Tag: horor

LISINA KORA – JELENA HRVOJ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.

Ono što sam napisala jučer na stranici je svakako istina.

Jelena Hrvoj izdala je zbirku kratkih priča. I ta zbirka kratkih priča je u najmanju ruku – čudna.

Iako nisam od takve forme inače, što znači da se vjerojatno neću zavaliti ispred kamina uz kavu s jednom takvom zbirkom, Lisinu koru sam pročitala cijelu.

Da, Komplicirana ulica zaslužuje svoje ime, pokazat će se svima koji nastave šetati još malo. I premda se nekima šetnja na početku učinila dužom, baš svi se začude kako li je samo kratka kad ugledaju kraj ulice. Kad ugledaju tamo gdje nema dalje. Ali prije kraja dolazi nam još malo zbilje. Na kraju ulice, kao i na svakome kraju, vodi se vječna borba jeseni i zime.

Komplicirana bajka

I to više manje redom kako su priče i nastajale. Neki put zato da vidimo kud to vodi, neki put jer je trebalo snimiti glas, u većini slučajeva jer ih je Jelena često i objavljivala kao post na društvenim mrežama ili samo poslala da pročitam…

Pojedinačno, one su bile odraz Jeleninog trenutka inspiracije i teme koja ju je trenutno opsjedala. Zajedno… Pa, recimo da idu u neke malo zlokobnije sfere.

Ako ste pratili Jelenin dosadašnji rad, onda vam je jasno da ovdje nećete naći cvjetiće i leptiriće. U prijevodu, ove priče nisu lijepe. Nisu ni nježne. A definitivno nisu ni upakirane u celofan.

Na dan kad su u nekim domovima okićena drvca prohujao sam svijetom. Lebdio sam pored sudbina i rasplinuo se sa zalaskom sunca. Ja sam vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam i milovat ću lica bogatih i siromašnih. Milovat ću lica bogatih srcem i siromašnih dušom. Ja sam vjetar i nigdje ne nedostajem, a ipak zastajem.

Moje ime je vjetar

Ne, nisu to ni horor priče, iako ima i takvih elemenata. Strašne jesu. Jezive povremeno i sablasne. Neke su i morbidne.

No nisu tu zato da bi vas prolazila jeza, iako ćete vjerojatno reagirati upravo tako. Nisu ovakve ni zato da osjetite gađenje ili užas, ali mogu vam garantirati da ćete se zbog nekoliko upravo tako osjećati.

Ipak, svaka od njih pisana je alegorijski. Njihovo značenje nikad nije jednoznačno i nije samo odraz Jelenine mašte i svjetonazora, ono je odraz društva u kojem živimo i možda će ih svatko od vas shvatiti drugačije.

   „Da i ne. Jedan dio tebe umro je odavno. Drugi dio tebe odlučio je proživljavati teške trenutke i pokušati promijeniti nepromjenjivo. On sada živi u petlji vremena i događaja. Tko zna, možda postoji i dio tebe koji će ove karte iskoristiti kako treba.“ Djevojka se nasmije, prebaci brzinu i stisne papučicu gasa. „A možda je i svaki život samo petlja. Tko će ga znati.“

Lisina kora 

Neke od njih pričaju o temeljnim zakonima na kojima počiva ovaj naš ljudski zivot, onima koje najčesće zaboravljamo – da moraš nešto dati da bi nešto dobio, da je žrtva obično razmjerna nagradi, da u svima nama postoji nesto mračno i nedokučivo i zlokobno – podsvijest koja je često zanijekana i zanemarena, ignorirana dok ne preuzme cijelog tebe – upravo zato jer nije prihvatljiva. Nije uračunljiva. Stvara nelagodu i kao takva je nepoželjna, ignorirana i neshvaćena. Ali traži svoje i gladna je…
A gladan stvor je posebno opasan.

Neke druge nose jasno upozorenje o tome kamo nas ljudskost koju često ne prihvaćamo u cjelini, onakvu kakva jest sa svim svojim ludilom – kamo nas može odvesti ako ne pripazimo. Gdje će nas zaskočiti mrak koji je oduvijek tu, ali se pravimo da ga ne vidimo. Da ne postoji. Da živi samo u pricama, dok nas ne potpuno preuzme jer smo ga tako dugo gurali u kut.

Odveli su ga početkom Svibnja. Na dan kad svijet je cvao, a nebo bilo kristalno plavo. Uz zvuke teških stopala i udaranja po drvu. Odveli su ga bez nade da će se vratiti. Ali sada, sada ostaju ruke. Grube i spretne. Ostaju one i ploča šaha, koja će možda jednoga dana postojati u svijetu bez rata, u svijetu bez krvava snijega i pored sjemenja maslačka.

Rat na ploci saha

Postoj strip o Dylanu Dogu – slavnom istraživacu noćnih mora. Gutala sam te stripove kao klinka i još ih volim. Slično sam se osjećala čitajući Lisinu koru – uvijek na rubu jezivog, uvučena u neku epizodu nečije tuđe podsvijesti, mračnu stranu nečije priče – uvijek na rubu, ali ne upadneš do kraja. A onda shvatiš da ta priča i nije baš skroz tuđa i da ima i tebe unutra….

Jelena gotovo nikad ne piše nježno ni dirljivo, iako u njenim romanima postoje takvi trenuci. Često ih doživim jače nego kad čitam neku mekšu literaturu. Ali upravo tom svojom brutalnošću, time što riječima ogoljuje i priznaje da u nama postoji i tama, temama koje su na prvi pogled presurove i tjeraju nas da okrenemo glavu i zatvorimo oči – upravo time dopire do svijesti, do ljudskosti, do srži postojanja, bivanja čovjekom, prihvaćanja.

