Tag: veljača

THE ALICE NETWORK – KATE QUINN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

I will not tell you one single solitary fact about my work, my friends, or the woman I was arrested with. But I will tell you this – Rene Bordelon. YOu’re a gullible fool. You’re a terrible lover. And I HATE Baudelaire.

1915. godine, devetnaestogodišnja Eve Gardiner prihvaća ponudu Britanske vojske koja će joj omogućiti da učini nešto više. Za sebe, za svoju zemlju, protiv agresora čiji napadi bijesne diljem Europe – prvi put. Eve Gardiner koja ima govornu manu – muca, ali zato govori nekoliko jezika, posjeduje inteligenciju, domišljatost i čeličnu volju. Eve Gardiner postat će špijun.

He toppled back., sliding to the floor with his ruined hand flung out in surprise. Surprised to the end that there was pain he couldn’t outrun, vengeance he couldn’t escape, consequences he couldn’t evade. Women who could’t be beaten.

Što znači da ona od tog trenutka zapravo ne postoji. Ona je Marguerite Le Francois, iz Rubeaux-a, i traži posao u Lille-u, na sjeveru Francuske, u restoranu čiji vlasnik je Rene Bordelon.

Nitko je više ne štiti. Vlada ne priznaje postojanje špijuna. A krinka je itekako uvjerljiva jer tada nitko nije sumnjao da bi posao špijuna mogla obavljati – žena.

U Lille-u, Marguerite postaje dio mreže Alice Dubois – najvještije špijunske mreže u Francuskoj. Na čelu joj je, naravno -Alice Dubois. Naoko sitna i krhka, Alice već neko vrijeme neopaženo prelazi granice, putuje pred nosom Nijemcima i skuplja podatke.

Kad Eve dobije zadatak da u Reneovom restoranu skuplja informacije na njemačkom i glumi neuku, siromašnu curu koja muca – stvari postanu komplicirane…

1947. godine Amerikanka Charlie St Clair putuje s majkom u London na “dogovor” koji bi trebao riješiti njen “mali problem” Charlie je trudna, ali nije baš sigurna da želi “rješavati” problem. Ona ide preko oceana iz jednog drugog razloga – želi pronaći svoju nestalu sestričnu Rose. Rose je nestala prije nekoliko godina u vihoru drugog svjetskog rata, negdje u Francuskoj. Rose je Charlie voljela kao sestru i očajnički je želi naći iako su velike šanse da više nije među živima. No, Charlie je odlučna. Uvjerena je da je Rose i dalje tu negdje. Ionako je viđa na svakom koraku, u svakoj djevojci, svugdje.

I tako, čim se s majkom uspije smjestiti u hotelu, Charlie će pobjeći u London, sama i odlučna, s bakinom niskom bisera i komadićem papira na kojem je napisano ime jednog francuskog restorana i još jedno ime – ono Evelyn Gardiner.

There are two kinds of flowers when it comes to women, Eve said. >The kind that sit safe in a beautiful vase or the kind that survive any condition… even in evil. Lilli was the latter. Which are you?

I tu počinje priča. Niti je Charlie ono što se na prvi pogled čini, dok se vozi u Englesku i razmišlja o svojoj bebi, niti će kad jednom pokuca na vrata Eve Gardiner – zateći ono što je očekivala.

Eve Gardiner je od prve scene jedan prilično živopisan lik, ali u toj prvoj sceni nemate blagog pojma što se sve krije u toj ženi.

Ono što Charlie zatekne je narogušena, napola pijana luda babuskara koja maše pištoljem i prijeti upucavanjem. Baba koja živi od alkohola i cigareta, mrzi ljude i ne trpi beskičmenjake. Baba koja će do kraja Charliene priče već biti na korak od alkoholne kome i na putu da je izbaci van, ali jedno ime će je zaustaviti na sekundu.

Ime iz njene prošlosti. Ime koje mrzi i proklinje, ime za koje je mislila da ga nikad više neće čuti. Ime iz njenih noćnih mora i krivac za ono što je postala.

Zbog tog imena Eve će pomoći Charlie iz nekih samo njoj znanih razloga. Isprva narogušena i sarkastična sebična baba, Eve će putem ispričati svoju priču. Otkriti neke dobro čuvane tajne i iznijeti na vidjelo razloge zbog kojih se iz nekad perspektivne mlade špijunke, putem prometnula u slomljenu i prošlošću progonjenu karikaturu onoga što je nekad bila.

No, ima u Eve još snage i još prkosa. Ali ponajviše mržnje. Jer sad ima još jedan zadatak koji mora obaviti. I dok Eve priča svoju nevjerojatnu priču, o špijiunskoj mreži, informacijama do kojih je dolazila, o izdaji i vlastitom padu, Charlie, uvjerena da će pronaći Rose – mašta o budućnosti.

