Tag: fantasy

PRIPOVJEDAČICA – MARTINA FRKA MILOTIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Irij je ljudima predstavljao strašno mjesto, mjesto na koje se ide umrijeti. Još gore, mjesto na koje se ide biti mrtav.


Pripovjedačicu sam dobila na čitanje kad je još bila u procesu razrađivanja. Drugim riječima, bila sam joj beta i ako je ova priča Martinino dijete, moja malenkost bezobzirno prisvaja titulu kume, što god tko mislio o tome. 

Najvjerojatnije nisam u potpunosti objektivna, budući da me Martina kupila upravo onim na što sam slaba – mitologijom i legendama, pa još k tome slavenskim.

Moram ovdje napomenuti da je od slavenske mitologije u ovom našem kutku svemira ostalo vrlo malo. Ono što mislim o tome ionako nije za jednu pristojnu recenziju ni rječnik, ali činjenica je da mi, koji želimo doznati više, vrlo često nailazimo na zidove u istraživanju jer je najveći dio naše baštine zauvijek izgubljen. Susjedi u Srbiji sačuvali su znatno više od nas, pa u vlastitom istraživanju nerijetko posegnem za njihovim tekstovima, ali sve zajedno je i dalje sramotno malo. 

Isto tako – slavenska mitologija ne obuhvaća samo ovo naše područje, pa ćemo Rusiju i ostatak ekipe ostaviti po strani. 

Svugdje uokolo nalazile su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja nalik njemu samom. Bio je tu Daždbog, bog sunca i kiše; prelijepa Lada, boginja ljubavi i ljepote, bio je tu Jarilo, bog plodnosti i zelenila, moćna Vlasta, božica vatre i domaćeg ognjišta, blistava Vesna, boginja mladosti i proljeća, raskošna Živa, božica života, sjajna Zora, zaštitnica jutra… Uz njih i među njima meškoljili su se sitni kućni, šumski i vodeni duhovi, pogrbljene štrolige i ponositi krsnici, veličanstvene i zastrašujuće vile, ćudljiva i nestalna bića koja su mijenjala svoja lica dok si ih promatrao, vjerna samo stalnoj mijeni. 

Za one koji u mitologiju slavenskih naroda (ili keltskih npr, jer princip je sličan) nikad nisu ulazili, smatram da je važno napomenuti da se ona velikim dijelom temeljila na prirodi i njenim zakonima, godišnjim dobima, izmjeni svjetla i mraka, polaritetu i muško-ženskim principima.

Kolo godine itekako je vidljivo u odnosima i karakteristikama slavenskih božanstava, a toga se držala i Martina, pa je za shvaćanje ponekih prizora i odnosa između likova poželjno razumijevanje nekih osnova. 
Martina je išla tragom slavenskog panteona i nekih donekle sačuvanih starih priča i ispreplela ih s magičnim bićima njenog kraja. Stvorila je neke nove priče, neke nove odnose na temeljima starih i uvela jedan nov momenat u stvaranju svijeta i priča i snova, poveznicu koja će oživjeti onaj nevidljivi svijet i ispreplesti ga s našim, stvanim – stvorila je lozu pripovjedača. 


„Misliš li da se božanstva i duhovi izgubljeni u zaboravu mogu vratiti?“, pitao je zamišljeno Lelu dok ga je hitrim korakom pratila šumskim stazama kući.

Ono što je dobila je apsolutno neodoljiv spoj sudbine i izbora, starog i novog, jave i sna, nadzemlja i podzemlja, ljubavi i straha. Priču koja me oduševila na prvu. 

Danica je Pripovjedačica. Potječe iz loze koja ima zadatak sačuvati ljudima sjećanje na magiju i stare bogove. No ona toga nije ni najmanje svjesna. Izgubivši roditelje, odgojili su je baka i djed, vrsni autori i pripovjedači, a ona je od malih nogu osjećala potrebu pisati i pričati i to joj je jedino bilo važno. Nije imala pojma da je dio nečeg što je započeto davno, davno…

Na početku svijeta, kroz priču koja se stalno ponavlja, kroz stara božanstva koja blijede u sjećanjima ljudi, i neka druga, zlokobnija i bjesnija, koja se uspijevaju održati, ali pod koju cijenu? 

Navršivši 18, izgubivši baku i djeda, Danica je, slomljenog srca, odlučila da nikad više neće pisati. I nije. Sve do trenutka kad su sve potisnute priče u njenom tijelu pobunile i prijetile da će je uništiti ako nešto ne poduzme.

 Svaka priča počinje od početka, ali neki počeci dogodili su se toliko davno da ih se malo tko još sjeća. Da je Danicu netko pitao nešto o njenim počecima, vjerojatno bi mu ispričala svoja prva sjećanja: aromatičan miris starog papira, tamne sjene teškog hrastovog namještaja s mrkim likovima u drvu koji su je strašili, police i knjige, knjige posvuda.

Pa je Danica je napisala priču, koja je postala knjiga, koja je postala hit. A nakon toga – praznina. 
Da bi pronašla izgubljeni dar, jednog se dana zaputila u staru kuću u selo koje je bilo dio njenog obiteljskog nasljeđa, a ono što je tamo stvarno pronašla zauvijek će promijeniti tijek povijesti. Da, povijesti, jer ono što se tamo dogodilo utjecalo je i na naše priče. Još smo uvijek ovdje, zar ne? 🙂 

Uokolo, šuma je promatrala, tiho i pozorno, spremna i pripravna, sa svim svojim zemnim i krilatim bićima. Vijest o Pripovjedačici širila se šaptom lahora i prenosila korijenjem, sve dok i posljednja mladica nije pripremila svoje grane.

A kako? Pa, morat ćete doznati sami. Ono što vam mogu otkriti jest to da ćete upoznati neka imena iz naših već zaboravljenih priča, sresti bogove i vile, bića o kojima se danas tek ponegdje još usmenom predajom prenose legende – naučiti nešto o svađi Peruna i Velesa, tragičnoj priči Jarila i Morane, o Moraninom ludilu, bijesu i strahu, Mokoši, Maliku, Ledi i Vesni i još ponekim bićima iz legendi, oživjelima pod bujanjem Martinine mašte. 

A Martina piše nježno, poetično, gotovo lirski. Polagano, ali odlučno plete i isprepliće niti Suđenica koje su Danici namijenile sudbinu kakvu nije ni očekivala ni tražila, ali koja je ipak samo njena. Jer ničija sudbina nikad nije zacrtana u kamenu i naši izbori su još uvijek samo naši. 

Bio je mnogo više od vjetra: šum drevne šume prožete dahom Života, zaboravljena pjesma umalo zaboravljenih bića koja su, laka poput daha, posve neometeno čitavo sebe davali u dragi stari napjev. Nježan pjev besmrtnih duša na granici postojanja nije čula samo ušima; osjećala ga je čitavim svojim bićem, dopustila mu je da je ispuni i podigne, penjući joj se polako uz kralježnicu… Na trenutak, mogla se zakleti da se tek za misao odigla od tla.

Ono što je Martina namijenila Danici podjednako će vas dirnuti i ojačati, možda potaknuti da napravite neke svoje, sasvim nove izbore. 

Jer u ovoj priči radi se ljubavi i o izborima. Borbi, ali i učenju. Dobru i zlu koji gotovo nikad nisu samo to. O strahu. Porazima. Usamljenosti. Izgubljenosti. Sreći. Pripadanju.  Nitima koje nas vode izborima koji na kraju stvaraju sudbinu.

