PRIČA O JEDNOJ OBITELJI – ROSA VENTRELLA

Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije mnogo godina. Njegovo oblo lice, preplanulo od sunca, sjetno i napaćeno. Rijetke brkove boje duhana za žvakanje i usta, koja su se s vremenom i stanjila poput oštrice noža, te mornarsku kapu na glavi. Naslanjao se na pregradu pramca svoje barke, čvrst u namjeri da napokon pokrpa mrežu i otisne se na pučinu. Šutio je. 

Neki put pomislim kakvih sve životnih priča ima. I usput se pitam imamo li uopće pravo cviliti nad nedaćama koje nisu nikakvi ozbiljni problemi jednom kad ih sagledaš onako, s odmakom. 

Jer kad pročitaš nešto poput ovog, malo se zamisliš. Ne, nije ovo tragična priča, barem ne u onom smislu u kojem postoje tragične priče. Ova je jednostavno  – život. 

Život na jugu Italije, u starom Bariju, gdje se točno zna iz koje obitelji potječeš i gdje se točno zna kakav ćeš postati i što jesi samo na temelju toga. Tamo gdje svaka obitelj ima nadimak, prema onome čime se bavi ili što je kome kriva. Crkvenjaci, Beskrvni… Prema tome znaš tko je poželjan u društvu i čijem društvu, a koga treba u širokom krugu izbjegavati jer mu je otac, djed, netko prije milijun godina učinio to i to. 

Iza njih išli su sinovi, Carlo i Michele. Michele mi je namignuo i nasmiješio se čim me vidio. Izgledao mi je malo nespretno u preuskom sivom odijelu koje ga je stezalo u kukovima i ispod vrata. Hinila sam da ne primjećujem, premda sam silno željela otići do njega i pročavrljati. No šesto čulo uvjerilo me da se suzdržim pred tatom jer mu se zacijelo ne bi svidjelo što razgovaram s nekim muškarcem,a pogotovo ne sinom Bekrvnoga. 

Marija de Santis, djevojčica znana i kao Zlo sjeme- nadimak koji joj je nadjenula vlastita baka, pokušava u takvom okruženju pronaći svoje mjesto pod suncem – u obitelji koja je na sve načine disfunkcionalna, ali to se tada nije tako zvalo. 

To što je majka previše popustljiva s jedne strane, a na druge načine nezainteresirana ili ne shvaća vlastitu kćer, to što je otac nesretan i nasilan, što su braća kao nebo i zemlja i to što svatko pokazuje bunt, ali nitko nije na taj način doživljen i svi su prisiljeni živjeti svoje male i velike živote zajedno, poštujući pravila kalupa u koji ih je stavljeno – sve to na kraju dovede do neostvarenih želja, do tragedija i do planova kako će tko na svoj način pobjeći iz toga. 

Tad sam prvi put prekršila pravila. Time se inače bavio Vincenzo  i svima nam zagorčavao život. Da me tata slučajno ulovio, prebio bi me na mrtvo ime, a mama bi plakala cijeli dan. Srećom, nikad nisu doznali. 

Maria je pametna, bistra djevojčica kroz čije oči i pratimo ovu atmosferičnu priču. Ona sanjari o nekom daljem cilju, o životu izvan Barija, o tome da pobjegne negdje gdje neće biti ograničena pravilima te male zajednice koja vidi sve i svakoga. Nema mnogo prijatelja, u nekom trenutku čak nikoga, jer djeca su okrutna i neki put te obilježe samo zato jer to mogu. Družit će se zato s dječakom, Micheleom, iz obitelji koja je već gereracijama neprijatelj njenoj. 

No djeca su djeca i dogodit će im se život. 

Nije da ova priča ima neku temu. Tema joj je upravo ono što je u naslovu – priča o jednoj obitelji, kroz više generacija, kroz snove, nade i strepnje, kroz sreću i tugu i boli i kroz svakodnevne brige, žrtve i strahove. Ispričana kroz Marijine oči, djetinje, pa djevojačke i na kraju odrasle, poklonit će nam čitav svemir boja, okusa i mirisa, ali i osjećaja, misli i snova, svega onoga što čini jednu priču, priču o svemu i o ničemu. 

