PRIPOVJEDAČICA – MARTINA FRKA MILOTIĆ

Irij je ljudima predstavljao strašno mjesto, mjesto na koje se ide umrijeti. Još gore, mjesto na koje se ide biti mrtav.


Pripovjedačicu sam dobila na čitanje kad je još bila u procesu razrađivanja. Drugim riječima, bila sam joj beta i ako je ova priča Martinino dijete, moja malenkost bezobzirno prisvaja titulu kume, što god tko mislio o tome. 

Najvjerojatnije nisam u potpunosti objektivna, budući da me Martina kupila upravo onim na što sam slaba – mitologijom i legendama, pa još k tome slavenskim.

Moram ovdje napomenuti da je od slavenske mitologije u ovom našem kutku svemira ostalo vrlo malo. Ono što mislim o tome ionako nije za jednu pristojnu recenziju ni rječnik, ali činjenica je da mi, koji želimo doznati više, vrlo često nailazimo na zidove u istraživanju jer je najveći dio naše baštine zauvijek izgubljen. Susjedi u Srbiji sačuvali su znatno više od nas, pa u vlastitom istraživanju nerijetko posegnem za njihovim tekstovima, ali sve zajedno je i dalje sramotno malo. 

Isto tako – slavenska mitologija ne obuhvaća samo ovo naše područje, pa ćemo Rusiju i ostatak ekipe ostaviti po strani. 

Svugdje uokolo nalazile su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja nalik njemu samom. Bio je tu Daždbog, bog sunca i kiše; prelijepa Lada, boginja ljubavi i ljepote, bio je tu Jarilo, bog plodnosti i zelenila, moćna Vlasta, božica vatre i domaćeg ognjišta, blistava Vesna, boginja mladosti i proljeća, raskošna Živa, božica života, sjajna Zora, zaštitnica jutra… Uz njih i među njima meškoljili su se sitni kućni, šumski i vodeni duhovi, pogrbljene štrolige i ponositi krsnici, veličanstvene i zastrašujuće vile, ćudljiva i nestalna bića koja su mijenjala svoja lica dok si ih promatrao, vjerna samo stalnoj mijeni. 

Za one koji u mitologiju slavenskih naroda (ili keltskih npr, jer princip je sličan) nikad nisu ulazili, smatram da je važno napomenuti da se ona velikim dijelom temeljila na prirodi i njenim zakonima, godišnjim dobima, izmjeni svjetla i mraka, polaritetu i muško-ženskim principima.

Kolo godine itekako je vidljivo u odnosima i karakteristikama slavenskih božanstava, a toga se držala i Martina, pa je za shvaćanje ponekih prizora i odnosa između likova poželjno razumijevanje nekih osnova. 
Martina je išla tragom slavenskog panteona i nekih donekle sačuvanih starih priča i ispreplela ih s magičnim bićima njenog kraja. Stvorila je neke nove priče, neke nove odnose na temeljima starih i uvela jedan nov momenat u stvaranju svijeta i priča i snova, poveznicu koja će oživjeti onaj nevidljivi svijet i ispreplesti ga s našim, stvanim – stvorila je lozu pripovjedača. 


„Misliš li da se božanstva i duhovi izgubljeni u zaboravu mogu vratiti?“, pitao je zamišljeno Lelu dok ga je hitrim korakom pratila šumskim stazama kući.

Ono što je dobila je apsolutno neodoljiv spoj sudbine i izbora, starog i novog, jave i sna, nadzemlja i podzemlja, ljubavi i straha. Priču koja me oduševila na prvu. 

Danica je Pripovjedačica. Potječe iz loze koja ima zadatak sačuvati ljudima sjećanje na magiju i stare bogove. No ona toga nije ni najmanje svjesna. Izgubivši roditelje, odgojili su je baka i djed, vrsni autori i pripovjedači, a ona je od malih nogu osjećala potrebu pisati i pričati i to joj je jedino bilo važno. Nije imala pojma da je dio nečeg što je započeto davno, davno…

Na početku svijeta, kroz priču koja se stalno ponavlja, kroz stara božanstva koja blijede u sjećanjima ljudi, i neka druga, zlokobnija i bjesnija, koja se uspijevaju održati, ali pod koju cijenu? 

