MUZA KOŠMARA – LAINI TAYLOR

Amezrou (amezru) imenica

Kada se nešto silno dragocjeno, odavno izgubljeno i neprežaljeno pronađe i povrati, usprkos svim očekivanjima.

*********

Ne. Čvrsto je sklopila oči. to nije ona. To je njezino tijelo. Ona je ovdje. Ona je ostala. Ponovno je otvorila oči. Nije to mogla pojmiti. Bila je ovdje i ondje, nemrtva i neživa, klečala je pokraj same sebe u cvijeću.

WOW. Nestrpljivo sam čekala nastavak Sanjara, u međuvremenu se naslušala raznih dojmova i na kraju – ne samo da me nije razočarala nego me i oduševila.

Laini je stvorila svjetove i u ostalim romanima koje suptilno povezuje, ali svoju priču vodi i dalje u ovom koji trenutno čitate.

Nadam se da ste pročitali Sanjara Strangea. Pa onda, ako jeste – sad već znate što je on, no ne i tko je. To ćete tek saznati. A u Muzi košmara ulozi su mnogo veći.

I neki likovi neće ispasti baš onako kako ste mislili u prvi mah, niti su njihova djela jednodimenzionalna.

Vidjet ćete Minyu nekim novim očima jednom kad spadnu maske. Razumjet ćete ono što je na površini i dobiti mnogo dublji smisao kad zagrebete ispod nje. Vidjet ćete dijete ispod sadističke vanjštine zlobnog tiranina, i otkriti njene stvarne motive, a možda se na kraju iznenaditi.

Ostatak ekipe također krije tajne, neki zato što se ne znaju nositi s istinom o sebi, neki zato što se ne sjećaju dovoljno jasno vlastite prošlosti. Neki zato što se polagano počinju mijenjati i shvaćati da nikad nisu gledali širu sliku.

Astral

pridjev: od zvijezda, povezan s njima ili dolazi od njih.

imenica: rijedak mezartimski dar; onaj čija duša ili svijest mogu napustiti tijelo i putovati neovisno o njemu.

Porijeklo Mezartima, citadele i cijelog zastrašujućeg serafina bit će vam mnogo jasnije kako priča bude odmicala, a objasnit će vam se i jedna druga strana priče, i jedna nova osoba će vam ispričati što se događalo iza kulisa i prije nego je gradu Plaču oduzeto ime i sakrilo mu se sunce.

Razumjet ćete i Bogoubojicu i njegovu vjernu ženu, sagledati stvari iz drugačijih uglova.

Kad se napokon razmotaju slojevi vremena i priča dobije uvide iz više kuteva, kad svi budu mogli doprinijeti cjelini svojim komadićem slagalice, sve će sjesti na svoje mjesto. I dobit ćete sva potrebna objašnjenja.

Ni u ovoj priči ne postoji crno bijelo. Nikad nije ni postojalo. Svi likovi u ovoj knjizi imaju svoje strahove, postupke kojih se srame, neke davne traume i prošlost koja ih progoni. Većina te prošlosti je povezana i svi će se morati suočiti s njom u nekim novim situacijama, sa strahom i strepnjom, ali i tvrdom odlučnošću.

Ni jedno od njih nije znalo baš ništa. No tijela su im znala ono što tijela znaju i željela su što tijela žele.

I na kraju, kad se priča rasplete, kad vam se otkriju svi kotačići i otkrijete tko je kome tko i kako je funkcionirao, kad svi oni otkriju vlastite skrivene priče i shvate gdje im je mjesto, zatvorit ćete knjigu s uzdahom, vjerojatno i osmijehom. I vratiti se objema uskoro još jednom…

Moram reći koliko me oduševljava način na koji Laini Taylor piše – njene riječi jednostavno teku, vode te sa sobom, gotovo kao da ploviš. Da nije proza, njene rečenice bi se lako dale prevesti u pjesmu, dok te, gotovo poetski uvodi u svoj svijet. Postoje priče koje su dobre, ali se ponekad mučim čitajući. Kod Laini je to sve poput rijeke, jednostavno teče, dok kliziš u priču i odjednom se nađeš u njoj.

Može li se mržnja obrnuti?
Može li se osveta zagasiti?

I kad priča završi, sad ne znam je li to dobro ili loše – nema one duboke tuge i osjećaja gubitka zato što je priča završila. Vjerujem da ću još koji put pročitati obje. ( Nakon svih koje već godinama čekaju da ih opet uzmem u ruke 😀 )

No, dok je stajao ondje u srcu citadele, svjedok tom srazu priča u kojima je odigrao važnu ulogu, nije osjećao nikakav sram ni gađenje, već samo ljubav- jednostavnu, čistu neokaljanu ljubav.

Moju preporuku imate.

Kisi ❤

*************************************************************************************

Laini Taylor

Muza Košmara

Vorto Palabra

Prevela: Jelena Pataki

SUŠA – JANE HARPER

Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema nikakve razlike.

Već sam kod Izgubljenog čovjeka ostala ugodno iznenađena pisanjem Jane Harper. Zašto?

