Month: August 2019

USPAVANE LJEPOTICE – STEPHEN KING & OWEN KING

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190825_160355_964

Čak i s te udaljenosti, miris te bijele tvari bio je vrlo snažan i uznemiravao je time što se u njemu miješalo: u tom je mirisu bilo i krvi i tkiva, inteligencije i gladi, kao i elemenata duboke, duboke zemlje, jazbine svih jazbina. A što spava na tome velikom ležaju? Posve sigurno ne lisica, u to je bio uvjeren.
Stephen King & Owen King – Uspavane ljepotice

Ajde, napokon sam gotova s ovim 😀 I ovih 720 stranica vrijedi za 3 knjige, budući da sam je čitala 2 tjedna.

Nije kriva knjiga. Krivo je preseljenje u drugu državu, skakanje, namještanje, premještanje i umor.

No, bez obzira što sam je svako toliko morala napuštati i raditi nešto drugo, ili se onesvijestila od umora – cijelo to vrijeme mi je držala pažnju i zapravo sam jedva čekala svaki slobodni trenutak da joj se vratim.

King kao King, ne ide bez barem malo mistike i fantasy elemenata, ali za razliku od većine njegovih djela ( od kojih većinu nisam pročitala – mea culpa – ali hoću s vremenom 😀 ) – ovdje ima neusporedivo manje makljaže nego inače. ( Iako je ima, naravno – bez toga ne može 😛 )

Jednog dana, koji je počeo kao sasvim običan dan, počele su kružiti vijesti da se neke žene u staračkom domu negdje u Australiji nisu probudile. Nisu mrtve, samo spavaju. Ali se ne bude. Što je čudno. A čudno je i što im se oko glave stvorila neka vrsta kukuljice koja postaje sve deblja.

Što je to? Kakva je to zaraza? Virus? Masovna histerija?

Do trenutka kad Michaela Cotes, etablirana novinarka krene izvještavati o fenomenu koji pogađa samo žene, tzv virus je već dobio ime – Aurora. Stanje postaje alarmantno. Do tog trenutka jasno je već da žene ne smiju zaspati. Jer ako zaspu, neće se probuditi. Bolest pogađa sve, i male bebe i djecu i starice i žene u naponu snage.

Michaelina majka – Janice Coates – glavna je i odgovorna u ženskom zatvoru Dooling, u gradiću Dooling u Zapadnoj Virdžiniji.

Lila Norcross na čelu je policije. Njen suprug – Clint Norcross – zatvorski je psihijatar.

Virus je i u zatvoru počeo uzimati maha kad se odjednom odnekud pojavila Evie Black, polugola i bosa. Nitko je ne poznaje, ali ona poznaje sve. Ubila je 2 muškarca snagom superheroja, prate je noćni leptiri, a rane joj zacjeljuju neočekivanom brzinom. Lila ju je dopratila, Janice primila u zatvor, a Clint će u nadolazećim danima odigrati ključnu ulogu.

Većina žena će zaspati. Evie Black također, no ona se budi kao i prije. Neke će ostati budne, ali ne i uračunljive.

Neke od onih koje su zaspale odlaze u neko drugo, mjesto. Bolje? Pravednije? Tko o tome odlučuje? Jedna od njih je i Lila, šerifica koja je u nekom trenutku, nakon par dana nespavanja, nakon nekih napokon riješenih stvari sa suprugom i sinom – odlučila da je preumorna. I probudila se na drugom mjestu, s nekim drugim obavezama. U nekom drugom, a opet istom svijetu. Boljem? Ili samo mirnijem u početku? A stići će i druge žene. I Janice. I zatvorenice. Od kojih ćete svaku posebno upoznati.

Tko ili što je zapravo Evie? Ona koja tvrdi da je tek poslanica? Ona koja je možda, a možda i nije sve ovo izazvala? Što želi? I zašto?

Dužnosnik Wettermore zabilježio je dio njezina buncanja: Crna Anđelica uspela se iz korijenja i spustila s granja. Prsti su joj smrt, a kosa puna paučine, dok je san njezino kraljevstvo.

Možda se sama Priroda napokon pobunila protiv ljudi, protiv onoga što joj prijeti? Ili je Evie možda tek upozorenje? Test?

I kako će muškarci, koji ostaju bez žena, kćeri, majki, djevojaka – kako će se oni sa situacijom? Izazivanjem kaosa? Hoće li moći mirno sagledati opcije? I kako će se nositi s nezbježnim?

