ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

SVEKRVA – SALLY HEPWORTH

” Ja sam, s druge strane, uvijek željela da mojoj djeci bude teško. Prave, poštene teškoće. Dovoljno veliki izazovi učinit će ih sućutnima i mudrima.”

Mislila sam da imam u rukama krimić kad sam uzela u ruke Svekrvu. I priznajem da me privukla baš zato jer mi je mirisala na humor. Mislim, zove se Svekrva. Još je i snaha u igri, naravno.

Bila sam u RH na par dana u vrijeme kad je izašla, pa sam brzo odjurila u knjižaru (doba prije korone) – tad sam imala malu krizu s čitanjem, i trebala sam neki krimić za mozak na pašu.

Hm. Prvo nisam dobila nikakav krimić, iako se vodi istraga o smrti dotične Diane, žene koju su svi više manje obožavali. Osim njene snahe. Okolnosti smrti su u najmanju ruku čudne. I tu prestaje krimić, a počinje kompleksna priča o odnosima u obitelji, o karakterima i namjerama i o tajnama koje ne bi smjele biti tajne.

Da, policija istražuje okolnosti Dianine smrti. Nije jasno je li umrla od vlastite ruke ili nečije tuđe, ali svakako nije umrla prirodnom smrću. Njena snaha je izgleda jedina osoba s kojom Diana, velika humanitarka i inače prema mnogima divna žena – nije našla zajednički jezik. Ili možda nije jedina?

Svekrva vam nosi priču koju bi bilo dobro pročitati.

To me vrati u drugo vrijeme. Krevet s mjesečinom koja struji kroz prozor bez zavjesa. Prasak praćen osjećajem da duboko iznutra nesto puca. Moj dah je oblak u sobi.

Zato što, pisana iz perspektive dviju žena koje se ne razumiju, otvorit će vam vidike. Pokazati da smo često pogrešno shvaćeni. Da se razlike u karakterima često protumače krivo, pa ispadne da je npr to što se ne želite miješati u odluke svoje djece, ali ih prihvaćate – netrpeljivost, oholost ili nekoga ne podnosite, recimo svoju snahu.

Prvotna neslaganja ili bolje reći nerazumijevanje može postati kamen spoticanja ako ljudi ne počnu razgovarati. Vanjska rezerviranost jer ne želite gurati nos u u tuđe stvari može biti shvaćena kao ledena hladnoća i nepristupačnost, lekcije koje možda želite da ljudi shvate – kao oholost, škrtost i nerazumijevanje. A razgovarati se obično počne kad se već dogodi neko sranje.

I tako je Diana naizgled postala omražena osoba svojoj snahi. Sve dok se ne usudimo kopati malo dublje.

Draga, rekla je . Pomoć je najgora stvar koju mogu učiniti za tebe.

Te dvije žene koje su godinama na suprotnim stranama, samo zato što nikad nisu ozbiljno porazgovarale, možda će pronaći zajednički jezik, možda će jedna drugu moći spasiti… A možda je već postalo prekasno.

Čitajući priču o njihovom odnosu i uzimajući u obzir obje strane, shvatit ćete da je za odnos potrebno dvoje. Ali i da tumačenja reakcija drugih ljudi nemaju uvijek puno veze s realnošću. I da cijela obitelj mora raditi na odnosu ako želite da funkcionira bez zamjeranja. No ipak, ponekad je potrebno vrijeme da progledate, da shvatite što se zapravo htjelo postići nekom bivšom okrutnom odlukom…

I da je možda ta odluka bila sve samo ne okrutna. Netko će svoju djecu obasipati svime sto požele i na kraju dobiti razmažena derišta ovisna o tuđoj pomoći… Netko drugi će im uskratiti lagana rješenja i natjerati da odrastu. Trik je u tome da shvatite kad je dosta.

U ovom romanu saznat ćete koliko duboka može biti tuga, kako vas roditeljske odluke ponekad mogu učiniti boljom osobom, iako se cine bezosjećajnima. Ali vas mogu i gurnuti preko ruba. Ponekad možeš pronaći sebe jedino ako se prisiliš krenuti težim putem.

Diana je bila bogata. Sav svoj novac je ostavila dobrotvornoj organizaciji.

Zašto? Okrutnost ili je imala dublji razlog?

Nikad nije bilo neke topline među njom i snahom, ali jednako je tretirala i svoju djecu ako bi zaključila da im je potrebnija lekcija umjesto instant pomoći.

Sto se iz toga izrodilo? Kako je na kraju izgubila život? I što ako je možda, samo možda, Diana samo bila neshvaćena? Što ako nije znala dobro izraziti svoje namjere, a to je dovelo do bespovratne tragedije…. I što bi bilo da je ponekad, ipak, popustila i malo im svima olakšala? Što bi bilo da je znala ocijeniti kad treba stati?

Tko smo nakon što umremo? Pitam se. To je dobro pitanje za razmišljanje. Većina ljudi nema odmah odgovor. Mršte se, razmišljaju o tome na minutu. Možda čak i prespavaju. Tada odgovori počnu stizati.

