December 2018 – Life&Socks

MOGLA BI SE ZVATI LEDA – MARKO GREGUR

Published on December 26, 2018December 26, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Svašta će ti se događati u životu i nemoj dopustiti da početak bude taj koji će te odrediti. Nedaj da te odredi žena s druge strane vrata, koja će te gledati kroz prozorčić. Nemoj misliti na to kako je sve moglo biti drugačije.

Marko Gregur – Mogla bi se zvati Leda

Ne znam kakva vam je situacija doma. Jeste li u braku. Kakvom braku. Živite li s ljubavi svog života ili ste se zadovoljili s vezom koja odgovara svima, ali u kojoj nema strasti. Imate li dijete. Jeste li željeli to dijete. Kako ste ga dobili. Jeste li od onih koji su uspjeli nekom djetetu spasiti djetinjstvo posvajanjem. Ako jeste, a živite u RH – čestitam. To je ravno dobitku na lotu. Ili čak i manje vjerojatno od toga.

Možda ste udomitelji. Nadam se da ste dobri, jer ta djeca jako pate. Ako jeste, izgleda da ste također povlaštena manjina.

Ponavljam, ne znam u kakvoj ste situaciji. Ali probajte se staviti u cipele mladog para koji očajnički želi dijete. Zamislite sve bolne situacije, sve čega se odriču dok se polako ruši san za snom. Prvo o prirodnoj trudnoći, onda o umjetnoj oplodnji. Nakon toga posvajanju, pa udomljavanju. Djeteta nema.

Ali ponekad ima nade i vjerovanja. Iako sve češće potopljenih snova i razočaranja. U sebe. U sustav. U ljubav nikad ne. Iako bi zbog te ljubavi mogla propasti jedna veza. Što ako jedan može imati dijete, a drugi ne? Što onda? Hoće li jedan žrtvovati svoju sreću za sreću onog drugog? Hoće li to biti sreća ako su jedno bez drugog? Hoće li to biti sreća ako imaju jedno drugo, ali nemaju dijete?

Razmišljala sam dugo o svemu tome. O Ledi, djevojčici koja ne dolazi. O ljubavi i kompromisima. Može li dijete biti kompromis? I što kad institucije u lijepoj našoj taj kompromis sasjeku u korijenu? Što kad imaš očekivanja, kad imaš kriterije, kad znaš da ne možeš pristati na sve, jesi li zato loš čovjek? Jesi li loš ako ne želiš da dijete ima manu? Bolest, deformaciju, drugu boju kože? Jesi li loš?

Iskreno, mislim da svatko za svoje dijete želi sve najbolje, ali i da nije u redu biti isključiv. Ako se odlučiš na posvajanje – ljubav je ljubav. A djeci koja su starija, koja su bolesna, koja su već ionako odbačena i koja su sama izgubila svaku nadu… Mislim da je njima ljubav najpotrebnija.

Leda me žalostila i ljutila. Srce mi se paralo dok sam čitala o pokušajima trudnoće, o tome što im je sve prolazilo kroz glavu, o strahovima i nadama, o prekinutim snovima, o tuzi.

Marko Gregur piše svojoj maloj budućoj djevojčici. Piše o svojim planovima, o svijetu koji je čeka, o ljubavi koju imaju za nju.

Piše o svom djetinjstvu u Koprivnici, koje je i moje djetinjstvo… Ja sam iz Varaždina, ali to su iste ulice tadašnjih dana, iste kuće, ista djeca, iste igre, isto razdoblje. Mogla sam vidjeti sebe u njegovim pričama. I znam o čemu piše. Znam i zašto piše.

I dok se njih dvoje bore za proširenje obitelji, u isto vrijeme me ljuti administracija u hrvata, razni postupci, pregledi, papiri, razgovori, a sve uzalud.

Ljuti me i to što misle da se dijete bira ko u dućanu – kad ne želiš kupiti kekse jer je kutija oštećena. Ti keksi su isto fini ko i oni s lijepom kutijom. Kad ne želiš kupiti majicu jer je od prošle godine, starija kolekcija. Ta majica je jednako lijepa, bila od prošle sezone ili ne. Dijete nije roba. Ljubav nije isključiva. Želiš dijete ili ne. Odakle ti pravo birati, kad to ionako prirodnom trudnoćom ne možeš.

Ovo je moje razmišljanje.