Sve što nam je prerano oduzeto, dulje će ostati u našem sjećanju. Možda ostane zauvijek.

Ovo je priča bez mnogo akcije, ali ipak vrvi od događaja, onih malih, svakodnevnih, onakvih kakve obično ne primjećujemo ili ih se ne sjećamo – ili pak onih koji nas obilježe za čitav život. Pokušajte se potpuno isključiti kad budete čitali Marijinu priču, pustite neka vas prenese u Bari, osjetite atmosferu, okus, mirise… Upoznajte čitavu paletu živopisnih likova, ali ne inzistirajte na tome da vam se uvuku pod kožu – oni nisu zato tu.  Proživite s Marijom  ono što vam ima reći, vratite se u prošlost i promatrajte njene roditelje na početku braka, pokušajte pojmiti kako su postali ono što jesu. Poslušajte što ima za reći baka, popričajte sa susjedima, proživite događaje. 

Osjetite Marijinu borbu protiv okvira u koji bi se trebala uklopiti, protiv te male sredine u kojoj svatko svakoga zna i gdje se očekuje da ti život krene u određenom smjeru samo zato jer tako treba. 

Ne smijemo plakati zbog onoga što smo izgubile, Maria. Moramo biti sretne zbog onoga što smo imale. 

Nije ovo knjiga koja će vas nakon lude vožnje, umorne i iscrpljene, ali zadovoljne i zadihane izbaciti iz vagona i ostaviti da se odmarate – ovo je polagana šetnja, ponekad i neugodna, ali pitka i posve živa. 

Iz svega što ćete doznati o likovima u ovoj priči, nećete imati mnogo toga za reći, a opet doznat ćete mnoštvo stvari. Tko zna hoće li vam ostati u sjećanju riječi. Ali definitivno će vam ostati okus. Osjećaj. Sparina. Tuga. Osjećaj nemoći u tradicionalnim sredinama, jaz između imućnih i siromašnih, njihove prepirke, bunt, prkos i inat. 

Prepustite se, i bit će ovo jedno divno putovanje, taman za tmurno popodne uz kavu. ❤

Kisi 🙂 

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

SVEKRVA – SALLY HEPWORTH

” Ja sam, s druge strane, uvijek željela da mojoj djeci bude teško. Prave, poštene teškoće. Dovoljno veliki izazovi učinit će ih sućutnima i mudrima.”

Mislila sam da imam u rukama krimić kad sam uzela u ruke Svekrvu. I priznajem da me privukla baš zato jer mi je mirisala na humor. Mislim, zove se Svekrva. Još je i snaha u igri, naravno.

Bila sam u RH na par dana u vrijeme kad je izašla, pa sam brzo odjurila u knjižaru (doba prije korone) – tad sam imala malu krizu s čitanjem, i trebala sam neki krimić za mozak na pašu.

Hm. Prvo nisam dobila nikakav krimić, iako se vodi istraga o smrti dotične Diane, žene koju su svi više manje obožavali. Osim njene snahe. Okolnosti smrti su u najmanju ruku čudne. I tu prestaje krimić, a počinje kompleksna priča o odnosima u obitelji, o karakterima i namjerama i o tajnama koje ne bi smjele biti tajne.

Da, policija istražuje okolnosti Dianine smrti. Nije jasno je li umrla od vlastite ruke ili nečije tuđe, ali svakako nije umrla prirodnom smrću. Njena snaha je izgleda jedina osoba s kojom Diana, velika humanitarka i inače prema mnogima divna žena – nije našla zajednički jezik. Ili možda nije jedina?

Svekrva vam nosi priču koju bi bilo dobro pročitati.

To me vrati u drugo vrijeme. Krevet s mjesečinom koja struji kroz prozor bez zavjesa. Prasak praćen osjećajem da duboko iznutra nesto puca. Moj dah je oblak u sobi.

Zato što, pisana iz perspektive dviju žena koje se ne razumiju, otvorit će vam vidike. Pokazati da smo često pogrešno shvaćeni. Da se razlike u karakterima često protumače krivo, pa ispadne da je npr to što se ne želite miješati u odluke svoje djece, ali ih prihvaćate – netrpeljivost, oholost ili nekoga ne podnosite, recimo svoju snahu.

