Tag: folklor

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