Navršivši 18, izgubivši baku i djeda, Danica je, slomljenog srca, odlučila da nikad više neće pisati. I nije. Sve do trenutka kad su sve potisnute priče u njenom tijelu pobunile i prijetile da će je uništiti ako nešto ne poduzme.

 Svaka priča počinje od početka, ali neki počeci dogodili su se toliko davno da ih se malo tko još sjeća. Da je Danicu netko pitao nešto o njenim počecima, vjerojatno bi mu ispričala svoja prva sjećanja: aromatičan miris starog papira, tamne sjene teškog hrastovog namještaja s mrkim likovima u drvu koji su je strašili, police i knjige, knjige posvuda.

Pa je Danica je napisala priču, koja je postala knjiga, koja je postala hit. A nakon toga – praznina. 
Da bi pronašla izgubljeni dar, jednog se dana zaputila u staru kuću u selo koje je bilo dio njenog obiteljskog nasljeđa, a ono što je tamo stvarno pronašla zauvijek će promijeniti tijek povijesti. Da, povijesti, jer ono što se tamo dogodilo utjecalo je i na naše priče. Još smo uvijek ovdje, zar ne? 🙂 

Uokolo, šuma je promatrala, tiho i pozorno, spremna i pripravna, sa svim svojim zemnim i krilatim bićima. Vijest o Pripovjedačici širila se šaptom lahora i prenosila korijenjem, sve dok i posljednja mladica nije pripremila svoje grane.

A kako? Pa, morat ćete doznati sami. Ono što vam mogu otkriti jest to da ćete upoznati neka imena iz naših već zaboravljenih priča, sresti bogove i vile, bića o kojima se danas tek ponegdje još usmenom predajom prenose legende – naučiti nešto o svađi Peruna i Velesa, tragičnoj priči Jarila i Morane, o Moraninom ludilu, bijesu i strahu, Mokoši, Maliku, Ledi i Vesni i još ponekim bićima iz legendi, oživjelima pod bujanjem Martinine mašte. 

A Martina piše nježno, poetično, gotovo lirski. Polagano, ali odlučno plete i isprepliće niti Suđenica koje su Danici namijenile sudbinu kakvu nije ni očekivala ni tražila, ali koja je ipak samo njena. Jer ničija sudbina nikad nije zacrtana u kamenu i naši izbori su još uvijek samo naši. 

Bio je mnogo više od vjetra: šum drevne šume prožete dahom Života, zaboravljena pjesma umalo zaboravljenih bića koja su, laka poput daha, posve neometeno čitavo sebe davali u dragi stari napjev. Nježan pjev besmrtnih duša na granici postojanja nije čula samo ušima; osjećala ga je čitavim svojim bićem, dopustila mu je da je ispuni i podigne, penjući joj se polako uz kralježnicu… Na trenutak, mogla se zakleti da se tek za misao odigla od tla.

Ono što je Martina namijenila Danici podjednako će vas dirnuti i ojačati, možda potaknuti da napravite neke svoje, sasvim nove izbore. 

Jer u ovoj priči radi se ljubavi i o izborima. Borbi, ali i učenju. Dobru i zlu koji gotovo nikad nisu samo to. O strahu. Porazima. Usamljenosti. Izgubljenosti. Sreći. Pripadanju.  Nitima koje nas vode izborima koji na kraju stvaraju sudbinu.

Posebno moram napomenuti koliko mi se sviđa Martinina interpretacija Morane  – one koja je u narodu poznata kao Zima, Smrt, Tama, Nevolja, Noćna mora, Strah… Ali malo kome je poznato da Morana nije samo to. Morana je i zaštitnica, čuvarica voda, ženskog aspekta i plodnosti. Moranina zla, hladna priroda ima svoj uzrok. 

Ali svu svoju tamu već je iskoristila, prizivajući mračne sile zla u boj, podižući ledene zidove i prizivajući utvare. Ako je još i imala kakvu moć osim užasa, nije je znala koristiti. „Morana?“, pokuša Danica tiho. Nije bilo odgovora, samo tiho šmrcanje u tami.

Otkrit ćete ga u Pripovjedačici. 
Ne mogu vam dovoljno nahvaliti ovu priču i nadam se da ćete je pročitati. I nakon toga, možda poneke likove malo istražiti, jer zaslužili su 🙂 


„Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije no što se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji“,

Nek vas sve čuva Majka Mokoš ❤

KRV MOJIH PREDAKA – IVANKA FERENČIĆ MARTINČIĆ

Kad je Svevišnji stvorio ovaj svijet, stvorio ga je u tri predjela.
Jedan za njegova nebeska stvorenja,

jedan za one koji su se od njega se odijelili,

i jedan za ljude – njegovu najdražu djecu.

