USPAVANE LJEPOTICE – STEPHEN KING & OWEN KING

IMG_20190825_160355_964

Čak i s te udaljenosti, miris te bijele tvari bio je vrlo snažan i uznemiravao je time što se u njemu miješalo: u tom je mirisu bilo i krvi i tkiva, inteligencije i gladi, kao i elemenata duboke, duboke zemlje, jazbine svih jazbina. A što spava na tome velikom ležaju? Posve sigurno ne lisica, u to je bio uvjeren.
Stephen King & Owen King – Uspavane ljepotice

Ajde, napokon sam gotova s ovim 😀 I ovih 720 stranica vrijedi za 3 knjige, budući da sam je čitala 2 tjedna.

Nije kriva knjiga. Krivo je preseljenje u drugu državu, skakanje, namještanje, premještanje i umor.

No, bez obzira što sam je svako toliko morala napuštati i raditi nešto drugo, ili se onesvijestila od umora – cijelo to vrijeme mi je držala pažnju i zapravo sam jedva čekala svaki slobodni trenutak da joj se vratim.

King kao King, ne ide bez barem malo mistike i fantasy elemenata, ali za razliku od većine njegovih djela ( od kojih većinu nisam pročitala – mea culpa – ali hoću s vremenom 😀 ) – ovdje ima neusporedivo manje makljaže nego inače. ( Iako je ima, naravno – bez toga ne može 😛 )

Jednog dana, koji je počeo kao sasvim običan dan, počele su kružiti vijesti da se neke žene u staračkom domu negdje u Australiji nisu probudile. Nisu mrtve, samo spavaju. Ali se ne bude. Što je čudno. A čudno je i što im se oko glave stvorila neka vrsta kukuljice koja postaje sve deblja.

Što je to? Kakva je to zaraza? Virus? Masovna histerija?

Do trenutka kad Michaela Cotes, etablirana novinarka krene izvještavati o fenomenu koji pogađa samo žene, tzv virus je već dobio ime – Aurora. Stanje postaje alarmantno. Do tog trenutka jasno je već da žene ne smiju zaspati. Jer ako zaspu, neće se probuditi. Bolest pogađa sve, i male bebe i djecu i starice i žene u naponu snage.

Michaelina majka – Janice Coates – glavna je i odgovorna u ženskom zatvoru Dooling, u gradiću Dooling u Zapadnoj Virdžiniji.

Lila Norcross na čelu je policije. Njen suprug – Clint Norcross – zatvorski je psihijatar.

Virus je i u zatvoru počeo uzimati maha kad se odjednom odnekud pojavila Evie Black, polugola i bosa. Nitko je ne poznaje, ali ona poznaje sve. Ubila je 2 muškarca snagom superheroja, prate je noćni leptiri, a rane joj zacjeljuju neočekivanom brzinom. Lila ju je dopratila, Janice primila u zatvor, a Clint će u nadolazećim danima odigrati ključnu ulogu.

Većina žena će zaspati. Evie Black također, no ona se budi kao i prije. Neke će ostati budne, ali ne i uračunljive.

Neke od onih koje su zaspale odlaze u neko drugo, mjesto. Bolje? Pravednije? Tko o tome odlučuje? Jedna od njih je i Lila, šerifica koja je u nekom trenutku, nakon par dana nespavanja, nakon nekih napokon riješenih stvari sa suprugom i sinom – odlučila da je preumorna. I probudila se na drugom mjestu, s nekim drugim obavezama. U nekom drugom, a opet istom svijetu. Boljem? Ili samo mirnijem u početku? A stići će i druge žene. I Janice. I zatvorenice. Od kojih ćete svaku posebno upoznati.

Tko ili što je zapravo Evie? Ona koja tvrdi da je tek poslanica? Ona koja je možda, a možda i nije sve ovo izazvala? Što želi? I zašto?

Dužnosnik Wettermore zabilježio je dio njezina buncanja: Crna Anđelica uspela se iz korijenja i spustila s granja. Prsti su joj smrt, a kosa puna paučine, dok je san njezino kraljevstvo.

Možda se sama Priroda napokon pobunila protiv ljudi, protiv onoga što joj prijeti? Ili je Evie možda tek upozorenje? Test?

I kako će muškarci, koji ostaju bez žena, kćeri, majki, djevojaka – kako će se oni sa situacijom? Izazivanjem kaosa? Hoće li moći mirno sagledati opcije? I kako će se nositi s nezbježnim?