Svi oni imaju svoje male tajne, neke samo njima logične ideje i poneke nedovršene poslove.

Ali nekako će zaključiti da se sve više-manje vrti oko Evie… I što će onda? Hoće li je zaštititi? Uništiti? Iskoristiti? Ili će nas sve skupa na kraju iznenaditi? 🙂

Neke od tih žena istovremeno postoje u dva svijeta. No, ako prestaneš postojati u bilo kojem od njih, prestaneš u oba. Je li muškarcima olakotna okolnost što to ne znaju? Ili možda ipak ne?

Jednom davno živio je neki neobični i nepoznati zatvorski psihijatar koji se odijevao samo u crno, te je istrčao u noć i legao posred jednog traka međudržavne autoceste. Trailwaysov autobus dojurio je upravo tim trakom i riješio ga svih muka, pa su svi ostali živjeli sretno ili možda nisu, no to više nije bio problem tog čudnog i nepoznatog zatvorskog psihijatra. Svršetak.

Uspavane ljepotice je knjiga koja ima neke svoje sitne nedostatke – rat između spolova je dočaran s idejom i priznajem da ima svoju vlastitu logiku, ali većinom generalizira. No, budući da prikazuje jednu alternativnu stvarnost – meni je to bilo ok.

Druga stvar je ta što na kraju nisam dobila sve odgovore koje sam željela, ali to kod mene često završi s par neodgovorenih pitanja.

No kad se sve zbroji, ovo je jedan napet i intrigantan triler s mnoštvom likova i polako građenom napetošću. Ima i košmara i nadrealnih elemanata, a mene se nekim stvarima lako kupi.

Malo se zamisliš. O stoljećima ženske potlačenosti, o tome kakav bi svijet bio kad bi nadvladala ne rasa, nego spol. Bi li muškarci uništili ratovanjem i svađom i posljednju mogućnost spasa čovječanstva? Bi li žene bile bolje i dogovaranjem postigle više? No, kakav bi to bio svijet kad bi jedan spol i dalje bio potlačen? Jesu li muškarci zavrijedili milo za drago nakon stoljeća upravljanja svijetom, a da je jedini rezultat svega to što svijet polako ide kvragu?

Kako spriječiti propast? Je li ovo knjiga koja na neki uvrnuti način ponavlja opći potop?

I što bi se zapravo dogodilo kad bi SVE žene zaspale? Koja je poanta svega?

Što je Evie? Je li ona stvarno samo poslanik koji odrađuje nečiju zapovijed i ako je tome tako – čiju? Jesmo li mi samo igračka u rukama nekog moćnijeg i starijeg i što želi od nas? Kako se i zašto moramo – ponovno – iskupiti?

Zanimljiva je ovo knjiga 🙂 Možete je čitati kao triler i triler će biti . Ali, ako želite – možete o njoj promišljati i pronaći ćete više od jedne teme za raspravu. Svakako bi bila dobar izbor za neki book club.

A onda – i King je King. U suradnji ili bez. Uživala sam. Sviđa mi se. Preporuka 🙂 ❤

Nailaziš na razna stvorenja u dubini zemlje, daleko ispod ostataka planina koje su rudari uništili, stvorenja bez očiju koja su slobodnija nego što si ti ikada bila. Jer žive kako žele, Jeanette. Ispunjeni su u toj tami. Sve su ono što žele biti.

Kisi.

***********************************************************************************

Stephen King & Owen King

Uspavanje ljepotice

Znanje

Preveo: Damir Biličić

BEL CANTO – ANN PATCHETT

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190814_114905_201

G. Hosokawa joj se nasmiješio. vrtjelo mu se u glavi od prirodnosti njihova razgovora, iznenadne lakoće s kojom su se družili. Što bi bilo da Kato nije znao svirati glasovir?

Ann Patchett – Bel canto

Neću lagati. Većinom mi je bilo dosadno, nezanimljivo i bezveze.

Likovi su me živcirali. Sve je bilo presporo i razvučeno. Situacija nerealna.

I opet, da nije bila izbor za ovaj naš mini book club, mislim da bi ostala ostavljena nakon 50 stranica.

Ali… Drago mi je da nije. Ova priča nema sretan kraj, ali kraj je podignuo knjigu za 2 ocjene – jer je – realan. I na kraju sam tek počela razmišljati o tome što sam zapravo pročitala. Volim ovaj naš klubić. Natjera me da pročitam knjige koje inače možda nikad ne bi.

