Savršena majka – Aimee Molloy

IMG_20190427_092310_762[1]

Osjećam pritisak. Osjećam vatru. Osjećam svoje tijelo, svoju bebu kako se lome na dvoje.

Zatvaram oči.

Tiskam.

Aimee Molloy – >Savršena majka

 

Skupina trudnica se našla preko foruma za pomoć trudnicama i novopečenim roditeljima. Sasvim slučajno, kroz internetsko druženje, shvatile su da im je termin u istom mjesecu, pa su se odlučile povezati i biti jedna drugoj podrška. To su Svibanjske majke. S vremenom su svoje druženje preselile u stvarni život i sastajale se dvaput tjedno u Prospect Parku u Brooklynu.

Svaka sa svojim strahovima, nadama, tajnama. Svakoj od njih bile su podrška i i odbor za bodrenje nakon poroda, davale si savjete kod problema sa spavanjem, dojenjem, hranjenjem…. No svaka od njih ima svoje osobne demone s kojima se bori i baš svaka nešto skriva. ( Naravno 😀 )

No sve se tajne počnu otkrivati kad se dogodi ono najgore. Bebe imaju tek nekoliko tjedana, ali Francie, Yuko, Nell, Colette, Scarlett misle da bi im dobro došla jedna večer opuštanja. Sve su one iscrpljene brigom za bebu, ritmom spavanja, hranjenja, plakanja, mijenjanja pelena… Odluče se naći na nekoliko sati navečer u kafiću i popiti jedno -dva pića. Naročito su ozbiljne oko toga da mora doći i Winnie, pomalo depresivna mlada majka koju žele malo razveseliti.

No, Winnie je samohrana majka. Da bi izašla, mora unajmiti dadilju, a beba ima tek nekoliko tjedana… Winnie se u početku nećka, no kad ipak odluči izaći, to će ispasti kobno. Po sve njih.

Jer njena beba je nestala. Dadilja je spavala. Sve što su radile tih nekoliko sati vani odjednom postaje važno. Tko je koliko popio. Tko je gdje bio. Zašto je Nell isključila aplikaciju za nadziranje na Winninom mobitelu? Tko je tajanstveni muškarac s kojim je razgovarala za šankom? I kamo je nestala? Gdje joj je mobitel? I tko je s kim u kakvoj vezi u toj čudnoj skupini žena koje naizgled veže samo to što su bebe rodile u razmaku od nekoliko dana…

Potpuno je očito da ovdje više ne možemo ostati. Ne nakon ovog što sam upravo učinila.

Aimee Molloy – Savršena majka

Svaka ima svoje izvore, svaka svoje mogućnosti i svaka svoje tajne. A Winnie se nakon toga ne javlja nijednoj. I ona je imala svoju tajnu zbog koje je sad nestanak njene bebe glavna vijest u medijima i zbog koje joj novinari kampiraju pred kućom. A sve što je htjela su njena beba i njen mir.

I dok se prijateljice angažiraju kako bi pomogle Winnie, dok svaka svoju tajnu prevrće i skriva, i dok se situacija sve više usijava, usput čitamo o gomili pitanja koja su, vjerujem, svakoj novopečenoj majci strašna i jeziva. Jesam li upropastila svoje dijete jer sam mu dala hranu na bočicu? Što ako bude imao psihičke probleme jer sam danas bila preiscrpljena da ga sama uspavam? Smijem li priznati da mi je teško i da trebam pomoć? Dosta mi je brige o bebi, želim ići na posao! Ne sviđa što me tjeraju da se vratim na posao, želim biti uz svoju bebu! Smijem li priznati da mi je dosta izdajanja, ionako je beba stalno gladna! Hoću da i muž nešto radi oko bebe, pa on mu je otac! Zašto moj suprug ne zarađuje dovoljno, ja ne želim raditi dok je beba još malena!

Koliko poznajemo ljude s kojima se družimo? Koliko smo sigurni u njihovu dobronamjernost? Kako znati kad imaš posla s psihički pomaknutim ljudima? I tko je od onih u tvojoj blizini daleko od normalnog?

Loše se stvari događaju kad je ovako vruće.

Aimee Molloy – Savršena majka

Iako je Winnie ta kojoj se dogodila najgora stvar na svijetu, nje zapravo u ovom romanu najmanje ima. Priču pratimo kroz oči ostatka ekipe, ali i jedan poseban glas, koji se javlja sporadično i u prvom licu. Ostavit ću vam da sami otkrijete tko je to.

Majke će i same kroz roman proći teške situacije. Zbog toga što se dogodilo, i zbog odnosa svake od njih prema otmici bebe, razina njihove upletenosti, razina opsjednutosti da otkriju što se dogodilo… Utjecat će na brakove, na prijateljstva, na životne situacije, na odnose, na tajne koje panično čuvaju.

Savršena majka je roman koji balansira između psiho trilera i psiho drame, ali po meni nije ni jedno ni drugo. Što se trilerske strane tiče, imam problem s trilerima u zadnje vrijeme jer mi stalno fali nečega – ozbiljnosti, dubine… Efekta iznenađenja, možda. Savršena majka ima isti problem, nije previše ušla u dubine, ali možda je posao odradila najbolje dosad u 2019. Ili je samo ideja bolja od drugih, kao što je rekla Ana kad smo raspravljale o knjizi.  Svejedno mi je previše predvidljiva da bi joj dala 5. A četvorku joj dajem samo jer je mrvicu bolja od ostalih…

Sa psihodrama stajališta, nije dovoljno duboka – ima dobre momente, ali ne razradi ih do kraja i tu mi malo fali mesa.

Bila sam u paklu. Izgubljena. Izmučena. Nemajui pojma kako ću se provući kroz to. Kako da se nosim s tim. Ta tuga koja prožima sve. Promašaj. Krivnja što sam tako nesavršena majka.