Svi oni imaju svoje male tajne, neke samo njima logične ideje i poneke nedovršene poslove.

Ali nekako će zaključiti da se sve više-manje vrti oko Evie… I što će onda? Hoće li je zaštititi? Uništiti? Iskoristiti? Ili će nas sve skupa na kraju iznenaditi? 🙂

Neke od tih žena istovremeno postoje u dva svijeta. No, ako prestaneš postojati u bilo kojem od njih, prestaneš u oba. Je li muškarcima olakotna okolnost što to ne znaju? Ili možda ipak ne?

Jednom davno živio je neki neobični i nepoznati zatvorski psihijatar koji se odijevao samo u crno, te je istrčao u noć i legao posred jednog traka međudržavne autoceste. Trailwaysov autobus dojurio je upravo tim trakom i riješio ga svih muka, pa su svi ostali živjeli sretno ili možda nisu, no to više nije bio problem tog čudnog i nepoznatog zatvorskog psihijatra. Svršetak.

Uspavane ljepotice je knjiga koja ima neke svoje sitne nedostatke – rat između spolova je dočaran s idejom i priznajem da ima svoju vlastitu logiku, ali većinom generalizira. No, budući da prikazuje jednu alternativnu stvarnost – meni je to bilo ok.

Druga stvar je ta što na kraju nisam dobila sve odgovore koje sam željela, ali to kod mene često završi s par neodgovorenih pitanja.

No kad se sve zbroji, ovo je jedan napet i intrigantan triler s mnoštvom likova i polako građenom napetošću. Ima i košmara i nadrealnih elemanata, a mene se nekim stvarima lako kupi.

Malo se zamisliš. O stoljećima ženske potlačenosti, o tome kakav bi svijet bio kad bi nadvladala ne rasa, nego spol. Bi li muškarci uništili ratovanjem i svađom i posljednju mogućnost spasa čovječanstva? Bi li žene bile bolje i dogovaranjem postigle više? No, kakav bi to bio svijet kad bi jedan spol i dalje bio potlačen? Jesu li muškarci zavrijedili milo za drago nakon stoljeća upravljanja svijetom, a da je jedini rezultat svega to što svijet polako ide kvragu?

Kako spriječiti propast? Je li ovo knjiga koja na neki uvrnuti način ponavlja opći potop?

I što bi se zapravo dogodilo kad bi SVE žene zaspale? Koja je poanta svega?

Što je Evie? Je li ona stvarno samo poslanik koji odrađuje nečiju zapovijed i ako je tome tako – čiju? Jesmo li mi samo igračka u rukama nekog moćnijeg i starijeg i što želi od nas? Kako se i zašto moramo – ponovno – iskupiti?

Zanimljiva je ovo knjiga 🙂 Možete je čitati kao triler i triler će biti . Ali, ako želite – možete o njoj promišljati i pronaći ćete više od jedne teme za raspravu. Svakako bi bila dobar izbor za neki book club.

A onda – i King je King. U suradnji ili bez. Uživala sam. Sviđa mi se. Preporuka 🙂 ❤

Nailaziš na razna stvorenja u dubini zemlje, daleko ispod ostataka planina koje su rudari uništili, stvorenja bez očiju koja su slobodnija nego što si ti ikada bila. Jer žive kako žele, Jeanette. Ispunjeni su u toj tami. Sve su ono što žele biti.

Kisi.

***********************************************************************************

Stephen King & Owen King

Uspavanje ljepotice

Znanje

Preveo: Damir Biličić

DRACULA – BRAM STOKER

IMG_20190607_113951_295

Dobrodošli u moju kuću! – ponovio je. Uđite slobodno. Osjećajte se kao kod svoje kuće, i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite.!

Bram Stoker – Dracula

 

Naš mali knjižni klub u svibnju je izabrao Draculu.

Znamo da je Dracula klasik. Napisan koncem 19. st, Dracula se uklapa u onaj romantizirani gotički stil pisanja, a Abraham Stoker je upravo tim romanom dospio u sam svjetski vrh književnosti.

Dracula je ekraniziran nebrojeno puta. Od onih prvih, nijemih filmova s Belom Lugosijem, do posljednjeg pravog Stokerovog Dracule – onog Copollinog iz 1992. Kasnija ostvarenja su po meni ili loša ili nemaju veze s izvornom verzijom.