Situacija je krajnje osjetljiva – najslavnija operna pjevačica na svijetu – Roxane Coss – našla se zarobljena u kući potpredsjednika neke državice u Južnoj Americi, nakon što su na njezin privatni nastup za japanskog biznismena upali teroristi koji su namjeravali zarobiti predsjednika.

No, predsjednika nije bilo. Čovjek je odlučio da mu se neda ići jer je na programu sapunica. Nije da imam neki komentar na ovo. Ali ok.

Nakon što ne nađu predsjednika, otmičari su izgubljeni. I svi uzvanici su izgubljeni u novonastaloj situaciji uključujući i Roxane.

Roxane, kojoj se svi dive, čija karizma nadilazi granice realnog i čijim molbama čak ni opasni otmičari ne uspijevaju odoljeti.

Nakon što se pojavi predstavnik crvenog križa u ulozi pregovarača, generali puštaju žene, starce, djecu, bolesne i radnike. Ostavljaju samo one za koje im se čini da će imati neke koristi. I Roxane,  Gospodin Hosokawa, poslovni čovjek zbog kojeg je cijeli događaj i upriličen – također je tu. Njega su koncertom Roxane Coss htjeli udobrovoljiti i privoljeti na ulaganje u gospodarstvo. No, on to nikad nije imao u planu. Ali je oduvijek bio očaran Roxane, njenim glasom, njenom izvedbom.

Od trenutka kad postaje izgledno da se talačka kriza neće riješiti u par dana, svjedočimo transformaciji cijele situacije koja je započela puškama, upadom i zarobljavanjem ljudi u – nešto drugo.

Svi oni, i teroristi i zarobljenici, prisiljeni su živjeti zajedno. Teroristi, zato što su već napravili glupost, ali im ne pada na pamet odustati pa iz situacije pokušavaju nešto izvući, a zarobljeni jednostavno nemaju izbora.

Kad god bi Messner otišao, na kuću bi nalegla tuga koja je znala potrajati satima. Svi su bili vrlo tihi i nitko nije slušao dosadne poruke koje je policija odašiljala s druge strane zida. Beznadna situacija. Predajte se. Nećemo pregovarati.

I tu ću se dogoditi nešto posebno, nešto nadrealno, a ipak toliko prirodno. Svi oni, i “zločesti” i “dobri”, ispod vanjštine, ideala i htijenja – svi su samo ljudi. Ništa nije crno -bijelo. Neke priče počinju, neke će završiti. Do samog kraja, koji me bitno uzdrmao, nisam ni shvaćala što mi je autorica zapravo napravila polaganim pričanjem i opisivanjem likova, situacija, događaja, sitnih i manje sitnih problema, karaktera, osjećaja… Da, bilo mi je dosadno i ponekad čak bezveze, ali natjerala me da se povežem sa svakim od likova, suosjećam i shvaćam. Natjerala me da ni ne shvatim koliko su mi postali važni. Da ih sve vidim kao ljude, djecu, uhvaćene u situaciji, u njihovim moralnim dvojbama, težnjama, ciljevima… Sredstva da bi se ti ciljevi postigli bila su van svake sumnje neopravdana i opasna, postupci nepromišljeni, reakcije ishitrene. Ali ljudi su. Većina tek djeca. Nisu znali drugačije. Ili nisu dovoljno promislili. A neki su samo slijepo vjerovali. Što je također ljudski.

Natjerala me da dišem sa svakim od njih dok su u toj izoliranoj situaciji proživljavali svoje drame. A onda mi ih je oduzela.

Natjerala me natrag u realnost. Jer i ja sam se uljuljkala u tu neku paralelnu dimenziju gdje je sve lako, gdje nikom ne pada na pamet otići, gdje više ne postoje stražari i  zarobljenici, gdje život jednostavno teče…

I tad sam se zapitala – možda smo previše isključivi. Previše sitničavi, previše ponosni. Možda trebamo više obračati pažnju na ono što je bitno – na život – na ljude. I ti tzv teroristi su imali plemeniti cilj, iako su odabrali krivo sredstvo…  No, da li ih to opravdava? I možemo li, smijemo li gledati van okvira, i shvatiti da su i oni bili samo žrtve okolnosti?

Na neki čudan način bio je ljubomoran na Ishmaela, koji sjedi podno njezinih nogu. trebao je samo nekoliko centimetara pomaknuti ruku da joj dodirne gležanj.