Pa… Zazirem u zadnje vrijeme od krimića i trilera, iako sam ih nekad voljela. No ukusi se očito mijenjaju, ali i kvaliteta. (I dalje volim Scarpettu i Agathu Christie, samo mi pašu neke druge stvari.)

Probala sam u zadnjih par godina tu i tamo uzeti neki krimić, ali nije išlo. Ili je bio plitak i proziran, ili su likovi bili plošni ili je bilo neuvjerljivo, ili samo sebi skakalo u želudac…

I onda naiđem na Harper i otkrijem inteligentno napisanu priču. Za Izgubljenog čovjeka, koji je i najnoviji roman Jane Harper – rekli su mi da je i najbolji.

Aaron je tog dana bio sam s Ellie. Bilo je to nešto što je dvoje šesnaestogodišnjaka željelo i čega se plašilo. Neprekidno je brbljao , samom je sebi bio dosadan. A razgovor je postao sve bezvezniji, stalno je upadao u rupe koje je sam kopao. To se nikad prije nije događalo, ali odnedavno se uvuklo između njih kao neka stalna greška.

No međutim, meni Suša nije ništa slabija. Volim kad otkrijem priču koja drži vodu, gdje me ne nerviraju jednodimenzionalni likovi i kad se na kraju uspijem iznenaditi u onom trenutku kad se sve poveže.

Takva mi je bila i Suša.

Australija je izgleda inspiracija ovoj autorici i moram priznati da mi se to kod nje sviđa. Radnja i ovdje započinje od kraja – tragedije od koje se dalje grana priča. Aaron Falk, policijski agent koji zapravo prati trag novca, vraća se u rodni grad na sprovod prijatelju. Koji je navodno pobio vlastitu obitelj i sebe.

Kako bi se pravio da nisu opet u slijepoj ulici , Falk je nazvao Melbourne. Sat kasnije imao je popis svih kamioneta svijetle boje registriranih u Kiewarri one godine kad je umrla Ellie. Bilo ih je 109.

Aaron je namjeravao ostati u gradu samo 2 dana, ali… Obitelj preminulih, ljudi koji su i dalje ostali u gradu i mračna priča iz njihovog djetinjstva ne dozvoljava mu da ode. Osim toga, izgleda da nije sve kako se čini i Aaron možda ovaj put može ispraviti neke stvari i odgovoriti na pitanja koja ga proganjaju iz davnih dana jer čini se da je uzrok njegovog bijega iz Kiewarre i uzrok smrti njegovo prijatelja. Ili ipak nije? Tko je sve upleten i koliko zapravo ništa nije onako kako se čini?

Pustimo Falka da otkrije istinu. Dobit ćete dvije priče i u svakoj postoji krivac za nešto… Jesu li povezane? Kako? Što će Falka goniti da uporno produžava svoj boravak i kopa dok ne otkrije što se krije među mračnim tajnama Kiewarre i što će sve suša izvući na površinu?

I da, virila sam opet u zadnje stranice, ne mogu si pomoći. No prošla sam već debelo polovicu knjigu kad su te zadnje stranice počele imati smisla. I kad sam povezala stvari – nije me spriječilo da pročitam do kraja.

No, vi nemojte viriti ako ne želite znati kraj prije vremena 😀

Ako tata sazna, ubit će me.

I na kraju, stvarno nemam zamjerke. Likovi drže vodu, priča nije prozirna i ako i ima nekih manjkavosti, nisam ih primjećivala.

Ovo mi je idealno za opuštanje. Napeto je, brzo se čita i uvjerljivo.

Pa ako već niste – samo naprijed 🙂

*************************************************************************************

Jane Harper

Suša

Profil

Prevela:

MI PROTIV VAS – FREDRIK BACKMAN

Jeste li kad vidjeli kako grad pada? Naš je pao. Kasnije ćemo prepričavati da je nasilje stiglo u Medvedgrad ovog ljeta, ali to je laž, nasilje je već bilo tu. Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali nešto drugo.

Nije tajna da volim Backmanovo pisanje i svaka priča me dosad osvojila. Primjetila sam i da se ljubitelji njegovih romana nekako podijele u dva tabora – oni kojima su pod kožu ušli Bakica, Ove i Britt, a Medvegrad im se nikako ne sviđa – ili je situacija obrnuta. Ima i onih koji ga nikako ne vole, što je u redu.

Moja malenkost spada u četvrtu skupinu. Ja volim sve njegove romane, iako više naginjem Medvedgradu. Mi protiv vas nimalo ne zaostaje. Zapravo, suprotno.

Svatko je sto različitih stvari, ali obično u očima drugih imamo priliku biti samo jedna od njih.

Zašto? Kao što sam napisala u recenziji za Medvedgrad, ne postoji ta recenzija koja će vam objasniti u dvije rečenice o čemu se tu zapravo radi. I opet, ni ovaj put tu neće uspjeti ni moja.

Ipak, ponovno nema rečenice koju bi iz romana izbacila, ponovno bih kao citate izdvojila cijelu knjigu. I ponovno me potresla i pretresla i natjerala da se pojave suze. A to je malo kojoj priči uspjelo.

