#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – KLASICI

Ako ste poput mene, jedva ste dočekali listopad, isto kao što ćete jedva dočekati prosinac, barem što se knjiga tiče. Doduše, kod mene je dojam pojačan, budući da se trenutno nalazim u zemlji koja je Halloween izmislila, a da ne pričam da su dućani prepuni prigodnih dekoracija još od početka rujna. Uživam, da 😀 Ko prase 😀

Popis creepy literature je svake godine sve duži, no postoje knjige kojima se uvijek rado vraćam, iako ponekad čekaju mjesecima ili godinama na ponovno čitanje.

No, njih je previše za jedan post, zato je ovo dio prvi. Buahahhahahhahahahahh!

Počinjemo s klasicima, a vi se zavalite na kauč i uživajte. Sigurna sam da nešto od ovog imate i na svojoj polici.

Fotke su preuzete s neta, jer nemam sve ove knjige sa sobom. Za sad će bit ok i ove “službene”.

1, BRAM STOKER – DRACULA

DRACULA_NASLOVNICA

The One & only. Što god mislili o g. Nemrtvom, još uvijek je živ. Doživio je bezbroj ekranizacija, preveden je u cijelom svijetu, reizdanja ima koliko hoćeš i još uvijek je popularan. Imale smo ga i mi za lektiru u našem malom bc. Savršeno paše uz Halloween raspoloženje, pa navalite tko nije. Meni se odavno uvukao pod kožu, ali ako vam g. Abraham nije po ćefu, možda vam doživljaj popravi njegov nasljednik, Mr….

2. DACRE STOKER – DRACULA NEMRTVI i DRACUL

Ok, ovo nisu klasici u klasičnom smislu, ali strpala sam ih tu jer se uklapaju temom i autorom i slijedom događaja i ne možete mi ništa osim buniti se u komentarima ( Nije da ću ih doživjet 😛 )

Dracula Nemrtvi prati daljnji razvoj događaja nakon završetka Dracule. Osim Dacrea, u pisanju ovoga sudjelovao je i Ian Holt.

Cijela ekipa osim jadnog Quincija je na okupu, cca 25 godina kasnije. Mina ne stari, podmladak je odrastao, Jonathan je čudan ko i uvijek, Van Helsing lud, a neprijatelj možda i nije neprijatelj. Odnosno, imaju posla s novim – groficom Bathory koja je dostojan nasljednik Dracule, ako ne i bolji. No, nije ni Dracula ono što ste mislili da jest…. Dalje vam neću reći – nabavite i pod dekicu 🙂

Dracul je priča o Bramu Stokeru. Ne biografija, već fikcija, ali sasvim lijepo zaokružuje čitavu priču. ( Još nisam pročitala, ali baš mjerkam)

3. MARY SHELLEY – FRANKENSTIEN

Bitmap

Ovo znate. Ima i film. Robert de Niro briljira. Priča je svima poznata – dr Frankenstien bi se malo igrao strujom i dokazivao svoje, a rezultat je jedno prilično uznemirujuće sklepano biće koje izgleda nije samo ljuštura, nego ima i osobnost. A to je već jako uznemirujuće.

Knjiga koja nosi mnoga pitanja. Meni vrlo draga knjiga. I prigodna. A uskoro i recenzija jer je, sasvim slučajno, Frankenstein listopadski izbor našeg malog knjižnog kluba ❤

4. ROBERT LOUIS STEVENSON – DR JEKILL & MR HYDE

jekill-615x1024

Pa ako ovo nije dovoljno creepy za listopad, ne znam što jest. Jedna medalja, dvije strane. Lik koji ide u dvije krajnosti, a jedna je grozna. I cijela priča je ko epizoda Zone sumraka, ali je savršeno štivo za trenutno jesensko ozračje i taman se uklapa.

5. EDGAR ALLAN POE – LIGEIA

edgar_Allan_poe

Ma ne mora biti Ligeia. Odaberite bilo što. Halloween je izmišljen zbog takvih kao što je Edgar Allan Poe. Njegovu Annabell Lee sam znala napamet, recitirala Gavrana na satovima književnosti, a pripovjetke gutala. Ako imate želju noćas probdjeti – čitajte Poa. Nesanica zagarantirana. Pogotovo ako ste sami kod kuće 😀

6. OSCAR WILDE – SLIKA DORIANA GRAYA

DORIAN_kora_nova_2017_241

I posljednje, ali ne i najgore – Dorian. Vječito mlad, vječito lijep, ali iskvaren i grešan do srži. Ali sve ima svoju cijenu. I onda nagrabusi jadna slika, ni kriva ni dužna, ali hej – netko mora. Dijabolično i uznemirujuće. Ima i film naravno. Za sve ovo, osim Dacre Stokera postoje ekranizacije, pa je ovo lako mogao biti i popis filmova – ali knjige su knjige 😉

Recimo da su mi ovo omiljeni klasici za ovo doba. No, nastavit će se….

