MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7

NOS4A2 – JOE HILL

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7

VELIČANSTVENI BAZAR I BRAYANOVO ZLATO – PETER V. BRETT

“Glup, pa živ”, rekao je Curk. “Dostava grom štapića uvijek se dobro plaća jer ponekad dostavljač završi u komadima. Prestar sam za takve pizdarije.”

Dok nestrpljivo očekujem nastavak Oslikanog čovjeka, tj drugi dio Ciklusa o demonima, u međuvremenu sam nabavila malu knjižicu s dvije novele, par izbačenih scena, malim rječnikom krasijskog jezika i grimorijem simbola.

Radnjom, ove dvije novele su negdje između prvog i drugog dijela, pa je knjižica tako i nazvana – knjiga 1,5.

Oslikani čovjek mi je otkriće, stvarno sam uživala u cijeloj knjizi, a ova me knjižica još više razveselila jer je skratila čekanje do drugog nastavka. Priče u njoj – Brayanovo zlato i Veličanstveni bazar prate Arlena, prije nego je postao Oslikani čovjek, a nakon što je postao Glasnik.

Brayanovo zlato vodi ga na dug i opasan put, do Brayanove planine, a na brigu su mu povjerena čitava kola grom štapića od kojih baš svaki mora privesti cilju. Putem ga, naravno, čekaju nevolje. Neki dvolični ljudi, neki kukavice. Neki novi demoni. Arlen će se iz svih situacija izvući jači, brži, ali i pametniji. Iako je u ovoj noveli jedva dovoljno star da bude punoljetan – Arlen svaku situaciju koristi za učenje. I upravo to je jedna od osobina koje će ga voditi dalje , ali i spašavati u ključnim situacijama.

“Uvijek napadnu prozor. Isti demoni, svake noći. Stalno očekujem da će jedne noći odustati, ali nikako da nauče.”

U drugoj noveli – Veličanstveni bazar, susrećemo Arlena, sada malo starijeg i iskusnijeg, u potrazi za nestalim gradom Anoch Sunom u vrijeme kad tek naslućuje da bi u se u njemu mogao nalaziti ključ borbe protiv sržnika. I ovdje susrećemo mnoštvo likova, opasnih situacija, nove demone, nova učenja, nove simbole. Arlen iz scene u scenu sve više može i sve više zna.

Nije ubio onog demona kojeg je namjeravao, ali ipak je ubio jednog od njih, što je bilo više nego je itko koga je poznavao mogao reći za sebe. Arlen je pozdravio bol, jer bol je značila da je živ, a da nije trebao biti.

Ove dvije kratke priče same po sebi su pravo osvježenje, ali u knjizi – iako je mala – nalazi se još poslastica – dvije izbačene scene. U jednoj je glavni protagonist Leesha. Scena je izbačena da bi skratila broj stranica knjige, ali jasno mi je zašto je Brettu draga, jer i meni je odlična – prikazuje kako se Leesha pretvara u odlučnu i neustrašivu mladu ženu koja je spremna reagirati kad bi netko drugi podvio rep. Slaba sam na žene koje uzvraćaju udarac, ne mogu si pomoći .

“Dobro razmisli”, rekla je, “kad sutra budeš vrištao na zahodu. Dobro razmisli što će biti sljedeći put kad budem morala doći liječiti Brianne ili djecu zbog tebe. Kosti će ti vrištati a visuljak smežurati kao grožđica. Šepat ćeš prije tridesete.”

Druga scena je izbačena intervencijom urednice jer se nije uklapala u knjigu, ali samostalno djeluje sasvim dobro. Prati Arlena u dobi kad je još bio dječak, a obitelj cijela. Objašnjava donekle ono što će Arlen tek postati, kao da naglašava da mu je to bilo namijenjeno, da od svoje sudbine nije ni mogao pobjeći. A nije ni želio.

Riječnik krasijskog jezika i grimorij simbola samo upotpunjuju dojam i ova me knjižica baš oduševila. Posebno me oduševljava Brettovo pisanje, uz njega se osjećam kao da gledam one stare fantasy filmove, bez mnogo efekata, bez sjaja i fensi kostima – samo znoj, krv i suze. I neprijatelj kojeg treba pobijediti. A životi protagonista su svaki priča za sebe, a opet dio neke veće, moćnije priče.

Sad tek jedva čekam dalje 🙂

Ako još niste, svi ljubitelji fantasy žanra – prvo po Oslikanog čovjeka, a onda nabavite i obu malu knjižicu. Zasad 🙂

Preporuka.

Kisi ❤

JAPODININE MUKE – IVANA DELAČ

IMG_20190722_084957_900

Neka vide kako žene svih slojeva mogu stajati rame uz rame. Grofica koja upravlja tvornicom, izumiteljica, novinarka i urednica, te supruga i majka, jedna pored druge.

Ivana Delač – Japodinine muke

Japodina je zakon 😉

Ako volite Zagorku, Steampunk, početak XX st, sufražetkinje i začetak ideje da žene kao takve mogu sve što i muškarci, pa i voditi posao – ovo je roman za vas.

