THE WONDER – EMMA DONOGHUE

IMG_20190419_120646_155

 

Everybody was a repository of secrets.

Emma Donoghue – The wonder

 

Mnogo je oblika zlostavljanja drugog živog bića. Neki od njih su toliko suptilni, skriveni i opravdani raznim teorijama da zlostavljač nema o sebi predodžbu lošeg, a zlostavljani nije svjestan vlastitog zlostavljanja. Pitam se koliko je ljudi kroz stoljeća patilo i umrlo u ime neke naizgled svete teorije, nečijeg mišljenja ili nečijeg iskupljenja. Koliko ih nije imalo pojma da se nad njima vrši zločin. A čak da su to i znali … ne bi mogli učiniti apsolutno ništa.

Jer…  sve je u božjim rukama.

Deep in Thy wounds, Lord,

Hide and shelter me,

So shall I never,

Never part from thee.

Emma Donoghue – The wonder

Elizabeth Wright je mlada medicinska sestra, jedna od sestara Nightingale. Što znači da je prošla obuku i služila pod vodstvom Florence Nightingale, legendarne engleske sestre. A to nešto znači.

Iako je sestrinstvo tek u povojima, Elizabeth zna da je prošla odličnu obuku i da je njeno znanje i kompetencija nešto na što može biti ponosna.

Kad prihvati zadatak u malom siromašnom seocetu u Irskoj, očekuje još jedan zadatak njege i brige za pacijenta. Budući da je plaća dobra, a trebala bi ostati 2 tjedna, Lib prihvati i otputuje u siromašnu, bogobojaznu Irsku. No, nema ni najblažeg pojma u što se upušta.

“Confirmation’s the most important day.”

“Why’s that?”

“‘Tis the end of being a child”

Ema Donoghue – The wonder

Zemlja je to gdje znanost još nogom nije kročila. Ali zato crkva jest. Vjerski fanatizam ovdje ima novu dimenziju, a u stopu ga prate stara vjerovanja i još poneko pogrešno shvaćeno. Još se uvijek ostavlja mlijeko za “malene” preko noći, soli hrana da “maleni” ne naprave štetu i pali voda u ognjištvu da bi otjerala zle sile. U isto vrijeme Bogorodice na komodama, sveti križevi na zidovima i nekoliko verzija Biblije. Zidovi su od blata, krvi i kostiju, posvećeni svetom vodom i evanđeljima.

Liječnik postoji. Nitko ne zna čemu se temelji njegova stručnost.

A malena Anna već 4 mjeseca ne jede. Živi od mane s neba. Hrana joj nije potrebna, kaže. Osjeća se dobro. Vodu uzima po par žličica dnevno. Zdrava je, vesela i moli se Bogu. Anna je čudo.

Hysteric, lunatic, maniac; the words didn’t fit her. She was like nothing so much as a litlle girl who didn’t need to eat. 

Emma Donoghue – The wonder

Lib Wright nije pozvana da bi njegovala bolesnika. Ona je, uz još jednu časnu sestru, sestru Michael, pozvana da bi 2 tjedna nadzirala djevojčicu i uvjerila se da malena stvarno nije stavila u usta ni zalogaj hrane.

No, Lib nije vjerski fanatik. Ona je znanstvenik. Možda ne zna napamet Bibliju i strana su joj davna vjerovanja ljudi u tim krajevima, možda ne zna rituale i molitve, ali zna da nijedno ljudsko biće nije dizajnirano da bi živjelo bez hrane i tekućine.

I zato joj ne treba dugo da shvati da nešto tu opasno nije u redu… Nešto toliko strašno, toliko okrutno i toliko jezivo i duboko ukopano da će Lib trebati sva njena pamet, snaga i vještine da bi mogla doprijeti do korijena stvari…

Anna kopni pred očima vlastitih roditelja, svećenika, liječnika i cijelog vražjeg odbora koji je Lib i angažirao, svatko iz svojih interesa. Anna kopni i nitko ništa ne vidi. Nitko ne želi vidjeti.

Hoće li Lib moći spasiti dijete koje je svoj put, čini se, samo izabralo? Što se zapravo događa u tom izopačenom selu i kako tome stati na kraj? I kakva se jeziva priča skriva iza fasade Boga i vjere?

Ne znam što sam očekivala od The wonder, ali sigurno nije ovo. Kako je knjiga odmicala, imala sam potrebu vrištati. Nekog udariti. Prijaviti policiji. Odvući psihijatru.

Ne mogu vam mnogo napisati jer morate pročitati knjigu da bi shvatili kakve sve gadosti je čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku, malenom biću. U kakve sve odvratnosti se može uvjeriti neuki narod i koliko duboko može biti ukorijenjeno zlo pod krinkom nečeg uzvišenog, plemenitog i svetog. A dječje je umove pak najlakše uvjeriti u svašta. I djeca će povjerovati. Za ljubav Bogu, tatama, mamama i svim ljudima koji im u životu nešto znače.

“How far will you go to save the girl?” Only when he asked it did she find she knew the answer. “I’ll stop at nothing.”

Emma Donoghue – The wonder

The wonder je knjiga s previše slojeva da bi ovdje bilo mjesta za toliko dugu recenziju. Priča je to vjeri i praznovjerju, zdravom razumu, znanosti i pravima djeteta. O iskorištavanju, o neukosti, o najgoroj vrsti žrtvovanja i svemu što iz toga proizlazi.

A najviše je to priča o krhkosti ljudskog bića i istovremenoj strašnoj okrutnosti. O umnoj zatrovanosti. O opasnostima raznih “svetih” knjiga. O opasnostima onkraj zhdravog razuma.

O tome koliko je važno boriti se za prava – prava djeteta, žena, svih rasa. O važnosti obrazovanja. O tome da ponekad pomoć stigne iz najmanje očekivanog kutka. O tome koliku moć posjeduje strah.

O tome da nikad ne smijemo odustati od nečijeg života, od ljudskog bića, a pogotovo djeteta.

Toliko mnogo toga je u ovoj knjizi pogrešno, krivo protumačeno, bolesno. Ali najgore od svega je poricanje. Sebe, događaja, posljedica. Biti slijep kraj zdravih očiju. Okrenuti glavu zbog mira u kući.

Kad, i ako pročitate The wonder… Zamislite se. Radnja se događa u 19 st. Mnogo toga je bilo nedostupno, mnogo toga nezamislivo. Mnogo toga se odbijalo priznati i mnogo toga tajilo. Napola učeni ljudi su bili bog i batina.

A koja nam je danas isprika?

Preporuka.

Kisi.

*************************************************************************************

Emma Donoghue

The wonder

Gdje kupiti: The wonder

 

 

 

 

BRITT – MARIE JE BILA OVDJE – FREDRIK BACKMAN

img_20190407_143800_9351.jpg

Britt-Marie stoji iza vrata, udišući miris mokre zemlje i sode bikarbone. Prisjeća se mirisa alkohola i zvukova Kentovih nogometnih utakmica. On nikad nije odlazio na balkon. Balkon je pripadao samo Britt-Marie i nikome drugom, što je bilo nešto posve jedinstveno.

Fredrik Backam – Britt-Marie je bila ovdje

 

Britt-Marie znamo iz Bakice. Tko nije, pročitajte, iako ne smeta ako krenete odmah s Britt.

U Bakici je bila jedna od onih dragih susjeda koje smo nekad u kvartu nazivali “nadzorne kamere”. U prijevodu – svugdje gura nos, sve mora znati, nije isključeno da vodi evidenciju dolazaka i odlazaka iz zgrade i kad je koji susjed viđen u kojem dijelu grada.

Jedna od onih koje sve rade po propisima čak i kad su neizvedivi. Ali je u stanju maltretirati jednim papirom cijelu zgradu.

Takva je bila do malo pred kraj. Kad smo Britt-Marie upoznali s druge strane. Njene strane. Ali zapravo smo samo malo zagrebli po površini.

Zato je ovo priča o Britt-Marie. Njenoj ranjivosti, usamljenosti i potrebi za ljubavlju. Priča u kojoj ćemo shvatiti koliko je grozno živjeti u njenom svijetu, u kojem je stvorila cijeli sustav obrambenih mehanizama unutar kojih je mogla funkcionirati. I uvjerila sebe da je to normalno. Pomoću njih se nosila s traumama u životu. A imala ih je dovoljno. I previše.