Prvotna neslaganja ili bolje reći nerazumijevanje može postati kamen spoticanja ako ljudi ne počnu razgovarati. Vanjska rezerviranost jer ne želite gurati nos u u tuđe stvari može biti shvaćena kao ledena hladnoća i nepristupačnost, lekcije koje možda želite da ljudi shvate – kao oholost, škrtost i nerazumijevanje. A razgovarati se obično počne kad se već dogodi neko sranje.

I tako je Diana naizgled postala omražena osoba svojoj snahi. Sve dok se ne usudimo kopati malo dublje.

Draga, rekla je . Pomoć je najgora stvar koju mogu učiniti za tebe.

Te dvije žene koje su godinama na suprotnim stranama, samo zato što nikad nisu ozbiljno porazgovarale, možda će pronaći zajednički jezik, možda će jedna drugu moći spasiti… A možda je već postalo prekasno.

Čitajući priču o njihovom odnosu i uzimajući u obzir obje strane, shvatit ćete da je za odnos potrebno dvoje. Ali i da tumačenja reakcija drugih ljudi nemaju uvijek puno veze s realnošću. I da cijela obitelj mora raditi na odnosu ako želite da funkcionira bez zamjeranja. No ipak, ponekad je potrebno vrijeme da progledate, da shvatite što se zapravo htjelo postići nekom bivšom okrutnom odlukom…

I da je možda ta odluka bila sve samo ne okrutna. Netko će svoju djecu obasipati svime sto požele i na kraju dobiti razmažena derišta ovisna o tuđoj pomoći… Netko drugi će im uskratiti lagana rješenja i natjerati da odrastu. Trik je u tome da shvatite kad je dosta.

U ovom romanu saznat ćete koliko duboka može biti tuga, kako vas roditeljske odluke ponekad mogu učiniti boljom osobom, iako se cine bezosjećajnima. Ali vas mogu i gurnuti preko ruba. Ponekad možeš pronaći sebe jedino ako se prisiliš krenuti težim putem.

Diana je bila bogata. Sav svoj novac je ostavila dobrotvornoj organizaciji.

Zašto? Okrutnost ili je imala dublji razlog?

Nikad nije bilo neke topline među njom i snahom, ali jednako je tretirala i svoju djecu ako bi zaključila da im je potrebnija lekcija umjesto instant pomoći.

Sto se iz toga izrodilo? Kako je na kraju izgubila život? I što ako je možda, samo možda, Diana samo bila neshvaćena? Što ako nije znala dobro izraziti svoje namjere, a to je dovelo do bespovratne tragedije…. I što bi bilo da je ponekad, ipak, popustila i malo im svima olakšala? Što bi bilo da je znala ocijeniti kad treba stati?

Tko smo nakon što umremo? Pitam se. To je dobro pitanje za razmišljanje. Većina ljudi nema odmah odgovor. Mršte se, razmišljaju o tome na minutu. Možda čak i prespavaju. Tada odgovori počnu stizati.

Što ako? Mnogo je u životu tih “Što ako”. I na kraju nam se obično obiju o glavu. Ali i to je valjda, životna lekcija.

Pročitajte Svekrvu. Nije samo još jedan krimić, priča je to iz koje možemo ponešto i naučiti 🙂

Kisi

***********************************************************************************

Sally Hepworth

Svekrva

Fokus na hit

Preveo – Stjepan Balent

THE MISSING OF CLAIRDELUNE – CHRISTELLE DABOS

In the beginning, we were as one.

But God felt we could’t satisfy him like that, so God set about dividing us. God had great fun with us, then God tired of us and forgot us. God could be cruel in his indifference, he horrified me. God knew how to show his gentle side, too, and I loved him as I’ve loved no one else.

Drugi dio serijala The Mirror visitor jednako je uzbudljiv kao i The Winter’s promise. Najozbiljnije, stvarno nisam dugo čitala ovakvo štivo i nadam se da i posljednja dva nastavka ovako napeta. Uživam u ovom serijalu, adrenalina ne nedostaje, a ni fantasy elemanata. Još k tome dodajte čitavu plejadu likova od kojih ne znam koji je upečatljiviji i vjerujte mi, pustolovina i zabava su zagarantirane.