Justicija. Posljednja. Uglavljena pod teške kamene stijene, statična, Rajem dana i Paklom pomilovana. Justicija bijaše ono što svakog dijeli od vječnog mira i beskrajnog pada. A sastavili su je na lice simbolike same. Justicija bijaše zrcalo, lice čiste istine, ovijena okvirom od zlata i srebra. On zaustavi se i pogleda lice svoje dok zlato i srebro stadu se izvijati. Dvije zmijske glave, ona od zlata i ona od srebra, podignu se u ravninu njegova srca, tamo gdje počinje istinski sud. Vitice vinove loze tada se pretvore u niti od šećera.

Justicija

Isto je i s ovim pričama. Ne želim analizirati jednu po jednu, mnogo ih je i to ću ostaviti vama.
Ipak, mogu vam otkriti da su meni najdraže cak dvije – Moje ime je vjetar i Komplicirana bajka.
Zašto? A to zahtijeva još jedan tekst 🙂

I da, svim ljubiteljima kratkih priča, strasnih priča, uvrnutih priča, čudnih priča…. Preporuka 😀

Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.

AMERIČKI BOGOVI – NEIL GAIMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Pačemu stojite na vratima?, upita ženski glas. Shadow pogleda preko ramena Černoboga, k starici koja je stajala iza njega. Bila je niža i krhkija od sestre, ali kosa joj je bila duga i još uvijek zlaćana. “Ja Zorja Jutrenjaja”, reče. “Gdo vidjol stajat’ tako u predvorju. Dajte, uđite, dođite u boravak, ovuda, donjet ću vam kave, dajte, uđite ovuda.

Ako malo razmislite o svemu što znate o SAD-u, morate priznati da amerikanci kao narod zapravo i ne postoje. Kao autentičan narod, u ovom obliku koji sad tamo stanuje. Jer, zapravo – svi su oni porijeklom iz Europe, Afrike, Azije, Južne Amerike… Svih ostalih kontinenata. Različitih kontinenata, različitih naroda, različitih bogova.

A bogovi žive dok ih se ljudi sjećaju. Dok ih još poštuju. Dok izvode stare rituale i ceremonije njima u čast, pa čak i one brutalne. One gdje se prinosi žrtva u krvi. Jer krv ima najveću moć, čak i ako prođu stoljeća.

A u Americi…. Ljudi su dolazili iz svih krajeva svijeta. U obećanu zemlju. Zato što ih se prognalo. Da budu radna snaga. Mnogo ih je bilo roblje. Neki su na kraju uspjeli, neki nisu. Neki su nestali u nepovrat, neki ostavili naslijeđe. No svi su oni sa sobom donijeli svoje bogove, svoja vjerovanja i svoje obrede.

Stoljeća su prošla, stari bogovi blijede i stare i moraju se prilagoditi smanjenoj moći i jedva postojećem utjecaju kojeg još imaju na ljude i njihova sjećanja. Vjerovanja blijede. Ustupaju mjesto novim bogovima tehnologije, interneta, televizije, igrica. Onih koji uspješno zadržavaju pažnju ljudi u moderno doba i koji traže prevagu u ovom svijetu u kojem više nema mjesta za stare religije.

Ali stari bogovi ne žele predati rat. Ima u njima još onoga što mogu dati, iako je zapravo strah od nestajanja ono što će ih pokrenuti ovaj, posljednji put.

Kod američke je povijesti bitno shvatiti to, zapiše g. Ibis u svoj u kožu uvezan rokovnik, da je ona izmišljena, da je to pojednostavljena skica uglavnom namijenjena djeci, ili ne baš pozornima. Najvećim dijelom je neprovjerena, nezamišljena, nedomišljena, prikaz predmeta, a ne predmet sam.

I nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete na istom mjestu pronaći Černoboga, Odina i sve tri Zorje, Ozirisa, Anubisa, Totha i Bast, Anansija i Irskog leprekona i afričke bogove, Kali, Ostaru i mnoge druge, zajedno sa svojim obredima, karakterima i htijenjima. Nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete ih naći ujedinjene u istom cilju – opstati.

Kao što je Amerika jedina zemlja u kojoj svi ovi bogovi mogu postojati u isto vrijeme, u kojoj svi narodi mogu živjeti u isto vrijeme i dijeliti novu, zajedničku povijest, vjerojatno je i Neil Gaiman jedini autor kojem je ovakva ideja mogla pasti na pamet.

Postoje anđeli i postoje ljudi, koje je Alah stvorio od blata, a postoji i ognjeni narod, džini.

Stari bogovi nestaju. Stare navade se zaboravljaju. Ono što su nekad bila moćna božanstva, sad su tek blijede sjene, ostarjele i posivjele, lišene nekadašnjeg sjaja. Njihove originalne inačice koje žive u zemljama gdje se originalno štuju su nešto bolje prošle, no sve to je u opasnosti od novih bogova koji polako preuzimaju svijet.

I tu na scenu nastupa Shadow. Shadow je proveo 3 godine u zatvoru kao dobrovoljno žrtveno janje za tuđe zločine. Kad ga napokon puste zbog dobrog vladanja, saznat će da mu je supruga poginula, a s njom i njegova nada u bolju budućnost.

