Month: November 2019

ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

FRANKENSTEIN ILI MODERNI PROMETEJ – MARY SHELLEY

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Je li čovjek doista bio nekad toliko moćan, tako pun vrlina i veličanstven, a opet toliko zao i prizeman?

Dracula, Frankenstein, vukodlaci, vampiri, mumije…. nastavi niz… Kad vam netko spomene čudovišta ili horor kao žanr, vjerojatno ćete prvo pomisliti na ovu dvojicu s početka.

Vjerojatno znate i da je Mary Shelley napisala Frankensteina kao devetnaestogodišnjakinja, na prijedlog Lorda Byrona – jedne ljetne noći 1816-te i to kao pripovjetku. Natjecali su se u pričanju priča strave i užasa. Mary je pobijedila u tom malom natjecanju, rodio se klasik, a ostalo je povijest. Kao roman, Frankenstein je objavljen dvije godine kasnije.

Nekima je vjerojatno poznato i da Frankenstein nije čudovište, već doktor koji je čudovište stvorio.

I 100% sam sigurna da svi znate onu scenu kad Victor Frankenstein strujom oživljava mrtvo tijelo stvoreno od dijelova raznih drugih tijela od kojih je jedan dio i groteskna glava s ogromnim čelom.

Well, guess what. Ta scena ne postoji. Nigdje, osim u jednoj sceni kad grom za vrijeme oluje uništi drvo, nema elektriciteta. A i scena s drvetom se dogodi kad je Victor još dječak. A nema ni onakvog čela. Zapravo nikad ne doznate na koji način je čudovište stvoreno i to je možda najbolja stvar u ovom romanu.

Kad smo kod ekranizacija, koje smo vjerojatno svi gledali, najviše se originalu približila ona s Robertom de Nirom u ulozi Čudovišta. Iako i tu ima natrpano sve i svašta što nema veze s knjigom.

Zapravo, da budem iskrena – ovaj roman uopće nije horor. Možda prema nekim standardima 19. stoljeća. Možda je namjera bila drugačija, možda ja vidim nešto što u očima ljudi iz 1816- te izgleda drugačije. Ali jest priča strave i užasa, u onom dijelu u kojem ljudskost podbaci i odgovornost se odbaci. A stvoritelj baš i nije namjeravao imati posla s posljedicama.

Osim toga, gotovo svi likovi osim čudovišta su me u većoj ili manjoj mjeri nervirali. Victor Frankenstein je beskičmenjak koji od rođenja živi pod staklenim zvonom, oduvijek usmjeravan prema znanosti i učenju, studiju i knjigama, no stalno mi se činilo da je to čisto zbog toga jer im je dosadno u životu. Novaca imaju, ne trebaju previše raditi, a bavljenje znanošću je više zbog nekakvog osjećaja koristi i da mogu reći da studiraju, nego što je zbog budućih otkrića i postignuća. Zapravo, zbog osjećaja vlastite važnosti i uzvišenosti – gle, ja čitam i mogu razgovarati na višem nivou jer sam toliko bolji od tebe koji si samo poljoprivrednik. Bla. (Moj dojam, sorry)

I još bi se igrali Boga. Victor je, to mu priznajem, bio pogođen smrću majke. Majka mu je umrla prerano, pokošena bolešću, što će kasnije uzrokovati njegovu opsesiju oživljavanja mrtvog tijela.

No, kako je cijeli život živio u svom vlastitom zaštićenom svijetu, sa savršenim roditeljima i sestričnom koja je vrlina sama (bljak), ne razmišlja o posljedicama i utjecaju njegovog ekperimenta na okolinu, a ni na sam subjekt svojih istraživanja.

I zato, kad mu eksperiment uspije, a truplo na njegovom stolu nekim čudom stvarno oživi – što napravi Victor? Pobjegne glavom bez obzira, naravno. Pa kad mu dvije godine kasnije vlastita glupost dođe na naplatu, onda naravno on opet nije krivac. Krivac je – čudovište. Ono je valjda samo sebe stvorilo i to s namjerom da bude zločesto. Jadni Victor. Čudovište je Sotona, monstrum, zlotvor. I zato ga treba uništiti… Progoniti ga čak do Arktičkog leda. Nikad mu ne dati mira. Joj mene. Da ne bi slučajno morao sam sebe pogledati u ogledalo.

Prokleti stvoritelju! Zašto si stvorio čudovište toliko odvratno da si me se i sam odrekao s gađenjem? Milostivi Bog je čovjeka načinio lijepim i privlačnim, na svoju sliku i priliku. No moj je lik kao tvoj, ali nakazno izobličen i time još grozniji zbog sličnosti. Sotona je imao družbenike, braću đavole, koji su mu se divili i hrabrili ga. Ja sam sam i zazivam gađenje.