Leda je jedan od onih romana koje brzo pročitaš, ali teško zaboraviš. Roman koji otvara pitanja, koji pokazuje propuste, koji poziva na odgovornost… Roman koji te vrati u djetinjstvo, kad je sve bilo jednostavnije, kad se sjetiš kakva smo obitelj bili u neka druga vremena…

Leda je roman koji trebate pročitati samo zato da vas natjera da razmislite o nekim stvarima. Da ponovno propitate neke odgovore. Da se zamislite nad sobom i sustavom… Možda i da netko nekad pokrene nekakve promjene… Barem oni koji možda ovdje ostaju.

Kisi

*****************************************************************

Marko Gregur

Mogla bi se zvati Leda

Hena.com

THE SILENT COMPANIONS – LAURA PURCELL

Published on December 24, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Back again to the same three options. Say nothing and be presumed guilty. Destination: the gallows. Say nothing, and, by some miracle, be acquitted. Destination: the cold, sharp world outside, no medicine to help her forget.

Only one choice remained – the truth.But what was that?

Laura Purcell – The silent companions

The Silent companions. Gotički horor.

Možda da prvo objasnim što zapravo tražim u hororima i zašto uvijek imam primjedbu na svaki razvikani i skupi “horor” koji sam gledala u zadnjih ohoho godina.

Na stranu to što ne volim makljaže, teksaške masakre motornom pilom, razne debilne Jasone i ostale bedastoće – to bi možda i moglo proći pod stvar ukusa. Isto kao i 896-ti nastavak tog istog Jasona u kojem je potpuno isti scenarij i svi mogući horor klišeji ikad izmišljeni.

To što volim horore poput Crimson Peaka npr, isto je stvar ukusa. Po meni se strah i jeza grade atmosferom, glazbom i misterijem. I pričom, DOBROM pričom.

The Silent companions je DOBRA priča.

A ono što, opet po mom ukusu, čini dobru priču je nekoliko stvari. Prvo, mislim da ne tražim previše ako želim da ima glavu i rep. Ili, u prijevodu – želim da nakon odgledanih 2 sata ili pročitanih 300 stranica nemam neodgovorenih pitanja. Pogotovo ako je jedno od tih pitanja – zašto?

A drugo – mlataranje pilom po selu nije horor. I gotovo.

Zato mi je The silent companions pravo osvježenje. Priča koja ima smisla, koja postepeno gradi jezu i nikad ne otkriva previše odjednom.

Elsie Bainbridge upoznajemo bolnici, točnije u bolnici za psihičke bolesnike. Koža joj je prepuna ožiljaka od opeklina, sjećanje isprekidano. Govor je izgubila. Ne želi umrijeti, ali želi ostati zaključana u sobi u bolnici, osjetila omamljenih i ušutkanih lijekovima za smirenje i spavanje. Tako se osjeća sigurno.

Liječnik pak misli da joj treba pomoći da se vrati, da počne govoriti, da se spere ljaga s njezina imena… Ali zašto? Što je učinila?

Elsie shvaća da je jedini način da ju zauvijek zatvore u zidove bolnice taj da im ispriča istinu. Istinu toliko jezivu i toliko groznu da joj vjerojatno nitko neće povjerovati, ali bi je zato mogli proglasiti ludom i ostaviti na miru. Pa Elsie počinje pisati istinu.

Istinu koja počinje smrću Elsienog supruga. Bili su samo kratko vrijeme u braku, a Elsie je netom otkrila da je trudna, kad je Rupert otišao srediti poslove i pripremiti seosko imanje The Bridge za njezin dolazak. Ubrzo umire tajanstvenom smrću. Elsie putuje na sprovod i preuzeti kuću i poslove. Društvo joj je rođaka njenog supruga, Sarah Bainbridge, i brat Jolyon koji se za kratko vrijeme vraća u London…

Elsie nalazi kuću u groznom stanju. Noću se čuju razna škripanja, šištanja i siktanja koja navodno dolaze iz tavanske prostorije u koju se ne može ući.

Ali Elsie je odlučna. Elsie će dovesti u red i kuću i okućnicu, otvoriti vrata tavanske prostorije i obračunati se s onim što god šišti noćima.

No, neće pronaći nikakve mačke, golubove ni sličnu zvjerad. Pronaći će dnevnik Anne Bainbridge, pretkinje Sarah koja je živjela u istoj kući 200 godina ranije. Pronaći će i tihog pratioca u obliku djevojčice s ružom, drvenu lutku u prirodnoj veličini, toliko vjerno oslikanu da ju je jezivo gledati.