Kad se treba nositi s teškom situacijom – Britt-Marie čisti. A kad očisti, onda čisti opet. Dobra je u tome. Dobra je u drugim stvarima, ali nikad ih nije otkrila jer su je uvjerili da je za nju najbolje da ostane kod kuće. I čisti.

Priča o Britt-Marie je priča o tome što se dogodi kad obrambeni mehanizmi otkažu. Jedan po jedan. I što se dogodi kad Britt-Marie stisne zube i suoči se sa svijetom. Prvo silom prilika, jer Britt-Marie ode iz svog pomno uređenog i isplaniranog života u kojem se zna red i sve ima svoje mjesto. Ali zapravo lažnog života – u kojem je došla do točke kad se više nije mogla pretvarati.

Ona ne nosi parfem. A ipak veći dio bračnog života pere košulje namirisane ženskim parfemom. Brine za tuđu djecu, zakinuta za svoju. Održava kuću jer nije dobra u druženju, pa to ostavlja suprugu. Premješta brijaći aparat samo zato da ga natjera da joj se obrati. Da bude potrebna.

Ali Britt-Marie više ne želi prati košulje koje mirišu na parfem.

Nevjerojatna je količina gluposti koju smo spremni povjerovati o sebi samima. I nevjerojatna je količina ljubavi koja je potrebna da bi to prestali vjerovati.

Da, Britt-Marie je rekla dosta. Spakirala stvari i otišla. U svojim šezdesetima prvi put traži posao iako je 40 godina radila – održavala je kućanstvo i brinula o suprugu i njegovoj djeci. Njegovoj, jer to su djeca druge žene.

To što je završila Bogu iza hozentregera, pokazalo se kao najbolja stvar koja se Britt-Marie dogodila u njenih 60-tak godina. A završila je u Borgu. U kojem nema ničega, u kojem se zbog financijske krize zatvorilo sve što se dalo.  U kojem ljudi ne znaju poredak pribora za jelo u ladici,  ne znaju čemu služi soda bikarbona i nema Faxina, a najbliži bankomat je udaljen 20 minuta vožnje.

U Borgu se snalazimo kako znamo. Oduvijek je tako. Ali u tim dječacima gori vatra koja će prije ili kasnije progutati sve oko njih. Il njih same.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje

A i posao koji je dobila nije baš posao. No, izgleda da to stanovnicima Borga i nije bitno. Oni nemaju nogometno igralište, ali imaju ekipu. Nemaju poštu, automehaničarsku radionicu ni trgovinu, ali imaju ljude koji sve to nekako drže na okupu. Imaju pregršt osebujnih i donekle tragičnih sudbina i likova koji su na rubu egzistencije, ali prihvate Britt-Marie.

Prihvate ja onakvu kakva je. Sa svim njenim čudnim navikama i pravilima o poretku žlica i vilica. I za divno čudo – i Britt-Marie prihvati njih. Sve njih. I onda se dogodi život.

Britt -Marie je bila ovdje nosi dio iste poruke kakvu nosi i Ove – ne sudi knjigu po koricama.

Jer i Britt je naizgled samo još jedna stara baba koja gura nos gdje mu nije mjesto… Ali ta baba je proživjela život, prošla je teške stvari i na svoj način s njima se i nosila. Nikome na licu ne piše tko je iznutra. Većinom ni blizu ono što mislimo na prvi pogled. I većinom se iznenadimo kad nas život natjera da pružimo priliku osobi koja nas izluđuje ili smeta ili jednostavno nervira – jer nismo ni slutili u čemu je stvar, previše opterećeni svojom vlastitom životnom jurnjavom…

Ako ljudsko biće dovoljno dugo drži oči zatvorene i stišće ih dovoljno snažno, može se sjetiti trenutka u životu kad je donijelo odluku samo zbog sebe. I shvatiti, možda, da to nije učinilo nikad prije.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje

Britt-Marie nas uči o suočavanju sa svijetom. O onome što je u stanju učiniti prihvaćanje, ljubav i prijateljstvo. Da nije sve u pravilima. Nije sve u rasporedu ni u večeri točno u 6. Ima puno toga i izvan granica našeg malog svemira. Onog iz kojeg treba hrabrosti izaći 🙂

Stanovnici Borga, svaki sa svojom pričom, svojom prošlošću, svojim životom, dio su njenog života i svaki će promijeniti nešto u Britt – Marie. A ona neće biti ni svjesna koliko toga je promijenila u njima.

Ali hej, što se dogodilo kad je Britt – Marie završila svoju avanturu u Borgu i krenula dalje?

Borg ima nogometno igralište. I nogometni klub.

I, što god se dogodilo.

Gdje god bila.

Svi će znati da je Britt-Marie bila ovdje.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje 

Britt- Marie je prekrasna. I zato, kao i Ove, zaslužuje da je čujete.

 

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Britt-Marie je bila ovdje

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Britt -Marie je bila ovdje

ČOVJEK ZVAN OVE – FREDRIK BACKMAN

img_20190401_131627_765.jpg

On je bio čovjek koji je vidio crno ili bijelo. A ona je bila boja. Sve boje koje je on imao.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

 

Vjerujem da svako susjedstvo ima svog Ove-a. Barem izvana. U svakom kvartu, svakoj ulici, čak i svakoj zgradi postoji netko tko nema pametnijeg posla nego zagorčavati nam život suludim pravilima, raznoraznim odlukama, beskonačnim objašnjavanjima o načinu na koji se nešto radi. Možda ste krivo parkirali. Možda se ne češljate na pravu stranu. Možda su vam djeca nemoguća ili jednostavno na pogrešan način popravljate prozor.

Uvijek su tu. Baš kao da im se smisao života sastoji u tome da vama zagorčaju život.

No, međutim…. Jeste li se ikada zapitali što o svemu tome misli druga strana? Zašto se ponaša tako kako se ponaša? Što je to u glavi te osobe da mora slijepo slijediti vlastita pravila, što je proživjela, gdje je boli, kako se osjeća? Što ako, s njene/njegove strane gledišta postoji savršena logika u njihovim postupcima i što ako im je jako teško nositi se s promjenama ili izlascima iz sigurne zone?

Vjerojatno bi otkrili da se samo boje gubitka kontrole, rutine… Svrhe. Svoje svrhe u ovom svijetu koji je za njih vjerojatno zastrašujuć i nerazumljiv. Ako ne postoje pravila. Njihova pravila.

No, znači li to da su takvi ljudi u pravilu samo zločesti i da vam žele napakostiti? Zapravo je sasvim moguće da su strašno usamljeni i prestrašeni. I da su samo ljudi. Nerijetko i s velikim srcem.

Ove je namrgođeni starac koji se strogo drži vlastite rutine i pravila. I koji naravno svima dodijava i nameće ta svoja pravila o ponašanju, o životu, o svemu zapravo. Svadljiv je i uvijek u pravu. Ne voli nikog, pa ni ljudi ne vole njega. Inatljiv. Neprilagođen. I krut.

No, je li to doista tako? Ipak je ovo napisao Backman. Za čije osebujne likove smo već navikli da nikad nisu ono što se na prvi pogled čini… Pa je i Čovjek zvan Ove zapravo topla ljudska priča o jednoj usamljenoj duši koja je nedavno izgubila jedino biće na svijetu koje je voljela. Sonju. Svoju suprugu i najboljeg prijatelja. Smisao života. Onu koja je njegovom životu dodavala boje.

Jer Ove je zapravo bio sretan dok nije izgubio roditelje, a nakon što je tata umro, više nije bio sretan. Dok nije upoznao nju… Ona je bila njegov kamen oslonac, njegova srodna duša, iako su bili različiti da različitiji ne mogu biti. Iako su svi mislili da je ona predobra za njega. Iako su ih čudno gledali. Ali Sonja je znala tko je on. Znala je da je čovjek poput njega neće iznevjeriti. On je bio crno i bijelo. Ona je bila boja.

A Ove je otkad zna za sebe ono što jest. Šutljiv. Pošten. Marljiv. I stvari u njegovom svijetu funkcioniraju na principu potrebe i praktičnosti. I on sam funkcionira na takav način. Ako postoji znak za zabranu parkiranja u ulici, tad se u ulici ne smije parkirati. I to je to. Iznimke ne postoje. Pravila vrijede za sve i svakoga i u svakoj mogućoj situaciji. Tako Ove funkcionira. Tako je njegov svijet uređen.

