ALIAS GRACE – MARGARET ATWOOD

IMG_20190320_121957_997

Žele me vidjeti zato što sam slavna zločinka. Ili su barem tako napisali. Kad sam to prvi put vidjela, iznenadila sam se, jer obično kažu slavna pjevačica ili slavna glumica, ali što se slavi kad je posrijedi ubojstvo? Ipak, zločinka je jaka riječ kad ti je pripišu. Ima u sebi nekakav zadah, ta riječ – slatkast i težak, poput uvela cvijeća u vazi.

Margaret Atwood – Alias Grace

Godina je 1843. Grace Marks je osuđena na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u  ubojstvu svojeg poslodavca i domaćice. Ima samo 16 godina. Grace tvrdi da se ubojstva ne sjeća. Neki misle da je kriva, neki da je nedužna. Neki da je krvožedna zavodnica, drugi da je žrtva okolnosti. Neki da je demon, neki drugi da je samo dijete. Što i jest.

16 godina je početkom 19 st možda i značilo djevojku za udaju, možda su tada sa 16 bile zrelije nego danas, ali svejedno je dijete.

Pročitavši knjigu, zahvalna sam Margaret Atwood što je pokušala napisati njenu priču. Priču djevojčice koja je u svojih 16 godina proživjela 3 života. Djevojčice koja je izgubila majku, a oca zapravo nikad nije ni imala – jer to što se nazivalo ocem nije bilo ni blizu roditeljskoj figuri kakvu bi djeca trebala imati. Braću i sestre godinama nije vidjela, niti znala gdje su – zapravo je bila sama na svijetu. I borila se.

Pronalazeći poslove sluškinje od kuće do kuće, a bila je dobra u tome što je radila, došla je i do namještenja kod g. Kinneara, svog posljednjeg poslodavca.

Tada je rekao nešto najneobičnije. Rekao je: ti si jedna od nas. Zatim je naprtio zavežljaj, uzeo štap i otišao; a ja sam ostala pitajući se što je htio reći. No, kad sam promozgala o svemu, zaključila sam kako je mislio da sam i ja bez doma, lutalica poput drugih pokućara i onih koji rade na sajmovima, jer mi ništa drugo nije palo na um.

Margaret Atwood – Alias Grace

Što je dovelo do ubojstva i tko je zapravo kriv, možda nikad nećemo saznati. Metode istrage, osim slabih materijalnih dokaza, tad su se više manje svodile na rekla-kazala i tko ima boljeg odvjetnika i kome je javnost naklonjena. A izbjegla je smrtnu kaznu samo zahvaljujući odvjetniku i svojoj mladosti.

Grace Marks je ipak nakon gotovo 30 godina pomilovana i puštena. Navodno se i udala. Nakon toga, za nju se više nije čulo.

Grace Marks, ubojstvo, suđenje ( koje je tada odjeknulo u javnosti i bilo prilično kontroverzno), kazna, dani u kaznionici – sve su to stvarni događaji. Čak i sumnja i nikad stvarno dokazana krivica što se tiče Grace.

Nikad ne gledajte iza sebe, rekao je trgovac poljodjeljskim potrepštinama. Zašto, rekla sam. Znala sam da nije pristojno razgovarati s nepoznatim muškarcima, ali bilo je to vrlo teško kad smo bili nabijeni jedno na drugo. Zato što je prošlost prošlost, rekao je, kajanje je uzaludno, što je bilo, bilo je.

Margaret Atwood – Alias Grace

Međutim, Margaret Atwood je na temelju njenog slučaja ispričala priču jednog vremena. Priču koja nije samo Graceina već priča društva. Priča o odnosima među staležima, među spolovima, roditelja i djece. Priča o zlostavljanju, o podčinjavanju, ali i snazi i hrabrosti. Priča je to o počecima istraživanja ljudske psihe, o začecima nekih metoda liječenja, o razvoju znanosti na području neurologije… I o novim pravcima religije, o spiritualizmu i hipnozi, ali i o praznovjerju, nepravdi i naznakama feminizma.

Priča o jednoj ženi i jednom vremenu, o tome što je i kako dovelo do određenih događaja, te o snazi i želji za preživljavanjem jedne djevojčice koja, dok se pretvara u djevojku završi u kaznionici, iako možda nevina.

Čak i ako je kriva – možemo li suditi bez da znamo razloge, utjecaje, okolnosti? Koliko je teško 16-godišnjakinju zastrašiti i natjerati na sudioništvo? Ako je samo zla, ako je stvarno demon – bi li se toliko jako borila kroz život, da sačuva dobar glas, da sačuva čednost i bi li čekala do određenog trenutka da počini zločin ili bi to učinila i ranije?

Grace Marks je stvarno izuzetan lik. Inteligentna, snalažljiva i vrijedna, ona je zapravo samo djevojka kojoj je u jednom trenutku, ne vlastitom voljom, prekinuta nit kojom je namjeravala krenuti.

Pred sam san, pomislila sam: kao da nisam nikada postojala, jer od mene nije ostalo ni traga, nisam ostavila nikakve znakove. Stoga me ne mogu slijediti. Gotovo kao da sam nevina. A tada sam zaspala.

Margaret Atwood – Alias Grace

Grace cijelu svoju priču veze poplune. Uzorke. Imena uzoraka su imena poglavlja. A kroz poplune, Grace zapravo veze svoju priču, priču koja tek na kraju dobije smisao.

Moram priznati da sam Margaret Atwood malo i izbjegavala. Sluškinjinu priču sam gledala kao film prije koju godinu i bilo mi je mučno. Jednostavno se nisam mogla prisiliti pročitati knjigu ( Naravno da jednog dana hoću, kad bude vrijeme), tako da je Alias Grace zapravo moj prvi susret s njom.

I iako sam čitala kako je Grace njena najprihvaćenija i najbolja knjiga, sad zapravo samo želim još…

I evo, dok ovo pišem, usput gledam seriju. Zapravo sam opčinjena Grace. Njenom mirnoćom, prihvaćanjem same sebe, hrabrošću, nagonom za preživljavanjem. Inteligencijom i snalažljivošću. Njom samom. I cijelom tom čudnom i nevjerojatnom pričom…

I na kraju – što je zapravo istina? 🙂 Nikad nećemo saznati. Ni Alias Grace ne daje konkretan odgovor, a i sama Margaret je napisala:

Naravno, ja sam pretočila povijesne događaje u prozno djelo ( kao i mnogi izvjestitelji u ovom slučaju, koji su tvrdili da pišu povijest). Nisam promijenila ni jednu poznatu činjenicu, premda su pisani dokazi vrlo proturječni, pa se mali broj činjenica može smatrati nedvosmisleno “poznatima”. Je li Grace muzla kravu ili brala vlasac kad je Nancy pogođena sjekirom? Zašto je na Kinnearovu tijelu bila McDermottova košulja, i od koga ju je McDermott kupio – od nekakva pokućara ili od prijatelja iz vojske? Odakle zakrvavljena knjiga ili časopis u Nancynu krevetu? Koji je Kenneth MacKenzie – od nekoliko odvjetnika istoga imena – bio onaj pravi? Kad sam dvojila, nastojala sam izabrati najvjerojatniju mogućnost, a gdje je to bilo izvedivo, uzimala sam u obzir sve mogućnosti. Ako sam u službenim podacima našla samo aluzije i očite praznine, uzela sam sebi slobodu da izmišljam.

 

Margaret Atwood – Alias Grace – Pogovor

 

No to ne znači da nije pogodila istinu… Napokon, u svijetlu onog vremena, čak i službeni podaci nisu nešto na što se možemo osloniti. Povijest se stalno prepravlja. I neke priče znaju samo oni kojih se to tiče.

Ali ostaje upozorenje i činjenica da se iz ove i svih takvih priča može i treba izvući pouka. Za javnost, za sadašnjost, za našu budućnost. Kakva je, i koja je – možda je to za svakog osobno da procijeni.  A možda i za društvo u cjelini.

Na mene je Alias Grace ostavila jak dojam. I hrpu pitanja. Za razmišljanje cijeli niz tema. I zato je od srca preporučujem.

Kisi.

