VILENJAČKA KRV – ANDRZEJ SAPKOWSKI

IMG_20190718_100617_359

Elaine blath, Feainneweddinnewe, elaine blathdd

Dearme aen a’cáelme tedd

Eigean evelienn deireá

Que’n esse, va en esseáth

Feainnewedd, elaine blath!

Cvjetić, uspavanka i popularna vilenjačka dječja brojalica

Andrzej Sapkowski – Vilenjačka krv

I sad počinje priča. Nakon Želje i Mača, obje u formi pripovjedaka o životu i porijeklu Geralta, o Maču, o Yennefer, Maslačku, Calanthe i nizu drugih protagonista, priča kreće od Ciri.

Sudbina Vješca koji u sudbinu ne vjeruje. Ili ipak? 🙂  Vilenjačka krv se više bavi Ciri i njenim odrastanjem, treningom, naobrazbom. Manje Geraltom, Maslačkom i Yennefer, a i Triss Marigold je prisutna samo dio knjige.

I dalje mi je zabavno. Fali mi malo više Maslačka i malo više štriga i vampira i raznih magičnih bića okolo, i malo mi fali akcije, no Vilenjačka krv i nije zamišljena kao akcija.

Ipak, nemir se širi zemljom, odmetnički vilenjaci okupljaju se u šumi i napadaju sve što mogu, a Nilfgaard je i dalje prijetnja.

Ciri traže svi mogući sudionici priče koji mogu imati bilo kakve koristi od nje – jer Ciri je unuka svoje bake, nasljednica trona Cintre i još nešto. Nešto ni ona sama još ne shvaća. Ali zna Triss. A zna i Yennefer.  Iako su je Geralt i ekipa pokušali obučavati kao vješticu, iako ne može napraviti ni sasvim jednostavan znak Ard, Ciri je nešto posve drugo… I ne mogu se oteti dojmu da je njena sudbina mnogo složenija, a priča mnogo veća od ovog što smo u prvom dijelu dobili u mrvicama. I zato je dobro da je imala Triss koja je neukim Vješcima u Kaer Morhenu isprašila tur 😀 I tu sam se stvarno dobro nasmijala 😀

“Stari, imaš dva izlaza”, rekla je Triss, navlačeći rukavice. “Ili ćeš se priviknuti na magiju, ili ću te prodati seljacima za oranje.”

Andrzej Sapkowski-Vilenjačka krv

Geralt i dalje štiti, Yennefer i dalje pomaže. Majka Nenneke tu je za sigurnost i prikrivanje. A Ciri se razvija, Ciri jača. Ciri postaje – što? Doznat ćemo, s vremenom. U međuvremenu uhode i tragači su sve bliže. I Yennefer mora djelovati…

Vilenjačka krv je malo sporija i laganija od prve dvije knjige, zapravo je uvod u radnju. Nema puno akcije, ni obrata ni prevrata, ali svejedno, meni je ovo baš gušt čitati i jedva čekam dalje.

Čega se oni boje, pomislila je. Scoia’tael? Pa čega se imaju bojati? Ja se vilenjaka ne bojim. Nisam im ništa učinila.

Vilenjaci. Vjeverice. Scoia’tael.

Andrzej Sapkowski – Vilenjačka krv

Fasciniraju me ti neki drugi svjetovi, magija u zraku i priče koje se stvaraju. Ali zapravo, što se Geralta iz Rivije tiče – mene je u ovom serijalu iznova osvajao humor. Nema ga često u bespućima fantasy svjetova, a ovdje je to potpuno prirodno.  Ali oprez – ovo nije komedija.

Jaaaaako se veselim sljedećem nastavku 😀 Jaaako se veselim ovoj priči 🙂 Jako mi je zabavna i taj svijet mi je neodoljiv. iako mi u ovom dijelu jako fali Maslačak.

No, ja vam Sagu o Vješcu stvarno preporučujem od srca. Čak sam i igricu igrala. Ali previše je zarazna, pa nemam kad prosjedit po par sati dok ne završim – zato pročitajte knjige 😉

Volim ❤

Kisi ❤

***************************************************************************

Vilenjačka krv

Andrzej Sapkowski

Egmont

Puls- čitaj najbolje

Preveo – Mladen Martić

 

 

OKUS ČOKOLADE U PARIZU – JENNY COLGAN

IMG_20190628_094356_410

Iako još nije bilo ni šest ujutro i znala sam da izgledam poput podgrijane smrti, a i on je izgledao ponešto krepano, ipak je smatrao svojom dužnošću da mi se uvaljuje. Nije tu bilo ništa ozbiljno ni namjerno i nije me bacilo u iskušenje, no svejedno sam bila impresionirana.

Jenny Colgan – Okus čokolade u Parizu

Pariz još nisam posjetila, ali je visoko na listi. Čokolada je isto visoko na listi – svaki dan 🙂

I zato me privuklo još od naslova. Iskreno sam se nadala jedino da nije neki sladunjavi ljubić, jer bi se živa pojela da sam morala čitati limunadu

I nije. Okus čokolade u Parizu je baš pravi ženski roman, pun života, avantura, Pariza, čokolade… Bez patetike i sličnih ubojica atmosfere.

Radi se o životnim izborima i iskorištavanju prilika. O tome kako proživjeti život bez žaljenja. O sudbini, i ako hoćete karmi… O ljubavi, o potrazi za samim sobom. O vlastitim odlukama i o tome kako ponekad treba uzeti stvar u svoje ruke.

Ali atmosfera Pariške čokolaterije, puna usta okusa čokolade i maslaca i mente, sve ručno rađeno, opisi hrane po malim restoranima, i način na koji Thierry i Anna jedu – to me potpuno osvojilo 🙂 I sad sam opet gladna.

A radnja? Pa radnja je također zanimljiva. Zapita se čovjek koliko je zapravo toga samo stvar odluke.

Anna Trent je godinama radila u tvornici čokolade u kojoj je odlučivala o okusu, sastojcima i procesu izrade mliječne industrijske čokolade. Sve dok se nije dogodila nesreća koja je Annu smjestila u bolnicu, koštala je 2 nožna prsta i prilično samopouzdanja.

Međutim, dok je pokušava shvatiti što se dogodilo i bez čega sve je ostala, u njen život ušla je Claire, njena nekadašnja profesorica francuskog – i sama na liječenju, ali od mnogo gore bolesti.

Claire je davno provela neko vrijeme u Parizu. Još ima tamo prijatelja, ni manje ni više nego najslavnijeg pariškog čokolatijera. I tako to krene. Claire piše Thierry -u, preporučuje mu Annu…

Anna u početku nije sigurna, ali Thierry ju je voljan primiti u šegrtovanje, a Thierry nije bilo tko. Na kraju ipak popušta, spakira se i krene u nepoznato.