Čini se i da kuća nema iste planove kao Elsie. Postoje prostorije koje su namještene i predivne u jednom trenutku, u drugom oronule, stare i prašnjave. Neke se više ne mogu pronaći. Rane koje su djevojke zadobile kad su pokušale iznijeti drvenu lutku s tavana ni nakon više mjeseci ne zacjeljuju. Elsiena trudnoća napreduje, čudni događaji se redaju, pratioca ima sve više, a množe se sami od sebe. Šištanje i siktanje se nastavlja. Dnevnik otkriva jezovitu istinu.

Dnevnik će objasniti porijeklo pratioca. Ali i otkriti još neke stravične događaje koji su se odvili tih davnih dana i zbog kojih loza Bainbridge nikad nije mirno spavala…

Zlo u toj kući ima svoje planove. One koji joj stanu na put umiru. A Elsie i djevojke su stjerane u kut…

Što kuća želi? Što se dogodilo prije 200 godina i kako je Anne Bainbridge kriva za čudna događanja unutar zidova? Što je to previše željela i kako je to dobila? I tko sve i koliko dugo već plaća cijenu za želju njezinog srca?

Može li se Elsie spasiti? Ili kuća zapravo želi nekog drugog, nekog mlađeg i podatnijeg…

U duševnoj bolnici liječnik ima svoje metode, svoja objašnjenja. Racionalna. Logična. Osim što ništa nije kako se čini….

Čitala sam Bibliovcinu recenziju i rekla je da je doživjela dvije noći isprekidanog sna i trzanja na svaki šum. Moram priznati da ja nemam takvu reakciju, ali horori su između ostalog moj žanr i najviše uživam u ovakvim, polagano građenim, jezivim i logičnim (ako su vam događanja s onu stranu razuma logična 😉 ) pričama.

Ali ježila sam se od strave kod čitanja, vidjela sam kuću i njene pratioce, 200 godina ranije i u Elsieno doba, vidjela sam svaki otisak dlana na prozoru, svakog pratioca, svaku haljinu i užasnuti izraz lica. Laura Purcell me pripovjedanjem prebacila u The Bridge, riječima je uspjela sav taj užas i teror učiniti stvarnim. Bilo je kao da sam stvarno bila s njima…

Na kraju nije ostalo neodgovoreno puno pitanja. Znala sam kako i zašto, koliko dugo i gdje. Znala sam uzrok i posljedicu, razumjela odakle dolazi zlo i osjetila svu bespomoćnost u pokušajima Elsie i ostalih djevojaka da se spase. Elsie je nakon svih strahota ostala živa, ali je li pobijedila?

Ima u toj priči još mnogo toga između redaka, ne radi se o samo još jednoj jezivoj priči bez mozga. Isprepliću se međuljudski odnosi tadašnjeg doba s odnošenjem prema ženama, njihovom mjestu u društvu i stvarima koje nebi smjele činiti. Zlostavljanja u djetinjstvu koje se nikad nije procesuiralo i na koje se gledalo kao da je to normalno… Odnosa sluškinja i gospodara, nezakonite djece, razbaštinjenih rođaka… Ako maknemo prizmu horora, o ovom romanu bi i bez toga moglo raspravljati.

Da, preporuka 🙂 Ako nakon ovakvih stvari možete mirno spavati 🙂

Kisi.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Laura Purcell

Goodreads> The silent companions

KNJIGA O GROBLJU – NEIL GAIMAN

Published on December 22, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Postani praznina, postani prašina, postani san, postani vjetar

Postani noć, postani tmina, postani želja, postani misao,

Odšuljaj se i otkliži, nevidljiv pređi svaku među,

ponad, ispod, usred i između.

Neil Gaiman, Knjiga o groblju

Moram reći da što više čitam Gaimana, to mi je draži 🙂 Znam da smo različitih ukusa i vjerojatno postoje oni kojima Giaman ne sjeda, ali… Ova vam je knjigica pravi šećer.

Ovo je baš onaj bajkoviti fantasy kakav sam voljela čitati kao mala, ima onu neku magičnu notu priča kakve mi je nekad pričala baka… Ispričana je jednostavno, bez puno kompliciranja i taman toliko je ljupka da mi se odmah zavukla pod kožu.

Ne znam kako je nisam prije otkrila. Pružila mi je toliko toga lijepog ❤

I oduševila me samim time što su gotovo svi njeni junaci – pa… nisu ljudi. Ili su duhovi, ili vampiri, vukodlaci, gulovi, majstorski red… Ili pak Smrt sama. Gospa na Sivcu.