No kad upozna tajanstvenog Wednesdaya, ekscentričnog starca koji ne odustaje i prihvati njegovu poslovnu ponudu, život će mu krenuti u sasvim drugom smjeru. Vodi se rat. A Shadow ima ključnu ulogu. I tako dok polako ulazi u svijet drevnih božanstava, mitoloških bića i davnih običaja, Shadow sve više otkriva o sebi samome i postaje ono što je oduvijek bila njegova uloga u ovom svijetu novih bogova.

Ovo su bogovi na koje se zaboravilo, pa su sada praktički mrtvi. Mogu se pronaći samo u suhoparnim povijesnim zapisima. Nema ih, nijednog više nema, ali njihova imena i obličja ostaju s nama.

Nemojte misliti da ćete Američke bogove pročitati začas. Niti da je ovo neka priča puna akcije. Više sliči na polagani triler u kojem se bitni elementi otkrivaju polako, polako… Dok usput upoznajete i sve se više vežete uz likove, jednog po jednog. Oduševilo me to polagano upoznavanje, stavljanje drevnih božanstava u moderni kontekst, ideja o njihovom životu u ovom dobu kad ih se ljudi sjećaju još samo iz povijesnih udžbenika, ako su imali sreće. Sviđa mi se kako Neil polako gradi napetost, sve dok ne ujedini mitologiju, krimić i triler u jednom i svima nam preda jedini završetak koji je logičan.

Nisam poznata po strpljivosti, ali ovu sam knjigu čitala polako, pokušavala upiti svu njenu zamršenost i ostati na tragu niti vodilje. Toliko mnogo je starih obreda u ovome, nekih koje sam morala istraživati usput da bih sve povezala (vi ne morate, sasvim se dobro prati priča i bez toga), svih mogućih mitologija koje postoje, (mene oduvijek privlače slavenska, keltska i nordijska). Toliko je mnogo prenesenih značenja, skrivenih poruka i zamršenih odnosa. Ali sve to je samo pojačalo moju glad za znanjem, pa sad uz nordijsku, keltsku i slavensku čitam i o afričkoj kulturi.

Proći će više od 100 godina prije no što Leif Sretni, sin Erika Crvenog, iznova ne otkrije tu zemlju i nadjene joj ime Vinland. Njegovi ga bogovi već očekivaše pri dolasku: Tyr, jednošaki, i sivi Odin, galženjački bog, i Thor od gromova. Bijahu ondje. Čekahu.

Shadow mi je prirastao srcu. I Černobog i Bjelebog i Wendesday u svim svojim oblicima. I sve tri Zorje, pa čak i Sweeney čija priča me rastužila. Ali i SAD. Ostalo je mnogo od one atmosfere koja nam je poznata iz starih filmova, onih priča s ceste. Mjesta koja njima znače povijest. Sjećanja na neka druga vremena dok se istodobno tražimo u ovima.

Ima ova priča svoju pouku, nekoliko njih. No, ono što je najljepše u njoj je put kojim je do nje došla. Ovo je epsko putovanje, u kojem svako božansko biće ima svoju svrhu, pa čak i oni koji su od početka držali fige u džepu. Priča je ovo u kojoj se vraćaju stari dugovi, nakratko zaustavljaju stare svađe. U kojoj se svaki djelić mitološkog svemira nastoji zadržati u svojoj izvornoj priči dok stvara novu, onu s kojom će opstati.

Jesu li u tome uspjeli, saznajte sami 🙂 Ne mogu vam obećati da će se svima svidjeti, Gaiman piše svojim stilom. A ova priča je na trenutke izgubljena sama u sebi iako se dosta dobro s tim nosi.

Za one koji ne znaju, Američki bogovi su osvojili nagrade Hugo, Nebula, Bram Stoker i Locus. Ali to nisu ovi Američki bogovi. Inačica koja je osvojila sve ove nagrade je skraćena, ona na koju su ga izdavači nagovorili. Ovo pred vama, ovo koje sam ja čitala je cjeloviti tekst, Mitopejino izdanje – to je ona prvotna verzija koju je Gaiman od početka htio tiskati kao takvu. Ne znam što je izbačeno iz ove verzije, ali iskreno, nakon ovog nisam ni zainteresirana. Meni je ovo bilo prekrasno putovanje i stvarno bih ga preporučila svakom tko voli ovakav stil pisanja i ovakve teme. Ne bih mijenjala ni jednu stranicu.

U koji žanr bih strpala ovo? Ne znam 🙂 Nisu znali ni oni koji su Bogovima dali nagrade, pa je osvojeno svašta – sf i horor i fantastika… Dodala bih ja tu i malo trilera, pa čak možda i krimića. SF ipak nije.

Američke bogove ste već imali prilike čitati, u prijevodu istog čovjeka, ali u izdanju nikad prežaljenog Algoritma. Što se i kako promijenilo i kakva je bila ta prva verzija, prije Mitopeje – pročitajte u eseju koji je baš jučer objavljen na Mitopejinim stranicama. (Ovo spada u kategoriju – ako želite znati više.)

A jeste li čuli kakav joj je uvez? Čaroban, poput priče koju skriva unutar sebe. Često to koristim kad treba fotkati otvorenu knjigu jer ima savitljiv hrbat. Možete s njom što god hoćete. Lomiti ga kako god hoćete. I opet ostaje isti. Kao i Shadow 🙂

I još samo jedno, prije nego uzmete u ruke Američke bogove – mooožda, samo možda, malo zavirite u sve moguće mitološke priče kojih se možete sjetiti…. Jer sve ćete ih na kraju ovdje naći 🙂

Kisi 🙂

Mnogo puta si mi pomogao, reče ona.