 

Od tad cijelo vrijeme razmišljam o tome kako se ista situacija iz različitih očiju drugačije vidi. Ja sam vidjela ljude. Vlada vjerojatno prijetnju. Poneki vlastitu korist. Vjerojatno je bilo i onih koji su vidjeli prikrivanje interesa. No nitko nije vidio ljude. SVE ljude.

Ne opravdavam postupke i reakcije, ali razumijem. Razumijem i drugu stranu. No, što bi bilo kad bi, prije nego pošaljemo oružje – razgovarali?

Ne znam da li da vam preporučim Bel Canto – nije me izula iz cipela. Ali zbog tog kraja… Zbog njega je možda vrijedi pročitati još jednom.

Knjiga je ispirirana istinitim događajem kad su u Limi teroristi napali japansku ambasadu. Na tome je Ann gradila koncept za knjigu. Proguglati ako vas zanima 🙂

 

Kisi ❤

 

Ako ljudska duša može sanjati o meni, neka me se sjeća i nakon buđenja.

I posebno hvala mojoj dragoj Ani na fotkici 🙂 Ja sam vratila knjigu u knjižnicu i zaboravila fotkati ❤

¸*********************************************************************************

Ann Patchett

Bel Canto

Algoritam

 

 

 

 

 

 

 

OSLIKANI ČOVJEK – PETER V. BRETT (Ciklus o demonima)

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190807_104611_987

“Mala, mi smo ono što odaberemo biti”, rekla je. “Dopusti da ti drugi odrede vrijednost i već si izgubila, jer nitko ne želi da drugi vrijede više od njega samog.”

Dan je siguran. Kretanje je slobodno, a osim ljudske opasnosti, ništa drugo ne prijeti iza ugla. Danju se normalno živi, kreće, radi. Danju se i putuje. Najsigurnije na one udaljenosti koje možete prijeći prije sumraka.

Jer jednom kad se spusti noć, samo se Glasnici usude putovati, uvijek zaštićeni simbolima. Jer noću izranjanju Demoni. Drveni, vodeni, zračni… Pojavljuju se iz tla, iz same Srži, materijaliziraju i napadaju da ubijaju i žderu. Rane zadane sržničkom rukom su većinom smrtonosne. Jedina zaštita su simboli koji povezani i naslikani ili urezani ili nacrtani, čak i štapom o tlo – pružaju magijsku zaštitu. Demoni su načinjeni od magije, i magija je sredstvo zaštite.

Jedno je bilo riskirati život noću, noću nije imao što izgubiti, nikog tko će ga oplakivati. Ako umre, neće napuniti nijednu bočicu suzama.

Nekoliko stotina godina demoni već haraju zemljom i pustoše ljudska sela. Gradovi su zaštićeniji, opasani su bedemima oslikanim simbolima.

No, nije uvijek bilo tako. Stoljećima prije nego su se demoni uzdigli drugi put – nije ih bilo. Poraženi u davnom ratu, u tišini i tajnosti čekali su povoljan trenutak. Čekali su da se ljudi opuste. Da obrane popuste. Da ih se zaboravi. I tad su ponovno napali.

No stari simboli sad su zaboravljeni, stara magija iščezla, stare ruševine skupljaju prašinu. Izbavitelj još živi u sjećanjima mnogih, preobražen u mit koji ne prepoznaju ni kad im je pred nosom. Nitko ne zna sve, a znanje je raštrkano po svijetu i ono malo ljudi koji još pamte, neke tajne ljubomorno čuvaju. Ostalo im je još ono malo magije i simbola kojih su se sjećali, da bi se zaštitili bez pružanja otpora.

“Mitovi imaju moć.,” rekao je Rojer. “Ne odbacuj ih olako.”

I bilo bi tako još tko zna koliko stotina ili tisuća godina, da nije bilo troje djece koja se možda nikad ne bi ni susrela da nisu odlučila biti svoja.

Arlenu je umrla majka jer mu je otac kukavica. Kad su ga htjeli oženiti protiv njegove volje, pobjegao je. Od malih nogu crtao je znakove bez ikakvog predznanja bolje nego većina odraslih i pobjegao je u noć, sam samcat- i preživio. Proći će godine prije nego mu se put ukrsti s ostalo dvoje, nije znao što ga čeka, ali odlučio je biti svoj.

Isto je napravila i Leesha. Odlučila je uzeti svoj život u svoje ruke i odbiti udati se za lokalnog nasilnika koji ju je uz to još i osramotio lažima. Pobjegla je u naukovanje babi Bruni, staroj travarici koja jako dobro zna što je dobila za šegrta.