A sve samo da bi napokon shvatila da o čokoladi, kao i o ljubavi i životu općenito – zapravo nema pojma. ❤

Ipak, kad je još uvijek topla supstanca dosirnula moj jezik u trenutku sam pomislila da ću pasti u posudu – ne, još gore, da ću se baciti u posudu i do posljednje kapi popiti tu slatku – ali ne preslatku – kremastu, ali ne previše gnjecavu, gustu, ukusnu, bogatu, glatku čokoladnu perfekciju. Imala sam osjećaj kao da me netko zagrlio.

Jenny Colgan – Okus čokolade u Parizu

No, što je zapravo Claire Thierry – u ? I što je on njoj? I zašto se to dvoje

 

ljudi tako rastalo da se desetljećima nisu čuli ni vidjeli? Može li Anna pomoći Claire? I na kraju, može li pomoći samoj sebi? 🙂

Meni je ova priča bila neodoljiva. Ne samo zato jer su mi stalno bila puna usta čokolade i jer su pariške ulice toliko beznadno neodoljive – zato što ponekad treba donijeti odluku, napraviti izbor. Jednostavno otići.

A ponekad se uplete život. Ljudi koji su mislili dobro, ali nisu razumjeli. Okolnosti koje su se dogodile kad nitko nad njima nije imao kontrolu. Cijeli jedan život pitanja i zamjeranja u situaciji koju je netko drugi izrežirao. I zato je najbolji način uvijek stati oči u oči i reći istinu. Što će učiniti Claire i Thierry nakon tolikih godina? Što će naučiti Anna za svog boravka u gradu romantike?

No, da ne bi ostalo samo na ovo troje likova – pa – Thierry ima sina, a i on je poslu s čokoladom. Anna ima vrlo živopisnog cimera, u čokolateriji radi vrlo zanimljiva ekipa, a svemu skupa ne pomaže ni što što je Thierry trenutno oženjen, a Claire od nedavno razvedena.

No, ne bojte se 😉 Nije sapunica. A što je?

Ostavljam vas da doznate sami. No, ako ovog ljeta želite pročitati knjigu na plaži – pročitajte ovu 🙂 Lagana je i jednostavna, šarmantna i neodoljiva – ali opet nosi sa sobom niz pouka i crtica za razmišljanje.  I da, ČOKOLADU. I šetnju po Parizu. Eto.

Kisi.

*********************************************************************************

Jenny Colgan

Okus čokolade u Parizu

Koncept izdavaštvo

Prevela: >ana Briški Đurđevac

DOBRI PREDZNACI – TERRY PRATCHETT & NEIL GAIMAN

IMG_20190705_135138_323

O, da, dao je sve od sebe da njihovi kratki životi budu nesretni, to mu je bio posao, ali ništa što je on mogao smisliti nije bilo ni upola loše kao stvari koje su oni smišljali sami.

Dobri predznaci  – Pretchett&Gaiman

Prvo sam pogledala seriju. Moram priznati da je urnebesna, stvarno sam se dobro nasmijala 😀

No, mislim da mi je to pomoglo da lakše pratim knjigu jer bi inače bila prilično zbunjena. Neil i Terry i sami priznaju da, budući da su knjigu pisali zajedno, i to tako da su si međusobno slali tekstove, na kraju više ni sami nisu bili sigurni što je čija ideja i tekst, a neki dijelovi su samo dobra zafrkancija između dvojice autora.

No, to ne umanjuje činjenicu da je i knjiga strašno zabavna, Moj favorit je, naravno – Crowley 😀

A o čemu se radi?  E sad. Anđeo Istočnih vrata Aziraphale i zmijski demon Crowley znaju se od početka svijeta, a i prije. Obojica su poslani na Zemlju da rade svaki za svoje. Jedan da pomaže, drugi da odmaže, naravno. No, družeći se 6000 godina i provodeći svo to vrijeme na Zemlji – osim što postaju dobri prijatelji, shvate i da uživaju i svom životu među ljudima, pa više zafrkavaju svoje nadređene nego što rade ono što bi trebali… Jedan voli knjige i hranu, a drugi se navukao na Bentley i pomalo razuzdan život koji vodi.

“Samo bih htio reći”, rekao je, “ako se ne izvučemo iz ovog, da… znao sam, duboko unutra, da u tebi ima jedna iskra dobrote.”

“Samo naprijed, rekao je Crowley gorko. “Uljepšaj mi dan.”

Aziraphale je ispružio ruku.

“Bilo je lijepo poznavati te. , rekao je.

Crowley ju je prihvatio.

“Dižem čašu za sljedeću rundu”, rekao je. “I.. Aziraphale?”

“Da.”

“Samo zapamti da sam ja znao da si ti, duboko unutra, taman toliko gad da zaslužuješ moje simpatije.”

Dobri predznaci – Gaiman&Pratchett 

A onda se dogodi Armagedon. Lucifer šalje na Zemlju bebu, svog sina, kojeg Crowley mora podmetnuti u ljudsku obitelj da bi bila odgojena među ljudima do svog 11. rođendana kad treba započeti Kraj svijeta. Naravno da dođe do zabune, da postoji beba viška i da na kraju nitko zapravo ne zna gdje je pravi Antikrist. Dvojica prijatelja shvate da im nije baš u interesu da svijetu dođe kraj, jer ni u Raju ni u Paklu nema hrane, dobre glazbe, Bentleya ili knjižare. U Raju je dosadno, al ni u Paklu nije neka ekipa.

Zato će pokušati učiniti što mogu da sabotiraju Veliki Plan….

U igru upadaju jedinaikad napisana točna proročanstva – ona vještice Agnes Nutter, spaljene prije 300 godina, ali koju nasljeđuju njeni potomci i čuvaju jedinu preostalu knjigu proročanstava. Naravno da postoje i Vješticolovci.

Svi oni kreću u vlastitu misiju sprečavanja kraja svijeta, no na kraju kad im se putevi isprepletu…  Što je zapravo cilj svega? 🙂

 

U ovoj zabavnoj knjizi prvo ćete se dobro nasmijati. Ako uspijete pohvatati fore ( a ovo je trebalo i prevesti), odlično ćete se i zabaviti. Na kraju ćete se možda i zamisliti – jer što ako je Armagedon zapravo samo proba? Borba koja nema cilj da dobro nadvlada zlo ili obratno, nego samo da se dokaže tko je jači? I je li kao takva, baš nužna?

Otprilike je isto kao u stvarnom životu gdje je većinom borba ili dokazivanje samo sebi svrhom. Dobri predznaci, kad ih se malo bolje promotri, itekako imaju smisla.

Čak ni Antikrist nije to što jest, ali i za to postoji razlog.

Ima tu svašta – zabave, smijeha, ponešto alegorije, prijateljstava, ljubavnih veza između dvoje potpuno nespojivih ljudi, ima demona i anđela, Metatrona i Belzebuba, vještica i medija i hrpa zavrzlama koje treba otpetljati da bi priča išla dalje. I 4 jahača Apokalipse. Vrlo šarmantna grupica. Crowley i Aziraphale ( btw odlično pogođen casting, stvarno nije moglo bolje), dva su natprirodna bića koja ćete obožavati.