I pomogoh ti i odmogoh, otpovrne škiljavi neznanac. Poput vjetra smo. Pušemo u oba smjera.

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

BONE CHINA – LAURA PURCELL

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Love is fragile, my mother once said. It can break. Maybe that is true for some people. Not for me. My love is a grasping thing.

Lauru ste nedavno upoznali u Nijemim pratiteljima. Moram priznati da nekako jedva čekam da napiše nešto, navukla me. Njeni romani su my kind of creepy.

Kad bih morala poredati po tome koliko su jezivi, Nijemi pratitelji su uvjerljivo na prvom mjestu, ali moram reći i da, osim kroz paranormalne pojave, ostala dva romana dodaju i neku drugu dimenziju strave – onu ljudsku.

The corset mi je bio još bolji od Pratitelja, a Bone china je tu negdje – malo slabiji od ostala dva, ali ipak….

The entire house is mad. From the maids in the kitchen to the simpleton trapped in the nursery, it is all completely and utterly mad.

Ova priča se odvija u 2 vremenska perioda – sadašnjost je negdje oko kraja 19 st, kad mlada Hester Why pobjegne od vlastite prošlosti u zabit gdje je nitko ne poznaje i zaposli se kao njegovateljica i osobna služavka staroj dami – Louise Pinecroft. Hester bježi od onoga što je bila i što je učinila, bježi od vlastite savjesti, od prošlih poslodavaca, od postupaka kojih se srami.

This is the bitterest winter I can recall. Too cold, even for snow. A world washed innocent and white might bring me some comfort, but no – this is the season of sleet and gunmetal skies. Everything is grey and cold. It is like purgatory, like my heart.

Zato je i prihvatila poziciju u mjestu gdje je nitko ne poznaje, gdje je neće povezati s njenim nekadašnjim imenom.

Louise Pinecraft je čudna starica. Vječito sjedi u primaćoj sobi svoje kuće, bez upaljene vatre, na ledenoj hladnoći i zuri u porculan izložen kraj nje. Nikakve molbe ni nagovaranja ne prolaze da bi joj se objasnilo da mora na spavanje, a ne pomaže ni sila, jer starica je usprkos svom izgledu i prilično žilava. Hester je mislila da će se s vremenom moći nositi s njenim muhama, no ništa je nije pripremilo na čudne događaje koji obavijaju kuću i njezine stanare. Vani se sprema sniježna mećava koja prijeti zatvoriti ulazna vrata i tjednim zatočiti stanare Morrvoren kuće unutra.  A unutar kuće su brave koje odbrojavaju ulaske i izlaske u trenucima kad nitko ne prolazi kroz vrata, štićenica koju odgaja sluškinja i koja, usprkos zrelim godinama nosi odjeću primjerenu djetetu,a tako se i ponaša, priče i predaje o bićima iz narodnog folklora, zlo koje vreba, porculan koji izgleda ima svoju priču….

Nešto tu opasno ne valja. A to što ne valja seže u prošlost.

His beleif is that fairies, or goblins, mermaids, pixies, ghosts – all of them – are the same at heart. Creatures of the devil. Enchanting, whispering in ears that are eager to listen.

40 godina ranije Rose Pinecroft i njen otac su jedini preživjeli od obitelji koju je pokosila tuberkuloza. Njen otac u svojoj boli pokušava otkriti lijek za tu, tada opaku bolest i dolazi do zaključka da će pacijentima pomoći boravak na otvorenom i morski zrak, pa nekoliko pokusnih pacijenata smjesti u spilje pokraj kuće koju je upravo kupio baš zbog položaja pokraj mora.

Pacijenti stignu, Dr Pinecroft počinje eksperiment, ali u tom kraju još žive legende i predaje o malim ljudima i njihovoj zlobi, o otmicama i zamjenama, o nečemu što vreba iz mraka i donosi smrt. Jesu li predaje istinite? Jesu li vjerovanja stvarna? Što se to događalo prije 40 godina, a dovelo je Rose Pinecroft do granice ludila? I hoće li Hester uspjeti sačuvati ono malo što je ostalo od njenog?

Što je ovdje zapravo na stvari – ludilo ili u svakoj legendi čuči istinita priča, sila koja je opasnija i moćnija od pukog praznovjerja?

What we desire and what we have lost. Are they not always the same?

Jezivosti ovom romanu ne nedostaje. Laura vješto balansira između prošlosti i sadašnjosti i servira nam ludu priču o osveti i ludilu, o narodnim predajama i životu bez izbora. Ali najviše od svega me svaki put kupi to što su likovi u njenim romanima uvijek puni propitkivanja samih sebe, gonjeni prošlošću ili nekim novim dvojbama, što nikad nisu crno bijeli i što se junački nose sa svojim nadnaravnim mukama.

It’s unlucky to cut down an ash tree, because of what they represent: the past, present and future, all as one. There’s a … timelessness to them.

Pa tako nikad ne dobijete horor zbog horora, dobijete priču koju možete shvatiti doslovno ili preneseno, priču koja je možda fikcija, ali u kojoj uvijek ima barem zrno istinitih događaja ili osoba ili vremena. I dobijete likove čiji životi su gotovo opipljivi, napisani jezikom koji vas uvuče u priču bez zadrške. Just like that.

