na listi – svaki dan 🙂

I zato me privuklo još od naslova. Iskreno sam se nadala jedino da nije neki sladunjavi ljubić, jer bi se živa pojela da sam morala čitati limunadu

I nije. Okus čokolade u Parizu je baš pravi ženski roman, pun života, avantura, Pariza, čokolade… Bez patetike i sličnih ubojica atmosfere.

Radi se o životnim izborima i iskorištavanju prilika. O tome kako proživjeti život bez žaljenja. O sudbini, i ako hoćete karmi… O ljubavi, o potrazi za samim sobom. O vlastitim odlukama i o tome kako ponekad treba uzeti stvar u svoje ruke.

Ali atmosfera Pariške čokolaterije, puna usta okusa čokolade i maslaca i mente, sve ručno rađeno, opisi hrane po malim restoranima, i način na koji Thierry i Anna jedu – to me potpuno osvojilo 🙂 I sad sam opet gladna.

A radnja? Pa radnja je također zanimljiva. Zapita se čovjek koliko je zapravo toga samo stvar odluke.

Anna Trent je godinama radila u tvornici čokolade u kojoj je odlučivala o okusu, sastojcima i procesu izrade mliječne industrijske čokolade. Sve dok se nije dogodila nesreća koja je Annu smjestila u bolnicu, koštala je 2 nožna prsta i prilično samopouzdanja.

Međutim, dok je pokušava shvatiti što se dogodilo i bez čega sve je ostala, u njen život ušla je Claire, njena nekadašnja profesorica francuskog – i sama na liječenju, ali od mnogo gore bolesti.

Claire je davno provela neko vrijeme u Parizu. Još ima tamo prijatelja, ni manje ni više nego najslavnijeg pariškog čokolatijera. I tako to krene. Claire piše Thierry -u, preporučuje mu Annu…

Anna u početku nije sigurna, ali Thierry ju je voljan primiti u šegrtovanje, a Thierry nije bilo tko. Na kraju ipak popušta, spakira se i krene u nepoznato.

A sve samo da bi napokon shvatila da o čokoladi, kao i o ljubavi i životu općenito – zapravo nema pojma. ❤

Ipak, kad je još uvijek topla supstanca dosirnula moj jezik u trenutku sam pomislila da ću pasti u posudu – ne, još gore, da ću se baciti u posudu i do posljednje kapi popiti tu slatku – ali ne preslatku – kremastu, ali ne previše gnjecavu, gustu, ukusnu, bogatu, glatku čokoladnu perfekciju. Imala sam osjećaj kao da me netko zagrlio.

Jenny Colgan – Okus čokolade u Parizu

No, što je zapravo Claire Thierry – u ? I što je on njoj? I zašto se to dvoje

 

ljudi tako rastalo da se desetljećima nisu čuli ni vidjeli? Može li Anna pomoći Claire? I na kraju, može li pomoći samoj sebi? 🙂

Meni je ova priča bila neodoljiva. Ne samo zato jer su mi stalno bila puna usta čokolade i jer su pariške ulice toliko beznadno neodoljive – zato što ponekad treba donijeti odluku, napraviti izbor. Jednostavno otići.

A ponekad se uplete život. Ljudi koji su mislili dobro, ali nisu razumjeli. Okolnosti koje su se dogodile kad nitko nad njima nije imao kontrolu. Cijeli jedan život pitanja i zamjeranja u situaciji koju je netko drugi izrežirao. I zato je najbolji način uvijek stati oči u oči i reći istinu. Što će učiniti Claire i Thierry nakon tolikih godina? Što će naučiti Anna za svog boravka u gradu romantike?

No, da ne bi ostalo samo na ovo troje likova – pa – Thierry ima sina, a i on je poslu s čokoladom. Anna ima vrlo živopisnog cimera, u čokolateriji radi vrlo zanimljiva ekipa, a svemu skupa ne pomaže ni što što je Thierry trenutno oženjen, a Claire od nedavno razvedena.

No, ne bojte se 😉 Nije sapunica. A što je?

Ostavljam vas da doznate sami. No, ako ovog ljeta želite pročitati knjigu na plaži – pročitajte ovu 🙂 Lagana je i jednostavna, šarmantna i neodoljiva – ali opet nosi sa sobom niz pouka i crtica za razmišljanje.  I da, ČOKOLADU. I šetnju po Parizu. Eto.

Kisi.

*********************************************************************************

Jenny Colgan

Okus čokolade u Parizu

Koncept izdavaštvo

Prevela: >ana Briški Đurđevac

DOBRI PREDZNACI – TERRY PRATCHETT & NEIL GAIMAN

IMG_20190705_135138_323

O, da, dao je sve od sebe da njihovi kratki životi budu nesretni, to mu je bio posao, ali ništa što je on mogao smisliti nije bilo ni upola loše kao stvari koje su oni smišljali sami.

