DRACULA – BRAM STOKER

IMG_20190607_113951_295

Dobrodošli u moju kuću! – ponovio je. Uđite slobodno. Osjećajte se kao kod svoje kuće, i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite.!

Bram Stoker – Dracula

 

Naš mali knjižni klub u svibnju je izabrao Draculu.

Znamo da je Dracula klasik. Napisan koncem 19. st, Dracula se uklapa u onaj romantizirani gotički stil pisanja, a Abraham Stoker je upravo tim romanom dospio u sam svjetski vrh književnosti.

Dracula je ekraniziran nebrojeno puta. Od onih prvih, nijemih filmova s Belom Lugosijem, do posljednjeg pravog Stokerovog Dracule – onog Copollinog iz 1992. Kasnija ostvarenja su po meni ili loša ili nemaju veze s izvornom verzijom.

Stoker je Draculu napisao kao epistolarni roman. Cijelu radnju pratimo kroz pisma ili dnevničke zapise nekoliko protagonista – Jonathana i Mine Harker, Lucy Westenra, dr. Sewarda, dr. Van Helsinga.

Meni je Dracula jedan od najdražih romana, iako moram priznati da gledano iz današnje perspektive – mjestimice je malo naporan (Van Helsing), mjestimice malo nelogičan (transfuzija), a ponekad i potpuno šašav.

No, kad bi danas ponovno išli čitati parsto godina stare klasike, vjerojatno bi za većinu njih mislili isto.

-Ja sam Dracula, i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni zrak je studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.

Bram Stoker – Dracula

Dracula je klasična priča borbe dobra i zla, u ovom slučaju natprirodnog zla. Stoker je Draculi – moćnom, natprirodnom, mračnom biću suprotstavio građansku obitelj i prijatelje, sve odreda hrabre, inteligentne i neustrašive ljude. Putenu ljubav suprotstavio je onoj čistoj, bračnoj i prijateljskoj.  Svjetlo je suprotstavio tami. Razum nagonima. Vampirizam vjeri.

I dobro je pobijedilo, a svjetlo se probilo.

Priču dobro znamo.  Jonathan Harker, mladi odvjetnik, pozvan je u Transilvaniju srediti papire oko kupnje posjeda u Londonu. Stari grof Dracula je naumio preseliti svoje djelovanje u moderniji, suvremeni svijet. No, budući da je višestoljetni vampir, Dracula ne može šetati po danu, ne jede i ne pije vino… I često se u Jonathanovom društvu čudno ponaša, sve dok ovaj ne shvati da je zapravo zatvorenik i da neće tako lako povratiti slobodu jer postaje sve jasnije s čim ovdje ima posla. U isto vrijeme, u Londonu je ostala Mina Harker, Jonathanova zaručnica, trenutno kod prijateljice Lucy Westenra i njene bolesne majke.

-Pripazite – reče – pripazite da se ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite.

Bram Stoker – Dracula

Dracula uspije otputovati, Jonathan uspije pobjeći, a Lucy se počinje čudno ponašati… Do trenutka kad društvo shvati što se događa s Lucy, dolaska Van Helsinga i pokušaja pomoći, Lucy je već izgubljena. Dracula je krenuo u napad.

Nakon toga, kad se povežu konci, kad se skupe ostali dijelovi priče, kad se povežu ljudi – počinje lov na višestoljetno zlo, lov u kojem su na kocki ljudske duše…

Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela d zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja Lucynoj dražesnoj čednosti.

Bram Stoker – Dracula

Ne čudi me da je upravo priča o vampiru stekla svjetsku slavu i prepričavana u toliko mnogo romana. Vječni život, krv kao život, mistika tame, sve su to teme koje su stoljećima zanimljive ljudskom rodu. U svakom narodu, na svakom kontinentu, u svim starim predajama naći ćete neki oblik vampira. Možda je stvar u iskonskom zlu, možda je to ono što od davnina ljude privlači, neka tamna, moćna ideja o postojanju s one strane prihvatljivog, dobrog, onog što se pristoji.  Možda je zapravo to ono što ljude privlači – ono što se ne smije. Uz onu ideju da možda nekako možemo prevariti smrt. I postojati u nekom drugom, moćnijem, mračnijem, obliku…

No, i to zlo je ukorijenjeno u dobrom, pa Stokerov Dracula u svojoj pravoj smrti pronalazi mir. Od davnina je ljudima u prirodi poigravati se onim što je onkraj razuma, s one strane dokazivog i stvarnog. Pa i težnja za iskupljenjem duša. Ako sagledamo sa svih strana, je li Dracula stvarno i do kraja proklet? Je li zbilja u njegovoj naravi sama srž zla? Ili je njegova sudbina nešto sasvim slučajno, neželjeno, i je li duboko u njegovom biću zapravo skrivena težnja da se oslobodi okova koji ga vuku na dno?

Dracula je i jedan jako dobro istražen roman. Opisi krajolika, imena mjesta, povijest, načini putovanja, sve je točno. Podloga za roman je napravljena fantastično.

I što reći? 100 i kusur godina kasnije povijest Vlada Dracule se stalno nanovo upoznaje, dvorac je najposjećenije mjesto u Transilvaniji, a roman je čitan i ekraniziran i opet ekraniziran.

Svako malo negdje iskrsne ponovno. Kao inspiracija je beskrajan. A ja ga volim još odmalena, kad je bio strašni lik iz filmova strave i užasa. No, malo su ga omekšali u zadnje vrijeme. Sad ima dušu. I voli. A i priča mu je stvarnija 🙂

No, Stoker je Stoker. Bez obzira što mislili o romanu, o načinu pisanja, priči, nadnaravnim stvorenjima ili žanru kao takvom – mislim da bi ga ipak trebalo pročitati.

