Month: February 2019

Saga o vješcu – Andrzej Sapkowski

Published on by Life&Books&Socks1 Comment

IMG_20190213_121052_128

Pričali su mi o vješcima. Upamtio sam da vješci otimaju malenu djecu koju onda hrane čarobnim biljem. Ona koja prežive i sama postaju vješcima, čarobnjaci su nadljudskih sposobnosti. Podučavaju ih ubijanju, iskorjenjuju im sve ljudske osjećaje i nagone. Pretvaraju ih u čudovišta koja trebaju ubijati druga čudovišta. Čuo sam da je zadnji tren da netko počne hvatati vješce. Jer čudovišta je sve manje, a vještaca sve više.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Posljednja želja

 

POSLJEDNJA ŽELJA – PRVI DIO

MAČ SUDBINE – DRUGI DIO

 

Kad je izašla Posljednja želja, recenzije i najave i opisi i osvrti su bili prepuni igrice koja je napravljena prema ovim knjigama. Nije me se dojmilo. Igrice ne igram, niti imam vremena niti me nešto privlače, pa za 90% njih nisam nikad ni čula. Eto, priznajem.

Ali privuklo me naravno. Ima magije. Fantasy na nivou. Vještac. Štrige, čarobnice, čudovišta, zmajevi. Naravno da me privuklo. Pa sam brzo otrčala i kupila Posljednju želju i od onda je stajala na polici jer je kod mene stalno neki poremećaj redoslijeda. Ali onda je izdan Mač sudbine i ne mogu sad čitati drugu ako nisam prvu.

Na kraju sam praktički u dan i još malo pročitala obje knjige i ostala oduševljena.

Obožavam!!!!

Obje knjige su zapravo zbirke priča koje se nadovezuju jedna na drugu, a romani kreću od trećeg nastavka.

Dok je Posljednja želja prepuna akcije i likova koje smo svi već susreli, ali pod drugim imenom i s drugačijom pričom, Mač sudbine je manje akcijski, a više karakterizacijski.

Posljednja želja obiluje bajkama. Sve su vam već odavno znane, ali u onom nevinom (recimo) obliku koji se priča kroz generacije, prepričava djeci i objavljuje u knjigama. Verzije u kojima sudjeluje Geralt mnogo su mračnije, opasnije i uzbudljivije. A Vještac sam po sebi opasan, nedokučiv i zastrašujuć.  Uživala sam u svakoj stranici, u Geraltovim izborima, moralnom kodeksu i avanturama, likovima s kojim se susreće, a posebno me se dojmila Dana Meabdh – Poljska Djeva ( Slaba sam na drevnu religiju i bića povezana s prirodom)

Na poljanu je stupila Lille.

Više to nije bilo mršavo seosko djevojče u prostoj haljinici. Preko travnate poljane hodala je – ne, nije hodala- klizila je prema njima Kraljica, blistava, zlatokosa, plamenooka, očaravajuća Kraljica Polja, urešena vijencima cvijeća, klasja, stručaka bilja. Slijeva joj je na ukočenim nogama tapkalo lane, zdesna šuštao veliki jež.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Posljednja želja

U Posljednjoj želji dobivamo neke naznake Geraltovog porijekla, načina na koji je postao Vješcem, njegovih sposobnosti, ljubavi prema Yennefer.

Mač sudbine mnogo stvari objašnjava. Nije potpuno bez akcije, ali zapravo se bazira na pričama koje otkrivaju priče iza priča. Geraltovo porijeklo. Yennefer i njenu tragičnost. Neke priče nadovezuju se na one iz Posljednje želje i nastavljaju dalje. Sudbina. Ponovni susreti koji nikako nisu samo slučajnosti. Geralt i njegova borba sa samim sobom.

