O palačinkama

IMG_20180330_105025_205

Čarape sam maznula djetetu, pa sad imamo na tapeti Justice league. Al više sam Marvelov fan. Alkohol je moj. Samo velim.

 

Danas nemam inspiraciju jer trčim ranije doma i to mi je baš super i petak je i tak 🙂 Zato tekstić o palačinkama i tavi i baki 🙂 To sam samoj sebi s fejsa fkrala, dotle je došlo.

 

Ošla kvragu tava za palačinke. Prvo sam mislila da sam ostavila predugo, pa je zagorilo. Al nakon trećeg pokušaja (il kojeg već), sam zaključila da je tavica dala svoje. A šteta jer je bila super i nije bila jeftina… A ima i godina i staža i bila često u upotrebi ( jednom i u pol 4 ujutro. Bili smo gladni. Drugo ne priznam.) I sad moram kupit drugu, a neda mi se, al moram jer doma vole palačinke… A ni ne znam više kupovat tave za palačinke, ima ih previše s tim nekim specijalnim efektima. S premazima, bez, keramičke, ove, one…. Moraš biti dobro informiran da kupiš najobičniju tavu, ne znam kak to ljudima nejde na živce.
Baš sam malo mislila o tome.  Pala su mi na pamet bakine palačinke i  ona njene tava. Ona crna, željezna, s dugačkom drškom. Imala je rupu na vrhu drške. E, to je bila tava. I to su bile palačinke   Gledala sam kak baka to radi. Stavila je mrvicu masti da namasti tavicu i začas napekla palačinke za pol sela. ( Danas moraš pazit da nema slučajno kakve masnoće, pa zobeno brašno, pa integralno, pa nikakvo jer to nije zdravo, i tak sve i svašta)
Baka je znala. Domaća jaja, mlijeko, brašno, sol, šećer i onda još kad bi napekla jedno 40 palačinki ( jer inače bu neko gladan, ako slučajno bude koja manje, a to je bilo ravno katastrofi ), onda ih je namazala domaćim pekmezom od šljiva ili sirom i fino zapekla sa sirom i vrhnjem i šećerom. Eto, to su bile palačinke. Nisam baš fan tih zapečenih, osim ako su sa sirom, ali njene su bile tolko dobre da su u protvanu izdržale cca 15 min. Od toga je 10 trebalo da se ohlade.

A tavica je i dan danas živa. Onakva neugledna, željezna, isprana i na mjestima zapečena. To je tava.. Tad si imal jednu tavu za palačinke i ta je trajala. Ok, služila je i za pečena jaja na oko i za rastopit kosanu mast i za kajganu i svašta nešto, al ipak najviše za palačinke. Nepoderiva.

Niko više ne peče takve palačinke. I niko nema takvu baku. (Uopće me ne zanima kakve su ostale, ovakvu nema niko, dobro? Zato jer nema. Ja valjda znam.) A ni takvu tavu. A možda je i stvar baš u tome kaj ih je pekla baka…. 🙂

*** U međuvremenu nisam kupila drugu tavu jer je ispalo da je stvar u novom štednjaku i da sam pretjerala s plinom. Nije smešno.

O aktualnostima

IMG_20180328_122539_888

 

Čarape: Protestirale bi, al Fuck you sam, ko što rekoh, iskoristila. Zato danas nježne roze. Najlonke. Iz Pentija. 

 

Tek je srijeda, a ovaj tjedan mi je već preveć. Prvo opet to vani kaj se nebre odlučit jel oće bit proljeće il zima il se sprema natrag na jesen. Trenutno je proljeće. Opet sam se krivo obukla. Nema veze, samo nek onda nastavi u istom ritmu i da me prestane bolit glava od tog skakanja u minuse pa u pluseve, pa više ne znam di sam.