Posebno moram napomenuti koliko mi se sviđa Martinina interpretacija Morane  – one koja je u narodu poznata kao Zima, Smrt, Tama, Nevolja, Noćna mora, Strah… Ali malo kome je poznato da Morana nije samo to. Morana je i zaštitnica, čuvarica voda, ženskog aspekta i plodnosti. Moranina zla, hladna priroda ima svoj uzrok. 

Ali svu svoju tamu već je iskoristila, prizivajući mračne sile zla u boj, podižući ledene zidove i prizivajući utvare. Ako je još i imala kakvu moć osim užasa, nije je znala koristiti. „Morana?“, pokuša Danica tiho. Nije bilo odgovora, samo tiho šmrcanje u tami.

Otkrit ćete ga u Pripovjedačici. 
Ne mogu vam dovoljno nahvaliti ovu priču i nadam se da ćete je pročitati. I nakon toga, možda poneke likove malo istražiti, jer zaslužili su 🙂 


„Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije no što se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji“,

Nek vas sve čuva Majka Mokoš ❤

KRV MOJIH PREDAKA – IVANKA FERENČIĆ MARTINČIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Kad je Svevišnji stvorio ovaj svijet, stvorio ga je u tri predjela.
Jedan za njegova nebeska stvorenja,

jedan za one koji su se od njega se odijelili,

i jedan za ljude – njegovu najdražu djecu.

Ljudima namijenjen predio bila je Zemlja, i bila je predivan vrt obilja.
I još bi bila takva da su se samo svi držali svog jebenog mjesta.


(Nolie Rathbone)

Nolie Rathbone je neugledna knjižničarka koja se ukopala u knjige, a u slobodno vrijeme je S/M domina koja tjera muškarce da joj robuju. A onda se pojavi on….

Jesam li vam privukla pažnju? 😁 Odlično. 
Ali ovaj roman nema veze s tim. Baš ni malo. Sorry.

Ok, Nolie jest knjižničarka. Malo, na početku romana. Jer, iako se bavi starim knjigama, zna ponešto o restauraciji i pretura po policama Odjela starih i vrijednih knjiga, ona zapravo baš i nije knjižničarka. Mislim, završila je tu neku školu. Ali ona je… nešto drugo.

U toj specifičnoj knjižnici zapravo traži Grimorij. 

U svijetu ljudi i neljudi, nebesnika i odijeljenih, onih s dušom i onima bez nje, Nolie je Čuvar. Što znači da ima neku kapljicu nebesničke krvi koja joj povećava sposobnosti borbe protiv bića iz druge dimenzije. 


Neljudi. Oni koji u sebi uz ljudsku krv i DNK nose i onu drugu. Izvandimenzionalnu. Krv odijeljenih, kako su je zvali pripadnici njene vrste. Krv stvaratelja kako su je zvali sami neljudi. Krv koju je i Nolie izgleda imala. Krv koju su u stara vremena nazivali demonskom, dok danas tu riječ koriste samo kao uvredu.

Ali Nolie nije baš skroz ni samo Čuvar. Nije joj krv baš ni sasvim čista. Što joj daje još neke druge… sposobnosti. Nazovimo to tako.

A onda je tu i Max Kingsdale. (Inna, slobodno si ga uzmi, nije moj tip 😀 ) Zapovjednik Čuvara i direktni potomak čiste krvi s jedne strane. 

I Lucian Blackthorne. (Inna, prste k sebi, moje). Čarobnjak, možda demon, možda nečovjek, možda svašta, ali svakako neodoljiv. I posve opasan. (Ne, nije zlikovac).

Njih dvojica su ubojita kombinacija kad su u pitanju borbe protiv svakojakih bića koja pristižu kroz procjepe, ali Nolie će im upotpuniti jednadžbu.

A onda kreće akcija. 

Demoni, procjepi, Dvor Tuatha de Danann, sama Danu, Thesan… Stare religije, pradavne boginje, krvne linije, magija, snaga, krv predaka čije naznake su u svima njima, borbe i opasnosti, sve će vas to držati prikovane uz stranice knjige koja je pageturner samo takav. Obećavam.

Jedno od najmoćnih neljudskih stvorenja, bila je Danú. Žena koja je svoju moć i magiju crpila iz same Zemlje. Mnogi manje moćni neljudi pridružili su joj se da ih sakrije i zaštiti. S vremenom, broj njenih sljedbenika je rastao. Bilo je potrebno sve više magije da ostanu skriveni i zaštićeni. Morali su udružiti svoju moć u stvaranju zaštitinih čarolija. U tajnosti, skriven magijom od ostatka svijeta, nastao je Dvor.

Tko je Nolie? Ili bolje pitanje – što je Nolie? Kakva joj je priča, zašto je zaglavila u knjižnici i što to teče njenim venama i nosi joj podjednako blagoslov i prokletstvo? I kakve veze ima njezina krv sa samom boginjom naroda Danu? 

Ja znam 😉 A vi tek trebate saznati…

“Ja sam kćer Reda vitezova čuvara.” rekla je Nolie drsko ”Ovdje sam da štitim. S ostalim kćerima i sinovima Reda držim stražu nad predjelom i svim dušama u njemu. Čast mi je svoje oštrice i svoj život
predati tom pozivu.“ Izrecitirala je zakletvu kojoj se čašću obvezala i po njoj živjela cijeli svoj ukleti život.
„Ali ima još nečeg u meni.”


Tko je i kakva je obitelj Rathbone? Što to već stoljećima prelazi iz generacije na generaciju…

A onda, što je i kakva krv teče u obitelji Kingsdale? I kako se to poklapa s nekim događajima iz prošlosti koji možda, samo možda, objašnjavaju otkud toliko bezdušnih bića i toliko procjepa s ove strane svemira…

Veli Ivanka – urbani fantasy triler.
U pravu je. Ovo je točno to i još koju mrvicu bolje. Ili više. 

“Ovo je Magnolia Rathbone. Kćer Reda vitezova čuvara. Stražarica predjela.” rekla je Beata predstavljajući
im Nolie što baš i nije bilo u skladu s protokolom, ali valjda je bila izgubila živce.  

Ne, nije ljubić. Iako ima jednu zanimljivu ljubavnu priču 😉

Ali vam obećavam da ga nećete ispuštati iz ruku. Ivanka piše tečno, brzo i napeto, s osjećajem za priču i ritmom koji se mijenja ovisno o scenama koje opisuje. Nema praznog hoda, nema nepotrebnih pridjeva, nema čudnih konstrukcija. 

Jasno je, potpuno ludo i apsolutno genijalno. I ja sam se u ovu priču zaljubila na prvu. 

Rekla mi je kad mi je slala – “Znaš, ja uopće nemam pojma jel to valja.” 
Da valja, fantastično je. A ja sam već svašta popljuvala. Nije da se smatram nekim autoritetom, ali kad vam kažem da je dobro, znači da glavna junakinja nije glupa, da ne dozvoljava da je se ubija u pojam, da je priča na mjestu i vjerojatno postoji barem jedno stvorenje koje nije čovjek.

Znači nije dobro. Jaaaako je dobro 🙂 I pročitat ćete ga u dahu. 

A onda, budući da ćete biti tužni jer je gotovo, samo da vam šapnem  – ima i drugi dio 😉 Samo nije još gotov 😀 


“Thesan je bacila čaroliju. Kroz krv moje obitelji. Uspavanu čaroliju. Vidjeli su dva moćna bića koja dolaze.

THE SNOW SONG – SALLY GARDNER

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

It was the sound of his violin that first cast a spell on Edith. Even before she saw him, the restless notes of his melody drew her near to him.