No, nije spremna za ono što će putem otkriti. I da će se ta slika budućnosti morati promijeniti. Srećom, Eve Gardiner krije u sebi mnogo više nego što pokazuje.

Ovo je priča o dvije žene, potpuno različite, radvojene godinama i kontinentima, generacijama i karakterom. Ali te dvije žene pronaći će zajednički jezik u istom cilju, jedna iz druge izvlačiti i najbolje i najgore. Kroz dva rata, dvije priče i jedan zajednički nazivnik, povezat će se i shvatiti da cijelo vrijeme putuju istim tračnicama.

Dok jedna traži nestalu rođakinju, druga traga za ostacima svoje prošlosti – i to ne za onim lijepim. I jedna i druga pronaći će ono što traže, no pitanje je, što tad?

Što kad prošlost više ne vodi u budućnost? Što kad stari neprijatelj nije mrtav? Što kad je baš sve naopako i sve treba popraviti? Gdje će pronaći spas?

Jedna u drugoj i svaka u samoj sebi. Dvije žene, dva svijeta, dva života, dva ratna vihora povezana jednim papirićem i jednim imenom.

Priča je to o prijateljstvu i odanosti, i ljubavi i mržnji. O preživljavanju, hvatanju u koštac s vlastitim demonima. O porazima. O pobjedama. Osobnim i profesionalnim. O osveti. o zdravom razumu. O vlastitim odlukama. O mržnji. Okrutnosti. Slobodi. Zarobljeništvu. Hrabrosti. Smrti. Čežnji. O životu. I o tome koliko velika muda treba imati za suočiti se s njim.

I kad budete čitali, obratite pozornost na sve ono što su žene kadre izvesti pred nosom neprijatelja. I nikad ih više nemojte podcijeniti.

Sviđa mi se ovo. Jako. ❤

——‐——-‐———————————————–

Kate Quinn

Aliceina mreža

Znanje

ZIMA ZA VJEŠTICU – KATHERINE ARDEN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment


Jučer ti je spasila život, sasjekla zlobnog magičara, zapalila Moskvu i nakon toga je spasila, sve u jednoj noći. Zar misliš da će pristati na nestajanje, za cijenu dote – za bilo koju cijenu? Zar ne znaš kakva mi je sestra?

Jako mi je teško napisati recenziju za priču poput ove, jednostavno zato jer se bojim da nisam sposobna pretočiti u riječi sve ono što me prožimalo dok sam putovala magičnim svijetom slavenskog folklora i družila se s čortovima i vješticama, Ponoćnicom, Žar pticom, Bolotnikom, malom Marjom i samim kraljem smrti. U Moskvi i uz Moskvu, u gradu i šumama. U čarobnim predjelima Ponoći i Podneva. Nisam sigurna da uopće mogu pretočiti u slova sve ono što sam osjetila, vidjela, doživjela – i kako sam se zbog toga osjećala.

Zato mi je i trebalo više od mjesec dana da uopće napišem nešto, da vam pokušam dočarati samo dijelić svega što se zbivalo u mojoj glavi i koliko me zapravo ova priča duboko dotakla.

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Nisam sigurna zašto je to tako. Nemaju sve priče i sve pročitane knjige tu moć da me zauvijek vežu za sebe i tjednima ostave pod dojmom, ma koliko dobre bile. Možda zbog davne fascinacije čarobnim bićima i bogatim mitskim svijetom slavenske mitologije, možda zbog Uralskih bajki koje ljubomorno čuvam još od djetinjstva, iako se knjiga već raspada, možda zbog Vasje koja je sve što bih ja htjela biti, zbog toga što to dijelom i jesam, ili zbog neodoljive privlačnosti sraza dvaju naizgled oprečnih svjetova koji ipak pronalaze način koegzistirati jedan uz drugog…

Još sam tu. Još sam svoja. Još sam živa.

Ne znam. Ali znam da me od prve stranice zarobila dok sam raširenih očiju čitala Medvjeda i slavuja, jedva dočekala i progutala Djevojku u tornju i onda cupkala od iščekivanja dok sam naručila Zimu za vješticu. A Zima za vješticu je stajala na polici gotovo godinu dana dok sam se ja borila s željom da doznam što je dalje bilo i strahom od završetka.

Namjerno sam odgađala. Zato jer sam znala, kakva god Zima bila i kako god završila – slomit će mi srce. I znate što – i jest.

Svi mi motrimo. Svi čortovi. Odbila vas je obojicu, Morozka i Medveda, i time postala zasebna sila u vašem velikom ratu. Čortovi ponovno odabiru strane.