Aimee Molloy – Savršena majka

Svibanjske majke kao društvo su jedna cjelina koja ne funkcionira izvan okvira majki s bebama. Da nije te jedine zajedničke poveznice između potpuno drugačijih karaktera, nikad se nebi našle i družile jer su realno potpuno nespojive. No, do neke mjere ovdje to funkcionira dok god imaju zajednički cilj – otkriti tko je kriv za otmicu djeteta. Nadati se da je beba ok. Imati nešto što ih okupira da ne misle na vlastite probleme…

No, savršena majka u ovom romanu ne znači to što ste pomislili kad ste pročitali naslov 🙂

Do kraja ćete možda biti iznenađeni, a možda i ne 🙂  Ali ne mogu roman ne preporučiti, jer je zapravo u odnosu na ostale koje sam čitala tog žanra, prilično dobar. Napet jest. Osim ako niste znatiželjni kao ja pa iskopate kraj čim polovite tko je kome što 😉

No, svakako pročitajte, neće vas razočarati 🙂

*************************************************************************************

Aimee Molloy

Savršena majka

Izdavač: Stilus knjiga

Prevoditelj: Andrea Marić

 

 

 

Izgubljena svjetlost – Jill Santopolo

IMG_20190423_095622_853[1]

 

Uopće ne znam otkud da počnem. Toliko toga je krivo u ovoj priči da ne znam ni od čega krenuti.

Moguće da ima i spojlera, al nije da imam kaj bitno za otkriti. Nisam napisala kraj, ako je to od pomoći.

Ništa meni tu ne funkcionira.  Ni priča, koja ne da nije epska ljubavna priča nego je cendranje i dramatiziranje na n-tu potenciju, tolko da ni čitljiva nije. Da nije bila izbor za ovomjesečni book club, nebi ja odmakla dalje od 10 stranica.

No, ok, ajmo ispočetka.

Lucy je studentica koja na satu nečega di se recitira Shakespeare upozna Gabea. Na 11. rujna. The 11. rujna.  I onda taj 11. rujna traje x stranica i kak je to krivo jer se sad ona ljubi s tim Gabeom , a 100 metara dalje ljudi pogibaju.

Prvo, staviti cmakanje na neki bitan datum u povijesti koji je povezan s tragedijom ili ispred neke poznate zgrade koja je povezana tragedijom nije od velikog značenja nego ljigavo.  Onda, ako te već muči to kaj ljudi 100 m od tebe pogibaju, a ti se cmačeš, NEMOJ se cmakati!

Onda ju lik otfikari jer se vratil bivšoj zato jer je bivšoj teško u životu. Onak, ahahhahahahah. To moš popušit samo s 15-20 godina eventualno. A ako malo razmisliš, ni onda.

Onda ona diplomira, pa se zaposli, pa ode na cugu, pa naleti opet na dotičnog i počnu epsku ljubavnu priču koja traje 14 mjeseci dok on ne dobije posao u Iraku. Prvo – ništ nisu radili tih 14 mjeseci nego se seksali i srali kak hoće promijeniti svijet (okrećem očima).  I na jasne znakove da ju vjerojatno vara, zažmiri, pa posle drami da je trebala pitat. Al ne, on je jako šarmantan, pa su sve lude za njim i jadan sigurno nije ništ kriv. Rajt. U biti cijelu knjigu ne govori nikom kaj hoće, onda se čudi kad to ni ne dobije. Onda on dobije angažman na drugom kraju svijeta i ne znamo se sad dogovoriti kak bi to moglo funkcionirat, nego ili ona ide s njim ili je to prekid. Ona neće ići s njim, on ne može dirati njezine “snove”, pa je stvarno prekid. Daj, sjašite više. Ali ok, tu je još podnošljivo.

On ode. Ona je u komi. On se ne javlja. To sve kužim. Zapravo ne kužim, ak ju tak jako voliš, možeš poruku poslat. Btw, imali su mobitele. I mail.

E i onda krene. Ona upozna drugog. Taj drugi, Darren, se raspita, dozna da je Lucy nedavno prekinula s dečkom, pa ide polako.  I tu postoje upozoravajući momenti da je lik kreten, a kreten je samo zato da Gabe ispadne bolji od njega. Te momente i znakove ona ne vidi i samo opravdava malo jednog malo drugog.

Najgore je to kaj STALNO uspoređuje Darrena s Gabeom, i do to te mjere da postane gnjusno. U svakoj rečenici. Na svakoj stranici.  Gabe, ti to sigurno nebi napravio, ti bi to bolje, ti bi to onako, pa se ovog nebi ni sjetio, onak, daj.  (Aha, da, knjiga je pisana ko da ona Gabeu priča njihovu priču. Ii mu piše pismo. Uglavnom, njemu se obraća.)

Onda Darren ima popis stvari kaj treba napravit prije smrti, pa ide ona svoj pisat. Kod njega je oženiti se i imati djecu, pa si i ona to upiše, a uopće to ne misli. Stvarno imaš stav, ženo, za ne vjerovat.

Kad lik kupi bicikle sam zato jer su  2 za 1 i još joj to pokaže, onak, fak of.  Nevjerojatno mi je kak joj prvo neke stvari smetaju, a onda se za 3 min predomisli jer on je zapravo super. Naravno, ne veli mu da joj prvo diglo tlak.

Onda ju on iznenađuje ostvarivanjem želja s popisa, kaj ona mrzi jer mrzi pompe, iznenađenja i grandiozne geste, ali mu to ne veli. Pa kak da lik zna ako nisi rekla!!!! Jer Gabe to sigurno nebi tak.