Rojeru su demoni ubili roditelje. odgojio ga je alkoholizirani žongler, nekoć na glasu po izgledu i vještinama, ali sad samo još sjena nekadašnjeg čovjeka. I Rojer će morati bježati.

U trenutku kad im se priče spoje, iza njih su godine iskustva, znanja i volje da nešto promijene.

Ali kakve su to priče! Zbilja sam uživala čitajući priču svakog od njih. Priču o hrabrosti, nepokolebljivosti, cijeni koju teška srca moraju platiti da bi slijedili svoj put. Nije dovoljno samo braniti se. Potrebno je i poduzimati.

Meni je ovo ogromno otkriće. Nisam se do danas susrela s Brettom, nažalost, nekako mi pobjegao ispod radara, ali sad sam oduševljena što sam ga otkrila.

Jer jaaako volim dobar fantasy. A ovo baš je dobar fantasy. I uz to je i mračan, a to tek volim. Na kraju nisam mogla prestati čitati, a jedino što me mučilo je to što nemam u rukama odmah i nastavak.

Ciklus o demonima se sastoji od 5 knjiga i nekoliko novela. Novele sam naručila, a drugu knjigu nestrpljivo čekam. Načula sam da je sve dalje – sve bolje.

Privuklo me to što radnja stalno teče, što u likove dobivamo kompletan uvid, likove koji su kompleksni i živi, imala sam dojam da sam svakog od njih osobno upoznala. Mračna atmosfera, opasna putovanja, magija. Neka viša svrha i cijelo pleme koje je naravno nešto krivo shvatilo. U dahu sadm došla do kraja knjige i želim još.

Roman je u isto vrijeme i napet i nježan i tužan i sretan i borben i magičan. 550 strana u dan i pol. Uz Prdeka, 100 stvari za obavit, i mrtva umorna.

Jedva čekam nastavak!!!!!

Kisi ❤

************************************************************************************Peter V. Brett

Oslikani čovjek

Ciklus o demonima

Hangar7

Preveo – Igor Rendić

ONCE UPON A RIVER – DIANE SETTERFIELD

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190805_134126_205

The Swan was a very ancient inn, perhaps the most ancient of them all. It had been constructed of three parts: one was old, one was very old and one was older still.

Diane Setterfeld – One upon a river

The Swan,  drevna gostionica na obali Temze, mjesto je u kojem se pričaju priče. Neobične priče, svakodnevne priče, prastare priče, napuhane, smiješne, ozbiljne, strašne, lijepe, ružne, duge i kratke. Svejedno je, glavno je da tu priču znaš ispričati. Mnogo je gostionica uz obalu rijeke koja je Temza, ali to i nije. Svaka je posebna, jer svaka se bavi nečim drugim.

Ali samo u Swanu se pričaju priče. A rijeka je rijeka. Teče i nosi sa sobom. Poplavljuje, pročišćuje. Odnosi i donosi i nitko ne zna odakle počinje.

Rijeka je živa. I legende su žive. Mnogo starih predaja još živi u riječnim selima, u gostionicama i ponekim iskustvima.

Možete čuti priču o Quietly – ju, skelaru koji odnosi one kojima je kucnuo čas na drugu stranu… Ali izbavljuje one kojima još nije.  A ima i drugih priča. Joe će ih najbolje znati. Joe, ponajbolji pripovjedač otkad riječni ljudi pamte. I Margot, čija gostionica je stara koliko i ona sama , pa još mnogo puta toliko.

Something is going to happen.

I ova riječna priča započinje – pričom. Pričom u Swanu, koja je naglo utihnula kad je rijeka dovela na vrata teško ozlijeđenog čovjeka s mrtvom curicom. Koja je bila mrtva, a onda nije. Može to potvrditi Rita Sunday, mjesna medicinska sestra koja je jednako dobra kao i bilo koji doktor, ako ne i bolja. Bila je mrtva, a onda nije.

Djevojčici je oko 4 godine, ne govori i često zuri u rijeku, veseli se rijeci, čeka rijeku. Čija je? Tko je?

U jednom trenutku to je nepoznata curica koja je bila mrtva, a onda nije. No, do jutra, kad se iz Swana pronese glas i započne priča, ona je Anne – davno izgubljena sestra, Amelia, nestala kći, ali i Alice, unuka koja je prvo bila skrivana, a zatim se utopila u Temzi.