Autoričina mašta me doista iznenađuje i oduševljava svakom stranicom i drži u napetosti svakom rečenicom, a ako i treći dio – The Memory of Babel koji na engleskom izlazi u rujnu 2020 bude i dalje ovako dobar – kupujem cijeli serijal.

Just tell me what you’re really thinking,” Ophelia said, impatiently. “Let’s get it over and done with.”
“What you did, earlier, on that rostrum,” said Thorn, his voice leaden. “It was brave”

Ophelija je jos uvijek na Polu. Pokušava ostati živom, biti od koristi i dokučiti svoju stvarnu ulogu u zamršenoj političkoj mreži dvorskih intriga, tajni i opasnih namjera. I klanova koji samo što ne istrijebe jedan drugog u potrazi moći i položajima. No, ovaj put ima posla s Faroukom – obiteljskim duhom Pola i njegovim nepredvidljivim reakcijama. Povrh svega, Farouk zaboravlja. Ne sjeća se ničega vec nakon par sati. Sve zapisuje, a ima i posebnu osobu koja mu služi za sjećanja i prisjećanja. Zato mu se Berenilde, a i Ophelija moraju često pojavljivati pred očima, ili riskiraju zaborav, nemilost i protjerivanje s dvora, a možda i ljutnju i smrt. A tu je i knjiga.

I don’t know what worries me the most,” thought Ophelia. “That I might never grow accustomed to it, or that, on the contrary, I end up getting used to it.”

Knjiga koju je Thorn stavio sebi u zadatak pročitati jednom kad od Ophelije dobije njezin dar čitanja. No, to možda neće bas ići tako lako… Nije to knjiga kojoj treba odgonetnuti jezik, iako je on drevan i nerazumljiv, Ophelia treba pročitati njenu povijest. Ona je Čitač prošlosti u stvarima, neživim predmetima, međutim čitanjem stvari doznaje informacije o ljudima koji su ih doticali, posjedovali ili poklanjali.

A tu su i misteriozni nestanci ljudi koji naizgled nisu ničim povezani i nigdje ih se ne može naći. Osim što svi primaju prijeteća pisma – uključujući i Opheliju. Što bi značilo da je iz nekog razloga i ona sama u opasnosti. Ali zašto?

Me, I was young and stupid, continued her great-uncle, still looking deep within himself. It made me dream, all that! I didn’t see the war, I saw the human adventure.

Uz to sve, s Anime stize Ophelijina obitelj koja ne smije saznati pravo stanje stvari. Farouk Opheliju prvo zaposli kao ripovjedačicu priča, a onda, kad ga iz nekog razloga to ne zadovolji, morat će istražiti misteriozne nestanke. Thornove namjere nisu uvijek sasvim jasne.

Faroukova sjecanja i knjiga koju treba pročitati ga sve jače pritisću… Jer sjeća se Boga, svoje braće i sestara, djelića djetinjstva, knjige koju nikad nije želio. No, tko je Bog? Ili što je? što su obiteljski duhovi zaštitnici? Kakva im je priroda, kakva narav i kakva im je stvarna uloga?

Gdje se zapravo krije opasnost? I kakva je ono knjiga?

I Ophelija i svi njoj dragi ljudi morat će paziti na svaki korak i budno pratiti svaki mig. Pole je opasno mjesto. pogotovo jer svi djeluju u vlastitom interesu, a nitko ne zna što su sve spremni učiniti za vlastiti probitak… Ni tko je zapravo na čijoj strani i u kojoj ulozi.

A uz sve komplikacije, Ophelija će shvatiti i još nešto, nešto što joj na početku nije bilo ni na kraj pameti kao moguća opcija. Nešto o njoj samoj.

Neki likovi će vam se otkriti u ovom nastavku, no neki će i dalje ostati enigma. Uz radnju koja je brza i dinamicna, morat ćete pratiti nekoliko likova i povezivati njihove priče. Darove koje imaju neće svatko iskoristiti kako treba, a ponekad taj dar može biti i oduzet…

Što se krije u pozadini, kakva se igra igra iza kulisa i kako će se Ophelija izvući iz svega? Sto je Thorn zapravo dobio vjenčanjem i kako će to iskoristiti? Što je dobio roditeljskim naslijeđem? Kakve sve darove posjeduju djeca Duhova zaštitnika i koliko su moćni? U što će se pretvoriti Ophelia? Tko je Bog?

it’s coming back to me – God was punished. On that day, I understood that God wasn’t all-powerfull. Since then, I’ve never seen him again.