Dok su Ove, Baka i Britt zapravo priče koje na kraju imaju twist, koje te natjeraju da onaj čudan početak , o starom mrgudu, o vječitom zabadalu ili o ludoj bakici sagledaš u posve drugom svjetlu, ali nekako polako i nježno, suptilno, usput, kao da namjerno ne želi šokirati – Medvedgrad i Mi protiv vas su napisane potpuno drugačije.

Ne “volimo” mi hokej. Oni što u metropolama sjede u VIP ložama i jedu proklete kokice, ti “vole” hokej. A onda drugi dan vole nešto drugo. Ovo nije metropola.

To su priče koje ne štede nikoga. Priče koje se otkrivaju od početka u svoj svojoj sirovosti, okrutnosti i sadizmu. Ogoljavaju cijeli jedan sustav globalnog funkcioniranja na primjeru malog gradića i udaraju u sridu. Bez štitnika. Bez rukavica.

Natjerat će vas da sami sebi priznate da niste ništa bolji od likova u ovoj priči, jer napokon, sve ima svoju cijenu. Natjerat će vas da drugačijim očima pogledate svijet oko sebe, ali i da na kraju pogledate duboko u sebe.

Natjerat će vas, nakon što vam izbije dah iz pluća i nekoliko puta slomi srce, da se ponovno dignete. Jer je to sve u nama. Jer smo mi svi u njima.

Benji. Amat. Bobo. U svakoj velikoj priči uvijek je pregršt manjih.

Nije ovo priča o hokeju, iako oni koji su ikada pratili taj sport možda imaju malo bolje razumijevanje. Ali najmanje je ovo priča o hokeju.

Ovo je priča o nama. O društvu kakvo poznajemo. O mehanizmima na koji funkcionira. I o tome da će se uvijek, ali baš uvijek naći netko tko će pokušati ispraviti nepravde, netko kome je dovoljno stalo da napravi ispravan potez. Netko tko i sam liječi svoju dušu tako što će pokušati zaliječiti tuđu.

No, ni to ponekad ne garantira sretan ili pravedan kraj.

Rubrici za komentare dogodi se ono što se uvijek događa rubrikama za komentare: nanjuši krv i raspali se.

U Medvedgradu smo se nosili s političkim igrama, zločinima zbog kojih se odabrani imaju pravo izvući, hrabrošću onih koji to nisu namjeravali dopustiti. Neki su ljudi pokušavali balansirati između ispravnog i korisnog. Jedna je djevojka silovana. Zvijezda juniorske ekipe koji je to učinio, mislio je da je nedodirljiv.

Nije bio.

Mi protiv vas je priča o nošenju s posljedicama vlastitih odluka i priča o nošenju s posljedicama tuđih odluka. I o tome što se dogodi kad politika opet pokuša umiješati svoje prste. O tome kako se netko tko je drugačiji lako stigmatizira. O tome kako je kad se usprkos tome, ipak netko zauzme za njega. Jer neke lekcije su naučene.

Radi se o dva mala gradića, o zajedništvu i o razlikama, i tome da su ljudi uvijek ljudi, bez obzira kakve jakne nose. I o tome da su snovi ipak dostižni, uz neke male kompromise i velike napore da se izliječe neke stare rane.

Priča je to o malim ljudima s velikim snovima i onima s velikim srcem, o korupciji i ucjenama, o stvarnom životu u fiktivnoj priči. I o nadi, ljubavi i herojima koji nisu ni znali što mogu. O braći i sestrama, roditeljima i djeci, o brizi i zaštiti i jedinstvu kad je stvarno gadno. Ali i o onoj drugoj strani, kad netko drugi vuče konce, a ti ne možeš reagirati.

U Medvedgradu nema prave jeseni, samo kratki treptaj prije zime. Snijeg nema ni toliko manira da pusti lišću da se raspadne u miru. Tama dolazi brzo, no, ako ništa drugo, ovi su mjeseci puni svjetla: jedan se klub izborio za opstanak.

Mnogo se nijansi isprepleće u Mi protiv vas, i mnogo tema od kojih svaka zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo osobnosti će protutnjati kroz stranice, i nijedna neće biti crno bijela. Neke vam se definitivno neće sviđati, ali sve ćete ih moći razumjeti. Uvijek svaka priča ima dvije strane. I uvijek ćete prvo saznati samo jednu.

No, i ona druga je jednako važna, pa čak i ako zvuči pogrešno.

Možda će jednog dana pronaći riječi da opiše kakav je osjećaj kad si drukčiji. Da je to fizički osjećaj. Izopćenje je oblik umora koji ti se uvuče u kosti. To oni koji koji su poput svih ostalih , koji se priklanjaju normi, većina, nikad neće moći razumjeti.

Postoje knjige koje jednostavno otvaraju dušu i slamaju srca. I ako nikad ne bi mogli reći koliko su divne, jer iz njih progovara sve ono što je ljudsko, a to ljudsko nije uvijek ni nježno ni lijepo ni nevino. Ali je stvarno.

Takva je i Mi protiv vas. Neću prepričavati radnju jer tih suhoparnih par rečenica neće vam ni približno reći ono bitno. A bitno je ono što je u nama. I bitno je prepoznati kad treba učiniti ispravnu stvar.