A najviše mi se svidio Maslačak. Trubadur koji svojim smislom za humor, okretnošću i snalažljivošću, a najviše svojom odanošću Geraltu jednostavno osvoji čitatelja. Maslačak je zapravo pravo osvježenje. On je taj koji donosi dašak vedrine i olakšava Geraltu teške dane, kojih je – mnogo.  Njihovi dijalozi su ono što ponekad održava radnju da ne postane previše mračna…

A Geralt? Geralt više ne vjeruje u sudbinu. Ne vjeruje više da su neke stvari morale biti kakve jesu i da kakav god put izabereš, on vodi na isto mjesto, istu točku, istom cilju. I dok, ne vjerujući u sudbinu, usput izbjegavajući ono što i sam zna da je neminovno, kakav god put da izabere, ide joj ususret. I ako skrene, ta ista sudbina će doći njemu.

Ništavilo za ništavilo, govori prikaza Eitheinim glasom. Ništavilo i pustoš, koja je u tebi, osvajaču svijeta, koji ne umiješ čak ni zadobiti voljenu ženu. Koji odlaziš i bježiš, imajući sudbinu nadohvat ruke. Mač sudbine ima dvije oštrice. Jedna si ti. A što je druga, Bijeli vuče?

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Mač sudbine

Mač sudbine ima dvije oštrice. Jedna si ti.

Moram reći da sam očekivala dobar fantasy roman i od jednog i od drugog dijela, i dobila sam ga. Ali ono što nisam očekivala je način na koji je sve kod Vješca opisano –  pomalo mračno i na trenutke beznadno, a opet neodoljivo i čarobno, glavni lik koji i nije super junak iako obdaren nebrojenim vještinama i majstor magije, nego samo netko tko je nekad bio čovjek i tko bi najradije opet bio samo to. Netko tko žali zbog izbora drugih, ali više ne može natrag. Netko tko iz ovoga što ima pokušava izvući najbolje što može.

I čudovišta i štrige, vampirice i zmajevi, vodeni ljudi i čarobnice – ništa nije crno/bijelo. Svi u sebi nose polaritet i dualnost, i nijedno biće nije opisano kao dobro ili zlo, iako su neki morali biti uništeni. Pa i Geralt sam, vječito u borbi između dobra zla, želja i morala, sudbine i sebe.

I to je sva bit ovoga. 

Ja ništa ne uzimam. Ja samo hvatam za ruku. Zato da nitko tada ne bude sam. Sam u magli… Doviđenja, Geralte iz Rivije. Jednom.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Mač sudbine

 

Uživala sam u čitanju i jedva čekam treći dio. Vještac me osvojio na prvu, toliko da mislim da idem tražit tu igricu, samo da vidim kakva je. Nema toga što bih mogla napisati o Vješcu, a da bude negativno. Likovi su mi se zavukli pod kožu, radnja je odlična i dinamična, prijevod sjajan. Geralta možda ne bih izabrala za životnog suputnika, ali mu se divim izdaleka… Maslačak, s druge strane, je totalno moj tip 😉

Jedino se nadam u sljedećim nastavcima ponovno sresti Drijade. Mislim da i one nose jednu jako zanimljivu priču 🙂

Naravno, preporuka 😀

Kisi :*

*************************************************************************************

Andrzej Sapkowski

Goodreads Posljednja želja

Goodreads Mač sudbine

Izdavač – Egmont

Prijevod – Mladen Martić

Gdje kupiti: Egmont

Manji smo boemi – Eimear McBride

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190215_100516_385

Oriba me onda. Od glave do pete. Između prstiju. Sve. Kad završi posegne Nema ručnika. Sranje! Pa me umota u svoj bademantl i, bokserica natopljenih do proziranja, polako me s noge na nogu odvede u svoju sobu. Istrlja mi kožu do mirisa plijesni pohabanog ručnika. Nema fena oprosti. Ne smeta, umotat ću je. Evo, popij čaj dok je vruć a onda lezi. Kakva mi čarolija dolija u toj neopranoj plahti. Smijao bi se da to kažem ali kad jest. Odspavaj sad malo ali ja stišćem toliko da mora izvući ruku da oslobodi prste Spavaj, moram proći kroz tekst.

Eimear McBride – Manji smo boemi

 

Piše na poleđini da ovo nije običan ljubavni roman. I nije. Ali je najbolji ljubavni roman koji sam ikad pročitala, a ne čitam ljubiće baš.