***********************************************************************************

Margaret Atwood

Alias Grace

Prijevod s engleskog: Nedeljka Paravić

Izdavač: Lumen

Gdje kupiti: Alias Grace

 

POČETNA NIT – VLADIMIRA BECIĆ

IMG_20190304_104710_053

Stoga samo kimne glavom dok je djevojčica hitala u pravcu kuhinje iz koje je šalica krenula na svoj posljednji put. Krojeći svoju priču. Pripovijedajući je Magdi. Koja ju je slušala. I Martinu koji ju je pamtio. Jer nikad nisi mogao znati kad će ti koja priča zatrebati. Jer čak i ona najnebitnija mijenja nečiju praznu crtu.

Puni je. Lomi je. Prekida je.

Vladimira Becić – Početna nit

Priznajem da za Vladimiru Becić do prije 2 tjedna nisam znala. Iako žena ima objavljen roman Orsia u izdanju Algoritma i to fantasy roman, a ja ko kreten – nikad čula. (Oprosti, Vladimira <3)

I onda me Jelena Hrvoj zamolila da pročitam Početnu nit, jer je to napisala njezina prijateljica i meni bi se moglo svidjeti.

I znate što. Svidjelo mi se. Jako 🙂 Početna nit je roman u pričama baziran na stvarnim događajima dokumentiranim u staroj periodici i povijesnim izvorima.

Ali ne bilo kakav roman. I ne bilo kakvim pričama… Pričama o Ukletom selu, pričama koje ispredaju jedna Tkalja i jedan Sudac. Ona ispreda priče koje uljepšava i dodaje smisao, priče kojima izmišlja krajeve i dodaje boje koje se njoj sviđaju, priče koje postaju dio sela. Njenog sela. Sela kojem i u kojem Magda tka priče kakve želi. Neprave priče, rekao bi Martin. Jer on traži stvarne priče, one mračne i neuljepšane, zlokobne, tužne i strašne i pomalo mistične. Ponekad te priče plešu na rubu dopuštenog, jer i tu postoje zakoni i granice.

Jer priče nisu slike. One se ne smiju zadržavati isključivo unutar svog okvira. Jer onda se ne vide. A ako se ne vide, onda ni ne žive. 

A mrtve priče nikog ne vesele.

Dapače.

Mrtve priče nose smrt.

A Magda je željela živjeti.

Vladimira Becić – Početna nit

Priče su temeljene na likovima iz povijesti, velikašima i svećenicima… Čak su i mjesta stvarna.

Ali nije u ovom romanu povijesni temelj ono što je mene dotaklo. Već mistika i borba i vječno traganje. I svjesnost da možda nismo mi ti koji odlučujemo o tkanju svog života, barem ne sami i vjerojatno ne u potpunosti.

Martin i Magda niti su živi niti mrtvi, ali u tom nekom međusvijetu svatko od njih ima svoju ulogu. Magda je Tkalja… Martin je nešto drugo.  Magda skuplja stvari, ljude, trenutke, sve što može utkati u svoju priču. Sve iz čega stvara svoj svijet, da bi preživjela. Ono što ih je dovelo jedno drugom, ono što ih veže i što im olakšava samotne dane, ono čega jedno od njih nije niti svjesno – moglo bi biti i ono što će ih dovesti kraju puta… Osim ako jedno od njih nije spremno na žrtvu.

Iz dana u dan živio je s djevojčicom koja mu je nudila svoje priče, pokušavajući ga učiniti sretnim. Ne shvaćajući da njegova sreća ne ovisi o njoj. Nego o tome hoće li ili ne naći način da ispravi ono što joj je učinio.

Vladimira Becić – Početna nit

Ljubav je ta koja se proteže kroz sve priče u Početnoj niti. Ljubav sestre i brata kojima je usamljenost toliko nepodnošljiva da jedno drugom kriju tajne, samo da ih ne bi razdvojile. Ljubav koja krije tajnu, toliko tužnu da se jedino iskupljenjem mogla priznati…

I Magda i Martin će u lovu na priče Ukletog sela otkrivati jedno drugom djeliće sebe, svaki na svoj način. I sebi samima. Uz te priče, a u svakoj postoji djelić istine koji služi kao osnova sadržaju koji oboje nadograđuju, vezat će se sve jače jedno uz drugo. I kad se svijet oko njih počne mijenjati, kad se početna nit nađe u opasnosti, a Magdina potka prijeti nestajanjem… Bit će potrebna ljubav. Ili žrtva. Ili oboje jer na kraju – to je ionako ista stvar.

Što su Martin i Magda? I zašto su? I kakve to tajne kriju? I što se dogodi kad shvate da se svijet mijenja, ali ne po njihovim pravilima?

Onog trena kad je čula riječi koje je izgovorio, znala je zašto. Zašto se osjeća toliko nelagodno. Martin se obraćao nekom koga ona nije mogla vidjeti. Niti čuti. Baš kao na rivi. Ali ga je osjećala jako dobro. I znala je tko je. Što je.

Vladimira Becić – Početna nit

Odavno nisam pročitala nešto tako kratko (jer Početna nit ima samo 145 stranica), a toliko moćno i toliko tužno. I stvarno i mistično i istinito i izmišljeno. Onakvo štivo koje kad čitate, uronite u onu neku izmaglicu kad odjednom nestaje koprena između sna i jave, a ono čega se sjećate kad završite s knjigom nisu događaji, već atmosfera, emocije, odnosi.

I priče. Priče koje jesu. Koje su mogle biti. I one koje će tek nastati.

Ove su priče iz Dugog sela i okolice. Vjerujem da postoje još milijuni niti iz svih ostalih krajeva Hrvatske, starih dvoraca, povijesnih bitaka, velikaških obitelji, presušenih zdenaca naših baka i djedova ili jednostavno napuštenih seoskih kućica koje kriju priče- samo ih treba osjetiti. I ispričati. A onda bi bilo dobro i zapisati.

Hvala, Vladimira 🙂 Uživala sam. U svemu. Od načina pisanja, priča koje teku i svakom stranicom otkrivaju sve više, u ideji samoj, u njenoj izvedbi, u djelićima povijesti, u detaljima, u elementima s onu stranu stvarnosti. I nadam se još kojem tvojem romanu… Uskoro.

Od srca moja preporuka. Ima i kod nas stvarno genijalnih autora.

Kisi.

**********************************************************************

Vladimira Becić

 

29 SEKUNDI – T.M. LOGAN

IMG_20190306_190611_996

Pravila su bila jednostavna. Ne ostaj nasamo s njim ako to ikako možeš izbjeći. Ne daj mu nikakva povoda da pomisli kako odobravaš ono što radi. Ne ulazi s njim u dizala ili u taksije. Budi na oprezu kad se nađete zajedno daleko od ureda, pogotovo na konferencijama ili u hotelima. I ponajprije  – a to je pravilo bilo najvažnije i morala ga je imati na umu bez prestanka – pogotovo se drži pravila ako je nešto popio. Trijezan je bio gad, ali pijan je bio mnogo, mnogo gori.

Večeras je bio pijan.

T.M. Logan – 29 sekundi

Već sam negdje i pričala i pisala da ne volim baš čitati trilere i krimiće. Gledati obožavam, zato. Nekako mi u knjizi ili nisu dovoljno uvjerljivi ili su preopširni ili … Zapravo, često nađem neku zamjerku, definitivno nismo na istoj valnoj duljini (a možda, jer ih rijetko čitam – ne naletim na one zbilja dobre) Agatha Christie je izuzeta iz navedenog jer… je to Agatha Christie.

29 sekundi nije iznimka, iako spada u bolje trilere koje sam pročitala ( i opet moram naglasiti da mi raspon za usporedbu nije velik). I njega bi radije gledala 🙂

Nemojte me krivo shvatiti. Radnja je dobra. Zbilja dobra. Ideja odlična. Ali izvedba je možda mrvicu naivna za moj ukus.

Razlog? Pa – sad već svi znate tko je Sarah i kakve probleme ima. Znate da je polusamohrana majka ( polu zato jer zapravo ne znamo što je s tim njenim mužem kojeg tjednima nema ni misli li ikad više biti u životu svoje djece ili ne), šef je uznemirava na poslu i zagorčava život do te mjere da je ucjenjuje napredovanjem u poslu ako odbije njegove gnjusne zahtjeve, uz popratno uništavanje karijere i života općenito. Sarah nekako pliva u tome svemu do točke kad više ne može.