Something happens and then something else happens and then all sorts of other things happen, expected and unexpected, unusual and ordinary.

3 obitelji, 3 djevojčice, 3 zagonetne sudbine. Koja od njih je ovo dijete koje je bilo mrtvo, a onda opet nije? I kako će rijeka ispričati priču o nijemom djetetu koje je nađeno na obali, kako će satkati njenu sudbinu? I što će svaka od ovih obitelji naučiti o sebi dok se potajno nada da je djevojčica njihova… Što će naučiti o svijetu, jedni o drugima, o rijeci, o predajama, o snovima i nadi? I o porijeklu, genima i napretku medicine…

Toliko je u ovoj priči vode, njenih pritoka i tokova, bujanja i padanja i virova i vrtloga. toliko je divno ispričana.

Ova priča se čita polako. Polako se odmotava njena nit i polako sve svoje pritoke spaja u jedan tok. Ali toliko sam uživala, polako, dok se priča odmotavala i tekla, dok je voda vodila glavnu riječ. Dok su ljudske sudbine naoko nepovezanih ljudi polako postajale povezane i dok je u Swanu bilo priča.

Svaki lik je ovdje važan i dubok i smislen. Svakog treba upoznati, uz svakog ponovno pogledati komadiće priče iz drugog kuta. Svi će se oni sliti u istu priču jer pritoci upravo tome i teže. I na svakoga u ovoj priči treba obratiti pažnju.

There are stories that may be told aloud, and stories that must be told in whispers, and there are stories that are never told.

Ne mogu vam je prepričati, dovoljno sam rekla. Ali sam je čitala dok sam hodala po čisto rublje u perilicu, putem do sušilice, dok sam kuhala, kad bi odvela dijete u vrtić, pa se vratila i nisam htjela stati, opčinjena rijekom i pričom i svima koji su se našli dotaknuti djetetom koje je bilo mrtvo  – a onda nije.

Jer ima tu još mnogo toga. Ima porušenih nada i pronađenih snova, prihvaćanja neminovnog i prkošenja zloj sreći. Ustajanja za sebe i zagrljaja slabijih, dječjih nadanja i duboke tuge, natruha sreće i polomljenih iluzija. Ima života i ima smrti. Postoji tajnovitost rijeke i njena velikodušnost,  neke stare predaje oživjele i istinite, postoji odricanje i žrtva, i vjera i nada i ljubav.

At the Swan, summer turned to autumn and the rain did not cease. There were no more frowning conversations about the danger of a poor harvest, for it was now a certainty. No amount of sunshine could change anything.

I nakon svega, sve je to život , a i život nosi rijeka. Temza, koja to i nije, ili neka druga… Svaka nosi neku priču i nečije sudbine povezane pritocima.

Otvorite dušu, pročitajte knjigu. Vezat će vas, a onda pustiti. Jer, sigurno imate neku svoju rijeku koju valja slijediti.

Kisi.

Marilyn Monroe – Javni i tajni život – Charles Casillo

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190803_104448_984

Sva psihološka proturječja svojstvena Marylin bila su ondje:  poziranje bez odjeće, gizdava, prpošna seksualnost i potreba da se pokaže ozbiljnom glumicom. Sljedećih desetljeća takvo što postat će uobičajeno, ali 1962. se od 35-godišnje žene očekivalo dolično ponašanje, a nage scene u nj nisu spadale.

Charles Casillo – Marilyn Monroe  – Javni i tajni život

 

Marilyn Monroe je bila najslavnija glumica svijeta. Svijet je bio očaran njenom pojavom, ljepotom, ponašanjem… Malo manje glumom, ali i tu se počela dokazivati kao talent, a ne samo tijelo.

Sve što je snimila, postalo je hit.  Gdje god se pojavila, bila je senzacija. Ljudi su padali u nesvijest. Oni koji bi je uspjeli dotaknuti, bili su u ekstazi. Imala je sve.

Ahaha. Dobar vic.

Marilyn, ona prava, imenom Norma Jean, krila je strašne unutarnje demone koji su je naposljetku uništili. Bila je dijete koje nitko nije želio, ali su se svejedno njome loptali. Malo bi je dali u udomiteljstvo, pa je maknuli od ljudi na koje se taman navikla jer im je tako odgovaralo. Da je ostala kod nekih od tih ljudi, možda bi imala normalan život. Možda bi joj nježna dječja psiha ostala netaknuta, pa bi mogla podnijeti slavu i usamljenost.