Privukle su me recenzije kolegica koje su ovaj roman proglasile najboljim ikad, dale 5 zvjezdica na Goodreads i onda počele pričati o čudnom načinu pisanja, uznemirujućem sadržaju i neizdrživim emocijama.

Očekujete scene seksa, jelda? Aha…

Ima ih, naravno. I to ih ima često i traju dugo. Međutim, daleko su te scene od onog što očekujete. Nema tu 50 nijansi svega i svačega. Ovo nije taj roman. Scene seksa su ovdje izmjena emocija u najčišćem obliku, iscjeljivanje ranjene duše. Istraživanje nekog novog svijeta. Ne  –  “uznemirujući sadržaj” koji se spominje u recenzijama nije seks.

Ona je. Nemoj plakati kvragu on će Misliš da ja ne razumijem? Ja znam se o zabavi. Zabavljaš i zabavljaš sve dok zabava nije jedino što postoji, dok više nije zabavno, dok nije sve postalo sranje i ne vjeruješ što si učinio, pogledaj me, je li to što želiš? Ja gledam i        mislim      da ću povratiti. Ah jebemti!

Eimear McBride – Manji smo boemi

Da, Manji smo boemi je roman pisan na neobičan način… Interpunkcija gotovo ne postoji, rečenice nemaju kraj, a ponekad se i neke riječi pojavljuju na mjestima gdje prema gramatici, pravopisu i svim pravilima ne pripadaju. Ponekad je usred rečenice druga, pisana manjim fontom i potpuno nerazumljiva. Postoje ogromni razmaci između riječi , a ponekad je praznina i po nekoliko redova… I sad ste zbunjeni, jel?

Nemojte odustati. Roman je pisan onako kako mi razmišljamo. A ne razmišljamo u rečenicama. Ponekad ni u riječima nego slikama, sjećanjima, zvukom… I način pisanja, jednom kad zaboravimo na “pravila” potpuno je prirodan. A treba vam ta prilagodba jer odustati od Manji smo boemi bila bi greška.

Zato što… Priča o 18 godišnjoj djevojci i 20 godina starijem glumcu možda podsjeća na Posljednji tango u Parizu, ali nije ni blizu slična. Ljubavna priča između to dvoje ljudi samo je posljedica svega onoga što se događalo prije, za vrijeme i nakon njihove veze. Ovo je priča o ranjivosti duša, o uništenom djetinjstvu i o tome koliko hrabrosti je potrebno za skupiti komadiće razbijenog i nastaviti sa životom. Ili njegovim prividom, barem.

Onda smo odvratni u podzemnoj. Ljubimo se cijelim putem do Belsize Parka. Apsolutno ne doživljavamo gospođe sa psom. Nešto što ne želiš gledati, slože se one glasno. Oh, ali raditi bi ŽELJELE, uzdahnem ja. On se smije Pst, fufice jedna! i ljubi me još

Eimear McBride – Manji smo boemi

O tome kako možeš imati 18 ili 38 i biti jednako ranjen. O tome koliko je malo bitna razlika u godinama kad se pronađe ljubav, i koliko je puno samo imati nekoga tko je spreman slušati. O tome što se dogodi kad se prepoznaju dva ranjena srca i kako jedno liječi drugo.

O odrastanju i sazrijevanju. Seksualnom, emocionalnom i duhovnom. O osobnim žrtvama, strahu i nježnosti.

Ne mogu se prisiliti prepričati priče glavnih likova jer to je možda nešto najgore i najteže što sam pročitala, nešto što nitko nikad nije zaslužio. Postoji nešto u načinu na koji je pisano što vam ne dozvoljava da kroz to prođete neokrznuti. I zato mi je trebalo 4 dana da počnem uopće pisati nešto o boemima. Jer se sve ono što vidiš i osjetiš čitajući teško možeš opisati riječima…

Strop mi pod prstima. Što li sam što sam napravila? Zašto sam ga natjerala da izabere vlastito društvo povrh moga? Nekoć sam mislila da muškarac koji izgleda poput njega nikad neće htjeti nekoga poput mene. Sad ga vrijeđam najviše što mogu jer je to što jest. Spustim prst. Prelazim mu niz duga leđa. On otvori oči. Gledamo se,onda Što se zbiva Eli? pita Znam da nešto jest ali nisam siguran što i           doista sam loš u ovome pa             Nije ništa, kažem Samo se ja ponašam kao kučka.