Dobri predznaci  – Pretchett&Gaiman

Prvo sam pogledala seriju. Moram priznati da je urnebesna, stvarno sam se dobro nasmijala 😀

No, mislim da mi je to pomoglo da lakše pratim knjigu jer bi inače bila prilično zbunjena. Neil i Terry i sami priznaju da, budući da su knjigu pisali zajedno, i to tako da su si međusobno slali tekstove, na kraju više ni sami nisu bili sigurni što je čija ideja i tekst, a neki dijelovi su samo dobra zafrkancija između dvojice autora.

No, to ne umanjuje činjenicu da je i knjiga strašno zabavna, Moj favorit je, naravno – Crowley 😀

A o čemu se radi?  E sad. Anđeo Istočnih vrata Aziraphale i zmijski demon Crowley znaju se od početka svijeta, a i prije. Obojica su poslani na Zemlju da rade svaki za svoje. Jedan da pomaže, drugi da odmaže, naravno. No, družeći se 6000 godina i provodeći svo to vrijeme na Zemlji – osim što postaju dobri prijatelji, shvate i da uživaju i svom životu među ljudima, pa više zafrkavaju svoje nadređene nego što rade ono što bi trebali… Jedan voli knjige i hranu, a drugi se navukao na Bentley i pomalo razuzdan život koji vodi.

“Samo bih htio reći”, rekao je, “ako se ne izvučemo iz ovog, da… znao sam, duboko unutra, da u tebi ima jedna iskra dobrote.”

“Samo naprijed, rekao je Crowley gorko. “Uljepšaj mi dan.”

Aziraphale je ispružio ruku.

“Bilo je lijepo poznavati te. , rekao je.

Crowley ju je prihvatio.

“Dižem čašu za sljedeću rundu”, rekao je. “I.. Aziraphale?”

“Da.”

“Samo zapamti da sam ja znao da si ti, duboko unutra, taman toliko gad da zaslužuješ moje simpatije.”

Dobri predznaci – Gaiman&Pratchett 

A onda se dogodi Armagedon. Lucifer šalje na Zemlju bebu, svog sina, kojeg Crowley mora podmetnuti u ljudsku obitelj da bi bila odgojena među ljudima do svog 11. rođendana kad treba započeti Kraj svijeta. Naravno da dođe do zabune, da postoji beba viška i da na kraju nitko zapravo ne zna gdje je pravi Antikrist. Dvojica prijatelja shvate da im nije baš u interesu da svijetu dođe kraj, jer ni u Raju ni u Paklu nema hrane, dobre glazbe, Bentleya ili knjižare. U Raju je dosadno, al ni u Paklu nije neka ekipa.

Zato će pokušati učiniti što mogu da sabotiraju Veliki Plan….

U igru upadaju jedinaikad napisana točna proročanstva – ona vještice Agnes Nutter, spaljene prije 300 godina, ali koju nasljeđuju njeni potomci i čuvaju jedinu preostalu knjigu proročanstava. Naravno da postoje i Vješticolovci.

Svi oni kreću u vlastitu misiju sprečavanja kraja svijeta, no na kraju kad im se putevi isprepletu…  Što je zapravo cilj svega? 🙂

 

U ovoj zabavnoj knjizi prvo ćete se dobro nasmijati. Ako uspijete pohvatati fore ( a ovo je trebalo i prevesti), odlično ćete se i zabaviti. Na kraju ćete se možda i zamisliti – jer što ako je Armagedon zapravo samo proba? Borba koja nema cilj da dobro nadvlada zlo ili obratno, nego samo da se dokaže tko je jači? I je li kao takva, baš nužna?

Otprilike je isto kao u stvarnom životu gdje je većinom borba ili dokazivanje samo sebi svrhom. Dobri predznaci, kad ih se malo bolje promotri, itekako imaju smisla.

Čak ni Antikrist nije to što jest, ali i za to postoji razlog.

Ima tu svašta – zabave, smijeha, ponešto alegorije, prijateljstava, ljubavnih veza između dvoje potpuno nespojivih ljudi, ima demona i anđela, Metatrona i Belzebuba, vještica i medija i hrpa zavrzlama koje treba otpetljati da bi priča išla dalje. I 4 jahača Apokalipse. Vrlo šarmantna grupica. Crowley i Aziraphale ( btw odlično pogođen casting, stvarno nije moglo bolje), dva su natprirodna bića koja ćete obožavati.

Zaljubit ćete se i u Anathemu Device, profesionalnog potomka Agnes Nutter, a ništa manje neodoljiv nije ni Newt Pulsifer, potomak Ne učini preljuba Pulsifera – vješticolovca kojeg je Agnes dobro usosila.

A bebe? Eh, bebe su priča za sebe 😉

Uglavnom. Pročitajte knjigu. Pogledajte seriju.

A ja odoh to sve obaviti – opet 😀

Kisi

************************************************************************************

Terry Pratchett

Neil Gaiman

Dobri predznaci

Zagrebačka naklada

prijevod: Marko Fančović

Ana Marija Abramović

ŽIVI PIJESAK – MALIN PERSSON GIOLITO

IMG_20190609_100501_305

Kad sam bila dijete, mislila sam da moraš prepričati noćnu moru koju si sanjao kako se ona ne bi obistinila. I čim bi se taj grozni san prepričao, postao bi nestvaran. Kao da bi ispao iz okvira onoga što se stvarno može dogoditi.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Koliko nas određuju geni, a koliko odgoj i prilike u kojima se nalazimo? Društvo, okolnosti, novac?