Što ako? Mnogo je u životu tih “Što ako”. I na kraju nam se obično obiju o glavu. Ali i to je valjda, životna lekcija.

Pročitajte Svekrvu. Nije samo još jedan krimić, priča je to iz koje možemo ponešto i naučiti 🙂

Kisi

***********************************************************************************

Sally Hepworth

Svekrva

Fokus na hit

Preveo – Stjepan Balent

THE MISSING OF CLAIRDELUNE – CHRISTELLE DABOS

In the beginning, we were as one.

But God felt we could’t satisfy him like that, so God set about dividing us. God had great fun with us, then God tired of us and forgot us. God could be cruel in his indifference, he horrified me. God knew how to show his gentle side, too, and I loved him as I’ve loved no one else.

Drugi dio serijala The Mirror visitor jednako je uzbudljiv kao i The Winter’s promise. Najozbiljnije, stvarno nisam dugo čitala ovakvo štivo i nadam se da i posljednja dva nastavka ovako napeta. Uživam u ovom serijalu, adrenalina ne nedostaje, a ni fantasy elemanata. Još k tome dodajte čitavu plejadu likova od kojih ne znam koji je upečatljiviji i vjerujte mi, pustolovina i zabava su zagarantirane.

Autoričina mašta me doista iznenađuje i oduševljava svakom stranicom i drži u napetosti svakom rečenicom, a ako i treći dio – The Memory of Babel koji na engleskom izlazi u rujnu 2020 bude i dalje ovako dobar – kupujem cijeli serijal.

Just tell me what you’re really thinking,” Ophelia said, impatiently. “Let’s get it over and done with.”
“What you did, earlier, on that rostrum,” said Thorn, his voice leaden. “It was brave”

Ophelija je jos uvijek na Polu. Pokušava ostati živom, biti od koristi i dokučiti svoju stvarnu ulogu u zamršenoj političkoj mreži dvorskih intriga, tajni i opasnih namjera. I klanova koji samo što ne istrijebe jedan drugog u potrazi moći i položajima. No, ovaj put ima posla s Faroukom – obiteljskim duhom Pola i njegovim nepredvidljivim reakcijama. Povrh svega, Farouk zaboravlja. Ne sjeća se ničega vec nakon par sati. Sve zapisuje, a ima i posebnu osobu koja mu služi za sjećanja i prisjećanja. Zato mu se Berenilde, a i Ophelija moraju često pojavljivati pred očima, ili riskiraju zaborav, nemilost i protjerivanje s dvora, a možda i ljutnju i smrt. A tu je i knjiga.

I don’t know what worries me the most,” thought Ophelia. “That I might never grow accustomed to it, or that, on the contrary, I end up getting used to it.”

Knjiga koju je Thorn stavio sebi u zadatak pročitati jednom kad od Ophelije dobije njezin dar čitanja. No, to možda neće bas ići tako lako… Nije to knjiga kojoj treba odgonetnuti jezik, iako je on drevan i nerazumljiv, Ophelia treba pročitati njenu povijest. Ona je Čitač prošlosti u stvarima, neživim predmetima, međutim čitanjem stvari doznaje informacije o ljudima koji su ih doticali, posjedovali ili poklanjali.

A tu su i misteriozni nestanci ljudi koji naizgled nisu ničim povezani i nigdje ih se ne može naći. Osim što svi primaju prijeteća pisma – uključujući i Opheliju. Što bi značilo da je iz nekog razloga i ona sama u opasnosti. Ali zašto?

Me, I was young and stupid, continued her great-uncle, still looking deep within himself. It made me dream, all that! I didn’t see the war, I saw the human adventure.

Uz to sve, s Anime stize Ophelijina obitelj koja ne smije saznati pravo stanje stvari. Farouk Opheliju prvo zaposli kao ripovjedačicu priča, a onda, kad ga iz nekog razloga to ne zadovolji, morat će istražiti misteriozne nestanke. Thornove namjere nisu uvijek sasvim jasne.

Faroukova sjecanja i knjiga koju treba pročitati ga sve jače pritisću… Jer sjeća se Boga, svoje braće i sestara, djelića djetinjstva, knjige koju nikad nije želio. No, tko je Bog? Ili što je? što su obiteljski duhovi zaštitnici? Kakva im je priroda, kakva narav i kakva im je stvarna uloga?

Gdje se zapravo krije opasnost? I kakva je ono knjiga?

I Ophelija i svi njoj dragi ljudi morat će paziti na svaki korak i budno pratiti svaki mig. Pole je opasno mjesto. pogotovo jer svi djeluju u vlastitom interesu, a nitko ne zna što su sve spremni učiniti za vlastiti probitak… Ni tko je zapravo na čijoj strani i u kojoj ulozi.

A uz sve komplikacije, Ophelija će shvatiti i još nešto, nešto što joj na početku nije bilo ni na kraj pameti kao moguća opcija. Nešto o njoj samoj.