Koza se UDAJE za Darrena i misli na ovog prvog. ZNA da tu nekaj ne valja. Izjavljuje da misli da bi ga mooogla voljeti. Apsolutno nije sigurna, pa se ipak uda.  I rodi. I stalno sere protiv mama koje su doma s klincima, jer ona hoće ići radit. Pa idi radit, majku mu, al nije nijedno od toga BOLJE! Samo je drugačije!!!!

Darren hoće doma ženicu koja se brine o dječici, ona to neće, ali mu se nije sjetila na vrijeme to i reći. Onda joj napravi drugo dijete jer je ionak super i taman termin za još jedno. Nju se ofkors ne pita. Ona opet ništ ne poduzima. Jer ga siiiilno voliiii i on je Mr. Peeerfect! Ali mu nebu rekla da stavi kondom jer bi ga to uzrujalo. I onda opet cmolji za Gabeom.

Njezin posao je “sladak.” Darren ne shvaća ozbiljno ni nju nit ono kaj ona radi nit njene ambicije nit snove.

Tip  je kreten, al pa niko ju nije s puškom teral da se uda za njega. I uporno uspoređuje, rečenicu za rečenicom jednoga s drugim.

No, shvatili ste valjda taj odnos.

Gabe iskrsava svako tolko i kad taj pošalje poruku ( a nekad prođe i par godina), ona OSTAVLJA sve! I trči s njim na kavu. I još tome s malom curicom sa sobom.

Pa Darrenu nije to baš super. Jer normalnim osobama je inače normalno da im partner raspamećeno ide na kave s bivšim koji iskrsava svako tolko i nikad se nije prebolijo. ( To mu isto nije rekla.)

Pa se gledaju. Pa se ne znam kaj. Fuj, bljak. Onda je još razočarana kad Gabe ništ ne pokušava fizički. Ali UOPĆE nije mislila na njega zadnjih 2 godine kolko joj se ne javlja. Daj, koga ti uvjeravaš.

Tak dugo dok se napokon ne poševe nakon 13 godina natezanja. Jer je mislila da ju muž vara, pa sad valjda može i ona. Hazbnt je zapravo samo kuću kupoval.

Kad je letela na aerodrom tješit sirotog Gabea jer mu je umrla mama, bilo mi je preveć. Pa kaj si ti njemu? On nema prijatelje?!?! Nego zove bivšu curu dok je u banani? Znaš kak se to zove? Zna moj muž – REZERVA! Lik te ima u rezervi! Jer zna da si kokoš!

Uglavnom. TO nije epska ljubavna priča. TO je troje ljudi koji se grozno ponaša i imaju žešćih problema s mozgom. Svi troje su nezreli, nikad odrasli i igraju se drame. NE udaš se ako misliš na drugog, NE uspoređuješ muža s bivšim na svakom koraku jer onda tu opasno nekaj ne štima, a ne štima to da s tobom nekaj ne štima, NE pristaješ na ono kaj ti smeta i GOVORIŠ onda kad ti smeta, a ne očekuješ da se igramo pogađanja! Posle toga ne opravdavaš i ne tražiš izgovore za to kaj je neko drugi debil, a pogotovo ne za to kaj si sama debil. To nije ljubav nego psihički poremećaj.

I nađi si više svoje JA!

Onda ne ODEŠ u Irak bez da curi najaviš da ideš i da se dogovaraš o tome, pa si malo porazmislite kak bi to moglo funkcionirat (Ako si Gabe) – ili veliš da je to tak kak je i VIŠE SE NE JAVLJAŠ!!! Pogotovo ne kad ti je veza u krizi , kad si u banani i imaš probleme. Za to imaš frendove. Ok, i ako znaš da ti je bivša cura nestabilna,onda zoveš nju.

Ako si Darren, pa si isplaniraš život, a onda usput i njoj, onda bar sakriješ popis dok tražiš curu da ne znaju baš svi da je bilo planirano i nju ponekad i pitaš jel bi to ona tak ili možda ne.

Kraj je kao tužan, al mene je samo iznerviralo.

A drameeee, patetikeeee, cendranjaaaa-… Rezanja žilaaaa…. Priča je isforsirana do krajnjih granica, pokušava manipilirati čitateljem na sve moguće patetične klišeje koji postoje, a neke stvari ni uz najbolju volju ne kužim.

Nema citata jer svaki put kad sam ih tražila, jedino sam našla još toga kaj me nervira.

Ak nekom treba možda materijala za cajku – eto, pročitajte si ovo.

Da Izgubljena svjetlost. Jedino kaj je tu izgubljeno je vrijeme.

Šteta korica. Stvarno su krasne.

Kisi.

 

THE WONDER – EMMA DONOGHUE

IMG_20190419_120646_155

 

Everybody was a repository of secrets.

Emma Donoghue – The wonder

 

Mnogo je oblika zlostavljanja drugog živog bića. Neki od njih su toliko suptilni, skriveni i opravdani raznim teorijama da zlostavljač nema o sebi predodžbu lošeg, a zlostavljani nije svjestan vlastitog zlostavljanja. Pitam se koliko je ljudi kroz stoljeća patilo i umrlo u ime neke naizgled svete teorije, nečijeg mišljenja ili nečijeg iskupljenja. Koliko ih nije imalo pojma da se nad njima vrši zločin. A čak da su to i znali … ne bi mogli učiniti apsolutno ništa.

Jer…  sve je u božjim rukama.

Deep in Thy wounds, Lord,

Hide and shelter me,

So shall I never,

Never part from thee.

Emma Donoghue – The wonder

Elizabeth Wright je mlada medicinska sestra, jedna od sestara Nightingale. Što znači da je prošla obuku i služila pod vodstvom Florence Nightingale, legendarne engleske sestre. A to nešto znači.

Iako je sestrinstvo tek u povojima, Elizabeth zna da je prošla odličnu obuku i da je njeno znanje i kompetencija nešto na što može biti ponosna.