Ponašamo li se na određeni način zbog očajničke želje pripadanja određenom dijelu društva? Klasi?

Hoćemo li zažmiriti na sve ono što nam smeta, samo zato da ne bi bili izbačeni iz određenog kruga, samo zato jer smo sad netko i nešto?

Hoćemo li tome učiti svoju djecu?

Maja Nornberg optužena je za masovno ubojstvo u srednjoj školi. Ubojstvo koje je navodno počinila ruku po ruku sa svojim dečkom Sebastianom.  Osim što je na kraju ubila Sebastiana. I jedina ostala živa.

Ubila je i Amandu, svoju najbolju prijateljicu. Zašto? Kako?

Optužba je jasna, Maja je kriva.

Ovdje unutra svi vole slušati Sandera kako govori, vole vidjeti profesionalca u akciji. Ali to neće spriječiti ono neizbježno. Učinila sam to što sam učinila i netko je bio tamo kad sam to učinila. Imam pravo na najbolju obranu u Švedskoj. Ali pobijediti, na to nemam pravo.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

No, je li to stvarno tako? Ili iza ovog stravičnog kraja stoji nešto drugo. Nešto dublje, nešto mračnije, nešto zlokobnije i strašnije… Poznajemo li zapravo svoju djecu? I znamo li u ime njih i sami razlikovati dobro i zlo? Pogrešno i ispravno?

Ili ćemo, u duhu prihvaćanja u društvu i zbog vlastitog položaja zažmiriti na stvari koje nikako ne mogu biti normalne?

Jedva punoljetnu djevojku ostaviti s dečkom kog je tek upoznala mjesec dana na jahti -samu s njim? Jer je on zlatna mladež? Jer mu tata sjedi na parama? Jer se njemu tako hoće? Koji normalan roditelj je to u stanju?

Ili nametnuti  vlastitom djetetu breme nošenja s problematičnim dečkom i ne pokušati pomoći? Oprati ruke? Ali pohvaliti je da je ona stvarno dobra. Jer pomaže svom dečku psihopatu. Koji jadan ima problema, ali ima ih još više ako ga ostavi. Gledaš kako ti dijete tone, a ti ne poduzimaš ništa. Jer mu je tata faca s lovom.

Praviti se da ne primjećuješ da ti dijete ne vidi izlaz?

Ili, u drugom slučaju, toliko ga omalovažavati da postane oštećena roba, poludjeli manijak?

Pritisak vršnjaka, pogotovo TAKVIH vršnjaka može biti razarajući.

Živi pijesak je roman o jednom suđenju. To je priča iza priče, priča o pozadini zločina koji je šokirao elitnu školu u kojoj se dogodio i roditelje. Možda ih nebi šokirao da su obraćali pažnju. I prestali gledati kroz prste.

Maja ima dobre odvjetnike. Stvarno dobre odvjetnike. Čak mi je u nekom trenutku i falila njihova strana priče. No, kroz suđenje otkrivaju se odnosi među tom djecom međusobno, i njihovim roditeljima, životnim prilikama i načinu ponašanja. Može li Maja to sve izdržati sama? Tko je na njenoj strani?

Roman uz suđenje progovara o važnim temama – nekoliko njih.

O rasizmu, razlikama među slojevima, o tome što se događa kad je nad djecom pritisak društva.  o odgoju i obraćanju pažnje, o tome što se dogodi kad su djeca koja imaju novaca prepuštena sama sebi. Također –  i o drogama, opijanju i obijesti. I tome kako se zapravo odgajaju bahati kreteni. I oštećena djeca.

“On te ne treba, Majo. Žao mi je što ću te razočarati, ali on ne treba nikoga, Sebastianu Fagermanu svi su zamjenjivi. Nije ga briga ni za koga, čak ni za tebe.”

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Meni ovo nije baš psihološki triler, više sudska drama, portret jednog društva koje blista izvana, ali truli iznutra.  No, teme o kojima piše, važne su.  Zbog toga što treba otvoriti oči i stvarno progledati. Vidjeti što radimo svojoj djeci. Što radimo sebi. I zapitati je li zbilja vrijedno? Koja moć i koji novac će ti nadoknaditi raspad obitelji, što će kompenzirati privid života koji vodiš?

Živi pijesak tjera na razmišljanje i raspravu.  Pogotovo u onom dijelu kako bi se takve tragedije trebale moći spriječiti. Ali ključ je u obraćanju pažnje i komunikaciji. U tome da djeca trebaju biti djeca, uvučena u sve one stvari koje nose njihove godine, umjesto da se moraju nositi s traumama koje sami nisu tražili, ali su ih silom prilika ipak dobili.

Moja preporuka.

 

Kisi.

***********************************************************************************

Živi pijesak

Malin Persson Giolito

Fraktura

Prijevod: Sandra Ljubas