Jedne noći mala beba je ispuzala kroz vrata kuće i otpuzala na groblje. Nesvjesna da je upravo izbjegla vlastitu smrt, ne sjećajući se tragedije koje je zadesila njenu obitelj. Otpuzala je na groblje i groblje je pružilo zaštitu.

Od tog dana beba je rasla u sigurnom zagrljaju posvojenih roditelja duhova, g. i gđe Owens. Beba je bila dječak. Dječaka su nazvali Nitko Owens, skraćeno Nit.

Tajanstveni Silas, biće ni živo ni mrtvo, ali potpuno predano tom malom dječaku, postao mu je skrbnik. Jer mrtvi ne trebaju hranu, a zaštita groblja prestaje izvan ulaznih vrata…

Silas se srećom kreće izvan vrata i između svjetova. Štiti i stražari. Pazi na Nita. Svijet pokušava učiniti sigurnim.

Nit će u sigurnom društvu svoje obitelji duhova i ostalih bića s one strane – rasti, učiti, igrati se, steći prijatelje, usvojiti običaje.

Voljeti i smijati se, družiti, razgovarati. Postati mladić.

Ali ono što je naudilo njegovoj obitelji, još ga traži. Još ga pokušava poslati u zemlju duhova, jer jednom je postojalo proročanstvo….

Uživala sam, stvarno. Uživala u Nitovom odrastanju, u mudrostima čitave galerije odavno umrlih likova čiji duhovi i dalje žive na groblju. U Nitovoj prijateljici Lizi, spaljenoj jer je bila vještica i pokopanoj na neposvećenoj zemlji na groblju bezimenih… Uživala sam u Silasovim lekcijama i onima gospođice Lupescu , pustolovinama u Gullhaimu, u makabrinu – tom čudnom plesu živih i mrtvih, u Nitovim prijateljstvima i naučenim sposobnostima.

Doduše srce mi se paralo kad je kao beba ostao bez obitelji.

Stvarno me ugodno iznenadilo i to što je u tako malu knjigu ( jedva 250 str), stalo cijelo jedno djetinjstvo, tuga i radost, ljubav i okrutnost. Pokušaj preživljavanja jednog društva na umoru, zbog koje je trebalo stradati dijete. Zbog djeteta je stradala obitelj. Nemojte mi reći da u ovome ne vidite paralelu s današnjim vladama, sustavima, igrama moći.

Volim Gaimana. posebno volim ovakve kratke, naoko dječje romane. Nije dječji. Itekako je za odrasle.

Svim srcem preporuka.

Kisi.

**********************************************************************************

O Neil Gaiman

Goodreads ocjena: Knjiga o groblju

Gdje kupiti: Superknjižara

Izdavač: Algoritam

Sedam sestara- Lucinda Riley

Published on December 18, 2018December 19, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Ljubav ne poznaje granice;

Za nju ne postoje kontinenti

Ona vidi tek zvijezde.

Lucinda Riley – Sedam sestara

Smatraju li se roditeljima ljudi čije gene nosite ili oni koji su vas odgojili? Je li jača krvna veza ili ona koja vas veže s ljudima koji se brinu za vas? I da li vas određuje vaše porijeklo, bez obzira što ga niste svjesni… Znate li ipak negdje duboko u sebi na koju stranu krenuti u određivanju vlastite budućnosti?

6 posvojenih djevojčica živjelo je na raskošnom luksuznom imanju zvanom Atlantida na otoku u Švicarskoj. Živjele su s ocem i dadiljom koja im je cijeli život bila poput majke. Djevojčice su redom posvajanja dobivale imena prema Plejadama, sedam sestara iz grčke mitologije. Plejade su bile kćeri Atlasa i Plejone, koje progoni lovac Orion. Zeus ih je pretvorio prvo u golubice, a zatim u zvijezde… Vidimo ih dan danas kao zviježđe na nebu.

No, djevojke sedmu sestru nisu dobile. Pa Salt je rekao da je nikad nije našao.

6 sestara se ponovno okupilo na Atlantidi nakon očeve smrti…

I sve su shvatile da ga usprkos svoj ljubavi i sigurnosti kojom su bile okružene, nikada zapravo nisu upoznale. Ali da je on itekako znao sve o njima. Čini se i da je uvijek bio par koraka ispred njih, gotovo kao da ih je cijelog života i nakon njega vodio u smjeru kojem trebaju ići…

Pa Salt je umro, ali ostat će u prvoj knjizi i dalje nepoznanica. Isto kao i sedma sestra. A svaka sestra će nakon njegove smrti dobiti koordinate mjesta svojeg rođenja, očevo pismo i neki znak raspoznavanja ukoliko budu željele pronaći svoje korijene.

