Month: March 2019

OLUJNA SESTRA – LUCINDA RILEY

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190329_092403_343

Nakon gotovo tri sata, kada se zrakoplov počeo spuštati u Zračnu luku Ženeva, srce mi je stalo tući toliko brzo da sam jedva disala. Išla sam kući, što je u meni obično budilo sreću i uzbuđenje jer me osoba koju sam voljela najviše na svijetu ondje dočekivala raširenih ruku želeći mi dobrodošlicu u naš čarobni svijet. No ovoga sam puta znala da neće biti ondje da me dočeka. Niti ikada više.

Lucinda Riley – Olujna sestra

Drugi dio serijala Sedam sestara vodi nas na sjever, u hladnu Norvešku i prati Ally u otkrivanju svoje priče.

Druga sestra Plejada, Alkiona, od milja zvana Ally, strastvena je jedriličarka. U trenutku Pa Saltove smrti uživa u novopronađenoj ljubavi i priprema se za sljedeću utrku. Kad dozna za tatinu smrt, shrvana je, između ostalog, jer shvati da je zapravo nehotice prisustvovala njegovom morskom sprovodu.

Kao i sve sestre, i ona je dobila omotnicu s njegovim oproštajnim pismom, nekoliko tragova o svom porijeklu, koordinate mjesta na kojem je rođena i rečenicu sa sfere.

Ally je zapravo, nakon što joj se napokon sve u životu posložilo – sve to u kratkom roku izgubila. Izgubljena i tužna, izlaz vidi u tome da se nečim zaokupi, pa joj se istraživanje priče odakle potječe čini savršenim u tom trenutku.

Ally kreće putem svoje druge ljubavi – glazbe.  Odmalena ima dar za sviranje koji možda i nije slučajan…  A put je vodi tragom slavnog skladatelja Edvarda Griega, talentirane pjevačice Anne Landvik i svirača i skladatelja Jensa Halvorsena. Od prvih tragova, preko novih saznanja i novih ljudi koje upoznaje, Ally polako otpliće klupko svog genetskog nasljeđa, saznaje i uči stvari o sebi i napokon neki djelići slagalice sjedaju na svoje mjesto.

Ally će pronaći samu sebe i mnogo više od toga. Maja je u prvoj knjizi pronašla svoju prošlost, no Ally će pronaći i sadašnjost. Kako i kojim vezama će njena obiteljska linija pronaći spone s obitelji u kojoj je odrasla, kako će neki novi životi povezati one kojih više nema, i što će Ally sve naučiti putem…

Zato što nas je, cherie, povijest učinila žrtvenim jarcima. Ljudi se oduvijek boje drugačijih, a mi smo stoljećima primoravani napuštati dom za domom. Svaki u koji stignemo, u kojem se skrasimo i postanemo uspješni. Držimo se zajedno jer su nas tako naučili. Tako smo preživjeli.

Lucinda Riley – Olujna sestra

To je na vama da tek doznate. Drugi dio epske avanture o sedam sestara donosi neke nove podatke, neke nove pothvate. I dok otkrivamo Norvešku prije 120 godina, taj neki drugačiji svijet s drugačijim poimanjem života i ljubavi, dok nas neke stvari ljute i brinu, a druge se polako otkrivaju – uhvatit ćemo se upleteni u ovu zamršenu priču.

Priča o tome da je Grieg izbavio Annu iz kandži zlobne Frau Schneider narednih se dana proširila Leipzigom, i to prilično uljepšana. I dok ju je utjecajni mentor provodio najvišim društvenim i glazbenim gradskim krugovima, svi su im srdačno otvarali vrata.

Lucinda Riley – Olujna sestra

Prije nego vam preporučim Olujnu sestru, moram napomenuti da mi se ne sviđa kako Riley piše. S prvom knjigom sam mislila da imam problem s prijevodom, ali sam nabavila original i moram reći da je Jelena Pataki knjige odlično prevela i da je zapravo stil pisanja taj s kojim imam problem.  Dijalozi su malo previše ukočeni, neprirodni i sa zadrškom, previše pridjeva (nepotrebnih, na taj način smo pisali sastavke u školi), a neke scene kao da su isječak iz kazališne predstave, a ne topli obiteljski odnosi.

U obje knjige mi je to strašno smetalo u dijelu koji svaka sestra priča za sebe, tj u dijelovima koji se događaju u sadašnjem vremenu i u prvom licu.