Pa, ako su vam se svidjeli Nijemi pratitelji…. Nadam se da će nam naši izdavači prevesti i ostale romane Laure Purcell, a ako ste nestrpljivi – trk na Amazon 🙂 Ili već nekud.

Kisi ❤

NOS4A2 – JOE HILL

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

❤

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7

USPAVANE LJEPOTICE – STEPHEN KING & OWEN KING

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190825_160355_964

Čak i s te udaljenosti, miris te bijele tvari bio je vrlo snažan i uznemiravao je time što se u njemu miješalo: u tom je mirisu bilo i krvi i tkiva, inteligencije i gladi, kao i elemenata duboke, duboke zemlje, jazbine svih jazbina. A što spava na tome velikom ležaju? Posve sigurno ne lisica, u to je bio uvjeren.
Stephen King & Owen King – Uspavane ljepotice

Ajde, napokon sam gotova s ovim 😀 I ovih 720 stranica vrijedi za 3 knjige, budući da sam je čitala 2 tjedna.

Nije kriva knjiga. Krivo je preseljenje u drugu državu, skakanje, namještanje, premještanje i umor.

No, bez obzira što sam je svako toliko morala napuštati i raditi nešto drugo, ili se onesvijestila od umora – cijelo to vrijeme mi je držala pažnju i zapravo sam jedva čekala svaki slobodni trenutak da joj se vratim.

King kao King, ne ide bez barem malo mistike i fantasy elemenata, ali za razliku od većine njegovih djela ( od kojih većinu nisam pročitala – mea culpa – ali hoću s vremenom 😀 ) – ovdje ima neusporedivo manje makljaže nego inače. ( Iako je ima, naravno – bez toga ne može 😛 )

Jednog dana, koji je počeo kao sasvim običan dan, počele su kružiti vijesti da se neke žene u staračkom domu negdje u Australiji nisu probudile. Nisu mrtve, samo spavaju. Ali se ne bude. Što je čudno. A čudno je i što im se oko glave stvorila neka vrsta kukuljice koja postaje sve deblja.

Što je to? Kakva je to zaraza? Virus? Masovna histerija?

Do trenutka kad Michaela Cotes, etablirana novinarka krene izvještavati o fenomenu koji pogađa samo žene, tzv virus je već dobio ime – Aurora. Stanje postaje alarmantno. Do tog trenutka jasno je već da žene ne smiju zaspati. Jer ako zaspu, neće se probuditi. Bolest pogađa sve, i male bebe i djecu i starice i žene u naponu snage.

Michaelina majka – Janice Coates – glavna je i odgovorna u ženskom zatvoru Dooling, u gradiću Dooling u Zapadnoj Virdžiniji.

Lila Norcross na čelu je policije. Njen suprug – Clint Norcross – zatvorski je psihijatar.

Virus je i u zatvoru počeo uzimati maha kad se odjednom odnekud pojavila Evie Black, polugola i bosa. Nitko je ne poznaje, ali ona poznaje sve. Ubila je 2 muškarca snagom superheroja, prate je noćni leptiri, a rane joj zacjeljuju neočekivanom brzinom. Lila ju je dopratila, Janice primila u zatvor, a Clint će u nadolazećim danima odigrati ključnu ulogu.

Većina žena će zaspati. Evie Black također, no ona se budi kao i prije. Neke će ostati budne, ali ne i uračunljive.

Neke od onih koje su zaspale odlaze u neko drugo, mjesto. Bolje? Pravednije? Tko o tome odlučuje? Jedna od njih je i Lila, šerifica koja je u nekom trenutku, nakon par dana nespavanja, nakon nekih napokon riješenih stvari sa suprugom i sinom – odlučila da je preumorna. I probudila se na drugom mjestu, s nekim drugim obavezama. U nekom drugom, a opet istom svijetu. Boljem? Ili samo mirnijem u početku? A stići će i druge žene. I Janice. I zatvorenice. Od kojih ćete svaku posebno upoznati.

Tko ili što je zapravo Evie? Ona koja tvrdi da je tek poslanica? Ona koja je možda, a možda i nije sve ovo izazvala? Što želi? I zašto?

Dužnosnik Wettermore zabilježio je dio njezina buncanja: Crna Anđelica uspela se iz korijenja i spustila s granja. Prsti su joj smrt, a kosa puna paučine, dok je san njezino kraljevstvo.

Možda se sama Priroda napokon pobunila protiv ljudi, protiv onoga što joj prijeti? Ili je Evie možda tek upozorenje? Test?

I kako će muškarci, koji ostaju bez žena, kćeri, majki, djevojaka – kako će se oni sa situacijom? Izazivanjem kaosa? Hoće li moći mirno sagledati opcije? I kako će se nositi s nezbježnim?

Svi oni imaju svoje male tajne, neke samo njima logične ideje i poneke nedovršene poslove.

Ali nekako će zaključiti da se sve više-manje vrti oko Evie… I što će onda? Hoće li je zaštititi? Uništiti? Iskoristiti? Ili će nas sve skupa na kraju iznenaditi? 🙂

Neke od tih žena istovremeno postoje u dva svijeta. No, ako prestaneš postojati u bilo kojem od njih, prestaneš u oba. Je li muškarcima olakotna okolnost što to ne znaju? Ili možda ipak ne?

Jednom davno živio je neki neobični i nepoznati zatvorski psihijatar koji se odijevao samo u crno, te je istrčao u noć i legao posred jednog traka međudržavne autoceste. Trailwaysov autobus dojurio je upravo tim trakom i riješio ga svih muka, pa su svi ostali živjeli sretno ili možda nisu, no to više nije bio problem tog čudnog i nepoznatog zatvorskog psihijatra. Svršetak.