U jednom malom selu gdje svak svakoga zna, živi djevojka. Ime joj Edith, a život joj, kako se trenutno čini, ne nosi lijepe stvari. Otac joj je pijanica, baka joj je umrla. Da bi se izvukao iz dugova, otac ju je obećao i pokušava je udati za Mesara, čovjeka koji je bog i batina u tom malom selu, kojem ni Seosko Vijeće ne može ništa jer ih sve drži u šaci. Čovjeku koji je čudovište kakvo se malokad sreće.

No Edith jednog dana upozna mladog pastira s violinom. Pastira koji joj pruži tračak nade i kratki pogled u bolje sutra prije nego što nestane u brdima. Rekli su joj da se može udati za njega ako se vrati prije kraja ljeta. Ako dokaže da misli ozbiljno.

I Edith se nadala, ali Demetrius nije dolazio. Ostala je samo Pjesma o Snijegu, koju je svirao na violini kad su se prvi put sreli.

“What’s the music called?” she asked.

“Snow Song.” he said.

Kad se Demetrius nije vratio, Edith je s prvim snijegom prestala govoriti. Ne zato jer ne želi, ne zato jer prkosi, već zato jer ne može. Tuga joj je vezala srce i riječi su usahnule. Tuga, i još nešto, nešto drugačije.

Edith je mnogo, mnogo više od sasvim obične djevojke, isto kao što joj i baka bila više od obične pripovjedačice. A baka joj je znala pripovjedati. Bila je slavna u mnogim selima. Odgojila je Edith i bila joj sve ono što bi majka trebala biti. Da je baka živa, nikad se Edith ne bi morala udati za Mesara.

Ali sad je Edith jedina koja može promijeniti svoju sudbinu i sudbinu svih izmučenih žena koje su morale pristati na manje od onog što zaslužuju. Hoće li ih moći zaštititi? Hoće li, sad kad je nijema, kad joj je kosa potpuno bijela, moći zaštititi sebe od kukavnog oca i seoskog čudovišta kojem nitko ne može ništa?

Svakako će pokušati, to vam mogu obećati. I u mnogočemu uspjeti. To što je nijema utjecat će na stanovnike tog malog, predrasudama i optuživanjem ispunjenog sela više nego su i pretpostavljali. Neke tajne će se otkrivati, neke tvrdoglave i slijepe glave progledati. Edith je mnogo više od samo djevojke, a riječi joj nije uzela samo tuga. Ima u ovoj priči i mnogo magije, mnogo čarolije.

When the first snow covered the village in its velvet blanket, Edith was silent. She had no more words in her to whisper against her teeth. Overnight her hair turned white. Speechless, she held the weight of his soul in her soul.

Ima i okrutnosti, hladnoće, zavisti i zlobe. I surovosti. Mnogo tuge. Mnogo predrasuda, mnogo neukosti i nepravednih razlika među spolovima…

Ali i snage i moći i lukavosti u jednoj ženi, djevojci koja se morala sama izboriti za svoj put, za svoju ljubav i svoj život.

Gdje je Demetrius? Što ga je snašlo i tko je za to kriv? Nije Edith ni u jednom trenutku posumnjala u svoju ljubav, ali u to što su joj govorili jest. A Edith nije bilo tko. Samo što selo još ne zna s kim ima posla…

Čim smo je vidjele, odmah smo je kupile. Pogađate – Martina i ja. Osim što joj je naslovnica očaravajuća, ni sadržaj koji se krije unutra nije ništa manje čaroban. Čak i uz to što je na trenutke mučan.

Full moon, high sea, Great man thou shall be. Redding Dawn, cloudy sky, Bloody death shalt thou die.

Martina je rekla da joj se način pisanja na trenutke čini prejednostavan, no meni to nije smetalo. Sally Gardner ionako piše knjige za djecu i vjerojatno se nešto od toga i osjeća u stilu pisanja The Snow song, ali meni nije smetalo, zapravo nisam ni primjetila.

Ali primjetila sam zimu i snijeg i propuh u kući kad bi se otvorila ulazna vrata. Osjećala sam miris hladnoće i vidjela mokre rubove ženskih podsuknji dok su žurno grabile kroz snijeg u lovu na neku novu informaciju ili hitale u posjet, obaviti što treba. Vidjela sam Snježnu pjesmu kako se diže u nebo dok je violina nježno svira i vidjela sam je obavijenu tugom jednom kad je postalo jasno da Demetriusa nema.

Osjećala sam snagu te djevojke dok je bosa trčala po snijegu i ledu pokušavajući se spasiti, vidjela šumu koja će je zakloniti. Osjećala sam toplinu kuće koja ju je zaštitila i zajedno s njom pala u onaj slatki dremež koji te uhvati jednom pobjegneš na toplo… Bila sam tamo.

Priča iza ovih korica je itekako živa, itekako upozoravajuća i posve prekrasna. Ako i ne zasuzite na kraju, ostat će vam kao dio uspomena na zimska jutra, kao bajku kakve vam je nekoć možda pričala baka.

Edith sees her grandmother, a golden crown on her head. She sits cradling an ancient book. Words seep from its pages, letter by letter they free themselves from sentences.

Mnogo mudrosti i mnogo tema je utkano u ovu naizgled kratku priču za mlade – gotovo poželim ući kroz naslovnicu, naći se u njoj, vidjeti. Ispričana toliko jednostavno, a opet toliko moćno – držat ce vas budnima do kraja.

Zato vam od srca preporučujem baš ovu – priču o djevojci koja se nije htjela pokorno prepustiti sudbini.

AMERIČKI BOGOVI – NEIL GAIMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Pačemu stojite na vratima?, upita ženski glas. Shadow pogleda preko ramena Černoboga, k starici koja je stajala iza njega. Bila je niža i krhkija od sestre, ali kosa joj je bila duga i još uvijek zlaćana. “Ja Zorja Jutrenjaja”, reče. “Gdo vidjol stajat’ tako u predvorju. Dajte, uđite, dođite u boravak, ovuda, donjet ću vam kave, dajte, uđite ovuda.

Ako malo razmislite o svemu što znate o SAD-u, morate priznati da amerikanci kao narod zapravo i ne postoje. Kao autentičan narod, u ovom obliku koji sad tamo stanuje. Jer, zapravo – svi su oni porijeklom iz Europe, Afrike, Azije, Južne Amerike… Svih ostalih kontinenata. Različitih kontinenata, različitih naroda, različitih bogova.

A bogovi žive dok ih se ljudi sjećaju. Dok ih još poštuju. Dok izvode stare rituale i ceremonije njima u čast, pa čak i one brutalne. One gdje se prinosi žrtva u krvi. Jer krv ima najveću moć, čak i ako prođu stoljeća.

A u Americi…. Ljudi su dolazili iz svih krajeva svijeta. U obećanu zemlju. Zato što ih se prognalo. Da budu radna snaga. Mnogo ih je bilo roblje. Neki su na kraju uspjeli, neki nisu. Neki su nestali u nepovrat, neki ostavili naslijeđe. No svi su oni sa sobom donijeli svoje bogove, svoja vjerovanja i svoje obrede.

Stoljeća su prošla, stari bogovi blijede i stare i moraju se prilagoditi smanjenoj moći i jedva postojećem utjecaju kojeg još imaju na ljude i njihova sjećanja. Vjerovanja blijede. Ustupaju mjesto novim bogovima tehnologije, interneta, televizije, igrica. Onih koji uspješno zadržavaju pažnju ljudi u moderno doba i koji traže prevagu u ovom svijetu u kojem više nema mjesta za stare religije.

Ali stari bogovi ne žele predati rat. Ima u njima još onoga što mogu dati, iako je zapravo strah od nestajanja ono što će ih pokrenuti ovaj, posljednji put.