Čudovište je iste noći kad je oživjelo, ostalo samo. U svojoj biti i najranijim razmišljanjima, u njemu nema zloće. Htio je činiti dobro. Htio je pomagati. Htio je učiti.

No, budući da ga je Victor stvorio dva metra visokog, s ogromnim tijelom i groznom glavom – neuki ljudi su ga se bojali. A prirodna reakcija na strah je uništenje. Kako je Victor dao petama vjetra iste sekunde kad se ovaj probudio, nije ga imao tko zaštititi, naučiti i prilagoditi svijetu oko sebe. Ili svijet njemu.

Čudovište je meni najdraži lik u ovom romanu i njegova priča me duboko dirnula. Njegova sposobnost prilagodbe i učenja je zapanjujuća, budući da nije stvoren kao beba, već odrastao čovjek koji mora učiti osnove preživljavanja, a da nema nikog da ga vodi. Njegova dobrota, njegova djetinja naivnost, njegova nevinost u prvim mjesecima života, razočaranje u ljude kad naiđe na nepovjerenje, mržnju i strah kod drugih a da baš ništa nije kriv, te naposljetku njegova mržnja prema svom stvoritelju kojeg je s vremenom naučio pronaći i želja za družicom koja bi mu olakšala usamljenost – cijela lepeza ljudskih reakcija i osjećaja, sve ono što čovjeka čini čovjekom, sve me to fasciniralo. Na kraju je neuko, divlje i neprilagođeno čudovište veći čovjek od svog tvorca. Iako na kraju traži osvetu.

Victor je bježao od odgovornosti sve dok nije naišao pred zid. A onda, kad mu je stigla osveta i kad je pred njega položen sasvim razuman zahtjev – da popravi štetu koju je prouzročio i napravi mu družicu – e, tad se sjeti moralizirati – kao da na to ima pravo.

Roman će završiti uništenjem obojice. I fizičkim i psihičkim i u svakom drugom smislu – što je možda i jedini prihvatljiv kraj za roman poput ovog, no putovanje koje je do toga dovelo je moglo biti i lakše i razumnije i s mnogo manje drame. I patetike. Patetika se izvoziti mogla.

“Svi ljudi mrze bijednike, a kako li tek mrze mene, koji sam najjadniji od svih živih bića?”

U Frankensteinu ima mnogo drame i mnogo cmoljenja i moraliziranja i oholosti, i opet cmoljenja i patetike i očajavanja – ali na kraju se zapravo sve svodi na to koliko imamo ljudskosti u sebi.

No, ovo je preteča žanra i koliko god da su mi likovi iritirajući, toliko mi je sam roman atmosferičan, mračan i u potpunosti prilagođen mom, pomalo mračnjikavom ukusu u ovo doba godine. I tako je Mary Shelley započela meni omiljen žanr, odnosno nekoliko njih, jer osim horora, ovaj roman se smatra i jednim od prvih romana znanstvene fantastike.

Frankestein otvara mnoga pitanja i oko mnogih stvari se mogu napisati knjige. Po svemu, ovo je najmanje roman strave i užasa, a mnogo više sve ostalo. Pa kad ostavimo po strani sve ono što mi je išlo na živce, ja ga ipak preporučujem iako me nije izuo iz cipela. No, mislim da u njemu ima materijala za promišljanja i zato itekako vrijedi pročitati.

P.S. i mogući spoiler alert:

Victor i Elizabeth su bratić i sestrična koji žive pod istim krovom. Usput su i zaručeni jer su im tak rekli da moraju (između ostalog) . S njima živi još i Justine – neka vrsta družbenice koja je s njima već godinama i tak je sva krasna i divna i sve. I onda je optuže da je ubila njihovog najmanjeg brata. Cura je nevina i to svi znaju, ali ipak je osude na smrt. I njima je laknulo kad su čuli da je nevina jer bi bilo strašno da je kriva, to bi bila takva izdaja! A to kaj sad nevina ide na stratište nikom ništ. Izbacilo me iz takta.

SISTERS OF THE WINTER WOOD – RENA ROSSNER

Published on by Life&Books&Socks2 Comments

If you want to know the history of a town, read the gravestones in its cemetery. That’s what my Tati always says. Instead of praying at the synagogue like all other man in our town, my father goes to the cemetery to pray. I like to go there with him every morning.