Kad prihvati zadatak u malom siromašnom seocetu u Irskoj, očekuje još jedan zadatak njege i brige za pacijenta. Budući da je plaća dobra, a trebala bi ostati 2 tjedna, Lib prihvati i otputuje u siromašnu, bogobojaznu Irsku. No, nema ni najblažeg pojma u što se upušta.

“Confirmation’s the most important day.”

“Why’s that?”

“‘Tis the end of being a child”

Ema Donoghue – The wonder

Zemlja je to gdje znanost još nogom nije kročila. Ali zato crkva jest. Vjerski fanatizam ovdje ima novu dimenziju, a u stopu ga prate stara vjerovanja i još poneko pogrešno shvaćeno. Još se uvijek ostavlja mlijeko za “malene” preko noći, soli hrana da “maleni” ne naprave štetu i pali voda u ognjištvu da bi otjerala zle sile. U isto vrijeme Bogorodice na komodama, sveti križevi na zidovima i nekoliko verzija Biblije. Zidovi su od blata, krvi i kostiju, posvećeni svetom vodom i evanđeljima.

Liječnik postoji. Nitko ne zna čemu se temelji njegova stručnost.

A malena Anna već 4 mjeseca ne jede. Živi od mane s neba. Hrana joj nije potrebna, kaže. Osjeća se dobro. Vodu uzima po par žličica dnevno. Zdrava je, vesela i moli se Bogu. Anna je čudo.

Hysteric, lunatic, maniac; the words didn’t fit her. She was like nothing so much as a litlle girl who didn’t need to eat. 

Emma Donoghue – The wonder

Lib Wright nije pozvana da bi njegovala bolesnika. Ona je, uz još jednu časnu sestru, sestru Michael, pozvana da bi 2 tjedna nadzirala djevojčicu i uvjerila se da malena stvarno nije stavila u usta ni zalogaj hrane.

No, Lib nije vjerski fanatik. Ona je znanstvenik. Možda ne zna napamet Bibliju i strana su joj davna vjerovanja ljudi u tim krajevima, možda ne zna rituale i molitve, ali zna da nijedno ljudsko biće nije dizajnirano da bi živjelo bez hrane i tekućine.

I zato joj ne treba dugo da shvati da nešto tu opasno nije u redu… Nešto toliko strašno, toliko okrutno i toliko jezivo i duboko ukopano da će Lib trebati sva njena pamet, snaga i vještine da bi mogla doprijeti do korijena stvari…

Anna kopni pred očima vlastitih roditelja, svećenika, liječnika i cijelog vražjeg odbora koji je Lib i angažirao, svatko iz svojih interesa. Anna kopni i nitko ništa ne vidi. Nitko ne želi vidjeti.

Hoće li Lib moći spasiti dijete koje je svoj put, čini se, samo izabralo? Što se zapravo događa u tom izopačenom selu i kako tome stati na kraj? I kakva se jeziva priča skriva iza fasade Boga i vjere?

Ne znam što sam očekivala od The wonder, ali sigurno nije ovo. Kako je knjiga odmicala, imala sam potrebu vrištati. Nekog udariti. Prijaviti policiji. Odvući psihijatru.

Ne mogu vam mnogo napisati jer morate pročitati knjigu da bi shvatili kakve sve gadosti je čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku, malenom biću. U kakve sve odvratnosti se može uvjeriti neuki narod i koliko duboko može biti ukorijenjeno zlo pod krinkom nečeg uzvišenog, plemenitog i svetog. A dječje je umove pak najlakše uvjeriti u svašta. I djeca će povjerovati. Za ljubav Bogu, tatama, mamama i svim ljudima koji im u životu nešto znače.

“How far will you go to save the girl?” Only when he asked it did she find she knew the answer. “I’ll stop at nothing.”

Emma Donoghue – The wonder

The wonder je knjiga s previše slojeva da bi ovdje bilo mjesta za toliko dugu recenziju. Priča je to vjeri i praznovjerju, zdravom razumu, znanosti i pravima djeteta. O iskorištavanju, o neukosti, o najgoroj vrsti žrtvovanja i svemu što iz toga proizlazi.

A najviše je to priča o krhkosti ljudskog bića i istovremenoj strašnoj okrutnosti. O umnoj zatrovanosti. O opasnostima raznih “svetih” knjiga. O opasnostima onkraj zhdravog razuma.

O tome koliko je važno boriti se za prava – prava djeteta, žena, svih rasa. O važnosti obrazovanja. O tome da ponekad pomoć stigne iz najmanje očekivanog kutka. O tome koliku moć posjeduje strah.

O tome da nikad ne smijemo odustati od nečijeg života, od ljudskog bića, a pogotovo djeteta.

Toliko mnogo toga je u ovoj knjizi pogrešno, krivo protumačeno, bolesno. Ali najgore od svega je poricanje. Sebe, događaja, posljedica. Biti slijep kraj zdravih očiju. Okrenuti glavu zbog mira u kući.

Kad, i ako pročitate The wonder… Zamislite se. Radnja se događa u 19 st. Mnogo toga je bilo nedostupno, mnogo toga nezamislivo. Mnogo toga se odbijalo priznati i mnogo toga tajilo. Napola učeni ljudi su bili bog i batina.

A koja nam je danas isprika?

Preporuka.

Kisi.

*************************************************************************************

Emma Donoghue

The wonder

Gdje kupiti: The wonder

 

 

 

 

KĆI DIMA I KOSTI – LAINI TAYLOR

IMG_20190409_135045_841[1]

Jednom davno, zaljubiše se anđeo i vrag.

To ne završi dobro.

Laini Taylor – Kći dima i kosti

Karou ima 17 godina, modru kosu i pregršt tetovaža na različitim dijelovoma tijela. Ima prijateljicu Zuzanu s kojom pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu. Ima i bivšeg dečka koji nikako da se pomiri da je bivši.