Negdje usred svega toga, slučajno spasi život djevojčici koja je trebala biti žrtva otmice, a sasvim slučajno djevojčica je kći ruskog poslovnog čovjeka koji je isto sasvim slučajno neka žešća faca podzemlja. I kao takav, želi Sarah vratiti dug na jedini način koji zna – nudi joj riješiti je jedne osobe koja joj smeta u životu. Bez posljedica, bez tragova. Uz rok od 72 sata za odgovor, uz uvjet da ako prihvati ponudu, nema natrag.

I onda ona ima moralne dileme. Preko 100 stranica. Kad napokon ipak nazove broj i izgovori ime, onda ima grižnju savjesti. A da bi stvar bila gora – ono bez komplikacija, bez dokaza i bez posljedica – e to malo krene u krivo. ( Onaj tko je mislio da će sve proći glatko – čestitam  – vrlo ste optimistični. I ja sam mislila da bi puno bolja opcija bila kad nebi baš sve bilo kliše. Čak sam se nadala da će otići u drugom smjeru. A način na koji je došlo do komplikacija… A dajte, molim vas. Taj dio mi je ipak malo previše.)

I onda se radnja nakon početnog otezanja raspetlja prilično brzo i prilično naglo, pa iako ode u smjeru koji na kraju nisam baš očekivala – svejedno mi je bilo malo prenaglo i nedovoljno razrađeno. Uvjerena sam da bi film popravio stvar.

Iako i ovaj roman, ako imamo vremena i ako nam se da zamarati se s nekim stvarima – daje materijala za razmišljanje, sumnjam da bi se ikom nakon pročitanog dalo razmišljati o bilo čemu. Obično trileri daju tu neku nit vodilju koja se dotiče problema u stvarnom svijetu – u ovom slučaju zlostavljanje na poslu i zaštićenost zlostavljača jer je on bitan za tvrtku – zapravo se problema samo površinski dotaknu, pa nemamo poriv ni motivaciju za neke ozbiljnije rasprave. Sretni smo da je završilo i da je pravda (recimo) zadovoljena na ovaj ili onaj način.

S druge strane, baš je taman ako tražite nekakvo lagano štivo za zabavu, koje se brzo čita i nije dosadno.

U životu uvijek imaš tri opcije, Sarah.

Prva opcija je očita: odustani i zbriši.

Druga je teža: vjeruj u sustav.

Treća je najteža – ostani i bori se.

T.M. Logan – 29 sekundi

Stvarno nije dosadno. Da je to moglo i bolje, moglo je, ali čitala sam i lošijih, pa 29 sekundi mogu definitivno preporučiti. Ne mogu reći da me baš izulo iz cipela, ali za neku večer s laganom knjigom, sasvim je solidan. Napeto je, brzo je, zanimljivo… I neće vam biti naporno.

A sad, kad bi bili u situaciji iz 29 sekundi… Koje ime bi vam prvo palo na pamet? I bi li dvojili kod prihvaćanja ponude? Svi znamo odgovor, jel? 🙂 😉

Kisi.

**********************************************************************************

T.M. Logan

Goodreads – 29 sekundi

Izdavač – Stilus

Prijevod s engleskog – Ira Martinović

 

Saga o vješcu – Andrzej Sapkowski

IMG_20190213_121052_128

Pričali su mi o vješcima. Upamtio sam da vješci otimaju malenu djecu koju onda hrane čarobnim biljem. Ona koja prežive i sama postaju vješcima, čarobnjaci su nadljudskih sposobnosti. Podučavaju ih ubijanju, iskorjenjuju im sve ljudske osjećaje i nagone. Pretvaraju ih u čudovišta koja trebaju ubijati druga čudovišta. Čuo sam da je zadnji tren da netko počne hvatati vješce. Jer čudovišta je sve manje, a vještaca sve više.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Posljednja želja

 

POSLJEDNJA ŽELJA – PRVI DIO

MAČ SUDBINE – DRUGI DIO

 

Kad je izašla Posljednja želja, recenzije i najave i opisi i osvrti su bili prepuni igrice koja je napravljena prema ovim knjigama. Nije me se dojmilo. Igrice ne igram, niti imam vremena niti me nešto privlače, pa za 90% njih nisam nikad ni čula. Eto, priznajem.

Ali privuklo me naravno. Ima magije. Fantasy na nivou. Vještac. Štrige, čarobnice, čudovišta, zmajevi. Naravno da me privuklo. Pa sam brzo otrčala i kupila Posljednju želju i od onda je stajala na polici jer je kod mene stalno neki poremećaj redoslijeda. Ali onda je izdan Mač sudbine i ne mogu sad čitati drugu ako nisam prvu.

Na kraju sam praktički u dan i još malo pročitala obje knjige i ostala oduševljena.

Obožavam!!!!

Obje knjige su zapravo zbirke priča koje se nadovezuju jedna na drugu, a romani kreću od trećeg nastavka.

Dok je Posljednja želja prepuna akcije i likova koje smo svi već susreli, ali pod drugim imenom i s drugačijom pričom, Mač sudbine je manje akcijski, a više karakterizacijski.

Posljednja želja obiluje bajkama. Sve su vam već odavno znane, ali u onom nevinom (recimo) obliku koji se priča kroz generacije, prepričava djeci i objavljuje u knjigama. Verzije u kojima sudjeluje Geralt mnogo su mračnije, opasnije i uzbudljivije. A Vještac sam po sebi opasan, nedokučiv i zastrašujuć.  Uživala sam u svakoj stranici, u Geraltovim izborima, moralnom kodeksu i avanturama, likovima s kojim se susreće, a posebno me se dojmila Dana Meabdh – Poljska Djeva ( Slaba sam na drevnu religiju i bića povezana s prirodom)

Na poljanu je stupila Lille.

Više to nije bilo mršavo seosko djevojče u prostoj haljinici. Preko travnate poljane hodala je – ne, nije hodala- klizila je prema njima Kraljica, blistava, zlatokosa, plamenooka, očaravajuća Kraljica Polja, urešena vijencima cvijeća, klasja, stručaka bilja. Slijeva joj je na ukočenim nogama tapkalo lane, zdesna šuštao veliki jež.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Posljednja želja

U Posljednjoj želji dobivamo neke naznake Geraltovog porijekla, načina na koji je postao Vješcem, njegovih sposobnosti, ljubavi prema Yennefer.

Mač sudbine mnogo stvari objašnjava. Nije potpuno bez akcije, ali zapravo se bazira na pričama koje otkrivaju priče iza priča. Geraltovo porijeklo. Yennefer i njenu tragičnost. Neke priče nadovezuju se na one iz Posljednje želje i nastavljaju dalje. Sudbina. Ponovni susreti koji nikako nisu samo slučajnosti. Geralt i njegova borba sa samim sobom.

A najviše mi se svidio Maslačak. Trubadur koji svojim smislom za humor, okretnošću i snalažljivošću, a najviše svojom odanošću Geraltu jednostavno osvoji čitatelja. Maslačak je zapravo pravo osvježenje. On je taj koji donosi dašak vedrine i olakšava Geraltu teške dane, kojih je – mnogo.  Njihovi dijalozi su ono što ponekad održava radnju da ne postane previše mračna…

A Geralt? Geralt više ne vjeruje u sudbinu. Ne vjeruje više da su neke stvari morale biti kakve jesu i da kakav god put izabereš, on vodi na isto mjesto, istu točku, istom cilju. I dok, ne vjerujući u sudbinu, usput izbjegavajući ono što i sam zna da je neminovno, kakav god put da izabere, ide joj ususret. I ako skrene, ta ista sudbina će doći njemu.

Ništavilo za ništavilo, govori prikaza Eitheinim glasom. Ništavilo i pustoš, koja je u tebi, osvajaču svijeta, koji ne umiješ čak ni zadobiti voljenu ženu. Koji odlaziš i bježiš, imajući sudbinu nadohvat ruke. Mač sudbine ima dvije oštrice. Jedna si ti. A što je druga, Bijeli vuče?