Onda se to nekaj raspravlja oko Istanbulske konvencije, a kolko vidim prepucavaju se oko stvari koja opće ne piše nutra. Super mi je to dok si niko ni ne pročita, al oni znaju. Pa onda prosvjeduju, ne znaju ni sami protiv čega. Ovi su mi isto super koji misle da bu ih sad neko prisilil da se osjećaju ko suprotni spol ili još gore, ko nikakav spol. Ili rod. Jer je to očito svima isto. I moreš nekog natjerat da se osjeća tak kak ti hoćeš. Žešći bulšit. Ili ovi kaj se bore protiv pederluka. Takvi su mi i najsumnjiviji. Jer, ili su i sami homoseksualci, ali ih je tak odgojilo da sad misle da budu goreli u paklu pa kupuju bodove ak se bore protiv toga ili su preveć mačo da bi priznali, a ko zna kaj rade doma dok ih niko ne vidi. Ili su jednostavno glupi. Gej je ok. I stvarno ne vidim zakaj bi se maltretiralo i prosvjedovalo protiv lgtb ljudi. A za one koji misle da odeš negde pa te se nagovori da postaneš gej (ima i takvih, nebi vjerovali) – zanima me ko bi to normalan izabral biti nekaj za kaj zna da mu slijedi netolerancija, neprihvaćanje, vrijeđanje i skoro pa progon vještica. Baš super, jel. Dobar argument za izabrati biti drukčiji od “normalne” većine. Ajd, fak of.

Ono s roditelj 1 ili roditelj 2 isto. Ja s tim nemam problem. Čak i da piše unutra, a ne piše. Ali da piše, može pisat kaj god hoće, ja sam i dalje tom djetetu mama. I tata mu je tata. Međutim, oni koji zbog bilo kakvih razloga ostanu bez mame i tate, ovi koji ih posvoje možda nisu različitog spola. I tu isto ne vidim problem. Stvarno ne vidim. I nebu me niko uspel uvjerit kak to nije normalno da 2 osobe istog spola posvoje dijete. Jer, kao prvo: To dete je u sustavu. Napušteno je i samo. I mogu biti kak god hoćete divne tete koje se o njemu brinu dok je nekakvoj ustanovi, ono je samo i napušteno. I vjerujte mi da ga nije briga dal ga vole i brinu se o njemu, i samo o njemu, muško i žensko ili dva dečka ili 2 cure. I nebu postalo gej ako ako odgoje gej roditelji. Gej se ne postaje. S tim se rodiš. I da, vjerojatno bude odgojeno da misli da je to normalno biti gej. Jer i je normalno. Može se jedino naučiti toleranciji i prihvaćanju . I ne vidim zakaj bi sad trebali drukčije gledati na ljude koji su po nečemu drukčiji od većine populacije, pogotovo ako to nekaj nije njihov izbor nego su takvi rođeni. Idemo malo u srednji vijek natrag, možda bi mogli početi i proganjati žene crvene kose, recimo. Sigurno su bolesne na mozak kad imaju takvu kosu. Isto, fak of.

A da se vratimo na ono dijete – imaš 2 para zainteresirana za baš to dijete. Jedan se sastoji od muško i žensko. On ima povijest nasilja u obitelji, radi ko neko zanimanje u kojem ga nikad nema doma, a ona ima osnovnu školu i ne radi. Drugi se sastoji od 2 dečka. Jedan je psiholog ( imajmo na umu da su to klinci s traumama), ima veliku obitelj ( braća i sestre), a drugi je nekaj drugo, ali ima stalna primanja i ne juri karijeru. Kome dati dijete? Nebi baš gej paru jelda? Jer je djetetu bolje kod ovih koji sami sa sobom ne znaju na kraj, a još bolje, nejde nikom, nek još malo čuči u sustavu.

 

A razgovaramo se kao o Istanbulskoj konvenciji. Dokumentu kojim se slabiji štite od nasilja. Ajmo još jednom: Tema Istanbulske je ZAŠTITA OD NASILJA!!!! I u njoj ne piše ništ od ovog gore. Al to je nebitno. Jer ak si prava rvatina, onda nosiš križ oko vrata, zastavu na autu, ideš na tompsona i mlatiš doma ženu i decu jer to tak treba, rekli su u crkvi. Koja zna sve, pa i o poslušnosti drugotnih i o maternicama i o tome kak je ok doma biti “gazda”. Kladim se da je među protestirajućima bilo i takvih. Ma nabijem vas.