Želim ti hrabrost
Želim da ti uzavre krv
Da ti srce prejako tuče
Osjećaje koje ne možeš podnijeti
Ljubav koja izmiče kontroli
Strastvene avanture
Nadam se da ćeš naći izlaz
Nadam se da si jedan od onih
Koji žive sretno do kraja života

Kisi ❤

****************************************************************************

Mi protiv vas

Fredrik Backman

Fokus na hit

Prevela: Antonija Magoš

MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7

THE ALICE NETWORK – KATE QUINN

I will not tell you one single solitary fact about my work, my friends, or the woman I was arrested with. But I will tell you this – Rene Bordelon. YOu’re a gullible fool. You’re a terrible lover. And I HATE Baudelaire.

1915. godine, devetnaestogodišnja Eve Gardiner prihvaća ponudu Britanske vojske koja će joj omogućiti da učini nešto više. Za sebe, za svoju zemlju, protiv agresora čiji napadi bijesne diljem Europe – prvi put. Eve Gardiner koja ima govornu manu – muca, ali zato govori nekoliko jezika, posjeduje inteligenciju, domišljatost i čeličnu volju. Eve Gardiner postat će špijun.

He toppled back., sliding to the floor with his ruined hand flung out in surprise. Surprised to the end that there was pain he couldn’t outrun, vengeance he couldn’t escape, consequences he couldn’t evade. Women who could’t be beaten.

Što znači da ona od tog trenutka zapravo ne postoji. Ona je Marguerite Le Francois, iz Rubeaux-a, i traži posao u Lille-u, na sjeveru Francuske, u restoranu čiji vlasnik je Rene Bordelon.

Nitko je više ne štiti. Vlada ne priznaje postojanje špijuna. A krinka je itekako uvjerljiva jer tada nitko nije sumnjao da bi posao špijuna mogla obavljati – žena.

U Lille-u, Marguerite postaje dio mreže Alice Dubois – najvještije špijunske mreže u Francuskoj. Na čelu joj je, naravno -Alice Dubois. Naoko sitna i krhka, Alice već neko vrijeme neopaženo prelazi granice, putuje pred nosom Nijemcima i skuplja podatke.

Kad Eve dobije zadatak da u Reneovom restoranu skuplja informacije na njemačkom i glumi neuku, siromašnu curu koja muca – stvari postanu komplicirane…

1947. godine Amerikanka Charlie St Clair putuje s majkom u London na “dogovor” koji bi trebao riješiti njen “mali problem” Charlie je trudna, ali nije baš sigurna da želi “rješavati” problem. Ona ide preko oceana iz jednog drugog razloga – želi pronaći svoju nestalu sestričnu Rose. Rose je nestala prije nekoliko godina u vihoru drugog svjetskog rata, negdje u Francuskoj. Rose je Charlie voljela kao sestru i očajnički je želi naći iako su velike šanse da više nije među živima. No, Charlie je odlučna. Uvjerena je da je Rose i dalje tu negdje. Ionako je viđa na svakom koraku, u svakoj djevojci, svugdje.

I tako, čim se s majkom uspije smjestiti u hotelu, Charlie će pobjeći u London, sama i odlučna, s bakinom niskom bisera i komadićem papira na kojem je napisano ime jednog francuskog restorana i još jedno ime – ono Evelyn Gardiner.

There are two kinds of flowers when it comes to women, Eve said. >The kind that sit safe in a beautiful vase or the kind that survive any condition… even in evil. Lilli was the latter. Which are you?

I tu počinje priča. Niti je Charlie ono što se na prvi pogled čini, dok se vozi u Englesku i razmišlja o svojoj bebi, niti će kad jednom pokuca na vrata Eve Gardiner – zateći ono što je očekivala.

Eve Gardiner je od prve scene jedan prilično živopisan lik, ali u toj prvoj sceni nemate blagog pojma što se sve krije u toj ženi.

Ono što Charlie zatekne je narogušena, napola pijana luda babuskara koja maše pištoljem i prijeti upucavanjem. Baba koja živi od alkohola i cigareta, mrzi ljude i ne trpi beskičmenjake. Baba koja će do kraja Charliene priče već biti na korak od alkoholne kome i na putu da je izbaci van, ali jedno ime će je zaustaviti na sekundu.

Ime iz njene prošlosti. Ime koje mrzi i proklinje, ime za koje je mislila da ga nikad više neće čuti. Ime iz njenih noćnih mora i krivac za ono što je postala.

Zbog tog imena Eve će pomoći Charlie iz nekih samo njoj znanih razloga. Isprva narogušena i sarkastična sebična baba, Eve će putem ispričati svoju priču. Otkriti neke dobro čuvane tajne i iznijeti na vidjelo razloge zbog kojih se iz nekad perspektivne mlade špijunke, putem prometnula u slomljenu i prošlošću progonjenu karikaturu onoga što je nekad bila.

No, ima u Eve još snage i još prkosa. Ali ponajviše mržnje. Jer sad ima još jedan zadatak koji mora obaviti. I dok Eve priča svoju nevjerojatnu priču, o špijiunskoj mreži, informacijama do kojih je dolazila, o izdaji i vlastitom padu, Charlie, uvjerena da će pronaći Rose – mašta o budućnosti.

