KNJIZARA NA OBALI – JENNY COLGAN

“No, pričajte mi o napadima plača.”

Ljubazna gospođa sjedila je za starim stolom tipičnim za ustanove državnoga zdravstva. Na zidu iza nje plakat je sugerirao složenu skraćenicu koju je potrebno zapamtiti u slučaju da dobijete moždani udar.

Za Zoe život nije lak. Nedostatak novca, briga za sebe i malog dječaka, posao koji ne nosi dovoljno za pristojan život i kompliciran odnos s dječakovim ocem koji se pokazuje kao sve samo ne odgovoran otac, natjerat će je da odjednom odustane od svakodnevne borbe s vjetrenjačama u Londonu i pobjegne škotsko visočje (ne, nema veze s Highlanderima i onim seksićima, možete odahnut). U tom visočju, bogu iza hozentregera, u seocu u kojem jedva da postoji dućan, a kamoli išta modernije – postoji knjižnica na kotačima. Vlasnica tog kombija s knjigama je trudna i trebat će pomoć. A u isto vrijeme obitelj s troje djece u starom dvorcu treba nekoga da se brine za njih. Majku nemaju, a većinom ni oca – stalno je odsutan.

Dvije će nove riječi Zoe ubrzo zapamtiti: sumračje i haar.

Sumračje je bila večernja magla koja se spušta s brda. Haar je bila jutarnja magla koja se diže iz jezera, nerijetko gusta poput sirupa. Često se haar ne bi rasplinuo, nego bi trajao cijeloga dana i spojio se sa sumračjem. Tada bi sav svijet bio od dima od jutra do mraka, koji je krajem kolovoza uvijek kasno padao.

Zoe će dobiti oba posla. No, morat će se suočiti s hrpom problema – klinci su neodgojeni, bezobrazni i prepušteni sami sebi. Nemaju nikakve dobre navike – ni one prehrambene, a ni bilo kakve druge. Njihov otac je potpuno izgubljen slučaj koji se ne snalazi ni sa samim sobom, a kamoli još i djecom. Kuća je na rubu raspadanja, a žena koja se brine za nju i koja se kao brine za djecu između odlaska i dolaska dadilja – je sve samo ne od koristi. Već je 6 dadilja doslovno pobjeglo iz kuće… A to ne sluti na dobro.

Kombi s knjigama je opet priča za sebe. Vlasnica Nina ima svoja pravila, a ljudi su nepovjerljivi, oprezni i vole ono što im je poznato.

No, priroda je lijepa, zrak je čist i mirno je. Mali Hari, Zoen dječačić koji ima problema s govorom, također se nekako uspije uklopiti, a to Zoe daje neku nadu.

Mnogo je toga mogla izgubiti: više nema dom, živjet će u milosti i nemilosti stranca i spremala se preuzeti posao gdje nikoga ne poznaje.

I Zoe odluči ostati. Trebat će vremena i volje da pretvori onu divlju djecu u normalne ljude i dopre do njih, iscijeli ih i pokaže im kako treba izgledati obitelj, još više vremena i volje da njihovom ocu napokon sine što se od njega očekuje, a knjižara bi također s vremenom mogla postati nešto što ima i Zoein pečat.

Ali kao u svakom romanu, i ovdje sad tek počinju problemi…

No u tom trenutku, nakon silnih kilometara i postaja, nakon što se pred njom počela uzdizati cesta, a gradovi i sela prorijedili, nakon što se krajolik promijenio iz uređenih polja na jugu do krševitih brežuljaka i divljine sjevera, i još daljeg sjevera, više ništa nije mogla. Apsolutno ništa. I to ju je na neki način oslobodilo.

Jako mi se svidjela Okus čokolade u Parizu, pa sam brže bolje nabavila i Knjižaru na obali. I pročitala još prošlu jesen, ali s pisanjem baš i nisam bila na ti neko vrijeme. No čak i s odmakom, moj dojam je isti.