Eimear McBride – Manji smo boemi

Ne, ovo nije limunada. I nije priča o neshvaćenoj ljubavi ni o potresima koje između dvoje ljudi izaziva kemija. Ovo je priča o iscjeljivanju i razumijevanju i boli. O teroru, toliko strašnom, dugotrajnom i dubokom da ga ne znam objasniti, nečem što se ne može ničim opravdati…

Ovo je priča o usponima i padovima, i to ne onim ljubavnim. O tome što je čovjek sve u stanju učiniti sam sebi kad je prepušten sam sebi. I koliko je snage u nama kad se možemo dignuti nakon što smo dotakli dno. Ponovno. I ponovno.

Rastavilo me na dijelove, a kad sam se ponovno uspjela sastaviti, još sam jedino mogla zuriti u zid. Ponekad su neke priče potresne do te mjere da nakon njih ne čitaš, ne razmišljaš i ne živiš. Poluvegetiraš još neko vrijeme jer ti se zavuku u podsvijest i tamo stanuju dok se s vremenom, ili nekom drugom knjigom ne umire. Ali ostaju zauvijek na popisu  – ponovno pročitati, morati kupiti i svima preporučiti.

Mislim da je Ana napisala da roman ne može preporučiti jer misli da nije za svakoga. I ja isto mislim. Ali isto tako mislim da mu treba dati priliku – jer ako vam legne – ovo će biti najbolji roman koji ćete pročitati. Sasvim sigurno mu se i vraćati.

I moram spomenuti prevoditeljicu. Vjerujem da je bilo teško, zahtjevno i da se ponekad činilo nemoguće. Ali ono što je uspjelo Andi Bukvić Pažin, – prevesti ovakav roman, prevesti nečije misli, uspjeti u tome da sve i na hrvatskom ima smisla, da ima dubinu, natjera te da se prepustiš i samo budeš… Mislim da je malo tko sposoban za to.

Zato joj posebno  – hvala 🙂

Pročitajte Boeme. Barem pokušajte. Dugujete si to 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

Eimear McBride

Goodreads – Manji smo boemi

Izdavač- Fraktura

Gdje kupiti – Manji smo boemi

 

 

 

 

 

NA KRIŽANJU ČETIRIJU CESTA – Tommi Kinnunen

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190209_220434_516

Kunem se u Boga i njegova sveta evanđelja da ću pomoći pri porodu svakoj ženi koja mi se obrati. PA bila ona visokog ili niskog roda, bogata ili siromašna, noću ili danju.

PRISEGA PRIMALJE 1890.

Na križanju četiriju cesta – Tommi Kinnunen

 

Na križanju četiriju cesta stoji kuća. Nije to više ona ista, koja priča priču od početka, već nova i visoka, ali sudbine u njoj su i dalje povezane. Svjedok je ta kuća promjenama, dubokim i korjenitim. Promjenama svojih ukućana i promjenama društva… Smjeni generacija i napredovanju znanosti… Svjedok je mijenama Finske prije i nakon rata. Promjeni u svijesti i uzdizanju iz zgarišta.

A prije nje, bila je na istom mjestu ona prva kuća koja je rasla u širinu. Kuća s kojom i počinje ova priča. Kuća koja je vidjela osvit prošlog stoljeća i u kojoj je sigurnost doma našla žena pomalo napredna za vrijeme u kojem je živjela. Žena koja je sama sebi dovoljna, koja je sposobna i pametna, koja se uzdržava, živi i skrbi za svoje dijete – sama. Jer ne želi da joj se naređuje i ne želi biti ničija sluškinja.

Muškarci su je poslušali bez prigovora. Rađanje je jedna od onih stvari na ovome svijetu čijim tijekom vladaju samo žene.