Ali u trenutku kad se priča preseli u pretprošlo stoljeće, stil pisanja mi začudo više ne smeta, u to razdoblje kao da nekako – paše. No, svejedno mi je dugo trebalo u obje knjige da se naviknem na stil i da ga prestanem primjećivati. Što baš i nije išlo jer svaki put kad bi se radnja vratila natrag u danas – imala sam poriv ispravljati tekst i vikati da se danas tako ne govori i da je komunikacija drugačija. Previše objašnjavanja i nepotrebnih podataka…

Npr: “Nakon što sam im dala kreditnu karticu i dobila zaporku za internet, dizalom sam se uspela do svoje sobe”. – Pa koga briga?  – Otišla sam u sobu. Točka.

I moram reći da, budući da ne volim limunade, u ovom nastavku je meni premalo povijesti, a mrvicu previše cmoljenja.

Također, neke stvari su apsolutno nerazumljive i nevjerojatne, iako ostavljam mogućnost objašnjenja u ostalim nastavcima i/ili na samom kraju: ( Ako ste čitali prvu knjigu, u drugoj ostaju isti problemi) –

  • Sve sestre imaju otprilike 30-tak godina i ne znaju ime i prezime vlastitog oca? Mislim, moraš se prijavit u školu ili negdje tokom života, treba ti tatino ime. Ili?
  • Cure pričaju okolo svoju priču i to kak ne znaju neke stvari o tati ili poslovima ili nekim stvarima, i to je svima normalno.
  • Umru 2 milijardera u isto vrijeme i o jednom se piše, a o drugom ni slova. To nije čudno?
  • I to je sasvim normalno da umreš na taj način da se prije pobrineš da nikog nema u blizini, bez svjedoka, ali zato odvjetnik sve zna?

Hm…

Ne znam….

 

No, što je – tu je. Ovo je samo moj osoban dojam i nikako nije razlog da ne pročitate knjigu jer se isplati koliko zbog nastavka priče, toliko i zbog opisa svijeta i društva u nekom drugom dobu. Priča je stvarno krasna sama po sebi, tim više što su neka mjesta, događaji, pa i likovi –  stvarni, samo smješteni u neki drugi kontekst.

Istraživat ćete s Ally jednu ljubavnu priču iz drugog vremena, načine na koje se tada žena mogla ili morala izboriti za sebe, djelić glazbene povijesti Norveške i pratiti krvnu liniju Holvorstovih do danas… Usput slušati predivne skladbe i biti dio umjetničkog društva 19 st.

Iz tog razloga se veselim i nastavcima – jako mi se sviđa ta ideja da se povezuje prošlost i sadašnjost, a pogotovo jer me stvarno zanima tajna koja obavija tu čudnu obitelj…

Da, preporučujem je, iako imam zamjerke. No, međutim, sama priča je izrazito zanimljiva i stvarno me zanima što je sa svakom od sestara, gdje je sedma i hoće li moja pitanja biti odgovorena 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

Lucinda Riley

Goodreads ocjena: Olujna sestra

Prijevod: Jelena Pataki

Izdavač: Egmont

 

 

 

 

UBITI PTICU RUGALICU – HARPER LEE

Published on by Life&Books&Socks1 Comment

IMG_20190326_111847_049

Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu… One ne čine ništa, osim što nam pjevaju.

Harper Lee – Ubiti pticu rugalicu

 

Da nije malog knjižnog kluba koje činimo nas tri – Ana, Tamara i ja, možda nikad ne bih pročitala ovaj klasik. Ne zato jer nisam to željela, nego jer je ovih dana, tj ovih godina toliko novih knjiga na tržištu, da neke starije prolaze ispod radara… Iako to nisu zaslužile.

Zato mi je baš drago što je ovomjesečna knjiga za lektiru baš ova, knjiga o jednom djetinjstvu, o jednom odrastanju, o toleranciji, o ljubavi i ljudskosti.

30-te su godine prošlog stoljeća. Američki jug. Scout ima 8 godina, njen brat Jem 12. I žive za topla ljeta u malenom gradiću Maycomb, gdje se svi znaju i tajne se teško skrivaju.

Ljeta su krasna, ljeti dolazi Dill, prijatelj iz drugog kraja, koji praznike provodi u Maycombu kod tete Rachel, susjede u kući pokraj.

Ljeta su puna igre, pustolovina i misterija. Jedna od najvećih je susjed Boo Radley, kojeg nikad nisu vidjeli uživo, ali uz kojeg se naravno vežu mnoga nagađanja, a dječja mašta je bez granica.