Zaljubit ćete se i u Anathemu Device, profesionalnog potomka Agnes Nutter, a ništa manje neodoljiv nije ni Newt Pulsifer, potomak Ne učini preljuba Pulsifera – vješticolovca kojeg je Agnes dobro usosila.

A bebe? Eh, bebe su priča za sebe 😉

Uglavnom. Pročitajte knjigu. Pogledajte seriju.

A ja odoh to sve obaviti – opet 😀

Kisi

************************************************************************************

Terry Pratchett

Neil Gaiman

Dobri predznaci

Zagrebačka naklada

prijevod: Marko Fančović

Ana Marija Abramović

ŽIVI PIJESAK – MALIN PERSSON GIOLITO

IMG_20190609_100501_305

Kad sam bila dijete, mislila sam da moraš prepričati noćnu moru koju si sanjao kako se ona ne bi obistinila. I čim bi se taj grozni san prepričao, postao bi nestvaran. Kao da bi ispao iz okvira onoga što se stvarno može dogoditi.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Koliko nas određuju geni, a koliko odgoj i prilike u kojima se nalazimo? Društvo, okolnosti, novac?

Ponašamo li se na određeni način zbog očajničke želje pripadanja određenom dijelu društva? Klasi?

Hoćemo li zažmiriti na sve ono što nam smeta, samo zato da ne bi bili izbačeni iz određenog kruga, samo zato jer smo sad netko i nešto?

Hoćemo li tome učiti svoju djecu?

Maja Nornberg optužena je za masovno ubojstvo u srednjoj školi. Ubojstvo koje je navodno počinila ruku po ruku sa svojim dečkom Sebastianom.  Osim što je na kraju ubila Sebastiana. I jedina ostala živa.

Ubila je i Amandu, svoju najbolju prijateljicu. Zašto? Kako?

Optužba je jasna, Maja je kriva.

Ovdje unutra svi vole slušati Sandera kako govori, vole vidjeti profesionalca u akciji. Ali to neće spriječiti ono neizbježno. Učinila sam to što sam učinila i netko je bio tamo kad sam to učinila. Imam pravo na najbolju obranu u Švedskoj. Ali pobijediti, na to nemam pravo.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

No, je li to stvarno tako? Ili iza ovog stravičnog kraja stoji nešto drugo. Nešto dublje, nešto mračnije, nešto zlokobnije i strašnije… Poznajemo li zapravo svoju djecu? I znamo li u ime njih i sami razlikovati dobro i zlo? Pogrešno i ispravno?

Ili ćemo, u duhu prihvaćanja u društvu i zbog vlastitog položaja zažmiriti na stvari koje nikako ne mogu biti normalne?

Jedva punoljetnu djevojku ostaviti s dečkom kog je tek upoznala mjesec dana na jahti -samu s njim? Jer je on zlatna mladež? Jer mu tata sjedi na parama? Jer se njemu tako hoće? Koji normalan roditelj je to u stanju?

Ili nametnuti  vlastitom djetetu breme nošenja s problematičnim dečkom i ne pokušati pomoći? Oprati ruke? Ali pohvaliti je da je ona stvarno dobra. Jer pomaže svom dečku psihopatu. Koji jadan ima problema, ali ima ih još više ako ga ostavi. Gledaš kako ti dijete tone, a ti ne poduzimaš ništa. Jer mu je tata faca s lovom.

Praviti se da ne primjećuješ da ti dijete ne vidi izlaz?

Ili, u drugom slučaju, toliko ga omalovažavati da postane oštećena roba, poludjeli manijak?

Pritisak vršnjaka, pogotovo TAKVIH vršnjaka može biti razarajući.

Živi pijesak je roman o jednom suđenju. To je priča iza priče, priča o pozadini zločina koji je šokirao elitnu školu u kojoj se dogodio i roditelje. Možda ih nebi šokirao da su obraćali pažnju. I prestali gledati kroz prste.

Maja ima dobre odvjetnike. Stvarno dobre odvjetnike. Čak mi je u nekom trenutku i falila njihova strana priče. No, kroz suđenje otkrivaju se odnosi među tom djecom međusobno, i njihovim roditeljima, životnim prilikama i načinu ponašanja. Može li Maja to sve izdržati sama? Tko je na njenoj strani?

Roman uz suđenje progovara o važnim temama – nekoliko njih.

O rasizmu, razlikama među slojevima, o tome što se događa kad je nad djecom pritisak društva.  o odgoju i obraćanju pažnje, o tome što se dogodi kad su djeca koja imaju novaca prepuštena sama sebi. Također –  i o drogama, opijanju i obijesti. I tome kako se zapravo odgajaju bahati kreteni. I oštećena djeca.

“On te ne treba, Majo. Žao mi je što ću te razočarati, ali on ne treba nikoga, Sebastianu Fagermanu svi su zamjenjivi. Nije ga briga ni za koga, čak ni za tebe.”

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Meni ovo nije baš psihološki triler, više sudska drama, portret jednog društva koje blista izvana, ali truli iznutra.  No, teme o kojima piše, važne su.  Zbog toga što treba otvoriti oči i stvarno progledati. Vidjeti što radimo svojoj djeci. Što radimo sebi. I zapitati je li zbilja vrijedno? Koja moć i koji novac će ti nadoknaditi raspad obitelji, što će kompenzirati privid života koji vodiš?

Živi pijesak tjera na razmišljanje i raspravu.  Pogotovo u onom dijelu kako bi se takve tragedije trebale moći spriječiti. Ali ključ je u obraćanju pažnje i komunikaciji. U tome da djeca trebaju biti djeca, uvučena u sve one stvari koje nose njihove godine, umjesto da se moraju nositi s traumama koje sami nisu tražili, ali su ih silom prilika ipak dobili.

Moja preporuka.

 

Kisi.

***********************************************************************************

Živi pijesak

Malin Persson Giolito

Fraktura

Prijevod: Sandra Ljubas

 

 

THE FAMILIARS – STACEY HALLS

IMG_20190702_125235_089

“Do you know a wise woman? “

“What for, Mistress? she’d ask in astonishement.

“To help me grow a baby.”

Stacey Halls – The familiars

1612 godine nije bilo lako biti žena. Žena na položaju pogotovo. Žena s vještinama – nemoguće.

Progoni vještica bili su u punom jeku.

“They murder children,” Anne said gleefuly. ” And they’re said to have animals that are the Devil in disguise.”

Stacey Halls – The familiars

Ako si žensko, najbolje je biti siromašna i biti kod kuće. Tako su barem imale nekakvu slobodu. Barem su mogle slobodno lutati, možda i udati se za onog tko im je srcu drag.

No, Fleetwood Shuttleword bila je gospodarica Gawthorpe Halla. Dogovorenim brakom imala je malo sreće – stvarno je obožavala svog supruga. Čak je imala i maleni utjecaj na neke odluke. No, u dobi od 17 godina već je izgubila troje djece. Četvrti put trudna, doznaje da je možda samoj sebi potpisala smrtnu presudu. Našla je liječnikovo pismo koje joj suprug nije pokazao. U pismu piše da će je sljedeća trudnoća ubiti.

Odlučna u nastojanju da ovaj put trudnoću iznese do kraja, put će joj se ukrstiti s mladom primaljom – Alice Gray.

Ako ovaj put ne uspije roditi, to bi je moglo stajati braka i položaja. Egzistencije i ugleda.

Ali Alice će joj pomoći. Alice se razumije u biljke, pripravke, Alice joj može pomoći s mučninama, sa slabošću…

No, Alice će biti optužena da je vještica.

“Do you know who didi this?” I asked.

“No, but when I find out I will kill them.” he said quietly.

Stacey Halls – The familiars

A Fleetwood polako postaje jasno kakve su sile na snazi tih godina u Engleskoj, kud vodi taj put progona nevinih žena i upliće se u duboko složenu mrežu muške ambicije, gladi za moći, namještaljki i prevara…

U nastojanju da pomogne prijateljici, jedinoj osobi na svijetu kojoj vjeruje, Fleetwood će otkriti samu sebe. Uz prkos, inat i odlučnost da stane na kraj svoj nepravdi  s kojom su se suočavale žene koje čak ni u svom kućanstvu često nisu imale pravo glasa, Fleetwood će otkriti duboku izdaju svojih najmilijih, obračunati sama sa sobom, a onda i s njima, osloboditi se duhova prošlosti i uzdići glavu. Ne popustiti. I ne odustati…

Stacey Hall nam donosi još jednu junakinju koja u nemilosrdnom svijetu povlaštenih muškaraca ne pristaje na to da zatomi svoj glas. Odlučuje da će se njen glas čuti. Uz golemu hrabrost koja će joj biti potrebna da spasi sebe, svoje dijete i prijateljicu, hrabrost koje nije ni svjesna, Fleetwood će prkositi svim ustaljenim običajima, svim vjerovanjima o tome gdje je jednoj ženi zapravo mjesto, i ustati u svoje ime i u ime svih žena koje nemaju utjecaj ni moć da bi se obranile.

We stared at one another,  and time stood still. The fire raged on behind me, and my breath caught in my throat. Then I blinked, and it was gone.

Stacey Halls – The familiars

I dok sam promatrala kako od djeteta postaje žena, kako se snagom žene koja nema mnogo izbora bori za sebe, za nju i za bebu, divila sam joj se. Divila sam ženskoj snazi u djetetu koje je silom prilika napokon odraslo. Divila sam se njenom intelektu, sposobnosti da koristi sva dostupna sredstva da bi konačno došla do cilja, svakoj zastrašujućoj odluci koju je morala donijeti, svakom postupku zbog kojeg je mogla nastradati, onoj ludoj hrabrosti kojom je išla naprijed, ponekad riskirajući vlastiti život.

Ima li u ovom romanu vještica? Naravno. Sve smo mi vještice. Sve mi posjedujemo određene vještine. Sve smo sposobne boriti se, suprotstaviti, ne pristati na ono što je društvom odobreno kao ispravno. Sve smo sposobne govoriti kad se od nas traži da šutimo, otići kad bi zbog sela bilo primjereno ostati. Nitko nam nema pravo određivati što je najbolje za nas, nitko nema pravo odlučivati umjesto nas i nitko nam nema pravo uvjetovati sreću.

Fleetwood je podigla glavu i iz svog života napravila najbolje za sebe. Uz tvrdu odlučnost uspjela zaliečiti neke obiteljske odnose, uzdići se iznad poslušne supruge koja samo klima glavom, iznad stroja za rađanje djece, iznad pukog ukrasa u suprugovom domu. Uz neke sitne kompromise, jer – hej – ipak govorimo o opasim vremenima početkom 17 st. ❤

I zato sdam nekim stvarim aprogledala kroz prste, prihvatila neke kompromise i razumjela neke odluke. Prije 400 godina nije situacija baš bila jednaka današnjoj, pa su čak i mali pomaci značili mnogo…

The familiars je priča o borbi za svoja prava, borbi protiv suludog sustava i kraljevih progona, protiv moći i položaja, protiv opravdavanja kolateralnih žrtava zbog ambicija određenih moćnika. Priča je to o otkrivanju što stvarno znači prijateljstvo, razlici među staležima čije značenje polako nestaje pred potrebom i ljubavlju.  O hrabrosti i odvažnosti, o jednoj ženi koja je nekako shvatila da je dosta…

Mnogo je nijansi u ovoj priči, stvari o kojima bi se dalo raspravljati.

A zašto The familiars? 😀  The familiar je duh (obično u obliku životinja) koji djeluje kao pomoćnik vještice ili čarobnjaka. I da, ima ih i ovdje 😉

Svi likovi u ovoj priči i poneki događaji su stvarni, no priča je fikcija. Iako se mogla i točno tako zbiti ❤

Kisi.

 

¸*****************************************************************************

Stacey Halls

The Familiars

 

 

 

 

SJEME TAME – IVA KOLEGA

 

IMG_20190701_122526_231

 

Tko živi u mraku, taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu.

Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad sam pročitala Sjeme tame, prije nego sam tipkala recenziju, objavila sam post u kojem sam je nazvala najodvratnijom knjigom koja me ove godine dopala ruku. Još uvijek to mislim.

Ova priča se možda i može svrstati pod nekakav žanr psiho trilera, ali je mnogo više od toga. Na poleđini ćete pročitati da se radi o disfunkcionalnoj peteročlanoj obitelji koja kao obitelj jedva opstaje. Najstarija kći je doslovno pobjegla od kuće u drugu državu. I to čim je završila srednju školu, s djetetom na putu i čovjekom koji joj se učinio kao slamka spasa. Druga, tinejđerica, je zbrisala u drugi grad, u stan u kojem je sama. Najmlađi Luka je još u roditeljskom domu, no to nevino dijete je vidjelo i previše toga što mu tereti mozak.

Iris je kućanica, Saša je glava obitelji i hranitelj. I stvari funkcioniraju upravo onako kako on to želi. Jer ipak je on taj koji je glavni.

Je li to zato što sam izgubljena u vlastitom životu, pa se to samo preslikalo na ovu situaciju? Je li to bio odraz straha da se u životu ne bih snašla sama, bez Saše, da bih se izgubila?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad bi ova obitelj bila samo disfunkcionalna, svi bi mi odahnuli. Međutim, iza privida donekle normalne obitelji, skriva se nešto drugo. To drugo je razlog tome što je jedna kćer u drugoj državi. Ta je barem pobjegla. Ona druga, iako sama u stanu i dalje se bori s istom jezivom pričom koja ju zbunjuje i prestravljuje u isto vrijeme.

A samo je pitanje vremena kad će se ista stvar početi događati i najmanjem među njima.

Najmanji problem tu su slučajevi silovanja po portalima i novinama. I to što Iris zbog suprugove naravi, navika, čestog pijančevanja i ljubavnica misli da bi on mogao biti počinitelj.

Njoj bi bilo mnogo pametnije da malo obrati pažnju na ono što joj se događa pred nosom, na ono što se događa i njoj samoj, samo je toliko ograničena da misli da je to u redu u zamjenu za život koji ima. Koji je u stvari – jadan. Kao i njena šira obitelj.

Knjiga je pisana tako da možete gledati kroz oči svakog sudionika ove priče, kroz 5 glasova, u 5 dana, pričaju priču koju možda ne želite čuti. Ali ipak je tu.

Konačno, pod dojmom vijesti s radija – informacije su iste kao one vezane uz prvo silovanje, osim što druga žrtva ima 32 godine – prisjećam se kako sam gotovo zaboravila da sam svoje silovanje povjerila svećeniku.

Iva Kolega – Sjeme tame

Poznajete li dobro svoju obitelj? Svog partnera, roditelje, djecu? Znate li koliko se faktora mora poklopiti da jedan monstruozan zločin ostane neprimijećen godinama? Što se možda događa iza zatvorenih vrata? 

Ovdje nije stvar u reagiranju susjeda ili prolaznika – vi kao autsajder nećete ništa primjetiti.

No, svako zlostavljanje kreće od sitnica. Na koje nitko ne reagira. Na koje vam kažu da se morate priviknuti. Pa kad te sitnice prerastu u veće sitnice, onda ste u fazi kad lažete samima sebi. I opravdavate. I nalazite izgovore. A što kad postanete slijepi kraj zdravih očiju i sami sebi lažete da ne vidite što se događa pod vašim krovom? Kad su svi članovi izmanipulirani do krajnjih granica i nitko s nikim ne razgovara o važnim stvarima? Kad djeca pristaju na sve i svašta jer su im rekli da je to normalno? Što kad veće sitnice prerastu u ono ozbiljno?

Što onda? Što kad više ne možete glumiti da niste znali? Što tad?  Kad ćete nešto poduzeti? I tko će biti hrabar i stati svemu napokon na kraj? I zašto?

Prije nego ode u policijskom autu, uputim mu posljednji pogled pun mržnje. Iz pogleda koji mi uzvraća mogu pročitati bijes, i to mi je drago. 

Iva Kolega – Sjeme tame

Scene su u najmanju ruku odvratne i jezive i izazivaju mučninu. Sama priča tjera na povraćanje u više no jednoj sceni. Bilo mi je zlo. Htjela sam ozlijediti nekoga. Htjela sam utješiti i spasiti žrtve i reći im da će biti sve u redu ako nešto poduzmu. Iako neće biti. Htjela sam odalamiti po glavi one koji žive u letargiji i nepoduzimanju ničega jer je tako lakše. Htjela sam da se trgnu. A onda sam htjela da ih se odbaci zbog toga jer su ili glupi ili jako glupi.

Svašta sam htjela. Htjela sam vrištati, lupati po zidu, skrenuti pogled. Nisam mogla.

Ali zato mi je ostala zauvijek urezana u pamćenje, iako je možda nikad više neću pročitati. Ne zato jer mislim da je loša, baš naprotiv.

Zato što mislim da više nisam u stanju prolaziti kroz taj užas, to iskorištavanje, to mračno pomanjkanje razuma, psihopatski mozak i tiraniju.

Ali mislim da da bi bilo dobro da ono koji mogu, ovo ipak pročitaju. Iako mislim da bi mogli ostati trajno obilježeni onim što ćete na stranicama ove knjige doživjeti.

No, imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Preporučujem, iako možda ne za nedjeljno popodne uz opuštajuću knjigu. Više za onda kad je možete podnijeti.

Kisi.

*************************************************************************************

Iva Kolega

Fokus na hit

 

IZGUBLJENI ČOVJEK – JANE HARPER

IMG_20190610_091753_948

Kružnica u prašini umalo nije zatvorila puni krug. Nastajala je nešto kraće od 24 sata.  Onda je stočar konačno dobio društvo, Zemlja se nastavila okretati, a sjena se pomicala sama, dok je čovjek nepomično ležao u središtu prašnjava groba pod čudovišnim nebom.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

Što mislite, poznajete li dobro svoje bližnje? Koliko dobro? Biste li dali ruku u vatru za njihovo poštenje, za mirnu narav, za zdravu psihu i za to da nisu u stanju počiniti nikakvu grozotu? Nikad? Baš nikad?

Hm… Razmislite još jednom.

 

Australija. Miljama u daljinu ničega osim sunca. Ako ideš nekud, voziš dobro opskrbljen terenac sa zalihama. Voda je obavezna. Hrana i benzin. Radio, mobitel, bilo kakvo sredstvo komunikacije. Ako ti krepa auto, bolje ne izlazi van, nego čekaj dok neko ne dođe po tebe. Toliko je gadno. A svi koji žive u tom nemilosrdnom kraju – to i znaju. Ne ideš nikud bez opreme. I točka.

Bliži se Božić… No obitelj Bright ga ovaj put neće proslaviti na način na koji se Božić slavi i to nema veze s tim što nema snijega u Australiji.

Obitelj Bright ovaj će Božić obilježiti sprovodom. Cameron, srednji brat od trojice nađen je mrtav u sjeni spomenika na grobu bezimenog stočara. Spržen i dehidriran. Daleko od terenca koji je nađen kilometrima daleko.

 

U sredini se nalazio nadgrobni kamen, sasvim gladak  od stoljetnog djelovanja pijeska, vjetra i sunca. Kamen je bio uspravljen, visok jedan metar, savršeno okomit. Gledao je na zapad, prema pustinji, što je za taj daleki kraj bilo neobično. Rijetko bi se tko odlučio za zapad.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

 

Stočar je legenda tog kraja usred ničega, a koliko je ljudi u malim mjestima oko groba, toliko je i legendi o tom neznanom čovjeku koji je izgleda umro baš tu gdje je i pokopan. Pa se i Cameronova smrt nekako stalno veže uz njegovu legendu.

Ali zašto je Cameron nađen baš tu? I zašto je odlučio umrijeti? Što ga je gonilo da pod tim uvjetima izađe iz sigurnosti automobila i pješke krene po zvizdanu van? Osim toga, ako je imao problema, ako je htio sam sebi oduzeti život – za to ima milijun lakših načina od umiranja na suncu, bez vode i zaštite. Pa onda, zašto?

Ostatak obitelji  – preostala 2 brata, mama koja je još živa, udovica i 2 male kćeri, dvoje najamnih radnika koji su na ispomoć, Harry koji im dođe kao član obitelji, iako zapravo radi na imanju – svi su oni shrvani smrću srednjeg brata. I svi djeluju kao složna obitelj. Na prvu. Samo na prvu.

Složena je ovo slagalica priča i obiteljskih odnosa, tajni i igrica koje se odvijaju iza kulisa. A neke tajne su jako stare. I brižno čuvane godinama dok se ne počnu rasplitati i priči polako dodavati novu dimenziju. Postoji i druga strana medalje. Strašnija strana. Jeziva.

Hoće li ova obitelj preživjeti sve zakopane grozote? Hoće li se raspasti ili još jače povezati? I što se tu zapravo događa? Koji je pravi razlog Cameronovog kraja na užeglom suncu, u sjeni stočara?

No, kad dođete do kraja, nemojte misliti da je sve crno-bijelo. I možda se svi zločini ne mogu staviti u isti koš… I možda, samo možda je ponekad bolje pravdu uzeti u svoje ruke da bi se spriječilo nešto gore…

 

Nadgrobni je kamen bacao malenu sjenu. Bila je to jedina sjena koju se moglo vidjeti, crna i skliska, povećavala se i smanjivala dok je kružila poput sunčeva sata. Čovjek je puzao, zatim se vukao na rukama. Ugurao se u tu sjenu očajnički preklapajući tijelo, ritajući se i grebući nogama po tlu, preplašen i žedan.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

 

 

Mjesecima sam čekala neki dobar triler/krimić. Imam taj neki problem s njima, bolje mi funkcioniraju na filmu. Knjige su ili površne, il zbrzane, ili napete, pa se sve rasplete u  stranice, likovi plošni, premalo razrađeni…

Nikako da mi neki sjedne. Do Jane Harper. Priznajem da nisam pročitala ni Sušu ni Silu prirode, ali ako su dobri kao ovaj – svaka čast. To polagano građenje radnje, otkrivanje odnosa, slaganje dijelova, vođenje čitatelja u smjeru u kojem nije ni svjestan da kreće…

Karakterizacija likova, njihova složenost, odnosi koji imaju svoje zašto i kako i atmosfera koja nepogrešivo prati priču… Pitanja koja ostaju na kraju, situacija u koju smo vješto stavljeni da bi nas se natjeralo da razmišljamo na drugačiji način… Sve me kupilo. Nikakve zamjerke nemam. Izgubljeni čovjek ima glavu i rep, dubinu i smisao. Roman koji ne završi u 2 rečenice i ostavi te zbunjenog. Događaj koji nikako nije to što se čini, ali zapravo ne vidiš kud vodi dok te Jane tamo ne odvede – polako i sigurno i sasvim neočekivano.

Do danas vam nisam nijedan triler preporučila baš od srca. Pa eto, zato preporučujem ovaj. I definitivno moram pročitati ostala dva.

Kisi.

*********************************************************************************+

Jane Harper

Izgubljeni čovjek

Profil

Preveo: Dražen Čulić

DRACULA – BRAM STOKER

IMG_20190607_113951_295

Dobrodošli u moju kuću! – ponovio je. Uđite slobodno. Osjećajte se kao kod svoje kuće, i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite.!

Bram Stoker – Dracula

 

Naš mali knjižni klub u svibnju je izabrao Draculu.

Znamo da je Dracula klasik. Napisan koncem 19. st, Dracula se uklapa u onaj romantizirani gotički stil pisanja, a Abraham Stoker je upravo tim romanom dospio u sam svjetski vrh književnosti.

Dracula je ekraniziran nebrojeno puta. Od onih prvih, nijemih filmova s Belom Lugosijem, do posljednjeg pravog Stokerovog Dracule – onog Copollinog iz 1992. Kasnija ostvarenja su po meni ili loša ili nemaju veze s izvornom verzijom.

Stoker je Draculu napisao kao epistolarni roman. Cijelu radnju pratimo kroz pisma ili dnevničke zapise nekoliko protagonista – Jonathana i Mine Harker, Lucy Westenra, dr. Sewarda, dr. Van Helsinga.

Meni je Dracula jedan od najdražih romana, iako moram priznati da gledano iz današnje perspektive – mjestimice je malo naporan (Van Helsing), mjestimice malo nelogičan (transfuzija), a ponekad i potpuno šašav.

No, kad bi danas ponovno išli čitati parsto godina stare klasike, vjerojatno bi za većinu njih mislili isto.

-Ja sam Dracula, i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni zrak je studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.

Bram Stoker – Dracula

Dracula je klasična priča borbe dobra i zla, u ovom slučaju natprirodnog zla. Stoker je Draculi – moćnom, natprirodnom, mračnom biću suprotstavio građansku obitelj i prijatelje, sve odreda hrabre, inteligentne i neustrašive ljude. Putenu ljubav suprotstavio je onoj čistoj, bračnoj i prijateljskoj.  Svjetlo je suprotstavio tami. Razum nagonima. Vampirizam vjeri.

I dobro je pobijedilo, a svjetlo se probilo.

Priču dobro znamo.  Jonathan Harker, mladi odvjetnik, pozvan je u Transilvaniju srediti papire oko kupnje posjeda u Londonu. Stari grof Dracula je naumio preseliti svoje djelovanje u moderniji, suvremeni svijet. No, budući da je višestoljetni vampir, Dracula ne može šetati po danu, ne jede i ne pije vino… I često se u Jonathanovom društvu čudno ponaša, sve dok ovaj ne shvati da je zapravo zatvorenik i da neće tako lako povratiti slobodu jer postaje sve jasnije s čim ovdje ima posla. U isto vrijeme, u Londonu je ostala Mina Harker, Jonathanova zaručnica, trenutno kod prijateljice Lucy Westenra i njene bolesne majke.

-Pripazite – reče – pripazite da se ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite.

Bram Stoker – Dracula

Dracula uspije otputovati, Jonathan uspije pobjeći, a Lucy se počinje čudno ponašati… Do trenutka kad društvo shvati što se događa s Lucy, dolaska Van Helsinga i pokušaja pomoći, Lucy je već izgubljena. Dracula je krenuo u napad.

Nakon toga, kad se povežu konci, kad se skupe ostali dijelovi priče, kad se povežu ljudi – počinje lov na višestoljetno zlo, lov u kojem su na kocki ljudske duše…

Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela d zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja Lucynoj dražesnoj čednosti.