Tommi Kinnunen – Na križanju četiriju cesta

Nije omiljena, ali je potrebna. I toga je itekako svjesna. U vrijeme loše medicine, loše cestovne povezanosti, u vrijeme bez automobila, adekvatne medicinske skrbi i još uvijek prisutnog raznoraznog praznovjerja – Maria je bila primalja. A primalja je u ono doba spašavala živote kad nitko nije. Samo… ova  je bila drugačija. Bila je bez dlake na jeziku, naučila je da je nitko neće zaštititi ako se ne zaštiti sama, pa je bez zadrške govorila u lice ono što je mislila.  Na taj je način odgajala i kćer. Htjela je da djevojčica bude neovisna.

Ali Lahja je bila drugačija. Ona je bila odlučna u namjeri da može imati sve. I zanat i dijete i muža. Možda jer nije imala tatu, Lahja je čeznula za zaštitom muškarca – samo što se njena čežnja nije ostvarila na način koji je to Lahja htjela. Ili predviđala. Ili uopće pomislila.

Na Križanju četiriju cesta počinje smrću. Istom tom smrću će i završiti. A između? Između se razvila duboko emotivna, snažna priča o tri generacije ljudi i njihovim sudbinama. Od Marije, preko Lahje i Onnija do njihove djece i snahe Kaarin.  Svi oni nose svoje terete, svoju krivnju i žaljenje, svoje snove, potrebe i čežnje. Neki slobodnije, neki ispod slojeva društvenih normi i pravila ponašanja. Neki duboko nesretni, neki pomireni sa sudbinom, a neki buntovni i nemirni.

Sve njihove priče isprepliću se u kući koja stoji na križanju četiriju cesta. I nijedna nije kao ostale, a svaka je teška i svaka je emotivna.

Roman ovakvog kalibra ne čitate lagano, s napetošću ili entuzijazmom. Čitate ga polako, s nekom prikrivenom tugom i težinom u duši. Kad shvatite da ponekad nema nikakvog razloga da ljudi trpe stanje u kojem su se zatekli – osim pritiska i kontrole okoline. Kad, izvana promatrajući obje strane iste priče, shvatite da su se mnogi jadi mogli izbjeći, samo da su dvije strane razgovarale. Da se možda reklo naglas. Da se odgovorilo na bijes, na tugu, na nijemo prihvaćanje i polako mirenje…

Da su strahote rata u nekim trenucima bile manje zlo od osobnih spoznaja o samome sebi. I od priznanja. Ali one duboke tuge se prvo trebaju priznati samome sebi, pred cijelim svijetom, a tek onda možda onome drugome. A to nitko nije naučio.  I svatko je u tom svijetu, kroz godine i desetljeća – zapravo na kraju živio sam – očajnički vapeći za ljubavlju, za društvom, za priznavanjem, za postojanjem samim.

Bol zaplahuje poput namreškanog mora.Hvata i odvlači. otopina iz bočice slijeva se u žilu i preplavljuje bol i muku. Tijelo razumije da to žarenje dere, ali ja ne.

Tommi Ninnunen – Na križanju četiriju cesta

Čak i Finska sama, društvo i država i mentalitet i atmosfera – kroz cijelo jedno stoljeće ogledala se u sudbinama i životima svih tih duša na križanju četiriju cesta.

Žalila sam za svakom otišlom dušom u ovom romanu, jer su otišle kako su i živjele, u samoći, neshvaćeno, nepomireno. Izmučene.  A oni koji su ostajali čak nisu bili u stanju podijeliti ni tugu.

U bolničkoj sobi Johannes me drži za jednu ruku, a Kaarina za drugu. Četrdeset je godina ta žena živjela sa mnom u istoj kući, ali ja još nisam s njom na ti.

Tommi kinnunen – Na križanju četiriju cesta

Ovo ćete čitati s melankolijom, tugom i strepnjom, a ponekad će vas naglo stegnuti oko srca. Kad shvatite koliko se snova žrtvovalo uzaludno, koliko se života potratilo neshvaćeno, koliko je malo potrebno da budeš svoj. Koliko je važan otvoreni um i koliko su strašni ubojice predrasude i samoća. Ubojice snova i želja, nada i budućnosti.

Iako nije laka ni tema ni priča, čita se lagano i bez najave budi čitavu lepezu emocija.