Zima mi je priču dovela do vrhunca, držala me u napetosti i divljenju dok sam raširenih očiju i bez daha čitala i promatrala Vasju kako postaje ono što joj je oduvijek bila sudbina, kako otkriva tajnu svog porijekla i povezanost s još nekim članovima kućanstva za koje nije ni znala tko su i što su. Vasju, koja ne odustaje, koja prihvaća ono što joj je dano, ali odbija prihvatiti baš sve što dolazi s tim. Vasju, koja se bori, živi i napreduje pod svojim uvjetima i piše vlastite stranice prihvaćajući svoje nasljeđe, ali stvarajući drugačiju budućnost. Vasju, kojoj je sudbina donijeti ravnotežu.

Uz Medvjeda čortovi pobjesne, pa ojačaju od gnjeva. Ali uz tebe bivamo stvarniji. Sada to shvaćam. Kao i bagnjik.

Zima za vješticu će nam vratiti neke stare neprijatelje, povesti nas u potragu za onim što smo od prvog dana priželjkivali da se dogodi, pronaći će neke nove odgovore i sve zajedno privesti kraju. Uz žive i mrtve, neke priče završene, neke tek započete.

Oplakivat ćete gubitke, srce će vam se slamati zbog ponekih sudbina. Zavoljet ćete Vasju još više, zaljubiti se ponovno u Morozka. Shvatiti Marinu Petrovnu i boriti se uz bok Saši i Dmitriju. Ono u što će se Vasja prometnuti ispunit će vas divljenjem, suzama i možda strahopoštovanjem. I obećavam da ćete plakati na kraju, ali ne od tuge. Od dirnutosti, možda gubitka jer nema više. I od ljubavi.

Nisu joj trebale riječi da ga prizove. Tek milovanje prstima, žega izubijane kože. Sjetio je se dlanovima, kad sviješću već nije. Kroz dodir, lagan preko njenih napola zaraslih rana; kroz stisak, i pogled u očima, sve dok svijeće nisu počele trnuti.

I ne znam, stvarno ne znam kako ćete smoći snage oprostiti se od ovog predivnog svijeta, čarobnih predjela, Ponoćnice, Djeda Griba, Bagnjika i čortova, pa čak i Konstantina i Medvjeda. Jer bez njih, ničeg od ovoga ne bi ni bilo.

Ali ništa vam neću otkriti. Mislim da ste svi zaslužili Zimsku noć, a pogotovo Zimu za vješticu čitati otvorenih usta i u jednom dahu, bez očekivanja i bez predaha.

Čitaj polako, rekli su mi. Ali ne mogu ja to. Zato što Katherine ima sposobnost da te pisanjem zarobi od prvog slova, a Vlad Sever ima sposobnost da rusku bajku američke autorice prevede na njen skoro prirodni jezik, na način koji te opčini i zarobi, koji ti ne daje drugi izbor nego prepustiti se.

Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest.

Neću vam otkriti što se i kome dogodilo u Zimi za vješticu. Tek da je vrijedi pročitati, iako mi je slomila srce samo zato jer je morala završiti. Još uvijek, nakon mjesec i više tugujem za onim prvim dojmom.

A to je do dan danas uspjelo samo g. Tolkienu.

I da – Morozko je sve ono što sam i očekivala da će biti ❤

Preporuka do neba i natrag. Obožavam ovu priču. Iako o njoj nisam rekla ni desetinu onoga što želim, još ne znam kako.

Ljubav je za one koji poznaju žalosti vremena, jer ide ruku pod ruku s gubitkom. Vječnost bi, uz takvo breme, bila muka. A ipak – Prekine se, udahne. Ipak, kako drugačije nazvati ovo, ovu stravu i ovu radost?

Kisi.

****************************************************************************

Katherine Arden

ZIma za vješticu

Zimska noć

Mitopeja

BONE CHINA – LAURA PURCELL

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Love is fragile, my mother once said. It can break. Maybe that is true for some people. Not for me. My love is a grasping thing.

Lauru ste nedavno upoznali u Nijemim pratiteljima. Moram priznati da nekako jedva čekam da napiše nešto, navukla me. Njeni romani su my kind of creepy.

Kad bih morala poredati po tome koliko su jezivi, Nijemi pratitelji su uvjerljivo na prvom mjestu, ali moram reći i da, osim kroz paranormalne pojave, ostala dva romana dodaju i neku drugu dimenziju strave – onu ljudsku.

The corset mi je bio još bolji od Pratitelja, a Bone china je tu negdje – malo slabiji od ostala dva, ali ipak….