Ljudima namijenjen predio bila je Zemlja, i bila je predivan vrt obilja.
I još bi bila takva da su se samo svi držali svog jebenog mjesta.


(Nolie Rathbone)

Nolie Rathbone je neugledna knjižničarka koja se ukopala u knjige, a u slobodno vrijeme je S/M domina koja tjera muškarce da joj robuju. A onda se pojavi on….

Jesam li vam privukla pažnju? 😁 Odlično. 
Ali ovaj roman nema veze s tim. Baš ni malo. Sorry.

Ok, Nolie jest knjižničarka. Malo, na početku romana. Jer, iako se bavi starim knjigama, zna ponešto o restauraciji i pretura po policama Odjela starih i vrijednih knjiga, ona zapravo baš i nije knjižničarka. Mislim, završila je tu neku školu. Ali ona je… nešto drugo.

U toj specifičnoj knjižnici zapravo traži Grimorij. 

U svijetu ljudi i neljudi, nebesnika i odijeljenih, onih s dušom i onima bez nje, Nolie je Čuvar. Što znači da ima neku kapljicu nebesničke krvi koja joj povećava sposobnosti borbe protiv bića iz druge dimenzije. 


Neljudi. Oni koji u sebi uz ljudsku krv i DNK nose i onu drugu. Izvandimenzionalnu. Krv odijeljenih, kako su je zvali pripadnici njene vrste. Krv stvaratelja kako su je zvali sami neljudi. Krv koju je i Nolie izgleda imala. Krv koju su u stara vremena nazivali demonskom, dok danas tu riječ koriste samo kao uvredu.

Ali Nolie nije baš skroz ni samo Čuvar. Nije joj krv baš ni sasvim čista. Što joj daje još neke druge… sposobnosti. Nazovimo to tako.

A onda je tu i Max Kingsdale. (Inna, slobodno si ga uzmi, nije moj tip 😀 ) Zapovjednik Čuvara i direktni potomak čiste krvi s jedne strane. 

I Lucian Blackthorne. (Inna, prste k sebi, moje). Čarobnjak, možda demon, možda nečovjek, možda svašta, ali svakako neodoljiv. I posve opasan. (Ne, nije zlikovac).

Njih dvojica su ubojita kombinacija kad su u pitanju borbe protiv svakojakih bića koja pristižu kroz procjepe, ali Nolie će im upotpuniti jednadžbu.

A onda kreće akcija. 

Demoni, procjepi, Dvor Tuatha de Danann, sama Danu, Thesan… Stare religije, pradavne boginje, krvne linije, magija, snaga, krv predaka čije naznake su u svima njima, borbe i opasnosti, sve će vas to držati prikovane uz stranice knjige koja je pageturner samo takav. Obećavam.

Jedno od najmoćnih neljudskih stvorenja, bila je Danú. Žena koja je svoju moć i magiju crpila iz same Zemlje. Mnogi manje moćni neljudi pridružili su joj se da ih sakrije i zaštiti. S vremenom, broj njenih sljedbenika je rastao. Bilo je potrebno sve više magije da ostanu skriveni i zaštićeni. Morali su udružiti svoju moć u stvaranju zaštitinih čarolija. U tajnosti, skriven magijom od ostatka svijeta, nastao je Dvor.

Tko je Nolie? Ili bolje pitanje – što je Nolie? Kakva joj je priča, zašto je zaglavila u knjižnici i što to teče njenim venama i nosi joj podjednako blagoslov i prokletstvo? I kakve veze ima njezina krv sa samom boginjom naroda Danu? 

Ja znam 😉 A vi tek trebate saznati…

Ja sam kćer Reda vitezova čuvara.” rekla je Nolie drsko ”Ovdje sam da štitim. S ostalim kćerima i sinovima Reda držim stražu nad predjelom i svim dušama u njemu. Čast mi je svoje oštrice i svoj život
predati tom pozivu.“ Izrecitirala je zakletvu kojoj se čašću obvezala i po njoj živjela cijeli svoj ukleti život.
„Ali ima još nečeg u meni.”