Neki likovi će vam se otkriti u ovom nastavku, no neki će i dalje ostati enigma. Uz radnju koja je brza i dinamicna, morat ćete pratiti nekoliko likova i povezivati njihove priče. Darove koje imaju neće svatko iskoristiti kako treba, a ponekad taj dar može biti i oduzet…

Što se krije u pozadini, kakva se igra igra iza kulisa i kako će se Ophelija izvući iz svega? Sto je Thorn zapravo dobio vjenčanjem i kako će to iskoristiti? Što je dobio roditeljskim naslijeđem? Kakve sve darove posjeduju djeca Duhova zaštitnika i koliko su moćni? U što će se pretvoriti Ophelia? Tko je Bog?

it’s coming back to me – God was punished. On that day, I understood that God wasn’t all-powerfull. Since then, I’ve never seen him again.

O serijalu The Mirror visitor možete naći više ovdje:

http://www.themirrorvisitor.com/#books

A dok netko ne prevede serijal na hrvatski, oni koji mogu nek čitaju na engleskom – ovo je štivo koje pleše između žanrova – ima tu trilera i krimića i drame, sve u originalnom fantasy svijetu koji mi oduzima dah. No, sve se divno isprepliće i stvarno se čita u dahu.

Još nitko ne spašava svijet – više manje samo svoje dupe, ali vidjet ćemo 🙂

Jedva čekam dalje.

Preporuka.

Kisi ❤

******************************************************************************

Cgristelel Dabos – The Mirror Visitor

The Missing of Clairdelune

MUZA KOŠMARA – LAINI TAYLOR

Amezrou (amezru) imenica

Kada se nešto silno dragocjeno, odavno izgubljeno i neprežaljeno pronađe i povrati, usprkos svim očekivanjima.

*********

Ne. Čvrsto je sklopila oči. to nije ona. To je njezino tijelo. Ona je ovdje. Ona je ostala. Ponovno je otvorila oči. Nije to mogla pojmiti. Bila je ovdje i ondje, nemrtva i neživa, klečala je pokraj same sebe u cvijeću.

WOW. Nestrpljivo sam čekala nastavak Sanjara, u međuvremenu se naslušala raznih dojmova i na kraju – ne samo da me nije razočarala nego me i oduševila.

Laini je stvorila svjetove i u ostalim romanima koje suptilno povezuje, ali svoju priču vodi i dalje u ovom koji trenutno čitate.

Nadam se da ste pročitali Sanjara Strangea. Pa onda, ako jeste – sad već znate što je on, no ne i tko je. To ćete tek saznati. A u Muzi košmara ulozi su mnogo veći.

I neki likovi neće ispasti baš onako kako ste mislili u prvi mah, niti su njihova djela jednodimenzionalna.

Vidjet ćete Minyu nekim novim očima jednom kad spadnu maske. Razumjet ćete ono što je na površini i dobiti mnogo dublji smisao kad zagrebete ispod nje. Vidjet ćete dijete ispod sadističke vanjštine zlobnog tiranina, i otkriti njene stvarne motive, a možda se na kraju iznenaditi.

Ostatak ekipe također krije tajne, neki zato što se ne znaju nositi s istinom o sebi, neki zato što se ne sjećaju dovoljno jasno vlastite prošlosti. Neki zato što se polagano počinju mijenjati i shvaćati da nikad nisu gledali širu sliku.

Astral

pridjev: od zvijezda, povezan s njima ili dolazi od njih.

imenica: rijedak mezartimski dar; onaj čija duša ili svijest mogu napustiti tijelo i putovati neovisno o njemu.

Porijeklo Mezartima, citadele i cijelog zastrašujućeg serafina bit će vam mnogo jasnije kako priča bude odmicala, a objasnit će vam se i jedna druga strana priče, i jedna nova osoba će vam ispričati što se događalo iza kulisa i prije nego je gradu Plaču oduzeto ime i sakrilo mu se sunce.

Razumjet ćete i Bogoubojicu i njegovu vjernu ženu, sagledati stvari iz drugačijih uglova.

Kad se napokon razmotaju slojevi vremena i priča dobije uvide iz više kuteva, kad svi budu mogli doprinijeti cjelini svojim komadićem slagalice, sve će sjesti na svoje mjesto. I dobit ćete sva potrebna objašnjenja.

Ni u ovoj priči ne postoji crno bijelo. Nikad nije ni postojalo. Svi likovi u ovoj knjizi imaju svoje strahove, postupke kojih se srame, neke davne traume i prošlost koja ih progoni. Većina te prošlosti je povezana i svi će se morati suočiti s njom u nekim novim situacijama, sa strahom i strepnjom, ali i tvrdom odlučnošću.

Ni jedno od njih nije znalo baš ništa. No tijela su im znala ono što tijela znaju i željela su što tijela žele.

I na kraju, kad se priča rasplete, kad vam se otkriju svi kotačići i otkrijete tko je kome tko i kako je funkcionirao, kad svi oni otkriju vlastite skrivene priče i shvate gdje im je mjesto, zatvorit ćete knjigu s uzdahom, vjerojatno i osmijehom. I vratiti se objema uskoro još jednom…

Moram reći koliko me oduševljava način na koji Laini Taylor piše – njene riječi jednostavno teku, vode te sa sobom, gotovo kao da ploviš. Da nije proza, njene rečenice bi se lako dale prevesti u pjesmu, dok te, gotovo poetski uvodi u svoj svijet. Postoje priče koje su dobre, ali se ponekad mučim čitajući. Kod Laini je to sve poput rijeke, jednostavno teče, dok kliziš u priču i odjednom se nađeš u njoj.