O serijalu The Mirror visitor možete naći više ovdje:

http://www.themirrorvisitor.com/#books

A dok netko ne prevede serijal na hrvatski, oni koji mogu nek čitaju na engleskom – ovo je štivo koje pleše između žanrova – ima tu trilera i krimića i drame, sve u originalnom fantasy svijetu koji mi oduzima dah. No, sve se divno isprepliće i stvarno se čita u dahu.

Još nitko ne spašava svijet – više manje samo svoje dupe, ali vidjet ćemo 🙂

Jedva čekam dalje.

Preporuka.

Kisi ❤

******************************************************************************

Cgristelel Dabos – The Mirror Visitor

The Missing of Clairdelune

MUZA KOŠMARA – LAINI TAYLOR

Amezrou (amezru) imenica

Kada se nešto silno dragocjeno, odavno izgubljeno i neprežaljeno pronađe i povrati, usprkos svim očekivanjima.

*********

Ne. Čvrsto je sklopila oči. to nije ona. To je njezino tijelo. Ona je ovdje. Ona je ostala. Ponovno je otvorila oči. Nije to mogla pojmiti. Bila je ovdje i ondje, nemrtva i neživa, klečala je pokraj same sebe u cvijeću.

WOW. Nestrpljivo sam čekala nastavak Sanjara, u međuvremenu se naslušala raznih dojmova i na kraju – ne samo da me nije razočarala nego me i oduševila.

Laini je stvorila svjetove i u ostalim romanima koje suptilno povezuje, ali svoju priču vodi i dalje u ovom koji trenutno čitate.

Nadam se da ste pročitali Sanjara Strangea. Pa onda, ako jeste – sad već znate što je on, no ne i tko je. To ćete tek saznati. A u Muzi košmara ulozi su mnogo veći.

I neki likovi neće ispasti baš onako kako ste mislili u prvi mah, niti su njihova djela jednodimenzionalna.

Vidjet ćete Minyu nekim novim očima jednom kad spadnu maske. Razumjet ćete ono što je na površini i dobiti mnogo dublji smisao kad zagrebete ispod nje. Vidjet ćete dijete ispod sadističke vanjštine zlobnog tiranina, i otkriti njene stvarne motive, a možda se na kraju iznenaditi.

Ostatak ekipe također krije tajne, neki zato što se ne znaju nositi s istinom o sebi, neki zato što se ne sjećaju dovoljno jasno vlastite prošlosti. Neki zato što se polagano počinju mijenjati i shvaćati da nikad nisu gledali širu sliku.

Astral

pridjev: od zvijezda, povezan s njima ili dolazi od njih.

imenica: rijedak mezartimski dar; onaj čija duša ili svijest mogu napustiti tijelo i putovati neovisno o njemu.

Porijeklo Mezartima, citadele i cijelog zastrašujućeg serafina bit će vam mnogo jasnije kako priča bude odmicala, a objasnit će vam se i jedna druga strana priče, i jedna nova osoba će vam ispričati što se događalo iza kulisa i prije nego je gradu Plaču oduzeto ime i sakrilo mu se sunce.

Razumjet ćete i Bogoubojicu i njegovu vjernu ženu, sagledati stvari iz drugačijih uglova.

Kad se napokon razmotaju slojevi vremena i priča dobije uvide iz više kuteva, kad svi budu mogli doprinijeti cjelini svojim komadićem slagalice, sve će sjesti na svoje mjesto. I dobit ćete sva potrebna objašnjenja.

Ni u ovoj priči ne postoji crno bijelo. Nikad nije ni postojalo. Svi likovi u ovoj knjizi imaju svoje strahove, postupke kojih se srame, neke davne traume i prošlost koja ih progoni. Većina te prošlosti je povezana i svi će se morati suočiti s njom u nekim novim situacijama, sa strahom i strepnjom, ali i tvrdom odlučnošću.

Ni jedno od njih nije znalo baš ništa. No tijela su im znala ono što tijela znaju i željela su što tijela žele.