Stoker je Draculu napisao kao epistolarni roman. Cijelu radnju pratimo kroz pisma ili dnevničke zapise nekoliko protagonista – Jonathana i Mine Harker, Lucy Westenra, dr. Sewarda, dr. Van Helsinga.

Meni je Dracula jedan od najdražih romana, iako moram priznati da gledano iz današnje perspektive – mjestimice je malo naporan (Van Helsing), mjestimice malo nelogičan (transfuzija), a ponekad i potpuno šašav.

No, kad bi danas ponovno išli čitati parsto godina stare klasike, vjerojatno bi za većinu njih mislili isto.

-Ja sam Dracula, i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni zrak je studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.

Bram Stoker – Dracula

Dracula je klasična priča borbe dobra i zla, u ovom slučaju natprirodnog zla. Stoker je Draculi – moćnom, natprirodnom, mračnom biću suprotstavio građansku obitelj i prijatelje, sve odreda hrabre, inteligentne i neustrašive ljude. Putenu ljubav suprotstavio je onoj čistoj, bračnoj i prijateljskoj.  Svjetlo je suprotstavio tami. Razum nagonima. Vampirizam vjeri.

I dobro je pobijedilo, a svjetlo se probilo.

Priču dobro znamo.  Jonathan Harker, mladi odvjetnik, pozvan je u Transilvaniju srediti papire oko kupnje posjeda u Londonu. Stari grof Dracula je naumio preseliti svoje djelovanje u moderniji, suvremeni svijet. No, budući da je višestoljetni vampir, Dracula ne može šetati po danu, ne jede i ne pije vino… I često se u Jonathanovom društvu čudno ponaša, sve dok ovaj ne shvati da je zapravo zatvorenik i da neće tako lako povratiti slobodu jer postaje sve jasnije s čim ovdje ima posla. U isto vrijeme, u Londonu je ostala Mina Harker, Jonathanova zaručnica, trenutno kod prijateljice Lucy Westenra i njene bolesne majke.

-Pripazite – reče – pripazite da se ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite.

Bram Stoker – Dracula

Dracula uspije otputovati, Jonathan uspije pobjeći, a Lucy se počinje čudno ponašati… Do trenutka kad društvo shvati što se događa s Lucy, dolaska Van Helsinga i pokušaja pomoći, Lucy je već izgubljena. Dracula je krenuo u napad.

Nakon toga, kad se povežu konci, kad se skupe ostali dijelovi priče, kad se povežu ljudi – počinje lov na višestoljetno zlo, lov u kojem su na kocki ljudske duše…

Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela d zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja Lucynoj dražesnoj čednosti.

Bram Stoker – Dracula

Ne čudi me da je upravo priča o vampiru stekla svjetsku slavu i prepričavana u toliko mnogo romana. Vječni život, krv kao život, mistika tame, sve su to teme koje su stoljećima zanimljive ljudskom rodu. U svakom narodu, na svakom kontinentu, u svim starim predajama naći ćete neki oblik vampira. Možda je stvar u iskonskom zlu, možda je to ono što od davnina ljude privlači, neka tamna, moćna ideja o postojanju s one strane prihvatljivog, dobrog, onog što se pristoji.  Možda je zapravo to ono što ljude privlači – ono što se ne smije. Uz onu ideju da možda nekako možemo prevariti smrt. I postojati u nekom drugom, moćnijem, mračnijem, obliku…

No, i to zlo je ukorijenjeno u dobrom, pa Stokerov Dracula u svojoj pravoj smrti pronalazi mir. Od davnina je ljudima u prirodi poigravati se onim što je onkraj razuma, s one strane dokazivog i stvarnog. Pa i težnja za iskupljenjem duša. Ako sagledamo sa svih strana, je li Dracula stvarno i do kraja proklet? Je li zbilja u njegovoj naravi sama srž zla? Ili je njegova sudbina nešto sasvim slučajno, neželjeno, i je li duboko u njegovom biću zapravo skrivena težnja da se oslobodi okova koji ga vuku na dno?

Dracula je i jedan jako dobro istražen roman. Opisi krajolika, imena mjesta, povijest, načini putovanja, sve je točno. Podloga za roman je napravljena fantastično.