Ovo je priča koja me opustila, na trenutke i nasmijala, ponekad sam susosjećala sa Zoe,ponekad se ljutila na nju – ali sam je pročitala opušteno, lagano i brzo. Sve ono sto očekujem od lagane knjige, dobila sam. Ok, Čokolada mi je bila mrvicu bolja, imali su više hrane i šarmantnijeg tipa, ali dobro 🙂

Pisana je jednostavno, lagano, priča se prati bez problema. Nema patetike (a meni je ovo bitno) i opet se temelji više na okolnostima u kojima se našla jedna mlada žena i opcijama koje joj se pružaju da se iz njih isčupa van. Da, ima i neka ljubavna priča u svemu tome, ali ona je više usput. Ne volim kad se cijeli roman bazira na igri mačke i miša između njih dvoje, meni su baš ovakve knjige taman za opuštanje.

Plus su i opisi prirode u škotskom visočju –  i prirode i jezera i svih onih malih nedaća koje vrijeme u takvim predjelima nosi.

Barem u tom trenutku više ništa nije bilo u njezinim rukama. Blago drmusanje autobusa uljuljkalo ju je u san, a Hari je položio glavicu na njena prsa. Bili su sami protiv svijeta, a kad se probudila, pomalo mamurna pošto je prespavala cijeli dan, nije znala gdje je.

Nije ovo neka dubokoumna knjiga, ali nije ni prenaivna. Dijalozi su smisleni, nisu ukočeni ni previše isforsirani, a priča drži vodu. Ne kažem da nema pokoji kliše, ali nisu smetali. Sigurno ću opet posegnuti za Colgan kad mi bude dosta svega, pa i same sebe.

Naletjela sam nekoliko puta i na komentare da prijevod nije baš na nivou – ok, zasmetale su me povremeno neke nespretno složene rečenice, priznajem. Ipak sam ja grammar nazi, čak i kad prelazim preko nekih stvari. Ali nije me smetalo do te mjere da prestanem čitati, a i to se znalo dogoditi. Sve u svemu, zapravo sam uživala. Tada,  kad sam Knjižaru uzela u ruke, taman mi je to i trebalo.

Gđa McGlone izgledala je zastrašujuće, ali to nije bila. Zoe je izgledala mekano poput maslaca, ali to nije bila.


Sad me još jedino zanima kad će nova Colgan u moje ruke 😀

Kisi ❤

ČOVJEK OD KESTENA – SØREN SVEISTRUP

Crveno i žuto lišće kroz sunčeve zrake lelujavo pada na mokri asfalt koji siječe šumu poput tamne, staklaste rijeke. Kad projuri bijeli policijski automobil, ono se nakratko zakovitla, pa ponovno padne i stopi se s ljepljivim hrpicama uz rub ceste.

Ne čitam krimiće često, većinom me iznerviraju jer im uvijek fali nečeg. Ali Čovjeka od kestena su baš svi hvalili. Naravno da sam ga morala pročitati.

I oduševila sam se. Kompleksnošću radnje, kompleksnošću likova… i činjenicom da je ovaj roman svojevrsna osuda društva koje je u najblažoj varijanti dvolično i licemjerno.

Glas je posvuda u tami. Nježno joj šapuće i ruga joj se – podigne je kad padne i vrti je na vjetru. Laura Kjaer više ne vidi. Ne može čuti šuškanje lišća u krošnjama niti osjetiti hladnu travu pod stopalima. Ostao je samo glas koji i dalje šapće između udaraca.

Rosa Hartung – švedska ministrica socijalne politike, vraća se na posao godinu dana nakon što joj je nestala kćer. Nema dokaza o tome što se zapravo dogodilo djevojčici, nema dokaza da je mrtva, nema ni da je živa. Njen slučaj je vladao medijima mjesecima, no potraga je bila uzaludna. Djevojčicu nisu pronašli. Imaju samo priznanje očito poremećenog čovjeka koji trenutno čami u zatvoru.

No povratak na posao za Rosu neće biti odvraćanje njenih misli od tuge i gubitka koji je muče, već upravo suprotno. Paralelno s njenim povratkom na posao, kreću ubojstva. Žrtve su žene osakaćene na sličan nacin, ostavljene na sličan nacin i uz svaku je pronađen čovječuljak od kestena ( sjećate se, i mi smo ih radili – od kestena i čačkalica).

Bilo je nečeg u toj kući sto se Thulin nije svidjelo. To je osjetila čim je, u rukavicama i s plavim plastičnim navlakama na cipelama, kročila u tamni hodnik u kojem je ispod vješalice za kapute bila uredno složena obuća članova obitelji.