Može li se mržnja obrnuti?
Može li se osveta zagasiti?

I kad priča završi, sad ne znam je li to dobro ili loše – nema one duboke tuge i osjećaja gubitka zato što je priča završila. Vjerujem da ću još koji put pročitati obje. ( Nakon svih koje već godinama čekaju da ih opet uzmem u ruke 😀 )

No, dok je stajao ondje u srcu citadele, svjedok tom srazu priča u kojima je odigrao važnu ulogu, nije osjećao nikakav sram ni gađenje, već samo ljubav- jednostavnu, čistu neokaljanu ljubav.

Moju preporuku imate.

Kisi ❤

*************************************************************************************

Laini Taylor

Muza Košmara

Vorto Palabra

Prevela: Jelena Pataki

SUŠA – JANE HARPER

Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema nikakve razlike.

Već sam kod Izgubljenog čovjeka ostala ugodno iznenađena pisanjem Jane Harper. Zašto?

Pa… Zazirem u zadnje vrijeme od krimića i trilera, iako sam ih nekad voljela. No ukusi se očito mijenjaju, ali i kvaliteta. (I dalje volim Scarpettu i Agathu Christie, samo mi pašu neke druge stvari.)

Probala sam u zadnjih par godina tu i tamo uzeti neki krimić, ali nije išlo. Ili je bio plitak i proziran, ili su likovi bili plošni ili je bilo neuvjerljivo, ili samo sebi skakalo u želudac…

I onda naiđem na Harper i otkrijem inteligentno napisanu priču. Za Izgubljenog čovjeka, koji je i najnoviji roman Jane Harper – rekli su mi da je i najbolji.

Aaron je tog dana bio sam s Ellie. Bilo je to nešto što je dvoje šesnaestogodišnjaka željelo i čega se plašilo. Neprekidno je brbljao , samom je sebi bio dosadan. A razgovor je postao sve bezvezniji, stalno je upadao u rupe koje je sam kopao. To se nikad prije nije događalo, ali odnedavno se uvuklo između njih kao neka stalna greška.

No međutim, meni Suša nije ništa slabija. Volim kad otkrijem priču koja drži vodu, gdje me ne nerviraju jednodimenzionalni likovi i kad se na kraju uspijem iznenaditi u onom trenutku kad se sve poveže.

Takva mi je bila i Suša.

Australija je izgleda inspiracija ovoj autorici i moram priznati da mi se to kod nje sviđa. Radnja i ovdje započinje od kraja – tragedije od koje se dalje grana priča. Aaron Falk, policijski agent koji zapravo prati trag novca, vraća se u rodni grad na sprovod prijatelju. Koji je navodno pobio vlastitu obitelj i sebe.

Kako bi se pravio da nisu opet u slijepoj ulici , Falk je nazvao Melbourne. Sat kasnije imao je popis svih kamioneta svijetle boje registriranih u Kiewarri one godine kad je umrla Ellie. Bilo ih je 109.

Aaron je namjeravao ostati u gradu samo 2 dana, ali… Obitelj preminulih, ljudi koji su i dalje ostali u gradu i mračna priča iz njihovog djetinjstva ne dozvoljava mu da ode. Osim toga, izgleda da nije sve kako se čini i Aaron možda ovaj put može ispraviti neke stvari i odgovoriti na pitanja koja ga proganjaju iz davnih dana jer čini se da je uzrok njegovog bijega iz Kiewarre i uzrok smrti njegovo prijatelja. Ili ipak nije? Tko je sve upleten i koliko zapravo ništa nije onako kako se čini?

Pustimo Falka da otkrije istinu. Dobit ćete dvije priče i u svakoj postoji krivac za nešto… Jesu li povezane? Kako? Što će Falka goniti da uporno produžava svoj boravak i kopa dok ne otkrije što se krije među mračnim tajnama Kiewarre i što će sve suša izvući na površinu?

I da, virila sam opet u zadnje stranice, ne mogu si pomoći. No prošla sam već debelo polovicu knjigu kad su te zadnje stranice počele imati smisla. I kad sam povezala stvari – nije me spriječilo da pročitam do kraja.

No, vi nemojte viriti ako ne želite znati kraj prije vremena 😀

Ako tata sazna, ubit će me.

I na kraju, stvarno nemam zamjerke. Likovi drže vodu, priča nije prozirna i ako i ima nekih manjkavosti, nisam ih primjećivala.

Ovo mi je idealno za opuštanje. Napeto je, brzo se čita i uvjerljivo.