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Mač sudbine

Mač sudbine ima dvije oštrice. Jedna si ti.

Moram reći da sam očekivala dobar fantasy roman i od jednog i od drugog dijela, i dobila sam ga. Ali ono što nisam očekivala je način na koji je sve kod Vješca opisano –  pomalo mračno i na trenutke beznadno, a opet neodoljivo i čarobno, glavni lik koji i nije super junak iako obdaren nebrojenim vještinama i majstor magije, nego samo netko tko je nekad bio čovjek i tko bi najradije opet bio samo to. Netko tko žali zbog izbora drugih, ali više ne može natrag. Netko tko iz ovoga što ima pokušava izvući najbolje što može.

I čudovišta i štrige, vampirice i zmajevi, vodeni ljudi i čarobnice – ništa nije crno/bijelo. Svi u sebi nose polaritet i dualnost, i nijedno biće nije opisano kao dobro ili zlo, iako su neki morali biti uništeni. Pa i Geralt sam, vječito u borbi između dobra zla, želja i morala, sudbine i sebe.

I to je sva bit ovoga. 

Ja ništa ne uzimam. Ja samo hvatam za ruku. Zato da nitko tada ne bude sam. Sam u magli… Doviđenja, Geralte iz Rivije. Jednom.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Mač sudbine

 

Uživala sam u čitanju i jedva čekam treći dio. Vještac me osvojio na prvu, toliko da mislim da idem tražit tu igricu, samo da vidim kakva je. Nema toga što bih mogla napisati o Vješcu, a da bude negativno. Likovi su mi se zavukli pod kožu, radnja je odlična i dinamična, prijevod sjajan. Geralta možda nebi izabrala za životnog suputnika, ali mu se divim izdaleka… Maslačak, s druge strane, je totalno moj tip 😉

Jedino se nadam u sljedećim nastavcima ponovno sresti Drijade. Mislim da i one nose jednu jako zanimljivu priču 🙂

Naravno, preporuka 😀

Kisi :*

*************************************************************************************

Andrzej Sapkowski

Goodreads Posljednja želja

Goodreads Mač sudbine

Izdavač – Egmont

Prijevod – Mladen Martić

Gdje kupiti: Egmont

Manji smo boemi – Eimear McBride

IMG_20190215_100516_385

Oriba me onda. Od glave do pete. Između prstiju. Sve. Kad završi posegne Nema ručnika. Sranje! Pa me umota u svoj bademantl i, bokserica natopljenih do proziranja, polako me s noge na nogu odvede u svoju sobu. Istrlja mi kožu do mirisa plijesni pohabanog ručnika. Nema fena oprosti. Ne smeta, umotat ću je. Evo, popij čaj dok je vruć a onda lezi. Kakva mi čarolija dolija u toj neopranoj plahti. Smijao bi se da to kažem ali kad jest. Odspavaj sad malo ali ja stišćem toliko da mora izvući ruku da oslobodi prste Spavaj, moram proći kroz tekst.

Eimear McBride – Manji smo boemi

 

Piše na poleđini da ovo nije običan ljubavni roman. I nije. Ali je najbolji ljubavni roman koji sam ikad pročitala, a ne čitam ljubiće baš.

Privukle su me recenzije kolegica koje su ovaj roman proglasile najboljim ikad, dale 5 zvjezdica na Goodreads i onda počele pričati o čudnom načinu pisanja, uznemirujućem sadržaju i neizdrživim emocijama.

Očekujete scene seksa, jelda? Aha…

Ima ih, naravno. I to ih ima često i traju dugo. Međutim, daleko su te scene od onog što očekujete. Nema tu 50 nijansi svega i svačega. Ovo nije taj roman. Scene seksa su ovdje izmjena emocija u najčišćem obliku, iscjeljivanje ranjene duše. Istraživanje nekog novog svijeta. Ne  –  “uznemirujući sadržaj” koji se spominje u recenzijama nije seks.

Ona je. Nemoj plakati kvragu on će Misliš da ja ne razumijem? Ja znam se o zabavi. Zabavljaš i zabavljaš sve dok zabava nije jedino što postoji, dok više nije zabavno, dok nije sve postalo sranje i ne vjeruješ što si učinio, pogledaj me, je li to što želiš? Ja gledam i        mislim      da ću povratiti. Ah jebemti!

Eimear McBride – Manji smo boemi

Da, Manji smo boemi je roman pisan na neobičan način… Interpunkcija gotovo ne postoji, rečenice nemaju kraj, a ponekad se i neke riječi pojavljuju na mjestima gdje prema gramatici, pravopisu i svim pravilima ne pripadaju. Ponekad je usred rečenice druga, pisana manjim fontom i potpuno nerazumljiva. Postoje ogromni razmaci između riječi , a ponekad je praznina i po nekoliko redova… I sad ste zbunjeni, jel?

Nemojte odustati. Roman je pisan onako kako mi razmišljamo. A ne razmišljamo u rečenicama. Ponekad ni u riječima nego slikama, sjećanjima, zvukom… I način pisanja, jednom kad zaboravimo na “pravila” potpuno je prirodan. A treba vam ta prilagodba jer odustati od Manji smo boemi bila bi greška.

Zato što… Priča o 18 godišnjoj djevojci i 20 godina starijem glumcu možda podsjeća na Posljednji tango u Parizu, ali nije ni blizu slična. Ljubavna priča između to dvoje ljudi samo je posljedica svega onoga što se događalo prije, za vrijeme i nakon njihove veze. Ovo je priča o ranjivosti duša, o uništenom djetinjstvu i o tome koliko hrabrosti je potrebno za skupiti komadiće razbijenog i nastaviti sa životom. Ili njegovim prividom, barem.

Onda smo odvratni u podzemnoj. Ljubimo se cijelim putem do Belsize Parka. Apsolutno ne doživljavamo gospođe sa psom. Nešto što ne želiš gledati, slože se one glasno. Oh, ali raditi bi ŽELJELE, uzdahnem ja. On se smije Pst, fufice jedna! i ljubi me još

Eimear McBride – Manji smo boemi

O tome kako možeš imati 18 ili 38 i biti jednako ranjen. O tome koliko je malo bitna razlika u godinama kad se pronađe ljubav, i koliko je puno samo imati nekoga tko je spreman slušati. O tome što se dogodi kad se prepoznaju dva ranjena srca i kako jedno liječi drugo.

O odrastanju i sazrijevanju. Seksualnom, emocionalnom i duhovnom. O osobnim žrtvama, strahu i nježnosti.

Ne mogu se prisiliti prepričati priče glavnih likova jer to je možda nešto najgore i najteže što sam pročitala, nešto što nitko nikad nije zaslužio. Postoji nešto u načinu na koji je pisano što vam ne dozvoljava da kroz to prođete neokrznuti. I zato mi je trebalo 4 dana da počnem uopće pisati nešto o boemima. Jer se sve ono što vidiš i osjetiš čitajući teško možeš opisati riječima…

Strop mi pod prstima. Što li sam što sam napravila? Zašto sam ga natjerala da izabere vlastito društvo povrh moga? Nekoć sam mislila da muškarac koji izgleda poput njega nikad neće htjeti nekoga poput mene. Sad ga vrijeđam najviše što mogu jer je to što jest. Spustim prst. Prelazim mu niz duga leđa. On otvori oči. Gledamo se,onda Što se zbiva Eli? pita Znam da nešto jest ali nisam siguran što i           doista sam loš u ovome pa             Nije ništa, kažem Samo se ja ponašam kao kučka.

Eimear McBride – Manji smo boemi

Ne, ovo nije limunada. I nije priča o neshvaćenoj ljubavi ni o potresima koje između dvoje ljudi izaziva kemija. Ovo je priča o iscjeljivanju i razumijevanju i boli. O teroru, toliko strašnom, dugotrajnom i dubokom da ga ne znam objasniti, nečem što se ne može ničim opravdati…

Ovo je priča o usponima i padovima, i to ne onim ljubavnim. O tome što je čovjek sve u stanju učiniti sam sebi kad je prepušten sam sebi. I koliko je snage u nama kad se možemo dignuti nakon što smo dotakli dno. Ponovno. I ponovno.

