Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.
Ono što sam napisala jučer na stranici je svakako istina.
Jelena Hrvoj izdala je zbirku kratkih priča. I ta zbirka kratkih priča je u najmanju ruku – čudna.
Iako nisam od takve forme inače, što znači da se vjerojatno neću zavaliti ispred kamina uz kavu s jednom takvom zbirkom, Lisinu koru sam pročitala cijelu.
Da, Komplicirana ulica zaslužuje svoje ime, pokazat će se svima koji nastave šetati još malo. I premda se nekima šetnja na početku učinila dužom, baš svi se začude kako li je samo kratka kad ugledaju kraj ulice. Kad ugledaju tamo gdje nema dalje. Ali prije kraja dolazi nam još malo zbilje. Na kraju ulice, kao i na svakome kraju, vodi se vječna borba jeseni i zime.
Komplicirana bajka
I to više manje redom kako su priče i nastajale. Neki put zato da vidimo kud to vodi, neki put jer je trebalo snimiti glas, u većini slučajeva jer ih je Jelena često i objavljivala kao post na društvenim mrežama ili samo poslala da pročitam…
Pojedinačno, one su bile odraz Jeleninog trenutka inspiracije i teme koja ju je trenutno opsjedala. Zajedno… Pa, recimo da idu u neke malo zlokobnije sfere.
Ako ste pratili Jelenin dosadašnji rad, onda vam je jasno da ovdje nećete naći cvjetiće i leptiriće. U prijevodu, ove priče nisu lijepe. Nisu ni nježne. A definitivno nisu ni upakirane u celofan.
Na dan kad su u nekim domovima okićena drvca prohujao sam svijetom. Lebdio sam pored sudbina i rasplinuo se sa zalaskom sunca. Ja sam vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam i milovat ću lica bogatih i siromašnih. Milovat ću lica bogatih srcem i siromašnih dušom. Ja sam vjetar i nigdje ne nedostajem, a ipak zastajem.
Moje ime je vjetar
Ne, nisu to ni horor priče, iako ima i takvih elemenata. Strašne jesu. Jezive povremeno i sablasne. Neke su i morbidne.
No nisu tu zato da bi vas prolazila jeza, iako ćete vjerojatno reagirati upravo tako. Nisu ovakve ni zato da osjetite gađenje ili užas, ali mogu vam garantirati da ćete se zbog nekoliko upravo tako osjećati.
Ipak, svaka od njih pisana je alegorijski. Njihovo značenje nikad nije jednoznačno i nije samo odraz Jelenine mašte i svjetonazora, ono je odraz društva u kojem živimo i možda će ih svatko od vas shvatiti drugačije.
„Da i ne. Jedan dio tebe umro je odavno. Drugi dio tebe odlučio je proživljavati teške trenutke i pokušati promijeniti nepromjenjivo. On sada živi u petlji vremena i događaja. Tko zna, možda postoji i dio tebe koji će ove karte iskoristiti kako treba.“ Djevojka se nasmije, prebaci brzinu i stisne papučicu gasa. „A možda je i svaki život samo petlja. Tko će ga znati.“
Lisina kora
Neke od njih pričaju o temeljnim zakonima na kojima počiva ovaj naš ljudski zivot, onima koje najčesće zaboravljamo – da moraš nešto dati da bi nešto dobio, da je žrtva obično razmjerna nagradi, da u svima nama postoji nesto mračno i nedokučivo i zlokobno – podsvijest koja je često zanijekana i zanemarena, ignorirana dok ne preuzme cijelog tebe – upravo zato jer nije prihvatljiva. Nije uračunljiva. Stvara nelagodu i kao takva je nepoželjna, ignorirana i neshvaćena. Ali traži svoje i gladna je…
A gladan stvor je posebno opasan.
Neke druge nose jasno upozorenje o tome kamo nas ljudskost koju često ne prihvaćamo u cjelini, onakvu kakva jest sa svim svojim ludilom – kamo nas može odvesti ako ne pripazimo. Gdje će nas zaskočiti mrak koji je oduvijek tu, ali se pravimo da ga ne vidimo. Da ne postoji. Da živi samo u pricama, dok nas ne potpuno preuzme jer smo ga tako dugo gurali u kut.
Odveli su ga početkom Svibnja. Na dan kad svijet je cvao, a nebo bilo kristalno plavo. Uz zvuke teških stopala i udaranja po drvu. Odveli su ga bez nade da će se vratiti. Ali sada, sada ostaju ruke. Grube i spretne. Ostaju one i ploča šaha, koja će možda jednoga dana postojati u svijetu bez rata, u svijetu bez krvava snijega i pored sjemenja maslačka.
Rat na ploci saha
Postoj strip o Dylanu Dogu – slavnom istraživacu noćnih mora. Gutala sam te stripove kao klinka i još ih volim. Slično sam se osjećala čitajući Lisinu koru – uvijek na rubu jezivog, uvučena u neku epizodu nečije tuđe podsvijesti, mračnu stranu nečije priče – uvijek na rubu, ali ne upadneš do kraja. A onda shvatiš da ta priča i nije baš skroz tuđa i da ima i tebe unutra….
Jelena gotovo nikad ne piše nježno ni dirljivo, iako u njenim romanima postoje takvi trenuci. Često ih doživim jače nego kad čitam neku mekšu literaturu. Ali upravo tom svojom brutalnošću, time što riječima ogoljuje i priznaje da u nama postoji i tama, temama koje su na prvi pogled presurove i tjeraju nas da okrenemo glavu i zatvorimo oči – upravo time dopire do svijesti, do ljudskosti, do srži postojanja, bivanja čovjekom, prihvaćanja.
Justicija. Posljednja. Uglavljena pod teške kamene stijene, statična, Rajem dana i Paklom pomilovana. Justicija bijaše ono što svakog dijeli od vječnog mira i beskrajnog pada. A sastavili su je na lice simbolike same. Justicija bijaše zrcalo, lice čiste istine, ovijena okvirom od zlata i srebra. On zaustavi se i pogleda lice svoje dok zlato i srebro stadu se izvijati. Dvije zmijske glave, ona od zlata i ona od srebra, podignu se u ravninu njegova srca, tamo gdje počinje istinski sud. Vitice vinove loze tada se pretvore u niti od šećera.
Justicija
Isto je i s ovim pričama. Ne želim analizirati jednu po jednu, mnogo ih je i to ću ostaviti vama.
Ipak, mogu vam otkriti da su meni najdraže cak dvije – Moje ime je vjetar i Komplicirana bajka.
Zašto? A to zahtijeva još jedan tekst 🙂
I da, svim ljubiteljima kratkih priča, strasnih priča, uvrnutih priča, čudnih priča…. Preporuka 😀
Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.
Life&Socks 