Problem je taj što je na svakom kesten čovječuljku pronađen otisak prsta. A otisak pripada Rosinoj nestaloj kćeri.

Žrtve imaju i nešto zajedničko – sve imaju djecu. I sva djeca su bila zlostavljana.

Kako je to povezano i kakvu ulogu u svemu ima Rosa Hartung? Čime je zaslužila nestanak svoje kćeri? Ima li sve to veze jedno s drugim i koliko duboko seže patologija ovog slučaja? Je li malena možda još uvijek živa?

Ako krenete čitati, nećete moći stati. Moja jedina zamjerka je kraj, koji je pomalo klišeiziran, ali pretpostavljam da je moralo biti tako, inače bi knjiga imala 17 nastavaka.

Rosa Hartung ne kaže nista. Njezin muž stoji korak do nje i oboje djeluju kao da će se srušiti. Thulin posegne za fotografijom kao da im time spašava živote.

Zato što, ovdje stvarno imamo o čemu raspravljati, a posljedice ili uzroci ovakvih zločina su također tema za sebe. Tema koju bi netko jednom trebao otvoriti i o njoj početi pričati jer u cijelom pravosudnom sustavu se na kraju rješavaju posljedice, a ne uzroci. Uzroci obično šeću slobodno kao da ništa nisu krivi.

A činjenica je da zakazuje cijeli sustav i da stvarni krivci nose daleko veći teret od onoga tko je na kraju samo nusprodukt svega što od početka nije valjalo… Razmislite o tome kad procitate Čovjeka od kestena i zapitajte se – U cijelom nizu krvavih, okrutnih i nezamislivih događaja – tko je zapravo kriv?

Mobil mirno visi iznad kolijevke, ali prostorija je prazna, i Jansen nakratko pomisli da je pogriješio. Onda iza vrata ugleda zid i odmah zna da je riješio slučaj koji je ubio Martina Ricksa.

Volim kad roman, a pogotovo krimić, nosi sa sobom jos nešto osim zločina i kazne i malo jurnjave u sredini. Ovaj nosi mnogo toga. Nosi osudu cijelog sustava, nosi optužujući prst uperen u svakoga tko nije učinio ništa da do nekih ovdje opisanih grozota ne dođe. Nosi poruku da se moramo trgnuti.

I uz to, a mislim da je ta poruka najbitniji dio cijele priče, ostavlja pitanja. Na njih bi netko trebao i odgovoriti.

Sve mi se sviđa – kako je napisan, obrada likova, detektivi koji su sve samo ne crnobijeli i čiji odnos je također jedna priča za sebe, kako se dolazi do sljedećeg traga i na kraju – poruka koja dolazi s njim. Detektivi su mi najdraži dio 🙂

Priznajem da sam imala očekivanja jer je praktički vrištalo na internetima da je Čovjek od kestena upravo fantastičan. I znate što – i jest. Opravdao je sva moja očekivanja, pa čak i više od toga – sjela mi je i atmosfera i razrada odnosa i likovi i način pisanja. Sto posto sam sigurna da ću Sørena opet čitati.

Više mu ništa nije mogao reći jer je u tom trenutku izdahnuo. Visi nad prtljažnikom, gotovo stopljen sa stablom, obješene glave i ruku opuštenih uz tijelo poput neke od njegovih lutaka. Hess u panici gleda okolo i doziva Thullin dok mu u snijegu pod nogama pucketaju kesteni.

Od srca preporučujem jer stvarno, ali stvarno dugo nisam čitala ovako dobar krimić.

Kisi.

THE SNOW SONG – SALLY GARDNER

It was the sound of his violin that first cast a spell on Edith. Even before she saw him, the restless notes of his melody drew her near to him.

U jednom malom selu gdje svak svakoga zna, živi djevojka. Ime joj Edith, a život joj, kako se trenutno čini, ne nosi lijepe stvari. Otac joj je pijanica, baka joj je umrla. Da bi se izvukao iz dugova, otac ju je obećao i pokušava je udati za Mesara, čovjeka koji je bog i batina u tom malom selu, kojem ni Seosko Vijeće ne može ništa jer ih sve drži u šaci. Čovjeku koji je čudovište kakvo se malokad sreće.