Pa ako već niste – samo naprijed 🙂

*************************************************************************************

Jane Harper

Suša

Profil

Prevela:

MI PROTIV VAS – FREDRIK BACKMAN

Jeste li kad vidjeli kako grad pada? Naš je pao. Kasnije ćemo prepričavati da je nasilje stiglo u Medvedgrad ovog ljeta, ali to je laž, nasilje je već bilo tu. Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali nešto drugo.

Nije tajna da volim Backmanovo pisanje i svaka priča me dosad osvojila. Primjetila sam i da se ljubitelji njegovih romana nekako podijele u dva tabora – oni kojima su pod kožu ušli Bakica, Ove i Britt, a Medvegrad im se nikako ne sviđa – ili je situacija obrnuta. Ima i onih koji ga nikako ne vole, što je u redu.

Moja malenkost spada u četvrtu skupinu. Ja volim sve njegove romane, iako više naginjem Medvedgradu. Mi protiv vas nimalo ne zaostaje. Zapravo, suprotno.

Svatko je sto različitih stvari, ali obično u očima drugih imamo priliku biti samo jedna od njih.

Zašto? Kao što sam napisala u recenziji za Medvedgrad, ne postoji ta recenzija koja će vam objasniti u dvije rečenice o čemu se tu zapravo radi. I opet, ni ovaj put tu neće uspjeti ni moja.

Ipak, ponovno nema rečenice koju bi iz romana izbacila, ponovno bih kao citate izdvojila cijelu knjigu. I ponovno me potresla i pretresla i natjerala da se pojave suze. A to je malo kojoj priči uspjelo.

Dok su Ove, Baka i Britt zapravo priče koje na kraju imaju twist, koje te natjeraju da onaj čudan početak , o starom mrgudu, o vječitom zabadalu ili o ludoj bakici sagledaš u posve drugom svjetlu, ali nekako polako i nježno, suptilno, usput, kao da namjerno ne želi šokirati – Medvedgrad i Mi protiv vas su napisane potpuno drugačije.

Ne “volimo” mi hokej. Oni što u metropolama sjede u VIP ložama i jedu proklete kokice, ti “vole” hokej. A onda drugi dan vole nešto drugo. Ovo nije metropola.

To su priče koje ne štede nikoga. Priče koje se otkrivaju od početka u svoj svojoj sirovosti, okrutnosti i sadizmu. Ogoljavaju cijeli jedan sustav globalnog funkcioniranja na primjeru malog gradića i udaraju u sridu. Bez štitnika. Bez rukavica.

Natjerat će vas da sami sebi priznate da niste ništa bolji od likova u ovoj priči, jer napokon, sve ima svoju cijenu. Natjerat će vas da drugačijim očima pogledate svijet oko sebe, ali i da na kraju pogledate duboko u sebe.

Natjerat će vas, nakon što vam izbije dah iz pluća i nekoliko puta slomi srce, da se ponovno dignete. Jer je to sve u nama. Jer smo mi svi u njima.

Benji. Amat. Bobo. U svakoj velikoj priči uvijek je pregršt manjih.

Nije ovo priča o hokeju, iako oni koji su ikada pratili taj sport možda imaju malo bolje razumijevanje. Ali najmanje je ovo priča o hokeju.

Ovo je priča o nama. O društvu kakvo poznajemo. O mehanizmima na koji funkcionira. I o tome da će se uvijek, ali baš uvijek naći netko tko će pokušati ispraviti nepravde, netko kome je dovoljno stalo da napravi ispravan potez. Netko tko i sam liječi svoju dušu tako što će pokušati zaliječiti tuđu.

No, ni to ponekad ne garantira sretan ili pravedan kraj.

Rubrici za komentare dogodi se ono što se uvijek događa rubrikama za komentare: nanjuši krv i raspali se.

U Medvedgradu smo se nosili s političkim igrama, zločinima zbog kojih se odabrani imaju pravo izvući, hrabrošću onih koji to nisu namjeravali dopustiti. Neki su ljudi pokušavali balansirati između ispravnog i korisnog. Jedna je djevojka silovana. Zvijezda juniorske ekipe koji je to učinio, mislio je da je nedodirljiv.

Nije bio.

Mi protiv vas je priča o nošenju s posljedicama vlastitih odluka i priča o nošenju s posljedicama tuđih odluka. I o tome što se dogodi kad politika opet pokuša umiješati svoje prste. O tome kako se netko tko je drugačiji lako stigmatizira. O tome kako je kad se usprkos tome, ipak netko zauzme za njega. Jer neke lekcije su naučene.

Radi se o dva mala gradića, o zajedništvu i o razlikama, i tome da su ljudi uvijek ljudi, bez obzira kakve jakne nose. I o tome da su snovi ipak dostižni, uz neke male kompromise i velike napore da se izliječe neke stare rane.

Priča je to o malim ljudima s velikim snovima i onima s velikim srcem, o korupciji i ucjenama, o stvarnom životu u fiktivnoj priči. I o nadi, ljubavi i herojima koji nisu ni znali što mogu. O braći i sestrama, roditeljima i djeci, o brizi i zaštiti i jedinstvu kad je stvarno gadno. Ali i o onoj drugoj strani, kad netko drugi vuče konce, a ti ne možeš reagirati.