Kod američke je povijesti bitno shvatiti to, zapiše g. Ibis u svoj u kožu uvezan rokovnik, da je ona izmišljena, da je to pojednostavljena skica uglavnom namijenjena djeci, ili ne baš pozornima. Najvećim dijelom je neprovjerena, nezamišljena, nedomišljena, prikaz predmeta, a ne predmet sam.

I nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete na istom mjestu pronaći Černoboga, Odina i sve tri Zorje, Ozirisa, Anubisa, Totha i Bast, Anansija i Irskog leprekona i afričke bogove, Kali, Ostaru i mnoge druge, zajedno sa svojim obredima, karakterima i htijenjima. Nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete ih naći ujedinjene u istom cilju – opstati.

Kao što je Amerika jedina zemlja u kojoj svi ovi bogovi mogu postojati u isto vrijeme, u kojoj svi narodi mogu živjeti u isto vrijeme i dijeliti novu, zajedničku povijest, vjerojatno je i Neil Gaiman jedini autor kojem je ovakva ideja mogla pasti na pamet.

Postoje anđeli i postoje ljudi, koje je Alah stvorio od blata, a postoji i ognjeni narod, džini.

Stari bogovi nestaju. Stare navade se zaboravljaju. Ono što su nekad bila moćna božanstva, sad su tek blijede sjene, ostarjele i posivjele, lišene nekadašnjeg sjaja. Njihove originalne inačice koje žive u zemljama gdje se originalno štuju su nešto bolje prošle, no sve to je u opasnosti od novih bogova koji polako preuzimaju svijet.

I tu na scenu nastupa Shadow. Shadow je proveo 3 godine u zatvoru kao dobrovoljno žrtveno janje za tuđe zločine. Kad ga napokon puste zbog dobrog vladanja, saznat će da mu je supruga poginula, a s njom i njegova nada u bolju budućnost.

No kad upozna tajanstvenog Wednesdaya, ekscentričnog starca koji ne odustaje i prihvati njegovu poslovnu ponudu, život će mu krenuti u sasvim drugom smjeru. Vodi se rat. A Shadow ima ključnu ulogu. I tako dok polako ulazi u svijet drevnih božanstava, mitoloških bića i davnih običaja, Shadow sve više otkriva o sebi samome i postaje ono što je oduvijek bila njegova uloga u ovom svijetu novih bogova.

Ovo su bogovi na koje se zaboravilo, pa su sada praktički mrtvi. Mogu se pronaći samo u suhoparnim povijesnim zapisima. Nema ih, nijednog više nema, ali njihova imena i obličja ostaju s nama.

Nemojte misliti da ćete Američke bogove pročitati začas. Niti da je ovo neka priča puna akcije. Više sliči na polagani triler u kojem se bitni elementi otkrivaju polako, polako… Dok usput upoznajete i sve se više vežete uz likove, jednog po jednog. Oduševilo me to polagano upoznavanje, stavljanje drevnih božanstava u moderni kontekst, ideja o njihovom životu u ovom dobu kad ih se ljudi sjećaju još samo iz povijesnih udžbenika, ako su imali sreće. Sviđa mi se kako Neil polako gradi napetost, sve dok ne ujedini mitologiju, krimić i triler u jednom i svima nam preda jedini završetak koji je logičan.

Nisam poznata po strpljivosti, ali ovu sam knjigu čitala polako, pokušavala upiti svu njenu zamršenost i ostati na tragu niti vodilje. Toliko mnogo je starih obreda u ovome, nekih koje sam morala istraživati usput da bih sve povezala (vi ne morate, sasvim se dobro prati priča i bez toga), svih mogućih mitologija koje postoje, (mene oduvijek privlače slavenska, keltska i nordijska). Toliko je mnogo prenesenih značenja, skrivenih poruka i zamršenih odnosa. Ali sve to je samo pojačalo moju glad za znanjem, pa sad uz nordijsku, keltsku i slavensku čitam i o afričkoj kulturi.

Proći će više od 100 godina prije no što Leif Sretni, sin Erika Crvenog, iznova ne otkrije tu zemlju i nadjene joj ime Vinland. Njegovi ga bogovi već očekivaše pri dolasku: Tyr, jednošaki, i sivi Odin, galženjački bog, i Thor od gromova. Bijahu ondje. Čekahu.

Shadow mi je prirastao srcu. I Černobog i Bjelebog i Wendesday u svim svojim oblicima. I sve tri Zorje, pa čak i Sweeney čija priča me rastužila. Ali i SAD. Ostalo je mnogo od one atmosfere koja nam je poznata iz starih filmova, onih priča s ceste. Mjesta koja njima znače povijest. Sjećanja na neka druga vremena dok se istodobno tražimo u ovima.

Ima ova priča svoju pouku, nekoliko njih. No, ono što je najljepše u njoj je put kojim je do nje došla. Ovo je epsko putovanje, u kojem svako božansko biće ima svoju svrhu, pa čak i oni koji su od početka držali fige u džepu. Priča je ovo u kojoj se vraćaju stari dugovi, nakratko zaustavljaju stare svađe. U kojoj se svaki djelić mitološkog svemira nastoji zadržati u svojoj izvornoj priči dok stvara novu, onu s kojom će opstati.

Jesu li u tome uspjeli, saznajte sami 🙂 Ne mogu vam obećati da će se svima svidjeti, Gaiman piše svojim stilom. A ova priča je na trenutke izgubljena sama u sebi iako se dosta dobro s tim nosi.

Za one koji ne znaju, Američki bogovi su osvojili nagrade Hugo, Nebula, Bram Stoker i Locus. Ali to nisu ovi Američki bogovi. Inačica koja je osvojila sve ove nagrade je skraćena, ona na koju su ga izdavači nagovorili. Ovo pred vama, ovo koje sam ja čitala je cjeloviti tekst, Mitopejino izdanje – to je ona prvotna verzija koju je Gaiman od početka htio tiskati kao takvu. Ne znam što je izbačeno iz ove verzije, ali iskreno, nakon ovog nisam ni zainteresirana. Meni je ovo bilo prekrasno putovanje i stvarno bih ga preporučila svakom tko voli ovakav stil pisanja i ovakve teme. Ne bih mijenjala ni jednu stranicu.

U koji žanr bih strpala ovo? Ne znam 🙂 Nisu znali ni oni koji su Bogovima dali nagrade, pa je osvojeno svašta – sf i horor i fantastika… Dodala bih ja tu i malo trilera, pa čak možda i krimića. SF ipak nije.

Američke bogove ste već imali prilike čitati, u prijevodu istog čovjeka, ali u izdanju nikad prežaljenog Algoritma. Što se i kako promijenilo i kakva je bila ta prva verzija, prije Mitopeje – pročitajte u eseju koji je baš jučer objavljen na Mitopejinim stranicama. (Ovo spada u kategoriju – ako želite znati više.)

A jeste li čuli kakav joj je uvez? Čaroban, poput priče koju skriva unutar sebe. Često to koristim kad treba fotkati otvorenu knjigu jer ima savitljiv hrbat. Možete s njom što god hoćete. Lomiti ga kako god hoćete. I opet ostaje isti. Kao i Shadow 🙂

I još samo jedno, prije nego uzmete u ruke Američke bogove – mooožda, samo možda, malo zavirite u sve moguće mitološke priče kojih se možete sjetiti…. Jer sve ćete ih na kraju ovdje naći 🙂

Kisi 🙂

Mnogo puta si mi pomogao, reče ona.

I pomogoh ti i odmogoh, otpovrne škiljavi neznanac. Poput vjetra smo. Pušemo u oba smjera.

ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

GIRL, SERPENT, THORNE – MELISSA BASHARDOUST

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Stories always begin the same way: There was and there was not.