Prva knjiga je Majina priča.

Maja, najstarija sestra, koja je živjela usamljen život iz straha da ne bude ponovno povrijeđena, ona koja je jedina ostala s ocem na Atlantidi dok su ostale sestre lutale svijetom, ona koja se povukla u samu sebe i krila tajnu – Maja će pronaći priču svog porijekla u Rio de Janeiru. Priču koja je toliko nevjerojatna, raskošna i bolna, u isto vrijeme životna i predivna i toliko puna ljubavi… Priča koja nadahnjuje i rastužuje, liječi neke rane i zatvara neka pitanja. Maja će otkrivajući svoje pravo porijeklo naučiti otpustiti i oprostiti. Oprostiti sebi. Svijetu. Obitelji.

Otkrit će i djeliće povijesti u priči svoje obitelji, o tome kako je njezina prošlost povezana s Kristom Iskupiteljem, ogromnim kipom Isusa na brdu Corcovado u Rio de Janeiru. Otkrit će koliko i što je njegova gradnja značila za njezine pretke i koliko je ljubav kumovala nekim davnim događajima… Otkrit će da ponekad nije potrebno otkrivati obiteljske veze suvremenim metodama, jer srce zna i prepoznaje. I da genetika čini svoje.

Otkrit će i da u svakoj priči postoji jednak udio boli, tuge, razočaranja. Ali da nas sve to određuje na putu prema naprijed i da je sve to sastavni dio života. Ipak, neće otkriti cijelu priču niti mislim da će se to dogoditi s bilo kojom sestrom, sve do kraja serijala.

Ovo je vrlo intrigantno napisan serijal, prepun simbolike i slojeva. Isprepliću se prošlost, sadašnjost i budućnost, pronalaze stare tajne i davno zakopana obećanja… Upoznat ćemo i predivni Rio i raskošan Pariz, uspoređujući ih kao 2 različita svijeta i dvije potpuno suprotne stranice u sudbinama protagonista.

Lutat ćete Monparnassom u jednom trenutku, a već u drugom pokoravati se pomalo krutim pravilima života u Casa de Orquideas u Riu dvadesetih godina prošlog stoljeća… A onda isto to gotovo 100 godina kasnije. Zaljubit ćete se i srce će vam biti slomljeno. Osjećat ćete teret odgovornosti prema tradiciji i obitelji, u isto vrijeme ljuti na cijeli taj poredak i krutost tadašnjeg mentalnog sklopa… Ali razumjet ćete. I poistovjetit ćete se.

Sviđa mi se ova ideja. Sviđa mi se priča u priči ispričana tako da vas zarobi stranicu za stranicom. Sviđa mi se povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Sviđa mi se toplina i emocije s kojima je ova knjiga napisana. A najviše mi se zapravo sviđa onaj simbolični i misteriozni dio. (Ako kliknete na Lucindinu stranicu naći ćete anagrame i objašnjenja nekih imena iz ove priče)

Sviđa mi se to što Sedam sestara ne mogu nikako gurnuti u neki određeni žanr jer pripada mnogima i nijednom. I na kraju, stvarno mi se sviđa što je netko napokon upakirao ljubić u nešto nevjerojatno eterično, predivno i raskošno i ja sam ga pročitala ne trepnuvši.

Sviđa mi se još i to što je predivno napisan, što sam stvarno uživala. Putovala sam od Atlantide do Ria i onda do Pariza, bila sam u favelama i siromaškim stanovima Monparnassa, promatrala umjetnike koji su stvorili Krista Iskupitelja, svjedočila jednoj ljubavi i jednoj tragediji. Plakala sam, nekad od tuge, nekad od ganuća, smijala se i navijala za predivne junakinje romana. Da, junakinje. Iako su pokretači i donosioci odluka u cijeloj priči većinom muškarci – oni koji kuju planove o određuju ženama što i kako jer još je uvijek bilo takvo doba – junakinje Sedam sestara su sve redom žene.