Jer svaka ova priča nosi poruku i nadu, a istovremeno i mučninu i jad. I svaka ova priča je učitelj i lekcija, samo ih je teško shvatiti kroz zatvoreni um i izmučene duše.

Moja velika preporuka, jer stil pripovijedanja je takav da nosi iz jedne godine u drugu, iz razdoblja u razdoblje, i dok nam se pred očima mijenjaju lica, dok kroz nečije tuđe oči gledamo onaj lik od prije, kao da usporedno s njima dišemo i plačemo. I svaku sam emociju osjetila sama, iako one nikad nisu bile pred drugima podastrte. I svaku borbu, i svaku žalost. I težinu budućnosti.

Kisi.

 

 

Kisi.

*********************************************************************************

Tommi Kinnunen

Na križanju četiriju cesta – Goodreads

Izdavač: Hena com

Gdje kupiti – Na križanju četiriju cesta

ONAJ PRAVI – John Marrs

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190206_114808_914

Ellie Ayling. Vaša dodijeljena srodna duša je Timothy, muškarac iz Leighton Buzzarda u Engleskoj.

Molimo Vas da slijedite upute u nastavku e-maila, kako biste mogli vidjeti njegov cjelokupni profil.

Ellie odloži mobitel na stol i zatvori oči. “Samo mi je još ovo trebalo”, promrmlja samoj sebi i isključi uređaj.

John Marrs – Onaj pravi

Hm. Odavno tvrdim da trilere i krimiće radije gledam nego čitam. I nakon Onaj pravi ostajem pri tome, ali to je ionako moj osobni dojam.

Za one koji vole trilere i čitati – Onaj pravi je intrigantno, lako i brzo čitljivo i vrlo zabavno štivo.

A polazi se od teorije da za svakog na svijetu postoji samo jedna osoba. Srodna duša. Ta teorija postaje znanstveno potkrijepljena kad se otkrije da samo dvije osobe na svijetu dijele gen koji označava srodnu dušu. I kad se te dvije osobe sretnu dožive iskustvo trenutačne zaljubljenosti, vatromete, vrtoglavice, iskre, kemiju i sve ono što doživite kad se govori o ljubavi na prvi pogled.

Budući da srodna duša može živjeti i na drugom kraju svijeta, preko aplikacije i slanja uzorka sline, dobijete natrag podatke svoje srodne duše, a nakon toga sve je na vama.

Kompanija koja stoji iza imena “Srodna duša” nakon toga odbacuje svaku odgovornost za posljedice. A posljedice su razne – raspadanja brakova, mogućnost da vas Srodna duša spoji s nekim mnogo starijim ili mlađim od vas, psihopatom, ubojicom, zatvorenikom, nekim istog spola dok ste vi hetero, ili jednostavno s nekim tko živi na drugom kontinentu…

Susreti srodnih duša su jednostavno takvi da veze postanu prejake i ljudi završe istog trenutka u vezi s nekim dotad potpuno nepoznatim…

Nekoliko ljudi koje priča prati dalo je svoj DNA na analizu i Srodna duša je pronašla partnera.

onaj-pravi.jpg

Ali je li sve onako kako izgleda na prvi pogled? Tko će stvarno pronaći ono što želi, što misli da treba? Hoće li im to donijeti sreću ili probleme? Ili će otkrivanjem svoje druge polovice zapravo napokon otkriti istinu o sebi? I kakva je ta istina?

Hoće li zbog svojih postupaka napokon pronaći sigurnost i ljubav ili će samo ugroziti sebe i/ili druge?

Je li činjenica da ste genetski kompatibilni dovoljan razlog za otići s nekim?

Je li vrijedno?

Kompanija “Srodna duša” ima cijeli tim pravnika koji se trude da ljudi za svoje postupke nakon otkrivanja podataka srodne duše – sami snose odgovornost. Postoji dobar razlog zašto je to tako. Na vama je da ga otkrijete.

onaj pravi2

Jedno vam mogu obećati, a to je da vam Onaj pravi sigurno neće biti dosadan. Pratimo nekoliko priča ljudi koji su se okušali u pronalaženju srodne duše i zajedno s njima otkrivamo sve za i protiv ovakvih eksperimenata. Neki su naivni, neki razočarani. Neke priče čak opasne, neke i jezive. Neke su malo i prenevjerojatne za moj ukus, ali to je moja stvar.