Uspavane ljepotice je knjiga koja ima neke svoje sitne nedostatke – rat između spolova je dočaran s idejom i priznajem da ima svoju vlastitu logiku, ali većinom generalizira. No, budući da prikazuje jednu alternativnu stvarnost – meni je to bilo ok.

Druga stvar je ta što na kraju nisam dobila sve odgovore koje sam željela, ali to kod mene često završi s par neodgovorenih pitanja.

No kad se sve zbroji, ovo je jedan napet i intrigantan triler s mnoštvom likova i polako građenom napetošću. Ima i košmara i nadrealnih elemanata, a mene se nekim stvarima lako kupi.

Malo se zamisliš. O stoljećima ženske potlačenosti, o tome kakav bi svijet bio kad bi nadvladala ne rasa, nego spol. Bi li muškarci uništili ratovanjem i svađom i posljednju mogućnost spasa čovječanstva? Bi li žene bile bolje i dogovaranjem postigle više? No, kakav bi to bio svijet kad bi jedan spol i dalje bio potlačen? Jesu li muškarci zavrijedili milo za drago nakon stoljeća upravljanja svijetom, a da je jedini rezultat svega to što svijet polako ide kvragu?

Kako spriječiti propast? Je li ovo knjiga koja na neki uvrnuti način ponavlja opći potop?

I što bi se zapravo dogodilo kad bi SVE žene zaspale? Koja je poanta svega?

Što je Evie? Je li ona stvarno samo poslanik koji odrađuje nečiju zapovijed i ako je tome tako – čiju? Jesmo li mi samo igračka u rukama nekog moćnijeg i starijeg i što želi od nas? Kako se i zašto moramo – ponovno – iskupiti?

Zanimljiva je ovo knjiga 🙂 Možete je čitati kao triler i triler će biti . Ali, ako želite – možete o njoj promišljati i pronaći ćete više od jedne teme za raspravu. Svakako bi bila dobar izbor za neki book club.

A onda – i King je King. U suradnji ili bez. Uživala sam. Sviđa mi se. Preporuka 🙂 ❤

Nailaziš na razna stvorenja u dubini zemlje, daleko ispod ostataka planina koje su rudari uništili, stvorenja bez očiju koja su slobodnija nego što si ti ikada bila. Jer žive kako žele, Jeanette. Ispunjeni su u toj tami. Sve su ono što žele biti.

Kisi.

***********************************************************************************

Stephen King & Owen King

Uspavanje ljepotice

Znanje

Preveo: Damir Biličić

DRACULA – BRAM STOKER

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190607_113951_295

Dobrodošli u moju kuću! – ponovio je. Uđite slobodno. Osjećajte se kao kod svoje kuće, i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite.!

Bram Stoker – Dracula

 

Naš mali knjižni klub u svibnju je izabrao Draculu.

Znamo da je Dracula klasik. Napisan koncem 19. st, Dracula se uklapa u onaj romantizirani gotički stil pisanja, a Abraham Stoker je upravo tim romanom dospio u sam svjetski vrh književnosti.

Dracula je ekraniziran nebrojeno puta. Od onih prvih, nijemih filmova s Belom Lugosijem, do posljednjeg pravog Stokerovog Dracule – onog Copollinog iz 1992. Kasnija ostvarenja su po meni ili loša ili nemaju veze s izvornom verzijom.

Stoker je Draculu napisao kao epistolarni roman. Cijelu radnju pratimo kroz pisma ili dnevničke zapise nekoliko protagonista – Jonathana i Mine Harker, Lucy Westenra, dr. Sewarda, dr. Van Helsinga.

Meni je Dracula jedan od najdražih romana, iako moram priznati da gledano iz današnje perspektive – mjestimice je malo naporan (Van Helsing), mjestimice malo nelogičan (transfuzija), a ponekad i potpuno šašav.

No, kad bi danas ponovno išli čitati parsto godina stare klasike, vjerojatno bi za većinu njih mislili isto.

-Ja sam Dracula, i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni zrak je studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.

Bram Stoker – Dracula

Dracula je klasična priča borbe dobra i zla, u ovom slučaju natprirodnog zla. Stoker je Draculi – moćnom, natprirodnom, mračnom biću suprotstavio građansku obitelj i prijatelje, sve odreda hrabre, inteligentne i neustrašive ljude. Putenu ljubav suprotstavio je onoj čistoj, bračnoj i prijateljskoj.  Svjetlo je suprotstavio tami. Razum nagonima. Vampirizam vjeri.

I dobro je pobijedilo, a svjetlo se probilo.

Priču dobro znamo.  Jonathan Harker, mladi odvjetnik, pozvan je u Transilvaniju srediti papire oko kupnje posjeda u Londonu. Stari grof Dracula je naumio preseliti svoje djelovanje u moderniji, suvremeni svijet. No, budući da je višestoljetni vampir, Dracula ne može šetati po danu, ne jede i ne pije vino… I često se u Jonathanovom društvu čudno ponaša, sve dok ovaj ne shvati da je zapravo zatvorenik i da neće tako lako povratiti slobodu jer postaje sve jasnije s čim ovdje ima posla. U isto vrijeme, u Londonu je ostala Mina Harker, Jonathanova zaručnica, trenutno kod prijateljice Lucy Westenra i njene bolesne majke.