Scout i Jem odrastaju bez majke. No, tu prazninu prilično uspješno nadomješta Calpurnia, crna služavka koja je s njima već godinama, a i otac im, iako stariji od ostalih očeva istodobne djece, ima značajnu ulogu u oblikovanju njihovog mišljenja i zapravo ih stalno potiče da upotrebljavaju mozak…

Te večeri nismo otišli dočekati Atticusa kad se vraćao s posla. Vukli smo se po kuhinji dok nas Calpurnia nije izbacila. Calpurnia kao da je, zahvaljujući nekakvu sustavu vudu-magije, znala točno što se dogodilo. Nije baš bila dobra kad je riječ o utjesi, ali dala je Jemu vruć biskvit s maslacem koji je on prepolovio i podijelio sa mnom. Imao je okus poput pamuka.

Harper Lee – Ubiti pticu rugalicu

Zato su Scout i Jem malo drugačija djeca, možda mrvicu odraslija i malo svjesnija nekih stvari. Ali isto tako, djeca su samo djeca i strah je uvijek strah.

Stvari teku uobičajenim tokom. Klincima je Boo Radley glavna preokupacija i zapravo se cijelo ljeto bave otkrivanjem njegove tajne, ako tajna uopće postoji.

No, stvari počinju biti ružne. Atticus, njihov otac, je odvjetnik. I dogodi se zločin. Tom Robinson optužen je za silovanje, Atticus dobiva njegov slučaj. Ne bi to bilo ništa neuobičajeno da okolnosti tog slučaja nisu u najmanju ruku jezive. Jezive iz perspektive nas, koji u 2019 godini kad pokušamo sagledati mentalitet društva na početku prošlog stoljeća na američkom jugu. ne možemo pojmiti takvo poimanje stvari. Jezive su i jer još i danas postoje djelići svemira gdje ljudi ne razmišljaju.

Tom Robinson je crnac. Navodno silovana žrtva je bjelkinja. Atticus je obilježen. Samim time i njegova djeca, jer ljudi ne razumiju. Ljudi ne vide. Ljudi su, da oprostite, glupi.

Zato što više ne bih mogao tražiti da me slušate. Scout, takva je priroda odvjetničkog posla – svaki odvjetnik u životu dobije barem jedan slučaj koji utječe na njegov osobni život. A izgleda da je ovo za mene takav slučaj. Možda ćeš u školi čuti ružne stvari o meni, ali, molim te, učini mi nešto: drži glavu visoko i ne diži šake. Što god ti netko rekao, ne dopusti da te uzruja. Pokušaj se za promjenu boriti glavom… Pametna je iako se opire učenju.

Harper Lee – Ubiti pticu rugalicu

Jednostavno nemam adekvatne riječi kojom bih opisala koliko ne razumijem taj mozak koji sudi na temelju različitosti, koji dijeli na temelju boje kože ili stanja tijela. Ne razumijem čak ni u duhu tog vremena.

Tom Robinson, prema zakonima kakvi su danas na snazi, ne bi doživio drugi dan suđenja kao osuđenik. Prema njegovom fizičkom stanju, u trenutku bi bilo jasno da on ne može napasti, a kamoli silovati, drugi dokazi možda ne bi ni bili potrebni. No, iako je Atticus, osim fizičkog nedostatka imao druge argumente, Tom je svejedno osuđen, jer se vjerovalo riječima oca i kćeri – samo zato jer su bijelci. Što je dovelo do još veće tragedije.

Harper ovdje ide u dalje u krajnost, opisujući obitelji jednih i drugih. Sledila sam se kad sa shvatila koliko ljudi u svom strahu od različitosti mogu biti odvratni. I kad ti je obitelj dno dna, kad se zna da si smeće, kad ti djeca ne idu u školu jer “ništa im se ne može, oni su iz te obitelji”, kad su paraziti i alkoholičari, kad zlostavljaju vlastitu djecu… I tad imaju veći kredibilitet – jer im je koža bijela. Pa kom to može biti normalno?!?

Scout ima samo 8 godina. I Scout je mudrija i suosjećajnija od većine građana u tom nazovi gradiću. Scout zna što je ispravno. Scout ne dijeli.

Ali i ona osuđuje. Možda ne prema rasi ili prema drugačijem stilu života, ali i ona je naučila svoju lekciju.

Nije iskreno, ali nekim ljudima pomaže. Među nama, Miss Finch, nisam baš od pića, ali oni nikad, nikad ne bi shvatili da živim tako kako živim jer tako želim živjeti.