I na kraju, kad se priča rasplete, kad vam se otkriju svi kotačići i otkrijete tko je kome tko i kako je funkcionirao, kad svi oni otkriju vlastite skrivene priče i shvate gdje im je mjesto, zatvorit ćete knjigu s uzdahom, vjerojatno i osmijehom. I vratiti se objema uskoro još jednom…

Moram reći koliko me oduševljava način na koji Laini Taylor piše – njene riječi jednostavno teku, vode te sa sobom, gotovo kao da ploviš. Da nije proza, njene rečenice bi se lako dale prevesti u pjesmu, dok te, gotovo poetski uvodi u svoj svijet. Postoje priče koje su dobre, ali se ponekad mučim čitajući. Kod Laini je to sve poput rijeke, jednostavno teče, dok kliziš u priču i odjednom se nađeš u njoj.

Može li se mržnja obrnuti?
Može li se osveta zagasiti?

I kad priča završi, sad ne znam je li to dobro ili loše – nema one duboke tuge i osjećaja gubitka zato što je priča završila. Vjerujem da ću još koji put pročitati obje. ( Nakon svih koje već godinama čekaju da ih opet uzmem u ruke 😀 )

No, dok je stajao ondje u srcu citadele, svjedok tom srazu priča u kojima je odigrao važnu ulogu, nije osjećao nikakav sram ni gađenje, već samo ljubav- jednostavnu, čistu neokaljanu ljubav.

Moju preporuku imate.

Kisi ❤

*************************************************************************************

Laini Taylor

Muza Košmara

Vorto Palabra

Prevela: Jelena Pataki

SUŠA – JANE HARPER

Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema nikakve razlike.

Već sam kod Izgubljenog čovjeka ostala ugodno iznenađena pisanjem Jane Harper. Zašto?

Pa… Zazirem u zadnje vrijeme od krimića i trilera, iako sam ih nekad voljela. No ukusi se očito mijenjaju, ali i kvaliteta. (I dalje volim Scarpettu i Agathu Christie, samo mi pašu neke druge stvari.)

Probala sam u zadnjih par godina tu i tamo uzeti neki krimić, ali nije išlo. Ili je bio plitak i proziran, ili su likovi bili plošni ili je bilo neuvjerljivo, ili samo sebi skakalo u želudac…

I onda naiđem na Harper i otkrijem inteligentno napisanu priču. Za Izgubljenog čovjeka, koji je i najnoviji roman Jane Harper – rekli su mi da je i najbolji.

Aaron je tog dana bio sam s Ellie. Bilo je to nešto što je dvoje šesnaestogodišnjaka željelo i čega se plašilo. Neprekidno je brbljao , samom je sebi bio dosadan. A razgovor je postao sve bezvezniji, stalno je upadao u rupe koje je sam kopao. To se nikad prije nije događalo, ali odnedavno se uvuklo između njih kao neka stalna greška.

No međutim, meni Suša nije ništa slabija. Volim kad otkrijem priču koja drži vodu, gdje me ne nerviraju jednodimenzionalni likovi i kad se na kraju uspijem iznenaditi u onom trenutku kad se sve poveže.

Takva mi je bila i Suša.

Australija je izgleda inspiracija ovoj autorici i moram priznati da mi se to kod nje sviđa. Radnja i ovdje započinje od kraja – tragedije od koje se dalje grana priča. Aaron Falk, policijski agent koji zapravo prati trag novca, vraća se u rodni grad na sprovod prijatelju. Koji je navodno pobio vlastitu obitelj i sebe.

Kako bi se pravio da nisu opet u slijepoj ulici , Falk je nazvao Melbourne. Sat kasnije imao je popis svih kamioneta svijetle boje registriranih u Kiewarri one godine kad je umrla Ellie. Bilo ih je 109.

Aaron je namjeravao ostati u gradu samo 2 dana, ali… Obitelj preminulih, ljudi koji su i dalje ostali u gradu i mračna priča iz njihovog djetinjstva ne dozvoljava mu da ode. Osim toga, izgleda da nije sve kako se čini i Aaron možda ovaj put može ispraviti neke stvari i odgovoriti na pitanja koja ga proganjaju iz davnih dana jer čini se da je uzrok njegovog bijega iz Kiewarre i uzrok smrti njegovo prijatelja. Ili ipak nije? Tko je sve upleten i koliko zapravo ništa nije onako kako se čini?