Obično kad naletimo na neku knjigu slične tematike kao neka druga, onda započinjemo sa – Ako vam se svidjela Spinning silver… Ako vam se svidjela Zimska noć…

Ali zapravo je svaka knjiga drugačija i malo toga se može uspoređivati jer svaka nosi svoje.

Sisters of the Winter wood je trebala biti retelling popularne pjesme Christine Rossetti – Goblin Market. I ona to definitvno jest, i to prekrasno prepričana sa svim onim poukama i upozorenjima. No, ova priča je mnogo više. Uz razvijanje radnje, ovdje se osim Goblin Market isprepliću kršćanska, židovska i ruska mitologija, zajedno s osobnom pričom predaka same autorice i elementima stvarnih događaja na prijelazu prošlog stoljeća. I za čudo – sve to divno funkcionira!

Saint Ana
didn’t walk with God –
she new she wasn’t made
for perfection;
she never tried
to fit a pattern
that didn’t fit her.

Priča je prepuna simbolike, alegorija i upozorenja, no trebate ih nužno tražiti, ona funkcionira i samo kao bajka.

Pa ipak, na kraju knjige autorica sama pojašnjava otkud joj ideja i koji su to stvarni događaji inspirirali radnju, postoji rječnik hebrejskih, židovskih i ruskih riječi koje je upotrebljavala, a također i objašnjenja odakle je uzela pojedine elemente za svoje likove i oblikovala događaje.

I dobila je slojevitu bajku s mnogo elemenata, ali nekako se sve skupa ne čini previše, nego baš kako treba.

But this morning
I’m restless
and that usually means
something is about to change.

Posebnu draž ( barem meni) ima jedan sjajan trik kojim se autorica poslužila da bi ispričala svoju priču – ona je ispričana u dva glasa i dva različita stila pripovjedanja. Priču pričaju dvije sestre, svaka sa svojeg stajališta, ali tako da se dijelovi nastavljaju jedan na drugi.

There have always been rumors about the Kodari forest and the hidden things within it.

Liba svoj dio priča u prozi, dok je Layin u stihovima. Što im zapravo savršeno odgovara – jer Liba je starija, ozbiljnija sestra – duge tamne kose i krupnije građe, visoka i čvrsta. Liba je privržena ocu – rabinu koji živi svoju vjeru i uz kojeg je Liba mogla učiti. Budući da nemaju sinova, otac ju je rado podučavao, iako se žene i nisu trebale držati knjige. Liba čeka da joj otac pronađe muža, jer tako to ide. Njen budući muž morat će biti iz Kupela – gdje živi narod njenog oca i ona će se tome pokoriti. No, Liba ne zna da to neće biti lako – njeno srce je još slobodno i zato ne vidi prepreke dogovorenom braku, a budući da smatra da je izgledom ružnija od svoje sestre – vjerojatno će tako lakše naći muža… No već joj je skoro 18 i krajnji je čas, a nije ni svjesna da je iza ugla čeka netko tko se ni najmanje ne uklapa u očeve planove.

Laya, s druge strane – izgleda kao njena majka. Krhka i nježna, prekrasne srebrne kose i divnih očiju, nasljedila je svu majčinu ljepotu. Laya nije religiozna kao njen otac i sestra, zapravo sanja o slobodi, želi sama odlučiti o svojoj sudbini, želi letjeti.

Laya holds my gaze. I see the reflections of my ice-blue eyes in her brown-black ones, and I know that nothing between us wull ever be the same again. But maybe that’s ok. Maybe it’s the way that things are meant to be. We are allways changing, like the moon.

Ova neobična obitelj živi u šumi. Budući da je otac židov, pa još k tome iz “kraljevske”obitelji, a majka preobraćena kršćanka – u Kupelu ih nikad nisu prihvatili. Zato su se odselili u Dubossary – gdje židovi i kršćani žive u miru, svatko sa svojim običajima i zakonima, no u međusobnom poštovanju i uvažavanju. Ipak, i ovdje ih gledaju ispod oka, zato žive u šumi gdje su dio zajednice, no daleko od znatiželjnih očiju.

No, ova obitelj ni po čemu nije obična. Ne samo prema načinu života, već kriju i tajnu svog porijekla koja je i magična i divna, ali i opasna i prijeteća.

Roditelji ove male obitelji nisu samo ljudi različitih vjera, već i različitih rasa. Rabin pripada plemenu medvjeda, židovskom klanu koji u svojoj krvi nosi moć mijenjanja oblika. Rase koja svoju lozu vuče od prvog medvjeda – prapradjeda koji se pretvorio u medvjeda da bi obranio narod… No on je i “prijestolonasljednik”, a otac mu je na umoru. Zato će morati naslijediti oca, a budući da nema sinova, Liba će odjednom dobiti sasvim drugačiju ulogu od one koju je priželjkivala.

