THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

DRACULA – BRAM STOKER

IMG_20190607_113951_295

Dobrodošli u moju kuću! – ponovio je. Uđite slobodno. Osjećajte se kao kod svoje kuće, i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite.!

Bram Stoker – Dracula

 

Naš mali knjižni klub u svibnju je izabrao Draculu.

Znamo da je Dracula klasik. Napisan koncem 19. st, Dracula se uklapa u onaj romantizirani gotički stil pisanja, a Abraham Stoker je upravo tim romanom dospio u sam svjetski vrh književnosti.

Dracula je ekraniziran nebrojeno puta. Od onih prvih, nijemih filmova s Belom Lugosijem, do posljednjeg pravog Stokerovog Dracule – onog Copollinog iz 1992. Kasnija ostvarenja su po meni ili loša ili nemaju veze s izvornom verzijom.

Stoker je Draculu napisao kao epistolarni roman. Cijelu radnju pratimo kroz pisma ili dnevničke zapise nekoliko protagonista – Jonathana i Mine Harker, Lucy Westenra, dr. Sewarda, dr. Van Helsinga.

Meni je Dracula jedan od najdražih romana, iako moram priznati da gledano iz današnje perspektive – mjestimice je malo naporan (Van Helsing), mjestimice malo nelogičan (transfuzija), a ponekad i potpuno šašav.

No, kad bi danas ponovno išli čitati parsto godina stare klasike, vjerojatno bi za većinu njih mislili isto.

-Ja sam Dracula, i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni zrak je studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.

Bram Stoker – Dracula

Dracula je klasična priča borbe dobra i zla, u ovom slučaju natprirodnog zla. Stoker je Draculi – moćnom, natprirodnom, mračnom biću suprotstavio građansku obitelj i prijatelje, sve odreda hrabre, inteligentne i neustrašive ljude. Putenu ljubav suprotstavio je onoj čistoj, bračnoj i prijateljskoj.  Svjetlo je suprotstavio tami. Razum nagonima. Vampirizam vjeri.

I dobro je pobijedilo, a svjetlo se probilo.

Priču dobro znamo.  Jonathan Harker, mladi odvjetnik, pozvan je u Transilvaniju srediti papire oko kupnje posjeda u Londonu. Stari grof Dracula je naumio preseliti svoje djelovanje u moderniji, suvremeni svijet. No, budući da je višestoljetni vampir, Dracula ne može šetati po danu, ne jede i ne pije vino… I često se u Jonathanovom društvu čudno ponaša, sve dok ovaj ne shvati da je zapravo zatvorenik i da neće tako lako povratiti slobodu jer postaje sve jasnije s čim ovdje ima posla. U isto vrijeme, u Londonu je ostala Mina Harker, Jonathanova zaručnica, trenutno kod prijateljice Lucy Westenra i njene bolesne majke.

-Pripazite – reče – pripazite da se ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite.

Bram Stoker – Dracula

Dracula uspije otputovati, Jonathan uspije pobjeći, a Lucy se počinje čudno ponašati… Do trenutka kad društvo shvati što se događa s Lucy, dolaska Van Helsinga i pokušaja pomoći, Lucy je već izgubljena. Dracula je krenuo u napad.

Nakon toga, kad se povežu konci, kad se skupe ostali dijelovi priče, kad se povežu ljudi – počinje lov na višestoljetno zlo, lov u kojem su na kocki ljudske duše…

Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela d zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja Lucynoj dražesnoj čednosti.

Bram Stoker – Dracula

Ne čudi me da je upravo priča o vampiru stekla svjetsku slavu i prepričavana u toliko mnogo romana. Vječni život, krv kao život, mistika tame, sve su to teme koje su stoljećima zanimljive ljudskom rodu. U svakom narodu, na svakom kontinentu, u svim starim predajama naći ćete neki oblik vampira. Možda je stvar u iskonskom zlu, možda je to ono što od davnina ljude privlači, neka tamna, moćna ideja o postojanju s one strane prihvatljivog, dobrog, onog što se pristoji.  Možda je zapravo to ono što ljude privlači – ono što se ne smije. Uz onu ideju da možda nekako možemo prevariti smrt. I postojati u nekom drugom, moćnijem, mračnijem, obliku…

No, i to zlo je ukorijenjeno u dobrom, pa Stokerov Dracula u svojoj pravoj smrti pronalazi mir. Od davnina je ljudima u prirodi poigravati se onim što je onkraj razuma, s one strane dokazivog i stvarnog. Pa i težnja za iskupljenjem duša. Ako sagledamo sa svih strana, je li Dracula stvarno i do kraja proklet? Je li zbilja u njegovoj naravi sama srž zla? Ili je njegova sudbina nešto sasvim slučajno, neželjeno, i je li duboko u njegovom biću zapravo skrivena težnja da se oslobodi okova koji ga vuku na dno?

