Razmišljajući sad o tome, shvaćam da smo bili baš u dobi kad smo ponešto znali o sebi, o tome tko smo mi, po čemu se razlikujemo od naših skrbnika, od ljudi vani, ali još uvijek nismo razumjeli što to znači.
Kazuo Ishiguro – Nikad me ne ostavljaj
Hm. Iskreno, ni tjedan dana nakon pročitane knjige nisam sigurna što napisati. Popljuvala bih je…. a onda opet i ne.
Tema je dobra. Ideja me malo i plaši. Natjera te da se zapitaš koliko malo znaš o tome što znači biti čovjek. I koliko je važno uzimati u obzir svakog pojedinca, bez obzira odakle potječe i kako je stvoren…
No, ovo je drugi put da pokušavam s Ishigurom i jednostavno ne ide. Živcira me njegov način pisanja i ne mogu si pomoći. Ne volim njegove likove. Ne sjedaju mi. Prepatetični su i inertni.
A ova priča mi nikako ne drži vodu ( iako je to izmišljena stvarnost i ne trebam očekivati realizam od nje).
Priču priča sada 32-godišnja Kathy koja nakon godina službe kao njegovatelj kreće u drugi stadij svog života. I prepričava svoja sjećanja.
Uglavnom, Kathy, Ruth i Tommy žive u Hailshamu – nekakvoj vrsti elitnog internata u Engleskoj. I otkad se sjećaju, nikad nisu imali drugi dom. Školuju se i žive unutar zidina Hailshama, naizgled sretni i zadovoljni, no stalno do njih dolaze razne glasine da im njihovi učitelji ne otkrivaju sve. Stalno pričaju o nekakvoj njihovoj svrsi u životu, da zbog toga moraju paziti na sebe, da su posebni – no nitko im ne otkriva o čemu se radi.
Već tu mi ne sjeda to do kraja – Prvo – nikad nisu imali tatu i mamu i to nikome izgleda ne fali, čak ni ne znaju da je to osnova obitelji, iako uče i seksualni odgoj i mnoge druge stvari.
A drugo – iako znaju da je nešto čudno sa cijelim tim sustavom – nitko se previše ne opterećuje.
Kasnije – Kathy i Tommy razmjenjuju informacije o nekim čudnim situacijama, ali na kraju od toga ne ispadne ništa bitno, jer i kad shvate da se u pozadini kotrlja nešto njima nepoznato, ne kopaju dublje i jednostavno se puste. Ok, odgajani su drugačije. Ali nema nekog bunta. Nema propitkivanja. Čudno.
Kad završe školovanje u Hailshamu, presele ih u nekakve domove gdje sreću klince iz drugih, sličnih škola i tamo provedu godinu – dvije – tak – za bezveze. Nikakve svrhe.
Čak ni kad doznaju što se od njih očekuje u daljnjem životu – to prihvaćaju i ne pitaju.
Nije to u ljudskoj prirodi i gotovo.
Neću vam otkriti o čemu se radi jer će možda netko htjeti pročitati, ali iskreno, da nisam išla čitati spojlere, možda ne bi ni ja shvatila jer nema nekog uvoda, samo odjednom počinje pisati o tome što su ta djeca – kao da je to jasno od prve stranice.
Najviše me živcirala Kathy. Njena “najbolja” prijateljica Ruth tu curicu cijelu knjigu iskorištava na sve moguće načine, prijetvorna je i zla – a ova stalno nalazi izgovore za njeno ponašanje. Pa i kad joj u par navrata vrati milo za drago, kasnije osjeća grižnju savjesti i pokušava popraviti nešto za što nije kriva.
U stvari svo troje mi je išlo na živce. I ti razgovori, kao da su svi malo slaboumni. I učiteljice, i sve to nešto tajnovito, a ništa do kraja razrađeno.
Sama ideja mi i nije loša, ali oprostite, mislim da se g. Ishiguro i ja nećemo slagati.
Cijelu knjigu sam imala osjećaj da sam u nekoj epizodi Zone sumraka – sve nešto čudno, na momente i bolesno, ali nitko izgleda nema poriv promijeniti, tražiti odgovore, skrenuti s puta, bilo što. A to ne volim.
Pretpostavljam da sam izgubila i Hailsham. Još uvijek se mogu čuti priče o nekom bivšem učeniku Hailshama koji ga pokušava pronaći, odnosno mjesto gdje se nekoć nalazio.
Kazuo ishiguro – Nikad me ne ostavljaj
Piše da je to dirljiv roman, prožet spoznajom o krhkosti naših života. I da slažem se. Samo se ne slažem da je dirljiv. Meni je samo išlo na živce to sve skupa i ne sviđa mi se. Iako bi se dalo o mnogočemu diskutirati.
Puno mi je tu praznog hoda, neobjašnjenih situacija, inercije, baš neka mučna atmosfera. Nije me uvjerilo.
Ali… Možda nekom drugom prilikom.
Ah, da – pogledala sam i film – to je bilo još i gore jer ni oni odnosi koji su u knjizi prilično jasni, u film nisu nikako preneseni.
Moguće je i da sam ja profulala ceo fudbal. Svejedno mi se ne sviđa. A možda samo imam averziju prema dotičnom gospodinu pa se ni ne trudim.
Kisi
Life&Socks 