S tim djetetom su radili što su htjeli, a da nitko nije uzimao u obzir moguće posljedice. Majka je nije željela, a i bila je psihički bolesna. Oca nikad nije upoznala, osim na fotografiji i  zato ga je cijeli život tražila u drugima. Uvijek se ponašala onako kako je mislila da se od nje očekuje, samo da bi negdje pripada, bila dio nečega, da bi bila manje sama.

Ali bila je sama. Od rođenja je zapravo bila sama i usamljena, i ono malo topline koje je u djetinjstvu uspjela dobiti, brzo bi joj bilo oduzeto. Zbunjivali su je različitim odgojem, premještanjem od jedne obitelji drugoj, a majka, skrbnica i ostali koji su zapravo trebali voditi brigu o njoj, ostavljali su je kako se kome sviđalo.

Izrasla je u prekrasnu djevojku poremećene psihe. Kao da su u njoj živjele dvije osobe. Kad su je otkrili, bila je u dvadesetima i radila na pakiranju padobrana. Prvi poslovi bili su modeling i statiranje, a kasnije je započela glumiti. I stvorena je Marylin. Prekrasna glumica zavodljivog glasa i stasa, platinaste kose i očaravajućeg osmijeha. Sve što je napravila, na platnu je funkcioniralo savršeno.

Ali u pozadini se odvijalo ono mračno. Njeni strahovi, pomanjkanje samopouzdanja, usamljenost, neodlučnost oko toga što zapravo želi doveli su do toga da je postala neuračunljiva, tužna, sklona depresiji, drogama… Ljudi su je ili iskorištavali ili nisu znali kako da joj pomognu.

Bezazlenost spojena sa seksualnošću sprečavala je svaki pokušaj osude. Rasla je poput divljeg cvijeta, nesvjesna svoje vrijednosti sve dok netko nije prepoznao nešto prekrasno u njoj. Njezino bezazleno shvaćanje seksa – što je uspješno prenijela na filmsko platno učinilo ju je pionirkom. Nevinost i humor pomiješani s erotikom postali su zaštitni znak Marylin Monroe. 

Afere, skandali, sve što prati slavu događalo joj se bez da je mogla puno utjecati, ali nije namjeravala puniti novinske stupce. Htjela je samo da je netko voli.

Umrla je premlada. Bilo da je nesretan slučaj, splet čudnih okolnosti, depresija ili netko drugi ima prste u tome – velika je tragedija što je prerano otišla. Nama. Ona je vjerojatno u tome vidjela izlaz…

Bila je prekrasna. Ali ne svojom krivnjom – i oštećena.

No, ja je i dalje volim. Pročitala sam puno o njoj i velik dio života je obavijen velom tajne. Ali tako to treba i biti, ne trebaju svi znati sve, pa čak i ako si javna osoba. Od ob+vog ostalog, što je u stvari prava istina? Nikad nećemo doznati. Ali filmove i slike i dalje možemo gledati.

Marilyn Monroe umrla je zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, auloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se vrlo teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala pronaći  identitet i stvorila je jednu “sebe” omiljeniju od svojih najsmionijih snova, no taj je dio potisnuo ostale dijelove njezina bića.

Charles Casillo – Marilyn Monroe – Javni i tajni život

RIP Marilyn. Nadam se da ti je tamo negdje dobro, da nisi više sama ❤

****************************************************************************+

Charles Casillo

Marilyn Monroe – Javni i tajni život

Profil

Prevela – Branka Maričić

 

VRAŽJI OKOT – MARGARET ATWOOD

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190802_105042_077

Ona zaplotnjačka svinja, onaj izopačeni gad Tony ide Felixu na dušu. Najvećim dijelom, što jest, jest. Predbacio si je to, nejednom, svih ovih dvanaest godina. Previše prostora je dao Tonyu, nije ga nadgledao, nije mu se nadvirivao iznad podstavljenih ramena onog šminkerskog odijela na tanke prugice. Nije kužio štihvorte, a pohvatao bi ih svatko s pola mozga i dva uha. Još gore – u tom zlopakom društvenom alpinistu, tom makijavelističkom ulizici, on je vjerovao. Popušio je foru: Ma to ću ja, što da se ti gnjaviš, uvijek mogu uskočiti. Kapitalna budala – eto što je bio. 

Margaret atwood – Vražji okot

Još jedna knjiga iz Hogarth Shakespeare priče. Oluja ispričana isponova. Već tu me dobila.

Prvo – prijevod je zakon.