Dracula je i jedan jako dobro istražen roman. Opisi krajolika, imena mjesta, povijest, načini putovanja, sve je točno. Podloga za roman je napravljena fantastično.

I što reći? 100 i kusur godina kasnije povijest Vlada Dracule se stalno nanovo upoznaje, dvorac je najposjećenije mjesto u Transilvaniji, a roman je čitan i ekraniziran i opet ekraniziran.

Svako malo negdje iskrsne ponovno. Kao inspiracija je beskrajan. A ja ga volim još odmalena, kad je bio strašni lik iz filmova strave i užasa. No, malo su ga omekšali u zadnje vrijeme. Sad ima dušu. I voli. A i priča mu je stvarnija 🙂

No, Stoker je Stoker. Bez obzira što mislili o romanu, o načinu pisanja, priči, nadnaravnim stvorenjima ili žanru kao takvom – mislim da bi ga ipak trebalo pročitati.

Dracula je Dracula. S jedne strane ona mračna, tamna strana ljudske težnje za vječnim životom, za slobodom, za zabranjenim –  a s druge? S druge sve ono što je “dozvoljeno”. Ono što je prihvaćeno kao ispravno. Ono što pokazujemo javnosti da izbjegnemo osudu.

Istina je, kao i uvijek – negdje u sredini.

Pročitati, naravno 🙂

Kisi.

 

*****************************************************************************

Bram Stoker

Dracula

Šareni dućan

 

 

TVORNICA LUTAKA – Elizabeth Macneal

IMG_20190528_132834_181

Prazne konture žene i muškarca naznačene su grafitom: ona stoji, on kleči pod njezinim nogama i ljubi joj ruku. “Millais će pozirati kao Gigemar”, objasni joj on. “Prikazivat će trenutak kad on spašava Kraljicu od kralja Meriaduka.”

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

Mrvicu prije Tvornice lutaka, na police knjižara stigao je roman  -TI, Caroline Kepnes, istog izdavača.  Ovo nije recenzija za TI, ali ako pročitate oba romana, mislim da ćete moći povući paralelu između pojedinih likova, iako je vremenski period između njihovih radnji skoro 2 stoljeća. Pa iako je smisao TI vjerojatno taj da se zapitamo kako je lako danas postati meta raznih psihopata i kako je lako ukrasti nečiji identitet – čitajući Tvornicu lutaka zapravo sam shvatila da danas to nije ništa lakše ni teže nego prije skoro 200 godina. Samo su sredstva drugačija. Ali mentalni sklop takvih poremećenih ličnosti je jednak – cilj je isti – oni će samo koristiti ono što im je dostupno.

No, osim što srećemo isti tip ličnosti muškaraca s određenim poremećajem u oba romana i nailazimo na istu situaciju – oni svoj fokus usmjeravaju na određenu osobu koja toga u početku nije ni svjesna, tu svaka sličnost prestaje i romani odlaze svaki u svom smjeru.

Silasove stope teško udaraju u pločnik. Ne uklanja se s puta uličnim prodavačima, ne izmiče se djeci ni damama ni gospodi u frakovima i ulaštenim čizmama. ONI bi trebali pokazati poštovanje NJEMU za promjenu. Hoda brzo, nezaustavljiv, ravan kao porub.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

1850-ta je godina.  Gradi se Kristalna palača u Hyde parku. Bit će postavljena izložba Kraljevske akademije. Skupina mladih umjetnika koji se nazivaju prerafaeliti pokušava pokrenuti novi pravac u umjetnosti, u slikarstvu.

Silas Reed, trgovac prepariranim životinjama koje sam preparira i stavlja u kojekakve čudne i groteskne scene, radi u svojoj trgovini na sljedećoj životinji. Lešine mu donosi Albie, desetogodišnji dječak koji je zajedno sa svojom sestrom prepušten sam sebi i radi što može da bi preživio. Albie ima samo jedan zub i najveća mu je želja kupiti umjetno zubalo. Zato štedi. Zato radi sve što treba. Zato i da bi sestru izbavio iz ralja prostitucije i robijanja u prljavoj sobi prljave javne kuće.

Silas sebe smatra umjetnikom. I on se nada postaviti izložak na Izložbi Kraljevske akademije.

Iris i Rose – dvije sestre blizanke rade na porculanskim lutkama gđe Salter, grozne žene navučene na laudanum i kojekakve druge opijate. Sestre su otuđene. Nekoć je Rose smatrana ljepoticom, a Iris samo njenom lošom kopijom. Iris, koja ima čudno sraslu ključnu kost, buntovan duh i vlastiti mozak. Iris, koja posjeduje strast za umjetnošću, koja ne želi oslikavati lica porculanskih lutaka do kraja života.