I to kakve žene! Umjetnice, predvodnice, zaštitnice. Sve redom jake i sve redom pomalo tragične. Ali predivne i stvarne i vjerne sebi…

A tko su sedam sestara, tko im je bio otac i kakva je to još priča koja ih je sve spojila… Nadam se da ćemo saznati uskoro 🙂

Ptičica mi je šapnula da uskoro očekujemo Ally, drugu sestru 🙂

Preporuka ogromna, do neba i natrag.

I na kraju da se poslužim riječima prevoditeljice Jelene Pataki: “Pročitajte sve, do zadnje stranice – a onda probajte ostati samo na prvom nastavku .”

Vjerujte mi, mislim da je to nemoguće 🙂

Kisi.

*****************************************************************************

Lucinda Riley

Goodreads ocjena: Sedam sestara

Prijevod: Jelena Pataki

Izdavač: Egmont

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

Published on December 12, 2018December 12, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam, nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ. Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti: Jelena Hrvoj

KRUNA PONOĆI – SARAH J. MAAS

Published on December 6, 2018December 6, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Od kamenih vrata sudbine demoni su stvorili tri kamena koja su bogovi zabranili jer su ih se jako bojali. U tuzi, on sakri jedan u krunu nje koju je toliko volio da je čuva tamo gdje spava unutar zvjezdane sobe. Drugi je skriven u planini od vatre, gdje su muškarci zabranjeni unatoč silnoj im želji. Gdje se treći nalazi nikada neće biti rečeno, ni glasom ni jezikom ni količinom zlata.

Sarah J. Maas – Kruna ponoći

Sarah je sazrela. Vidi se to po zrelijem načinu pisanja, složenijoj radnji i likovima, vođenju čitatelja kroz priču. Nema više onih djetinjastih ispada, priča je ozbiljnija i intrigantnija, meni daleko zanimljivija nego u Prijestolju od stakla. Naslućujemo da se iza prvotne slike Caleane kao slomljene djevojčice koja je morala brzo odrasti i koja je više nošena bijesom nego razumom – krije mnogo, mnogo više. A i u samoj priči općenito se krije više nego nam je Sarah u ovom, drugom nastavku dala.

Da, i Caleana je odrasla. Postavši kraljevim borcem dužna je ispunjavati svoju stranu ugovora da bi jednom napokon postala stvarno slobodna. A to nažalost uključuje još ubijanja. Svaki kraljev zadatak je jedno ime koje treba nestati. Svaki papirić zapečaćuje nekome sudbinu. I svaki put Cealena donese dokaz i skrene pogled.

Sve dok se na papiriću ne nađe Archerovo ime. Ime koje Caleana poznaje, djelić njene prošlosti. I kako kralj svaki put ima isti izgovor – pobunjenici, prijetnja kruni, izdaja – ovaj put će Celaena poželjeti istražiti, uvjeriti se, pronaći kakve se to spletke odvijaju unutar i van dvora.

Ljubavnog trokuta više nema, čini se da je Caleana izabrala. I on je izabrao nju. Sve dok ih ne rastavi nešto veće, nešto ozbiljnije i dok svoje prste ne uplete sudbina. I magija.

Kralj je u svojoj okrutnosti i žeđi za moći prije 10 godina zabranio magiju i ona je nestala…

Osim što nije. Kakav god skriveni izvor moći je kralju omogućio osvajanja, okrutnost i širenje teritorija, kakva god sila ga je promijenila u ovo što je danas – nije mogla ubiti magiju. Onu drevnu, staru magiju naroda koji je bio tu odavno. Čijem rodu pripada prva Adarlanska kraljica. I čija krv teče još nekim krvnim lozama koje u svom stablu imaju istog pretka…

Kraljica Elena je također izabrala Caleanu za zadatak. Drugačiji, opasniji i mnogo teži zadatak od onih koje obavlja za kralja. Mora otkriti gdje se krije izvor kraljeve moći, mora pokušati zaštititi sebe i sebi drage ljude od opake sile koja i dalje obitava u dvorcu. A želi otkriti i tko stoji iza tzv pokreta otpora koji se oslanja na Aelin Galathynius, prijestolonasljednicu Terrasena koja bi trebala biti mrtva…

Elena ju je izabrala zbog njenih sposobnosti, ali i nečega drugog, nečega važnijeg. Nečega što može donijeti prevagu.

Caleana počinje shvaćati koliko je opasna i razorna kraljeva moć i traži način da joj stane na kraj. Usput dobiva neočekivanog saveznika. Na njega nije računala, ali ni on nije računao s otkrićem što se zapravo nalazi u njegovoj krvi…

I Nehemia. Kako je sa svim povezana Nehemia? Je li princeza izdajnik ili saveznik? Želi li Caleanu zaštititi ili joj namjerno daje pogrešne informacije da je navede na krivi trag?