-Pripazite – reče – pripazite da se ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite.

Bram Stoker – Dracula

Dracula uspije otputovati, Jonathan uspije pobjeći, a Lucy se počinje čudno ponašati… Do trenutka kad društvo shvati što se događa s Lucy, dolaska Van Helsinga i pokušaja pomoći, Lucy je već izgubljena. Dracula je krenuo u napad.

Nakon toga, kad se povežu konci, kad se skupe ostali dijelovi priče, kad se povežu ljudi – počinje lov na višestoljetno zlo, lov u kojem su na kocki ljudske duše…

Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela d zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja Lucynoj dražesnoj čednosti.

Bram Stoker – Dracula

Ne čudi me da je upravo priča o vampiru stekla svjetsku slavu i prepričavana u toliko mnogo romana. Vječni život, krv kao život, mistika tame, sve su to teme koje su stoljećima zanimljive ljudskom rodu. U svakom narodu, na svakom kontinentu, u svim starim predajama naći ćete neki oblik vampira. Možda je stvar u iskonskom zlu, možda je to ono što od davnina ljude privlači, neka tamna, moćna ideja o postojanju s one strane prihvatljivog, dobrog, onog što se pristoji.  Možda je zapravo to ono što ljude privlači – ono što se ne smije. Uz onu ideju da možda nekako možemo prevariti smrt. I postojati u nekom drugom, moćnijem, mračnijem, obliku…

No, i to zlo je ukorijenjeno u dobrom, pa Stokerov Dracula u svojoj pravoj smrti pronalazi mir. Od davnina je ljudima u prirodi poigravati se onim što je onkraj razuma, s one strane dokazivog i stvarnog. Pa i težnja za iskupljenjem duša. Ako sagledamo sa svih strana, je li Dracula stvarno i do kraja proklet? Je li zbilja u njegovoj naravi sama srž zla? Ili je njegova sudbina nešto sasvim slučajno, neželjeno, i je li duboko u njegovom biću zapravo skrivena težnja da se oslobodi okova koji ga vuku na dno?

Dracula je i jedan jako dobro istražen roman. Opisi krajolika, imena mjesta, povijest, načini putovanja, sve je točno. Podloga za roman je napravljena fantastično.

I što reći? 100 i kusur godina kasnije povijest Vlada Dracule se stalno nanovo upoznaje, dvorac je najposjećenije mjesto u Transilvaniji, a roman je čitan i ekraniziran i opet ekraniziran.

Svako malo negdje iskrsne ponovno. Kao inspiracija je beskrajan. A ja ga volim još odmalena, kad je bio strašni lik iz filmova strave i užasa. No, malo su ga omekšali u zadnje vrijeme. Sad ima dušu. I voli. A i priča mu je stvarnija 🙂

No, Stoker je Stoker. Bez obzira što mislili o romanu, o načinu pisanja, priči, nadnaravnim stvorenjima ili žanru kao takvom – mislim da bi ga ipak trebalo pročitati.

Dracula je Dracula. S jedne strane ona mračna, tamna strana ljudske težnje za vječnim životom, za slobodom, za zabranjenim –  a s druge? S druge sve ono što je “dozvoljeno”. Ono što je prihvaćeno kao ispravno. Ono što pokazujemo javnosti da izbjegnemo osudu.

Istina je, kao i uvijek – negdje u sredini.

Pročitati, naravno 🙂

Kisi.

 

*****************************************************************************

Bram Stoker

Dracula

Šareni dućan

 

 

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

 

img_20181212_125749_1401.jpg

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

 

 

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam,  nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

durga1

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

durga2

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja  – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ.  Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom 

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj

 

 

 

 

Everything under – Daisy Johnson

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180904_122313_386

The places we are born come back. They disguise themselves as migraines, stomach aches, insomnia. They are the way we sometimes wake falling, fumbling for the bedside lamp, certain everything we’ve built has gone in the night. We become strangers to the places we are born. They would not recognize us but we will always recognize them. They are marrow to us; they are bred into us. If we were turned inside out there would be maps cut into the wrong side of our skin. Just so we could find our way back. Except, cut wrong side into my skin are not canals and train tracks and a boat, but always: you.

Daisy Johnson – Everything under

 

Sve što sam o Everything under pročitala prije nego sam je naručila je to da je u užem izboru za Man booker i njezin kratak sadržaj na koricama. Koji mi se svidio. Sve što sam znala o Daisy Johnson je onih par informacija koje su isto na koricama.

Sve u svemu, očekivala sam prilično potresnu i bolnu priču o napuštenom djetetu i njegovom (ili u ovom slučaju njezinom) traganju za majkom koja je jednog dana otišla i nije se vratila. Očekivala sam psihološku dramu, traume, teret odbačenosti, potragu i dvojbe i suprotstavljanja i sve što ide u paketu. Nekakav mračniji psihološki roman s elementima fantastike? Možda.

Ne mogu reći da sve to nisam dobila. Jesam. Sve to i još malo više.

Ali.

Nisam, stvarno nisam očekivala ovo. Nikad nisam pročitala nešto ovakvo.

Sve što mogu reći – Daisy Johnson je genije.

Everything under je u samoj svojoj srži zapravo kanaliziranje klasične grčke tragedije sa svim njenim uzrocima, posljedicama i tamnom stranom ljudske prirode. Čak i samo ime glavne junakinje – Gretel, nije slučajno.

