Tag: recenzija

KNJIZARA NA OBALI – JENNY COLGAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

“No, pričajte mi o napadima plača.”

Ljubazna gospođa sjedila je za starim stolom tipičnim za ustanove državnoga zdravstva. Na zidu iza nje plakat je sugerirao složenu skraćenicu koju je potrebno zapamtiti u slučaju da dobijete moždani udar.

Za Zoe život nije lak. Nedostatak novca, briga za sebe i malog dječaka, posao koji ne nosi dovoljno za pristojan život i kompliciran odnos s dječakovim ocem koji se pokazuje kao sve samo ne odgovoran otac, natjerat će je da odjednom odustane od svakodnevne borbe s vjetrenjačama u Londonu i pobjegne škotsko visočje (ne, nema veze s Highlanderima i onim seksićima, možete odahnut). U tom visočju, bogu iza hozentregera, u seocu u kojem jedva da postoji dućan, a kamoli išta modernije – postoji knjižnica na kotačima. Vlasnica tog kombija s knjigama je trudna i trebat će pomoć. A u isto vrijeme obitelj s troje djece u starom dvorcu treba nekoga da se brine za njih. Majku nemaju, a većinom ni oca – stalno je odsutan.

Dvije će nove riječi Zoe ubrzo zapamtiti: sumračje i haar.

Sumračje je bila večernja magla koja se spušta s brda. Haar je bila jutarnja magla koja se diže iz jezera, nerijetko gusta poput sirupa. Često se haar ne bi rasplinuo, nego bi trajao cijeloga dana i spojio se sa sumračjem. Tada bi sav svijet bio od dima od jutra do mraka, koji je krajem kolovoza uvijek kasno padao.

Zoe će dobiti oba posla. No, morat će se suočiti s hrpom problema – klinci su neodgojeni, bezobrazni i prepušteni sami sebi. Nemaju nikakve dobre navike – ni one prehrambene, a ni bilo kakve druge. Njihov otac je potpuno izgubljen slučaj koji se ne snalazi ni sa samim sobom, a kamoli još i djecom. Kuća je na rubu raspadanja, a žena koja se brine za nju i koja se kao brine za djecu između odlaska i dolaska dadilja – je sve samo ne od koristi. Već je 6 dadilja doslovno pobjeglo iz kuće… A to ne sluti na dobro.

Kombi s knjigama je opet priča za sebe. Vlasnica Nina ima svoja pravila, a ljudi su nepovjerljivi, oprezni i vole ono što im je poznato.

No, priroda je lijepa, zrak je čist i mirno je. Mali Hari, Zoen dječačić koji ima problema s govorom, također se nekako uspije uklopiti, a to Zoe daje neku nadu.

Mnogo je toga mogla izgubiti: više nema dom, živjet će u milosti i nemilosti stranca i spremala se preuzeti posao gdje nikoga ne poznaje.

I Zoe odluči ostati. Trebat će vremena i volje da pretvori onu divlju djecu u normalne ljude i dopre do njih, iscijeli ih i pokaže im kako treba izgledati obitelj, još više vremena i volje da njihovom ocu napokon sine što se od njega očekuje, a knjižara bi također s vremenom mogla postati nešto što ima i Zoein pečat.

Ali kao u svakom romanu, i ovdje sad tek počinju problemi…

No u tom trenutku, nakon silnih kilometara i postaja, nakon što se pred njom počela uzdizati cesta, a gradovi i sela prorijedili, nakon što se krajolik promijenio iz uređenih polja na jugu do krševitih brežuljaka i divljine sjevera, i još daljeg sjevera, više ništa nije mogla. Apsolutno ništa. I to ju je na neki način oslobodilo.

Jako mi se svidjela Okus čokolade u Parizu, pa sam brže bolje nabavila i Knjižaru na obali. I pročitala još prošlu jesen, ali s pisanjem baš i nisam bila na ti neko vrijeme. No čak i s odmakom, moj dojam je isti.

Ovo je priča koja me opustila, na trenutke i nasmijala, ponekad sam susosjećala sa Zoe,ponekad se ljutila na nju – ali sam je pročitala opušteno, lagano i brzo. Sve ono sto očekujem od lagane knjige, dobila sam. Ok, Čokolada mi je bila mrvicu bolja, imali su više hrane i šarmantnijeg tipa, ali dobro 🙂

Pisana je jednostavno, lagano, priča se prati bez problema. Nema patetike (a meni je ovo bitno) i opet se temelji više na okolnostima u kojima se našla jedna mlada žena i opcijama koje joj se pružaju da se iz njih isčupa van. Da, ima i neka ljubavna priča u svemu tome, ali ona je više usput. Ne volim kad se cijeli roman bazira na igri mačke i miša između njih dvoje, meni su baš ovakve knjige taman za opuštanje.