The entire house is mad. From the maids in the kitchen to the simpleton trapped in the nursery, it is all completely and utterly mad.

Ova priča se odvija u 2 vremenska perioda – sadašnjost je negdje oko kraja 19 st, kad mlada Hester Why pobjegne od vlastite prošlosti u zabit gdje je nitko ne poznaje i zaposli se kao njegovateljica i osobna služavka staroj dami – Louise Pinecroft. Hester bježi od onoga što je bila i što je učinila, bježi od vlastite savjesti, od prošlih poslodavaca, od postupaka kojih se srami.

This is the bitterest winter I can recall. Too cold, even for snow. A world washed innocent and white might bring me some comfort, but no – this is the season of sleet and gunmetal skies. Everything is grey and cold. It is like purgatory, like my heart.

Zato je i prihvatila poziciju u mjestu gdje je nitko ne poznaje, gdje je neće povezati s njenim nekadašnjim imenom.

Louise Pinecraft je čudna starica. Vječito sjedi u primaćoj sobi svoje kuće, bez upaljene vatre, na ledenoj hladnoći i zuri u porculan izložen kraj nje. Nikakve molbe ni nagovaranja ne prolaze da bi joj se objasnilo da mora na spavanje, a ne pomaže ni sila, jer starica je usprkos svom izgledu i prilično žilava. Hester je mislila da će se s vremenom moći nositi s njenim muhama, no ništa je nije pripremilo na čudne događaje koji obavijaju kuću i njezine stanare. Vani se sprema sniježna mećava koja prijeti zatvoriti ulazna vrata i tjednim zatočiti stanare Morrvoren kuće unutra.  A unutar kuće su brave koje odbrojavaju ulaske i izlaske u trenucima kad nitko ne prolazi kroz vrata, štićenica koju odgaja sluškinja i koja, usprkos zrelim godinama nosi odjeću primjerenu djetetu,a tako se i ponaša, priče i predaje o bićima iz narodnog folklora, zlo koje vreba, porculan koji izgleda ima svoju priču….

Nešto tu opasno ne valja. A to što ne valja seže u prošlost.

His beleif is that fairies, or goblins, mermaids, pixies, ghosts – all of them – are the same at heart. Creatures of the devil. Enchanting, whispering in ears that are eager to listen.

40 godina ranije Rose Pinecroft i njen otac su jedini preživjeli od obitelji koju je pokosila tuberkuloza. Njen otac u svojoj boli pokušava otkriti lijek za tu, tada opaku bolest i dolazi do zaključka da će pacijentima pomoći boravak na otvorenom i morski zrak, pa nekoliko pokusnih pacijenata smjesti u spilje pokraj kuće koju je upravo kupio baš zbog položaja pokraj mora.

Pacijenti stignu, Dr Pinecroft počinje eksperiment, ali u tom kraju još žive legende i predaje o malim ljudima i njihovoj zlobi, o otmicama i zamjenama, o nečemu što vreba iz mraka i donosi smrt. Jesu li predaje istinite? Jesu li vjerovanja stvarna? Što se to događalo prije 40 godina, a dovelo je Rose Pinecroft do granice ludila? I hoće li Hester uspjeti sačuvati ono malo što je ostalo od njenog?

Što je ovdje zapravo na stvari – ludilo ili u svakoj legendi čuči istinita priča, sila koja je opasnija i moćnija od pukog praznovjerja?

What we desire and what we have lost. Are they not always the same?

Jezivosti ovom romanu ne nedostaje. Laura vješto balansira između prošlosti i sadašnjosti i servira nam ludu priču o osveti i ludilu, o narodnim predajama i životu bez izbora. Ali najviše od svega me svaki put kupi to što su likovi u njenim romanima uvijek puni propitkivanja samih sebe, gonjeni prošlošću ili nekim novim dvojbama, što nikad nisu crno bijeli i što se junački nose sa svojim nadnaravnim mukama.

It’s unlucky to cut down an ash tree, because of what they represent: the past, present and future, all as one. There’s a … timelessness to them.

Pa tako nikad ne dobijete horor zbog horora, dobijete priču koju možete shvatiti doslovno ili preneseno, priču koja je možda fikcija, ali u kojoj uvijek ima barem zrno istinitih događaja ili osoba ili vremena. I dobijete likove čiji životi su gotovo opipljivi, napisani jezikom koji vas uvuče u priču bez zadrške. Just like that.

Pa, ako su vam se svidjeli Nijemi pratitelji…. Nadam se da će nam naši izdavači prevesti i ostale romane Laure Purcell, a ako ste nestrpljivi – trk na Amazon 🙂 Ili već nekud.

Kisi ❤

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