I što reći? 100 i kusur godina kasnije povijest Vlada Dracule se stalno nanovo upoznaje, dvorac je najposjećenije mjesto u Transilvaniji, a roman je čitan i ekraniziran i opet ekraniziran.

Svako malo negdje iskrsne ponovno. Kao inspiracija je beskrajan. A ja ga volim još odmalena, kad je bio strašni lik iz filmova strave i užasa. No, malo su ga omekšali u zadnje vrijeme. Sad ima dušu. I voli. A i priča mu je stvarnija 🙂

No, Stoker je Stoker. Bez obzira što mislili o romanu, o načinu pisanja, priči, nadnaravnim stvorenjima ili žanru kao takvom – mislim da bi ga ipak trebalo pročitati.

Dracula je Dracula. S jedne strane ona mračna, tamna strana ljudske težnje za vječnim životom, za slobodom, za zabranjenim –  a s druge? S druge sve ono što je “dozvoljeno”. Ono što je prihvaćeno kao ispravno. Ono što pokazujemo javnosti da izbjegnemo osudu.

Istina je, kao i uvijek – negdje u sredini.

Pročitati, naravno 🙂

Kisi.

 

*****************************************************************************

Bram Stoker

Dracula

Šareni dućan

 

 

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

 

img_20181212_125749_1401.jpg

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

 

 

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam,  nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

durga1

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

durga2

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja  – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ.  Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom 

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj

 

 

 

 

Everything under – Daisy Johnson

IMG_20180904_122313_386

The places we are born come back. They disguise themselves as migraines, stomach aches, insomnia. They are the way we sometimes wake falling, fumbling for the bedside lamp, certain everything we’ve built has gone in the night. We become strangers to the places we are born. They would not recognize us but we will always recognize them. They are marrow to us; they are bred into us. If we were turned inside out there would be maps cut into the wrong side of our skin. Just so we could find our way back. Except, cut wrong side into my skin are not canals and train tracks and a boat, but always: you.

Daisy Johnson – Everything under

 

Sve što sam o Everything under pročitala prije nego sam je naručila je to da je u užem izboru za Man booker i njezin kratak sadržaj na koricama. Koji mi se svidio. Sve što sam znala o Daisy Johnson je onih par informacija koje su isto na koricama.

Sve u svemu, očekivala sam prilično potresnu i bolnu priču o napuštenom djetetu i njegovom (ili u ovom slučaju njezinom) traganju za majkom koja je jednog dana otišla i nije se vratila. Očekivala sam psihološku dramu, traume, teret odbačenosti, potragu i dvojbe i suprotstavljanja i sve što ide u paketu. Nekakav mračniji psihološki roman s elementima fantastike? Možda.

Ne mogu reći da sve to nisam dobila. Jesam. Sve to i još malo više.

Ali.

Nisam, stvarno nisam očekivala ovo. Nikad nisam pročitala nešto ovakvo.

Sve što mogu reći – Daisy Johnson je genije.

Everything under je u samoj svojoj srži zapravo kanaliziranje klasične grčke tragedije sa svim njenim uzrocima, posljedicama i tamnom stranom ljudske prirode. Čak i samo ime glavne junakinje – Gretel, nije slučajno.

Neću vam reći što je u pitanju jer stvarno mislim da je ključno da prije čitanja to ne znate. Iako sam kasnije čitala neke recenzije koje otkrivaju o čemu se radi – probajte prvo pročitati knjigu bez da znate tu informaciju.

Jer ovaj put, radnja je smještena u Englesku, a likovi nisu baš crno-bijeli niti točno onakvi kakvi se pojavljuju u originalu i treba malo vremena da bi se uhvatila nit vodilja u cijeloj priči. I dobro je da priču pratimo bez ikakvih očekivanja.

Zato jer se sve kockice fino poslože baš u tom trenutku kad treba.

everythingpng

Zapravo je prilično teško sumirati Everything under. Krećemo se naprijed i unatrag u vremenu i skačemo iz jednog razdoblja u drugo.