Harper Lee – Ubiti pricu rugalicu

Ubiti pticu rugalicu je roman prepun slojeva. Analize ljudske psihe.  To je roman o moralu, o dostojanstvu i ljudskim pravima, o tome da smo svi ispod kože krvavi. Roman je to i o odgoju, prijateljstvu i ljubavi. O plemenitim aspektima ljudskog ponašanja, o tome koliko duboko može biti korijenje onoga što usadimo u svoje dijete. I ono dobro i ono loše.

O tome da je pogrešno odbacivati nekoga samo zato jer ne izgledate isto. Ili se ne ponašate isto. O tome koliko je duboka tuga. I koliko jako ranjava okrutnost.

I o tome da ljudski rod ima još toga za naučiti. Koliko god bili veliki koraci kojima napredujemo, istine je da ih ima još toliko mnogo za prijeći. A sve da bi se uzdigli iz blata u koje smo se sami uvalili.

Uznemirujuća je i činjenica da je knjiga koja opisuje događaje prije skoro stotinu godina, aktualna i danas. I da još uvijek nismo pobijedili predrasude, strah i osudu. Koliko je do odgoja, okolnosti i društva, toliko je i do pojedinca samog.

Ovo je priča o jednom ljetu i jednom djetinjstvu. O obitelji i podršci. O snovima i nadama. I o strahu i teroru od čovjeka samog.  O toliko mnogo života, izgubljenih i iskorištavanih. O stvarima koje nijedno ljudsko biće ne smije doživjeti. O tome da su nam djeca najbolji učitelji.

Postoji čitava plejada osebujnih likova u Ubiti pticu rugalicu… I svi do jednoga su zaslužili da na njih obratite pozornost. Jer svatko od njih je ovdje da bi nas nečemu naučio. Ili na nešto podsjetio. Na nešto možda upozorio.

 

Mnogo bih toga mogla napisati o ovom romanu, ali ne nalazim riječi. Ne dovoljno oštre kojima bih mogla izraziti upozorenje koje nosi Ubiti pticu rugalicu. Ne dovoljno jasne da bih vam mogla prenijeti poruku kako sam je ja doživjela. Ne dovoljno tužne da vam dočaram težinu tjeskobe koja mi je stisla srce.

I zato jednostavno stajem i samo ostavljam preporuku. Znam da će je svatko doživjeti na svoj način, ali vjerujem i da će svima na rubu svijesti ostati iste temeljne poruke.

Volimo se. I poštujmo.

Kisi.

*************************************************************************************

Harper Lee

Ubiti pticu Rugalicu

Prijevod: Ljiljana Ščurić

Izdavač: Šareni dućan

Gdje kupiti: Ubiti pticu rugalicu

ALIAS GRACE – MARGARET ATWOOD

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190320_121957_997

Žele me vidjeti zato što sam slavna zločinka. Ili su barem tako napisali. Kad sam to prvi put vidjela, iznenadila sam se, jer obično kažu slavna pjevačica ili slavna glumica, ali što se slavi kad je posrijedi ubojstvo? Ipak, zločinka je jaka riječ kad ti je pripišu. Ima u sebi nekakav zadah, ta riječ – slatkast i težak, poput uvela cvijeća u vazi.

Margaret Atwood – Alias Grace

Godina je 1843. Grace Marks je osuđena na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u  ubojstvu svojeg poslodavca i domaćice. Ima samo 16 godina. Grace tvrdi da se ubojstva ne sjeća. Neki misle da je kriva, neki da je nedužna. Neki da je krvožedna zavodnica, drugi da je žrtva okolnosti. Neki da je demon, neki drugi da je samo dijete. Što i jest.

16 godina je početkom 19 st možda i značilo djevojku za udaju, možda su tada sa 16 bile zrelije nego danas, ali svejedno je dijete.

Pročitavši knjigu, zahvalna sam Margaret Atwood što je pokušala napisati njenu priču. Priču djevojčice koja je u svojih 16 godina proživjela 3 života. Djevojčice koja je izgubila majku, a oca zapravo nikad nije ni imala – jer to što se nazivalo ocem nije bilo ni blizu roditeljskoj figuri kakvu bi djeca trebala imati. Braću i sestre godinama nije vidjela, niti znala gdje su – zapravo je bila sama na svijetu. I borila se.

Pronalazeći poslove sluškinje od kuće do kuće, a bila je dobra u tome što je radila, došla je i do namještenja kod g. Kinneara, svog posljednjeg poslodavca.