Bram Stoker – Dracula

Ne čudi me da je upravo priča o vampiru stekla svjetsku slavu i prepričavana u toliko mnogo romana. Vječni život, krv kao život, mistika tame, sve su to teme koje su stoljećima zanimljive ljudskom rodu. U svakom narodu, na svakom kontinentu, u svim starim predajama naći ćete neki oblik vampira. Možda je stvar u iskonskom zlu, možda je to ono što od davnina ljude privlači, neka tamna, moćna ideja o postojanju s one strane prihvatljivog, dobrog, onog što se pristoji.  Možda je zapravo to ono što ljude privlači – ono što se ne smije. Uz onu ideju da možda nekako možemo prevariti smrt. I postojati u nekom drugom, moćnijem, mračnijem, obliku…

No, i to zlo je ukorijenjeno u dobrom, pa Stokerov Dracula u svojoj pravoj smrti pronalazi mir. Od davnina je ljudima u prirodi poigravati se onim što je onkraj razuma, s one strane dokazivog i stvarnog. Pa i težnja za iskupljenjem duša. Ako sagledamo sa svih strana, je li Dracula stvarno i do kraja proklet? Je li zbilja u njegovoj naravi sama srž zla? Ili je njegova sudbina nešto sasvim slučajno, neželjeno, i je li duboko u njegovom biću zapravo skrivena težnja da se oslobodi okova koji ga vuku na dno?

Dracula je i jedan jako dobro istražen roman. Opisi krajolika, imena mjesta, povijest, načini putovanja, sve je točno. Podloga za roman je napravljena fantastično.

I što reći? 100 i kusur godina kasnije povijest Vlada Dracule se stalno nanovo upoznaje, dvorac je najposjećenije mjesto u Transilvaniji, a roman je čitan i ekraniziran i opet ekraniziran.

Svako malo negdje iskrsne ponovno. Kao inspiracija je beskrajan. A ja ga volim još odmalena, kad je bio strašni lik iz filmova strave i užasa. No, malo su ga omekšali u zadnje vrijeme. Sad ima dušu. I voli. A i priča mu je stvarnija 🙂

No, Stoker je Stoker. Bez obzira što mislili o romanu, o načinu pisanja, priči, nadnaravnim stvorenjima ili žanru kao takvom – mislim da bi ga ipak trebalo pročitati.

Dracula je Dracula. S jedne strane ona mračna, tamna strana ljudske težnje za vječnim životom, za slobodom, za zabranjenim –  a s druge? S druge sve ono što je “dozvoljeno”. Ono što je prihvaćeno kao ispravno. Ono što pokazujemo javnosti da izbjegnemo osudu.

Istina je, kao i uvijek – negdje u sredini.

Pročitati, naravno 🙂

Kisi.

 

*****************************************************************************

Bram Stoker

Dracula

Šareni dućan

 

 

Tajni život drveća – Peter Wohlleben

IMG_20190518_102740_421

Mekano i nježno lišće uglavnom je bespomoćno i pravo je čudo što bukve i hrastovi sve više odbacuju lišće što su bliže temperature ispod ništice. Zašto te vrste tijekom evolucije nisu također razvile deblji prekrivač i sredstvo za zaštitu od smrzavanja? 

Peter Wohlleben – Tajni život drveća

 

Jeste li znali da se drveće međusobno sporazumijeva? Da u njihovom svijetu postoji nešto kao naš internet, nevidljiva mreža inteligentno posloženih procesa u kojem drveće komunicira?

Jeste li znali da u svijetu stabala ništa nije slučajno? Ni to kad cvjetaju, ni to kad listaju, ni da li će imati mnogo ili malo plodova… Nije slučajno ni gdje rastu ni koliko rastu.

Znate li da drveće pomaže slabijim jedinkama, onim bolesnim i onima kojima nedostaje nečega? Znate li da cijela zajednica zajedno radi da bi ozdravila bolesno drvo?

Jeste li svjesni da nije slučajno gdje koje drvo raste i da drveće vodi brigu o vlastitim potomcima, neovisno o tome kolike su male šanse da mlado drvo preživi?

Drveću je potreban osjećaj za vrijeme, ali ne samo za lišće. Ta je sposobnost jednako važna i za njihov podmladak.

Peter Wohlleben – Tajni život drveća

Možda je to sve nevjerojatno, ali zato sam ovu knjigu čitala širom otvorenih očiju od čuđenja, od prekrasnih informacija o tome kako šuma funkcionira, kako stabla osjećaju, brinu se, vole…

Oni imaju toliko razrađen sustav da upozoravaju jedni druge kad im prijeti opasnost!

Svako živo biće u tom ekosustavu ima svoju ulogu i svoje zadatke. I kukci, i ptice i životinje, svako stablo samo po sebi. I otpalo lišće i cvjetovi.

Stabla prate promjene klime i godišnjih doba, imaju vlastite navike i rasporede. Ništa u šumama nije slučajno. I sve ima svoje mjesto.

Znamo da drveće ne može trčati, no činjenica je da se unatoč tome mora seliti. A kako mu to uspijeva, ako ne može trčati? 

Peter Wohlleben – Tajni život drveća 

U ovoj malo knjizi otkrit ćete čitav svijet fascinantnih i čudesnih informacija, stvari za koje nikad niste pomislili da se odvijaju na korak do vas. Cijele žive, dišuće, razmišljajuće svjetove, ekosustave i zajednice.

I zato sljedeći put kad prođete kroz šumu -(jer, ne brinite – zamijetili su vas), šaljite pozitivu i ljubav 🙂 Stabla znaju kad im prijeti opasnost. A njihovi sistemi obrane ne samo da su iznenađujući – upravo su fascinantni. Isto kao i preživljavanje nakon raznih prirodnih katastrofa.

Drveće osjeća, pamti i djeluje. Razmišlja. Voli. Njeguje. Brani se. Štiti slabije. Brine o otpadu. Planira.

Nevjerojatno 🙂

Pročitajte. Obavezno. A onda u šetnju 🙂

*********************************************************************************

Peter Wohlleben

Tajni život drveća

FOkus na hit

Prevela. Ana Kozlek Čosić

 

TVORNICA LUTAKA – Elizabeth Macneal

IMG_20190528_132834_181

Prazne konture žene i muškarca naznačene su grafitom: ona stoji, on kleči pod njezinim nogama i ljubi joj ruku. “Millais će pozirati kao Gigemar”, objasni joj on. “Prikazivat će trenutak kad on spašava Kraljicu od kralja Meriaduka.”

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

Mrvicu prije Tvornice lutaka, na police knjižara stigao je roman  -TI, Caroline Kepnes, istog izdavača.  Ovo nije recenzija za TI, ali ako pročitate oba romana, mislim da ćete moći povući paralelu između pojedinih likova, iako je vremenski period između njihovih radnji skoro 2 stoljeća. Pa iako je smisao TI vjerojatno taj da se zapitamo kako je lako danas postati meta raznih psihopata i kako je lako ukrasti nečiji identitet – čitajući Tvornicu lutaka zapravo sam shvatila da danas to nije ništa lakše ni teže nego prije skoro 200 godina. Samo su sredstva drugačija. Ali mentalni sklop takvih poremećenih ličnosti je jednak – cilj je isti – oni će samo koristiti ono što im je dostupno.