U Medvedgradu nema prave jeseni, samo kratki treptaj prije zime. Snijeg nema ni toliko manira da pusti lišću da se raspadne u miru. Tama dolazi brzo, no, ako ništa drugo, ovi su mjeseci puni svjetla: jedan se klub izborio za opstanak.

Mnogo se nijansi isprepleće u Mi protiv vas, i mnogo tema od kojih svaka zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo osobnosti će protutnjati kroz stranice, i nijedna neće biti crno bijela. Neke vam se definitivno neće sviđati, ali sve ćete ih moći razumjeti. Uvijek svaka priča ima dvije strane. I uvijek ćete prvo saznati samo jednu.

No, i ona druga je jednako važna, pa čak i ako zvuči pogrešno.

Možda će jednog dana pronaći riječi da opiše kakav je osjećaj kad si drukčiji. Da je to fizički osjećaj. Izopćenje je oblik umora koji ti se uvuče u kosti. To oni koji koji su poput svih ostalih , koji se priklanjaju normi, većina, nikad neće moći razumjeti.

Postoje knjige koje jednostavno otvaraju dušu i slamaju srca. I ako nikad ne bi mogli reći koliko su divne, jer iz njih progovara sve ono što je ljudsko, a to ljudsko nije uvijek ni nježno ni lijepo ni nevino. Ali je stvarno.

Takva je i Mi protiv vas. Neću prepričavati radnju jer tih suhoparnih par rečenica neće vam ni približno reći ono bitno. A bitno je ono što je u nama. I bitno je prepoznati kad treba učiniti ispravnu stvar.

Želim ti hrabrost
Želim da ti uzavre krv
Da ti srce prejako tuče
Osjećaje koje ne možeš podnijeti
Ljubav koja izmiče kontroli
Strastvene avanture
Nadam se da ćeš naći izlaz
Nadam se da si jedan od onih
Koji žive sretno do kraja života

Kisi ❤

****************************************************************************

Mi protiv vas

Fredrik Backman

Fokus na hit

Prevela: Antonija Magoš

MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7

THE ALICE NETWORK – KATE QUINN

I will not tell you one single solitary fact about my work, my friends, or the woman I was arrested with. But I will tell you this – Rene Bordelon. YOu’re a gullible fool. You’re a terrible lover. And I HATE Baudelaire.

1915. godine, devetnaestogodišnja Eve Gardiner prihvaća ponudu Britanske vojske koja će joj omogućiti da učini nešto više. Za sebe, za svoju zemlju, protiv agresora čiji napadi bijesne diljem Europe – prvi put. Eve Gardiner koja ima govornu manu – muca, ali zato govori nekoliko jezika, posjeduje inteligenciju, domišljatost i čeličnu volju. Eve Gardiner postat će špijun.

He toppled back., sliding to the floor with his ruined hand flung out in surprise. Surprised to the end that there was pain he couldn’t outrun, vengeance he couldn’t escape, consequences he couldn’t evade. Women who could’t be beaten.

Što znači da ona od tog trenutka zapravo ne postoji. Ona je Marguerite Le Francois, iz Rubeaux-a, i traži posao u Lille-u, na sjeveru Francuske, u restoranu čiji vlasnik je Rene Bordelon.

Nitko je više ne štiti. Vlada ne priznaje postojanje špijuna. A krinka je itekako uvjerljiva jer tada nitko nije sumnjao da bi posao špijuna mogla obavljati – žena.

U Lille-u, Marguerite postaje dio mreže Alice Dubois – najvještije špijunske mreže u Francuskoj. Na čelu joj je, naravno -Alice Dubois. Naoko sitna i krhka, Alice već neko vrijeme neopaženo prelazi granice, putuje pred nosom Nijemcima i skuplja podatke.

Kad Eve dobije zadatak da u Reneovom restoranu skuplja informacije na njemačkom i glumi neuku, siromašnu curu koja muca – stvari postanu komplicirane…

1947. godine Amerikanka Charlie St Clair putuje s majkom u London na “dogovor” koji bi trebao riješiti njen “mali problem” Charlie je trudna, ali nije baš sigurna da želi “rješavati” problem. Ona ide preko oceana iz jednog drugog razloga – želi pronaći svoju nestalu sestričnu Rose. Rose je nestala prije nekoliko godina u vihoru drugog svjetskog rata, negdje u Francuskoj. Rose je Charlie voljela kao sestru i očajnički je želi naći iako su velike šanse da više nije među živima. No, Charlie je odlučna. Uvjerena je da je Rose i dalje tu negdje. Ionako je viđa na svakom koraku, u svakoj djevojci, svugdje.

I tako, čim se s majkom uspije smjestiti u hotelu, Charlie će pobjeći u London, sama i odlučna, s bakinom niskom bisera i komadićem papira na kojem je napisano ime jednog francuskog restorana i još jedno ime – ono Evelyn Gardiner.

There are two kinds of flowers when it comes to women, Eve said. >The kind that sit safe in a beautiful vase or the kind that survive any condition… even in evil. Lilli was the latter. Which are you?