Tada je rekao nešto najneobičnije. Rekao je: ti si jedna od nas. Zatim je naprtio zavežljaj, uzeo štap i otišao; a ja sam ostala pitajući se što je htio reći. No, kad sam promozgala o svemu, zaključila sam kako je mislio da sam i ja bez doma, lutalica poput drugih pokućara i onih koji rade na sajmovima, jer mi ništa drugo nije palo na um.

Margaret Atwood – Alias Grace

Što je dovelo do ubojstva i tko je zapravo kriv, možda nikad nećemo saznati. Metode istrage, osim slabih materijalnih dokaza, tad su se više manje svodile na rekla-kazala i tko ima boljeg odvjetnika i kome je javnost naklonjena. A izbjegla je smrtnu kaznu samo zahvaljujući odvjetniku i svojoj mladosti.

Grace Marks je ipak nakon gotovo 30 godina pomilovana i puštena. Navodno se i udala. Nakon toga, za nju se više nije čulo.

Grace Marks, ubojstvo, suđenje ( koje je tada odjeknulo u javnosti i bilo prilično kontroverzno), kazna, dani u kaznionici – sve su to stvarni događaji. Čak i sumnja i nikad stvarno dokazana krivica što se tiče Grace.

Nikad ne gledajte iza sebe, rekao je trgovac poljodjeljskim potrepštinama. Zašto, rekla sam. Znala sam da nije pristojno razgovarati s nepoznatim muškarcima, ali bilo je to vrlo teško kad smo bili nabijeni jedno na drugo. Zato što je prošlost prošlost, rekao je, kajanje je uzaludno, što je bilo, bilo je.

Margaret Atwood – Alias Grace

Međutim, Margaret Atwood je na temelju njenog slučaja ispričala priču jednog vremena. Priču koja nije samo Graceina već priča društva. Priča o odnosima među staležima, među spolovima, roditelja i djece. Priča o zlostavljanju, o podčinjavanju, ali i snazi i hrabrosti. Priča je to o počecima istraživanja ljudske psihe, o začecima nekih metoda liječenja, o razvoju znanosti na području neurologije… I o novim pravcima religije, o spiritualizmu i hipnozi, ali i o praznovjerju, nepravdi i naznakama feminizma.

Priča o jednoj ženi i jednom vremenu, o tome što je i kako dovelo do određenih događaja, te o snazi i želji za preživljavanjem jedne djevojčice koja, dok se pretvara u djevojku završi u kaznionici, iako možda nevina.

Čak i ako je kriva – možemo li suditi bez da znamo razloge, utjecaje, okolnosti? Koliko je teško 16-godišnjakinju zastrašiti i natjerati na sudioništvo? Ako je samo zla, ako je stvarno demon – bi li se toliko jako borila kroz život, da sačuva dobar glas, da sačuva čednost i bi li čekala do određenog trenutka da počini zločin ili bi to učinila i ranije?

Grace Marks je stvarno izuzetan lik. Inteligentna, snalažljiva i vrijedna, ona je zapravo samo djevojka kojoj je u jednom trenutku, ne vlastitom voljom, prekinuta nit kojom je namjeravala krenuti.

Pred sam san, pomislila sam: kao da nisam nikada postojala, jer od mene nije ostalo ni traga, nisam ostavila nikakve znakove. Stoga me ne mogu slijediti. Gotovo kao da sam nevina. A tada sam zaspala.

Margaret Atwood – Alias Grace

Grace cijelu svoju priču veze poplune. Uzorke. Imena uzoraka su imena poglavlja. A kroz poplune, Grace zapravo veze svoju priču, priču koja tek na kraju dobije smisao.

Moram priznati da sam Margaret Atwood malo i izbjegavala. Sluškinjinu priču sam gledala kao film prije koju godinu i bilo mi je mučno. Jednostavno se nisam mogla prisiliti pročitati knjigu ( Naravno da jednog dana hoću, kad bude vrijeme), tako da je Alias Grace zapravo moj prvi susret s njom.