No, osim što srećemo isti tip ličnosti muškaraca s određenim poremećajem u oba romana i nailazimo na istu situaciju – oni svoj fokus usmjeravaju na određenu osobu koja toga u početku nije ni svjesna, tu svaka sličnost prestaje i romani odlaze svaki u svom smjeru.

Silasove stope teško udaraju u pločnik. Ne uklanja se s puta uličnim prodavačima, ne izmiče se djeci ni damama ni gospodi u frakovima i ulaštenim čizmama. ONI bi trebali pokazati poštovanje NJEMU za promjenu. Hoda brzo, nezaustavljiv, ravan kao porub.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

1850-ta je godina.  Gradi se Kristalna palača u Hyde parku. Bit će postavljena izložba Kraljevske akademije. Skupina mladih umjetnika koji se nazivaju prerafaeliti pokušava pokrenuti novi pravac u umjetnosti, u slikarstvu.

Silas Reed, trgovac prepariranim životinjama koje sam preparira i stavlja u kojekakve čudne i groteskne scene, radi u svojoj trgovini na sljedećoj životinji. Lešine mu donosi Albie, desetogodišnji dječak koji je zajedno sa svojom sestrom prepušten sam sebi i radi što može da bi preživio. Albie ima samo jedan zub i najveća mu je želja kupiti umjetno zubalo. Zato štedi. Zato radi sve što treba. Zato i da bi sestru izbavio iz ralja prostitucije i robijanja u prljavoj sobi prljave javne kuće.

Silas sebe smatra umjetnikom. I on se nada postaviti izložak na Izložbi Kraljevske akademije.

Iris i Rose – dvije sestre blizanke rade na porculanskim lutkama gđe Salter, grozne žene navučene na laudanum i kojekakve druge opijate. Sestre su otuđene. Nekoć je Rose smatrana ljepoticom, a Iris samo njenom lošom kopijom. Iris, koja ima čudno sraslu ključnu kost, buntovan duh i vlastiti mozak. Iris, koja posjeduje strast za umjetnošću, koja ne želi oslikavati lica porculanskih lutaka do kraja života.

Situacija se promijenila kad je Rose oboljela od malih boginja. Bolest je prošla, ali ožiljci su ostali i ona je postala “ružnija” sestra.  Njena budućnost više nije bila svijetla. Njen izgled joj je odredio sudbinu. Njen san je sada mrtav.

Svima njima sudbine će se ispreplesti u trenutku kad mladi Louis Frost ostane bez modela za sliku, a Albie Silasa slučajno upozna s Iris – u djeliću trenutka, na ulici, u prolazu. Ona ga zapravo nije ni zamijetila, ali on je taj trenutak pretvorio u goruću opsesiju njenim licem, tijelom i kosom. U njegovoj glavi, ona je njegova. U njegovom umu, on nju mora posjedovati. U njegovim suludim opsesivnim mislima, ona se već obećala. I on neće prezati o ničega da je namami u svoju zamku…

Ali Louis Frost će Iris pružiti izlaz iz tamnice gđe Salter, priliku da bude slobodna. Da uči slikati. Da raste, da živi. Da voli.

Iris će prihvatiti ponudu života, nesvjesna, kao i Louis, kao i svi drugi  – kakvi kotačići se vrte u Silasovom bolesnom umu…

Nikada neće uspjeti pobjeći. Nikada neće biti slobodna.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

Tvornica lutaka je višeslojni roman koji progovara o toliko mnogo toga. Da, o tome kako je lako postati predmetom opsesije poremećenog uma. Samo trebaš neki dio koji se ističe od ostalih. Nešto što odradi klik u glavi potencijalnog predatora. Crvenu kosu. Zelene oči. Ružičasti pulover.  Nakon toga, nije te teško naći. Čak i u 19 st, bez društvenih mreža, bez osobne iskaznice, bez kartica… Uvijek postoji mreža uhoda, a izopačeni um spreman je na svašta.

Ovo je posljednja šansa, govori u sebi. Ona će živjeti – MORA živjeti.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

No, osim elemenata trilera, na trenutke čak i horora, tu srećemo još nešto. Iris. Ženu u polovici 19 st., koja se pobunila protiv naučenih i uštogljenih društvenih normi, onih koje ženu stavljaju u položaj da mora braniti vlastitu čast ako se ne ponaša prema točno određenim pravilima. Onih koje ženu smatraju nezaštićenom ako se ne uda. U najboljem slučaju. U najgorem, lažni moralisti onog doba osuđuju je kao ženu palog morala, kao degradirani komad mesa.

Bilo kakva vrsta umjetnosti od muškarca napravi uvaženog građanina, koji čak i siromašan vrijedi, ali žena koja se bavi umjetnošću, nije udana i pobjegne od “dobrog” namještenja i “prikladnog” zaručnika – posrnula je, zagrezla u moralni pad i dekadenciju i treba je se odreći. Jer to je normalno – odreći se djeteta kad ne igra po tvojim pravilima.

Srećom, Iris ima hrabrosti, ima inteligenciju i ima vjere. U sebe, u svoj život. U sestru, kojoj želi pomoći. I ono najvažnije, Iris ima nagon za preživljavanje.

Iris se bori, čak i kad je se dočepaju smrdljive šake samoprozvanog umjetnika kojem je mjesto iza rešetaka. Ona ne odustaje. Ona je svoja.

Sloboda je dragocjena. Hoće li je Iris zadržati?

Osim same priče, oduševili su me i prikazi Londona. Njegovih ulica i svakodnevnog žamora života koji se odvijao na njima. Zgrada, pročelja kuća i arhitekture. Čak i one tamne strane – smrada truleži i neopranih tijela, blata, siromaštva i bijede. Bilo je prizora koji paraju srce. Ali Elizabeth Macneal toliko vjerno opisuje London iz tog doba, da iako ti se ne sviđa ono što vidiš ili osjećaš, shvaćaš da je to dio života u Londonu 1850.

Roman koji progovara o mentalnim bolestima, o ženskoj snazi, o manjkavostima društva, o ljubavi, prijateljstvu, upornosti i borbi, o snazi i snovima… Borba između svijetla i tame ovdje je itekako prisutna. Između tamnice i slobode, ljepote i gadosti , ali ne u fizičkom smislu. Mnogo bi mogli naučiti iz Tvornice lutaka, jer nije to samo priča. To je i poziv. I upozorenje. I odluka.

Malo je reći da sam oduševljena. Gotički roman u viktorijanskoj Engleskoj. Glavna junakinja koja se bori za sebe. Mračna strana Londonskih ulica. I jedna priča koja sve to objedinjuje.

Uživajte. Ja jesam 🙂

Kisi.

***********************************************************************************

Elizabeth Macneal

Tvornica lutaka

Izdavač: Stilus

Prijevod: Andrea Marić