There is a possibillity in those words, the chance for hope or despair. When the daughter sits at her mother’s feet and asks her for the story – always the same story – her favorite part is hearing those words, because it means everything is possible. There was and there was not. She is and she is not.

Perzijska mitologija obiluje mnogim zanimljivim pričama. Priznajem, dosad sam s njom imala malo doticaja i nikad je nisam istraživala, a uistinu je fascinantna. Poneka priča zalutala među štiva koja sam čitala, Tisuću i jedna noć i to je više manje sve. Ali ima tu demona i heroja, zmijskih kraljeva i čarobnih ptica, pa čak i priča sličnih klasičnim bajkama.

Trenutno sam u nekom čudnom razdoblju kad nisam raspoložena za čitanje, uzmem knjigu pa je vratim, uzmem drugu, pa mi se ne da, uzmem treću i naporna mi je, dosadna ili nezanimljiva, a da uopće ne znam zašto. Trenutno mi pašu neke laganije priče, koje nije teško pratiti, ali opet onakve kakve imaju neku priču, neku logiku i radnju – i naletjela sam na Girl, serpent, thorne.

Priču kojoj je inspiracija bila perzijska mitologija, zoroastroizam i stare perzijske legende. Kao predivan dodatak knjizi, na kraju ćete naći objašnjene pojmove i bića preuzeta iz tih davnih priča. Meni je ovo bilo dobrodošlo pojašnjenje jer o tome nisam znala ništa, a naučila sam svašta zanimljivog.

The daugter wants to crawl onto her mothers’s lap and lay her head against her mother’s chest, but she doesn’t. She never does. It’s not just a story.

Priče uvijek počinju na isti način: Bilo je i nije bilo. I Sorayina počinje tako. Priča koju joj je majka najčešće pričala, priča koju je Soraya najviše voljela, priču koja je u isto vrijeme priča i upozorenje, Priču o njoj, U kojoj je objašnjenje zašto Soraya ne smije nikoga dotaknuti i zašto nitko ne smije dotaknuti nju.

Priču o njenoj majci koja je oslobađajući djevojku u šumi naišla na demona koji ju je zatočio. Zbog toga što mu je uzela nešto njegovo, obećao joj je će prokleti njenu prvorođenu kćer tako da je nitko neće moći dotaknuti.

Jer u ovoj priči postoje dva svijeta. Onaj demonski i onaj ljudski. Demoni su simbol zla, nečeg opasnog i prijetećeg, simbol svega lošeg što pokušava preuzeti svijet ljudi i pretvoriti ih u podčinjene sebi. Tako barem priče kažu. Ali priče nisu uvijek istinite… Osim kad svi vjeruju da su to samo priče.

Soraya should have known better by now then to indulge such fantasies. She had read enough stories to know that the princess and the monster were never the same. She had been alone long enough to know which one she was.

Soraya je odrasla s pričom o sebi, usamljena i tužna, ponekad ljuta zbog svoje sudbine, ponekad kriveći samu sebe kad bi joj se zelene vene počele pojavljivati na rukama, pokušavajući držati svoje emocije pod kontrolom. Jer pod utjecajem ljutnje ili uzrujanosti, počela bi njena preobrazba, no nikad nije doznala u što jer se naučila kontrolirati, stišavati, nijekati samu sebe.

Odrasla je bez prijatelja, ali i bez obitelji jer joj je brat blizanac postao vladar – šah nakon smrti njihovog oca, a majka preuzela ulogu prvo regenta, a onda savjetnice obnašajući dužnosti na dvoru. Soraya je rasla bez ljudskog dodira, bez društva i bez prijatelja, oviseći o povremenim posjetima majke koja bi to činila rijetko, kad je imala vremena. Odrasla je bez toliko potrebne topline drugih ljudi da bi pristala na sve samo kad bi mogla dobiti i najmanji dodir, najmanji zagrljaj, nagovještaj poljupca.

Njena obitelj skrivala ju je – jer sve stvari koje uništavaju nisu djelo Tvorca nego Uništavatelja i možda bi njena obitelj izgubila potporu naroda kad bi znali da je šahova sestra otrovna. Tako je Soraya tumarala skrivenim prolazima umjesto hodnicima dvorca, nije se pojavljivala u javnosti, nije se moglo sa sigurnošću potvrditi ni da šah stvarno ima sestru.

Jedina stvar koja nije umrla kad bi je Soraya dotaknula bile su biljke. Zbog toga je imala pun vrt ruža koje bi uzgajala u svim mogućim bojama i oblicima. Ruže su je tješile. Ruže su joj ispunjavale samotne dane i uzvraćale dodire.

His fists clanched at his sides and Soraya saw the veins on his knuckles stabd out as he fought down his anger. She wanted to trace them with her fingers, to feel the shape of someone else’s anger, someone else’s pain. She thought of the look they had shared after he had struck Ramin, the sense of connection between them. It was when they let each other to see their harsh edges that they both felt real.

Voljela je priče i uživala u njima, a najdraža joj je bila o propasti demona nakon kojeg je njena obitelj uz pomoć mitske ptice preuzela tron. U priči se govorilo da je Shahmar isprva bio čovjek koji je uništio vlastitu obitelj zbog prijestolja. Pretvorio se u demona. Nakon toga vladao je dobro dok nije počeo tražiti ljudske žrtve i uvoditi strahovladu. Porazio ga je sin mitske ptice simorgh čije pero, dano od slobodne volje, ima moć štititi i oslobađati od kletvi. Jedno takvo i danas štiti njenu obitelj, iako se simorgh generacijama nije pojavio uživo.

Lik Shanmara je Sorayu proganjao u snovima, a njegova priča je završila tako da se u potpunosti pretvorio u demona. Mislila je da je to i njena sudbina.

I tko zna koliko bi još tako živjela da nije čula kako se u tamnicama dvorca nalazi jedan od tih demona. Netko tko možda zna kako skinuti njenu kletvu.

I znala je. Parvaneh, demonica koju su zatočili u tamnici pod sumnjom da je špijun, znala je i mnogo više od toga kako skinuti kletvu. Znala je tajnu koja Sorayi nikad nije ispričana….

She had killed the yatu because she was angry with him for what he had said to her all those years ago, because he hadn’t given her the answers she wanted… and because it was easy.

Ako vas još nije kupilo, ova priča ima junakinju koja će se sama izboriti za sve što joj pripada. Junakinju koja će kroz pogreške, laži i izdaje pronaći put kojim može doći do onog što želi samo da bi shvatila da je sve to bilo pogrešno. I koja će pokušati ponovno vratiti sve što je izgubila.

Uz mrtve i žive, groblja, čarobnjake, demone i ljubav kao takvu, Sorayina priča će vam se činiti kao neka moderna bajka. Uz to je i vrlo pitka, brzo čitljiva, a iako ima mnogo obrata i donosi jedan sasvim novi mitološki svijet, lagana je i lako razumljiva.

Zbog toga mi se vjerojatno toliko i svidjela. Ima sve što jedna bajka mora imati – djevu u nevolji, glavnog negativca, šarmantnog princa i dobru vilu. Samo što ovdje djeva u nevolji djeluje po svom, glavni negativac nije sasvim u krivu, šarmatni princ je žensko, a dobra vila je mitska ptica.

Jedina zamjerka koju trenutno imam je to što je ovo jedna knjiga i stoji za sebe. Ne kažem to često, jer mi se obično ne čita 19 nastavaka, ali ovdje ima mitološkog materijala za još.

Ono malo što sam pročitala o perzijskim predajama u potpunosti me opčinilo, nisam ni znala da je tako zanimljiva. Girl, serpent, thorne, posve je nova priča, ali iskoristila je dobar dio istraživanja i mitskih elemenata, mjesta i bića i legendi. Naravno da sam potražila još literature.