Rastavilo me na dijelove, a kad sam se ponovno uspjela sastaviti, još sam jedino mogla zuriti u zid. Ponekad su neke priče potresne do te mjere da nakon njih ne čitaš, ne razmišljaš i ne živiš. Poluvegetiraš još neko vrijeme jer ti se zavuku u podsvijest i tamo stanuju dok se s vremenom, ili nekom drugom knjigom ne umire. Ali ostaju zauvijek na popisu  – ponovno pročitati, morati kupiti i svima preporučiti.

Mislim da je Ana napisala da roman ne može preporučiti jer misli da nije za svakoga. I ja isto mislim. Ali isto tako mislim da mu treba dati priliku – jer ako vam legne – ovo će biti najbolji roman koji ćete pročitati. Sasvim sigurno mu se i vraćati.

I moram spomenuti prevoditeljicu. Vjerujem da je bilo teško, zahtjevno i da se ponekad činilo nemoguće. Ali ono što je uspjelo Andi Bukvić Pažin, – prevesti ovakav roman, prevesti nečije misli, uspjeti u tome da sve i na hrvatskom ima smisla, da ima dubinu, natjera te da se prepustiš i samo budeš… Mislim da je malo tko sposoban za to.

Zato joj posebno  – hvala 🙂

Pročitajte Boeme. Barem pokušajte. Dugujete si to 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

Eimear McBride

Goodreads – Manji smo boemi

Izdavač- Fraktura

Gdje kupiti – Manji smo boemi

 

 

 

 

 

ONAJ PRAVI – John Marrs

IMG_20190206_114808_914

Ellie Ayling. Vaša dodijeljena srodna duša je Timothy, muškarac iz Leighton Buzzarda u Engleskoj.

Molimo Vas da slijedite upute u nastavku e-maila, kako biste mogli vidjeti njegov cjelokupni profil.

Ellie odloži mobitel na stol i zatvori oči. “Samo mi je još ovo trebalo”, promrmlja samoj sebi i isključi uređaj.

John Marrs  – Onaj pravi

 

Hm. Odavno tvrdim da trilere i krimiće radije gledam nego čitam. I nakon Onaj pravi ostajem pri tome, ali to je ionako moj osobni dojam.

Za one koji vole trilere i čitati – Onaj pravi je intrigantno, lako i brzo čitljivo i vrlo zabavno štivo.

A polazi se od teorije da za svakog na svijetu postoji samo jedna osoba. Srodna duša.  Ta teorija postaje znanstveno potkrijepljena kad se otkrije da samo dvije osobe na svijetu dijele gen koji označava srodnu dušu. I kad se te dvije osobe sretnu dožive iskustvo trenutačne zaljubljenosti, vatromete, vrtoglavice, iskre, kemiju i sve ono što doživite kad se govori o ljubavi na prvi pogled.

Budući da srodna duša može živjeti i na drugom kraju svijeta, preko aplikacije i slanja uzorka sline, dobijete natrag podatke svoje srodne duše, a nakon toga sve je na vama.

Kompanija koja stoji iza imena “Srodna duša” nakon toga odbacije svaku odgovornost za posljedice. A posljedice su razne – raspadanja brakova, mogućnost da vas Srodna duša spoji s nekim mnogo starijim ili mlađim od vas, psihopatom, ubojicom, zatvorenikom, nekim istog spola dok ste vi hetero, ili jednostavno s nekim tko živi na drugom kontinentu…

Susreti srodnih duša su jednostavno takvi da veze postanu prejake i ljudi završe istog trenutka u vezi s nekim dotad potpuno nepoznatim…

Nekoliko ljudi koje priča prati dalo je svoj DNA na analizu i Srodna duša je pronašla partnera.

onaj-pravi.jpg

Ali je li sve onako kako izgleda na prvi pogled? Tko će stvarno pronaći ono što želi, što misli da treba? Hoće li im to donijeti sreću ili probleme? Ili će otkrivanjem svoje druge polovice zapravo napokon otkriti istinu o sebi? I kakva je ta istina?

Hoće li zbog svojih postupaka napokon pronaći sigurnost i ljubav ili će samo ugroziti sebe i/ili druge?

Je li činjenica da ste genetski kompatibilni dovoljan razlog za otići s nekim?

Je li vrijedno?

Kompanija “Srodna duša” ima cijeli tim pravnika koji se trude da ljudi za svoje postupke nakon otkrivanja podataka srodne duše – sami snose odgovornost. Postoji dobar razlog zašto je to tako. Na vama je da ga otkrijete.

onaj pravi2

Jedno vam mogu obećati, a to je da vam Onaj pravi sigurno neće biti dosadan. Pratimo nekoliko priča ljudi koji su se okušali u pronalaženju srodne duše i zajedno s njima otkrivamo sve za i protiv ovakvih eksperimenata. Neki su naivni, neki razočarani. Neke priče čak opasne, neke i jezive. Neke su malo i prenevjerojatne za moj ukus, ali to je moja stvar.

Ima u Onaj pravi i dosta toga za zamisliti se. Koliko je pametno igrati se Boga? Koliko daleko smijemo ići kao znanstvenici i petljati se u prirodu? Ako nešto i ima dobre rezultate u nekim segmentima, opravdava li to štetu nastalu na drugoj strani? Imamo li pravo zadirati u neke sfere života i umjetno ih pokušavati “unaprijediti”? Život i povijest su nas nebrojeno puta opomenule da svaki takav “napredak” dolazi uz cijenu. Pitanje je – je li ponekad ta cijena ipak previsoka.

I da li bi možda ipak, neka otkrića trebala ostati svijetu nepoznata. Barem do trenutka kad svijet postane stvarno spreman…

onaj pravi3

Rekla sam curama da mi je roman malo njaaah… I da još samo fali neka pokojna sestra koja je zapravo sama sebi brat 😀 I dalje to mislim, a ipak sam mu dala četvorku na Goodreads.

Stvarno mislim da su neke priče pretjerane. Isto tako mislim da nebi tjerale na razmišljanje da nisu takve. Iako trileri nisu moj prvi izbor za čitanje, ovaj ima neku dozu ozbiljnosti i iskreno, nije mi bilo svejedno kad sam došla do kraja. U životu je itekako potreban oprez… U nekim stvarima.

Svakako preporučujem, čak i ako vam se čita nešto za mozak na pašu 😉 Dobar je, zanimljivo napisan i ako malo razmislite, uz sve ljubavne komponente – prilično mračan…

Kisi.

************************************************************************************

John Marrs

Goodreads – Onaj pravi

Izdavač – Fokus na hit

Gdje kupiti – Fokus na hit

 

 

The HOUSE With Chicken Legs – Sophie Anderson

IMG_20190129_135928_847

My house has chicken legs.Two or three times a year, without warning, it stands up in the middle of the night and walks away from where we’ve been living. It might walk a hundred miles or it might walk a thousand, but where it lands is always the same. A lonely, bleak place at the edge of civilization.

Sophie Anderson – The house with chicken legs

 

Znam da ste svi čuli za Babu Jagu. Strašnu vješticu koja živi u kući s kokošjim nogama, pa ne znaš jel strašnija ona ili kuća. I jede djecu. I nikad ne znaš kad bi se mogla pojaviti, ali jao tebi ako si bio zločest. Ukratko.

No, možda je Baba Jaga nešto potpuno drugačije…. Sudeći po njenoj unuci, Baba je jedno divno, milo stvorenje koje, osim za svoju unuku brine i za mrtve. Baba Jaga je zapravo Vodič mrtvih kroz Vrata prema Zvijezdama. I radi to svaku večer nakon što upale svjetla na lubanjama ograde od kostiju. Ograde koja se svaku večer mora postaviti da bi žive držala podalje i mrtvima osvijetlila put. Baba voli to što radi, ali radi to i zato jer nije dobro da se mrtvi predugo zadržavaju na svijetu, u suprotnom izblijede i nestanu… I duše više ne postoje.