I tu počinje priča. Niti je Charlie ono što se na prvi pogled čini, dok se vozi u Englesku i razmišlja o svojoj bebi, niti će kad jednom pokuca na vrata Eve Gardiner – zateći ono što je očekivala.

Eve Gardiner je od prve scene jedan prilično živopisan lik, ali u toj prvoj sceni nemate blagog pojma što se sve krije u toj ženi.

Ono što Charlie zatekne je narogušena, napola pijana luda babuskara koja maše pištoljem i prijeti upucavanjem. Baba koja živi od alkohola i cigareta, mrzi ljude i ne trpi beskičmenjake. Baba koja će do kraja Charliene priče već biti na korak od alkoholne kome i na putu da je izbaci van, ali jedno ime će je zaustaviti na sekundu.

Ime iz njene prošlosti. Ime koje mrzi i proklinje, ime za koje je mislila da ga nikad više neće čuti. Ime iz njenih noćnih mora i krivac za ono što je postala.

Zbog tog imena Eve će pomoći Charlie iz nekih samo njoj znanih razloga. Isprva narogušena i sarkastična sebična baba, Eve će putem ispričati svoju priču. Otkriti neke dobro čuvane tajne i iznijeti na vidjelo razloge zbog kojih se iz nekad perspektivne mlade špijunke, putem prometnula u slomljenu i prošlošću progonjenu karikaturu onoga što je nekad bila.

No, ima u Eve još snage i još prkosa. Ali ponajviše mržnje. Jer sad ima još jedan zadatak koji mora obaviti. I dok Eve priča svoju nevjerojatnu priču, o špijiunskoj mreži, informacijama do kojih je dolazila, o izdaji i vlastitom padu, Charlie, uvjerena da će pronaći Rose – mašta o budućnosti.

No, nije spremna za ono što će putem otkriti. I da će se ta slika budućnosti morati promijeniti. Srećom, Eve Gardiner krije u sebi mnogo više nego što pokazuje.

Ovo je priča o dvije žene, potpuno različite, radvojene godinama i kontinentima, generacijama i karakterom. Ali te dvije žene pronaći će zajednički jezik u istom cilju, jedna iz druge izvlačiti i najbolje i najgore. Kroz dva rata, dvije priče i jedan zajednički nazivnik, povezat će se i shvatiti da cijelo vrijeme putuju istim tračnicama.

Dok jedna traži nestalu rođakinju, druga traga za ostacima svoje prošlosti – i to ne za onim lijepim. I jedna i druga pronaći će ono što traže, no pitanje je, što tad?

Što kad prošlost više ne vodi u budućnost? Što kad stari neprijatelj nije mrtav? Što kad je baš sve naopako i sve treba popraviti? Gdje će pronaći spas?

Jedna u drugoj i svaka u samoj sebi. Dvije žene, dva svijeta, dva života, dva ratna vihora povezana jednim papirićem i jednim imenom.

Priča je to o prijateljstvu i odanosti, i ljubavi i mržnji. O preživljavanju, hvatanju u koštac s vlastitim demonima. O porazima. O pobjedama. Osobnim i profesionalnim. O osveti. o zdravom razumu. O vlastitim odlukama. O mržnji. Okrutnosti. Slobodi. Zarobljeništvu. Hrabrosti. Smrti. Čežnji. O životu. I o tome koliko velika muda treba imati za suočiti se s njim.

I kad budete čitali, obratite pozornost na sve ono što su žene kadre izvesti pred nosom neprijatelja. I nikad ih više nemojte podcijeniti.

Sviđa mi se ovo. Jako. ❤

——‐——-‐———————————————–

Kate Quinn

Aliceina mreža

Znanje

ZIMA ZA VJEŠTICU – KATHERINE ARDEN


Jučer ti je spasila život, sasjekla zlobnog magičara, zapalila Moskvu i nakon toga je spasila, sve u jednoj noći. Zar misliš da će pristati na nestajanje, za cijenu dote – za bilo koju cijenu? Zar ne znaš kakva mi je sestra?

Jako mi je teško napisati recenziju za priču poput ove, jednostavno zato jer se bojim da nisam sposobna pretočiti u riječi sve ono što me prožimalo dok sam putovala magičnim svijetom slavenskog folklora i družila se s čortovima i vješticama, Ponoćnicom, Žar pticom, Bolotnikom, malom Marjom i samim kraljem smrti. U Moskvi i uz Moskvu, u gradu i šumama. U čarobnim predjelima Ponoći i Podneva. Nisam sigurna da uopće mogu pretočiti u slova sve ono što sam osjetila, vidjela, doživjela – i kako sam se zbog toga osjećala.

Zato mi je i trebalo više od mjesec dana da uopće napišem nešto, da vam pokušam dočarati samo dijelić svega što se zbivalo u mojoj glavi i koliko me zapravo ova priča duboko dotakla.