Ima u Onaj pravi i dosta toga za zamisliti se. Koliko je pametno igrati se Boga? Koliko daleko smijemo ići kao znanstvenici i petljati se u prirodu? Ako nešto i ima dobre rezultate u nekim segmentima, opravdava li to štetu nastalu na drugoj strani? Imamo li pravo zadirati u neke sfere života i umjetno ih pokušavati “unaprijediti”? Život i povijest su nas nebrojeno puta opomenule da svaki takav “napredak” dolazi uz cijenu. Pitanje je – je li ponekad ta cijena ipak previsoka.

I da li bi, možda, ipak neka otkrića trebala ostati svijetu nepoznata. Barem do trenutka kad svijet postane stvarno spreman…

onaj pravi3

Rekla sam curama da mi je roman malo njaaah… I da još samo fali neka pokojna sestra koja je zapravo sama sebi brat 😀 I dalje to mislim, a ipak sam mu dala četvorku na Goodreads.

Stvarno mislim da su neke priče pretjerane. Isto tako mislim da ne bi tjerale na razmišljanje da nisu takve. Iako trileri nisu moj prvi izbor za čitanje, ovaj ima neku dozu ozbiljnosti i iskreno, nije mi bilo svejedno kad sam došla do kraja. U životu je itekako potreban oprez… U nekim stvarima.

Svakako preporučujem, čak i ako vam se čita nešto za mozak na pašu 😉 Dobar je, zanimljivo napisan i ako malo razmislite, uz sve ljubavne komponente – prilično mračan…

Kisi.

************************************************************************************

John Marrs

Goodreads – Onaj pravi

Izdavač – Fokus na hit

Gdje kupiti – Fokus na hit

The HOUSE With Chicken Legs – Sophie Anderson

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190129_135928_847

My house has chicken legs.Two or three times a year, without warning, it stands up in the middle of the night and walks away from where we’ve been living. It might walk a hundred miles or it might walk a thousand, but where it lands is always the same. A lonely, bleak place at the edge of civilization.

Sophie Anderson – The house with chicken legs

 

Znam da ste svi čuli za Babu Jagu. Strašnu vješticu koja živi u kući s kokošjim nogama, pa ne znaš jel strašnija ona ili kuća. I jede djecu. I nikad ne znaš kad bi se mogla pojaviti, ali jao tebi ako si bio zločest. Ukratko.

No, možda je Baba Jaga nešto potpuno drugačije…. Sudeći po njenoj unuci, Baba je jedno divno, milo stvorenje koje, osim za svoju unuku brine i za mrtve. Baba Jaga je zapravo Vodič mrtvih kroz Vrata prema Zvijezdama. I radi to svaku večer nakon što upale svjetla na lubanjama ograde od kostiju. Ograde koja se svaku večer mora postaviti da bi žive držala podalje i mrtvima osvijetlila put. Baba voli to što radi, ali radi to i zato jer nije dobro da se mrtvi predugo zadržavaju na svijetu, u suprotnom izblijede i nestanu… I duše više ne postoje.

Zato je svaka Jaga Čuvar Vrata koje vode prema zvijezdama. Da bi još malo podržala mrtve u zadnjim trenucima, pogostila ih i saslušala, preuzela njihove priče i dodala njihova sjećanja svojem životu, te ih potom ispratila kroz Vrata.

house.png

A Kuća…. Kuća je naravno živa, svojom magijom štiti svoje ukućane, brine se za njih… Postoji zbog njih. Jage zauzvrat čuvaju Vrata i vode mrtve. Kuća je zato snažna i jaka, a Jage zaštićene i sigurne. I mrtvi zbrinuti.

Budući da su joj roditelji poginuli kad je bila mala, Marinka Jaga je sljedeći Čuvar u kući Babe Jage… Osim što ona to ne želi. Marinka obožava svoju baku i jako voli njihovu kuću. Mislim, kuća može hodati, stvoriti zid gdje treba i preurediti okoliš ili unutrašnjost ako treba, može se igrati, smije se, misli, diše i voli. Naravno da je obožava.