Pustimo Falka da otkrije istinu. Dobit ćete dvije priče i u svakoj postoji krivac za nešto… Jesu li povezane? Kako? Što će Falka goniti da uporno produžava svoj boravak i kopa dok ne otkrije što se krije među mračnim tajnama Kiewarre i što će sve suša izvući na površinu?

I da, virila sam opet u zadnje stranice, ne mogu si pomoći. No prošla sam već debelo polovicu knjigu kad su te zadnje stranice počele imati smisla. I kad sam povezala stvari – nije me spriječilo da pročitam do kraja.

No, vi nemojte viriti ako ne želite znati kraj prije vremena 😀

Ako tata sazna, ubit će me.

I na kraju, stvarno nemam zamjerke. Likovi drže vodu, priča nije prozirna i ako i ima nekih manjkavosti, nisam ih primjećivala.

Ovo mi je idealno za opuštanje. Napeto je, brzo se čita i uvjerljivo.

Pa ako već niste – samo naprijed 🙂

*************************************************************************************

Jane Harper

Suša

Profil

Prevela:

MI PROTIV VAS – FREDRIK BACKMAN

Jeste li kad vidjeli kako grad pada? Naš je pao. Kasnije ćemo prepričavati da je nasilje stiglo u Medvedgrad ovog ljeta, ali to je laž, nasilje je već bilo tu. Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali nešto drugo.

Nije tajna da volim Backmanovo pisanje i svaka priča me dosad osvojila. Primjetila sam i da se ljubitelji njegovih romana nekako podijele u dva tabora – oni kojima su pod kožu ušli Bakica, Ove i Britt, a Medvegrad im se nikako ne sviđa – ili je situacija obrnuta. Ima i onih koji ga nikako ne vole, što je u redu.

Moja malenkost spada u četvrtu skupinu. Ja volim sve njegove romane, iako više naginjem Medvedgradu. Mi protiv vas nimalo ne zaostaje. Zapravo, suprotno.

Svatko je sto različitih stvari, ali obično u očima drugih imamo priliku biti samo jedna od njih.

Zašto? Kao što sam napisala u recenziji za Medvedgrad, ne postoji ta recenzija koja će vam objasniti u dvije rečenice o čemu se tu zapravo radi. I opet, ni ovaj put tu neće uspjeti ni moja.

Ipak, ponovno nema rečenice koju bi iz romana izbacila, ponovno bih kao citate izdvojila cijelu knjigu. I ponovno me potresla i pretresla i natjerala da se pojave suze. A to je malo kojoj priči uspjelo.

Dok su Ove, Baka i Britt zapravo priče koje na kraju imaju twist, koje te natjeraju da onaj čudan početak , o starom mrgudu, o vječitom zabadalu ili o ludoj bakici sagledaš u posve drugom svjetlu, ali nekako polako i nježno, suptilno, usput, kao da namjerno ne želi šokirati – Medvedgrad i Mi protiv vas su napisane potpuno drugačije.

Ne “volimo” mi hokej. Oni što u metropolama sjede u VIP ložama i jedu proklete kokice, ti “vole” hokej. A onda drugi dan vole nešto drugo. Ovo nije metropola.

To su priče koje ne štede nikoga. Priče koje se otkrivaju od početka u svoj svojoj sirovosti, okrutnosti i sadizmu. Ogoljavaju cijeli jedan sustav globalnog funkcioniranja na primjeru malog gradića i udaraju u sridu. Bez štitnika. Bez rukavica.

Natjerat će vas da sami sebi priznate da niste ništa bolji od likova u ovoj priči, jer napokon, sve ima svoju cijenu. Natjerat će vas da drugačijim očima pogledate svijet oko sebe, ali i da na kraju pogledate duboko u sebe.

Natjerat će vas, nakon što vam izbije dah iz pluća i nekoliko puta slomi srce, da se ponovno dignete. Jer je to sve u nama. Jer smo mi svi u njima.

Benji. Amat. Bobo. U svakoj velikoj priči uvijek je pregršt manjih.