A čitala sam jučer i kaj je napisala Andrea Andrassy. Osvrnula se na to da je u isto vrijeme, malo dalje od ovih budala na trgu bil štand. S narcisama. Za borbu protiv raka dojke. O čemu se baš i nije raspravljalo. I žena je u pravu. Tu bi se malo trebali zamislit.

Pa malo maknuti prste s tuđih maternica, osjećaja, načina života, novčanika i mozgova. A  pogotovo ovi posvećeni. Takvi su za robiju, skupa s ovima u saboru. Al nemere to u jednoj rvackoj, to je katolička zemlja i kradeze je bog. Ma isto mi odfakajte lagano svaki u svom smjeru. Nemam univerzalno rješenje za problem u našim glavama, ali znam da nebu dobro ak se uskoro ne progleda. A nije nam 5 do 12, nego 12 i 5.

Da napišem sve kaj mislim, knjigu bi napisala. Zato sad stajem. I pročitajte Andrassy. Žena je u pravu.

 

 

O pomicanju satova i zakaj to nije u redu.

IMG_20180326_113803_696.jpg

 

Čarape za danas: Ovo su najlonke koje se nadam obući još ovog proljeća,a super su jer imaju ta srčeka i jer sam ih dobila od jedne dobre tete koja zna da volem čarape 😀  I dajte više to grijanje vani. Opet sam si morala obut tople čarapice i tak to.

 

Onak, današnji dan…. Zapravo je počelo već jučer s faking promjenom satova. Onaj zimski čak volim. Dobijem sat više. Obično ga iskoristim za spavanje, ali gle. To je meni dobro iskorišten sat viška, a ak se koji slučajem i izvučem iz kreveta prije, opet dobro. Kak bi se reklo, win-win.

Ovo jučer, đizs. Prvo me ujutro skoro zelo dok sam skužila da nije 9 nego 10, a imam celi spisak toga kud sve moram ići i kaj sve obavit, a već je skoro pol 11. Ništ nisam obavila jer mi je sjebalo koncepciju. Sva sreća pa mi nije palo na pamet u subotu navečer još otploviti nekud van jer mislim da bi me šokiralo.

Onda sam ajde nekak jučer preživela, do navečer kad mi obično samo po sebi koncepciju sjebe to kaj zakoniti ide u noćnu (kad on radi noćnu, ja ne spavam barem prvu noć, a često i drugu. Nemam pojam zakaj.) Znači, i inače dok ode u noćnu se teško nateram otić spavat, a jučer pogotovo. Jer nije 11 nego 10. Pa kaj bum u 10 išla spat, pa nema šanse. Pa sam onda išla u 11, tj u ponoć. Zaspala sam u valjda u 1 , tj u 2. Više sama sebe ne pratim. Onda je ujutro zvonilo na mobu u pol 6. Sad više nisam znala jel pol 5 il pol 7. Trebam prtljati po satu na mobu il ne? Jel se to jučer sredilo samo ili moram ja? Kolko je uopće sati?!? Onda se dovučem do kupaone i sine mi da se zakoniti još nije vratil iz noćne, a dođe oko 6 i 10. Još ga nema, prema tome, pol 6 je. odnosno, zapravo je pol 5, pa sam išla gledat kroz prozor jel mrak. Nije, dani se. Tek sad mi nije bilo ništ jasno. Ako je zapravo pol 5, a ne pol 6, pa onda bi trebal biti mrak! Kolko se sjećam, uvijek je bil mrak dok smo išli na posel posle promjene na proljeće. Il nije? Kolko je uopće sati?!? Zakaj sam se ja digla danas, kome je zapravo zvonilo na mobu? o.O Aha. Ipak meni. Ponedjeljak je. PONEDJELJAK!!!! Neeeeeee. Ne. Kolko je sati? Zakaj ste uopće nekaj dirali, meni je bilo dobro i po onom starom i baš me briga za to kaj je dulji dan jer mi je tak svejedno dal je po ljeti dan do 9 ili 10 navečer!!!! Jer je to navečer!!! I normalno je da je mrak! Koga briga za jednu vuru više po danuuuuu!!! Ako idem negde navečer onda ionak oću da je mrak jer idem cugat, nejdem se divit pročeljima zgrada da mi treba svetlo.