Kruna ponoći je nastavak koji će sve likove natjerati na promjenu. Neki će otkriti da su mnogo više nego su mislili, neke će gubitak natjerati na odrastanje. Neki će pak morati iz temelja preispitati svoja uvjerenja i zapitati se kome i zašto služe. Nekima će se srušiti svijet. Neki neće biti uopće svjesni što im se sprema.

Ali jedno vam mogu obećati. Knjigu nećete ispuštati iz ruku jer ništa nije kako se čini i nitko nije to što jest. Isprepliću se drevne legende, kraljevi i kraljice, krvna loza koja je navodno nestala i tko zna kakvi suludi planovi kralja koji je daleko opasniji nego je itko mogao pretpostaviti.

Iskreno, ljubavna priča u ovom nastavku je sporedna, pa ako ste očekivali nešto spektakularno, ne radi se ovdje o tome. Ali se radi o povjerenju i odanosti. A uz sve napetosti, peripetije, opasnosti i intrige, ovdje ljubić stvarno nije potreban jer… Priča ima sve ostalo. A ono što mi je posebno drago – ima mnogo više mistike i magije nego u Prijestolju od stakla i sve to daje romanu neki novu dozu napetosti. A ne nedostaje ni zapleta ni obrata ni živopisnih likova koji samo pridonose hiptnotičkom čitanju kao da ne postoji vanjski svijet…

Na kraju sam samo htjela odmah čitati dalje. Iako, moram priznati, u prvom nastavku sam oprostila Sarah pomalo tinejdžerski napisan roman jer kad ga je pisala, bila je upravo to. Ali u ovom nastavku – Caleana mi je u par navrata propisno digla tlak. Dijelom jer je na trenutke samo ljuto, tvrdoglavo i nedokazano tinejdžersko derište, a dijelom jer neki put napravi takav kliše od pogreške da mi je došlo da joj opalim šamar.

Sorry, morala sam.

No, bez obzira na to, stvarno sam uživala. Fantasy je moj žanr, pa je to i razumljivo, ali ovo je stvarno, stvaaarno napeta i zanimljiva priča. Nevjerojatno je maštovita, a svijet koji Sarah stvara i proširuje jednostavno tjera na čitanje i stvara želju za još.

Ako progledate kroz prste Caleani koja izgleda još nije baš skroz odrasla – ovaj serijal bit će vam prilično drag ❤ Jedva čekam dalje.

Preporuka 😀

P.S. Više nisam #teamChaol jer mi s tim cmakanjem idu na živce 😛

Kisi ❤

*********************************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Kruna ponoći

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Kruna ponoći

SNJEŽNA SESTRA – MAJA LUNDE

Published on December 2, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Sad ću ti ispričati o Hedvigi. O tome kako mi je postala najbolja prijateljica i kako sam je izgubio. I o mojoj sestri Juni koje nema, ali je svejedno uz mene.

****

Juni, moja sestra… Svake je godine bila s nama na Badnjak. Al ove će godine njeno mjesto za stolom biti prazno. Jer Juni je mrtva. Mrtva i sahranjena na groblju. I zato možda i nije bilo tako čudno što sam se toga poslijepodneva, dok sam plivao naprijed-natrag po bazenu. pitao kako će Božić sada izgledati.

Maja Lunde – Snježna sestra

Kad izgubimo nekoga bliskog, uvijek ostane osjećaj tuposti, praznine i očaja. Ostane tuga, golema i strašna, ali cijelim svojim bićem zgrabimo je u zagrljaj i bojimo se pustiti. Jer bol znači da je taj netko bio stvaran. Tuga znači da smo voljeli.

Teško je pustiti tugu. Teško je odreći se suputnice gubitka i bola jer to znači da smo izdali nekoga koga više nema. To znači da sjećanje počinje blijedjeti. To znači da kad nestane bol, nestao je i taj netko naš. A mi se želimo sjećati. Želimo ostati s tugom jer je ona opipljiva. Jer je dio nekoga voljenog još tu. Tuga nam je najbolji prijatelj.

Samo što onda više ne živimo, a trebali bi. I potiskujemo sretne trenutke, jer boljelo bi. Nismo svjesni da zapravo, tek kad dozvolimo sjećanju da bude sretno, taj netko naš i dalje živi.