I to je otprilike to što Karou ima od “normalnog” života. Jer Laini Taylor Karou nije namijenila da bude obična djevojka. Zapravo, dobar dio knjige možda ćete se pitati je li ona uopće čovjek.

Željan da bude od pomoći, Razgut pokuša, ” Ima okus po nektaru i soli. Po nektaru i soli i jabukama. Po peludi i zvijezdama i šarkama. Ima okus po bajkama.Kao labuđa djeva u ponoć. Vrhnje na vrhu lisičjeg jezika. Ima okus po nadi.”

Laini Taylor – Kći dima i kosti

Roditelje nema. Nema ni porijeklo. Govori 20 jezika, a neki od njih i nisu ljudski, sitnim željama može utjecati na sitne stvari, kosa joj je naizgled prirodno neobične boje i na rukama nosi tetovaže koje zapravo ima otkad zna za sebe.

Ali svejedno, ona zapravo ne zna ništa o sebi. Isto kao što u Pragu, u svijetu ljudi nitko ne zna ništa o njoj. Usavršila je pričanje istine o sebi (barem onaj dio koji zna) na način da joj nitko ne vjeruje, a opet ništa nije izmislila. BIlježnice za crtanje pune su neobičnih obličja, od kojih su neka zastrašujuća, ali Karou tvrdi da su stvarna. (Naravno da jesu, Karou su, naposljetku, odgojile himere.)

“Ljepota”, Brimstone je jednom frknuo. “Ljudi postaju takve budale zbog nje. Bespomoćni poput moljaca što se bacaju u vatru.”

Laini Taylor – Kći dima i kosti”

I posao joj je da po različitim zakutcima svijeta skuplja – zube.

A onda ugleda – njega. I od tog trena više ništa nije isto. Ne samo zbog osjećaja koji je obuzme svaki put kad je u njegovoj blizini, već i zato što je on nekako kriv za to što je odvojena od jedine obitelji koju zna…

I kojoj će se pod svaku cijenu pokušati vratiti.

Ali što ako njena obitelj i nije baš to što ona misli da jest? Ili što ako ako njena obitelj nije baš to što ON misli da jest? Dvije suprotne strane, dva dušmanina. Ipak, ne mogu jedno bez drugog.

“Što ne bi razumjeli?” ona promrsi u odgovor, ne odvajajući pogleda od njih, kao što ni oni nisu odvajali poglede od nje.

“Nas”, reče on. “Ne bi razumjeli nas.”

“Ni ja ne razumijem nas.”

Laini Taylor – Kći dima i kosti

Priznajem i da mi je priča sama po sebi prilično zanimljiva, ali ono što me zapravo svaki put zarobi je način na koji Laini Taylor piše. Način na koji rečenice teku. Način na koji, gotovo poetski, lirski, može opisati odnos dvoje bića suđenih jedno drugome, a da to ne bude nimalo sladunjavo, ili borbu smrtnih neprijatelja, a da to ne bude samo krvoločna misija mržnje i gluposti. (Iako rat za mene uvijek jest baš to.)

Pridobila me sposobnošću da me prebaci u trenutak, ne moram se čak ni truditi. Jer, kad Laini piše, ja sam u toj sceni koju upravo čitam. I vidim i udišem i bojim se i zanesena sam i ljuta i odlučna.

Tko je Karou? Ili možda bolje pitati – što je? I tko je tajanstveni Akiva, zašto je izbjegava ubiti i kako to da joj se stalno čini da ga je već vidjela? U vrijeme kad je bila negdje drugdje… Netko drugi… Što bi trebalo biti nemoguće.

Osim ako nije. I osim ako je važnost i značenje njenog odnosa s tim prekrasnim strancem mnogo dublje i mnogo veće nego je ikad zamišljala u svojih jedva 17 godina…

Krije se tu mnogo više od onoga što na prvi pogled ima. Postoji tu izdaja i zaštita i ljubav i prevara, oholost i predaja i gramzivost i kazna. Sudbine likova koje će se već negdje ispreplesti i priča koja, sudeći prema početku – teži nečem epskom, nečem raskošnom i velikom i prekrasnom.

Moram reći da sam se toliko uvukla u priču da nisam bila ni svjesna kad sam došla do kraja. Trenutno sam na li–la i dvoumim se oko toga da odjurim po nastavak na engleskom ili da strpljivo čekam drugi dio, koji je, koliko znam  -najavljen u svibnju…

Do tada vam od srca preporučujem Kći dima i kosti, osim što je krasno napisana, još krasnije prevedena, nosi u sebi jedan novi svijet i novu priču.

Kisi.

**************************************************************************

Laini Taylor

Kći dima i kosti Goodreads

Izdavač – Vorto Palabra

Prijevod  – Vladimir Cvetković Sever, Martina Pranić

Gdje kupiti: Vorto Palabra

BRITT – MARIE JE BILA OVDJE – FREDRIK BACKMAN

img_20190407_143800_9351.jpg

Britt-Marie stoji iza vrata, udišući miris mokre zemlje i sode bikarbone. Prisjeća se mirisa alkohola i zvukova Kentovih nogometnih utakmica. On nikad nije odlazio na balkon. Balkon je pripadao samo Britt-Marie i nikome drugom, što je bilo nešto posve jedinstveno.

Fredrik Backam – Britt-Marie je bila ovdje

 

Britt-Marie znamo iz Bakice. Tko nije, pročitajte, iako ne smeta ako krenete odmah s Britt.

U Bakici je bila jedna od onih dragih susjeda koje smo nekad u kvartu nazivali “nadzorne kamere”. U prijevodu – svugdje gura nos, sve mora znati, nije isključeno da vodi evidenciju dolazaka i odlazaka iz zgrade i kad je koji susjed viđen u kojem dijelu grada.