THE CORSET – LAURA PURCELL

My sainted mother taught me the seven acts of corporeal mercy: to feed the hungry; refresh the thirsty; clothe the naked; shelter the traveller; comfort the sick; visit those imprisoned; and bury the dead.

Laura Purcell – The Corset

Uskoro nam Znanje donosi The Silent companions (Nijemi pratitelji) iste autorice, gotički roman koji me oduševio. ( Ali ja padam na takve priče 🙂 )

The Corset sam kupila čim je izašla. Potrajalo je dok nije došla na red, ali sad mi je legla ko budali šamar. Možda i zbog doba godine koje je taman za ovakve priče, a možda i zbog toga jer mi je ovo jedan od omiljenih žanrova, ali The corset je još bolja od The Silent companions.

Dorothea Truelove je bogata nasljednica koja je rano izgubila majku. Ona je lijepa i obrazovana, bogata i uspješna, no ima već 25 godina i još se nije udala. Postoji razlog zašto je tome tako…

People say hate is a waste emotion, a destructive force you can do nothing useful with. They’re wrong. I’ve gripped rage, i’ve wielded it like a weapon. But look at your face, miss. You’ve never hated one of your fellow creatures, have you?

Dorothea Truelove je zapravo mnogo više nego se vidi na prvi pogled. U kontekstu viktorijanskog doba, ona je čudna. Znanstvenica je, bavi se frenologijom, znanošću koja prem obliku glave pokušava objasniti čovjekovo ponašanje, predispozicije i karakter. Dorothea pokušava dokazati da se promjenom ponašanja i karaktera mijenja i oblik glave koji ‘e tada odgovarati novom karakteru. No, njen otac to smatra gubljenjem vremena i sramotom za ženski rod, jer ako se želi udati, trebala bi se baviti modom i sličnim gluparijama. Nije zadovoljan ni time što Dorothea često spominje majku, ljut zbog toga jer se preobratila na kršćanstvo. No, Dorothea čuva uspomenu na nju, njeguje sjećanje i još nije prestala žalovati. Još je progone slike majčine smrti u mukama, od bolesti koja nikad nije potvrđena, a mrtvozornikovo izvješće ne postoji. Zbog toga se drži majčinog popisa sedam činova milosti, od kojih je jedan posjećivanje zatvorenika.

Iako se njenom ocu to ni najmanje ne sviđa, Dorothea će početi posjećivati zatvorenice u Oakgate zatvoru. Tu će dobiti priliku proučavati frenologiju, utješiti one osuđene na smrt, pomoći tim ženama da se promijene…

No, ništa je neće pripremiti na Ruth Butterham. Ruth je šesnaestogodišnjakinja koja je ubila svoju gospodaricu – ženu kojoj je služila kao osobna služavka. No, Ruth je i talentirana švelja koja odbija u ruke primiti konac i iglu, iako je time godinama zarađivala za život. Ili preživljavanje, ovisi s koje strane gledate.

Ruth će Dorothei ispričati priču. Priču toliko strašnu i toliko jezivu, da čak i bez natprirodnih elemanata može proći kao horor. Priču o mučenju, o iskorištavanju, o potlačivanju onih koji si ne mogu pomoći jer nemaju izbora. O sudbini goroj od smrti, o stvarima koje je u svom mladom životu vidjela, proživjela i iskusila. Stvarima koje nitko ne bi trebao doživjeti. O nepravdi, o siromaštvu, o hladnoći i okrutnosti. O mučenju, o gubitku svojih najmilijih… O tuzi prevelikoj da bi je njeno mlado srce moglo probaviti. I o mržnji, dubokoj i hladnoj, mržnji zbog nemoći i bespomoćnosti, mržnji zbog nepravde i straha, zbog gubitka i zbog ljubavi.