No Edith jednog dana upozna mladog pastira s violinom. Pastira koji joj pruži tračak nade i kratki pogled u bolje sutra prije nego što nestane u brdima. Rekli su joj da se može udati za njega ako se vrati prije kraja ljeta. Ako dokaže da misli ozbiljno.

I Edith se nadala, ali Demetrius nije dolazio. Ostala je samo Pjesma o Snijegu, koju je svirao na violini kad su se prvi put sreli.

“What’s the music called?” she asked.

“Snow Song.” he said.

Kad se Demetrius nije vratio, Edith je s prvim snijegom prestala govoriti. Ne zato jer ne želi, ne zato jer prkosi, već zato jer ne može. Tuga joj je vezala srce i riječi su usahnule. Tuga, i još nešto, nešto drugačije.

Edith je mnogo, mnogo više od sasvim obične djevojke, isto kao što joj i baka bila više od obične pripovjedačice. A baka joj je znala pripovjedati. Bila je slavna u mnogim selima. Odgojila je Edith i bila joj sve ono što bi majka trebala biti. Da je baka živa, nikad se Edith ne bi morala udati za Mesara.

Ali sad je Edith jedina koja može promijeniti svoju sudbinu i sudbinu svih izmučenih žena koje su morale pristati na manje od onog što zaslužuju. Hoće li ih moći zaštititi? Hoće li, sad kad je nijema, kad joj je kosa potpuno bijela, moći zaštititi sebe od kukavnog oca i seoskog čudovišta kojem nitko ne može ništa?

Svakako će pokušati, to vam mogu obećati. I u mnogočemu uspjeti. To što je nijema utjecat će na stanovnike tog malog, predrasudama i optuživanjem ispunjenog sela više nego su i pretpostavljali. Neke tajne će se otkrivati, neke tvrdoglave i slijepe glave progledati. Edith je mnogo više od samo djevojke, a riječi joj nije uzela samo tuga. Ima u ovoj priči i mnogo magije, mnogo čarolije.

When the first snow covered the village in its velvet blanket, Edith was silent. She had no more words in her to whisper against her teeth. Overnight her hair turned white. Speechless, she held the weight of his soul in her soul.

Ima i okrutnosti, hladnoće, zavisti i zlobe. I surovosti. Mnogo tuge. Mnogo predrasuda, mnogo neukosti i nepravednih razlika među spolovima…

Ali i snage i moći i lukavosti u jednoj ženi, djevojci koja se morala sama izboriti za svoj put, za svoju ljubav i svoj život.

Gdje je Demetrius? Što ga je snašlo i tko je za to kriv? Nije Edith ni u jednom trenutku posumnjala u svoju ljubav, ali u to što su joj govorili jest. A Edith nije bilo tko. Samo što selo još ne zna s kim ima posla…

Čim smo je vidjele, odmah smo je kupile. Pogađate – Martina i ja. Osim što joj je naslovnica očaravajuća, ni sadržaj koji se krije unutra nije ništa manje čaroban. Čak i uz to što je na trenutke mučan.

Full moon, high sea, Great man thou shall be. Redding Dawn, cloudy sky, Bloody death shalt thou die.

Martina je rekla da joj se način pisanja na trenutke čini prejednostavan, no meni to nije smetalo. Sally Gardner ionako piše knjige za djecu i vjerojatno se nešto od toga i osjeća u stilu pisanja The Snow song, ali meni nije smetalo, zapravo nisam ni primjetila.

Ali primjetila sam zimu i snijeg i propuh u kući kad bi se otvorila ulazna vrata. Osjećala sam miris hladnoće i vidjela mokre rubove ženskih podsuknji dok su žurno grabile kroz snijeg u lovu na neku novu informaciju ili hitale u posjet, obaviti što treba. Vidjela sam Snježnu pjesmu kako se diže u nebo dok je violina nježno svira i vidjela sam je obavijenu tugom jednom kad je postalo jasno da Demetriusa nema.

Osjećala sam snagu te djevojke dok je bosa trčala po snijegu i ledu pokušavajući se spasiti, vidjela šumu koja će je zakloniti. Osjećala sam toplinu kuće koja ju je zaštitila i zajedno s njom pala u onaj slatki dremež koji te uhvati jednom pobjegneš na toplo… Bila sam tamo.