Ali Marinka želi biti slobodna odlučiti o svojoj sudbini. Ne želi voditi mrtve ni biti sljedeći Čuvar Vrata, čak i ako ne treba to biti prije nego navrši barem 100 godina.

Marinka bi radije vrijeme provodila sa živima. Očajnički treba prijatelja, nekoga živog i njezinih godina. Nekoga s kim bi dane provodila kao sva obična djeca, nekoga s kim bi išla u normalnu školu, razgovarala i družila se.

house2.png

Marinka želi pravo na izbor, ali taj izbor, čini se nije njen….

Ili možda jest?

Jednom kad joj vlastita tvrdoglavost i nerazumnost kao posljedicu ishodi to da joj baka nestane kroz Vrata, Marinka ostane sama. Kuća i ona su neutješne, ali se ne razumiju… A Marinka, na pragu puberteta, ponaša se u skladu sa svojim godinama.

Joooj, kako mi je išla na živce. Tvrdoglava, uporna i nedokazana, Marinka je prototip  teenagera u najgoroj fazi. I ponekad je upravo nepodnošljivo sebična i nevjerojatno glupa. Stvarno mi je išla na živce i moram to reći.

Ipak, Marinka je na putu prema vlastitoj zrelosti morala proći dalek put. I to većinom sama, uz povremenu pomoć sa strane, koju je uporno pokušavala iskoristiti za vlastitu tvrdoglavost, ne slušajući što joj se zapravo pokušava objasniti. Koliko uspješno je sazrela, što je putem doživjela, tko su Tatjana i Onekin i kakvu ulogu imaju u Marinkinom životu…

I napokon, tko ili što je zapravo Marinka Jaga, kakvo joj je porijeklo i kakva joj je uloga u daljnjem Jaga životu? Jer biti Jaga znači sudbinsku povezanost s kućom i Vratima. A posljedice neobavljenog posla mogu biti strašne…

Vidjet ćete kad Mitopeja izbaci hrvatsko izdanje, vjerujem čak i ljepše i divno prevedeno ( postoje u knjizi neki nazivi i izrazi koji meni nikako ne funkcioniraju na engleskom i s engleskim 😉 Otprilike ista stvar se događa u Zimskoj noći 😉 )

Sve što mogu reći je, unatoč tome što mi je Marinka išla na živce ( a mislim da je to bilo s razlogom), ovo je divna mala knjiga o sazrijevanju i odrastanju. O učenju na vlastitim pogreškama, o kajanju i opraštanju. O prihvaćanju promjena, o prijateljstvu i ljubavi. O povezanosti, o sigurnosti i odgovornosti. O slobodi, svojoj i tuđoj. O snalažljivosti, o obitelji, o prijateljstvu, o tajnama… O magiji u raznim oblicima. I čaroliji. O životu i smrti i sreći i suzama.

O tome što sve trebamo prihvatiti, a što odbaciti na putu prema zrelosti, i koje sve odgovornosti to sa sobom nosi. O tome da svatko na svom putu treba pomoć. I da ne možemo sve sami. Da nismo uvijek u pravu. I da nam nije neprijatelj svatko tko ima različito mišljenje, da ponekad postoje stvari veće od nas samih. Ponekad treba gledati širom otvorenim očima i proširiti obzor. Jer ponekad nema tko osim nas biti ono što želimo izbjeći.

Kuća s kokošjim nogama je avantura koju nećete lako zaboraviti, i nije bitno koliko vam je godina. Putovanje koje vam predstoji s Jagama je očaravajuće, definitivno prepuno iznenađenja i nipošto monotono. Pouke i lekcije kojih je ova mala knjiga prepuna – bit će vam na korist.

Ne znam hoće li vam se Marinka zavući pod kožu. Ali sigurna sam da Kuća hoće. Kao i Baba Jaga. Kao i Jack I Benji 🙂

Preporuka? O, da ❤

Kisi.

***********************************************************************************

Sophie Anderson

The House with chicken legs

Gdje kupiti trenutno – Bookdepository

Izlazi uskoro – Mitopeja