No, nije spremna za ono što će putem otkriti. I da će se ta slika budućnosti morati promijeniti. Srećom, Eve Gardiner krije u sebi mnogo više nego što pokazuje.

Ovo je priča o dvije žene, potpuno različite, radvojene godinama i kontinentima, generacijama i karakterom. Ali te dvije žene pronaći će zajednički jezik u istom cilju, jedna iz druge izvlačiti i najbolje i najgore. Kroz dva rata, dvije priče i jedan zajednički nazivnik, povezat će se i shvatiti da cijelo vrijeme putuju istim tračnicama.

Dok jedna traži nestalu rođakinju, druga traga za ostacima svoje prošlosti – i to ne za onim lijepim. I jedna i druga pronaći će ono što traže, no pitanje je, što tad?

Što kad prošlost više ne vodi u budućnost? Što kad stari neprijatelj nije mrtav? Što kad je baš sve naopako i sve treba popraviti? Gdje će pronaći spas?

Jedna u drugoj i svaka u samoj sebi. Dvije žene, dva svijeta, dva života, dva ratna vihora povezana jednim papirićem i jednim imenom.

Priča je to o prijateljstvu i odanosti, i ljubavi i mržnji. O preživljavanju, hvatanju u koštac s vlastitim demonima. O porazima. O pobjedama. Osobnim i profesionalnim. O osveti. o zdravom razumu. O vlastitim odlukama. O mržnji. Okrutnosti. Slobodi. Zarobljeništvu. Hrabrosti. Smrti. Čežnji. O životu. I o tome koliko velika muda treba imati za suočiti se s njim.

I kad budete čitali, obratite pozornost na sve ono što su žene kadre izvesti pred nosom neprijatelja. I nikad ih više nemojte podcijeniti.

Sviđa mi se ovo. Jako. ❤

——‐——-‐———————————————–

Kate Quinn

Aliceina mreža

Znanje

ZIMA ZA VJEŠTICU – KATHERINE ARDEN


Jučer ti je spasila život, sasjekla zlobnog magičara, zapalila Moskvu i nakon toga je spasila, sve u jednoj noći. Zar misliš da će pristati na nestajanje, za cijenu dote – za bilo koju cijenu? Zar ne znaš kakva mi je sestra?

Jako mi je teško napisati recenziju za priču poput ove, jednostavno zato jer se bojim da nisam sposobna pretočiti u riječi sve ono što me prožimalo dok sam putovala magičnim svijetom slavenskog folklora i družila se s čortovima i vješticama, Ponoćnicom, Žar pticom, Bolotnikom, malom Marjom i samim kraljem smrti. U Moskvi i uz Moskvu, u gradu i šumama. U čarobnim predjelima Ponoći i Podneva. Nisam sigurna da uopće mogu pretočiti u slova sve ono što sam osjetila, vidjela, doživjela – i kako sam se zbog toga osjećala.

Zato mi je i trebalo više od mjesec dana da uopće napišem nešto, da vam pokušam dočarati samo dijelić svega što se zbivalo u mojoj glavi i koliko me zapravo ova priča duboko dotakla.

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Nisam sigurna zašto je to tako. Nemaju sve priče i sve pročitane knjige tu moć da me zauvijek vežu za sebe i tjednima ostave pod dojmom, ma koliko dobre bile. Možda zbog davne fascinacije čarobnim bićima i bogatim mitskim svijetom slavenske mitologije, možda zbog Uralskih bajki koje ljubomorno čuvam još od djetinjstva, iako se knjiga već raspada, možda zbog Vasje koja je sve što bih ja htjela biti, zbog toga što to dijelom i jesam, ili zbog neodoljive privlačnosti sraza dvaju naizgled oprečnih svjetova koji ipak pronalaze način koegzistirati jedan uz drugog…

Još sam tu. Još sam svoja. Još sam živa.

Ne znam. Ali znam da me od prve stranice zarobila dok sam raširenih očiju čitala Medvjeda i slavuja, jedva dočekala i progutala Djevojku u tornju i onda cupkala od iščekivanja dok sam naručila Zimu za vješticu. A Zima za vješticu je stajala na polici gotovo godinu dana dok sam se ja borila s željom da doznam što je dalje bilo i strahom od završetka.

Namjerno sam odgađala. Zato jer sam znala, kakva god Zima bila i kako god završila – slomit će mi srce. I znate što – i jest.

Svi mi motrimo. Svi čortovi. Odbila vas je obojicu, Morozka i Medveda, i time postala zasebna sila u vašem velikom ratu. Čortovi ponovno odabiru strane.

Zima mi je priču dovela do vrhunca, držala me u napetosti i divljenju dok sam raširenih očiju i bez daha čitala i promatrala Vasju kako postaje ono što joj je oduvijek bila sudbina, kako otkriva tajnu svog porijekla i povezanost s još nekim članovima kućanstva za koje nije ni znala tko su i što su. Vasju, koja ne odustaje, koja prihvaća ono što joj je dano, ali odbija prihvatiti baš sve što dolazi s tim. Vasju, koja se bori, živi i napreduje pod svojim uvjetima i piše vlastite stranice prihvaćajući svoje nasljeđe, ali stvarajući drugačiju budućnost. Vasju, kojoj je sudbina donijeti ravnotežu.