Plus su i opisi prirode u škotskom visočju –  i prirode i jezera i svih onih malih nedaća koje vrijeme u takvim predjelima nosi.

Barem u tom trenutku više ništa nije bilo u njezinim rukama. Blago drmusanje autobusa uljuljkalo ju je u san, a Hari je položio glavicu na njena prsa. Bili su sami protiv svijeta, a kad se probudila, pomalo mamurna pošto je prespavala cijeli dan, nije znala gdje je.

Nije ovo neka dubokoumna knjiga, ali nije ni prenaivna. Dijalozi su smisleni, nisu ukočeni ni previše isforsirani, a priča drži vodu. Ne kažem da nema pokoji kliše, ali nisu smetali. Sigurno ću opet posegnuti za Colgan kad mi bude dosta svega, pa i same sebe.

Naletjela sam nekoliko puta i na komentare da prijevod nije baš na nivou – ok, zasmetale su me povremeno neke nespretno složene rečenice, priznajem. Ipak sam ja grammar nazi, čak i kad prelazim preko nekih stvari. Ali nije me smetalo do te mjere da prestanem čitati, a i to se znalo dogoditi. Sve u svemu, zapravo sam uživala. Tada,  kad sam Knjižaru uzela u ruke, taman mi je to i trebalo.

Gđa McGlone izgledala je zastrašujuće, ali to nije bila. Zoe je izgledala mekano poput maslaca, ali to nije bila.


Sad me još jedino zanima kad će nova Colgan u moje ruke 😀

Kisi ❤

ČOVJEK OD KESTENA – SØREN SVEISTRUP

Published on by Life&Books&Socks2 Comments

Crveno i žuto lišće kroz sunčeve zrake lelujavo pada na mokri asfalt koji siječe šumu poput tamne, staklaste rijeke. Kad projuri bijeli policijski automobil, ono se nakratko zakovitla, pa ponovno padne i stopi se s ljepljivim hrpicama uz rub ceste.

Ne čitam krimiće često, većinom me iznerviraju jer im uvijek fali nečeg. Ali Čovjeka od kestena su baš svi hvalili. Naravno da sam ga morala pročitati.

I oduševila sam se. Kompleksnošću radnje, kompleksnošću likova… i činjenicom da je ovaj roman svojevrsna osuda društva koje je u najblažoj varijanti dvolično i licemjerno.

Glas je posvuda u tami. Nježno joj šapuće i ruga joj se – podigne je kad padne i vrti je na vjetru. Laura Kjaer više ne vidi. Ne može čuti šuškanje lišća u krošnjama niti osjetiti hladnu travu pod stopalima. Ostao je samo glas koji i dalje šapće između udaraca.

Rosa Hartung – švedska ministrica socijalne politike, vraća se na posao godinu dana nakon što joj je nestala kćer. Nema dokaza o tome što se zapravo dogodilo djevojčici, nema dokaza da je mrtva, nema ni da je živa. Njen slučaj je vladao medijima mjesecima, no potraga je bila uzaludna. Djevojčicu nisu pronašli. Imaju samo priznanje očito poremećenog čovjeka koji trenutno čami u zatvoru.

No povratak na posao za Rosu neće biti odvraćanje njenih misli od tuge i gubitka koji je muče, već upravo suprotno. Paralelno s njenim povratkom na posao, kreću ubojstva. Žrtve su žene osakaćene na sličan nacin, ostavljene na sličan nacin i uz svaku je pronađen čovječuljak od kestena ( sjećate se, i mi smo ih radili – od kestena i čačkalica).

Bilo je nečeg u toj kući sto se Thulin nije svidjelo. To je osjetila čim je, u rukavicama i s plavim plastičnim navlakama na cipelama, kročila u tamni hodnik u kojem je ispod vješalice za kapute bila uredno složena obuća članova obitelji.

Problem je taj što je na svakom kesten čovječuljku pronađen otisak prsta. A otisak pripada Rosinoj nestaloj kćeri.

Žrtve imaju i nešto zajedničko – sve imaju djecu. I sva djeca su bila zlostavljana.

Kako je to povezano i kakvu ulogu u svemu ima Rosa Hartung? Čime je zaslužila nestanak svoje kćeri? Ima li sve to veze jedno s drugim i koliko duboko seže patologija ovog slučaja? Je li malena možda još uvijek živa?

Ako krenete čitati, nećete moći stati. Moja jedina zamjerka je kraj, koji je pomalo klišeiziran, ali pretpostavljam da je moralo biti tako, inače bi knjiga imala 17 nastavaka.