Jedna od onih koje sve rade po propisima čak i kad su neizvedivi. Ali je u stanju maltretirati jednim papirom cijelu zgradu.

Takva je bila do malo pred kraj. Kad smo Britt-Marie upoznali s druge strane. Njene strane. Ali zapravo smo samo malo zagrebli po površini.

Zato je ovo priča o Britt-Marie. Njenoj ranjivosti, usamljenosti i potrebi za ljubavlju. Priča u kojoj ćemo shvatiti koliko je grozno živjeti u njenom svijetu, u kojem je stvorila cijeli sustav obrambenih mehanizama unutar kojih je mogla funkcionirati. I uvjerila sebe da je to normalno. Pomoću njih se nosila s traumama u životu. A imala ih je dovoljno. I previše.

Kad se treba nositi s teškom situacijom – Britt-Marie čisti. A kad očisti, onda čisti opet. Dobra je u tome. Dobra je u drugim stvarima, ali nikad ih nije otkrila jer su je uvjerili da je za nju najbolje da ostane kod kuće. I čisti.

Priča o Britt-Marie je priča o tome što se dogodi kad obrambeni mehanizmi otkažu. Jedan po jedan. I što se dogodi kad Britt-Marie stisne zube i suoči se sa svijetom. Prvo silom prilika, jer Britt-Marie ode iz svog pomno uređenog i isplaniranog života u kojem se zna red i sve ima svoje mjesto. Ali zapravo lažnog života – u kojem je došla do točke kad se više nije mogla pretvarati.

Ona ne nosi parfem. A ipak veći dio bračnog života pere košulje namirisane ženskim parfemom. Brine za tuđu djecu, zakinuta za svoju. Održava kuću jer nije dobra u druženju, pa to ostavlja suprugu. Premješta brijaći aparat samo zato da ga natjera da joj se obrati. Da bude potrebna.

Ali Britt-Marie više ne želi prati košulje koje mirišu na parfem.

Nevjerojatna je količina gluposti koju smo spremni povjerovati o sebi samima. I nevjerojatna je količina ljubavi koja je potrebna da bi to prestali vjerovati.

Da, Britt-Marie je rekla dosta. Spakirala stvari i otišla. U svojim šezdesetima prvi put traži posao iako je 40 godina radila – održavala je kućanstvo i brinula o suprugu i njegovoj djeci. Njegovoj, jer to su djeca druge žene.

To što je završila Bogu iza hozentregera, pokazalo se kao najbolja stvar koja se Britt-Marie dogodila u njenih 60-tak godina. A završila je u Borgu. U kojem nema ničega, u kojem se zbog financijske krize zatvorilo sve što se dalo.  U kojem ljudi ne znaju poredak pribora za jelo u ladici,  ne znaju čemu služi soda bikarbona i nema Faxina, a najbliži bankomat je udaljen 20 minuta vožnje.

U Borgu se snalazimo kako znamo. Oduvijek je tako. Ali u tim dječacima gori vatra koja će prije ili kasnije progutati sve oko njih. Il njih same.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje

A i posao koji je dobila nije baš posao. No, izgleda da to stanovnicima Borga i nije bitno. Oni nemaju nogometno igralište, ali imaju ekipu. Nemaju poštu, automehaničarsku radionicu ni trgovinu, ali imaju ljude koji sve to nekako drže na okupu. Imaju pregršt osebujnih i donekle tragičnih sudbina i likova koji su na rubu egzistencije, ali prihvate Britt-Marie.

Prihvate ja onakvu kakva je. Sa svim njenim čudnim navikama i pravilima o poretku žlica i vilica. I za divno čudo – i Britt-Marie prihvati njih. Sve njih. I onda se dogodi život.

Britt -Marie je bila ovdje nosi dio iste poruke kakvu nosi i Ove – ne sudi knjigu po koricama.

Jer i Britt je naizgled samo još jedna stara baba koja gura nos gdje mu nije mjesto… Ali ta baba je proživjela život, prošla je teške stvari i na svoj način s njima se i nosila. Nikome na licu ne piše tko je iznutra. Većinom ni blizu ono što mislimo na prvi pogled. I većinom se iznenadimo kad nas život natjera da pružimo priliku osobi koja nas izluđuje ili smeta ili jednostavno nervira – jer nismo ni slutili u čemu je stvar, previše opterećeni svojom vlastitom životnom jurnjavom…

Ako ljudsko biće dovoljno dugo drži oči zatvorene i stišće ih dovoljno snažno, može se sjetiti trenutka u životu kad je donijelo odluku samo zbog sebe. I shvatiti, možda, da to nije učinilo nikad prije.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje

Britt-Marie nas uči o suočavanju sa svijetom. O onome što je u stanju učiniti prihvaćanje, ljubav i prijateljstvo. Da nije sve u pravilima. Nije sve u rasporedu ni u večeri točno u 6. Ima puno toga i izvan granica našeg malog svemira. Onog iz kojeg treba hrabrosti izaći 🙂

Stanovnici Borga, svaki sa svojom pričom, svojom prošlošću, svojim životom, dio su njenog života i svaki će promijeniti nešto u Britt – Marie. A ona neće biti ni svjesna koliko toga je promijenila u njima.

Ali hej, što se dogodilo kad je Britt – Marie završila svoju avanturu u Borgu i krenula dalje?

Borg ima nogometno igralište. I nogometni klub.

I, što god se dogodilo.

Gdje god bila.

Svi će znati da je Britt-Marie bila ovdje.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje 

Britt- Marie je prekrasna. I zato, kao i Ove, zaslužuje da je čujete.