Priča iza ovih korica je itekako živa, itekako upozoravajuća i posve prekrasna. Ako i ne zasuzite na kraju, ostat će vam kao dio uspomena na zimska jutra, kao bajku kakve vam je nekoć možda pričala baka.

Edith sees her grandmother, a golden crown on her head. She sits cradling an ancient book. Words seep from its pages, letter by letter they free themselves from sentences.

Mnogo mudrosti i mnogo tema je utkano u ovu naizgled kratku priču za mlade – gotovo poželim ući kroz naslovnicu, naći se u njoj, vidjeti. Ispričana toliko jednostavno, a opet toliko moćno – držat ce vas budnima do kraja.

Zato vam od srca preporučujem baš ovu – priču o djevojci koja se nije htjela pokorno prepustiti sudbini.

OTOK DUŠA – JOHANNA HOLMSTROM

Zadnji put je Sigrid zaplivala u moru. Sredina rujna, zrak i voda još su topli. Hodala je bosa do takozvane Plaže luđaka. Od župnog dvora gdje živi. Preko vlažnog, hladnog travnjaka. Pored crkve koja se vidi iza drveća na zapadu. Svjetionik ravno ispred nje, a praonica desno. A gore na uzvisini: bolnica.

Biti žena nikad nije bilo lako. Pogotovo zato što se sva neukost, eksperimenti, upitne metode i teorije, sve se to prelamalo na ženama. Muškarci su radili što su htjeli, a posljedice je većinom plaćala žena. Što mi je posebno zanimljivo, jer bi se zdravorazumski očekivalo da bolje čuvaš biće bez kojeg teško da znaš preživjeti.

U doba kad se žensko za svako imalo drugačije ponašanje od “propisanog” proglašavalo duševno bolesnom, kad su te mogli zatvoriti samo zato jer nisi htjela živjeti po ustaljenim pravilima društva, jedna žena je 1891. počinila nezamisliv zločin – ubila je svoju djecu.

I sad bi je istog trenutka mogli osuditi, jel? Tražiti da joj se oduzme život, zatvori u instituciju, kazni. Jer to što je učinila nema opravdanja. Osim ako… Osim ako nije bila uračunljiva, ako su je na to natjerale okolnosti kad nije normalno razmišljala, možda ju je do toga dovelo društvo samo uključujući i vlastite roditelje jer joj je uskratilo ono što svakoj samoj ženi s dvoje male djece treba – podršku. Nema opravdanja, osim ako nije bila iscprljena preko svake mjere, ako nije ni znala gdje je, ako joj je razum od gladi i napora odbio suradnju. Nema opravdanja? Možda, ali suzdržimo se od osuđivanja prije nego smo stajali u nečijim cipelama.

Ta ista žena je bila silovana, ali njega nitko za ništa nije okrivio – okrivilo se nju. Ostala je trudna, ali i to je bila sama kriva.

I onda je naravno završila u bolnici za duševno bolesne – žene. Iskreno, ne sjećam se da sam previše puta čula da je takvo nešto postojalo i za muškarce. Postoji naravno, samo ženska histeričnost.

Kristina Andersson je ubila svoju djecu, ali njena priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Kao ni izdaja i iskorištavanje od onih koji su joj trebali pomoći, ali nisu. I to što su mislili da rade ispravnu stvar unatoč osjećaju krivnje.

Njihova lica ispod površine vode, kosa koja pleše oko glave u ravnomjernom ritmu. Klize od nje. Njihova lica nalikuju na lica zametaka u staklenkama punima formalina, onima koje su poredane u šatoru s čudnim stvarima koje je jednom vidjela na jesenjem sajmu dok je jos držala majku za ruku. Oči su zatvorene, usnice stisnute.

Kristina Andersson je završila kao doživotna pacijentica na otoku Sjalo, a tužna istina je da je možda tek tamo dobila malo slobode i mira, iako je zapravo i dalje bila zatočenica tog otoka gdje su i dalje muškarci imali glavnu riječ. Jesu li joj pomogli prebroditi traumu? Naravno da ne.

Nakon nje došle su i druge. Neke samo depresivne. Neke buntovne. Neke jer su krive seksualne orijentacije. Neke stvarno psihički bolesne. Neke potpuno zdrave. Imale su sreće što su dosle u ruke nekolicini susjećajnih sestara, Iako su zbog toga samo mrvicu bolje prošle.