Rosa Hartung ne kaže nista. Njezin muž stoji korak do nje i oboje djeluju kao da će se srušiti. Thulin posegne za fotografijom kao da im time spašava živote.

Zato što, ovdje stvarno imamo o čemu raspravljati, a posljedice ili uzroci ovakvih zločina su također tema za sebe. Tema koju bi netko jednom trebao otvoriti i o njoj početi pričati jer u cijelom pravosudnom sustavu se na kraju rješavaju posljedice, a ne uzroci. Uzroci obično šeću slobodno kao da ništa nisu krivi.

A činjenica je da zakazuje cijeli sustav i da stvarni krivci nose daleko veći teret od onoga tko je na kraju samo nusprodukt svega što od početka nije valjalo… Razmislite o tome kad procitate Čovjeka od kestena i zapitajte se – U cijelom nizu krvavih, okrutnih i nezamislivih događaja – tko je zapravo kriv?

Mobil mirno visi iznad kolijevke, ali prostorija je prazna, i Jansen nakratko pomisli da je pogriješio. Onda iza vrata ugleda zid i odmah zna da je riješio slučaj koji je ubio Martina Ricksa.

Volim kad roman, a pogotovo krimić, nosi sa sobom jos nešto osim zločina i kazne i malo jurnjave u sredini. Ovaj nosi mnogo toga. Nosi osudu cijelog sustava, nosi optužujući prst uperen u svakoga tko nije učinio ništa da do nekih ovdje opisanih grozota ne dođe. Nosi poruku da se moramo trgnuti.

I uz to, a mislim da je ta poruka najbitniji dio cijele priče, ostavlja pitanja. Na njih bi netko trebao i odgovoriti.

Sve mi se sviđa – kako je napisan, obrada likova, detektivi koji su sve samo ne crnobijeli i čiji odnos je također jedna priča za sebe, kako se dolazi do sljedećeg traga i na kraju – poruka koja dolazi s njim. Detektivi su mi najdraži dio 🙂

Priznajem da sam imala očekivanja jer je praktički vrištalo na internetima da je Čovjek od kestena upravo fantastičan. I znate što – i jest. Opravdao je sva moja očekivanja, pa čak i više od toga – sjela mi je i atmosfera i razrada odnosa i likovi i način pisanja. Sto posto sam sigurna da ću Sørena opet čitati.

Više mu ništa nije mogao reći jer je u tom trenutku izdahnuo. Visi nad prtljažnikom, gotovo stopljen sa stablom, obješene glave i ruku opuštenih uz tijelo poput neke od njegovih lutaka. Hess u panici gleda okolo i doziva Thullin dok mu u snijegu pod nogama pucketaju kesteni.

Od srca preporučujem jer stvarno, ali stvarno dugo nisam čitala ovako dobar krimić.

Kisi.

THE SNOW SONG – SALLY GARDNER

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

It was the sound of his violin that first cast a spell on Edith. Even before she saw him, the restless notes of his melody drew her near to him.

U jednom malom selu gdje svak svakoga zna, živi djevojka. Ime joj Edith, a život joj, kako se trenutno čini, ne nosi lijepe stvari. Otac joj je pijanica, baka joj je umrla. Da bi se izvukao iz dugova, otac ju je obećao i pokušava je udati za Mesara, čovjeka koji je bog i batina u tom malom selu, kojem ni Seosko Vijeće ne može ništa jer ih sve drži u šaci. Čovjeku koji je čudovište kakvo se malokad sreće.

No Edith jednog dana upozna mladog pastira s violinom. Pastira koji joj pruži tračak nade i kratki pogled u bolje sutra prije nego što nestane u brdima. Rekli su joj da se može udati za njega ako se vrati prije kraja ljeta. Ako dokaže da misli ozbiljno.

I Edith se nadala, ali Demetrius nije dolazio. Ostala je samo Pjesma o Snijegu, koju je svirao na violini kad su se prvi put sreli.

“What’s the music called?” she asked.

“Snow Song.” he said.

Kad se Demetrius nije vratio, Edith je s prvim snijegom prestala govoriti. Ne zato jer ne želi, ne zato jer prkosi, već zato jer ne može. Tuga joj je vezala srce i riječi su usahnule. Tuga, i još nešto, nešto drugačije.

Edith je mnogo, mnogo više od sasvim obične djevojke, isto kao što joj i baka bila više od obične pripovjedačice. A baka joj je znala pripovjedati. Bila je slavna u mnogim selima. Odgojila je Edith i bila joj sve ono što bi majka trebala biti. Da je baka živa, nikad se Edith ne bi morala udati za Mesara.