Uz Medvjeda čortovi pobjesne, pa ojačaju od gnjeva. Ali uz tebe bivamo stvarniji. Sada to shvaćam. Kao i bagnjik.

Zima za vješticu će nam vratiti neke stare neprijatelje, povesti nas u potragu za onim što smo od prvog dana priželjkivali da se dogodi, pronaći će neke nove odgovore i sve zajedno privesti kraju. Uz žive i mrtve, neke priče završene, neke tek započete.

Oplakivat ćete gubitke, srce će vam se slamati zbog ponekih sudbina. Zavoljet ćete Vasju još više, zaljubiti se ponovno u Morozka. Shvatiti Marinu Petrovnu i boriti se uz bok Saši i Dmitriju. Ono u što će se Vasja prometnuti ispunit će vas divljenjem, suzama i možda strahopoštovanjem. I obećavam da ćete plakati na kraju, ali ne od tuge. Od dirnutosti, možda gubitka jer nema više. I od ljubavi.

Nisu joj trebale riječi da ga prizove. Tek milovanje prstima, žega izubijane kože. Sjetio je se dlanovima, kad sviješću već nije. Kroz dodir, lagan preko njenih napola zaraslih rana; kroz stisak, i pogled u očima, sve dok svijeće nisu počele trnuti.

I ne znam, stvarno ne znam kako ćete smoći snage oprostiti se od ovog predivnog svijeta, čarobnih predjela, Ponoćnice, Djeda Griba, Bagnjika i čortova, pa čak i Konstantina i Medvjeda. Jer bez njih, ničeg od ovoga ne bi ni bilo.

Ali ništa vam neću otkriti. Mislim da ste svi zaslužili Zimsku noć, a pogotovo Zimu za vješticu čitati otvorenih usta i u jednom dahu, bez očekivanja i bez predaha.

Čitaj polako, rekli su mi. Ali ne mogu ja to. Zato što Katherine ima sposobnost da te pisanjem zarobi od prvog slova, a Vlad Sever ima sposobnost da rusku bajku američke autorice prevede na njen skoro prirodni jezik, na način koji te opčini i zarobi, koji ti ne daje drugi izbor nego prepustiti se.

Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest.

Neću vam otkriti što se i kome dogodilo u Zimi za vješticu. Tek da je vrijedi pročitati, iako mi je slomila srce samo zato jer je morala završiti. Još uvijek, nakon mjesec i više tugujem za onim prvim dojmom.

A to je do dan danas uspjelo samo g. Tolkienu.

I da – Morozko je sve ono što sam i očekivala da će biti ❤

Preporuka do neba i natrag. Obožavam ovu priču. Iako o njoj nisam rekla ni desetinu onoga što želim, još ne znam kako.

Ljubav je za one koji poznaju žalosti vremena, jer ide ruku pod ruku s gubitkom. Vječnost bi, uz takvo breme, bila muka. A ipak – Prekine se, udahne. Ipak, kako drugačije nazvati ovo, ovu stravu i ovu radost?

Kisi.

****************************************************************************

Katherine Arden

ZIma za vješticu

Zimska noć

Mitopeja

BONE CHINA – LAURA PURCELL

Love is fragile, my mother once said. It can break. Maybe that is true for some people. Not for me. My love is a grasping thing.

Lauru ste nedavno upoznali u Nijemim pratiteljima. Moram priznati da nekako jedva čekam da napiše nešto, navukla me. Njeni romani su my kind of creepy.

Kad bih morala poredati po tome koliko su jezivi, Nijemi pratitelji su uvjerljivo na prvom mjestu, ali moram reći i da, osim kroz paranormalne pojave, ostala dva romana dodaju i neku drugu dimenziju strave – onu ljudsku.

The corset mi je bio još bolji od Pratitelja, a Bone china je tu negdje – malo slabiji od ostala dva, ali ipak….

The entire house is mad. From the maids in the kitchen to the simpleton trapped in the nursery, it is all completely and utterly mad.

Ova priča se odvija u 2 vremenska perioda – sadašnjost je negdje oko kraja 19 st, kad mlada Hester Why pobjegne od vlastite prošlosti u zabit gdje je nitko ne poznaje i zaposli se kao njegovateljica i osobna služavka staroj dami – Louise Pinecroft. Hester bježi od onoga što je bila i što je učinila, bježi od vlastite savjesti, od prošlih poslodavaca, od postupaka kojih se srami.

This is the bitterest winter I can recall. Too cold, even for snow. A world washed innocent and white might bring me some comfort, but no – this is the season of sleet and gunmetal skies. Everything is grey and cold. It is like purgatory, like my heart.

Zato je i prihvatila poziciju u mjestu gdje je nitko ne poznaje, gdje je neće povezati s njenim nekadašnjim imenom.