Možda je zajednička tuga zbog djece koja nikad nisu stigla tu dvojicu muškaraca zapravo trebala zbližiti. Ali tuga je tu vrlo nepouzdana. Kada je ljudi ne dijele, postoji velika mogućnost da će ih razdvojiti.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

Zapravo trebate pročitati knjigu, jer vas Backman tako lako premjesti u Ove-ovu glavu, približi njegov mentalni sklop, natjera da shvatite taj način funkcioniranja. Kod financijskih pitanja i kod automobila, parkirnih aparata i bolnica. Znakova i zabrana. Sve ima svoje zato i sasvim je logično. I što se Ove-a tiče, njemu je sasvim dobro u svom uređenom svijetu. Koji tek povremeno prodrmaju potresi izvana.

Kao nesreća.

Kao to što je Sonja otišla.

Kao novi susjedi koji će svojom različitošću uzdrmati njegov svijet iz temelja…

Smrt je čudna stvar. Neki ljudi sav svoj vijek prožive kao da je nema, ali sve u životu podrede upravo njoj.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

 

Obožavam Backmana. Otkad sam ga otkrila, njegove knjige su uvijek pri samom vrhu pročitanih, a ni Ove nije iznimka. Taj čudni starac mi se već na prvoj stranici uvukao pod kožu. Njegove urnebesne zabrane i sulude reakcije su me nasmijavale naglas, ali u isto vrijeme njegova priča – priča o tome tko je Ove, i zašto je – rasplakala me u nekoliko navrata.

Jer i Ove je samo ljudsko biće, čovjek koji je živio onako kako je znao. Onako kako mu je savjest mogla biti čista. Onako kako je mogao kad se morao nositi s gubitkom. Onako kako je znao kad je postalo teško. I polako, ni ne primjetivši, u jednom trenutku je otvorio srce nekim ljudima… I to je imalo posljedice.  Zbog toga će Sonja će još mrvicu pričekati tamo gdje je otišla.

Ljudi su oduvijek govorili da je Ove ogorčen. Ali on, dovraga, nije bio ogorčen. Jednostavno nije po cijele dane hodao sveposvud s osmijehom na licu.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

Da, Ove je jedan prilično osebujan lik 🙂 A ovo je priča o životu samom. O ljubavi kao takvoj. O prijateljstvu i o podršci. Gubicima. Dobicima. Nenadanim susretima. Slučajnim susjedima 🙂  Novopronađenim starim prijateljima. O svijetu. I prihvaćanju. Glupim svađama. Bezrazložnom inatu. Opraštanju.

I o tome da se čovjeka ne sudi na prvu prema onome što trenutno vidiš… Tako propuštamo mnogo toga, onaj sav skriveni svijet koji možda objašnjava zašto je netko to što jest. One sve velike stvari s kojima se netko mora nositi, a da se unutarnja borba malokad primijeti ili se za nju zna.

Nije baš sve crno i bijelo. Ponekad je potrebno dodati boje… i znati se nositi s njima.

Backmana uvijek preporučujem. Ali Ove-a morate upoznati. Život će vam biti prazniji ako ga propustite 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Čovjek zvan Ove

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Čovjek zvan Ove

ALIAS GRACE – MARGARET ATWOOD

IMG_20190320_121957_997

Žele me vidjeti zato što sam slavna zločinka. Ili su barem tako napisali. Kad sam to prvi put vidjela, iznenadila sam se, jer obično kažu slavna pjevačica ili slavna glumica, ali što se slavi kad je posrijedi ubojstvo? Ipak, zločinka je jaka riječ kad ti je pripišu. Ima u sebi nekakav zadah, ta riječ – slatkast i težak, poput uvela cvijeća u vazi.

Margaret Atwood – Alias Grace

Godina je 1843. Grace Marks je osuđena na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u  ubojstvu svojeg poslodavca i domaćice. Ima samo 16 godina. Grace tvrdi da se ubojstva ne sjeća. Neki misle da je kriva, neki da je nedužna. Neki da je krvožedna zavodnica, drugi da je žrtva okolnosti. Neki da je demon, neki drugi da je samo dijete. Što i jest.

16 godina je početkom 19 st možda i značilo djevojku za udaju, možda su tada sa 16 bile zrelije nego danas, ali svejedno je dijete.

Pročitavši knjigu, zahvalna sam Margaret Atwood što je pokušala napisati njenu priču. Priču djevojčice koja je u svojih 16 godina proživjela 3 života. Djevojčice koja je izgubila majku, a oca zapravo nikad nije ni imala – jer to što se nazivalo ocem nije bilo ni blizu roditeljskoj figuri kakvu bi djeca trebala imati. Braću i sestre godinama nije vidjela, niti znala gdje su – zapravo je bila sama na svijetu. I borila se.

Pronalazeći poslove sluškinje od kuće do kuće, a bila je dobra u tome što je radila, došla je i do namještenja kod g. Kinneara, svog posljednjeg poslodavca.

Tada je rekao nešto najneobičnije. Rekao je: ti si jedna od nas. Zatim je naprtio zavežljaj, uzeo štap i otišao; a ja sam ostala pitajući se što je htio reći. No, kad sam promozgala o svemu, zaključila sam kako je mislio da sam i ja bez doma, lutalica poput drugih pokućara i onih koji rade na sajmovima, jer mi ništa drugo nije palo na um.

Margaret Atwood – Alias Grace

Što je dovelo do ubojstva i tko je zapravo kriv, možda nikad nećemo saznati. Metode istrage, osim slabih materijalnih dokaza, tad su se više manje svodile na rekla-kazala i tko ima boljeg odvjetnika i kome je javnost naklonjena. A izbjegla je smrtnu kaznu samo zahvaljujući odvjetniku i svojoj mladosti.

Grace Marks je ipak nakon gotovo 30 godina pomilovana i puštena. Navodno se i udala. Nakon toga, za nju se više nije čulo.

Grace Marks, ubojstvo, suđenje ( koje je tada odjeknulo u javnosti i bilo prilično kontroverzno), kazna, dani u kaznionici – sve su to stvarni događaji. Čak i sumnja i nikad stvarno dokazana krivica što se tiče Grace.

Nikad ne gledajte iza sebe, rekao je trgovac poljodjeljskim potrepštinama. Zašto, rekla sam. Znala sam da nije pristojno razgovarati s nepoznatim muškarcima, ali bilo je to vrlo teško kad smo bili nabijeni jedno na drugo. Zato što je prošlost prošlost, rekao je, kajanje je uzaludno, što je bilo, bilo je.

Margaret Atwood – Alias Grace

Međutim, Margaret Atwood je na temelju njenog slučaja ispričala priču jednog vremena. Priču koja nije samo Graceina već priča društva. Priča o odnosima među staležima, među spolovima, roditelja i djece. Priča o zlostavljanju, o podčinjavanju, ali i snazi i hrabrosti. Priča je to o počecima istraživanja ljudske psihe, o začecima nekih metoda liječenja, o razvoju znanosti na području neurologije… I o novim pravcima religije, o spiritualizmu i hipnozi, ali i o praznovjerju, nepravdi i naznakama feminizma.

Priča o jednoj ženi i jednom vremenu, o tome što je i kako dovelo do određenih događaja, te o snazi i želji za preživljavanjem jedne djevojčice koja, dok se pretvara u djevojku završi u kaznionici, iako možda nevina.

Čak i ako je kriva – možemo li suditi bez da znamo razloge, utjecaje, okolnosti? Koliko je teško 16-godišnjakinju zastrašiti i natjerati na sudioništvo? Ako je samo zla, ako je stvarno demon – bi li se toliko jako borila kroz život, da sačuva dobar glas, da sačuva čednost i bi li čekala do određenog trenutka da počini zločin ili bi to učinila i ranije?

Grace Marks je stvarno izuzetan lik. Inteligentna, snalažljiva i vrijedna, ona je zapravo samo djevojka kojoj je u jednom trenutku, ne vlastitom voljom, prekinuta nit kojom je namjeravala krenuti.

Pred sam san, pomislila sam: kao da nisam nikada postojala, jer od mene nije ostalo ni traga, nisam ostavila nikakve znakove. Stoga me ne mogu slijediti. Gotovo kao da sam nevina. A tada sam zaspala.

Margaret Atwood – Alias Grace

Grace cijelu svoju priču veze poplune. Uzorke. Imena uzoraka su imena poglavlja. A kroz poplune, Grace zapravo veze svoju priču, priču koja tek na kraju dobije smisao.

Moram priznati da sam Margaret Atwood malo i izbjegavala. Sluškinjinu priču sam gledala kao film prije koju godinu i bilo mi je mučno. Jednostavno se nisam mogla prisiliti pročitati knjigu ( Naravno da jednog dana hoću, kad bude vrijeme), tako da je Alias Grace zapravo moj prvi susret s njom.

I iako sam čitala kako je Grace njena najprihvaćenija i najbolja knjiga, sad zapravo samo želim još…

I evo, dok ovo pišem, usput gledam seriju. Zapravo sam opčinjena Grace. Njenom mirnoćom, prihvaćanjem same sebe, hrabrošću, nagonom za preživljavanjem. Inteligencijom i snalažljivošću. Njom samom. I cijelom tom čudnom i nevjerojatnom pričom…

I na kraju – što je zapravo istina? 🙂 Nikad nećemo saznati. Ni Alias Grace ne daje konkretan odgovor, a i sama Margaret je napisala:

Naravno, ja sam pretočila povijesne događaje u prozno djelo ( kao i mnogi izvjestitelji u ovom slučaju, koji su tvrdili da pišu povijest). Nisam promijenila ni jednu poznatu činjenicu, premda su pisani dokazi vrlo proturječni, pa se mali broj činjenica može smatrati nedvosmisleno “poznatima”. Je li Grace muzla kravu ili brala vlasac kad je Nancy pogođena sjekirom? Zašto je na Kinnearovu tijelu bila McDermottova košulja, i od koga ju je McDermott kupio – od nekakva pokućara ili od prijatelja iz vojske? Odakle zakrvavljena knjiga ili časopis u Nancynu krevetu? Koji je Kenneth MacKenzie – od nekoliko odvjetnika istoga imena – bio onaj pravi? Kad sam dvojila, nastojala sam izabrati najvjerojatniju mogućnost, a gdje je to bilo izvedivo, uzimala sam u obzir sve mogućnosti. Ako sam u službenim podacima našla samo aluzije i očite praznine, uzela sam sebi slobodu da izmišljam.

 

Margaret Atwood – Alias Grace – Pogovor

 

No to ne znači da nije pogodila istinu… Napokon, u svijetlu onog vremena, čak i službeni podaci nisu nešto na što se možemo osloniti. Povijest se stalno prepravlja. I neke priče znaju samo oni kojih se to tiče.

Ali ostaje upozorenje i činjenica da se iz ove i svih takvih priča može i treba izvući pouka. Za javnost, za sadašnjost, za našu budućnost. Kakva je, i koja je – možda je to za svakog osobno da procijeni.  A možda i za društvo u cjelini.

Na mene je Alias Grace ostavila jak dojam. I hrpu pitanja. Za razmišljanje cijeli niz tema. I zato je od srca preporučujem.

Kisi.

***********************************************************************************

Margaret Atwood

Alias Grace

Prijevod s engleskog: Nedeljka Paravić

Izdavač: Lumen

Gdje kupiti: Alias Grace

 

Manji smo boemi – Eimear McBride

IMG_20190215_100516_385

Oriba me onda. Od glave do pete. Između prstiju. Sve. Kad završi posegne Nema ručnika. Sranje! Pa me umota u svoj bademantl i, bokserica natopljenih do proziranja, polako me s noge na nogu odvede u svoju sobu. Istrlja mi kožu do mirisa plijesni pohabanog ručnika. Nema fena oprosti. Ne smeta, umotat ću je. Evo, popij čaj dok je vruć a onda lezi. Kakva mi čarolija dolija u toj neopranoj plahti. Smijao bi se da to kažem ali kad jest. Odspavaj sad malo ali ja stišćem toliko da mora izvući ruku da oslobodi prste Spavaj, moram proći kroz tekst.

Eimear McBride – Manji smo boemi

 

Piše na poleđini da ovo nije običan ljubavni roman. I nije. Ali je najbolji ljubavni roman koji sam ikad pročitala, a ne čitam ljubiće baš.

Privukle su me recenzije kolegica koje su ovaj roman proglasile najboljim ikad, dale 5 zvjezdica na Goodreads i onda počele pričati o čudnom načinu pisanja, uznemirujućem sadržaju i neizdrživim emocijama.

Očekujete scene seksa, jelda? Aha…

Ima ih, naravno. I to ih ima često i traju dugo. Međutim, daleko su te scene od onog što očekujete. Nema tu 50 nijansi svega i svačega. Ovo nije taj roman. Scene seksa su ovdje izmjena emocija u najčišćem obliku, iscjeljivanje ranjene duše. Istraživanje nekog novog svijeta. Ne  –  “uznemirujući sadržaj” koji se spominje u recenzijama nije seks.

Ona je. Nemoj plakati kvragu on će Misliš da ja ne razumijem? Ja znam se o zabavi. Zabavljaš i zabavljaš sve dok zabava nije jedino što postoji, dok više nije zabavno, dok nije sve postalo sranje i ne vjeruješ što si učinio, pogledaj me, je li to što želiš? Ja gledam i        mislim      da ću povratiti. Ah jebemti!

Eimear McBride – Manji smo boemi

Da, Manji smo boemi je roman pisan na neobičan način… Interpunkcija gotovo ne postoji, rečenice nemaju kraj, a ponekad se i neke riječi pojavljuju na mjestima gdje prema gramatici, pravopisu i svim pravilima ne pripadaju. Ponekad je usred rečenice druga, pisana manjim fontom i potpuno nerazumljiva. Postoje ogromni razmaci između riječi , a ponekad je praznina i po nekoliko redova… I sad ste zbunjeni, jel?

Nemojte odustati. Roman je pisan onako kako mi razmišljamo. A ne razmišljamo u rečenicama. Ponekad ni u riječima nego slikama, sjećanjima, zvukom… I način pisanja, jednom kad zaboravimo na “pravila” potpuno je prirodan. A treba vam ta prilagodba jer odustati od Manji smo boemi bila bi greška.

Zato što… Priča o 18 godišnjoj djevojci i 20 godina starijem glumcu možda podsjeća na Posljednji tango u Parizu, ali nije ni blizu slična. Ljubavna priča između to dvoje ljudi samo je posljedica svega onoga što se događalo prije, za vrijeme i nakon njihove veze. Ovo je priča o ranjivosti duša, o uništenom djetinjstvu i o tome koliko hrabrosti je potrebno za skupiti komadiće razbijenog i nastaviti sa životom. Ili njegovim prividom, barem.

Onda smo odvratni u podzemnoj. Ljubimo se cijelim putem do Belsize Parka. Apsolutno ne doživljavamo gospođe sa psom. Nešto što ne želiš gledati, slože se one glasno. Oh, ali raditi bi ŽELJELE, uzdahnem ja. On se smije Pst, fufice jedna! i ljubi me još

Eimear McBride – Manji smo boemi

O tome kako možeš imati 18 ili 38 i biti jednako ranjen. O tome koliko je malo bitna razlika u godinama kad se pronađe ljubav, i koliko je puno samo imati nekoga tko je spreman slušati. O tome što se dogodi kad se prepoznaju dva ranjena srca i kako jedno liječi drugo.

O odrastanju i sazrijevanju. Seksualnom, emocionalnom i duhovnom. O osobnim žrtvama, strahu i nježnosti.

Ne mogu se prisiliti prepričati priče glavnih likova jer to je možda nešto najgore i najteže što sam pročitala, nešto što nitko nikad nije zaslužio. Postoji nešto u načinu na koji je pisano što vam ne dozvoljava da kroz to prođete neokrznuti. I zato mi je trebalo 4 dana da počnem uopće pisati nešto o boemima. Jer se sve ono što vidiš i osjetiš čitajući teško možeš opisati riječima…

Strop mi pod prstima. Što li sam što sam napravila? Zašto sam ga natjerala da izabere vlastito društvo povrh moga? Nekoć sam mislila da muškarac koji izgleda poput njega nikad neće htjeti nekoga poput mene. Sad ga vrijeđam najviše što mogu jer je to što jest. Spustim prst. Prelazim mu niz duga leđa. On otvori oči. Gledamo se,onda Što se zbiva Eli? pita Znam da nešto jest ali nisam siguran što i           doista sam loš u ovome pa             Nije ništa, kažem Samo se ja ponašam kao kučka.

Eimear McBride – Manji smo boemi

Ne, ovo nije limunada. I nije priča o neshvaćenoj ljubavi ni o potresima koje između dvoje ljudi izaziva kemija. Ovo je priča o iscjeljivanju i razumijevanju i boli. O teroru, toliko strašnom, dugotrajnom i dubokom da ga ne znam objasniti, nečem što se ne može ničim opravdati…

Ovo je priča o usponima i padovima, i to ne onim ljubavnim. O tome što je čovjek sve u stanju učiniti sam sebi kad je prepušten sam sebi. I koliko je snage u nama kad se možemo dignuti nakon što smo dotakli dno. Ponovno. I ponovno.

Rastavilo me na dijelove, a kad sam se ponovno uspjela sastaviti, još sam jedino mogla zuriti u zid. Ponekad su neke priče potresne do te mjere da nakon njih ne čitaš, ne razmišljaš i ne živiš. Poluvegetiraš još neko vrijeme jer ti se zavuku u podsvijest i tamo stanuju dok se s vremenom, ili nekom drugom knjigom ne umire. Ali ostaju zauvijek na popisu  – ponovno pročitati, morati kupiti i svima preporučiti.

Mislim da je Ana napisala da roman ne može preporučiti jer misli da nije za svakoga. I ja isto mislim. Ali isto tako mislim da mu treba dati priliku – jer ako vam legne – ovo će biti najbolji roman koji ćete pročitati. Sasvim sigurno mu se i vraćati.

I moram spomenuti prevoditeljicu. Vjerujem da je bilo teško, zahtjevno i da se ponekad činilo nemoguće. Ali ono što je uspjelo Andi Bukvić Pažin, – prevesti ovakav roman, prevesti nečije misli, uspjeti u tome da sve i na hrvatskom ima smisla, da ima dubinu, natjera te da se prepustiš i samo budeš… Mislim da je malo tko sposoban za to.

Zato joj posebno  – hvala 🙂

Pročitajte Boeme. Barem pokušajte. Dugujete si to 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

Eimear McBride

Goodreads – Manji smo boemi

Izdavač- Fraktura

Gdje kupiti – Manji smo boemi

 

 

 

 

 

NA KRIŽANJU ČETIRIJU CESTA – Tommi Kinnunen

IMG_20190209_220434_516

Kunem se u Boga i njegova sveta evanđelja da ću pomoći pri porodu svakoj ženi koja mi se obrati. PA bila ona visokog ili niskog roda, bogata ili siromašna, noću ili danju.

PRISEGA PRIMALJE 1890.

Na križanju četiriju cesta – Tommi Kinnunen

 

Na križanju četiriju cesta stoji kuća. Nije to više ona ista, koja priča priču od početka, već nova i visoka, ali sudbine u njoj su i dalje povezane. Svjedok je ta kuća promjenama, dubokim i korjenitim. Promjenama svojih ukućana i promjenama društva… Smjeni generacija i napredovanju znanosti… Svjedok je mijenama Finske prije i nakon rata. Promjeni u svijesti i uzdizanju iz zgarišta.

A prije nje, bila je na istom mjestu ona prva kuća koja je rasla u širinu. Kuća s kojom i počinje ova priča. Kuća koja je vidjela osvit prošlog stoljeća i u kojoj je sigurnost doma našla žena pomalo napredna za vrijeme u kojem je živjela. Žena koja je sama sebi dovoljna, koja je sposobna i pametna, koja se uzdržava, živi i skrbi za svoje dijete – sama. Jer ne želi da joj se naređuje i ne želi biti ničija sluškinja.

Muškarci su je poslušali bez prigovora. Rađanje je jedna od onih stvari na ovome svijetu čijim tijekom vladaju samo žene.

Tommi Kinnunen – Na križanju četiriju cesta

Nije omiljena, ali je potrebna. I toga je itekako svjesna. U vrijeme loše medicine, loše cestovne povezanosti, u vrijeme bez automobila, adekvatne medicinske skrbi i još uvijek prisutnog raznoraznog praznovjerja – Maria je bila primalja. A primalja je u ono doba spašavala živote kad nitko nije. Samo… ova  je bila drugačija. Bila je bez dlake na jeziku, naučila je da je nitko neće zaštititi ako se ne zaštiti sama, pa je bez zadrške govorila u lice ono što je mislila.  Na taj je način odgajala i kćer. Htjela je da djevojčica bude neovisna.

Ali Lahja je bila drugačija. Ona je bila odlučna u namjeri da može imati sve. I zanat i dijete i muža. Možda jer nije imala tatu, Lahja je čeznula za zaštitom muškarca – samo što se njena čežnja nije ostvarila na način koji je to Lahja htjela. Ili predviđala. Ili uopće pomislila.

Na Križanju četiriju cesta počinje smrću. Istom tom smrću će i završiti. A između? Između se razvila duboko emotivna, snažna priča o tri generacije ljudi i njihovim sudbinama. Od Marije, preko Lahje i Onnija do njihove djece i snahe Kaarin.  Svi oni nose svoje terete, svoju krivnju i žaljenje, svoje snove, potrebe i čežnje. Neki slobodnije, neki ispod slojeva društvenih normi i pravila ponašanja. Neki duboko nesretni, neki pomireni sa sudbinom, a neki buntovni i nemirni.

Sve njihove priče isprepliću se u kući koja stoji na križanju četiriju cesta. I nijedna nije kao ostale, a svaka je teška i svaka je emotivna.

Roman ovakvog kalibra ne čitate lagano, s napetošću ili entuzijazmom. Čitate ga polako, s nekom prikrivenom tugom i težinom u duši. Kad shvatite da ponekad nema nikakvog razloga da ljudi trpe stanje u kojem su se zatekli – osim pritiska i kontrole okoline. Kad, izvana promatrajući obje strane iste priče, shvatite da su se mnogi jadi mogli izbjeći, samo da su dvije strane razgovarale. Da se možda reklo naglas. Da se odgovorilo na bijes, na tugu, na nijemo prihvaćanje i polako mirenje…

Da su strahote rata u nekim trenucima bile manje zlo od osobnih spoznaja o samome sebi. I od priznanja. Ali one duboke tuge se prvo trebaju priznati samome sebi, pred cijelim svijetom, a tek onda možda onome drugome. A to nitko nije naučio.  I svatko je u tom svijetu, kroz godine i desetljeća – zapravo na kraju živio sam – očajnički vapeći za ljubavlju, za društvom, za priznavanjem, za postojanjem samim.

Bol zaplahuje poput namreškanog mora.Hvata i odvlači. otopina iz bočice slijeva se u žilu i preplavljuje bol i muku. Tijelo razumije da to žarenje dere, ali ja ne.

Tommi Ninnunen – Na križanju četiriju cesta

Čak i Finska sama, društvo i država i mentalitet i atmosfera – kroz cijelo jedno stoljeće ogledala se u sudbinama i životima svih tih duša na križanju četiriju cesta.

Žalila sam za svakom otišlom dušom u ovom romanu, jer su otišle kako su i živjele, u samoći, neshvaćeno, nepomireno. Izmučene.  A oni koji su ostajali čak nisu bili u stanju podijeliti ni tugu.

U bolničkoj sobi Johannes me drži za jednu ruku, a Kaarina za drugu. Četrdeset je godina ta žena živjela sa mnom u istoj kući, ali ja još nisam s njom na ti.

Tommi kinnunen – Na križanju četiriju cesta

Ovo ćete čitati s melankolijom, tugom i strepnjom, a ponekad će vas naglo stegnuti oko srca. Kad shvatite koliko se snova žrtvovalo uzaludno, koliko se života potratilo neshvaćeno, koliko je malo potrebno da budeš svoj. Koliko je važan otvoreni um i koliko su strašni ubojice predrasude i samoća. Ubojice snova i želja, nada i budućnosti.

Iako nije laka ni tema ni priča, čita se lagano i bez najave budi čitavu lepezu emocija.

Jer svaka ova priča nosi poruku i nadu, a istovremeno i mučninu i jad. I svaka ova priča je učitelj i lekcija, samo ih je teško shvatiti kroz zatvoreni um i izmučene duše.

Moja velika preporuka, jer stil pripovijedanja je takav da nosi iz jedne godine u drugu, iz razdoblja u razdoblje, i dok nam se pred očima mijenjaju lica, dok kroz nečije tuđe oči gledamo onaj lik od prije, kao da usporedno s njima dišemo i plačemo. I svaku sam emociju osjetila sama, iako one nikad nisu bile pred drugima podastrte. I svaku borbu, i svaku žalost. I težinu budućnosti.

Kisi.

 

 

Kisi.

*********************************************************************************

Tommi Kinnunen

Na križanju četiriju cesta – Goodreads

Izdavač: Hena com

Gdje kupiti – Na križanju četiriju cesta

MOJA BAKA VAS POZDRAVLJA I KAŽE DA JOJ JE ŽAO – FREDRIK BACKMAN

img_20190123_074703_5025b15d.jpg

Kad imaš baku, to je kao da imaš cijelu vojsku. To je najveći privilegij unuka – znati da je netko na tvojoj strani, uvijek i bez obzira na sve. Čak i kad si u krivu. Zapravo, pogotovo tada.

Fredrik Backman – Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

 

Bila jednom jedna baka…. I kao i sve bake, bila je superheroj. Pričala je priče, tješila, kuhala je najbolje na svijetu. Krojila haljinice, uspavljivala, liječila bolnu bušu… Učila životu i štitila od njega. Bila je dragost i bila je ljubav. Bila je baka. I umrla je kad sam imala 26 godina. Nisam bila dijete, ali svejedno nisam bila spremna i nisam očekivala. Iako sam znala da je bila bolesna.

Jer tako je to s bakama. One su stvorene da budu zauvijek tu, da preuzmu ulogu koja nadopunjuje mame i tate. Da skrivaju slatkiše u posebnoj kutijici, peku kolače i jure na biciklu izliječiti unuku koja se upravo stropoštala u koprive.

Ne očekuješ da bake mogu otići, čak ni kad već budu prabake.

bakica3

A pogotovo ne kad imaš 7. I kad imaš baku koja čuva šest kraljevstava i dvorac u Zemlji gotovo budnih. I kad se bori protiv cijelog svijeta da bi Elsa mogla imati nezaboravno djetinjstvo u stvarnosti, u našem svijetu – kad moraju biti skroz budne.

Baku koja s tobom priča na jeziku gotovo budnih, koja ima sve odgovore i zna sve trikove.

Ali Elsa ima 7, i Elsina Bakica je otišla. Ostavila je Elsi dvorac, obećanje i brigu o Zemlji gotovo budnih… Ostavila joj je i pregršt pisama koja se pojavljuju na neobičnim mjestima i kod neobičnih ljudi. Ima tu i Princeza i Vitezova, Vučjeg srca i Sjena.

I Elsa polako otkriva da iako Bakica više nije s njom, ima mnogo saveznika koji jesu. I koji će joj pomoći čuvati drovac. Što više pisama dobiva, to više konaca povezuje. I otkriva tko je Bakica zapravo bila, tko su ostali protagonisti Zemlje gotovo budnih i koje se sve nove priče skrivaju iza naoko običnih stanara jedne naoko obične zgrade u mašti jedne nimalo obične Bakice… Ili su one zapravo stvarne?

bakica

Teško je jednom djetetu izgubiti baku. Teško je izgubiti bilo koga, ali baku s kojom si posebno blizak – to je preteško. No, Elsina je Bakica lukava. Baka zna da mora otići i na briljantan način Elsu i nakon toga štiti, uči i privikava na činjenicu da je više nema…

Bakica je genijalna. Ova topla obiteljska priča zavući će vam se u srce i otopiti dušu. Rasplakat će vas, ne jednom – i isto toliko puta nasmijati. Baki ćete poželjeti čestitati na mašti bez granica, na hrabrosti kojom uči Elsu da nikada ne smije prestati biti to što je, na bezuvjetnoj ljubavi kojom obavija svoj unuku i na ustrajnosti da joj sve te stvari usadi u dušu. Čak i kad je više nema. Čak i kad, nakon svoje smrti nađe način da Elsi ispriča svoju priču. Nevjerojatan način. Način koji nikad neće zaboraviti…

Kad Elsa pod Bakičinim vodstvom krene u pustolovinu života, sa svojih gotovo 8 godina, definitivno ne zna što je čeka. A ne znate ni vi, zato pročitajte obavezno 🙂

Nikakvih spoilera, nikakvog opisa, ništa vam neću dati… Morate pročitati. Morate osjetiti. Morate povjerovati. Jedino tako će vam priča imati smisla, i jedino tako ćete moći shvatiti i Bakicu i Elsu. I Mamu i Georgea i Polovka i Britt-Marie. Vučje srce, volkonja i Maud. Lennarta, dječaka sa sindromom, tatu i Alfa… A ima ih još… I sve njihove priče koje otkrivate , jednu po jednu, na kraju se slože i sjednu upravo tamo gdje pripadaju.

bakica2

Predivna je ovo priča, ljudska i dirljiva, smiješna i tužna i fantastična i bolna i poučna. Stvarna koliko i izmišljena, teška koliko i lagana. Prekrasna. O ljubavi. O smrti. O povezanosti. O boli. O deset tisuća bajkovitih vječnosti.

Pročitati.

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Goodreads Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

 

 

 

Još uvijek Alice – Lisa Genova

img_20190129_174359_731[1]

Čak i tada, prije više od godinu dana, neki su neuroni u njezinoj glavi – nedaleko od njezinih ušiju – umirali gušeći se, pretiho da bi ih ona mogla čuti. Netko bi mogao tvrditi da su se stvari razvijale u lošem smjeru toliko podmuklo da su i sami neuroni inicirali događaje koji će ih dovesti do njihova vlastitog razaranja. Ipak, neovisno o tome jeli se radilo o molekularnom ili o staničnom samoubojstvu, njezini je neuroni nisu uspjeli upozoriti na ono što se događa prije nego što su umrli.

Lisa Genova – Još uvijek Alice

 

Sve što znamo kao laici o Alzheimerovoj bolesti je to da su ljudi kad ostare senilni. Što uopće ne mora imati veze jedno s drugim jer demencija nije nužno povezana s ovom opakom bolešću. Moguće je da samo to što jest – demencija. Znamo i da ljudi zaboravljaju, da se gube u prostoru i da s vremenom žive u prošlosti jer se sadašnjosti ne sjećaju. Znamo da znaju odlutati, da sve teže prepoznaju ljude i svoju obitelj. I da najčešće život završe u nekom domu jer, ruku na srcu, ostatak obitelji ima svoje probleme. I jer život ide dalje. I jer zapravo, ne postojiš više, pa ti je vjerojatno svejedno gdje si – ionako nisi svjestan.

To je to što znamo. I to je to čega smo svjesni.

Ono što ne znamo je da, zapravo, ništa od toga ne odgovara istini. Ne znamo da ukoliko postoji genetska predispozicija, ovu opaku bolest možemo zaraditi usred života, u naponu snage i na vrhuncu karijere. Ne znamo da je osoba koja mora živjeti s ovakvom dijagnozom svjesna što joj se događa. Svjesna da se izgubila gdje nije trebala. U panici jer prepoznaje zgrade i detalje oko sebe, ali zapravo ne zna gdje je. Ne znamo da je svjesna svake izgubljene riječi i da je to kao da joj je netko magijom iščupao riječ iz sjećanja. Riječ koja je do maloprije bila tu. Ne znamo da, kad se čini da vas više ne prepoznaje i da nije ni svjesna gdje je, ona panično pretražuje onih nekoliko zdravih točaka svog uma nebi li se sjetila – jer zna da ste vi netko njoj bitan, netko koga ona poznaje, netko koga voli, i da je važno da vas prepozna, ali ne može. I da osjeća čitavu lepezu strahova, boli, nesigurnosti, ali i ljubav, radost ili nježnost –  a ne može ih izraziti jer riječi za to više ne postoje.

alice

Nismo svjesni u kakvom košmaru ti ljudi žive. Niti nas to vjerojatno zanima, čak ni ako nam je to netko u obitelji. Život ide dalje. Oni su samo smetnja. A ako i nisu, s vremenom su toga sve manje svjesni. Pitanje je u kojem trenutku smo ih zapravo izgubili.

Alice Howland je profesorica kognitivne psihologije sa specijalizacijom lingvistike na Sveučilištu Harvard.  Cijenjena je, uspješna i priznata u svojim istraživanjima, omiljena među studentima i vlastitom strukom. Pristupačna je, vesela i stručna.

Majka je troje djece i u sretnom braku s jednako tako uspješnim suprugom.

Alice voli to što radi. Od istraživanja za vlastite radove, knjige i stručna predavanja, do toga da stoji pred studentima i jednostavno predaje.

Alice ima 50 godina i tek je ušla u menopauzu. Kad zaboravi riječ usred predavanja i doslovno se izgubi 50 metara od kuće, pripiše to nuspojavama menopauze. U početku, kao i svi mi pokušava naći opravdanje za to što joj se događa, ali ona je profesorica kognitivne psihologije. Ona ne može negirati.

Strašna dijagnoza utječe na cijelu obitelj – troje uspješne djece i supruga, utječe na njenu poziciju na fakultetu, utječe na kvalitetan društveni život…

alice

Kroz priču Alice Howland učimo koliko je obitelj važna. Koliko je potpora ključna. Koliko bolesnici s ovakvom dijagnozom pate i koliko je nužno da, u trenucima kad su prisutni i suvisli – imaju nekoga tko će im pružiti ruku.

Ne mogu ni zamisliti kako je to kad doslovno gubiš razum, a toga si svjestan… Kad, zato jer više nisi sposoban sam brinuti o sebi, postaješ teret, a ni toga nisi zapravo svjestan. Kad te obitelj izgubi i prije nego što odeš. Kad je situacija takva da pomoći nema.

Alice će nam pokazati kako izgleda život jedne obitelji s dijagnozom poput ranog Alzheimera. Čega se sve moraju odreći. I pritom ne mislim na manjak slobodnog vremena ili novca zbog terapija. Mislim na one posebne rituale koje znate samo vi i članovi vaše obitelji. Mislim na one trenutke koji se godinama prepričavaju jer su nam bili smiješni/urnebesni/poučni. Mislim na sve one male stvari koje su se dotad uzimale zdravo za gotovo. I sve ono što smo izgubili s tom nekad najdražom osobom koja nam je bila potpora i oslonac.

Još uvijek Alice je priča o jednoj bolesti i jednoj obitelji. O jednoj karijeri, jednom životu i svemu što ima smisla. O ljubavi, podršci i neminovnom kraju.

alice2

Lisa Genova je Alzheimeru prišla kroz oči stručnjaka. Zbog toga mi je cijela priča bila pomalo hladna i neutralna, a povremeno sam imala osjećaj da čitam stručni priručnik umjesto prikaza borbe jedne obitelji.

I nije me previše dirnula za vrijeme čitanja. Nisam plakala, nisam zastajala, nisam sklapala oči ni postajala emotivna.

Sve to sam bila nakon, kad sam razmišljala o situaciji, kad sam s Alice skinula prizmu uspješne karijere i zamislila je kao običnu ženu koja nema diplomu iz kognitivnih znanosti, već neku drugu, nepovezanu sa stanjima mozga, ako je već ima. Kao ženu koja se ne snalazi, koja ne zna s čim se nosi. Koja nema pojma što je čeka. Koja doslovno drhti u sebi drhti od straha. I tu se slomilo…

Jer što učiniti kad se ne možeš izraziti, što kad ne znaš naći put kući? Kako pomoći sebi i bližnjima? Kakve su opcije, kakve prognoze?

Ima jedna scena gdje je Alice poželjela da umjesto Alzheimera ima rak. Nisam sigurna da nije bila u pravu.

Što se čitanja tiče, preporučujem je, ali i ne, ovisi o tome što tražite. Možda ćete plakati, možda ne. Možda pronaći emocije, možda ne. Ali svakako ćete nakon pročitanog – razmišljati. Iako odgovora na pitanja nema.

Kisi.

*************************************************************************************

Lisa Genova

Goodreads: Još uvijek Alice

Nakladnik: Ljevak

Gdje kupiti: Još jednom Alice

Proroci fjorda Vječnost – Kim Leine

img_20190113_130355_8711.jpg

 

                            Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima!

Da, znam, svi su izvadili ovu rečenicu, koja čak nije ni Leinova nego Rousseauova.

Možda zato jer se iz cijele knjige nema što drugo izdvojiti. U Medvedgradu sam mogla cijelu knjigu prepisati u citate, toliko sam toga označila, ali ovdje skoro ništa.

Zapravo, kad sam zaklopila korice i pokušavala sabrati misli – samo sam se pitala wtf sam ja to sad pročitala…

Nemojte me krivo shvatiti – Proroci fjorda Vječnost je maestralan roman. Stvarno. Najozbiljnije. Preporučila bih svakom da ga pročita jer je – izvrstan. (Doduše, treba vam i dobar želudac…)

Ali. Ne sjećam se kad sam zadnji put toliko ne voljela glavnog lika. Mortena sam svaku drugu stranicu htjela pogodit u glavu ključevima. Zapravo sam se stalno morala podsjećati da je godina u romanu 1790 i neka, a ne 2019 (mada bi i danas našli ovakvih primjeraka ljudske populacije). No, čak i u kontekstu tog vremena, Morten je po meni nedoraslo derište koje ni sa svojih 26 godina, ni 32, ni 38, a mislim da ni kasnije ne zna što bi sam sa sobom.

Prvo krene u Kopenhangen studirati teologiju po želji oca, dok mu je stvarna strast medicina. I umjesto da pronađe način kako studirati ono što želi, on dangubi po Kopenhagenu, završava napokon taj svoj studij s jedva dovoljnim prolazom i odbija sva ponuđena namještenja jer se njemu neda. Onda se zaljubi, a možda i ne. Zaprosi curu, pa se predomisli. Ode u kurvanje, pa mrzi sam sebe. Ali bitno da je “dobar” kršćanin, jer – ovo i ono.

proroci

I onda, kad napokon napravi dovoljno sranja, zbriše biti svećenik – na Grenlandu!!! Jer tamo je super. Tamo će bit duhovni vođa. Počne već na brodu – o slučaju dječaka na tom brodu kojeg su svi iskorištavali za razne pobude i da je to skroz ok svima, bolje da ne počinjem. A ono što se na Grenlandu događa ne mogu opisati drukčije nego potpuni moralni i etički, kršćanski i u svakom drugom smislu – pad. Nema toga što se na Grenlandu nije dogodilo, a da ne spada u duboku prljavštinu, samo dno  ljudskog roda. Ubojstvo i samoubojstvo, pobačaj, incest, sekte, nametanje gluposti bijelog čovjeka domorodačkim plemenima, opijanje, pohlepa… You name it. Što god možete zamisliti, tamo se dogodilo. Bizarna lječenja ozbiljnih bolesti. Još bizarniji opisi tih istih bolesti. Dječje smrti.

I oko toga se nitko ne uzrujava, osim kad žele napakostiti nekome, pa imaju materijala za ucjenjivanje npr.

A nakon svih sranja koje su napravili jedni drugima, oni i dalje vjeruju da će ih spasiti – pokrštavanje i ispovijed. Morten je i dalje izgubljen. Nakon svih odvratnosti koje je napravio on drugima ili drugi njemu, kad shvati da je pretjerao – opet će zbrisat natrag na čvrsto tlo u Dansku. Ali ni tamo ne valja. Pa onda ajde natrag.

proroci2

Nevjerojatno mi je to što svatko od njih u romanu upropasti ili dokrajči barem jedan život. Ali nitko se zbog toga ne uzrujava.

Imala sam osjećaj da su maloumni. Svi oni. I opet sam se morala podsjetiti da je sve to u kontekstu 18 st i daleko od svjetonazora suvremenog čovjeka. (Nadam se)

Svejedno me ljutilo. Znači da smo tad ili bili toliko glupi da nam je sve to bilo normalno ili smo živjeli dobro ispranog mozga. Moj mozak ne može prihvatiti da itko normalan može tako živjeti i misliti da je to u redu.

A ovo, da je čovjek u okovima… To je nešto što Morgena Falcka muči čitavo vrijeme. Život se prema van živi po tim nekim pravilima koja su prema poimanju današnjeg vremena prilično debilna. Međutim svi i svatko krše ta pravila u svim prilikama koje im se pružaju. I imaju 1000 izgovora za to. I NITKO se zbog toga ne uzrujava previše.

proroci3

Morten Flack je stopostotni antijunak koje ćete htjeti prvom prilikom baciti s mosta. Ali nećete htjeti zatvoriti knjigu. Ovo je ko prometna nesreća. Gledaš i ne vjeruješ i buljiš u te užase, ali ne možeš skrenuti pogled. Ne ide. I onda se zgražaš prepričavajući to drugima, i strašno ti je to gledati, ali i dalje buljiš u to.

Takav je i Fjord. Izvuče ono najgore iz društva. Nisam mogla stati, okretala sam stranicu za stranicom očiju razrogačenih –  ponekad od gađenja, ponekad šoka i nevjerice, ponekad od zatečenosti.  No drago mi je da sam Fjord pročitala. Jer je on zapravo briljatno napisan roman o moralnom padu čovjeka. Ili bolje – cijelog društva.

Jer je i upozorenje da ponekad treba slušati sebe i krenuti putem koji nas vuče, umjesto povinovati se nečijim tuđim planovima jer… ovo i ono. I razotkrivanje ljudskog roda u svoj njegovoj prijetvornosti. Razgolićenje svih naših izgovora i prikrivanja istine koja je sve samo ne čista i sveta. I nimalo kršćanska, kad ni samo kršćanstvo nikada nije bilo kršćansko u onom smislu u kojem se pretvara da jest. Ne znam samo pokušava li uvjeriti sebe ili nas…

Ovo je prikaz nas samih, onakvih kakvi stvarno jesmo. Postaje li grijeh grijehom samo ako netko zna za njega ili ako ne postoji dovoljno prikladan izgovor? Je li, u protivnom, sve dopušteno? I je li spašavanje vlastite glave dovoljan razlog za proglasiti se dobrim kršćaninom, samo što ste morali npr. ubiti nekog? Ali taj netko je vjerojatno samo nekrštena duša, pa se to smije.

Mogla bih ja ovako do sutra. Samo što bi vam malo toga bilo jasno. Zato pročitajte Proroci fjorda Vječnost. Ako ništa, da saznate zašto se tako zove. Ovo nije lijep roman. U nijednom segmentu, na nijednoj stranici, nijednoj riječi. Prepun je hladnoće, ružnoće i degutantnih prizora. Prepun gadosti i sirovosti i na kraju – ljudskosti.

Nije nikakvo ljubavno pismo, kao što možete pročitati na coveru. Zapravo, ljubavi ima jako malo, možete je pronaći u tragovima, ako jako dobro pazite.

Ali imat ćete osjećaj da ste upravo prešli daleko i naporno putovanje i da ste se vratili s uvidom u prošlost i upozorenjem za budućnost.

Eto. Mislila sam da neću imati što napisati. Napisala sam premalo. I ne znam je li vam išta od ovoga uspjelo prenijeti djelić propadanja i raspadanja ljudi i društva u Prorocima, ali svejedno pročitajte knjigu.

Kisi.

**********************************************************************************+

Kim Leine

Goodreads: Proroci fjorda Vječnost

Izdavač: Hena.com

Gdje kupiti: Proroci fjorda Vječnost

 

 

 

MEDVEDGRAD – Fredrik Backman

img_20190111_135327_2691.jpg

 

Jedne kasne večeri potkraj ožujka jedna je mlada osoba uzela dvocijevku, otišla u šumu, prislonila pušku nekome na čelo i povukla okidač. 

Ova priča govori o tome kako je do toga došlo.

Fredrik Backman – Medvegrad

 

Ne možemo zaštititi svoju djecu.

Fredrik Backman – Medvedgrad

 

Razmišljam već 2 dana o ovoj recenziji i još uvijek ne znam odakle da počnem. Od malog grada usred ničega u kojem svak svakoga zna i gdje si nitko i ništa ako ne igraš, rukovodiš, predsjedaš ili nisi sponzor ili navijač hokeja ili član njegove obitelji?

Od dječjih trauma i malih prijateljstava koja su se čuvala do tinejdžerske dobi jer su ponekoj djeci jedina utjeha i podrška bile tuđe obitelji i tuđa djeca?

Od mama i tata koji svatko na svoj način pokušavaju zaštititi svoju djecu, čak i ako se to na prvi pogled ne čini tako…

Od slomljenih duša i lošeg odgoja koji na kraju dovede do kršenje ljudskih prava?

Od nemoći i frustiranosti zbog te nemoći jer je politika jača?

Ne znam. Medvedgrad je mali gradić. Smješten je usred ničega i već 20 godina živi u nadi da će ponoviti uspjeh kad su igrali finale u hokeju. ( Puno ja u ovoj priči nalazim od naše države.)

medvedgrad.jpg

Medvegrad živi za hokej. Medvegrad živi od hokeja. Medvedgrad živi od nade da će, postignu li ovaj put uspjeh, kad je pred njima utakmica polufinala juniorske ekipe, moći opet biti netko i nešto.

Medvedgrad ne voli istinu. Istina ga boli i sprečava u ostvarenju cilja.

Medvedgrad ne zna reći “žao mi je” ili “hvala”. Umjesto toga te pozovu na kavu.

Medvedgrad kad ne treba, ne čuje i ne vidi.

Medvedgrad ne dozvoljava da imaš karijeru ako si žena, jer – hej – tko će se posvetiti djeci i kući dok su muškarci udubljeni u hokej?

Ali Medvegrad- na kraju- naravno kad se već dogodi sranje- možda ne zna razliku između ispravnog i pogrešnog, ali razlikuje dobro i zlo. Ali tek onda kad se sranje već dogodilo.

medvedgrad2.jpg

Plakala sam. Ja ne plačem često nad knjigama, ali na Medvedgrad sam plakala. Ljutila sam se i htjela da padaju glave. Zato što, na kraju svega, na kraju svih krajeva, nikada ljudski život, a pogotovo dječja duša ne smije biti ispod politike i ambicioznih ciljeva. Zato što je strašno misliti da se možeš izvući s nekom gadosti samo zato jer si na drugom polju koristan. Jer ti je tata netko. Jer se tebi to dozvoljava.

Zato što je još strašnije biti žrtva koju se pretvori u krivca. Kakvu to poruku daje svijetu? Svima nama?

medvedgrad3

Ne znam vam reći više, osim da morate pročitati Medvedgrad. Način pisanja je izuzetan. Ne postoji rečenica koja je suvišna. Ne postoji rečenica koju bi se eventualno moglo maknuti. Ne postoji dio koji treba izbjeći. A priča koja se smjestila unutar priče o hokeju je jeziva, moćna i resetirat će vam mozak.

Kad bih vam izvadila iz Medvedgrada svaki citat koji sam obilježila, prepisala bih vam  cijelu knjigu.

Nijedna dosad napisana recenzija neće vam približiti što je u ovom romanu sve važno niti će vam objasniti o čemu se zapravo radi. Isto tako, to neće uspjeti ni moja.

Svatko tko je barem jednom bio na utakmici Medveščaka u danima EBEL-a, Ledene dvorane i Brloga – moći će se poistovjetiti s pričom.

Svatko tko je u lijepoj našoj doživio neki oblik štete izazvane višim interesima, poistovjetit će se s pričom.

Svaka majka znat će o čemu je riječ, svaki otac bit će bijesan.

Svaka žena bit će ljuta i poželjeti da padaju glave.

Sve prijateljice će imati potrebu zagrliti se i ne puštati, a pogotovo ako imaju 15 godina.

Svi muški čopori preispitat će vlastite prioritete.

Pročitajte Medvedgrad. Medvedgrad će vas naučiti.

medvedgrad4.jpg

To je samo igra. Koja ljudima može promijeniti živote.

Fredrik Backman – Medvedgrad

Genijalno.

Kisi.

 

************************************************************************************

Fredrik Backman

Goodreads Medvedgrad

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Medvedgrad