Ali sad je Edith jedina koja može promijeniti svoju sudbinu i sudbinu svih izmučenih žena koje su morale pristati na manje od onog što zaslužuju. Hoće li ih moći zaštititi? Hoće li, sad kad je nijema, kad joj je kosa potpuno bijela, moći zaštititi sebe od kukavnog oca i seoskog čudovišta kojem nitko ne može ništa?

Svakako će pokušati, to vam mogu obećati. I u mnogočemu uspjeti. To što je nijema utjecat će na stanovnike tog malog, predrasudama i optuživanjem ispunjenog sela više nego su i pretpostavljali. Neke tajne će se otkrivati, neke tvrdoglave i slijepe glave progledati. Edith je mnogo više od samo djevojke, a riječi joj nije uzela samo tuga. Ima u ovoj priči i mnogo magije, mnogo čarolije.

When the first snow covered the village in its velvet blanket, Edith was silent. She had no more words in her to whisper against her teeth. Overnight her hair turned white. Speechless, she held the weight of his soul in her soul.

Ima i okrutnosti, hladnoće, zavisti i zlobe. I surovosti. Mnogo tuge. Mnogo predrasuda, mnogo neukosti i nepravednih razlika među spolovima…

Ali i snage i moći i lukavosti u jednoj ženi, djevojci koja se morala sama izboriti za svoj put, za svoju ljubav i svoj život.

Gdje je Demetrius? Što ga je snašlo i tko je za to kriv? Nije Edith ni u jednom trenutku posumnjala u svoju ljubav, ali u to što su joj govorili jest. A Edith nije bilo tko. Samo što selo još ne zna s kim ima posla…

Čim smo je vidjele, odmah smo je kupile. Pogađate – Martina i ja. Osim što joj je naslovnica očaravajuća, ni sadržaj koji se krije unutra nije ništa manje čaroban. Čak i uz to što je na trenutke mučan.

Full moon, high sea, Great man thou shall be. Redding Dawn, cloudy sky, Bloody death shalt thou die.

Martina je rekla da joj se način pisanja na trenutke čini prejednostavan, no meni to nije smetalo. Sally Gardner ionako piše knjige za djecu i vjerojatno se nešto od toga i osjeća u stilu pisanja The Snow song, ali meni nije smetalo, zapravo nisam ni primjetila.

Ali primjetila sam zimu i snijeg i propuh u kući kad bi se otvorila ulazna vrata. Osjećala sam miris hladnoće i vidjela mokre rubove ženskih podsuknji dok su žurno grabile kroz snijeg u lovu na neku novu informaciju ili hitale u posjet, obaviti što treba. Vidjela sam Snježnu pjesmu kako se diže u nebo dok je violina nježno svira i vidjela sam je obavijenu tugom jednom kad je postalo jasno da Demetriusa nema.

Osjećala sam snagu te djevojke dok je bosa trčala po snijegu i ledu pokušavajući se spasiti, vidjela šumu koja će je zakloniti. Osjećala sam toplinu kuće koja ju je zaštitila i zajedno s njom pala u onaj slatki dremež koji te uhvati jednom pobjegneš na toplo… Bila sam tamo.

Priča iza ovih korica je itekako živa, itekako upozoravajuća i posve prekrasna. Ako i ne zasuzite na kraju, ostat će vam kao dio uspomena na zimska jutra, kao bajku kakve vam je nekoć možda pričala baka.

Edith sees her grandmother, a golden crown on her head. She sits cradling an ancient book. Words seep from its pages, letter by letter they free themselves from sentences.

Mnogo mudrosti i mnogo tema je utkano u ovu naizgled kratku priču za mlade – gotovo poželim ući kroz naslovnicu, naći se u njoj, vidjeti. Ispričana toliko jednostavno, a opet toliko moćno – držat ce vas budnima do kraja.

Zato vam od srca preporučujem baš ovu – priču o djevojci koja se nije htjela pokorno prepustiti sudbini.

OTOK DUŠA – JOHANNA HOLMSTROM

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Zadnji put je Sigrid zaplivala u moru. Sredina rujna, zrak i voda još su topli. Hodala je bosa do takozvane Plaže luđaka. Od župnog dvora gdje živi. Preko vlažnog, hladnog travnjaka. Pored crkve koja se vidi iza drveća na zapadu. Svjetionik ravno ispred nje, a praonica desno. A gore na uzvisini: bolnica.

Biti žena nikad nije bilo lako. Pogotovo zato što se sva neukost, eksperimenti, upitne metode i teorije, sve se to prelamalo na ženama. Muškarci su radili što su htjeli, a posljedice je većinom plaćala žena. Što mi je posebno zanimljivo, jer bi se zdravorazumski očekivalo da bolje čuvaš biće bez kojeg teško da znaš preživjeti.