Majka im je labud, također mjenjolik. Iz potpuno različite loze, kraljevskog porijekla, ali iz kršćanske obitelji. A Laya također ima svoju sudbinu koja je daleko od one obične djevojčice iz obične obitelji.

Njihov savez nikad nije gledan blagonaklono, no on priča priču slobodnog izbora i ponekad teških odluka.

Liba i Laya su sestre, svaka nosi drugačiji gen. Liba pripada medvjedima, Laya pripada labudovima, a sve će saznati one noći kad im roditelju moraju otići u Kupel – djedu koji je na samrtnoj postelji. Otkrit će im tajnu i otići.

That’s not how you treat a woman. I raise my voice. That is not how you treat anyone. You don’t get to decide my future. You don’t get to decide when I shift. I don’t care whose daughter I am. My father doesn’t get to decide my future either.

Liba i Laya će ostati same, svaka s tajnom o vlastitom podrijetlu, s upozorenjima roditelja da moraju čuvati jedna drugu, svaka sa svojim pitanjima, dvojbama i nerazumijevanjem. Svaka ima misiju zaštititi onu drugu, no mora se nositi i s promjenama u vlastitom životu, vlastitom tijelu, vlastitim sposobnima.

U isto vrijeme na tržnici se pojavljuje skupina braće koja prodaju voće. Slatko, ljepljivo, zamamno voće, i sokove i plodove od kojih samo želiš još… Čarobna braća kojoj je teško odoljeti, koja te uvuku u svoj začarani krug i jedino na što misliš je kako se dočepati još plodova… Braća s kojom nešto nije kako treba, ali Liba ne zna što. Braća koja su opasna, ali Laya to ne vidi. Braća koja će se s dvije sestre malo poigrati, no neće očekivati razvoj događaja kakav slijedi.. A u šumi se stvara nešto pokvareno i gnjilo, nešto mrtvo, ali istovremeno živo, nešto što nema dobar miris. Nešto zlo… Prijeteće.

A pronađeno je i tijelo. Pa još jedno.

Djevojke će morati odrasti, zaštiti jedna drugu i same sebe… Hoće li moći?

Haven’t you read any fairy tales? This doesn’t end well.

Sisters of the Winter wood je priča koja me od samog početka uvukla, pohlepno sam okretala stranice, uživala u Libinoj inteligenciji i snazi, Layinim stihovima i želji za slobodom. I shvatila sam da čitam priču, ne samo o borbi jednog naroda za prihvaćanjem, već o borbi svih različitih da im se prizna pravo na vlastiti život, djevojkama pravo na izbor, svim živim bićima pravo na slobodu.

Borba dva različita naroda za miran suživot može se primjeniti na bilo koji narod i bilo koju situaciju koja je u stvarnosti već proživljena. Alegorija u ovoj priči ima previše da bih vam objašnjavala, ali autorica je napisala krasan pogovor gdje možete poloviti konce.

No, ovo je zapravo priča i o odrastanju, o ljubavi, o sestrinskoj privrženosti. O obitelji i što ona znači. O zaštiti i utočištu koje pruža vlastito gnijezdo, oni koji pripadaju tvojima. Ali da se ponekad zaštita pronađe među onima koje izbjegavaš. No i o sudbini i njenim obratima, o tome da smo svi isti, iako imamo različito porijeklo. O dobroti, o opasnostima, o pustolovinama. O magiji. O zabranjenom voću. O čaroliji koja se pojavi kad se najmanje nadaš.

He bends down and kiss me.
I love you enough, he says,
to let you go.

Sisters of the Winter wood je priča u kojoj se isprepliću razne vrste ljubavi – sestrinska, roditeljska i obiteljska, ali i prijateljska, ljubavnička i ona iz odanosti. Prepuna je povijesti, poetična i čarobna, ali istovremeno i teška, surova i stvarna. I duboko atmosferična.

Ono što me iznenadilo je to koliko mnogo različitih elemenata na kraju funkcionira bez problema.

Uživala sam u svakoj stranici, ponekad zarobljena u priči toliko duboko da nisam ni shvatila da ljudi pokušavaju razgovarati sa mnom 🙂

Nadam se da će nas neki od izdavača iznenaditi prijevodom, a dotad – ako možete – nabavite je 😉

For there is no friend like a sister
In calm or stormy weather;
To cheer one on the tedious way,
To fetch one if goes astray,
To lift one if one trotters down,
to strengthen whilst one stands.
Goblin Market

Preporuka ❤