Svašta će ti se događati u životu i nemoj dopustiti da početak bude taj koji će te odrediti. Nedaj da te odredi žena s druge strane vrata, koja će te gledati kroz prozorčić. Nemoj misliti na to kako je sve moglo biti drugačije.
Marko Gregur – Mogla bi se zvati Leda
Ne znam kakva vam je situacija doma. Jeste li u braku. Kakvom braku. Živite li s ljubavi svog života ili ste se zadovoljili s vezom koja odgovara svima, ali u kojoj nema strasti. Imate li dijete. Jeste li željeli to dijete. Kako ste ga dobili. Jeste li od onih koji su uspjeli nekom djetetu spasiti djetinjstvo posvajanjem. Ako jeste, a živite u RH – čestitam. To je ravno dobitku na lotu. Ili čak i manje vjerojatno od toga.
Možda ste udomitelji. Nadam se da ste dobri, jer ta djeca jako pate. Ako jeste, izgleda da ste također povlaštena manjina.
Ponavljam, ne znam u kakvoj ste situaciji. Ali probajte se staviti u cipele mladog para koji očajnički želi dijete. Zamislite sve bolne situacije, sve čega se odriču dok se polako ruši san za snom. Prvo o prirodnoj trudnoći, onda o umjetnoj oplodnji. Nakon toga posvajanju, pa udomljavanju. Djeteta nema.
Ali ponekad ima nade i vjerovanja. Iako sve češće potopljenih snova i razočaranja. U sebe. U sustav. U ljubav nikad ne. Iako bi zbog te ljubavi mogla propasti jedna veza. Što ako jedan može imati dijete, a drugi ne? Što onda? Hoće li jedan žrtvovati svoju sreću za sreću onog drugog? Hoće li to biti sreća ako su jedno bez drugog? Hoće li to biti sreća ako imaju jedno drugo, ali nemaju dijete?
Razmišljala sam dugo o svemu tome. O Ledi, djevojčici koja ne dolazi. O ljubavi i kompromisima. Može li dijete biti kompromis? I što kad institucije u lijepoj našoj taj kompromis sasjeku u korijenu? Što kad imaš očekivanja, kad imaš kriterije, kad znaš da ne možeš pristati na sve, jesi li zato loš čovjek? Jesi li loš ako ne želiš da dijete ima manu? Bolest, deformaciju, drugu boju kože? Jesi li loš?
Iskreno, mislim da svatko za svoje dijete želi sve najbolje, ali i da nije u redu biti isključiv. Ako se odlučiš na posvajanje – ljubav je ljubav. A djeci koja su starija, koja su bolesna, koja su već ionako odbačena i koja su sama izgubila svaku nadu… Mislim da je njima ljubav najpotrebnija.
Leda me žalostila i ljutila. Srce mi se paralo dok sam čitala o pokušajima trudnoće, o tome što im je sve prolazilo kroz glavu, o strahovima i nadama, o prekinutim snovima, o tuzi.
Marko Gregur piše svojoj maloj budućoj djevojčici. Piše o svojim planovima, o svijetu koji je čeka, o ljubavi koju imaju za nju.
Piše o svom djetinjstvu u Koprivnici, koje je i moje djetinjstvo… Ja sam iz Varaždina, ali to su iste ulice tadašnjih dana, iste kuće, ista djeca, iste igre, isto razdoblje. Mogla sam vidjeti sebe u njegovim pričama. I znam o čemu piše. Znam i zašto piše.
I dok se njih dvoje bore za proširenje obitelji, u isto vrijeme me ljuti administracija u hrvata, razni postupci, pregledi, papiri, razgovori, a sve uzalud.
Ljuti me i to što misle da se dijete bira ko u dućanu – kad ne želiš kupiti kekse jer je kutija oštećena. Ti keksi su isto fini ko i oni s lijepom kutijom. Kad ne želiš kupiti majicu jer je od prošle godine, starija kolekcija. Ta majica je jednako lijepa, bila od prošle sezone ili ne. Dijete nije roba. Ljubav nije isključiva. Želiš dijete ili ne. Odakle ti pravo birati, kad to ionako prirodnom trudnoćom ne možeš.
Ovo je moje razmišljanje.
Leda je jedan od onih romana koje brzo pročitaš, ali teško zaboraviš. Roman koji otvara pitanja, koji pokazuje propuste, koji poziva na odgovornost… Roman koji te vrati u djetinjstvo, kad je sve bilo jednostavnije, kad se sjetiš kakva smo obitelj bili u neka druga vremena…
Leda je roman koji trebate pročitati samo zato da vas natjera da razmislite o nekim stvarima. Da ponovno propitate neke odgovore. Da se zamislite nad sobom i sustavom… Možda i da netko nekad pokrene nekakve promjene… Barem oni koji možda ovdje ostaju.
Kisi
*****************************************************************
Life&Socks 