U doba kad se žensko za svako imalo drugačije ponašanje od “propisanog” proglašavalo duševno bolesnom, kad su te mogli zatvoriti samo zato jer nisi htjela živjeti po ustaljenim pravilima društva, jedna žena je 1891. počinila nezamisliv zločin – ubila je svoju djecu.

I sad bi je istog trenutka mogli osuditi, jel? Tražiti da joj se oduzme život, zatvori u instituciju, kazni. Jer to što je učinila nema opravdanja. Osim ako… Osim ako nije bila uračunljiva, ako su je na to natjerale okolnosti kad nije normalno razmišljala, možda ju je do toga dovelo društvo samo uključujući i vlastite roditelje jer joj je uskratilo ono što svakoj samoj ženi s dvoje male djece treba – podršku. Nema opravdanja, osim ako nije bila iscprljena preko svake mjere, ako nije ni znala gdje je, ako joj je razum od gladi i napora odbio suradnju. Nema opravdanja? Možda, ali suzdržimo se od osuđivanja prije nego smo stajali u nečijim cipelama.

Ta ista žena je bila silovana, ali njega nitko za ništa nije okrivio – okrivilo se nju. Ostala je trudna, ali i to je bila sama kriva.

I onda je naravno završila u bolnici za duševno bolesne – žene. Iskreno, ne sjećam se da sam previše puta čula da je takvo nešto postojalo i za muškarce. Postoji naravno, samo ženska histeričnost.

Kristina Andersson je ubila svoju djecu, ali njena priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Kao ni izdaja i iskorištavanje od onih koji su joj trebali pomoći, ali nisu. I to što su mislili da rade ispravnu stvar unatoč osjećaju krivnje.

Njihova lica ispod površine vode, kosa koja pleše oko glave u ravnomjernom ritmu. Klize od nje. Njihova lica nalikuju na lica zametaka u staklenkama punima formalina, onima koje su poredane u šatoru s čudnim stvarima koje je jednom vidjela na jesenjem sajmu dok je jos držala majku za ruku. Oči su zatvorene, usnice stisnute.

Kristina Andersson je završila kao doživotna pacijentica na otoku Sjalo, a tužna istina je da je možda tek tamo dobila malo slobode i mira, iako je zapravo i dalje bila zatočenica tog otoka gdje su i dalje muškarci imali glavnu riječ. Jesu li joj pomogli prebroditi traumu? Naravno da ne.

Nakon nje došle su i druge. Neke samo depresivne. Neke buntovne. Neke jer su krive seksualne orijentacije. Neke stvarno psihički bolesne. Neke potpuno zdrave. Imale su sreće što su dosle u ruke nekolicini susjećajnih sestara, Iako su zbog toga samo mrvicu bolje prošle.

Otok duša prati živote nekoliko žena kroz stoljeće nehumanog odnosa prema ženama čija je jedina mana bila što su bile drugačije. Neke su željele malo ljubavi i zbog toga završile na otoku kao seksualne prijestupnice, kao da je biti s muškarcem nešto neprirodno. Neke su se odbijale prilagoditi. Neke nisu više imale kamo . Neke su imale, ali im se nije dozvolilo, a najviše zla im je napravila vlastita obitelj.

Helmi je bila lijepo dijete, ali je li nalikovala na svoga oca, Kristina to ne zna. Njega nikada nije vidjela, osim iz daljine, nekoliko puta u šumi. Imao je tamnu bradu i bio je drvosječa. Nije bio odavde. Prišuljao joj se jednog kasnog jesenjeg dana dok je brala gljive. Jednim ju je udarcem srušio na tlo, a onda se obrušio na nju. Sve je išlo vrlo brzo. Nije stigla ni vrisnuti.

Sve one bile su su maltretirane i iskorištavane pod krinkom pomoći, zatvarane u izolaciju, mučene hladnoćom, uvjeravane da su bolesne iako neke to nisu bile.

Djeca! Nema ih!

I sve su proglašene ili bezumnima ili neprilagođenima ili nemoralnima ili depresivnima ili nešto drugo, dok ih je društvo i okolina odbacivalo i izoliralo, lomilo i uništavalo, a nitko se nikada nije stavio u njihove cipele.

Otok duša je prekrasno napisana knjiga o groznim sudbinama žena koje su završavale u duševnim bolnicama, priča koja bez rukavica otkriva odnos prema duševnim bolestima, nehumanost i sudbine onih koje nisu imale pravo glasa čak ni kad su bile posve pri zdravoj pameti. Upitne metode koje su se koristile više od stoljeća zapravo su im odmagale i gurale ih u sve veću izoliranost.