Situacija se promijenila kad je Rose oboljela od malih boginja. Bolest je prošla, ali ožiljci su ostali i ona je postala “ružnija” sestra.  Njena budućnost više nije bila svijetla. Njen izgled joj je odredio sudbinu. Njen san je sada mrtav.

Svima njima sudbine će se ispreplesti u trenutku kad mladi Louis Frost ostane bez modela za sliku, a Albie Silasa slučajno upozna s Iris – u djeliću trenutka, na ulici, u prolazu. Ona ga zapravo nije ni zamijetila, ali on je taj trenutak pretvorio u goruću opsesiju njenim licem, tijelom i kosom. U njegovoj glavi, ona je njegova. U njegovom umu, on nju mora posjedovati. U njegovim suludim opsesivnim mislima, ona se već obećala. I on neće prezati o ničega da je namami u svoju zamku…

Ali Louis Frost će Iris pružiti izlaz iz tamnice gđe Salter, priliku da bude slobodna. Da uči slikati. Da raste, da živi. Da voli.

Iris će prihvatiti ponudu života, nesvjesna, kao i Louis, kao i svi drugi  – kakvi kotačići se vrte u Silasovom bolesnom umu…

Nikada neće uspjeti pobjeći. Nikada neće biti slobodna.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

Tvornica lutaka je višeslojni roman koji progovara o toliko mnogo toga. Da, o tome kako je lako postati predmetom opsesije poremećenog uma. Samo trebaš neki dio koji se ističe od ostalih. Nešto što odradi klik u glavi potencijalnog predatora. Crvenu kosu. Zelene oči. Ružičasti pulover.  Nakon toga, nije te teško naći. Čak i u 19 st, bez društvenih mreža, bez osobne iskaznice, bez kartica… Uvijek postoji mreža uhoda, a izopačeni um spreman je na svašta.

Ovo je posljednja šansa, govori u sebi. Ona će živjeti – MORA živjeti.

Elizabeth Macneal – Tvornica lutaka

No, osim elemenata trilera, na trenutke čak i horora, tu srećemo još nešto. Iris. Ženu u polovici 19 st., koja se pobunila protiv naučenih i uštogljenih društvenih normi, onih koje ženu stavljaju u položaj da mora braniti vlastitu čast ako se ne ponaša prema točno određenim pravilima. Onih koje ženu smatraju nezaštićenom ako se ne uda. U najboljem slučaju. U najgorem, lažni moralisti onog doba osuđuju je kao ženu palog morala, kao degradirani komad mesa.

Bilo kakva vrsta umjetnosti od muškarca napravi uvaženog građanina, koji čak i siromašan vrijedi, ali žena koja se bavi umjetnošću, nije udana i pobjegne od “dobrog” namještenja i “prikladnog” zaručnika – posrnula je, zagrezla u moralni pad i dekadenciju i treba je se odreći. Jer to je normalno – odreći se djeteta kad ne igra po tvojim pravilima.

Srećom, Iris ima hrabrosti, ima inteligenciju i ima vjere. U sebe, u svoj život. U sestru, kojoj želi pomoći. I ono najvažnije, Iris ima nagon za preživljavanje.

Iris se bori, čak i kad je se dočepaju smrdljive šake samoprozvanog umjetnika kojem je mjesto iza rešetaka. Ona ne odustaje. Ona je svoja.

Sloboda je dragocjena. Hoće li je Iris zadržati?

Osim same priče, oduševili su me i prikazi Londona. Njegovih ulica i svakodnevnog žamora života koji se odvijao na njima. Zgrada, pročelja kuća i arhitekture. Čak i one tamne strane – smrada truleži i neopranih tijela, blata, siromaštva i bijede. Bilo je prizora koji paraju srce. Ali Elizabeth Macneal toliko vjerno opisuje London iz tog doba, da iako ti se ne sviđa ono što vidiš ili osjećaš, shvaćaš da je to dio života u Londonu 1850.

Roman koji progovara o mentalnim bolestima, o ženskoj snazi, o manjkavostima društva, o ljubavi, prijateljstvu, upornosti i borbi, o snazi i snovima… Borba između svijetla i tame ovdje je itekako prisutna. Između tamnice i slobode, ljepote i gadosti , ali ne u fizičkom smislu. Mnogo bi mogli naučiti iz Tvornice lutaka, jer nije to samo priča. To je i poziv. I upozorenje. I odluka.

Malo je reći da sam oduševljena. Gotički roman u viktorijanskoj Engleskoj. Glavna junakinja koja se bori za sebe. Mračna strana Londonskih ulica. I jedna priča koja sve to objedinjuje.

Uživajte. Ja jesam 🙂

Kisi.

***********************************************************************************

Elizabeth Macneal

Tvornica lutaka

Izdavač: Stilus

Prijevod: Andrea Marić