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Nisam sigurna zašto je to tako. Nemaju sve priče i sve pročitane knjige tu moć da me zauvijek vežu za sebe i tjednima ostave pod dojmom, ma koliko dobre bile. Možda zbog davne fascinacije čarobnim bićima i bogatim mitskim svijetom slavenske mitologije, možda zbog Uralskih bajki koje ljubomorno čuvam još od djetinjstva, iako se knjiga već raspada, možda zbog Vasje koja je sve što bih ja htjela biti, zbog toga što to dijelom i jesam, ili zbog neodoljive privlačnosti sraza dvaju naizgled oprečnih svjetova koji ipak pronalaze način koegzistirati jedan uz drugog…

Još sam tu. Još sam svoja. Još sam živa.

Ne znam. Ali znam da me od prve stranice zarobila dok sam raširenih očiju čitala Medvjeda i slavuja, jedva dočekala i progutala Djevojku u tornju i onda cupkala od iščekivanja dok sam naručila Zimu za vješticu. A Zima za vješticu je stajala na polici gotovo godinu dana dok sam se ja borila s željom da doznam što je dalje bilo i strahom od završetka.

Namjerno sam odgađala. Zato jer sam znala, kakva god Zima bila i kako god završila – slomit će mi srce. I znate što – i jest.

Svi mi motrimo. Svi čortovi. Odbila vas je obojicu, Morozka i Medveda, i time postala zasebna sila u vašem velikom ratu. Čortovi ponovno odabiru strane.

Zima mi je priču dovela do vrhunca, držala me u napetosti i divljenju dok sam raširenih očiju i bez daha čitala i promatrala Vasju kako postaje ono što joj je oduvijek bila sudbina, kako otkriva tajnu svog porijekla i povezanost s još nekim članovima kućanstva za koje nije ni znala tko su i što su. Vasju, koja ne odustaje, koja prihvaća ono što joj je dano, ali odbija prihvatiti baš sve što dolazi s tim. Vasju, koja se bori, živi i napreduje pod svojim uvjetima i piše vlastite stranice prihvaćajući svoje nasljeđe, ali stvarajući drugačiju budućnost. Vasju, kojoj je sudbina donijeti ravnotežu.

Uz Medvjeda čortovi pobjesne, pa ojačaju od gnjeva. Ali uz tebe bivamo stvarniji. Sada to shvaćam. Kao i bagnjik.

Zima za vješticu će nam vratiti neke stare neprijatelje, povesti nas u potragu za onim što smo od prvog dana priželjkivali da se dogodi, pronaći će neke nove odgovore i sve zajedno privesti kraju. Uz žive i mrtve, neke priče završene, neke tek započete.

Oplakivat ćete gubitke, srce će vam se slamati zbog ponekih sudbina. Zavoljet ćete Vasju još više, zaljubiti se ponovno u Morozka. Shvatiti Marinu Petrovnu i boriti se uz bok Saši i Dmitriju. Ono u što će se Vasja prometnuti ispunit će vas divljenjem, suzama i možda strahopoštovanjem. I obećavam da ćete plakati na kraju, ali ne od tuge. Od dirnutosti, možda gubitka jer nema više. I od ljubavi.

Nisu joj trebale riječi da ga prizove. Tek milovanje prstima, žega izubijane kože. Sjetio je se dlanovima, kad sviješću već nije. Kroz dodir, lagan preko njenih napola zaraslih rana; kroz stisak, i pogled u očima, sve dok svijeće nisu počele trnuti.

I ne znam, stvarno ne znam kako ćete smoći snage oprostiti se od ovog predivnog svijeta, čarobnih predjela, Ponoćnice, Djeda Griba, Bagnjika i čortova, pa čak i Konstantina i Medvjeda. Jer bez njih, ničeg od ovoga ne bi ni bilo.

Ali ništa vam neću otkriti. Mislim da ste svi zaslužili Zimsku noć, a pogotovo Zimu za vješticu čitati otvorenih usta i u jednom dahu, bez očekivanja i bez predaha.

Čitaj polako, rekli su mi. Ali ne mogu ja to. Zato što Katherine ima sposobnost da te pisanjem zarobi od prvog slova, a Vlad Sever ima sposobnost da rusku bajku američke autorice prevede na njen skoro prirodni jezik, na način koji te opčini i zarobi, koji ti ne daje drugi izbor nego prepustiti se.

Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest.

Neću vam otkriti što se i kome dogodilo u Zimi za vješticu. Tek da je vrijedi pročitati, iako mi je slomila srce samo zato jer je morala završiti. Još uvijek, nakon mjesec i više tugujem za onim prvim dojmom.

A to je do dan danas uspjelo samo g. Tolkienu.

I da – Morozko je sve ono što sam i očekivala da će biti ❤

Preporuka do neba i natrag. Obožavam ovu priču. Iako o njoj nisam rekla ni desetinu onoga što želim, još ne znam kako.

Ljubav je za one koji poznaju žalosti vremena, jer ide ruku pod ruku s gubitkom. Vječnost bi, uz takvo breme, bila muka. A ipak – Prekine se, udahne. Ipak, kako drugačije nazvati ovo, ovu stravu i ovu radost?

Kisi.

****************************************************************************

Katherine Arden

ZIma za vješticu

Zimska noć

Mitopeja