Srce mi se paralo dok sam čitala Ruthinu priču, no u isto vrijeme su me prolazili trnci od jeze. Jer Ruth je tvrdila da ona jest ubojica. Da je ubila više puta. I da nisu sve te smrti bile namjerne, jer neko vrijeme nije bila svjesna svoje moći niti da ona odnosi živote. Ruth je ubijala na vrlo specifičan način – iglom i koncem. Tako što bi svoju nemoć, strah, slike koje nije mogla izbiti iz glave – pretočila u šavove. A šavovi su smrtonosni. U najboljem slučaju će onoga tko nosi neki  takav odjevni predmet otjerati u nestabilno stanje uma. U najgorem se umire u mukama. Ruth je svojoj posjetiteljici odlučila ispričati istinu – toliko strašnu i toliko jezivu da sam htjela zaklopiti knjigu u par navrata, ali nisam mogla. Progutala sam The Corset u jednom dahu.

Months? Lord, I beleive I would need years to untangle her soul to my satisfaction. When I think of Ruth, my mind is knotted and thick as tarred rope I found her picking, the very first day. “She does interest me, without a doubt. But I had hoped to meet with a child a little less… mad.”

Priča je to izdaji, o ljubavi i prijateljstvu, o samoći. O hladnoći. Okrutnosti. Ali i ono malo nade koju svi trebamo imati, o tračcima topline i o besmislu života na dnu.

Ruth će pričati, Dorothea slušati. No njena priča se ne poklapa s podacima koje joj priča frenologija i oblik glave. Ruth nema predispozicije za laganje. Ali ipak, njena priča ne može biti stvarnost… Je li luda? Možda je to bijeg od svega što je propatila. Ili njena znanost i nije tako točna? U trenutku kad Dorothea počne sumnjati u vlastito istraživanje, obratit će pažnju i na nelogičnosti u vlastitom životu, što će dovesti do pitanja – kako je njena majka zapravo umrla? I tko se krije iza njenih iznenadnih glavobolja, mučnina i slabosti? I na kraju – je li Ruth stvarno kriva za tolike smrti?

Sometimes you embrace anger, because… because it’s warm, when all around you turns cold.

Dorothea i Ruth – dvije djevojke iz različitih svjetova, koje se u drugačijim okolnostima nikad ne bi srele – na kraju će jedna drugoj biti spas. Jedna će ispričati svoju istinu, a druga napokon otkriti što se krije u njenoj.

A zašto korzet? Korzet ima jednu vrlo specifičnu ulogu u ovoj priči – ali morat ćete je otkriti sami.

It might have been the old corset, beneath my pillow. It might have been the rotting timber of my heart.

The Corset nije samo još jedan roman kojem je svrha utjerati vam strah u kosti. Smješten u viktorijansku Englesku ( moje omiljeno razdoblje), progovara i o odnosu prema ženama, o njihovom mjestu u društvu, o klasnim razlikama. O iskorištavanju sirotinje koju se većinom nije ni tretiralo kao ljude, već kao stoku. O strašnim smrtima u dužničkim zatvorima. O znanosti i njenom napretku. O pravu na dostojanstvo. Ali i slobodan izbor partnera, života, zanimanja. O opasnostima rađanja bez medicinske pomoći.

U jednu jezivu priču Laura Purcell je uplela čitav niz tema od kojih bi svaka bila dovoljna za višesatnu raspravu. U isto vrijeme se za ovaj roman jako dobro pripremila. Jer dok ćete zajedno s Dorotheom sumnjati u uzroke smrti koje Ruth priznaje kao svoje djelo, za svaku od njih zaista postoji znanstveno objašnjenje. No, ipak…. Je li nešto znanstveno objašnjivo samo zato što postoji prikladno objašnjenje?

Najviše me oduševilo što na kraju nisam imala neodgovorenih pitanja, a obično ih imam. I što The Corset ne gubi napetost cijelim svojim tijekom, a istovremeno je poput automobilske nesreće – ne sviđa ti se to što vidiš – ali ne možeš skrenuti pogled.

Ja vam The Corset od srca preporučujem. Slomit će vam srce. Više puta. Pokloniti nadu – onda kad treba. Shrvat će vas, zgaziti i onda ponovno dići samo da bi vas opet natjerao da plačete. No, na kraju – bit će ovo jedno posebno iskustvo. Jezivo.

Preporuka. Kisi ❤

MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga