OZIRISOVA DJECA – JELENA HRVOJ

Prašina joj je ulazila u usta i oči dok je trčala kao nikada u životu. Više nije bila
sigurna što joj je više mutilo vid; krv, zemljana prašina pomiješana sa fragmentima
hrđe, suze, znoj ili sve zajedno. Obrisi tmurnoga svijeta postajali su nejasni, no obrisi
ceste, koja će ju odvesti prema sigurnosti visokog šaša, jasno su se vidjeli. I to je bilo
dovoljno.

Godina je 2118. Zemlja kao planet još uvijek postoji, ali u osvit Trećeg svjetskog rata djelu populacije je bilo dosta ljudske gluposti i jednostavno su pobjegli kroz crvotočinu u svemiru nadajući se da će na drugoj strani pronaći novu priliku. 

Novi ustroj sastoji se od nekoliko planeta između kojih su moguća putovanja. Planeti su naseljeni po kastama, novim poretkom vlada kraljevska obitelj, no uz nju postoji i mafija koja je prilično jaka. Postoji i planet na kojem, prema dogovoru, nemaju vlast ni vojska ni mafija. 

Kasiopeja je dijete najsiromašnijeg planeta, a njena sjećanja na djetinjstvo u isto vrijeme izazivaju suosjećanje i bijes. Brutalne scene zlostavljanja upakiranog u trening, gubitak obitelji i njeno vlastito umiranje kao djevojčice koja ne želi biti čudovište i pretvaranje u neku drugu Kasiopeju da bi mogla preživjeti sadističke ispade čovjeka koji je tvrdio da je štiti – dovele su je do ovog što je sada. 
A sada je plaćeni ubojica. Vrlo opasna , vrlo inteligentna, vrlo organizirana i vrlo skupa. Kasiopeja ne pita zašto. Njoj je to samo zadatak. A njega odradi besprijekorno. Svaki put. 


Osim ovaj put. Od samog početka nešto nije bilo u redu, ali nisu mogli odrediti što jer naizgled je sve bilo po pravilima. Tek kad je prepoznala svoju metu, shvatila je da je ovaj put u igri nešto daleko opasnije. Meta je ona sama, a netko je pomno isplaniranim postupcima tjera da poduzima točno određene korake da bi stigla… kamo? U pokušajima da shvati u kakvu se igru uplela, shvaća da joj je reprogramirano sjećanje…
Nisam vam rekla što su Ozirisova djeca, ostavljam vam da to otkrijete sami. 

Sav onaj raskoš koji je nekada dominirao
prostorom sada se sveo na prazne zidove prekrivene paučinom i podove ispunjene
prašinom i izmetom glodavaca. Kasiopea se slatko nasmije, izvadi nož i spusti
svjetiljku na tlo.

„Nisu shvatili.“


Ono što me svaki put privuče Jeleninim romanima su ideje. Ozirisova djeca nisu iznimka – dok mislite da čitate triler, on se pretvori u SF koji vam usput još servira i političke igre u kojima morate dobro paziti tko je i zašto na vlasti u novom poretku – a sve dok pratite Kasiopeju u suludom pokušaju da sačuva živu glavu.


Ozirisova djeca imaju sve – hibride, nove svjetove, tehnologiju budućnosti, genske kodove, planete i putovanja kroz vrijeme i prostor, preokrete i tajne, ali i napetu priču jedne djevojke u potrazi za vlastitim identitetom. 

Ma koliko se trudio, bilo je teško vjerovati osobi koja nervozno tapka prstima i gnječi
vlastiti zglob ruke. Osobi koja je kod smaknuća bila hladna poput sante leda. Sekunde
su se pretvorile u minute, a tišina u nezahvalnog vjesnika svoje možebitne vječnosti.


Sasvim pristrano tvrdim da Jelenine SF priče volim više od Durge ili Štorke. Znam da je to vjerojatno stvar preferencija i neće se svi sa mnom složiti, ali meni daj svemirske brodove, novu civilizaciju, planete i one zakučaste zakone o vremenu i prostoru – ja sam kupljena. Dodaj tome Jeleninu sklonost totalno uvrnutim pričama, ludim preokretima i brutalnim scenama – to je to. 


Ozirisova djeca su od svega pomalo, zato tako dobro funkcionira. Ima u tom romanu i ponešto od utjecaja nekih slavnih franšiza, no sve su space opere donekle temeljene na istom. Konačni rezultat je u potpunosti Jelenin. 

„Onih dana, dok je naša vrsta kročila samo jednim planetom, nakon što su naši preci
zakoračili u grozote trećeg rata i odlučili napraviti diobu. Segregacija. Nova Pangea.
Onda kada su zaključili da je najbolje za našu vrstu upravo razdvajanje spolova.
Možda smo baš onda trebali nestati.

Atmosfera je apokaliptična, mračna, beznađe siromaštva i neimaštine ukršteno s nevjerojatnim mogućnostima tehnologije budućnosti i bogatstva, ratovi onih na vlasti i onih koji kroje vlast… 
Još jedna značajka Jeleninih romana, a Ozirisova djeca nisu iznimka – je sposobnost držanja čitatelja u napetosti sve do kraja, a ovdje me na kraju oduševila preokretom, potpuno neočekivanim, a opet za nju potpuno svojstvenim. 

Ima li za čovječanstvo ikakve nade? Tko je Kasiopeja? I što se krije iza sjećanja koja očito uopće nisu njena…


Preporuka? Naravno. OD SRCA.

„Ja sam tvoja uskoro nepostojeća budućnost.“

KNJIZARA NA OBALI – JENNY COLGAN

“No, pričajte mi o napadima plača.”

Ljubazna gospođa sjedila je za starim stolom tipičnim za ustanove državnoga zdravstva. Na zidu iza nje plakat je sugerirao složenu skraćenicu koju je potrebno zapamtiti u slučaju da dobijete moždani udar.

Za Zoe život nije lak. Nedostatak novca, briga za sebe i malog dječaka, posao koji ne nosi dovoljno za pristojan život i kompliciran odnos s dječakovim ocem koji se pokazuje kao sve samo ne odgovoran otac, natjerat će je da odjednom odustane od svakodnevne borbe s vjetrenjačama u Londonu i pobjegne škotsko visočje (ne, nema veze s Highlanderima i onim seksićima, možete odahnut). U tom visočju, bogu iza hozentregera, u seocu u kojem jedva da postoji dućan, a kamoli išta modernije – postoji knjižnica na kotačima. Vlasnica tog kombija s knjigama je trudna i trebat će pomoć. A u isto vrijeme obitelj s troje djece u starom dvorcu treba nekoga da se brine za njih. Majku nemaju, a većinom ni oca – stalno je odsutan.

Dvije će nove riječi Zoe ubrzo zapamtiti: sumračje i haar.

Sumračje je bila večernja magla koja se spušta s brda. Haar je bila jutarnja magla koja se diže iz jezera, nerijetko gusta poput sirupa. Često se haar ne bi rasplinuo, nego bi trajao cijeloga dana i spojio se sa sumračjem. Tada bi sav svijet bio od dima od jutra do mraka, koji je krajem kolovoza uvijek kasno padao.

Zoe će dobiti oba posla. No, morat će se suočiti s hrpom problema – klinci su neodgojeni, bezobrazni i prepušteni sami sebi. Nemaju nikakve dobre navike – ni one prehrambene, a ni bilo kakve druge. Njihov otac je potpuno izgubljen slučaj koji se ne snalazi ni sa samim sobom, a kamoli još i djecom. Kuća je na rubu raspadanja, a žena koja se brine za nju i koja se kao brine za djecu između odlaska i dolaska dadilja – je sve samo ne od koristi. Već je 6 dadilja doslovno pobjeglo iz kuće… A to ne sluti na dobro.

Kombi s knjigama je opet priča za sebe. Vlasnica Nina ima svoja pravila, a ljudi su nepovjerljivi, oprezni i vole ono što im je poznato.

No, priroda je lijepa, zrak je čist i mirno je. Mali Hari, Zoen dječačić koji ima problema s govorom, također se nekako uspije uklopiti, a to Zoe daje neku nadu.

Mnogo je toga mogla izgubiti: više nema dom, živjet će u milosti i nemilosti stranca i spremala se preuzeti posao gdje nikoga ne poznaje.

I Zoe odluči ostati. Trebat će vremena i volje da pretvori onu divlju djecu u normalne ljude i dopre do njih, iscijeli ih i pokaže im kako treba izgledati obitelj, još više vremena i volje da njihovom ocu napokon sine što se od njega očekuje, a knjižara bi također s vremenom mogla postati nešto što ima i Zoein pečat.

Ali kao u svakom romanu, i ovdje sad tek počinju problemi…

No u tom trenutku, nakon silnih kilometara i postaja, nakon što se pred njom počela uzdizati cesta, a gradovi i sela prorijedili, nakon što se krajolik promijenio iz uređenih polja na jugu do krševitih brežuljaka i divljine sjevera, i još daljeg sjevera, više ništa nije mogla. Apsolutno ništa. I to ju je na neki način oslobodilo.

Jako mi se svidjela Okus čokolade u Parizu, pa sam brže bolje nabavila i Knjižaru na obali. I pročitala još prošlu jesen, ali s pisanjem baš i nisam bila na ti neko vrijeme. No čak i s odmakom, moj dojam je isti.

Ovo je priča koja me opustila, na trenutke i nasmijala, ponekad sam susosjećala sa Zoe,ponekad se ljutila na nju – ali sam je pročitala opušteno, lagano i brzo. Sve ono sto očekujem od lagane knjige, dobila sam. Ok, Čokolada mi je bila mrvicu bolja, imali su više hrane i šarmantnijeg tipa, ali dobro 🙂

Pisana je jednostavno, lagano, priča se prati bez problema. Nema patetike (a meni je ovo bitno) i opet se temelji više na okolnostima u kojima se našla jedna mlada žena i opcijama koje joj se pružaju da se iz njih isčupa van. Da, ima i neka ljubavna priča u svemu tome, ali ona je više usput. Ne volim kad se cijeli roman bazira na igri mačke i miša između njih dvoje, meni su baš ovakve knjige taman za opuštanje.

Plus su i opisi prirode u škotskom visočju –  i prirode i jezera i svih onih malih nedaća koje vrijeme u takvim predjelima nosi.

Barem u tom trenutku više ništa nije bilo u njezinim rukama. Blago drmusanje autobusa uljuljkalo ju je u san, a Hari je položio glavicu na njena prsa. Bili su sami protiv svijeta, a kad se probudila, pomalo mamurna pošto je prespavala cijeli dan, nije znala gdje je.

Nije ovo neka dubokoumna knjiga, ali nije ni prenaivna. Dijalozi su smisleni, nisu ukočeni ni previše isforsirani, a priča drži vodu. Ne kažem da nema pokoji kliše, ali nisu smetali. Sigurno ću opet posegnuti za Colgan kad mi bude dosta svega, pa i same sebe.

Naletjela sam nekoliko puta i na komentare da prijevod nije baš na nivou – ok, zasmetale su me povremeno neke nespretno složene rečenice, priznajem. Ipak sam ja grammar nazi, čak i kad prelazim preko nekih stvari. Ali nije me smetalo do te mjere da prestanem čitati, a i to se znalo dogoditi. Sve u svemu, zapravo sam uživala. Tada,  kad sam Knjižaru uzela u ruke, taman mi je to i trebalo.

Gđa McGlone izgledala je zastrašujuće, ali to nije bila. Zoe je izgledala mekano poput maslaca, ali to nije bila.


Sad me još jedino zanima kad će nova Colgan u moje ruke 😀

Kisi ❤

ČOVJEK OD KESTENA – SØREN SVEISTRUP

Crveno i žuto lišće kroz sunčeve zrake lelujavo pada na mokri asfalt koji siječe šumu poput tamne, staklaste rijeke. Kad projuri bijeli policijski automobil, ono se nakratko zakovitla, pa ponovno padne i stopi se s ljepljivim hrpicama uz rub ceste.

Ne čitam krimiće često, većinom me iznerviraju jer im uvijek fali nečeg. Ali Čovjeka od kestena su baš svi hvalili. Naravno da sam ga morala pročitati.

I oduševila sam se. Kompleksnošću radnje, kompleksnošću likova… i činjenicom da je ovaj roman svojevrsna osuda društva koje je u najblažoj varijanti dvolično i licemjerno.

Glas je posvuda u tami. Nježno joj šapuće i ruga joj se – podigne je kad padne i vrti je na vjetru. Laura Kjaer više ne vidi. Ne može čuti šuškanje lišća u krošnjama niti osjetiti hladnu travu pod stopalima. Ostao je samo glas koji i dalje šapće između udaraca.

Rosa Hartung – švedska ministrica socijalne politike, vraća se na posao godinu dana nakon što joj je nestala kćer. Nema dokaza o tome što se zapravo dogodilo djevojčici, nema dokaza da je mrtva, nema ni da je živa. Njen slučaj je vladao medijima mjesecima, no potraga je bila uzaludna. Djevojčicu nisu pronašli. Imaju samo priznanje očito poremećenog čovjeka koji trenutno čami u zatvoru.

No povratak na posao za Rosu neće biti odvraćanje njenih misli od tuge i gubitka koji je muče, već upravo suprotno. Paralelno s njenim povratkom na posao, kreću ubojstva. Žrtve su žene osakaćene na sličan nacin, ostavljene na sličan nacin i uz svaku je pronađen čovječuljak od kestena ( sjećate se, i mi smo ih radili – od kestena i čačkalica).

Bilo je nečeg u toj kući sto se Thulin nije svidjelo. To je osjetila čim je, u rukavicama i s plavim plastičnim navlakama na cipelama, kročila u tamni hodnik u kojem je ispod vješalice za kapute bila uredno složena obuća članova obitelji.

Problem je taj što je na svakom kesten čovječuljku pronađen otisak prsta. A otisak pripada Rosinoj nestaloj kćeri.

Žrtve imaju i nešto zajedničko – sve imaju djecu. I sva djeca su bila zlostavljana.

Kako je to povezano i kakvu ulogu u svemu ima Rosa Hartung? Čime je zaslužila nestanak svoje kćeri? Ima li sve to veze jedno s drugim i koliko duboko seže patologija ovog slučaja? Je li malena možda još uvijek živa?

Ako krenete čitati, nećete moći stati. Moja jedina zamjerka je kraj, koji je pomalo klišeiziran, ali pretpostavljam da je moralo biti tako, inače bi knjiga imala 17 nastavaka.

Rosa Hartung ne kaže nista. Njezin muž stoji korak do nje i oboje djeluju kao da će se srušiti. Thulin posegne za fotografijom kao da im time spašava živote.

Zato što, ovdje stvarno imamo o čemu raspravljati, a posljedice ili uzroci ovakvih zločina su također tema za sebe. Tema koju bi netko jednom trebao otvoriti i o njoj početi pričati jer u cijelom pravosudnom sustavu se na kraju rješavaju posljedice, a ne uzroci. Uzroci obično šeću slobodno kao da ništa nisu krivi.

A činjenica je da zakazuje cijeli sustav i da stvarni krivci nose daleko veći teret od onoga tko je na kraju samo nusprodukt svega što od početka nije valjalo… Razmislite o tome kad procitate Čovjeka od kestena i zapitajte se – U cijelom nizu krvavih, okrutnih i nezamislivih događaja – tko je zapravo kriv?

Mobil mirno visi iznad kolijevke, ali prostorija je prazna, i Jansen nakratko pomisli da je pogriješio. Onda iza vrata ugleda zid i odmah zna da je riješio slučaj koji je ubio Martina Ricksa.

Volim kad roman, a pogotovo krimić, nosi sa sobom jos nešto osim zločina i kazne i malo jurnjave u sredini. Ovaj nosi mnogo toga. Nosi osudu cijelog sustava, nosi optužujući prst uperen u svakoga tko nije učinio ništa da do nekih ovdje opisanih grozota ne dođe. Nosi poruku da se moramo trgnuti.

I uz to, a mislim da je ta poruka najbitniji dio cijele priče, ostavlja pitanja. Na njih bi netko trebao i odgovoriti.

Sve mi se sviđa – kako je napisan, obrada likova, detektivi koji su sve samo ne crnobijeli i čiji odnos je također jedna priča za sebe, kako se dolazi do sljedećeg traga i na kraju – poruka koja dolazi s njim. Detektivi su mi najdraži dio 🙂

Priznajem da sam imala očekivanja jer je praktički vrištalo na internetima da je Čovjek od kestena upravo fantastičan. I znate što – i jest. Opravdao je sva moja očekivanja, pa čak i više od toga – sjela mi je i atmosfera i razrada odnosa i likovi i način pisanja. Sto posto sam sigurna da ću Sørena opet čitati.

Više mu ništa nije mogao reći jer je u tom trenutku izdahnuo. Visi nad prtljažnikom, gotovo stopljen sa stablom, obješene glave i ruku opuštenih uz tijelo poput neke od njegovih lutaka. Hess u panici gleda okolo i doziva Thullin dok mu u snijegu pod nogama pucketaju kesteni.

Od srca preporučujem jer stvarno, ali stvarno dugo nisam čitala ovako dobar krimić.

Kisi.

THE SNOW SONG – SALLY GARDNER

It was the sound of his violin that first cast a spell on Edith. Even before she saw him, the restless notes of his melody drew her near to him.

U jednom malom selu gdje svak svakoga zna, živi djevojka. Ime joj Edith, a život joj, kako se trenutno čini, ne nosi lijepe stvari. Otac joj je pijanica, baka joj je umrla. Da bi se izvukao iz dugova, otac ju je obećao i pokušava je udati za Mesara, čovjeka koji je bog i batina u tom malom selu, kojem ni Seosko Vijeće ne može ništa jer ih sve drži u šaci. Čovjeku koji je čudovište kakvo se malokad sreće.

No Edith jednog dana upozna mladog pastira s violinom. Pastira koji joj pruži tračak nade i kratki pogled u bolje sutra prije nego što nestane u brdima. Rekli su joj da se može udati za njega ako se vrati prije kraja ljeta. Ako dokaže da misli ozbiljno.

I Edith se nadala, ali Demetrius nije dolazio. Ostala je samo Pjesma o Snijegu, koju je svirao na violini kad su se prvi put sreli.

“What’s the music called?” she asked.

“Snow Song.” he said.

Kad se Demetrius nije vratio, Edith je s prvim snijegom prestala govoriti. Ne zato jer ne želi, ne zato jer prkosi, već zato jer ne može. Tuga joj je vezala srce i riječi su usahnule. Tuga, i još nešto, nešto drugačije.

Edith je mnogo, mnogo više od sasvim obične djevojke, isto kao što joj i baka bila više od obične pripovjedačice. A baka joj je znala pripovjedati. Bila je slavna u mnogim selima. Odgojila je Edith i bila joj sve ono što bi majka trebala biti. Da je baka živa, nikad se Edith ne bi morala udati za Mesara.

Ali sad je Edith jedina koja može promijeniti svoju sudbinu i sudbinu svih izmučenih žena koje su morale pristati na manje od onog što zaslužuju. Hoće li ih moći zaštititi? Hoće li, sad kad je nijema, kad joj je kosa potpuno bijela, moći zaštititi sebe od kukavnog oca i seoskog čudovišta kojem nitko ne može ništa?

Svakako će pokušati, to vam mogu obećati. I u mnogočemu uspjeti. To što je nijema utjecat će na stanovnike tog malog, predrasudama i optuživanjem ispunjenog sela više nego su i pretpostavljali. Neke tajne će se otkrivati, neke tvrdoglave i slijepe glave progledati. Edith je mnogo više od samo djevojke, a riječi joj nije uzela samo tuga. Ima u ovoj priči i mnogo magije, mnogo čarolije.

When the first snow covered the village in its velvet blanket, Edith was silent. She had no more words in her to whisper against her teeth. Overnight her hair turned white. Speechless, she held the weight of his soul in her soul.

Ima i okrutnosti, hladnoće, zavisti i zlobe. I surovosti. Mnogo tuge. Mnogo predrasuda, mnogo neukosti i nepravednih razlika među spolovima…

Ali i snage i moći i lukavosti u jednoj ženi, djevojci koja se morala sama izboriti za svoj put, za svoju ljubav i svoj život.

Gdje je Demetrius? Što ga je snašlo i tko je za to kriv? Nije Edith ni u jednom trenutku posumnjala u svoju ljubav, ali u to što su joj govorili jest. A Edith nije bilo tko. Samo što selo još ne zna s kim ima posla…

Čim smo je vidjele, odmah smo je kupile. Pogađate – Martina i ja. Osim što joj je naslovnica očaravajuća, ni sadržaj koji se krije unutra nije ništa manje čaroban. Čak i uz to što je na trenutke mučan.

Full moon, high sea, Great man thou shall be. Redding Dawn, cloudy sky, Bloody death shalt thou die.

Martina je rekla da joj se način pisanja na trenutke čini prejednostavan, no meni to nije smetalo. Sally Gardner ionako piše knjige za djecu i vjerojatno se nešto od toga i osjeća u stilu pisanja The Snow song, ali meni nije smetalo, zapravo nisam ni primjetila.

Ali primjetila sam zimu i snijeg i propuh u kući kad bi se otvorila ulazna vrata. Osjećala sam miris hladnoće i vidjela mokre rubove ženskih podsuknji dok su žurno grabile kroz snijeg u lovu na neku novu informaciju ili hitale u posjet, obaviti što treba. Vidjela sam Snježnu pjesmu kako se diže u nebo dok je violina nježno svira i vidjela sam je obavijenu tugom jednom kad je postalo jasno da Demetriusa nema.

Osjećala sam snagu te djevojke dok je bosa trčala po snijegu i ledu pokušavajući se spasiti, vidjela šumu koja će je zakloniti. Osjećala sam toplinu kuće koja ju je zaštitila i zajedno s njom pala u onaj slatki dremež koji te uhvati jednom pobjegneš na toplo… Bila sam tamo.

Priča iza ovih korica je itekako živa, itekako upozoravajuća i posve prekrasna. Ako i ne zasuzite na kraju, ostat će vam kao dio uspomena na zimska jutra, kao bajku kakve vam je nekoć možda pričala baka.

Edith sees her grandmother, a golden crown on her head. She sits cradling an ancient book. Words seep from its pages, letter by letter they free themselves from sentences.

Mnogo mudrosti i mnogo tema je utkano u ovu naizgled kratku priču za mlade – gotovo poželim ući kroz naslovnicu, naći se u njoj, vidjeti. Ispričana toliko jednostavno, a opet toliko moćno – držat ce vas budnima do kraja.

Zato vam od srca preporučujem baš ovu – priču o djevojci koja se nije htjela pokorno prepustiti sudbini.

OTOK DUŠA – JOHANNA HOLMSTROM

Zadnji put je Sigrid zaplivala u moru. Sredina rujna, zrak i voda još su topli. Hodala je bosa do takozvane Plaže luđaka. Od župnog dvora gdje živi. Preko vlažnog, hladnog travnjaka. Pored crkve koja se vidi iza drveća na zapadu. Svjetionik ravno ispred nje, a praonica desno. A gore na uzvisini: bolnica.

Biti žena nikad nije bilo lako. Pogotovo zato što se sva neukost, eksperimenti, upitne metode i teorije, sve se to prelamalo na ženama. Muškarci su radili što su htjeli, a posljedice je većinom plaćala žena. Što mi je posebno zanimljivo, jer bi se zdravorazumski očekivalo da bolje čuvaš biće bez kojeg teško da znaš preživjeti.

U doba kad se žensko za svako imalo drugačije ponašanje od “propisanog” proglašavalo duševno bolesnom, kad su te mogli zatvoriti samo zato jer nisi htjela živjeti po ustaljenim pravilima društva, jedna žena je 1891. počinila nezamisliv zločin – ubila je svoju djecu.

I sad bi je istog trenutka mogli osuditi, jel? Tražiti da joj se oduzme život, zatvori u instituciju, kazni. Jer to što je učinila nema opravdanja. Osim ako… Osim ako nije bila uračunljiva, ako su je na to natjerale okolnosti kad nije normalno razmišljala, možda ju je do toga dovelo društvo samo uključujući i vlastite roditelje jer joj je uskratilo ono što svakoj samoj ženi s dvoje male djece treba – podršku. Nema opravdanja, osim ako nije bila iscprljena preko svake mjere, ako nije ni znala gdje je, ako joj je razum od gladi i napora odbio suradnju. Nema opravdanja? Možda, ali suzdržimo se od osuđivanja prije nego smo stajali u nečijim cipelama.

Ta ista žena je bila silovana, ali njega nitko za ništa nije okrivio – okrivilo se nju. Ostala je trudna, ali i to je bila sama kriva.

I onda je naravno završila u bolnici za duševno bolesne – žene. Iskreno, ne sjećam se da sam previše puta čula da je takvo nešto postojalo i za muškarce. Postoji naravno, samo ženska histeričnost.

Kristina Andersson je ubila svoju djecu, ali njena priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Kao ni izdaja i iskorištavanje od onih koji su joj trebali pomoći, ali nisu. I to što su mislili da rade ispravnu stvar unatoč osjećaju krivnje.

Njihova lica ispod površine vode, kosa koja pleše oko glave u ravnomjernom ritmu. Klize od nje. Njihova lica nalikuju na lica zametaka u staklenkama punima formalina, onima koje su poredane u šatoru s čudnim stvarima koje je jednom vidjela na jesenjem sajmu dok je jos držala majku za ruku. Oči su zatvorene, usnice stisnute.

Kristina Andersson je završila kao doživotna pacijentica na otoku Sjalo, a tužna istina je da je možda tek tamo dobila malo slobode i mira, iako je zapravo i dalje bila zatočenica tog otoka gdje su i dalje muškarci imali glavnu riječ. Jesu li joj pomogli prebroditi traumu? Naravno da ne.

Nakon nje došle su i druge. Neke samo depresivne. Neke buntovne. Neke jer su krive seksualne orijentacije. Neke stvarno psihički bolesne. Neke potpuno zdrave. Imale su sreće što su dosle u ruke nekolicini susjećajnih sestara, Iako su zbog toga samo mrvicu bolje prošle.

Otok duša prati živote nekoliko žena kroz stoljeće nehumanog odnosa prema ženama čija je jedina mana bila što su bile drugačije. Neke su željele malo ljubavi i zbog toga završile na otoku kao seksualne prijestupnice, kao da je biti s muškarcem nešto neprirodno. Neke su se odbijale prilagoditi. Neke nisu više imale kamo . Neke su imale, ali im se nije dozvolilo, a najviše zla im je napravila vlastita obitelj.

Helmi je bila lijepo dijete, ali je li nalikovala na svoga oca, Kristina to ne zna. Njega nikada nije vidjela, osim iz daljine, nekoliko puta u šumi. Imao je tamnu bradu i bio je drvosječa. Nije bio odavde. Prišuljao joj se jednog kasnog jesenjeg dana dok je brala gljive. Jednim ju je udarcem srušio na tlo, a onda se obrušio na nju. Sve je išlo vrlo brzo. Nije stigla ni vrisnuti.

Sve one bile su su maltretirane i iskorištavane pod krinkom pomoći, zatvarane u izolaciju, mučene hladnoćom, uvjeravane da su bolesne iako neke to nisu bile.

Djeca! Nema ih!

I sve su proglašene ili bezumnima ili neprilagođenima ili nemoralnima ili depresivnima ili nešto drugo, dok ih je društvo i okolina odbacivalo i izoliralo, lomilo i uništavalo, a nitko se nikada nije stavio u njihove cipele.

Otok duša je prekrasno napisana knjiga o groznim sudbinama žena koje su završavale u duševnim bolnicama, priča koja bez rukavica otkriva odnos prema duševnim bolestima, nehumanost i sudbine onih koje nisu imale pravo glasa čak ni kad su bile posve pri zdravoj pameti. Upitne metode koje su se koristile više od stoljeća zapravo su im odmagale i gurale ih u sve veću izoliranost.

Zastane, a ona ga pogleda. Opet je razdražena. Nije ju pitao smije li sjesti. Dotrčao je ovamo i prekinuo je u njezinim mislima, kao da smatra da ona nema svojih misli. Razgovarao je o njoj, iza leđa joj , a sada priča o tome kao da ima tajnu. Ona ga promotri, a onda se ponovo okrene od njega. Najradije bi da ode i ostavi je na miru.

Ponekad ih je mogla spasiti samo obitelj, ali obitelj ih je zapravo i strpala tamo. Obično je liječnik imao glavnu riječ, međutim to što su im radili je daleko od liječenja.

Otok duša nadahnut je stvarnim sudbinama žena čiji zdravstveni kartoni su pohranjeni u gradu Turku, a na temelju stvarnih dokumenata Johanna Holmstrom je napisala ovu potresnu priču.

Ono sto je učinjeno, neoprostivo je. A prepričala sam vam samo dio priče.

Mene je duboko potresla, ali bila sam i jako ljuta čitajući je. Većinom sam bila tužna. Sudbine svih tih žena bile su zapečaćene samo zato što je netko tako htio. Bez pravih pregleda i bez pokušaja shvaćanja ljudske psihe, samo zato jer se radilo o ženama… Bez stvarne pomoći. Te su žene prošle pakao, a velika većina se nikad nije vratila u stvarni svijet.

Zadnja te zime umre Martha. U ožujku, čim se led povukao, skoči s Tyttokallija, pokuša pobjeći plivajući i utopi se, a prije toga je par tjedana provela lutajući od svoje sobe do dnevnog boravka raščupane, prljave kose i ukočenog lica i pogleda, ugaslog poput šibice, čađave i hladne, bez ikakve nade da se može ponovno upaliti.

One koje jesu vjerojatno su imale problema s prilagodbom, prepostavljam – jer ako se ne uklapaš, jednostavno te se izoliralo bez pomoći. Kao da je u tebi problem. Kao da je krivnja tvoja.

Otok duša toplo preporučujem, kao upozorenje, kao dio povijesti i kao nešto što se nikad ne bi trebalo ponoviti.

Johanna je ovu priču privela koliko toliko dobrom kraju, ali imajmo na umu da je većina žena u ondašnjim bolnicama završila tragično – u klopci.

Kisi.

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

AMERIČKI BOGOVI – NEIL GAIMAN

Pačemu stojite na vratima?, upita ženski glas. Shadow pogleda preko ramena Černoboga, k starici koja je stajala iza njega. Bila je niža i krhkija od sestre, ali kosa joj je bila duga i još uvijek zlaćana. “Ja Zorja Jutrenjaja”, reče. “Gdo vidjol stajat’ tako u predvorju. Dajte, uđite, dođite u boravak, ovuda, donjet ću vam kave, dajte, uđite ovuda.

Ako malo razmislite o svemu što znate o SAD-u, morate priznati da amerikanci kao narod zapravo i ne postoje. Kao autentičan narod, u ovom obliku koji sad tamo stanuje. Jer, zapravo – svi su oni porijeklom iz Europe, Afrike, Azije, Južne Amerike… Svih ostalih kontinenata. Različitih kontinenata, različitih naroda, različitih bogova.

A bogovi žive dok ih se ljudi sjećaju. Dok ih još poštuju. Dok izvode stare rituale i ceremonije njima u čast, pa čak i one brutalne. One gdje se prinosi žrtva u krvi. Jer krv ima najveću moć, čak i ako prođu stoljeća.

A u Americi…. Ljudi su dolazili iz svih krajeva svijeta. U obećanu zemlju. Zato što ih se prognalo. Da budu radna snaga. Mnogo ih je bilo roblje. Neki su na kraju uspjeli, neki nisu. Neki su nestali u nepovrat, neki ostavili naslijeđe. No svi su oni sa sobom donijeli svoje bogove, svoja vjerovanja i svoje obrede.

Stoljeća su prošla, stari bogovi blijede i stare i moraju se prilagoditi smanjenoj moći i jedva postojećem utjecaju kojeg još imaju na ljude i njihova sjećanja. Vjerovanja blijede. Ustupaju mjesto novim bogovima tehnologije, interneta, televizije, igrica. Onih koji uspješno zadržavaju pažnju ljudi u moderno doba i koji traže prevagu u ovom svijetu u kojem više nema mjesta za stare religije.

Ali stari bogovi ne žele predati rat. Ima u njima još onoga što mogu dati, iako je zapravo strah od nestajanja ono što će ih pokrenuti ovaj, posljednji put.

Kod američke je povijesti bitno shvatiti to, zapiše g. Ibis u svoj u kožu uvezan rokovnik, da je ona izmišljena, da je to pojednostavljena skica uglavnom namijenjena djeci, ili ne baš pozornima. Najvećim dijelom je neprovjerena, nezamišljena, nedomišljena, prikaz predmeta, a ne predmet sam.

I nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete na istom mjestu pronaći Černoboga, Odina i sve tri Zorje, Ozirisa, Anubisa, Totha i Bast, Anansija i Irskog leprekona i afričke bogove, Kali, Ostaru i mnoge druge, zajedno sa svojim obredima, karakterima i htijenjima. Nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete ih naći ujedinjene u istom cilju – opstati.

Kao što je Amerika jedina zemlja u kojoj svi ovi bogovi mogu postojati u isto vrijeme, u kojoj svi narodi mogu živjeti u isto vrijeme i dijeliti novu, zajedničku povijest, vjerojatno je i Neil Gaiman jedini autor kojem je ovakva ideja mogla pasti na pamet.

Postoje anđeli i postoje ljudi, koje je Alah stvorio od blata, a postoji i ognjeni narod, džini.

Stari bogovi nestaju. Stare navade se zaboravljaju. Ono što su nekad bila moćna božanstva, sad su tek blijede sjene, ostarjele i posivjele, lišene nekadašnjeg sjaja. Njihove originalne inačice koje žive u zemljama gdje se originalno štuju su nešto bolje prošle, no sve to je u opasnosti od novih bogova koji polako preuzimaju svijet.

I tu na scenu nastupa Shadow. Shadow je proveo 3 godine u zatvoru kao dobrovoljno žrtveno janje za tuđe zločine. Kad ga napokon puste zbog dobrog vladanja, saznat će da mu je supruga poginula, a s njom i njegova nada u bolju budućnost.

No kad upozna tajanstvenog Wednesdaya, ekscentričnog starca koji ne odustaje i prihvati njegovu poslovnu ponudu, život će mu krenuti u sasvim drugom smjeru. Vodi se rat. A Shadow ima ključnu ulogu. I tako dok polako ulazi u svijet drevnih božanstava, mitoloških bića i davnih običaja, Shadow sve više otkriva o sebi samome i postaje ono što je oduvijek bila njegova uloga u ovom svijetu novih bogova.

Ovo su bogovi na koje se zaboravilo, pa su sada praktički mrtvi. Mogu se pronaći samo u suhoparnim povijesnim zapisima. Nema ih, nijednog više nema, ali njihova imena i obličja ostaju s nama.

Nemojte misliti da ćete Američke bogove pročitati začas. Niti da je ovo neka priča puna akcije. Više sliči na polagani triler u kojem se bitni elementi otkrivaju polako, polako… Dok usput upoznajete i sve se više vežete uz likove, jednog po jednog. Oduševilo me to polagano upoznavanje, stavljanje drevnih božanstava u moderni kontekst, ideja o njihovom životu u ovom dobu kad ih se ljudi sjećaju još samo iz povijesnih udžbenika, ako su imali sreće. Sviđa mi se kako Neil polako gradi napetost, sve dok ne ujedini mitologiju, krimić i triler u jednom i svima nam preda jedini završetak koji je logičan.

Nisam poznata po strpljivosti, ali ovu sam knjigu čitala polako, pokušavala upiti svu njenu zamršenost i ostati na tragu niti vodilje. Toliko mnogo je starih obreda u ovome, nekih koje sam morala istraživati usput da bih sve povezala (vi ne morate, sasvim se dobro prati priča i bez toga), svih mogućih mitologija koje postoje, (mene oduvijek privlače slavenska, keltska i nordijska). Toliko je mnogo prenesenih značenja, skrivenih poruka i zamršenih odnosa. Ali sve to je samo pojačalo moju glad za znanjem, pa sad uz nordijsku, keltsku i slavensku čitam i o afričkoj kulturi.

Proći će više od 100 godina prije no što Leif Sretni, sin Erika Crvenog, iznova ne otkrije tu zemlju i nadjene joj ime Vinland. Njegovi ga bogovi već očekivaše pri dolasku: Tyr, jednošaki, i sivi Odin, galženjački bog, i Thor od gromova. Bijahu ondje. Čekahu.

Shadow mi je prirastao srcu. I Černobog i Bjelebog i Wendesday u svim svojim oblicima. I sve tri Zorje, pa čak i Sweeney čija priča me rastužila. Ali i SAD. Ostalo je mnogo od one atmosfere koja nam je poznata iz starih filmova, onih priča s ceste. Mjesta koja njima znače povijest. Sjećanja na neka druga vremena dok se istodobno tražimo u ovima.

Ima ova priča svoju pouku, nekoliko njih. No, ono što je najljepše u njoj je put kojim je do nje došla. Ovo je epsko putovanje, u kojem svako božansko biće ima svoju svrhu, pa čak i oni koji su od početka držali fige u džepu. Priča je ovo u kojoj se vraćaju stari dugovi, nakratko zaustavljaju stare svađe. U kojoj se svaki djelić mitološkog svemira nastoji zadržati u svojoj izvornoj priči dok stvara novu, onu s kojom će opstati.

Jesu li u tome uspjeli, saznajte sami 🙂 Ne mogu vam obećati da će se svima svidjeti, Gaiman piše svojim stilom. A ova priča je na trenutke izgubljena sama u sebi iako se dosta dobro s tim nosi.

Za one koji ne znaju, Američki bogovi su osvojili nagrade Hugo, Nebula, Bram Stoker i Locus. Ali to nisu ovi Američki bogovi. Inačica koja je osvojila sve ove nagrade je skraćena, ona na koju su ga izdavači nagovorili. Ovo pred vama, ovo koje sam ja čitala je cjeloviti tekst, Mitopejino izdanje – to je ona prvotna verzija koju je Gaiman od početka htio tiskati kao takvu. Ne znam što je izbačeno iz ove verzije, ali iskreno, nakon ovog nisam ni zainteresirana. Meni je ovo bilo prekrasno putovanje i stvarno bih ga preporučila svakom tko voli ovakav stil pisanja i ovakve teme. Ne bih mijenjala ni jednu stranicu.

U koji žanr bih strpala ovo? Ne znam 🙂 Nisu znali ni oni koji su Bogovima dali nagrade, pa je osvojeno svašta – sf i horor i fantastika… Dodala bih ja tu i malo trilera, pa čak možda i krimića. SF ipak nije.

Američke bogove ste već imali prilike čitati, u prijevodu istog čovjeka, ali u izdanju nikad prežaljenog Algoritma. Što se i kako promijenilo i kakva je bila ta prva verzija, prije Mitopeje – pročitajte u eseju koji je baš jučer objavljen na Mitopejinim stranicama. (Ovo spada u kategoriju – ako želite znati više.)

A jeste li čuli kakav joj je uvez? Čaroban, poput priče koju skriva unutar sebe. Često to koristim kad treba fotkati otvorenu knjigu jer ima savitljiv hrbat. Možete s njom što god hoćete. Lomiti ga kako god hoćete. I opet ostaje isti. Kao i Shadow 🙂

I još samo jedno, prije nego uzmete u ruke Američke bogove – mooožda, samo možda, malo zavirite u sve moguće mitološke priče kojih se možete sjetiti…. Jer sve ćete ih na kraju ovdje naći 🙂

Kisi 🙂

Mnogo puta si mi pomogao, reče ona.

I pomogoh ti i odmogoh, otpovrne škiljavi neznanac. Poput vjetra smo. Pušemo u oba smjera.

ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

GIRL, SERPENT, THORNE – MELISSA BASHARDOUST

Stories always begin the same way: There was and there was not.

There is a possibillity in those words, the chance for hope or despair. When the daughter sits at her mother’s feet and asks her for the story – always the same story – her favorite part is hearing those words, because it means everything is possible. There was and there was not. She is and she is not.

Perzijska mitologija obiluje mnogim zanimljivim pričama. Priznajem, dosad sam s njom imala malo doticaja i nikad je nisam istraživala, a uistinu je fascinantna. Poneka priča zalutala među štiva koja sam čitala, Tisuću i jedna noć i to je više manje sve. Ali ima tu demona i heroja, zmijskih kraljeva i čarobnih ptica, pa čak i priča sličnih klasičnim bajkama.

Trenutno sam u nekom čudnom razdoblju kad nisam raspoložena za čitanje, uzmem knjigu pa je vratim, uzmem drugu, pa mi se ne da, uzmem treću i naporna mi je, dosadna ili nezanimljiva, a da uopće ne znam zašto. Trenutno mi pašu neke laganije priče, koje nije teško pratiti, ali opet onakve kakve imaju neku priču, neku logiku i radnju – i naletjela sam na Girl, serpent, thorne.

Priču kojoj je inspiracija bila perzijska mitologija, zoroastroizam i stare perzijske legende. Kao predivan dodatak knjizi, na kraju ćete naći objašnjene pojmove i bića preuzeta iz tih davnih priča. Meni je ovo bilo dobrodošlo pojašnjenje jer o tome nisam znala ništa, a naučila sam svašta zanimljivog.

The daugter wants to crawl onto her mothers’s lap and lay her head against her mother’s chest, but she doesn’t. She never does. It’s not just a story.

Priče uvijek počinju na isti način: Bilo je i nije bilo. I Sorayina počinje tako. Priča koju joj je majka najčešće pričala, priča koju je Soraya najviše voljela, priču koja je u isto vrijeme priča i upozorenje, Priču o njoj, U kojoj je objašnjenje zašto Soraya ne smije nikoga dotaknuti i zašto nitko ne smije dotaknuti nju.

Priču o njenoj majci koja je oslobađajući djevojku u šumi naišla na demona koji ju je zatočio. Zbog toga što mu je uzela nešto njegovo, obećao joj je će prokleti njenu prvorođenu kćer tako da je nitko neće moći dotaknuti.

Jer u ovoj priči postoje dva svijeta. Onaj demonski i onaj ljudski. Demoni su simbol zla, nečeg opasnog i prijetećeg, simbol svega lošeg što pokušava preuzeti svijet ljudi i pretvoriti ih u podčinjene sebi. Tako barem priče kažu. Ali priče nisu uvijek istinite… Osim kad svi vjeruju da su to samo priče.

Soraya should have known better by now then to indulge such fantasies. She had read enough stories to know that the princess and the monster were never the same. She had been alone long enough to know which one she was.

Soraya je odrasla s pričom o sebi, usamljena i tužna, ponekad ljuta zbog svoje sudbine, ponekad kriveći samu sebe kad bi joj se zelene vene počele pojavljivati na rukama, pokušavajući držati svoje emocije pod kontrolom. Jer pod utjecajem ljutnje ili uzrujanosti, počela bi njena preobrazba, no nikad nije doznala u što jer se naučila kontrolirati, stišavati, nijekati samu sebe.

Odrasla je bez prijatelja, ali i bez obitelji jer joj je brat blizanac postao vladar – šah nakon smrti njihovog oca, a majka preuzela ulogu prvo regenta, a onda savjetnice obnašajući dužnosti na dvoru. Soraya je rasla bez ljudskog dodira, bez društva i bez prijatelja, oviseći o povremenim posjetima majke koja bi to činila rijetko, kad je imala vremena. Odrasla je bez toliko potrebne topline drugih ljudi da bi pristala na sve samo kad bi mogla dobiti i najmanji dodir, najmanji zagrljaj, nagovještaj poljupca.

Njena obitelj skrivala ju je – jer sve stvari koje uništavaju nisu djelo Tvorca nego Uništavatelja i možda bi njena obitelj izgubila potporu naroda kad bi znali da je šahova sestra otrovna. Tako je Soraya tumarala skrivenim prolazima umjesto hodnicima dvorca, nije se pojavljivala u javnosti, nije se moglo sa sigurnošću potvrditi ni da šah stvarno ima sestru.

Jedina stvar koja nije umrla kad bi je Soraya dotaknula bile su biljke. Zbog toga je imala pun vrt ruža koje bi uzgajala u svim mogućim bojama i oblicima. Ruže su je tješile. Ruže su joj ispunjavale samotne dane i uzvraćale dodire.

His fists clanched at his sides and Soraya saw the veins on his knuckles stabd out as he fought down his anger. She wanted to trace them with her fingers, to feel the shape of someone else’s anger, someone else’s pain. She thought of the look they had shared after he had struck Ramin, the sense of connection between them. It was when they let each other to see their harsh edges that they both felt real.

Voljela je priče i uživala u njima, a najdraža joj je bila o propasti demona nakon kojeg je njena obitelj uz pomoć mitske ptice preuzela tron. U priči se govorilo da je Shahmar isprva bio čovjek koji je uništio vlastitu obitelj zbog prijestolja. Pretvorio se u demona. Nakon toga vladao je dobro dok nije počeo tražiti ljudske žrtve i uvoditi strahovladu. Porazio ga je sin mitske ptice simorgh čije pero, dano od slobodne volje, ima moć štititi i oslobađati od kletvi. Jedno takvo i danas štiti njenu obitelj, iako se simorgh generacijama nije pojavio uživo.

Lik Shanmara je Sorayu proganjao u snovima, a njegova priča je završila tako da se u potpunosti pretvorio u demona. Mislila je da je to i njena sudbina.

I tko zna koliko bi još tako živjela da nije čula kako se u tamnicama dvorca nalazi jedan od tih demona. Netko tko možda zna kako skinuti njenu kletvu.

I znala je. Parvaneh, demonica koju su zatočili u tamnici pod sumnjom da je špijun, znala je i mnogo više od toga kako skinuti kletvu. Znala je tajnu koja Sorayi nikad nije ispričana….

She had killed the yatu because she was angry with him for what he had said to her all those years ago, because he hadn’t given her the answers she wanted… and because it was easy.

Ako vas još nije kupilo, ova priča ima junakinju koja će se sama izboriti za sve što joj pripada. Junakinju koja će kroz pogreške, laži i izdaje pronaći put kojim može doći do onog što želi samo da bi shvatila da je sve to bilo pogrešno. I koja će pokušati ponovno vratiti sve što je izgubila.

Uz mrtve i žive, groblja, čarobnjake, demone i ljubav kao takvu, Sorayina priča će vam se činiti kao neka moderna bajka. Uz to je i vrlo pitka, brzo čitljiva, a iako ima mnogo obrata i donosi jedan sasvim novi mitološki svijet, lagana je i lako razumljiva.

Zbog toga mi se vjerojatno toliko i svidjela. Ima sve što jedna bajka mora imati – djevu u nevolji, glavnog negativca, šarmantnog princa i dobru vilu. Samo što ovdje djeva u nevolji djeluje po svom, glavni negativac nije sasvim u krivu, šarmatni princ je žensko, a dobra vila je mitska ptica.

Jedina zamjerka koju trenutno imam je to što je ovo jedna knjiga i stoji za sebe. Ne kažem to često, jer mi se obično ne čita 19 nastavaka, ali ovdje ima mitološkog materijala za još.

Ono malo što sam pročitala o perzijskim predajama u potpunosti me opčinilo, nisam ni znala da je tako zanimljiva. Girl, serpent, thorne, posve je nova priča, ali iskoristila je dobar dio istraživanja i mitskih elemenata, mjesta i bića i legendi. Naravno da sam potražila još literature.

Osim što je priča vrlo pitka, osvojilo me i pisanje. Jednostavno, razumljivo, bez previše kompliciranja, a opet živopisno, atmosferično i bajkovito.

Onima koji vole bajke, narodne predaje, mitologiju ,a željeli bi se odmaknuti od Grčke i Rima, krenite na putovanje u Perziju, neće vam biti žao 🙂

Kisi.