Louise Pinecraft je čudna starica. Vječito sjedi u primaćoj sobi svoje kuće, bez upaljene vatre, na ledenoj hladnoći i zuri u porculan izložen kraj nje. Nikakve molbe ni nagovaranja ne prolaze da bi joj se objasnilo da mora na spavanje, a ne pomaže ni sila, jer starica je usprkos svom izgledu i prilično žilava. Hester je mislila da će se s vremenom moći nositi s njenim muhama, no ništa je nije pripremilo na čudne događaje koji obavijaju kuću i njezine stanare. Vani se sprema sniježna mećava koja prijeti zatvoriti ulazna vrata i tjednim zatočiti stanare Morrvoren kuće unutra.  A unutar kuće su brave koje odbrojavaju ulaske i izlaske u trenucima kad nitko ne prolazi kroz vrata, štićenica koju odgaja sluškinja i koja, usprkos zrelim godinama nosi odjeću primjerenu djetetu,a tako se i ponaša, priče i predaje o bićima iz narodnog folklora, zlo koje vreba, porculan koji izgleda ima svoju priču….

Nešto tu opasno ne valja. A to što ne valja seže u prošlost.

His beleif is that fairies, or goblins, mermaids, pixies, ghosts – all of them – are the same at heart. Creatures of the devil. Enchanting, whispering in ears that are eager to listen.

40 godina ranije Rose Pinecroft i njen otac su jedini preživjeli od obitelji koju je pokosila tuberkuloza. Njen otac u svojoj boli pokušava otkriti lijek za tu, tada opaku bolest i dolazi do zaključka da će pacijentima pomoći boravak na otvorenom i morski zrak, pa nekoliko pokusnih pacijenata smjesti u spilje pokraj kuće koju je upravo kupio baš zbog položaja pokraj mora.

Pacijenti stignu, Dr Pinecroft počinje eksperiment, ali u tom kraju još žive legende i predaje o malim ljudima i njihovoj zlobi, o otmicama i zamjenama, o nečemu što vreba iz mraka i donosi smrt. Jesu li predaje istinite? Jesu li vjerovanja stvarna? Što se to događalo prije 40 godina, a dovelo je Rose Pinecroft do granice ludila? I hoće li Hester uspjeti sačuvati ono malo što je ostalo od njenog?

Što je ovdje zapravo na stvari – ludilo ili u svakoj legendi čuči istinita priča, sila koja je opasnija i moćnija od pukog praznovjerja?

What we desire and what we have lost. Are they not always the same?

Jezivosti ovom romanu ne nedostaje. Laura vješto balansira između prošlosti i sadašnjosti i servira nam ludu priču o osveti i ludilu, o narodnim predajama i životu bez izbora. Ali najviše od svega me svaki put kupi to što su likovi u njenim romanima uvijek puni propitkivanja samih sebe, gonjeni prošlošću ili nekim novim dvojbama, što nikad nisu crno bijeli i što se junački nose sa svojim nadnaravnim mukama.

It’s unlucky to cut down an ash tree, because of what they represent: the past, present and future, all as one. There’s a … timelessness to them.

Pa tako nikad ne dobijete horor zbog horora, dobijete priču koju možete shvatiti doslovno ili preneseno, priču koja je možda fikcija, ali u kojoj uvijek ima barem zrno istinitih događaja ili osoba ili vremena. I dobijete likove čiji životi su gotovo opipljivi, napisani jezikom koji vas uvuče u priču bez zadrške. Just like that.

Pa, ako su vam se svidjeli Nijemi pratitelji…. Nadam se da će nam naši izdavači prevesti i ostale romane Laure Purcell, a ako ste nestrpljivi – trk na Amazon 🙂 Ili već nekud.

Kisi ❤

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

KIRKA – MADELINE MILLER

Hoćete mi reći kakvi su smrtnici?

Bilo je to djetinjasto pitanje, ali on je ozbiljno kimnuo. “Nema jedinstvenog odgovora. Svaki je drukčiji. Zajednička im je jedino smrt. Poznaješ li tu riječ? “

“Poznajem”, odgovorila sam. “Ali je ne razumijem.”

Kirka je bila zločesta čarobnica s otoka Eeje koja je ljude pretvarala u svinje. Pogotovo one koji bi joj se zamjerili, a takvih je bilo mnogo.

Odisej je bilo junak i miljenik bogova, mudrac koji je prekaljen mnogim bitkama i blagoslovljen naklonošću Olimpa, uspio pobjeći s Kirkinog otoka.

Penelopa je bila vjerna žena koja je 20 godina čekala Odiseja da se vrati i ponovno budu obitelj.

Ali… Je li doista bilo baš tako? 🙂

Kirka o kojoj piše Madelline Miller je daleko više od toga, a priča ispričana njenim glasom postaje slojevita i mračna. Upoznat ćemo jednu novu Kirku, čarobnicu i nimfu koja je možda obdarena nekim moćima, ali do trenutka kad ih je postala svjesna – bila je samo još jedno dijete boga Sunca i nimfe, i to dijete koje nije imalo ni izgled, ni talent, ni moći.

Uvijek negdje na margini pažnje, skupljajući mrvice obiteljske naklonosti, Kirka je živjela u nadi da će je jednom obasjati svjetlo očeve ljubavi. Majka je ionako nikad nije previše voljela.

Poželjela sam je uhvatiti za ramena. Što god radila, željela sam joj reći, ne budi odveć sretna. Spržit će te zbog toga. Nisam ništa rekla. Pustila sam je neka pleše.