Neću vam reći što je u pitanju jer stvarno mislim da je ključno da prije čitanja to ne znate. Iako sam kasnije čitala neke recenzije koje otkrivaju o čemu se radi – probajte prvo pročitati knjigu bez da znate tu informaciju.

Jer ovaj put, radnja je smještena u Englesku, a likovi nisu baš crno-bijeli niti točno onakvi kakvi se pojavljuju u originalu i treba malo vremena da bi se uhvatila nit vodilja u cijeloj priči. I dobro je da priču pratimo bez ikakvih očekivanja.

Zato jer se sve kockice fino poslože baš u tom trenutku kad treba.

everythingpng

Zapravo je prilično teško sumirati Everything under. Krećemo se naprijed i unatrag u vremenu i skačemo iz jednog razdoblja u drugo.

Radnja prati Gretel koja je već godinama otuđena od majke. Sarah je, jednog dana kad je Gretel navršila 16 – jednostavno otišla. Gretel sad ima 32 i sve te godine traži majku, raspituje se kod ljudi koji su je možda znali, zove bolnice i mrtvačnice – ali Sarah je jednostavno nestala. Gretel većinu vremena pokušava shvatiti razloge, događaje, pokušava pojmiti što je dovelo do toga, koje su to tajne koje joj majka nikad nije rekla… Čak i njeno sjećanje s godinama postaje selektivno – sjeća se njihovog života na rijeci, svih enciklopedija koje je čitala kao mala, sjeća se njihovog izmišljenog jezika koji su razumjele samo njih dvije, jer su samo njih dvije godinama i postojale na svijetu – barem što se njih ticalo. U neku ruku vjeruje da je taj izmišljeni jezik odredio njihove sudbine. Jer ih je izolirao od drugih. Jer je morala naučiti ponovno govoriti kad je Sarah otišla. Sjeća se u magli i neobičnog dječaka imenom Marcus koji je jedne zime proveo mjesec dana s njima na brodu – i Bonaka. Bonak je nešto što je godinama progonilo rijeku, nešto što je prijetilo iz dubine i tame, nešto što je sa sobom vuklo trulež i strah i smrt. Nešto čega su se bojale. S vremenom je Bonak postao pojam svega što ih je plašilo…

Gretel se ne sjeća svih pojedinosti, ali osjeća da bi Marcus mogao biti ključan za događaje koji su uslijedili… A i za neke prije. Ni ne zna koliko je u pravu.

Uzevši nekoliko dana slobodno na poslu – sad radi kao leksikograf što pokazuje koliko su joj riječi i dalje važne – kreće u potragu nakon jednog telefonskog poziva i jednog e-maila za koji vjeruje da joj ga je poslala majka. Nema vremena ni mjesta ni nikakve određene informacije, pa Gretel kreće na jedino mjesto gdje nije tražila – rijeku.

Koga će pronaći blizu rijeke, tko je zapravo Marcus i kako je s događajima povezana izvjesna Fiona – žena koja je živjela blizu Marcusove obitelji i kako je utjecala na Marcusov život…

Je li odluka da pronađe majku bila dobra odluka, iako jedan dio njenog bića ne želi da je ikad pronađe, barem ne živu…

Koje i kakve mračne tajne obavijaju ovu obitelj, gdje je Gretelin otac i kakve veze imaju prethodni i naknadni događaji sa svim ljudima upletenima u priču…

I na kraju – tko je Sarah i zašto je otišla?

everything1

Daisy Johnson je stvorila jedinstvenu priču, punu mračne simbolike. Obrađuje kompleksne odnose majke i kćeri, njihovu povezanost i gotovo bolestan odnos u slučaju Gretel i Sarah… Obrađuje problematično djetinjstvo na više razina, odnos roditelja i djeteta kad se uloge napokon zamjene – (Sarah u starosti pati od demencije) Od Daisy svakako očekujem još remek djela.

Priča je puna zagonetki, simbolike, svaki detalj je važan i tek nakon par poglavlja shvatiš kako se i zašto uklapa u priču. Simbolika i njeno značenje se otkriva u slojevima, a simbolično je sve i sve ima nekoliko značenja – voda i brod koji ne plovi jer mu je pokvaren motor, Bonak, riječi, susjeda koja ima dar da vidi budućnost, pas koji prati Gretel…

Sve se u nekom trenutku uklopi i sjedne na svoje mjesto u ovoj mračnoj, slojevitoj i na momente uznemirujućoj priči. Nikad nisam čitala nešto ovakvo. Uvukla me baš kao svaki dobar fantasy roman, osim što je ovaj prilično uznemirujuć na više razina. Ponekad sam sklapala oči da ne pročitam neke stvari za koje sam znala da slijede… I mogla sam samo mirno promatrati kako se preda mnom razvija cijeli spektar osjećaja i senzacija – skoro ne dišući. Od straha, gađenja, uznemirenosti, do tuge, boli i suza…

Iskreno, voljela bih da ova knjiga uđe barem u uži krug nominacija. Jer je jednostavno – neodoljiva u svojoj tami i razarujuća u svoj svojoj ogoljelosti ljudske prirode i ljudskih nagona.

A na kraju, ispod svega, ovo je zapravo priča o obitelji i identitetu, ljubavi i sudbini. Grčka tragedija, psihološki triler, horor i ljubavna priča u jednom.

I ne zamjerite ako vam se ne svidi, isto tako mislim da nije za svakoga.

Kisi.

************************************************************************

O Daisy johnson

Goodreads ocjena: Everything under

Ostale recenzije: Goodreads

Gdje kupiti:  Book Depository