Osim što je priča vrlo pitka, osvojilo me i pisanje. Jednostavno, razumljivo, bez previše kompliciranja, a opet živopisno, atmosferično i bajkovito.

Onima koji vole bajke, narodne predaje, mitologiju ,a željeli bi se odmaknuti od Grčke i Rima, krenite na putovanje u Perziju, neće vam biti žao 🙂

Kisi.

KRALJICA SJENA – SARAH J. MAAS

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Ona je vrtlog smrti, kraljica sjena, a ti su ljudi obični strvinari.

Sarah J. Maas – Kraljica sjena

Aelin Ashryver Galathynius, kraljica Terrasena, se vratila u Adarlan. Ima posla. Ostavila je Rowana u Wendlynu i došla napraviti reda i izravnati račune. .

Mora spasiti Aediona, poraziti kralja Adarlana, pokušati spasiti prijatelja, ako još postoji u tijelu koje je zaposjeo princ Valga.

A kucnuo je čas  i da Arobynn dobije što zaslužuje.

Aelin je odlučna i nema mnogo vremena, Aedion će biti smaknut za nekoliko dana.

Otežavajuća okolnost je ta što je ovdje bez magije, ali opet – bila je to i prije.

No, pronaći će pomoć gdje je najmanje očekivala, steći saveznicu gdje nikad nije tražila. Shvatit će da ponekad treba zagrepsti ispod površine.

U dugim danima, kad nisu imale što raditi, osim vesti, dadilja ju je naučila kako primjetiti sitne detalje – svaki bod – a da pritom ne izgubi iz vida širu sliku. Elida, jednog me dana više neće biti, a sve tvoje oružje u arsenalu mora biti spremno za napad.

Smislila je opasan plan, plan kojeg svako malo mora prilagođavati jer izvanrednih okolnosti ne manjka.  A u ovoj igri sudjelovat će svi. I mnogo toga izaći će na vidjelo.

Na drugoj strani, Velika Matrona klana Crnokljunašica ima svoje planove, a Manon se oni sve manje sviđaju. Vojvoda ima sve čudnije zahtjeve, Trinaest je uznemireno i savez s Valgama stoji na sve klimavijim nogama. Jezivo je i strašno ono što će se tražiti od Manon,  tim više što vještice nisu sklone davati svoje pripadnice kao pokusne kuniće.

No, i Manon se mijenja. Vremena se mijenjaju.Okolnosti se mijenjaju.

Manon će trebati neko vrijeme da prihvati samu sebe. Trebat će jedna robinja vještičje krvi, jedna zaposjednuta djevojka iz Adarlana koja će vratiti dug zbog toplog ogrtača, ispovijed vlastite Druge, posljedice onoga na što nikad nije trebala pristati i nepokolebljiva intuicija da napokon posluša samu sebe i učini što treba.

Žalimo vas, sve do jedne – zbog onoga što radite svojoj djeci. Oni se ne rađaju zli, ali vi ih prisiljavate da ubijaju, nanose zlo i mrze sve dok više ništa ne ostane u njima, kao ni u vama. Zato si noćas ovdje Manon.

Rat se bliži, opasnost je već i preblizu. Hoće li smrt kralja, ako plan uspije, okončati patnju i smrt? Hoće li se magija moći vratiti? Tko će sve, i kakvu ulogu odigrati u danima koji slijede? Tko će kome biti saveznik, tko će ispasti prijatelj i gdje se sve skrivaju iznenadni saveznici… Koje će sve tajne izaći na vidjelo, tko je zapravo što i kako to mijenja stvari?

Što je zapravo Manon? Na to pitanje ni ona sam ajoš ne zna odgovor, ali nešto je u pozadini njenog pravog porijekla što ima neke veze s njenim očima…

Tko je pravi neprijatelj iz sjene i protiv koga se od početka bore, a da nisu ni svjesni?

Moram priznati, da mi je, čak i uz daljnju iritantnost pojedinih likova ( prvenstveno Chaol, a ponekad sam htjela tući i Rowana i Aediona), Kraljica sjena najbolji nastavak do sada. Drži napetost, radnja se odvija na nekoliko frontova, neki likovi se nenadano pojavljuju tamo gdje trebaju, neki se otkrivaju kao saveznici  iako je izgledalo drugačije, neke osvete uspijevaju, neki tajni planovi se otkrivaju i provode u djelo.

Magije, čarobnjaka, demona, mjenjolika, Fae, vještica, zmajeva, svega ima. Ali sve ima smisla, povezano u zajedničku priču o jednom buđenju i ponovnom dizanju.

Aelin, prasnula je. Moje ime je Aelin.

Priča je suvisla, drži pažnju,  knjiga je pravi page turner. Aelin je zrelija, odlučnija, samosvjesna, svjesna svoje snage i opterećena odgovornošću koju nosi. Za razliku od Chaola koji većinu vremena ima 13 godina, osim kad se treba tući.

Neki novi likovi će steći vašu naklonost, neki stari izgubiti život. Ali tako mora biti.  U ovoj igri ulozi su veliki, a opasnost raste.

Svi su ozbiljniji, zreliji i postaju ekipa. Slutim i neke nove parove.

Sve u svemu, uživala sam. Bit će mi žao kad završi, ali trenutno jedva čekam sljedeći nastavak.

Iskrena preporuka, ako volite ovaj žanr, ali svakako krenite ispočetka.

PUSTINJSKO KOPLJE – PETER V. BRETT

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Jardir se namrštio. Možda i jesam slomljen, prihvatio je nijemo, ali slomljene kosti su jače kad zacijele i doći će moj dan pod suncem.

Wow. Mislim, Pustinjsko koplje ima 670 stranica 😉 Trebalo je to pročitati, ali vrijedilo je biti budan dobrano iza ponoći za ovo.

Mene Hangar7 jako veseli. Nekako su se specijalizirali za moj ukus, pa sve što izbace izaziva zazubice u zadnje vrijeme. Dođe mi da im se preselim u skladište.

Već sam pisala koliko mi odgovara ovakav fantasy, surov, brutalan, s malo world buildinga, ali zato itekako dobro prenesenom atmosferom i pričom koja samo vuče na još.

Sam je Kaji rekao dok je pokoravao zelene zemlje, Jedinstvo vrijedi svake cijene u krvi. U borbi protiv noći i Nijinih bezbrojnih legija bolje je da stotinu tisuća muškaraca stoji združeno nego da se stotinun milijuna skriva svaki u svom kutu.

Sržnici i dalje napadaju i noći su i dalje nesigurne, ali ljudi više nisu bespomoćni. Troje junaka iz prvog dijela sazrelo je i odraslo, udružilo snage i postalo stup obrane. Ili napada, kako vam drago. Jer ljudi su naučili boriti se. Svakim danom su jači. Sve više simbola se otkriva i sve više tla zaštićuje, ali ovaj put su stanovnici Izbaviteljevog dola vješti i u uništavanju demona, ne samo obrani protiv njih.

Svaki će od naših junaka postati netko i pripast će mu važna uloga u ovom ratu ljudi i demona, noći i dana, svjetla i tame…

Leesha je glavna travarica i praktički vođa Izbaviteljevog dola čija ljepota i inteligencija su nadaleko poznate. Rojerov talent borbe sviranjem jedinstven je dar i tek treba naučiti kako ga dati dalje. Arlena nazivaju Izbaviteljem, iako on tvrdi da to nije.

Premjestiti par zrna pijeska dokaz je velike snage koliko je vidjeti sunce dokaz dobrog vida. Nema slave u podčinjavanju slabih.