Ali bogovi su gori od male djece. Besmrtnici koji nikada ne mogu umrijeti, nezainteresirani za bilo što osim za vlastitu zabavu, nesposobni za bilo kakve dublje osjećaje – brinu se samo za to da im dani budu ispunjeni zabavom i da se ne dosa]uju, potpuno neosjetljivi na osjećaje drugih ili još gore – nesvjesni da oni uopće postoje. Ili strahuju od osvete nekog drugog boga koji iz vlastite sebičnosti prijeti iz sjene.

Prvo su bili Titani. Onda su došli Olimpljani sa Zeusom na čelu, ali neki od Titana su opstali i pristali živjeti u miru. Nakon što su stoljećima vladali, sada su ( svojom voljom) u situaciji da se moraju bojati Olimpa.

Jedan od preostalih Titana je i Helej – bog sunca. Kad ga Perza, nimfa koja mu je zapela za oko ucijeni brakom u zamjenu za krevet – on pristane.

Uskoro im se rodi Kirka, no ona će, u odnosu na ostalo troje djece, zauvijek biti negdje u zapećku. Kirka nije lijepa. Nema moći. Zapravo je od nikakve koristi i stoljećima se nada mrvicama obiteljske ljubavi, sve dok je, nakon što se otkriju njezine izvadnredne sposobnosti – vlastiti otac ne protjera na usamljeni otok.

Kirka je čarobnica, s moćima i sposobnostima potpuno različitim od onih božanskih, a da bi stvar bila gora – usudila ih se i iskoristiti za vlastitu korist. Vještica, ako baš hoćete.

Do tog trenutka, osim što pratimo Kirkine dvojbe i usamljenost, želju za priznavanjem da postoji i tugu zbog obiteljskog odbacivanja, knjiga je pomalo dosadnjikava – spora, lijena…

Moj brat ozbiljno je kimnuo, ali ugledala sam smiješak u njegovim očima. Umijem zamračiti samo nebo. Samo me pokušajte nadzirati.

No, ostavši sama na otoku, Kirka će shvatiti njegov potencijal. Svoj potencijal. Nije slučajno dobra s biljkama i travama. Njene sposobnosti možda nisu božanske u klasičnom smislu, ali jesu nemjerljive i neprocjenjive. I Kirka će svoj potencijal dovesti do vrhunca. Postat će prijetnja bogovima, suprotstaviti se Hermesu, prkositi Ateni, pridobiti Odiseja. Naučit će se boriti i obraniti, kad joj nitko neće htjeti pomoći – učinit će to sama.

Naposljetku će i vlastitom ocu pokazati gdje mu je mjesto. Otkrit će tko je i što je Odisej i da stvari nikad nisu ceno-bijele.

Stvorit će Skilu, a onda je naposljetku i pokoriti.

Reći ću vam što Čarobnjaštvo nije: ono nije božanska moć koja se ortvaruje mišlju i treptajem oka.

Ali na kraju – na kraju će shvatiti besmislenost besmrtnosti i postati ono što je oduvijek htjela – samo žena. Majka i prijateljica. Netko tko voli i tko je voljen.

Kirka će upoznati Dedala, Arijadnu, Medeju, Odiseja, Telemaha i Penelopu, sva ona imena koja srećete u mitovima. I svatko od njih dotaknut će je na svoj način. Pogotovo Odisej. Ali ni Odisej nije ono što mislite.

A bogovi… Bogovi su itekako naučili tko je i što je Kirka.

O čemu je ova knjiga? O ženskoj snazi, o preživljavanju, o prijateljstvu i ljubavi, o usamljenosti i očaju… O svemu pomalo, ali ponajviše je priča o ženi koja je, kad je ostala sama – shvatila da je sva stoljeća koja je živjela bila jednako sama – ali da to više ne mora biti. Shvatila je da može birati svoje izbore i birala je. Možda ne uvijek dobro i možda ne uvijek za opće dobro, ali bili su njeni.

Naučila je da samo o njoj ovisi kako će provesti svoje dane i koliko njih. I na kraju, postala je upravo ono čega su se bojali – žena s moćima koje su opasne jer su neistražene, jer ih ne razumiju. Žena koja će se usuditi upotrijebiti ih, bez obzira na koliko otoka je zatočili. Žena kojoj možete prijetiti i naređivati, ali izbor će na kraju biti njen.

Volim kako Madeleine Miller piše – pitko, tečno, gotovo poetično. Ahilejeva pjesma me oborila s nogu. Kirka malo manje, ali sve su to nijanse. Njena Kirka je junakinja, a ne zlikovac. I priča joj sasvim smisleno zvuči.

Misao je glasila: cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode – ja sam biće u njoj.

Pretvarala je muškarce u svinje. Je li to zbilja bilo bez razloga? 🙂

Pročitajte Kirku 😉

Kisi ❤

Dedal nije dugo poživio nakon sinove smrti. Udovi su mu posivjeli i oslabjeli, sva njegova snaga pretvorila se u dim. Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kad se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.

***********************************************************************************

Madeline Miller – Kirka

Prevela – Patricija Horvat

Profil knjiga

NOS4A2 – JOE HILL

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7