Zastane, a ona ga pogleda. Opet je razdražena. Nije ju pitao smije li sjesti. Dotrčao je ovamo i prekinuo je u njezinim mislima, kao da smatra da ona nema svojih misli. Razgovarao je o njoj, iza leđa joj , a sada priča o tome kao da ima tajnu. Ona ga promotri, a onda se ponovo okrene od njega. Najradije bi da ode i ostavi je na miru.

Ponekad ih je mogla spasiti samo obitelj, ali obitelj ih je zapravo i strpala tamo. Obično je liječnik imao glavnu riječ, međutim to što su im radili je daleko od liječenja.

Otok duša nadahnut je stvarnim sudbinama žena čiji zdravstveni kartoni su pohranjeni u gradu Turku, a na temelju stvarnih dokumenata Johanna Holmstrom je napisala ovu potresnu priču.

Ono sto je učinjeno, neoprostivo je. A prepričala sam vam samo dio priče.

Mene je duboko potresla, ali bila sam i jako ljuta čitajući je. Većinom sam bila tužna. Sudbine svih tih žena bile su zapečaćene samo zato što je netko tako htio. Bez pravih pregleda i bez pokušaja shvaćanja ljudske psihe, samo zato jer se radilo o ženama… Bez stvarne pomoći. Te su žene prošle pakao, a velika većina se nikad nije vratila u stvarni svijet.

Zadnja te zime umre Martha. U ožujku, čim se led povukao, skoči s Tyttokallija, pokuša pobjeći plivajući i utopi se, a prije toga je par tjedana provela lutajući od svoje sobe do dnevnog boravka raščupane, prljave kose i ukočenog lica i pogleda, ugaslog poput šibice, čađave i hladne, bez ikakve nade da se može ponovno upaliti.

One koje jesu vjerojatno su imale problema s prilagodbom, prepostavljam – jer ako se ne uklapaš, jednostavno te se izoliralo bez pomoći. Kao da je u tebi problem. Kao da je krivnja tvoja.

Otok duša toplo preporučujem, kao upozorenje, kao dio povijesti i kao nešto što se nikad ne bi trebalo ponoviti.

Johanna je ovu priču privela koliko toliko dobrom kraju, ali imajmo na umu da je većina žena u ondašnjim bolnicama završila tragično – u klopci.

Kisi.

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

PRIČA O JEDNOJ OBITELJI – ROSA VENTRELLA

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije mnogo godina. Njegovo oblo lice, preplanulo od sunca, sjetno i napaćeno. Rijetke brkove boje duhana za žvakanje i usta, koja su se s vremenom i stanjila poput oštrice noža, te mornarsku kapu na glavi. Naslanjao se na pregradu pramca svoje barke, čvrst u namjeri da napokon pokrpa mrežu i otisne se na pučinu. Šutio je. 

Neki put pomislim kakvih sve životnih priča ima. I usput se pitam imamo li uopće pravo cviliti nad nedaćama koje nisu nikakvi ozbiljni problemi jednom kad ih sagledaš onako, s odmakom. 

Jer kad pročitaš nešto poput ovog, malo se zamisliš. Ne, nije ovo tragična priča, barem ne u onom smislu u kojem postoje tragične priče. Ova je jednostavno  – život. 

Život na jugu Italije, u starom Bariju, gdje se točno zna iz koje obitelji potječeš i gdje se točno zna kakav ćeš postati i što jesi samo na temelju toga. Tamo gdje svaka obitelj ima nadimak, prema onome čime se bavi ili što je kome kriva. Crkvenjaci, Beskrvni… Prema tome znaš tko je poželjan u društvu i čijem društvu, a koga treba u širokom krugu izbjegavati jer mu je otac, djed, netko prije milijun godina učinio to i to. 

Iza njih išli su sinovi, Carlo i Michele. Michele mi je namignuo i nasmiješio se čim me vidio. Izgledao mi je malo nespretno u preuskom sivom odijelu koje ga je stezalo u kukovima i ispod vrata. Hinila sam da ne primjećujem, premda sam silno željela otići do njega i pročavrljati. No šesto čulo uvjerilo me da se suzdržim pred tatom jer mu se zacijelo ne bi svidjelo što razgovaram s nekim muškarcem,a pogotovo ne sinom Bekrvnoga. 

Marija de Santis, djevojčica znana i kao Zlo sjeme- nadimak koji joj je nadjenula vlastita baka, pokušava u takvom okruženju pronaći svoje mjesto pod suncem – u obitelji koja je na sve načine disfunkcionalna, ali to se tada nije tako zvalo. 