Zato je svaka Jaga Čuvar Vrata koje vode prema zvijezdama. Da bi još malo podržala mrtve u zadnjim trenucima, pogostila ih i saslušala, preuzela njihove priče i dodala njihova sjećanja svojem životu, te ih potom ispratila kroz Vrata.

house.png

A Kuća…. Kuća je naravno živa, svojom magijom štiti svoje ukućane, brine se za njih… Postoji zbog njih. Jage zauzvrat čuvaju Vrata i vode mrtve. Kuća je zato snažna i jaka, a Jage zaštićene i sigurne. I mrtvi zbrinuti.

Budući da su joj roditelji poginuli kad je bila mala, Marinka Jaga je sljedeći Čuvar u kući Babe Jage… Osim što ona to ne želi. Marinka obožava svoju baku i jako voli njihovu kuću. Mislim, kuća može hodati, stvoriti zid gdje treba i preurediti okoliš ili unutrašnjost ako treba, može se igrati, smije se, misli, diše i voli. Naravno da je obožava.

Ali Marinka želi biti slobodna odlučiti o svojoj sudbini. Ne želi voditi mrtve ni biti sljedeći Čuvar Vrata, čak i ako ne treba to biti prije nego navrši barem 100 godina.

Marinka bi radije vrijeme provodila sa živima. Očajnički treba prijatelja, nekoga živog i njezinih godina. Nekoga s kim bi dane provodila kao sva obična djeca, nekoga s kim bi išla u normalnu školu, razgovarala i družila se.

house2.png

Marinka želi pravo na izbor, ali taj izbor, čini se nije njen….

Ili možda jest?

Jednom kad joj vlastita tvrdoglavost i nerazumnost kao posljedicu ishodi to da joj baka nestane kroz Vrata, Marinka ostane sama. Kuća i ona su neutješne, ali se ne razumiju… A Marinka, na pragu puberteta, ponaša se u skladu sa svojim godinama.

Joooj, kako mi je išla na živce. Tvrdoglava, uporna i nedokazana, Marinka je prototip  teenagera u najgoroj fazi. I ponekad je upravo nepodnošljivo sebična i nevjerojatno glupa. Stvarno mi je išla na živce i moram to reći.

Ipak, Marinka je na putu prema vlastitoj zrelosti morala proći dalek put. I to većinom sama, uz povremenu pomoć sa strane, koju je uporno pokušavala iskoristiti za vlastitu tvrdoglavost, ne slušajući što joj se zapravo pokušava objasniti. Koliko uspješno je sazrela, što je putem doživjela, tko su Tatjana i Onekin i kakvu ulogu imaju u Marinkinom životu…

I napokon, tko ili što je zapravo Marinka Jaga, kakvo joj je porijeklo i kakva joj je uloga u daljnjem Jaga životu? Jer biti Jaga znači sudbinsku povezanost s kućom i Vratima. A posljedice neobavljenog posla mogu biti strašne…

Vidjet ćete kad Mitopeja izbaci hrvatsko izdanje, vjerujem čak i ljepše i divno prevedeno ( postoje u knjizi neki nazivi i izrazi koji meni nikako ne funkcioniraju na engleskom i s engleskim 😉 Otprilike ista stvar se događa u Zimskoj noći 😉 )

Sve što mogu reći je, unatoč tome što mi je Marinka išla na živce ( a mislim da je to bilo s razlogom), ovo je divna mala knjiga o sazrijevanju i odrastanju. O učenju na vlastitim pogreškama, o kajanju i opraštanju. O prihvaćanju promjena, o prijateljstvu i ljubavi. O povezanosti, o sigurnosti i odgovornosti. O slobodi, svojoj i tuđoj. O snalažljivosti, o obitelji, o prijateljstvu, o tajnama… O magiji u raznim oblicima. I čaroliji. O životu i smrti i sreći i suzama.

O tome što sve trebamo prihvatiti, a što odbaciti na putu prema zrelosti, i koje sve odgovornosti to sa sobom nosi. O tome da svatko na svom putu treba pomoć. I da ne možemo sve sami. Da nismo uvijek u pravu. I da nam nije neprijatelj svatko tko ima različito mišljenje, da ponekad postoje stvari veće od nas samih. Ponekad treba gledati širom otvorenim očima i proširiti obzor. Jer ponekad nema tko osim nas biti ono što želimo izbjeći.

Kuća s kokošjim nogama je avantura koju nećete lako zaboraviti, i nije bitno koliko vam je godina. Putovanje koje vam predstoji s Jagama je očaravajuće, definitivno prepuno iznenađenja i nipošto monotono. Pouke i lekcije kojih je ova mala knjiga prepuna – bit će vam na korist.

Ne znam hoće li vam se Marinka zavući pod kožu. Ali sigurna sam da Kuća hoće. Kao i Baba Jaga. Kao i Jack I Benji 🙂

Preporuka? O, da ❤

Kisi.

***********************************************************************************

Sophie Anderson

The House with chicken legs

Gdje kupiti trenutno – Bookdepository

Izlazi uskoro – Mitopeja

 

 

 

MOJA BAKA VAS POZDRAVLJA I KAŽE DA JOJ JE ŽAO – FREDRIK BACKMAN

img_20190123_074703_5025b15d.jpg

Kad imaš baku, to je kao da imaš cijelu vojsku. To je najveći privilegij unuka – znati da je netko na tvojoj strani, uvijek i bez obzira na sve. Čak i kad si u krivu. Zapravo, pogotovo tada.

Fredrik Backman – Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

 

Bila jednom jedna baka…. I kao i sve bake, bila je superheroj. Pričala je priče, tješila, kuhala je najbolje na svijetu. Krojila haljinice, uspavljivala, liječila bolnu bušu… Učila životu i štitila od njega. Bila je dragost i bila je ljubav. Bila je baka. I umrla je kad sam imala 26 godina. Nisam bila dijete, ali svejedno nisam bila spremna i nisam očekivala. Iako sam znala da je bila bolesna.

Jer tako je to s bakama. One su stvorene da budu zauvijek tu, da preuzmu ulogu koja nadopunjuje mame i tate. Da skrivaju slatkiše u posebnoj kutijici, peku kolače i jure na biciklu izliječiti unuku koja se upravo stropoštala u koprive.

Ne očekuješ da bake mogu otići, čak ni kad već budu prabake.

bakica3

A pogotovo ne kad imaš 7. I kad imaš baku koja čuva šest kraljevstava i dvorac u Zemlji gotovo budnih. I kad se bori protiv cijelog svijeta da bi Elsa mogla imati nezaboravno djetinjstvo u stvarnosti, u našem svijetu – kad moraju biti skroz budne.

Baku koja s tobom priča na jeziku gotovo budnih, koja ima sve odgovore i zna sve trikove.

Ali Elsa ima 7, i Elsina Bakica je otišla. Ostavila je Elsi dvorac, obećanje i brigu o Zemlji gotovo budnih… Ostavila joj je i pregršt pisama koja se pojavljuju na neobičnim mjestima i kod neobičnih ljudi. Ima tu i Princeza i Vitezova, Vučjeg srca i Sjena.

I Elsa polako otkriva da iako Bakica više nije s njom, ima mnogo saveznika koji jesu. I koji će joj pomoći čuvati drovac. Što više pisama dobiva, to više konaca povezuje. I otkriva tko je Bakica zapravo bila, tko su ostali protagonisti Zemlje gotovo budnih i koje se sve nove priče skrivaju iza naoko običnih stanara jedne naoko obične zgrade u mašti jedne nimalo obične Bakice… Ili su one zapravo stvarne?

bakica

Teško je jednom djetetu izgubiti baku. Teško je izgubiti bilo koga, ali baku s kojom si posebno blizak – to je preteško. No, Elsina je Bakica lukava. Baka zna da mora otići i na briljantan način Elsu i nakon toga štiti, uči i privikava na činjenicu da je više nema…

Bakica je genijalna. Ova topla obiteljska priča zavući će vam se u srce i otopiti dušu. Rasplakat će vas, ne jednom – i isto toliko puta nasmijati. Baki ćete poželjeti čestitati na mašti bez granica, na hrabrosti kojom uči Elsu da nikada ne smije prestati biti to što je, na bezuvjetnoj ljubavi kojom obavija svoj unuku i na ustrajnosti da joj sve te stvari usadi u dušu. Čak i kad je više nema. Čak i kad, nakon svoje smrti nađe način da Elsi ispriča svoju priču. Nevjerojatan način. Način koji nikad neće zaboraviti…

Kad Elsa pod Bakičinim vodstvom krene u pustolovinu života, sa svojih gotovo 8 godina, definitivno ne zna što je čeka. A ne znate ni vi, zato pročitajte obavezno 🙂

Nikakvih spoilera, nikakvog opisa, ništa vam neću dati… Morate pročitati. Morate osjetiti. Morate povjerovati. Jedino tako će vam priča imati smisla, i jedino tako ćete moći shvatiti i Bakicu i Elsu. I Mamu i Georgea i Polovka i Britt-Marie. Vučje srce, volkonja i Maud. Lennarta, dječaka sa sindromom, tatu i Alfa… A ima ih još… I sve njihove priče koje otkrivate , jednu po jednu, na kraju se slože i sjednu upravo tamo gdje pripadaju.

bakica2

Predivna je ovo priča, ljudska i dirljiva, smiješna i tužna i fantastična i bolna i poučna. Stvarna koliko i izmišljena, teška koliko i lagana. Prekrasna. O ljubavi. O smrti. O povezanosti. O boli. O deset tisuća bajkovitih vječnosti.