I iako sam čitala kako je Grace njena najprihvaćenija i najbolja knjiga, sad zapravo samo želim još…

I evo, dok ovo pišem, usput gledam seriju. Zapravo sam opčinjena Grace. Njenom mirnoćom, prihvaćanjem same sebe, hrabrošću, nagonom za preživljavanjem. Inteligencijom i snalažljivošću. Njom samom. I cijelom tom čudnom i nevjerojatnom pričom…

I na kraju – što je zapravo istina? 🙂 Nikad nećemo saznati. Ni Alias Grace ne daje konkretan odgovor, a i sama Margaret je napisala:

Naravno, ja sam pretočila povijesne događaje u prozno djelo ( kao i mnogi izvjestitelji u ovom slučaju, koji su tvrdili da pišu povijest). Nisam promijenila ni jednu poznatu činjenicu, premda su pisani dokazi vrlo proturječni, pa se mali broj činjenica može smatrati nedvosmisleno “poznatima”. Je li Grace muzla kravu ili brala vlasac kad je Nancy pogođena sjekirom? Zašto je na Kinnearovu tijelu bila McDermottova košulja, i od koga ju je McDermott kupio – od nekakva pokućara ili od prijatelja iz vojske? Odakle zakrvavljena knjiga ili časopis u Nancynu krevetu? Koji je Kenneth MacKenzie – od nekoliko odvjetnika istoga imena – bio onaj pravi? Kad sam dvojila, nastojala sam izabrati najvjerojatniju mogućnost, a gdje je to bilo izvedivo, uzimala sam u obzir sve mogućnosti. Ako sam u službenim podacima našla samo aluzije i očite praznine, uzela sam sebi slobodu da izmišljam.

 

Margaret Atwood – Alias Grace – Pogovor

 

No to ne znači da nije pogodila istinu… Napokon, u svijetlu onog vremena, čak i službeni podaci nisu nešto na što se možemo osloniti. Povijest se stalno prepravlja. I neke priče znaju samo oni kojih se to tiče.

Ali ostaje upozorenje i činjenica da se iz ove i svih takvih priča može i treba izvući pouka. Za javnost, za sadašnjost, za našu budućnost. Kakva je, i koja je – možda je to za svakog osobno da procijeni.  A možda i za društvo u cjelini.

Na mene je Alias Grace ostavila jak dojam. I hrpu pitanja. Za razmišljanje cijeli niz tema. I zato je od srca preporučujem.

Kisi.

***********************************************************************************

Margaret Atwood

Alias Grace

Prijevod s engleskog: Nedeljka Paravić

Izdavač: Lumen

Gdje kupiti: Alias Grace

 

POČETNA NIT – VLADIMIRA BECIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190304_104710_053

Stoga samo kimne glavom dok je djevojčica hitala u pravcu kuhinje iz koje je šalica krenula na svoj posljednji put. Krojeći svoju priču. Pripovijedajući je Magdi. Koja ju je slušala. I Martinu koji ju je pamtio. Jer nikad nisi mogao znati kad će ti koja priča zatrebati. Jer čak i ona najnebitnija mijenja nečiju praznu crtu.

Puni je. Lomi je. Prekida je.

Vladimira Becić – Početna nit

Priznajem da za Vladimiru Becić do prije 2 tjedna nisam znala. Iako žena ima objavljen roman Orsia u izdanju Algoritma i to fantasy roman, a ja ko kreten – nikad čula. (Oprosti, Vladimira <3)

I onda me Jelena Hrvoj zamolila da pročitam Početnu nit, jer je to napisala njezina prijateljica i meni bi se moglo svidjeti.

I znate što. Svidjelo mi se. Jako 🙂 Početna nit je roman u pričama baziran na stvarnim događajima dokumentiranim u staroj periodici i povijesnim izvorima.

Ali ne bilo kakav roman. I ne bilo kakvim pričama… Pričama o Ukletom selu, pričama koje ispredaju jedna Tkalja i jedan Sudac. Ona ispreda priče koje uljepšava i dodaje smisao, priče kojima izmišlja krajeve i dodaje boje koje se njoj sviđaju, priče koje postaju dio sela. Njenog sela. Sela kojem i u kojem Magda tka priče kakve želi. Neprave priče, rekao bi Martin. Jer on traži stvarne priče, one mračne i neuljepšane, zlokobne, tužne i strašne i pomalo mistične. Ponekad te priče plešu na rubu dopuštenog, jer i tu postoje zakoni i granice.

Jer priče nisu slike. One se ne smiju zadržavati isključivo unutar svog okvira. Jer onda se ne vide. A ako se ne vide, onda ni ne žive. 

A mrtve priče nikog ne vesele.

Dapače.

Mrtve priče nose smrt.

A Magda je željela živjeti.

Vladimira Becić – Početna nit

Priče su temeljene na likovima iz povijesti, velikašima i svećenicima… Čak su i mjesta stvarna.

Ali nije u ovom romanu povijesni temelj ono što je mene dotaklo. Već mistika i borba i vječno traganje. I svjesnost da možda nismo mi ti koji odlučujemo o tkanju svog života, barem ne sami i vjerojatno ne u potpunosti.