Radnja prati Gretel koja je već godinama otuđena od majke. Sarah je, jednog dana kad je Gretel navršila 16 – jednostavno otišla. Gretel sad ima 32 i sve te godine traži majku, raspituje se kod ljudi koji su je možda znali, zove bolnice i mrtvačnice – ali Sarah je jednostavno nestala. Gretel većinu vremena pokušava shvatiti razloge, događaje, pokušava pojmiti što je dovelo do toga, koje su to tajne koje joj majka nikad nije rekla… Čak i njeno sjećanje s godinama postaje selektivno – sjeća se njihovog života na rijeci, svih enciklopedija koje je čitala kao mala, sjeća se njihovog izmišljenog jezika koji su razumjele samo njih dvije, jer su samo njih dvije godinama i postojale na svijetu – barem što se njih ticalo. U neku ruku vjeruje da je taj izmišljeni jezik odredio njihove sudbine. Jer ih je izolirao od drugih. Jer je morala naučiti ponovno govoriti kad je Sarah otišla. Sjeća se u magli i neobičnog dječaka imenom Marcus koji je jedne zime proveo mjesec dana s njima na brodu – i Bonaka. Bonak je nešto što je godinama progonilo rijeku, nešto što je prijetilo iz dubine i tame, nešto što je sa sobom vuklo trulež i strah i smrt. Nešto čega su se bojale. S vremenom je Bonak postao pojam svega što ih je plašilo…

Gretel se ne sjeća svih pojedinosti, ali osjeća da bi Marcus mogao biti ključan za događaje koji su uslijedili… A i za neke prije. Ni ne zna koliko je u pravu.

Uzevši nekoliko dana slobodno na poslu – sad radi kao leksikograf što pokazuje koliko su joj riječi i dalje važne – kreće u potragu nakon jednog telefonskog poziva i jednog e-maila za koji vjeruje da joj ga je poslala majka. Nema vremena ni mjesta ni nikakve određene informacije, pa Gretel kreće na jedino mjesto gdje nije tražila – rijeku.

Koga će pronaći blizu rijeke, tko je zapravo Marcus i kako je s događajima povezana izvjesna Fiona – žena koja je živjela blizu Marcusove obitelji i kako je utjecala na Marcusov život…

Je li odluka da pronađe majku bila dobra odluka, iako jedan dio njenog bića ne želi da je ikad pronađe, barem ne živu…

Koje i kakve mračne tajne obavijaju ovu obitelj, gdje je Gretelin otac i kakve veze imaju prethodni i naknadni događaji sa svim ljudima upletenima u priču…

I na kraju – tko je Sarah i zašto je otišla?

everything1

Daisy Johnson je stvorila jedinstvenu priču, punu mračne simbolike. Obrađuje kompleksne odnose majke i kćeri, njihovu povezanost i gotovo bolestan odnos u slučaju Gretel i Sarah… Obrađuje problematično djetinjstvo na više razina, odnos roditelja i djeteta kad se uloge napokon zamjene – (Sarah u starosti pati od demencije) Od Daisy svakako očekujem još remek djela.

Priča je puna zagonetki, simbolike, svaki detalj je važan i tek nakon par poglavlja shvatiš kako se i zašto uklapa u priču. Simbolika i njeno značenje se otkriva u slojevima, a simbolično je sve i sve ima nekoliko značenja – voda i brod koji ne plovi jer mu je pokvaren motor, Bonak, riječi, susjeda koja ima dar da vidi budućnost, pas koji prati Gretel…

Sve se u nekom trenutku uklopi i sjedne na svoje mjesto u ovoj mračnoj, slojevitoj i na momente uznemirujućoj priči. Nikad nisam čitala nešto ovakvo. Uvukla me baš kao svaki dobar fantasy roman, osim što je ovaj prilično uznemirujuć na više razina. Ponekad sam sklapala oči da ne pročitam neke stvari za koje sam znala da slijede… I mogla sam samo mirno promatrati kako se preda mnom razvija cijeli spektar osjećaja i senzacija – skoro ne dišući. Od straha, gađenja, uznemirenosti, do tuge, boli i suza…

Iskreno, voljela bih da ova knjiga uđe barem u uži krug nominacija. Jer je jednostavno – neodoljiva u svojoj tami i razarujuća u svoj svojoj ogoljelosti ljudske prirode i ljudskih nagona.

A na kraju, ispod svega, ovo je zapravo priča o obitelji i identitetu, ljubavi i sudbini. Grčka tragedija, psihološki triler, horor i ljubavna priča u jednom.

I ne zamjerite ako vam se ne svidi, isto tako mislim da nije za svakoga.

Kisi.

************************************************************************

O Daisy johnson

Goodreads ocjena: Everything under

Ostale recenzije: Goodreads

Gdje kupiti:  Book Depository