Pročitati.

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Goodreads Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

 

 

 

Još uvijek Alice – Lisa Genova

img_20190129_174359_731[1]

Čak i tada, prije više od godinu dana, neki su neuroni u njezinoj glavi – nedaleko od njezinih ušiju – umirali gušeći se, pretiho da bi ih ona mogla čuti. Netko bi mogao tvrditi da su se stvari razvijale u lošem smjeru toliko podmuklo da su i sami neuroni inicirali događaje koji će ih dovesti do njihova vlastitog razaranja. Ipak, neovisno o tome jeli se radilo o molekularnom ili o staničnom samoubojstvu, njezini je neuroni nisu uspjeli upozoriti na ono što se događa prije nego što su umrli.

Lisa Genova – Još uvijek Alice

 

Sve što znamo kao laici o Alzheimerovoj bolesti je to da su ljudi kad ostare senilni. Što uopće ne mora imati veze jedno s drugim jer demencija nije nužno povezana s ovom opakom bolešću. Moguće je da samo to što jest – demencija. Znamo i da ljudi zaboravljaju, da se gube u prostoru i da s vremenom žive u prošlosti jer se sadašnjosti ne sjećaju. Znamo da znaju odlutati, da sve teže prepoznaju ljude i svoju obitelj. I da najčešće život završe u nekom domu jer, ruku na srcu, ostatak obitelji ima svoje probleme. I jer život ide dalje. I jer zapravo, ne postojiš više, pa ti je vjerojatno svejedno gdje si – ionako nisi svjestan.

To je to što znamo. I to je to čega smo svjesni.

Ono što ne znamo je da, zapravo, ništa od toga ne odgovara istini. Ne znamo da ukoliko postoji genetska predispozicija, ovu opaku bolest možemo zaraditi usred života, u naponu snage i na vrhuncu karijere. Ne znamo da je osoba koja mora živjeti s ovakvom dijagnozom svjesna što joj se događa. Svjesna da se izgubila gdje nije trebala. U panici jer prepoznaje zgrade i detalje oko sebe, ali zapravo ne zna gdje je. Ne znamo da je svjesna svake izgubljene riječi i da je to kao da joj je netko magijom iščupao riječ iz sjećanja. Riječ koja je do maloprije bila tu. Ne znamo da, kad se čini da vas više ne prepoznaje i da nije ni svjesna gdje je, ona panično pretražuje onih nekoliko zdravih točaka svog uma nebi li se sjetila – jer zna da ste vi netko njoj bitan, netko koga ona poznaje, netko koga voli, i da je važno da vas prepozna, ali ne može. I da osjeća čitavu lepezu strahova, boli, nesigurnosti, ali i ljubav, radost ili nježnost –  a ne može ih izraziti jer riječi za to više ne postoje.

alice

Nismo svjesni u kakvom košmaru ti ljudi žive. Niti nas to vjerojatno zanima, čak ni ako nam je to netko u obitelji. Život ide dalje. Oni su samo smetnja. A ako i nisu, s vremenom su toga sve manje svjesni. Pitanje je u kojem trenutku smo ih zapravo izgubili.

Alice Howland je profesorica kognitivne psihologije sa specijalizacijom lingvistike na Sveučilištu Harvard.  Cijenjena je, uspješna i priznata u svojim istraživanjima, omiljena među studentima i vlastitom strukom. Pristupačna je, vesela i stručna.

Majka je troje djece i u sretnom braku s jednako tako uspješnim suprugom.

Alice voli to što radi. Od istraživanja za vlastite radove, knjige i stručna predavanja, do toga da stoji pred studentima i jednostavno predaje.

Alice ima 50 godina i tek je ušla u menopauzu. Kad zaboravi riječ usred predavanja i doslovno se izgubi 50 metara od kuće, pripiše to nuspojavama menopauze. U početku, kao i svi mi pokušava naći opravdanje za to što joj se događa, ali ona je profesorica kognitivne psihologije. Ona ne može negirati.

Strašna dijagnoza utječe na cijelu obitelj – troje uspješne djece i supruga, utječe na njenu poziciju na fakultetu, utječe na kvalitetan društveni život…

alice

Kroz priču Alice Howland učimo koliko je obitelj važna. Koliko je potpora ključna. Koliko bolesnici s ovakvom dijagnozom pate i koliko je nužno da, u trenucima kad su prisutni i suvisli – imaju nekoga tko će im pružiti ruku.

Ne mogu ni zamisliti kako je to kad doslovno gubiš razum, a toga si svjestan… Kad, zato jer više nisi sposoban sam brinuti o sebi, postaješ teret, a ni toga nisi zapravo svjestan. Kad te obitelj izgubi i prije nego što odeš. Kad je situacija takva da pomoći nema.

Alice će nam pokazati kako izgleda život jedne obitelji s dijagnozom poput ranog Alzheimera. Čega se sve moraju odreći. I pritom ne mislim na manjak slobodnog vremena ili novca zbog terapija. Mislim na one posebne rituale koje znate samo vi i članovi vaše obitelji. Mislim na one trenutke koji se godinama prepričavaju jer su nam bili smiješni/urnebesni/poučni. Mislim na sve one male stvari koje su se dotad uzimale zdravo za gotovo. I sve ono što smo izgubili s tom nekad najdražom osobom koja nam je bila potpora i oslonac.

Još uvijek Alice je priča o jednoj bolesti i jednoj obitelji. O jednoj karijeri, jednom životu i svemu što ima smisla. O ljubavi, podršci i neminovnom kraju.

alice2

Lisa Genova je Alzheimeru prišla kroz oči stručnjaka. Zbog toga mi je cijela priča bila pomalo hladna i neutralna, a povremeno sam imala osjećaj da čitam stručni priručnik umjesto prikaza borbe jedne obitelji.

I nije me previše dirnula za vrijeme čitanja. Nisam plakala, nisam zastajala, nisam sklapala oči ni postajala emotivna.

Sve to sam bila nakon, kad sam razmišljala o situaciji, kad sam s Alice skinula prizmu uspješne karijere i zamislila je kao običnu ženu koja nema diplomu iz kognitivnih znanosti, već neku drugu, nepovezanu sa stanjima mozga, ako je već ima. Kao ženu koja se ne snalazi, koja ne zna s čim se nosi. Koja nema pojma što je čeka. Koja doslovno drhti u sebi drhti od straha. I tu se slomilo…

Jer što učiniti kad se ne možeš izraziti, što kad ne znaš naći put kući? Kako pomoći sebi i bližnjima? Kakve su opcije, kakve prognoze?

Ima jedna scena gdje je Alice poželjela da umjesto Alzheimera ima rak. Nisam sigurna da nije bila u pravu.

Što se čitanja tiče, preporučujem je, ali i ne, ovisi o tome što tražite. Možda ćete plakati, možda ne. Možda pronaći emocije, možda ne. Ali svakako ćete nakon pročitanog – razmišljati. Iako odgovora na pitanja nema.

Kisi.