Drugo – tko nije pročitao Shakespeareovu Oluju, pravac knjižnica jer vam je ja ne namjeravam prepričavati, a i trebali ste to odavno apsolvirati. 😛

Treće – stvarno sam se dobro nasmijala.

A četvrto – svaka čast Atwood.

A sad – Oluja isponova i nije baš skroz smiješna i zabavna. Ponekad je mračna i tamna, prepuna boli i tuge. I tjeskobe i mračnih stanja izgubljenosti. Poraza. Izdaje.

Felix , umjetnički direktor  Festivala Makeshiweg otpušten je upravo uoči premijere Oluje, djela koje obožava i kojim je opsjednut. Nedavno je izgubio suprugu i malenu kćer – Mirandu.  Teško se nosi s gubitkom malene, pa je i postavljanje Oluje njegov način da je nekako pokuša oživjeti.

Nakon otkaza, koji je bio ružan i grub, ali i neosnovan i namješten, Felix će potražiti utočište daleko od svega i svih, u nekoj straćari bogu iza hozentregera, gdje jedva postoji struja, a kamoli internet.

S vremenom se snađe. A s vremenom se u njegovom umu oblikuje i osveta, pa uz malo sreće i puno pameti uspije skovati plan kojim će vratiti svima za svu nanesenu nepravdu…

Ne, previše je boli., još uvijek. NE razmišljaj o tom, kaže u sebi dok zakopčava gumbe na košulji. Drži to negdje daleko. Pretvaraj se da je sve to samo film.

Margaret Atwood – Vražji okot

Pronaći će u zatvoru mjesto nekakvog umjetničkog učitelja i stvoriti ekipicu koja je, osim na glumu i postavljanje Shakespearea, spremna i na štošta drugo.

U ovoj priči Felix je, naravno, Prospero – čarobnjak i pravi zakoniti milanski vojvoda. Ostatak ekipe ćete upoznati usput, ali moram priznati da je Atwood majstorski prepričala Oluju. A Oluja mi je jedna od dražih Shakespearovih djela.

Cijela knjiga je luda skroz. Od prevoditeljičinih upadica  i briljatno prevedenih fraza do Felixovih ludih planova i njihove izvedbe.

Ne kaže se uzalud da se osveta servira hladna. U ovom slučaju čekala je 12 godina. ali isplatilo se. Itekako se isplatilo.

Neću ulaziti u slojeve jer bi to značilo da ulazim u slojeve Shakespearovog uma, a mislim da za to nisam dovoljno potkovana znanjem, a i ova recenzija bi se odužila. No, jedno je sigurno – nikad Shakespeare nije samo drama ili samo komedija. Kod njega nije crno – bijelo, pa su zato i likovi vrlo slojeviti i njihovi postupci životni, bez obzira bili opravdani ili ne.

Oluja će na sreću, završiti sretno. Felix ne može vratiti Mirandu, ali će vratiti neke druge stvari i naučiti pustiti kćer koje više nema. I svi ostali mnogo će naučiti iz njegovih egzibicija. I na kraju, zašto Vražji okot?  Pa, i to je još jedan lik. Ispostavit će se- prilično bitan.

 Ne, Felixe, nije, odlučno kaže sam sebi. Prospero nije lud. Ariel postoji. Njega vide i čuju i drugi ljudi, ne samo Prospero. Čarolija je stvarna. Drži se toga.  Vjeruj tekstu.

No, može li se tekstu vjerovati? 

Margaret Atwood – Vražji okot

I zato vas opet tjeram da pročitate pravu Oluju ( iako je prepričana na kraju knjige, ali nije to baš to … )

Zaključak na kraju – Vražji okot je skroz luda, zabavna i lagana knjiga, ali u isto vrijeme vrlo slojevita, mračna i puna simbolike. Zabavit ćete se, o da. To je sigurno. Vjerojatno i cerekati na sav glas 😉  Postoji još niz drugih likova koji su također prilično zabavni, a mene su najviše zabavljali prepravljeni stihovi u Shakespeareovom stilu koji je izvodila skupina zatvorenika. Tekstove su pisali sami 😉 😀 No, ona nota dijaboličnosti, okrutnosti i osvete koja se proteže kroz čitavu priču – e, to mi je onaj detaljčić koji me zapravo kupio.

Uživajte!

Kisi.

*************************************************************************************

 

Margaret Atwood – Vražji okot

Hogarth

Profil

Prevela: Giga Gračan ( Bravo!) 😀