Martin i Magda niti su živi niti mrtvi, ali u tom nekom međusvijetu svatko od njih ima svoju ulogu. Magda je Tkalja… Martin je nešto drugo.  Magda skuplja stvari, ljude, trenutke, sve što može utkati u svoju priču. Sve iz čega stvara svoj svijet, da bi preživjela. Ono što ih je dovelo jedno drugom, ono što ih veže i što im olakšava samotne dane, ono čega jedno od njih nije niti svjesno – moglo bi biti i ono što će ih dovesti kraju puta… Osim ako jedno od njih nije spremno na žrtvu.

Iz dana u dan živio je s djevojčicom koja mu je nudila svoje priče, pokušavajući ga učiniti sretnim. Ne shvaćajući da njegova sreća ne ovisi o njoj. Nego o tome hoće li ili ne naći način da ispravi ono što joj je učinio.

Vladimira Becić – Početna nit

Ljubav je ta koja se proteže kroz sve priče u Početnoj niti. Ljubav sestre i brata kojima je usamljenost toliko nepodnošljiva da jedno drugom kriju tajne, samo da ih ne bi razdvojile. Ljubav koja krije tajnu, toliko tužnu da se jedino iskupljenjem mogla priznati…

I Magda i Martin će u lovu na priče Ukletog sela otkrivati jedno drugom djeliće sebe, svaki na svoj način. I sebi samima. Uz te priče, a u svakoj postoji djelić istine koji služi kao osnova sadržaju koji oboje nadograđuju, vezat će se sve jače jedno uz drugo. I kad se svijet oko njih počne mijenjati, kad se početna nit nađe u opasnosti, a Magdina potka prijeti nestajanjem… Bit će potrebna ljubav. Ili žrtva. Ili oboje jer na kraju – to je ionako ista stvar.

Što su Martin i Magda? I zašto su? I kakve to tajne kriju? I što se dogodi kad shvate da se svijet mijenja, ali ne po njihovim pravilima?

Onog trena kad je čula riječi koje je izgovorio, znala je zašto. Zašto se osjeća toliko nelagodno. Martin se obraćao nekom koga ona nije mogla vidjeti. Niti čuti. Baš kao na rivi. Ali ga je osjećala jako dobro. I znala je tko je. Što je.

Vladimira Becić – Početna nit

Odavno nisam pročitala nešto tako kratko (jer Početna nit ima samo 145 stranica), a toliko moćno i toliko tužno. I stvarno i mistično i istinito i izmišljeno. Onakvo štivo koje kad čitate, uronite u onu neku izmaglicu kad odjednom nestaje koprena između sna i jave, a ono čega se sjećate kad završite s knjigom nisu događaji, već atmosfera, emocije, odnosi.

I priče. Priče koje jesu. Koje su mogle biti. I one koje će tek nastati.

Ove su priče iz Dugog sela i okolice. Vjerujem da postoje još milijuni niti iz svih ostalih krajeva Hrvatske, starih dvoraca, povijesnih bitaka, velikaških obitelji, presušenih zdenaca naših baka i djedova ili jednostavno napuštenih seoskih kućica koje kriju priče- samo ih treba osjetiti. I ispričati. A onda bi bilo dobro i zapisati.

Hvala, Vladimira 🙂 Uživala sam. U svemu. Od načina pisanja, priča koje teku i svakom stranicom otkrivaju sve više, u ideji samoj, u njenoj izvedbi, u djelićima povijesti, u detaljima, u elementima s onu stranu stvarnosti. I nadam se još kojem tvojem romanu… Uskoro.

Od srca moja preporuka. Ima i kod nas stvarno genijalnih autora.

Kisi.

**********************************************************************

Vladimira Becić

 

29 SEKUNDI – T.M. LOGAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190306_190611_996

Pravila su bila jednostavna. Ne ostaj nasamo s njim ako to ikako možeš izbjeći. Ne daj mu nikakva povoda da pomisli kako odobravaš ono što radi. Ne ulazi s njim u dizala ili u taksije. Budi na oprezu kad se nađete zajedno daleko od ureda, pogotovo na konferencijama ili u hotelima. I ponajprije  – a to je pravilo bilo najvažnije i morala ga je imati na umu bez prestanka – pogotovo se drži pravila ako je nešto popio. Trijezan je bio gad, ali pijan je bio mnogo, mnogo gori.

Večeras je bio pijan.