Nije ovo priča o hokeju, iako oni koji su ikada pratili taj sport možda imaju malo bolje razumijevanje. Ali najmanje je ovo priča o hokeju.

Ovo je priča o nama. O društvu kakvo poznajemo. O mehanizmima na koji funkcionira. I o tome da će se uvijek, ali baš uvijek naći netko tko će pokušati ispraviti nepravde, netko kome je dovoljno stalo da napravi ispravan potez. Netko tko i sam liječi svoju dušu tako što će pokušati zaliječiti tuđu.

No, ni to ponekad ne garantira sretan ili pravedan kraj.

Rubrici za komentare dogodi se ono što se uvijek događa rubrikama za komentare: nanjuši krv i raspali se.

U Medvedgradu smo se nosili s političkim igrama, zločinima zbog kojih se odabrani imaju pravo izvući, hrabrošću onih koji to nisu namjeravali dopustiti. Neki su ljudi pokušavali balansirati između ispravnog i korisnog. Jedna je djevojka silovana. Zvijezda juniorske ekipe koji je to učinio, mislio je da je nedodirljiv.

Nije bio.

Mi protiv vas je priča o nošenju s posljedicama vlastitih odluka i priča o nošenju s posljedicama tuđih odluka. I o tome što se dogodi kad politika opet pokuša umiješati svoje prste. O tome kako se netko tko je drugačiji lako stigmatizira. O tome kako je kad se usprkos tome, ipak netko zauzme za njega. Jer neke lekcije su naučene.

Radi se o dva mala gradića, o zajedništvu i o razlikama, i tome da su ljudi uvijek ljudi, bez obzira kakve jakne nose. I o tome da su snovi ipak dostižni, uz neke male kompromise i velike napore da se izliječe neke stare rane.

Priča je to o malim ljudima s velikim snovima i onima s velikim srcem, o korupciji i ucjenama, o stvarnom životu u fiktivnoj priči. I o nadi, ljubavi i herojima koji nisu ni znali što mogu. O braći i sestrama, roditeljima i djeci, o brizi i zaštiti i jedinstvu kad je stvarno gadno. Ali i o onoj drugoj strani, kad netko drugi vuče konce, a ti ne možeš reagirati.

U Medvedgradu nema prave jeseni, samo kratki treptaj prije zime. Snijeg nema ni toliko manira da pusti lišću da se raspadne u miru. Tama dolazi brzo, no, ako ništa drugo, ovi su mjeseci puni svjetla: jedan se klub izborio za opstanak.

Mnogo se nijansi isprepleće u Mi protiv vas, i mnogo tema od kojih svaka zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo osobnosti će protutnjati kroz stranice, i nijedna neće biti crno bijela. Neke vam se definitivno neće sviđati, ali sve ćete ih moći razumjeti. Uvijek svaka priča ima dvije strane. I uvijek ćete prvo saznati samo jednu.

No, i ona druga je jednako važna, pa čak i ako zvuči pogrešno.

Možda će jednog dana pronaći riječi da opiše kakav je osjećaj kad si drukčiji. Da je to fizički osjećaj. Izopćenje je oblik umora koji ti se uvuče u kosti. To oni koji koji su poput svih ostalih , koji se priklanjaju normi, većina, nikad neće moći razumjeti.

Postoje knjige koje jednostavno otvaraju dušu i slamaju srca. I ako nikad ne bi mogli reći koliko su divne, jer iz njih progovara sve ono što je ljudsko, a to ljudsko nije uvijek ni nježno ni lijepo ni nevino. Ali je stvarno.

Takva je i Mi protiv vas. Neću prepričavati radnju jer tih suhoparnih par rečenica neće vam ni približno reći ono bitno. A bitno je ono što je u nama. I bitno je prepoznati kad treba učiniti ispravnu stvar.

Želim ti hrabrost
Želim da ti uzavre krv
Da ti srce prejako tuče
Osjećaje koje ne možeš podnijeti
Ljubav koja izmiče kontroli
Strastvene avanture
Nadam se da ćeš naći izlaz
Nadam se da si jedan od onih
Koji žive sretno do kraja života

Kisi ❤

****************************************************************************

Mi protiv vas

Fredrik Backman

Fokus na hit

Prevela: Antonija Magoš

MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7