 

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Britt-Marie je bila ovdje

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Britt -Marie je bila ovdje

ZVIJEZDE MEĐU NAMA – SANJA SRDIĆ JUNGIĆ

IMG_20190402_204801_010

– Ali… sad više nisi dječak koji treba priznanje drugih da je uspio u životu.

– Ne, ali ne mogu više biti ni prosječan.

– A što fali prosječnosti?

-Ništa. Ali ja sam to prerastao.

Sanja Srdić Jungić – Zvijezde među nama

 

Dobro. Mislim da smo odavno svi shvatili da Zlatka ne voli ljubiće. Toliko puta je to naglasila da je već naporna. I onda opali peticu na Goodreads za Zvijezde među nama. I sad, tko je tu lud, jel? 😀 Aha.

Pa, gledajte. Nije da ja ne volim ljubiće i chick-lit kao takav. Volim. Ako naletim na kakav dobar, jako sam sretna jer mogu čitati lagano štivo bez da okrećem očima i pizdim. Otprilike imam isti problem kao i s trilerima – puno bolje mi to funkcionira kao film. Samo kod triler knjiga nemam potrebu gađati likove oštrim predmetima.

U stvari hoću reći da su knjige većinom loše napisane. Meni. Načitala sam se ja ljubića s kioska u nedostatku drugih stvari kad sam bila klinka – ali i tad sam preskakala dijelove.  Ježim se od sladunjavih dijaloga, cmoljenja, mačo gluposti, toga da su likovi maltene retardirani, svi pate… Onda se zaljube u krivu/krivog pa imamo pola romana o tome kak su nesretni… A scene seksa –  majko mila. Plus namješteni prizori, naivni zapleti i sve to skupa u paketu jednako katastrofa.

Možemo se sad posvađat, ali eto, kod mene to funkcionira po tom principu. Zato bježim od žanra, s ponekom iznimkom.

I onda se dogodi Sanja i Zvijezde među nama. Roman koji je chick -lit kakav treba i biti. A to znači da je zabavan, napet, uzbudljiv i ima glavu i rep. Dijalozi teku, humora napretek, nema praznog hoda, nema nepotrebnog otezanja i meni je bila baš page turner.

No, ono što me zapravo kupilo – budući da je ovo ipak ljubavna priča – Nora, junakinja romana je djevojka koja, osim što ima soli u glavi i neki cilj u životu, ima i samopouzdanje, usudi se reći što misli i na kraju krajeva nema problem s tim da se izdere na svoju jedinu ljubav ako misli da idu u krivom smjeru. A još je i brza na jeziku i sa smislom za humor. HUMOR!!! Ajde, nađite mi još koju takvu (uglavnom sve pate u tišini i cmolje dok se druga strana ne osvijesti i pokajnički dopuže natrag.)

A o čemu se radi? Pa o ljubavi, naravno 😛  Ili ljubavnom trokutu. Ili zapravo jednoj djevojci koja je odlučila malo predahnuti od svih nakupljenih sranja u životu, pa ode u Dubrovnik malo biti statist u filmu koji se upravo snima. Tematika je baš ono što voli, statiranje je također nešto što je veseli i nada se da će se usput na temelju iskustva izboriti za neku drugu poziciju.

Naravno da sretne dečka koji joj se svidi. Naravno da onda sretne još jednog. Taj je zapravo opali štitom po glavi na snimanju scene – pa tko bi mu odolio 😉 (Mislim da su se na taj način nekad otimale vikinške žene, negdje sam čitala 😛 ) I naravno da postoji i bivši koji je stalno negdje blizu. Problem je jedino što je onaj u kojeg se ozbiljno zateleba, onaj koji joj zatrese tlo pod nogama –  sasvim slučajno poznati holivudski glumac. I to onaj koji joj je tiha patnja iz tinejđerskih dana i koji usput vuče sa sobom sve što poznati holivudski glumci inače vuku sa sobom. Moraš paziti na ponašanje u javnosti, izbjegavanje paparazza, serviranje medijima ono što im se želi servirati, jedna priča je za javnost, druga za privatnost… Sve to treba i izdržati.  A to je ona tamna strana slave…

Lucas…

Nora? – pitao je glasom punim nade.

Odjebi – rekla je ledenim tonom i izašla iz kupaonice.

Sanja Srdić Jungić – Zvijezde među nama

A kako će se sa svim tim nositi Nora? Pa, recimo da njoj neke stvari baš ne sjedaju… Odluka je na kraju samo njena. Za ostalo, pročitajte Zvijezde među nama – stvarno je rijetko kvalitetan roman tog žanra. Ja sam zbilja uživala. Puno sam se hihotala. I nijednom nisam okrenula očima 🙂

Imam samo jednu zamjerku – ja bih ga pustila da se još malo muči. :*

Ej, i dala sam joj 5 😀 ❤

Preporučujem!

Kisi ❤

***********************************************************************************

 

 

ČOVJEK ZVAN OVE – FREDRIK BACKMAN

img_20190401_131627_765.jpg

On je bio čovjek koji je vidio crno ili bijelo. A ona je bila boja. Sve boje koje je on imao.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

 

Vjerujem da svako susjedstvo ima svog Ove-a. Barem izvana. U svakom kvartu, svakoj ulici, čak i svakoj zgradi postoji netko tko nema pametnijeg posla nego zagorčavati nam život suludim pravilima, raznoraznim odlukama, beskonačnim objašnjavanjima o načinu na koji se nešto radi. Možda ste krivo parkirali. Možda se ne češljate na pravu stranu. Možda su vam djeca nemoguća ili jednostavno na pogrešan način popravljate prozor.

Uvijek su tu. Baš kao da im se smisao života sastoji u tome da vama zagorčaju život.

