Tko živi u mraku, taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu.
Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu?
Iva Kolega – Sjeme tame
Kad sam pročitala Sjeme tame, prije nego sam tipkala recenziju, objavila sam post u kojem sam je nazvala najodvratnijom knjigom koja me ove godine dopala ruku. Još uvijek to mislim.
Ova priča se možda i može svrstati pod nekakav žanr psiho trilera, ali je mnogo više od toga. Na poleđini ćete pročitati da se radi o disfunkcionalnoj peteročlanoj obitelji koja kao obitelj jedva opstaje. Najstarija kći je doslovno pobjegla od kuće u drugu državu. I to čim je završila srednju školu, s djetetom na putu i čovjekom koji joj se učinio kao slamka spasa. Druga, tinejđerica, je zbrisala u drugi grad, u stan u kojem je sama. Najmlađi Luka je još u roditeljskom domu, no to nevino dijete je vidjelo i previše toga što mu tereti mozak.
Iris je kućanica, Saša je glava obitelji i hranitelj. I stvari funkcioniraju upravo onako kako on to želi. Jer ipak je on taj koji je glavni.
Je li to zato što sam izgubljena u vlastitom životu, pa se to samo preslikalo na ovu situaciju? Je li to bio odraz straha da se u životu ne bih snašla sama, bez Saše, da bih se izgubila?
Iva Kolega – Sjeme tame
Kad bi ova obitelj bila samo disfunkcionalna, svi bi mi odahnuli. Međutim, iza privida donekle normalne obitelji, skriva se nešto drugo. To drugo je razlog tome što je jedna kćer u drugoj državi. Ta je barem pobjegla. Ona druga, iako sama u stanu i dalje se bori s istom jezivom pričom koja ju zbunjuje i prestravljuje u isto vrijeme.
A samo je pitanje vremena kad će se ista stvar početi događati i najmanjem među njima.
Najmanji problem tu su slučajevi silovanja po portalima i novinama. I to što Iris zbog suprugove naravi, navika, čestog pijančevanja i ljubavnica misli da bi on mogao biti počinitelj.
Njoj bi bilo mnogo pametnije da malo obrati pažnju na ono što joj se događa pred nosom, na ono što se događa i njoj samoj, samo je toliko ograničena da misli da je to u redu u zamjenu za život koji ima. Koji je u stvari – jadan. Kao i njena šira obitelj.
Knjiga je pisana tako da možete gledati kroz oči svakog sudionika ove priče, kroz 5 glasova, u 5 dana, pričaju priču koju možda ne želite čuti. Ali ipak je tu.
Konačno, pod dojmom vijesti s radija – informacije su iste kao one vezane uz prvo silovanje, osim što druga žrtva ima 32 godine – prisjećam se kako sam gotovo zaboravila da sam svoje silovanje povjerila svećeniku.
Iva Kolega – Sjeme tame
Poznajete li dobro svoju obitelj? Svog partnera, roditelje, djecu? Znate li koliko se faktora mora poklopiti da jedan monstruozan zločin ostane neprimijećen godinama? Što se možda događa iza zatvorenih vrata?
Ovdje nije stvar u reagiranju susjeda ili prolaznika – vi kao autsajder nećete ništa primjetiti.
No, svako zlostavljanje kreće od sitnica. Na koje nitko ne reagira. Na koje vam kažu da se morate priviknuti. Pa kad te sitnice prerastu u veće sitnice, onda ste u fazi kad lažete samima sebi. I opravdavate. I nalazite izgovore. A što kad postanete slijepi kraj zdravih očiju i sami sebi lažete da ne vidite što se događa pod vašim krovom? Kad su svi članovi izmanipulirani do krajnjih granica i nitko s nikim ne razgovara o važnim stvarima? Kad djeca pristaju na sve i svašta jer su im rekli da je to normalno? Što kad veće sitnice prerastu u ono ozbiljno?
Što onda? Što kad više ne možete glumiti da niste znali? Što tad? Kad ćete nešto poduzeti? I tko će biti hrabar i stati svemu napokon na kraj? I zašto?
Prije nego ode u policijskom autu, uputim mu posljednji pogled pun mržnje. Iz pogleda koji mi uzvraća mogu pročitati bijes, i to mi je drago.
Iva Kolega – Sjeme tame
Scene su u najmanju ruku odvratne i jezive i izazivaju mučninu. Sama priča tjera na povraćanje u više no jednoj sceni. Bilo mi je zlo. Htjela sam ozlijediti nekoga. Htjela sam utješiti i spasiti žrtve i reći im da će biti sve u redu ako nešto poduzmu. Iako neće biti. Htjela sam odalamiti po glavi one koji žive u letargiji i nepoduzimanju ničega jer je tako lakše. Htjela sam da se trgnu. A onda sam htjela da ih se odbaci zbog toga jer su ili glupi ili jako glupi.
Svašta sam htjela. Htjela sam vrištati, lupati po zidu, skrenuti pogled. Nisam mogla.
Ali zato mi je ostala zauvijek urezana u pamćenje, iako je možda nikad više neću pročitati. Ne zato jer mislim da je loša, baš naprotiv.
Zato što mislim da više nisam u stanju prolaziti kroz taj užas, to iskorištavanje, to mračno pomanjkanje razuma, psihopatski mozak i tiraniju.
Ali mislim da da bi bilo dobro da ono koji mogu, ovo ipak pročitaju. Iako mislim da bi mogli ostati trajno obilježeni onim što ćete na stranicama ove knjige doživjeti.
No, imate li hrabrosti okrenuti glavu?
Preporučujem, iako možda ne za nedjeljno popodne uz opuštajuću knjigu. Više za onda kad je možete podnijeti.
Kisi.
*************************************************************************************
Iva Kolega
Fokus na hit
Life&Socks 