No, tko je u stvari Izbavitelj? Ako ste pročitali Oslikanog čovjeka, vjerojatno i vi mislite da je to Arlen. Napokon, koža mu je oslikana simbolima i našao je Kajijevo koplje. Ali još jedan čovjek bi mogao polagati pravo na istu titulu, čovjek koji je Arlena ostavio da umre. Čovjek koji je jednako opasan i bezopasan, čovjek koji ima dar i snagu, ali opasna uvjerenja i ideje. Čovjek koji je Arlenu nekad bio brat, a onda ga izdao.

Čovjek koji sebe naziva Shar’Dama Ka – Izbavitelj. Jardir, vođa Krasijaca, moćni kralj koji ne preza ni pred čim da bi stigao do cilja i djelovao u vlastitom interesu za koji vjeruje da je najbolji za sve.

Prvi dio knjige je Jardirova priča – kako se uzdigao od siromašnog, pothranjenog i potlačenog dječaka do najmlađeg i najmoćnijeg vođe naroda ikad. Za sve to je mahom zaslužna njegova Prva supruga – Inevera, proročica, neka vrsta vještice i žena koja vuče gotovo sve konce u Jardirovu kraljevstvu. I sve političke igre i trikovi koji su ih doveli do onoga što je pretkazano… Ili je pretkazano zato što ih je dovelo do toga?

Dva čovjeka, slična obilježja, obojica u rukama drže moć. No, koji je od njih Izbavitelj?

Arlen sve snažnije osjeća zov Srži. Previše je demona odveo u uništenje i previše njihove magije uvukao u sebe, osjeća kako se mijenja. No, u što?

Jardir daje sve od sebe kako bi opravdao naslijeđe za koje je uvjeren da je njegovo.

Između tih dviju priča, otići ćemo u Potok, Arlenovo rodno mjesto, gdje njegova nesuđena supruga nije više dijete, ali život joj je noćna mora. Renna će također donijeti neke odluke, izabrati neke puteve i zauzeti svoje mjesto tamo gdje je oduvijek trebala biti.

Ono na što nitko od njih nije računao je nova opasnost za koju nisu ni znali da se pojavila…

Moram priznati da nestrpljivo čekam nastavak. Sljedeći nastavak. Isto tako moram priznati da, iako neki kažu da je Pustinjsko koplje moglo biti kraće, uživala sam u svakoj stranici.

Alagai hore sjale su dok je demon upijao njihovu moć. Jardir je osjećao neobičnu mješavinu straha i olakšanja dok su se kocke koje su mu dvadeset godina upravljale životom mrvile u prah. Inevera je zavijala kao da joj taj prizor donosi tjelesnu bol.

Kako priča raste i grana se, tako imamo sve više rukavaca koje moramo pratiti, ali na kraju se sve to stopi u jednu povezanu priču…

Priznajem, Inevera mi je jako išla na živce. Jardir još i više. Ali sve to ima neku svoju svrhu u nadolazećoj borbi protiv Srži same i njenih stvorenja… Trebat će vam njihova priča da dobijete sliku o tome kakva su im uvjerenja, od čega su potekla i kako će se u budućnosti uklopiti u priču u kojoj će, ne sumnjam imati veliku ulogu. Njušim Ineverinu upletenost u još poneka zbivanja.

Ciklus o demonima mi polako sve više prirasta srcu – volim tu grubu fantasy priču koja svakom stranicom sve više raste. Sviđa mi se i ideja oko koje se sve vrti. Sviđa mi se i to što polako naslućujem kuda bi sve skupa moglo voditi, iako se vjerojatno varam.

Zora je rudila i Srž je još uvijek dozivala Oslikanog čovjeka, ali zov je sada bio dalek i lako ga je bilo ignorirati. Zbog nje. Zato jer se s Rennom napokon sjetio tko je.

A sviđa mi se i način na koji Brett piše – nema tu nekih lirskih rečenica, ali zapravo ne bi se baš ni uklopile. Ovo je malo hard core fantasy, nema previše nježnosti ni prekrasnih opisa, ali to ne znači da nema ljubavi. Ima je, itekako, samo je kao i cijela knjiga – pomalo divlja, neukroćena i većinom opasna.

Ako vas je ovo do sad imalo kupilo, i ako niste pročitali Oslikanog čovjeka – toplo preporučujem. Ako jeste, onda vam je Pustinjsko koplje nezaobilazna sljedeća stanica.

*******************************************************************************

Peter V. Brett

Pustinjsko koplje

Hangar7

THE MISSING OF CLAIRDELUNE – CHRISTELLE DABOS

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

In the beginning, we were as one.

But God felt we could’t satisfy him like that, so God set about dividing us. God had great fun with us, then God tired of us and forgot us. God could be cruel in his indifference, he horrified me. God knew how to show his gentle side, too, and I loved him as I’ve loved no one else.

Drugi dio serijala The Mirror visitor jednako je uzbudljiv kao i The Winter’s promise. Najozbiljnije, stvarno nisam dugo čitala ovakvo štivo i nadam se da i posljednja dva nastavka ovako napeta. Uživam u ovom serijalu, adrenalina ne nedostaje, a ni fantasy elemanata. Još k tome dodajte čitavu plejadu likova od kojih ne znam koji je upečatljiviji i vjerujte mi, pustolovina i zabava su zagarantirane.

Autoričina mašta me doista iznenađuje i oduševljava svakom stranicom i drži u napetosti svakom rečenicom, a ako i treći dio – The Memory of Babel koji na engleskom izlazi u rujnu 2020 bude i dalje ovako dobar – kupujem cijeli serijal.

Just tell me what you’re really thinking,” Ophelia said, impatiently. “Let’s get it over and done with.”
“What you did, earlier, on that rostrum,” said Thorn, his voice leaden. “It was brave”

Ophelija je jos uvijek na Polu. Pokušava ostati živom, biti od koristi i dokučiti svoju stvarnu ulogu u zamršenoj političkoj mreži dvorskih intriga, tajni i opasnih namjera. I klanova koji samo što ne istrijebe jedan drugog u potrazi moći i položajima. No, ovaj put ima posla s Faroukom – obiteljskim duhom Pola i njegovim nepredvidljivim reakcijama. Povrh svega, Farouk zaboravlja. Ne sjeća se ničega vec nakon par sati. Sve zapisuje, a ima i posebnu osobu koja mu služi za sjećanja i prisjećanja. Zato mu se Berenilde, a i Ophelija moraju često pojavljivati pred očima, ili riskiraju zaborav, nemilost i protjerivanje s dvora, a možda i ljutnju i smrt. A tu je i knjiga.

I don’t know what worries me the most,” thought Ophelia. “That I might never grow accustomed to it, or that, on the contrary, I end up getting used to it.”

Knjiga koju je Thorn stavio sebi u zadatak pročitati jednom kad od Ophelije dobije njezin dar čitanja. No, to možda neće bas ići tako lako… Nije to knjiga kojoj treba odgonetnuti jezik, iako je on drevan i nerazumljiv, Ophelia treba pročitati njenu povijest. Ona je Čitač prošlosti u stvarima, neživim predmetima, međutim čitanjem stvari doznaje informacije o ljudima koji su ih doticali, posjedovali ili poklanjali.

A tu su i misteriozni nestanci ljudi koji naizgled nisu ničim povezani i nigdje ih se ne može naći. Osim što svi primaju prijeteća pisma – uključujući i Opheliju. Što bi značilo da je iz nekog razloga i ona sama u opasnosti. Ali zašto?

Me, I was young and stupid, continued her great-uncle, still looking deep within himself. It made me dream, all that! I didn’t see the war, I saw the human adventure.