Tko je i kakva je obitelj Rathbone? Što to već stoljećima prelazi iz generacije na generaciju…

A onda, što je i kakva krv teče u obitelji Kingsdale? I kako se to poklapa s nekim događajima iz prošlosti koji možda, samo možda, objašnjavaju otkud toliko bezdušnih bića i toliko procjepa s ove strane svemira…

Veli Ivanka – urbani fantasy triler.
U pravu je. Ovo je točno to i još koju mrvicu bolje. Ili više. 

“Ovo je Magnolia Rathbone. Kćer Reda vitezova čuvara. Stražarica predjela.” rekla je Beata predstavljajući
im Nolie što baš i nije bilo u skladu s protokolom, ali valjda je bila izgubila živce.  

Ne, nije ljubić. Iako ima jednu zanimljivu ljubavnu priču 😉

Ali vam obećavam da ga nećete ispuštati iz ruku. Ivanka piše tečno, brzo i napeto, s osjećajem za priču i ritmom koji se mijenja ovisno o scenama koje opisuje. Nema praznog hoda, nema nepotrebnih pridjeva, nema čudnih konstrukcija. 

Jasno je, potpuno ludo i apsolutno genijalno. I ja sam se u ovu priču zaljubila na prvu. 

Rekla mi je kad mi je slala – “Znaš, ja uopće nemam pojma jel to valja.” 
Da valja, fantastično je. A ja sam već svašta popljuvala. Nije da se smatram nekim autoritetom, ali kad vam kažem da je dobro, znači da glavna junakinja nije glupa, da ne dozvoljava da je se ubija u pojam, da je priča na mjestu i vjerojatno postoji barem jedno stvorenje koje nije čovjek.

Znači nije dobro. Jaaaako je dobro 🙂 I pročitat ćete ga u dahu. 

A onda, budući da ćete biti tužni jer je gotovo, samo da vam šapnem  – ima i drugi dio 😉 Samo nije još gotov 😀 


“Thesan je bacila čaroliju. Kroz krv moje obitelji. Uspavanu čaroliju. Vidjeli su dva moćna bića koja dolaze.

DEDIVINACIJA-MONOKROMIJA – JELENA HRVOJ

 Zovem se Aurora Blue, barem sam u to uvjeravana posljednjih tridesetgodina, više nisam potpuno sigurna u to. Neki me zovu Aurora, drugi pak
smrt, treći Kerubin Zeus. Hodam svijetom kao još samo jedno maleno
ljudsko biće sa sitnom razlikom- ja sam izvorna tempirana bomba
projektirana za uništenje ljudske rase. Prošlo je tek mjesec dana otkako sam
saznala svoje podrijetlo i svrhu, pomalo otužno zar ne? Od tada bježim.
Ponekad ni nisam sigurna od čega i zbog čega, a onda se prisjećam.
Prisjećam se svog života koji je bio sakriven od mene same.

I tako ništa nije kako se činilo na početku… A ništa neće biti ni kako se čini sada. Aurora Blue aka Kerubin Zeus je klon rase Zeus i biološko oružje koje ima potencijal uništiti sve na Zemlji.

Tia Atena je psihopat i visokorangirani kriminalni um koji se voli igrati, a ulog je Simonina mala kći.

B.O.G. i dalje kontrolira većinu stanovnistva.

Neil ima brata blizanca.

Liem (blizanac) ima svoje mračne tajne.

Svijet je i dalje opasan. Snijeg je i dalje otrovan, kiša je smrtonosna. Za sve one koji su spojeni na B.O.G.

Za ostale… I za ostale je opasan iako ne primaju drogu koja im kontrolira mozgove. Ali i oni su opasni za ostatak populacije, jer što će se dogoditi ako se otkrije da se svima lagalo…
I što će se dogoditi ako ih se prisilno skine s droge koju svaki dan uzimaju, a nisu ni svjesni… Što će se dogoditi kad im vise nitko neće moci reći što trebaju taj dan obaviti?


 » O tome nema rasprave. Ne smatramo te virusom, zapamti to. Ti si osobajednako kao i mi. Zaklela sam se da ću te čuvati i to je ono što ću raditi bez
obzira na to što ti mislila. Možda je teško priznati, ali postala si mi draga
kučko luda i nemoj to izokretati u neku od svojih samodegradirajućih
fantazija. «, Simon se nasmijala i pružila mi ruku. To je bio prvi istinski
trenutak koji smo podijelile kao dvije normalne osobe nevezano uz našu
funkciju.