Otok duša prati živote nekoliko žena kroz stoljeće nehumanog odnosa prema ženama čija je jedina mana bila što su bile drugačije. Neke su željele malo ljubavi i zbog toga završile na otoku kao seksualne prijestupnice, kao da je biti s muškarcem nešto neprirodno. Neke su se odbijale prilagoditi. Neke nisu više imale kamo . Neke su imale, ali im se nije dozvolilo, a najviše zla im je napravila vlastita obitelj.

Helmi je bila lijepo dijete, ali je li nalikovala na svoga oca, Kristina to ne zna. Njega nikada nije vidjela, osim iz daljine, nekoliko puta u šumi. Imao je tamnu bradu i bio je drvosječa. Nije bio odavde. Prišuljao joj se jednog kasnog jesenjeg dana dok je brala gljive. Jednim ju je udarcem srušio na tlo, a onda se obrušio na nju. Sve je išlo vrlo brzo. Nije stigla ni vrisnuti.

Sve one bile su su maltretirane i iskorištavane pod krinkom pomoći, zatvarane u izolaciju, mučene hladnoćom, uvjeravane da su bolesne iako neke to nisu bile.

Djeca! Nema ih!

I sve su proglašene ili bezumnima ili neprilagođenima ili nemoralnima ili depresivnima ili nešto drugo, dok ih je društvo i okolina odbacivalo i izoliralo, lomilo i uništavalo, a nitko se nikada nije stavio u njihove cipele.

Otok duša je prekrasno napisana knjiga o groznim sudbinama žena koje su završavale u duševnim bolnicama, priča koja bez rukavica otkriva odnos prema duševnim bolestima, nehumanost i sudbine onih koje nisu imale pravo glasa čak ni kad su bile posve pri zdravoj pameti. Upitne metode koje su se koristile više od stoljeća zapravo su im odmagale i gurale ih u sve veću izoliranost.

Zastane, a ona ga pogleda. Opet je razdražena. Nije ju pitao smije li sjesti. Dotrčao je ovamo i prekinuo je u njezinim mislima, kao da smatra da ona nema svojih misli. Razgovarao je o njoj, iza leđa joj , a sada priča o tome kao da ima tajnu. Ona ga promotri, a onda se ponovo okrene od njega. Najradije bi da ode i ostavi je na miru.

Ponekad ih je mogla spasiti samo obitelj, ali obitelj ih je zapravo i strpala tamo. Obično je liječnik imao glavnu riječ, međutim to što su im radili je daleko od liječenja.

Otok duša nadahnut je stvarnim sudbinama žena čiji zdravstveni kartoni su pohranjeni u gradu Turku, a na temelju stvarnih dokumenata Johanna Holmstrom je napisala ovu potresnu priču.

Ono sto je učinjeno, neoprostivo je. A prepričala sam vam samo dio priče.

Mene je duboko potresla, ali bila sam i jako ljuta čitajući je. Većinom sam bila tužna. Sudbine svih tih žena bile su zapečaćene samo zato što je netko tako htio. Bez pravih pregleda i bez pokušaja shvaćanja ljudske psihe, samo zato jer se radilo o ženama… Bez stvarne pomoći. Te su žene prošle pakao, a velika većina se nikad nije vratila u stvarni svijet.

Zadnja te zime umre Martha. U ožujku, čim se led povukao, skoči s Tyttokallija, pokuša pobjeći plivajući i utopi se, a prije toga je par tjedana provela lutajući od svoje sobe do dnevnog boravka raščupane, prljave kose i ukočenog lica i pogleda, ugaslog poput šibice, čađave i hladne, bez ikakve nade da se može ponovno upaliti.

One koje jesu vjerojatno su imale problema s prilagodbom, prepostavljam – jer ako se ne uklapaš, jednostavno te se izoliralo bez pomoći. Kao da je u tebi problem. Kao da je krivnja tvoja.

Otok duša toplo preporučujem, kao upozorenje, kao dio povijesti i kao nešto što se nikad ne bi trebalo ponoviti.

Johanna je ovu priču privela koliko toliko dobrom kraju, ali imajmo na umu da je većina žena u ondašnjim bolnicama završila tragično – u klopci.

Kisi.

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.