Uz to sve, s Anime stize Ophelijina obitelj koja ne smije saznati pravo stanje stvari. Farouk Opheliju prvo zaposli kao ripovjedačicu priča, a onda, kad ga iz nekog razloga to ne zadovolji, morat će istražiti misteriozne nestanke. Thornove namjere nisu uvijek sasvim jasne.

Faroukova sjecanja i knjiga koju treba pročitati ga sve jače pritisću… Jer sjeća se Boga, svoje braće i sestara, djelića djetinjstva, knjige koju nikad nije želio. No, tko je Bog? Ili što je? što su obiteljski duhovi zaštitnici? Kakva im je priroda, kakva narav i kakva im je stvarna uloga?

Gdje se zapravo krije opasnost? I kakva je ono knjiga?

I Ophelija i svi njoj dragi ljudi morat će paziti na svaki korak i budno pratiti svaki mig. Pole je opasno mjesto. pogotovo jer svi djeluju u vlastitom interesu, a nitko ne zna što su sve spremni učiniti za vlastiti probitak… Ni tko je zapravo na čijoj strani i u kojoj ulozi.

A uz sve komplikacije, Ophelija će shvatiti i još nešto, nešto što joj na početku nije bilo ni na kraj pameti kao moguća opcija. Nešto o njoj samoj.

Neki likovi će vam se otkriti u ovom nastavku, no neki će i dalje ostati enigma. Uz radnju koja je brza i dinamicna, morat ćete pratiti nekoliko likova i povezivati njihove priče. Darove koje imaju neće svatko iskoristiti kako treba, a ponekad taj dar može biti i oduzet…

Što se krije u pozadini, kakva se igra igra iza kulisa i kako će se Ophelija izvući iz svega? Sto je Thorn zapravo dobio vjenčanjem i kako će to iskoristiti? Što je dobio roditeljskim naslijeđem? Kakve sve darove posjeduju djeca Duhova zaštitnika i koliko su moćni? U što će se pretvoriti Ophelia? Tko je Bog?

it’s coming back to me – God was punished. On that day, I understood that God wasn’t all-powerfull. Since then, I’ve never seen him again.

O serijalu The Mirror visitor možete naći više ovdje:

http://www.themirrorvisitor.com/#books

A dok netko ne prevede serijal na hrvatski, oni koji mogu nek čitaju na engleskom – ovo je štivo koje pleše između žanrova – ima tu trilera i krimića i drame, sve u originalnom fantasy svijetu koji mi oduzima dah. No, sve se divno isprepliće i stvarno se čita u dahu.

Još nitko ne spašava svijet – više manje samo svoje dupe, ali vidjet ćemo 🙂

Jedva čekam dalje.

Preporuka.

Kisi ❤

******************************************************************************

Cgristelel Dabos – The Mirror Visitor

The Missing of Clairdelune

MUZA KOŠMARA – LAINI TAYLOR

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Amezrou (amezru) imenica

Kada se nešto silno dragocjeno, odavno izgubljeno i neprežaljeno pronađe i povrati, usprkos svim očekivanjima.

*********

Ne. Čvrsto je sklopila oči. to nije ona. To je njezino tijelo. Ona je ovdje. Ona je ostala. Ponovno je otvorila oči. Nije to mogla pojmiti. Bila je ovdje i ondje, nemrtva i neživa, klečala je pokraj same sebe u cvijeću.

WOW. Nestrpljivo sam čekala nastavak Sanjara, u međuvremenu se naslušala raznih dojmova i na kraju – ne samo da me nije razočarala nego me i oduševila.

Laini je stvorila svjetove i u ostalim romanima koje suptilno povezuje, ali svoju priču vodi i dalje u ovom koji trenutno čitate.

Nadam se da ste pročitali Sanjara Strangea. Pa onda, ako jeste – sad već znate što je on, no ne i tko je. To ćete tek saznati. A u Muzi košmara ulozi su mnogo veći.

I neki likovi neće ispasti baš onako kako ste mislili u prvi mah, niti su njihova djela jednodimenzionalna.

Vidjet ćete Minyu nekim novim očima jednom kad spadnu maske. Razumjet ćete ono što je na površini i dobiti mnogo dublji smisao kad zagrebete ispod nje. Vidjet ćete dijete ispod sadističke vanjštine zlobnog tiranina, i otkriti njene stvarne motive, a možda se na kraju iznenaditi.

Ostatak ekipe također krije tajne, neki zato što se ne znaju nositi s istinom o sebi, neki zato što se ne sjećaju dovoljno jasno vlastite prošlosti. Neki zato što se polagano počinju mijenjati i shvaćati da nikad nisu gledali širu sliku.

Astral

pridjev: od zvijezda, povezan s njima ili dolazi od njih.

imenica: rijedak mezartimski dar; onaj čija duša ili svijest mogu napustiti tijelo i putovati neovisno o njemu.

Porijeklo Mezartima, citadele i cijelog zastrašujućeg serafina bit će vam mnogo jasnije kako priča bude odmicala, a objasnit će vam se i jedna druga strana priče, i jedna nova osoba će vam ispričati što se događalo iza kulisa i prije nego je gradu Plaču oduzeto ime i sakrilo mu se sunce.

Razumjet ćete i Bogoubojicu i njegovu vjernu ženu, sagledati stvari iz drugačijih uglova.

Kad se napokon razmotaju slojevi vremena i priča dobije uvide iz više kuteva, kad svi budu mogli doprinijeti cjelini svojim komadićem slagalice, sve će sjesti na svoje mjesto. I dobit ćete sva potrebna objašnjenja.

Ni u ovoj priči ne postoji crno bijelo. Nikad nije ni postojalo. Svi likovi u ovoj knjizi imaju svoje strahove, postupke kojih se srame, neke davne traume i prošlost koja ih progoni. Većina te prošlosti je povezana i svi će se morati suočiti s njom u nekim novim situacijama, sa strahom i strepnjom, ali i tvrdom odlučnošću.

Ni jedno od njih nije znalo baš ništa. No tijela su im znala ono što tijela znaju i željela su što tijela žele.

I na kraju, kad se priča rasplete, kad vam se otkriju svi kotačići i otkrijete tko je kome tko i kako je funkcionirao, kad svi oni otkriju vlastite skrivene priče i shvate gdje im je mjesto, zatvorit ćete knjigu s uzdahom, vjerojatno i osmijehom. I vratiti se objema uskoro još jednom…

Moram reći koliko me oduševljava način na koji Laini Taylor piše – njene riječi jednostavno teku, vode te sa sobom, gotovo kao da ploviš. Da nije proza, njene rečenice bi se lako dale prevesti u pjesmu, dok te, gotovo poetski uvodi u svoj svijet. Postoje priče koje su dobre, ali se ponekad mučim čitajući. Kod Laini je to sve poput rijeke, jednostavno teče, dok kliziš u priču i odjednom se nađeš u njoj.

Može li se mržnja obrnuti?
Može li se osveta zagasiti?

I kad priča završi, sad ne znam je li to dobro ili loše – nema one duboke tuge i osjećaja gubitka zato što je priča završila. Vjerujem da ću još koji put pročitati obje. ( Nakon svih koje već godinama čekaju da ih opet uzmem u ruke 😀 )

No, dok je stajao ondje u srcu citadele, svjedok tom srazu priča u kojima je odigrao važnu ulogu, nije osjećao nikakav sram ni gađenje, već samo ljubav- jednostavnu, čistu neokaljanu ljubav.

Moju preporuku imate.

Kisi ❤

*************************************************************************************

Laini Taylor

Muza Košmara

Vorto Palabra

Prevela: Jelena Pataki