To što je majka previše popustljiva s jedne strane, a na druge načine nezainteresirana ili ne shvaća vlastitu kćer, to što je otac nesretan i nasilan, što su braća kao nebo i zemlja i to što svatko pokazuje bunt, ali nitko nije na taj način doživljen i svi su prisiljeni živjeti svoje male i velike živote zajedno, poštujući pravila kalupa u koji ih je stavljeno – sve to na kraju dovede do neostvarenih želja, do tragedija i do planova kako će tko na svoj način pobjeći iz toga. 

Tad sam prvi put prekršila pravila. Time se inače bavio Vincenzo  i svima nam zagorčavao život. Da me tata slučajno ulovio, prebio bi me na mrtvo ime, a mama bi plakala cijeli dan. Srećom, nikad nisu doznali. 

Maria je pametna, bistra djevojčica kroz čije oči i pratimo ovu atmosferičnu priču. Ona sanjari o nekom daljem cilju, o životu izvan Barija, o tome da pobjegne negdje gdje neće biti ograničena pravilima te male zajednice koja vidi sve i svakoga. Nema mnogo prijatelja, u nekom trenutku čak nikoga, jer djeca su okrutna i neki put te obilježe samo zato jer to mogu. Družit će se zato s dječakom, Micheleom, iz obitelji koja je već gereracijama neprijatelj njenoj. 

No djeca su djeca i dogodit će im se život. 

Nije da ova priča ima neku temu. Tema joj je upravo ono što je u naslovu – priča o jednoj obitelji, kroz više generacija, kroz snove, nade i strepnje, kroz sreću i tugu i boli i kroz svakodnevne brige, žrtve i strahove. Ispričana kroz Marijine oči, djetinje, pa djevojačke i na kraju odrasle, poklonit će nam čitav svemir boja, okusa i mirisa, ali i osjećaja, misli i snova, svega onoga što čini jednu priču, priču o svemu i o ničemu. 

Sve što nam je prerano oduzeto, dulje će ostati u našem sjećanju. Možda ostane zauvijek.

Ovo je priča bez mnogo akcije, ali ipak vrvi od događaja, onih malih, svakodnevnih, onakvih kakve obično ne primjećujemo ili ih se ne sjećamo – ili pak onih koji nas obilježe za čitav život. Pokušajte se potpuno isključiti kad budete čitali Marijinu priču, pustite neka vas prenese u Bari, osjetite atmosferu, okus, mirise… Upoznajte čitavu paletu živopisnih likova, ali ne inzistirajte na tome da vam se uvuku pod kožu – oni nisu zato tu.  Proživite s Marijom  ono što vam ima reći, vratite se u prošlost i promatrajte njene roditelje na početku braka, pokušajte pojmiti kako su postali ono što jesu. Poslušajte što ima za reći baka, popričajte sa susjedima, proživite događaje. 

Osjetite Marijinu borbu protiv okvira u koji bi se trebala uklopiti, protiv te male sredine u kojoj svatko svakoga zna i gdje se očekuje da ti život krene u određenom smjeru samo zato jer tako treba. 

Ne smijemo plakati zbog onoga što smo izgubile, Maria. Moramo biti sretne zbog onoga što smo imale. 

Nije ovo knjiga koja će vas nakon lude vožnje, umorne i iscrpljene, ali zadovoljne i zadihane izbaciti iz vagona i ostaviti da se odmarate – ovo je polagana šetnja, ponekad i neugodna, ali pitka i posve živa. 

Iz svega što ćete doznati o likovima u ovoj priči, nećete imati mnogo toga za reći, a opet doznat ćete mnoštvo stvari. Tko zna hoće li vam ostati u sjećanju riječi. Ali definitivno će vam ostati okus. Osjećaj. Sparina. Tuga. Osjećaj nemoći u tradicionalnim sredinama, jaz između imućnih i siromašnih, njihove prepirke, bunt, prkos i inat. 

Prepustite se, i bit će ovo jedno divno putovanje, taman za tmurno popodne uz kavu. ❤

Kisi 🙂 

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

Published on by Life&Books&Socks1 Comment

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

THINGS IN JARS – JESS KIDD

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

SVEKRVA – SALLY HEPWORTH

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

” Ja sam, s druge strane, uvijek željela da mojoj djeci bude teško. Prave, poštene teškoće. Dovoljno veliki izazovi učinit će ih sućutnima i mudrima.”

Mislila sam da imam u rukama krimić kad sam uzela u ruke Svekrvu. I priznajem da me privukla baš zato jer mi je mirisala na humor. Mislim, zove se Svekrva. Još je i snaha u igri, naravno.

Bila sam u RH na par dana u vrijeme kad je izašla, pa sam brzo odjurila u knjižaru (doba prije korone) – tad sam imala malu krizu s čitanjem, i trebala sam neki krimić za mozak na pašu.