No, međutim…. Jeste li se ikada zapitali što o svemu tome misli druga strana? Zašto se ponaša tako kako se ponaša? Što je to u glavi te osobe da mora slijepo slijediti vlastita pravila, što je proživjela, gdje je boli, kako se osjeća? Što ako, s njene/njegove strane gledišta postoji savršena logika u njihovim postupcima i što ako im je jako teško nositi se s promjenama ili izlascima iz sigurne zone?

Vjerojatno bi otkrili da se samo boje gubitka kontrole, rutine… Svrhe. Svoje svrhe u ovom svijetu koji je za njih vjerojatno zastrašujuć i nerazumljiv. Ako ne postoje pravila. Njihova pravila.

No, znači li to da su takvi ljudi u pravilu samo zločesti i da vam žele napakostiti? Zapravo je sasvim moguće da su strašno usamljeni i prestrašeni. I da su samo ljudi. Nerijetko i s velikim srcem.

Ove je namrgođeni starac koji se strogo drži vlastite rutine i pravila. I koji naravno svima dodijava i nameće ta svoja pravila o ponašanju, o životu, o svemu zapravo. Svadljiv je i uvijek u pravu. Ne voli nikog, pa ni ljudi ne vole njega. Inatljiv. Neprilagođen. I krut.

No, je li to doista tako? Ipak je ovo napisao Backman. Za čije osebujne likove smo već navikli da nikad nisu ono što se na prvi pogled čini… Pa je i Čovjek zvan Ove zapravo topla ljudska priča o jednoj usamljenoj duši koja je nedavno izgubila jedino biće na svijetu koje je voljela. Sonju. Svoju suprugu i najboljeg prijatelja. Smisao života. Onu koja je njegovom životu dodavala boje.

Jer Ove je zapravo bio sretan dok nije izgubio roditelje, a nakon što je tata umro, više nije bio sretan. Dok nije upoznao nju… Ona je bila njegov kamen oslonac, njegova srodna duša, iako su bili različiti da različitiji ne mogu biti. Iako su svi mislili da je ona predobra za njega. Iako su ih čudno gledali. Ali Sonja je znala tko je on. Znala je da je čovjek poput njega neće iznevjeriti. On je bio crno i bijelo. Ona je bila boja.

A Ove je otkad zna za sebe ono što jest. Šutljiv. Pošten. Marljiv. I stvari u njegovom svijetu funkcioniraju na principu potrebe i praktičnosti. I on sam funkcionira na takav način. Ako postoji znak za zabranu parkiranja u ulici, tad se u ulici ne smije parkirati. I to je to. Iznimke ne postoje. Pravila vrijede za sve i svakoga i u svakoj mogućoj situaciji. Tako Ove funkcionira. Tako je njegov svijet uređen.

Možda je zajednička tuga zbog djece koja nikad nisu stigla tu dvojicu muškaraca zapravo trebala zbližiti. Ali tuga je tu vrlo nepouzdana. Kada je ljudi ne dijele, postoji velika mogućnost da će ih razdvojiti.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

Zapravo trebate pročitati knjigu, jer vas Backman tako lako premjesti u Ove-ovu glavu, približi njegov mentalni sklop, natjera da shvatite taj način funkcioniranja. Kod financijskih pitanja i kod automobila, parkirnih aparata i bolnica. Znakova i zabrana. Sve ima svoje zato i sasvim je logično. I što se Ove-a tiče, njemu je sasvim dobro u svom uređenom svijetu. Koji tek povremeno prodrmaju potresi izvana.

Kao nesreća.

Kao to što je Sonja otišla.

Kao novi susjedi koji će svojom različitošću uzdrmati njegov svijet iz temelja…

Smrt je čudna stvar. Neki ljudi sav svoj vijek prožive kao da je nema, ali sve u životu podrede upravo njoj.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

 

Obožavam Backmana. Otkad sam ga otkrila, njegove knjige su uvijek pri samom vrhu pročitanih, a ni Ove nije iznimka. Taj čudni starac mi se već na prvoj stranici uvukao pod kožu. Njegove urnebesne zabrane i sulude reakcije su me nasmijavale naglas, ali u isto vrijeme njegova priča – priča o tome tko je Ove, i zašto je – rasplakala me u nekoliko navrata.

Jer i Ove je samo ljudsko biće, čovjek koji je živio onako kako je znao. Onako kako mu je savjest mogla biti čista. Onako kako je mogao kad se morao nositi s gubitkom. Onako kako je znao kad je postalo teško. I polako, ni ne primjetivši, u jednom trenutku je otvorio srce nekim ljudima… I to je imalo posljedice.  Zbog toga će Sonja će još mrvicu pričekati tamo gdje je otišla.

Ljudi su oduvijek govorili da je Ove ogorčen. Ali on, dovraga, nije bio ogorčen. Jednostavno nije po cijele dane hodao sveposvud s osmijehom na licu.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

Da, Ove je jedan prilično osebujan lik 🙂 A ovo je priča o životu samom. O ljubavi kao takvoj. O prijateljstvu i o podršci. Gubicima. Dobicima. Nenadanim susretima. Slučajnim susjedima 🙂  Novopronađenim starim prijateljima. O svijetu. I prihvaćanju. Glupim svađama. Bezrazložnom inatu. Opraštanju.

I o tome da se čovjeka ne sudi na prvu prema onome što trenutno vidiš… Tako propuštamo mnogo toga, onaj sav skriveni svijet koji možda objašnjava zašto je netko to što jest. One sve velike stvari s kojima se netko mora nositi, a da se unutarnja borba malokad primijeti ili se za nju zna.

Nije baš sve crno i bijelo. Ponekad je potrebno dodati boje… i znati se nositi s njima.

Backmana uvijek preporučujem. Ali Ove-a morate upoznati. Život će vam biti prazniji ako ga propustite 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Čovjek zvan Ove

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Čovjek zvan Ove