Simon će završiti u koloniji na Mjesecu slijedom Ateninih igrica, pokušavajuci spasiti kćer.


Aurora pokušava preživjeti prije nego je uspiju iskoristiti za svoje ciljeve.


Neil će pokušati uništiti B.O.G.


Liem ce pokušati zaštititi Auroru.


Ili možda ipak ne?

Što je zapravo B.O.G. ? Ili bolje pitanje – tko je B.O.G. ? I zašto je?
Tko su ljudi u kolonijama na Mjesecu? Što su učinili i kako su povezani s onima na Zemlji?

I hoće li se u ovoj ludoj avanturi kad nitko nikome ne bi trebao vjerovati, a ipak su vi osuđeni na povjerenje I pomoć  – hoće li se isplatiti spašavati ono što je od čovječanstva ostalo?

Ako niste pročitali Dedivinaciju prvi dio, toplo vam preporučujem da prije čitanja Monokromije to učinite. Važno je krenuti od početka jer se Monokromija nastavlja direktno na Naciju psihoze i bez nje nećete uspjeti uloviti konce.  

Recenzija za prvi dio je ovdje:https://lifesocks.blog/2018/10/29/dedivinacija-nacija-psihoze/

Kad sam čitala i pisala recenziju za nju, ovog današnjeg divljanja nije bilo ni u naznakama. Povlačila sam paralele s Matrix i sličnim idejama, medmđutim ovo mi nije bilo ni na kraj pameti. A opet… Sad kad sam ponovno čitala Monokromiju, neki dijelovi jezivo podsjećaju na realnost.

Monokromija donosi rasplet svih zavrzlama iz prvog dijela, ali neće biti jednostavno. Neke stvari možda nećete očekivati, neke stvari će vas šokirati, neke možda zamisliti, a kraj… Kraj je sasvim u Jeleninom stilu – očekivano neočekivan i sasvim zaslužen. I ne, neće se svi izvući živi.


 » Jebote! Pakao postoji! «, bile su prve riječi koje su izašle iz njezinih
usta.

Neću vam dodijavati simbolikom i paralelama s trenutnom situacijom, jer njih ćete i sami shvatiti, više je nego očito.  Ono što ću vam reći je da je ovo meni Jelenin najdraži uradak. To naravno ima veze i s žanrom koji preferiram, što je u ovom slučaju sf + triler + distopija + akcija +  teksaški masakr motornom pilom (Ok, šalim se, ali prolazi i pod horor ako malo razmislite). Nema ljubić linije. Bila je u tragovima u prvom dijelu, ali to je Jelena. Nema više ni u tragovima.

 A tada je sve započelo. Vrijeme se usporilo toliko da je svijet postao jednonerealno mjesto. Život je postao samo još jedna želja koja visi o krhak konac
postavljen u ruke djeteta sa škarama. Jedan od dvojice predvodnika koji je
gledao u Nilea izvinuo je usne u jednome kutu i nasmijao se najjezivijim
smiješkom koji je Nile ikada imao prilike vidjeti na nečijem licu i viknuo,
» Sada! «


Ali ima jurnjave po snijegu, skrivanja, bijegova iz zatvora, otimanja zatvorenika, droge i kriminala i bježanja, krađe vozila, skrivanja, putovanja po svemiru, igranja sa stvarnošću i mozgom općenito i ponekih dijelova koji su teško pojmljivi, ali mogući.

Sve u svemu, ovo je bila nesvakidašnja avantura, sa samo nekoliko pauza za predah, a i one su bile kratke. Pisana je razumljivo, brzo i napeto, s idejom i smislom i…. Jednim velikim upozorenjem na kraju. 


Upozorenjem u kojem smjeru idemo… I što ako je istina?  

Godine su je nagrizle. Osjećala je to u kostima, mišićima i duši. Elly se
popela na površinu i stala na sam rub kupole rukom se pridržavajući o
debelo staklo. Monokromna površina koju je nazivala domom sada je
djelovala još jednoličnije. Ovdje gore nije bila već godinama, ali prije
nekoliko je dana osjetila kako je pravo vrijeme stiglo. Vrijeme koje su čekali
naraštaju napokon je stiglo.

Preporuka. Opet.