Božić je. Skoro. Ostalo je samo par dana do Badnjaka, a na Badnjak je Kristianov rođendan. I svake godine u njegovoj kući sve je okićeno i mnogo prije Božića. Na Badnjak je njegov poseban dan. Ali ne i ove godine. Ove godine njegove najstarije sestre više nema, a mama i tata su zaboravili živjeti. Ispunjavaju osnovne obaveze i brinu se za Kristiana i malu Augustu, ali bez radosti, bez žara i bez sjaja u oku.

6 je dana prije Božića, a nema ni adventskog svijećnjaka, nema ljubičastih svijeća, nema ukrasa… i nema Juni. Juni je umrla ljetos.

Na drugom kraju grada jedan starac čuva ključeve kuće u kojoj ne živi jer ga podsjeća na nekoga davno izgubljenog.

A jedna djevojčica u crvenom kaputu živi u vili Prozorčića i očajnički treba prijatelja.

Ovo je božićna priča, pa kako u svakoj božićnoj priči i treba biti – nakon sve boli, tuge i gubitaka – ovo troje će moći pomoći jedno drugome.

Kristianu nedostaje sestra, ali najviše od svega nedostaju mu roditelji. Onakvi kakvi trebaju biti, ne trenutne kopije i ljušture ljudi kakvi su nekad bili i ne sjena obitelji kakvu je još nedavno imao…

Stari Henrik traži svoj mir tako što će pronaći mir za voljenu osobu.

A Hedviga, djevojčica u crvenom kaputu koja je voljela klizati… Ona će pronaći prijatelja i zaštitu.

Ali na koji način? I kako su svi likovi u ovoj priči zapravo povezani…. To vam neću reći. Ljepota ove priče je da to otkrijete sami.

Priča je toliko neopisivo lijepa da ja to ne znam vjerno prenijeti niti mogu dočarati svu čaroliju emocija i svu težinu tuge s kojom se nose i tata i mama i sestra i brat… Tugu iz koje će napokon procvjetati ljepota i zbog koje će ponovno pronaći razlog za život.

Zbog jednog dječaka, zbog starčevog talenta, zbog ulaštenog adventskog svjećnjaka, jedne male djevojčice koja je zaslužila Božić i jedne velike koja se uvijek smijala, ali je prerano otišla…

Tko je snježna sestra i kakvu priču nosi? Kako će Kristian spasiti sreću svoje obitelji i što mu i koliko znači Hedviga, djevojčica u crvenom kaputu? Kakvu tajnu krije ta tajanstvena djevojčica zaraznog osmijeha i blistavih očiju? Očiju koje ponekad, samo ponekad, neobjašnjivo ugasnu…

Prepustite se kad budete čitali ovu prekrasnu priču. Osluškujte srce i otpustite emocije. Dozvolite Hedvigi da vam se zavuče pod kožu, Kristianu da vas prodrma, a Henriku da napokon nađe svoj mir…

Snježna sestra je priča o obitelji, o gubitku i ponovnom pronalasku, o smrti i životu, o ljubavi i prijateljstvu. Nisam zaluđena nekakvim božićnim čarolijama i čudima, ali volim atmosferu tih dana i toplinu i zagrljaje… I ovakve atmosferične, divne priče. A budući da se radnja događa u vrijeme adventa, onda je ovo i pravo vrijeme za pročitati jednu – baš ovu – Snježnu sestru.

Snježna sestra ne osvaja samo svojom čarobnom pričom, osvaja izgledom, koricama, predivnim ilustracijama Lise Alsato. Po meni – sve to je čini savršenim božićnim darom. I za djecu i za odrasle, pogotovo ovakve ko ja, koji padaju na pomalo bajkovite elemente u pričama, na Charlesa Dickensa, na čaroliju iscjeljenja kad je to potrebno.

Toliko mi je drago da sam je kupila. Isprva me privukla prekrasnom naslovnicom, a onda me osvojila i pričom. Sigurno ću je ponovno pročitati. A onda ponovno. I ponovno… A onda, jednog dana – Prdeku. I on jednog dana svome. Neke se knjige prenose s koljena na koljeno, voljela bih da to bude slučaj s ovom.

Od mene čista petica. I neizmjerno hvala, Maja Lunde na emocijama s kojima si Snježnu sestru napisala.

Preporučujem. Svima, svima…

Kisi.

*******************************************************************

Maja Lunde

Goodreads: Snježna sestra

Prijevod s norveškog: Željka Černok

Izdavač: Ljevak

M	T	W	T	F	S	S
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31