T.M. Logan – 29 sekundi

Već sam negdje i pričala i pisala da ne volim baš čitati trilere i krimiće. Gledati obožavam, zato. Nekako mi u knjizi ili nisu dovoljno uvjerljivi ili su preopširni ili … Zapravo, često nađem neku zamjerku, definitivno nismo na istoj valnoj duljini (a možda, jer ih rijetko čitam – ne naletim na one zbilja dobre) Agatha Christie je izuzeta iz navedenog jer… je to Agatha Christie.

29 sekundi nije iznimka, iako spada u bolje trilere koje sam pročitala ( i opet moram naglasiti da mi raspon za usporedbu nije velik). I njega bi radije gledala 🙂

Nemojte me krivo shvatiti. Radnja je dobra. Zbilja dobra. Ideja odlična. Ali izvedba je možda mrvicu naivna za moj ukus.

Razlog? Pa – sad već svi znate tko je Sarah i kakve probleme ima. Znate da je polusamohrana majka ( polu zato jer zapravo ne znamo što je s tim njenim mužem kojeg tjednima nema ni misli li ikad više biti u životu svoje djece ili ne), šef je uznemirava na poslu i zagorčava život do te mjere da je ucjenjuje napredovanjem u poslu ako odbije njegove gnjusne zahtjeve, uz popratno uništavanje karijere i života općenito. Sarah nekako pliva u tome svemu do točke kad više ne može.

Negdje usred svega toga, slučajno spasi život djevojčici koja je trebala biti žrtva otmice, a sasvim slučajno djevojčica je kći ruskog poslovnog čovjeka koji je isto sasvim slučajno neka žešća faca podzemlja. I kao takav, želi Sarah vratiti dug na jedini način koji zna – nudi joj riješiti je jedne osobe koja joj smeta u životu. Bez posljedica, bez tragova. Uz rok od 72 sata za odgovor, uz uvjet da ako prihvati ponudu, nema natrag.

I onda ona ima moralne dileme. Preko 100 stranica. Kad napokon ipak nazove broj i izgovori ime, onda ima grižnju savjesti. A da bi stvar bila gora – ono bez komplikacija, bez dokaza i bez posljedica – e to malo krene u krivo. ( Onaj tko je mislio da će sve proći glatko – čestitam  – vrlo ste optimistični. I ja sam mislila da bi puno bolja opcija bila kad nebi baš sve bilo kliše. Čak sam se nadala da će otići u drugom smjeru. A način na koji je došlo do komplikacija… A dajte, molim vas. Taj dio mi je ipak malo previše.)

I onda se radnja nakon početnog otezanja raspetlja prilično brzo i prilično naglo, pa iako ode u smjeru koji na kraju nisam baš očekivala – svejedno mi je bilo malo prenaglo i nedovoljno razrađeno. Uvjerena sam da bi film popravio stvar.

Iako i ovaj roman, ako imamo vremena i ako nam se da zamarati se s nekim stvarima – daje materijala za razmišljanje, sumnjam da bi se ikom nakon pročitanog dalo razmišljati o bilo čemu. Obično trileri daju tu neku nit vodilju koja se dotiče problema u stvarnom svijetu – u ovom slučaju zlostavljanje na poslu i zaštićenost zlostavljača jer je on bitan za tvrtku – zapravo se problema samo površinski dotaknu, pa nemamo poriv ni motivaciju za neke ozbiljnije rasprave. Sretni smo da je završilo i da je pravda (recimo) zadovoljena na ovaj ili onaj način.

S druge strane, baš je taman ako tražite nekakvo lagano štivo za zabavu, koje se brzo čita i nije dosadno.

U životu uvijek imaš tri opcije, Sarah.

Prva opcija je očita: odustani i zbriši.

Druga je teža: vjeruj u sustav.

Treća je najteža – ostani i bori se.

T.M. Logan – 29 sekundi

Stvarno nije dosadno. Da je to moglo i bolje, moglo je, ali čitala sam i lošijih, pa 29 sekundi mogu definitivno preporučiti. Ne mogu reći da me baš izulo iz cipela, ali za neku večer s laganom knjigom, sasvim je solidan. Napeto je, brzo je, zanimljivo… I neće vam biti naporno.

A sad, kad bi bili u situaciji iz 29 sekundi… Koje ime bi vam prvo palo na pamet? I bi li dvojili kod prihvaćanja ponude? Svi znamo odgovor, jel? 🙂 😉

Kisi.

**********************************************************************************

T.M. Logan

Goodreads – 29 sekundi

Izdavač – Stilus

Prijevod s engleskog – Ira Martinović