Osim što je Zagorka očito bila inspiracija pri pisanju Japodine, ono što me još više oduševilo je to što je roman napisan tako da jednostavno ne možete stati. Nema praznog hoda, sve se odigrava u kratkom roku, bez nepotrebnih pauza, svaka stranica je bitna. Pročitala sam ga brzo i cijelo vrijeme mi je držalo pažnju.

A volim i steampunk. I parne strojeve. I struju.

I sad vam nije jasno o čemu laprdam, jel 😀

Ok.

Grofica Japodina von Reinhardt je jedina nasljednica tvornice Reinhardt Karlovac, koja se bavi proizvodnjom dijelova za strojeve. Godina je 1904., u alternativnoj povijesti kad je normalno voziti se cepelinom i paročijama, a parni stroj je osnova razvoja strojeva.

Roditelji su joj umrli, ona se nije udala (što je već samo po sebi skandal i povod za neprimjerene poglede i šaputanja po Karlovcu). Kad su Karlovčani, a i šire shvatili da Japodina ne kani vođenje tvornice prepustiti nekom muškarcu, a još manje joj pada na pamet da se zbog toga uda, posao joj počinje propadati.

Malo tko želi surađivati sa ženom. Još manje će ih priznati da je sposobna za sve što i svaki muškarac jer to je nečuveno.

Japodina je u škripcu. Plaće kasne, njen dug lihvaru raste. Ako uskoro ne sklopi neki dobar posao  – radnici neće dobiti plaće, ona neće imati za koga izrađivati djelove, i njen život, kao i životi njenih radnika – otići će kvragu. Ako je prije toga ne sredi zelenaš kojem mora vratiti priličan dug.

Ne, Japodina von Reinhardt se ne predaje.

Ivana Delač – Japodinine muke

Zato će potrošiti i više novaca no što si može priuštiti da bi otišla u Zagreb na izložbu izuma, odlučna da sklopi bilo kakav posao koji bi joj pomogao da spasi tvornicu i sebe.

Taj odlazak u Zagreb promijenit će joj život. Na bolje ili na gore? Ovisi s koje strane gledate.

Vidjet će najnovije izume, upoznat će se sa strujom koju je Nikola Tesla upravo izumio, vozit će se u paročiji, cepelinu i pohoditi predstave i domjenke.

Sin vlasnika tvornice Bakrenija poklonit će joj svoju naklonost – no, s kojim ciljem? Zbog toga što je uistinu cijeni ili se tu krije nešto što ima veze s njegovim ocem, čovjekom zastarjelih nazora koji je direktni krivac za njenu tešku situaciju?

Upoznat će Mariannu Cindek  – novinarku i urednicu Zagrebačkog tjednika (što je skandalozno jer je žena i nosi hlače), Luciju Vetranovič, mladu i uspješnu izumiteljicu ( opet žena, cccc), obje sufražetkinje koje osim prijateljstva, Japodini nude i članstvo i pomoć u pokretu za ženska prava…

I naposljetku, pojavit će se tajanstveni Rus, s ponudom koju Japodina neće moći odbiti. Potreban joj je novac. Kad shvati što je potpisala, već je prekasno…

No, ona je vlasnica tvornice. Odgovorna za svoje radnike. Ne smije odustati, jer su igri mnogo gore stvari od gubitka novca, ali mora zaštiti svoje radnike i sebe. A ni novac koji je u igri nije malen…

Sufražetska solidarnost… Ni izdaleka ne razumiješ što to znači, zar ne? 

Ivana Delač – Japodinine muke

Hoće li joj to uspjeti? 🙂 I koliko je ta žena zapravo sposobna izboriti se za ono što joj  je važno?  Koliko naše odluke u ovom trenutku utječu na situaciju kasnije, i jesmo li svjesni toga? Ali opet – hoće li posljedice one nedonesene odluke biti još gore?

Teška pitanja. Teški odgovori….

Dotakla se Ivana Delač ovdje nekoliko tema o kojima bi se dalo raspravljati i roman je odličan. No, meni se ne raspravlja, ja sam stvarno uživala u priči. Prvo zato jer pokriva povijesno razdoblje kad se stvarno svašta događalo, industrijski razvitak je napredovao brzinom munje i  naravno da je bilo podrške, ali i protivljenja i skeptika. Pokretali su se radnički pokreti, prava žena su napokon bila tema rasprava u kružocima.

Likovi su ovdje vrlo stvarni. Od krvi i mesa, vješto okarakterizirani i vrlo zanimljivi.  Situacije u kojima se nalaze su kompleksne, intrigantne i nimalo banalne. A opet, vrlo je lagan i čita se brzo.

Moja preporuka svakako 🙂

Aha, da – postoji tamo i neki zmaj…. Ne sviđa mi se baš previše.

Kisi.

 

****************************************************************************

Ivana Delač

Japodinine muke

Hangar7