Dracula je Dracula. S jedne strane ona mračna, tamna strana ljudske težnje za vječnim životom, za slobodom, za zabranjenim –  a s druge? S druge sve ono što je “dozvoljeno”. Ono što je prihvaćeno kao ispravno. Ono što pokazujemo javnosti da izbjegnemo osudu.

Istina je, kao i uvijek – negdje u sredini.

Pročitati, naravno 🙂

Kisi.

 

*****************************************************************************

Bram Stoker

Dracula

Šareni dućan

 

 

Čitanje knjiga – kak to većinom izgleda

IMG_20180507_130658_659

Čarape sam dobila od frendice, pa nemam pojma di ih je kupila – ali lajkam 🙂 A Šefica je Šefica, nemam kaj puno za dodat.

 

Knjige jesam sliknula, ali… Strpit ćemo se još malkice jer s tim imam neke druge planove, a ne tiču se čarapa 🙂

I da, čitala sam cijeli vikend. Malo je falilo da opet uz knjigu dočekam jutro, a samo me to kaj Prdeka ne zanima ko je do kolko bil budan spriječilo da ne pročitam cijelu knjigu u jednoj noći. (cca 350 stranica. Nije strašno. Čitala sam ja i više.) Mada mi malo fali to. Znala sam ja i žicu frkat do 6 ujutro, a ako bi gospon muž radijo noćnu, nije bilo teorije da odem spavat.

Sad baš nije tak jer moraš po danu funkcionirati, ali svejedno mi se tu i tam zalomi da je već 2 ujutro, a ja bi još samo jedno poglavlje nakon već 10 takvih “još jedno poglavlje”. I onda se moram natjerat u krpe dok je još kolko tolko pristojna ura. Pa još “samo 5 min” čitam recenzije, istražujem likove i tak.

Oće to ponekad. Bila sam tak mjesecima opsjednuta Tudorima. Nije serija kriva, nisam ju ni gledala baš. Philippa Gregory i njezine žemskinje u Tudorskoj Engleskoj. I još malo prije i malo posle toga. Išlo je dotle da sam si crtala porodično stablo da si pojasnim ko je kome kaj i u koje doba. Nije me još skroz pustilo, a oće se pojačat svaki put dok nabasam na neku novu knjigu.

Dok sam čitala Anne Rice, usput sam pročitala sve kaj se dalo o vampirima, a posle Lestata sam haračila po Egipatskoj mitologiji. Ofkors, prije toga sam zbog Stokerovog Drakule proučila sve oko balkanskih legendi o vampirima i sličnim stvorenjima koja su se znala spominjati na našim prostorima, a bilo ih je.

U vrijeme dok me držala Ivana Brlić Mažuranić nije bilo interneta i još sam bila klinka. Zato mi je sad palo na pamet da je slavenska mitologija jedan dobar istraživački projekt za ovakve ko ja. Je, ima veze s trenutnim štivom. Ček još koji dan 🙂

LOTR manija je kod mene počela puno prije nego je nekom palo na pamet da snimi film (koji sam jedva dočekala, mada u neku ruku i sa strahom) i puno prije nego je većina populacije uopće doznala za nekakvog Tolkiena. Rezultat opsesije je moja vjenčanica, jedna skupo plaćena društvena igra, sve kaj je ikad prevedeno od Tolkienovog opusa + par stvari na engleskom, utjecaji se vide i na điđama, a kak nisam mogla kopati po povijesti jer je to skoro pa čisti fantasy, proučavala sam vilenjačko pismo i Silmarillion.

Nije to tak svaki put.  Ima knjiga kad jednostavno nejde. Ima dana kad nejde s čitanjem, ali najčešće ispadne da je štivo loše. Ima i takvih kad umreš od dosade na prvih stotinjak stranica, a onda ti je posle drago kad pročitaš do kraja jer ispadne super i još više super.

Ima knjiga za koje je prerano. Koje ti se tek nakon par godina uvuku pod kožu. Ima i onih koje kupiš jer je voliš autora, a ne legne ti, pa ko i svaki zagriženi fan nećeš priznati 🙂

Ali kad me preuzme, gotovo je. To su te koje čitam cijelu noć i onda obavim kaj treba, cijeli dan sam si ko u magli i jedva čekam večer da nastavim. Ali te su zapravo najgore jer jednom kad je kraj, danisam si malo izgubljena i skoro pa u depresiji. Nek se javi taj koem bar jednom nije bilo tak. Imaš osjećaš ko da baš ne spadaš potpuno tu, pa te stvarni svijet iritira jer se trenutno baš ne uklapaš. I tak danima pomalo dolaziš sebi. Malo sam čak i očajna. To ko kad prekineš s dečkom. Misliš da nikad više takve ljubavi ( ah, jbg, niko nije imun na to 😛 ) Ista stvar. Nikad više takve knjige, i kaj da sad čitam kad je kraj :/

Neke onda pročitam 2-3-4-5 put, i ne nije mi dosadno. Ja sam od onih koji prvo čitaju kraj. Pa su moguća 2 ishoda – da iz sažetka i zadnjih par stranica skužim o čemu se radi i onda čitam samo zato da vidim kak je do toga došlo (isto tak volim kad mi neko prepriča film – zato mi je samo još zanimljivije), ili ne skužim apsolutno ništ i onda idem čitat da vidim kak je do toga došlo. 😀

Nisam ja kriva. Imam taj neki poremećaj. I ne znam kolko dugo bu me držalo ovo postovanje o knjigama, al zasad ste osuđeni na te i takve sadržaje 😛

Pokušavam zapravo dočarati kak je to kad se izgubiš u priči. Ne znam jel uspijevam. Ali trudim se.

Kisi.