*************************************************************************************

Lisa Genova

Goodreads: Još uvijek Alice

Nakladnik: Ljevak

Gdje kupiti: Još jednom Alice

Sanjar Strange – Laini Taylor

img_20190128_152222_351[1]

 

Tko bi poljubio djevojku koja jede moljce?

Ne jedem ih, svađala se sama sa sobom.

Usne ti imaju okus po soli i čađi.

Prestani razmišljati o ljubljenju

Laini Taylor – Sanjar Strange

 

Postoje neke knjige za koje čuješ, usput. Ponekad od drugih blogera, ponekad od teta u knjižnici, ili prijateljica ima baš nešto za preporučit… I uzmeš to sve u obzir, ponekad čak i kupiš/naručiš ili posudiš knjigu, i onda ona stoji na polici… Jer ima još takvih preporučenih knjiga koje čekaju red, a ti nemaš vremena i polako čitaš jednu po jednu, istovremeno svjesna svake od onih koje na polici i dalje čekaju. Pa ponekad poželiš da jednim klikom možeš utočiti sav taj tekst u sebe, da poput magije, možeš u sekundi imati iskustvo pročitanog… Dok sve te naslovnice i dalje mame…

I onda se ponekad neka knjiga sama pobrine za to da se progura na vrh to read liste. Ponekad domaći nakladnik objavi prijevod knjige koja je dugo na polici i doda joj takvu naslovnicu da si danima dosadna u inbox dok je ne dobiješ na recenziju – a onda nema više čekanja.

I kreneš. I staneš. Jer shvatiš da ovo nije samo još neka knjiga koju treba pročitati. Jer zapravo shvatiš – da nekako moraš produžiti to vrijeme koje čitajući provodiš u nekom drugom svijetu… Jer ovo nije samo još jedna knjiga, ovo je čudo 🙂

Laini Taylor je u svojoj mašti uspjela stvoriti svijet koji je toliko divno pretočila u riječi da imate osjećaj kako hodate ulicama Neviđenog grada, slijedite Laszla po knjižnici, jašete na spektralu… I sanjate. Sanjate s Laszlom, sanjate o Laszlu, upijate znanje i pokušavate dokučiti čudne misterije kojih je Laszlo itekako svjestan, ali ih još ne zna objasniti… Vidite promjene izraza lica, boje i oblike. Vidite cijeli jedan grad,, a još niste ni stigli tamo…

Laini je majstorica pripovijedanja, i toliko mi je drago što sam otkrila još jednu autoricu koja odmah ide na spisak omiljenih ❤

A o čemu se radi? Da je Sanjar fantasy, to vjerujem već znate. Čak ni tema nije toliko nova, jer sam se i ranije sretala s gradovima koji su izgubili ime, glavnim junacima koji nisu što se čini i cijelim magičnim svjetovima koji imaju neke svoje zakonitosti…

Ali ovdje se ne radi samo o magiji. Radi se upotrebi te magije koja je dana samo nekima, samo posebnima, onima koji nisu s ovog svijeta. I koji su zbog te magije svemogući, nepobjedivi, bogovi.

Ili nisu? U kojem trenutku nečija tiranija prestane zastrašivati potencijalne žrtve? U kojem trenutku prijeđete granicu i žrtva uzme stvar u svoje ruke? Jer granica postoji. I tanja je i bliža nego smo svjesni. I onda opet – koliko nam je osvete dozvoljeno i koliko toga možemo opravdati nekim smislenim razlogom? Koliko nas mogu promijeniti i iznutra polako ubijati djela koja su nam učinjena, a zbog kojih smo mi učinili ostalo?

Bi li postojala mržnja kad bi svi mogli imati informacije iz svih izvora? Kad bi mogli uroniti u tuđe misli, kad bi se mogli vratiti u prošlost, kad bi mogli pojmiti koliko je toga učinjeno na štetu budućih generacija zbog osvete za djela prošlih?

strange

Postoji jedan grad, ne znamo mu ime. Neka drugačija, porobljujuća magija izbrisala ga je iz sjećanja i postojanja, i zauvijek ga promijenila u nešto što ostavlja gorak okus u ustima. U Plač. I ostao je Plač, koliko god mu pokušali promijeniti ime u nešto drugo.

Laslo Strange je siroče u Zosmi. Kad je imao 5 godina osjetio je to nasilno oduzimanje imena iz njegovog sjećanja, gradu kojeg nikad nije vidio, ali kojem se divio i želio otkriti njegove tajne.  Laszlo je kao i sva siročad živio u opatiji, gdje nikom nije bilo važno je li uopće živ, gdje se život svodio na puko postojanje, na preživljavanje i jad.

Sve dok jednog dana nije dospio u knjižnicu. I nikad se više nije vratio.

Neviđeni grad je izgubio svoje znanje. Ali je živio s prijetnjom koje se godinama nije mogao osloboditi. Delegacija ratnika je zato krenula u ostatak svijeta pronaći ljude, mislioce, znanstvenike, alkemičare, poznavatelje priča. Sve koji bi možda mogli skinuti prijetnju iz Plača. I košmare iz njihovih snova.

I tako se Laszlu ostvario san. Vidjet će Neviđeni grad. Vidjet će njegove tajne. Možda pomoći u njegovoj poteškoći.

Laslo je sanjar i to je njegov dar. No, ni približno nije svjestan koliko je bitan i koliko moćan taj njegov dar. Ni kakva ga to bezimena sila od vremena dojenčeta vuče u grad koji nikad nije vidio, osim u pričama i legendama stare knjižnice u Zosmi…

strange2

A sigurno nije bio spreman na to što će vidjeti u gradu za kojim toliko čezne, ni koliko je bio blizu u svojim istraživanjima priča i legendi…

Što je Laszlo i kako njegov sanjarski dar može pomoći gradu koji je nekad bio sjajan i blještav?  Može li krivnja biti na nečijim rukama iako taj nije svjestan svog porijekla, a još manje onog što se dogodilo u nekom drugom vremenu, prije nego uopće postaneš svjestan sebe? Može li mržnja uzeti u obzir sve okolnosti ili slijepo napada samo na osnovu nehotične i nesvjesne pripadnosti nekom određenom porijeklu?

Bi li ljudi mogli oprostiti nevinoj generaciji grijehe njihovih otaca, ili u njima ne možemo vidjeti ništa drugo nego prijetnju, uvijek i u svakom slučaju? Onakvu prijetnju kakva se nasljeđuje generacijama, koju sigurno imaš jer ti je zapisana u genetskom kodu i zbog tog naslijeđenog gena, moraš biti isto što i tvoji preci…

Možemo li otpustiti vlastitu žrtvu i ponos i inat i mržnju i osvetu dovoljno dugo da shvatimo da postoji i drugi način?

Je li izdaja uvijek samo i sključivo izdaja i je li nasilje uvijek prouzročeno zlom? Mogu li se naše traume rješavati ljubavlju, otpuštanjem i prihvaćanjem istine?

Neke od odgovora dobit ćete u Sanjaru. Za neka se nadam da će biti odgovorena u Muzi košmara.

strange3

Ono što znam je da će Laini sigurno ostati među mojim omiljenim piscima i da će njezin svijet sigurno često stanovati u mom umu.

Posebnu zahvalu i pohvalu moram dati Jeleni Pataki, koja je divno prevela Strangea. Nažalost, moram izreći i kritiku lekturi koja je na previše mjesta u ovoj knjizi zakazala. Što je za ovakvu knjigu, silna šteta. Nadam se da će na nastavak bolje paziti.

Od sveg srca vam preporučujem fantastičan svijet Sanjara Strangea, želim vam da se izgubite u njemu. Da zapitkujete i propitkujete i tražite pravdu, istovremeno da shvaćate i prihvaćate  i da ostanete na svojoj strani. Jer istina nikad nije samo jedna i priča često ima i dublje korijenje. Nisu sve zlice samo zlice, niti je dobrica uvijek samo to.

Oprez vam želim 🙂 A ponekad i intuiciju.

Kisi.

******************************************************************************

Laini Taylor

Sanjar Strange Goodreads

Izdavač – Vorto Palabra

Prijevod  – Jelena Pataki

Gdje kupiti: Vorto Palabra