Hm. Prvo nisam dobila nikakav krimić, iako se vodi istraga o smrti dotične Diane, žene koju su svi više manje obožavali. Osim njene snahe. Okolnosti smrti su u najmanju ruku čudne. I tu prestaje krimić, a počinje kompleksna priča o odnosima u obitelji, o karakterima i namjerama i o tajnama koje ne bi smjele biti tajne.

Da, policija istražuje okolnosti Dianine smrti. Nije jasno je li umrla od vlastite ruke ili nečije tuđe, ali svakako nije umrla prirodnom smrću. Njena snaha je izgleda jedina osoba s kojom Diana, velika humanitarka i inače prema mnogima divna žena – nije našla zajednički jezik. Ili možda nije jedina?

Svekrva vam nosi priču koju bi bilo dobro pročitati.

To me vrati u drugo vrijeme. Krevet s mjesečinom koja struji kroz prozor bez zavjesa. Prasak praćen osjećajem da duboko iznutra nesto puca. Moj dah je oblak u sobi.

Zato što, pisana iz perspektive dviju žena koje se ne razumiju, otvorit će vam vidike. Pokazati da smo često pogrešno shvaćeni. Da se razlike u karakterima često protumače krivo, pa ispadne da je npr to što se ne želite miješati u odluke svoje djece, ali ih prihvaćate – netrpeljivost, oholost ili nekoga ne podnosite, recimo svoju snahu.

Prvotna neslaganja ili bolje reći nerazumijevanje može postati kamen spoticanja ako ljudi ne počnu razgovarati. Vanjska rezerviranost jer ne želite gurati nos u u tuđe stvari može biti shvaćena kao ledena hladnoća i nepristupačnost, lekcije koje možda želite da ljudi shvate – kao oholost, škrtost i nerazumijevanje. A razgovarati se obično počne kad se već dogodi neko sranje.

I tako je Diana naizgled postala omražena osoba svojoj snahi. Sve dok se ne usudimo kopati malo dublje.

Draga, rekla je . Pomoć je najgora stvar koju mogu učiniti za tebe.

Te dvije žene koje su godinama na suprotnim stranama, samo zato što nikad nisu ozbiljno porazgovarale, možda će pronaći zajednički jezik, možda će jedna drugu moći spasiti… A možda je već postalo prekasno.

Čitajući priču o njihovom odnosu i uzimajući u obzir obje strane, shvatit ćete da je za odnos potrebno dvoje. Ali i da tumačenja reakcija drugih ljudi nemaju uvijek puno veze s realnošću. I da cijela obitelj mora raditi na odnosu ako želite da funkcionira bez zamjeranja. No ipak, ponekad je potrebno vrijeme da progledate, da shvatite što se zapravo htjelo postići nekom bivšom okrutnom odlukom…

I da je možda ta odluka bila sve samo ne okrutna. Netko će svoju djecu obasipati svime sto požele i na kraju dobiti razmažena derišta ovisna o tuđoj pomoći… Netko drugi će im uskratiti lagana rješenja i natjerati da odrastu. Trik je u tome da shvatite kad je dosta.

U ovom romanu saznat ćete koliko duboka može biti tuga, kako vas roditeljske odluke ponekad mogu učiniti boljom osobom, iako se cine bezosjećajnima. Ali vas mogu i gurnuti preko ruba. Ponekad možeš pronaći sebe jedino ako se prisiliš krenuti težim putem.

Diana je bila bogata. Sav svoj novac je ostavila dobrotvornoj organizaciji.

Zašto? Okrutnost ili je imala dublji razlog?

Nikad nije bilo neke topline među njom i snahom, ali jednako je tretirala i svoju djecu ako bi zaključila da im je potrebnija lekcija umjesto instant pomoći.

Sto se iz toga izrodilo? Kako je na kraju izgubila život? I što ako je možda, samo možda, Diana samo bila neshvaćena? Što ako nije znala dobro izraziti svoje namjere, a to je dovelo do bespovratne tragedije…. I što bi bilo da je ponekad, ipak, popustila i malo im svima olakšala? Što bi bilo da je znala ocijeniti kad treba stati?

Tko smo nakon što umremo? Pitam se. To je dobro pitanje za razmišljanje. Većina ljudi nema odmah odgovor. Mršte se, razmišljaju o tome na minutu. Možda čak i prespavaju. Tada odgovori počnu stizati.

Što ako? Mnogo je u životu tih “Što ako”. I na kraju nam se obično obiju o glavu. Ali i to je valjda, životna lekcija.

Pročitajte Svekrvu. Nije samo još jedan krimić, priča je to iz koje možemo ponešto i naučiti 🙂

Kisi

***********************************************************************************

Sally Hepworth

Svekrva

Fokus na hit

Preveo – Stjepan Balent