Znači. Negde sam izgubila sat vremena, ne znam di sam, spavala sam 2 sata ( Ili 3? Kolko je zapravo sati?), zakoniti je noćna, ponedjeljak je usred noći, ali vani je skoro dan i nemam pojma kaj bi sa sobom jer ne znam ni kud sam krenula ni zakaj. Zvuči malo ko Zona sumraka. Danas sam čak buljila u samu sebe ujutro PRIJE nego sam si stavila žbuku na facu. To već govori da nekaj ne valja. No, nije da sam ja kužila baš da buljim u sebe u ogledalu, više sam zurila u prazno. Pokušavala sam se sjetit kolko je sati valjda. Ili neki takav issue.

Onda sam se napokon dovukla do ureda, i mislim si, budem tu malo došla sebi jer u 8 ionak nema nikog osim mene, aliiiiii. Zajeb. Današnja koncepcija je otišla k vragu prije nego je uopće dobila priliku biti koncepcija. Ništ od mog jutarnjeg mira jer je mali na stručnom danas tu prvi dan i došo u 8 umjesto u 9, a i kolega ima problema s koncepcijom, pa isto profulo početak radnog vremena. Danas svi s vremenom imaju problema. Pa ti mijenjaj satove dvaput godišnje. Ne znam jel ko provjeril psihijatrije danas, ali kladim se u pojačanu frekvenciju dijagnoza.

A samo oću da me danas niko ništ ne pita. Ne gleda. Ne primjeti. Ne pozna. Ne šljivi ni  5%. Ne treba. Ne vidi. Samo danas. Oću doma i svoju dekicuuuuuuu. Ali nemam svoju dekicuuuu, pa bi bilo dobro da mi neko kupi :/ Priti pliz. A onda se idem zašuškati i čekati da današnji dan ode u vražju mater prije nego počnem plakat od muke. Eto.

 

O ukusima se ne raspravlja?

IMG_20180323_124756_061

Čarape su Go away jer nemam ništ bezobraznije, a Fuck you sam već iskoristila. A sliknula sam i kuharicu zato jer je od Joanne i više ne znam kaj bi kuhala. Eto.

 

Otvorim danas fejs i imam kaj videt.

Na Špancirfestu Pejaković, Rozga i Zečić? Što vi o tome mislite?

To je bil naslov. Tim fontom i tim rječima. Smantalo mi se odma. Priznajem da nisam ni pročitala članak nego sam odma napisala bijesni post na fejsu kaj mislim o tome. Tek onda sam išla čitat članak i ispalo je da nisu još zvali ekipu iz naslova nego da je to rezultat ankete TZ-a i da ljudi baš to hoće. S jedne strane dobro, jer ipak postoji šansa da se još nikom nije zmešalo da to strpa u program ( JOŠ!!!), s druge onak, wtf?!? Ljudi si to hoće?!? Koji ljudi? U kakvom stanju?

No dobro, ajmo ispočetka. Osim ako nisu teške cajke u pitanju (u tom slučaju bi najrađe sravnila sa zemljom sve koji to puštaju i otpelala na psihijatriju i test inteligencije sve koji to slušaju – inače sam liberalan čovek, al tu zbilja ne vidim koristi nikome osim vlasnicima krčmetina koje to imaju u ponudi), nemam u načelu ništ protiv toga da tu ekipicu ljudi slušaju. (Osim Zečića. Na njega imam poseban pik). I priznajem da i mi dok smo vani pjevamo na Rozgicu, a znamo i Pejakovića. To kaj se posle sprdamo s tekstovima i seremo po Vjekoslavi, a jbg sad.

Zečić mi je poseban trn u oku. To ne podnosim otkad sam ga prvi put čula. Niti ono sranje od Ima li nade za naaaaaas, s čim se i probil niti bilo kaj dalje jer me boli mozak od toga. To ne pjeva nego cendra. Kud cendra ko da mu je sila na wc glasovno, tud su mu i tekstovi takvi da mi nije jasno kak to kaj ga sluša nije završilo na lječenju od depresije u nekom trenutku. Ko baba narikača. “Ona me je ostavila, ali nema veze, samo nek je njoj dobro, bla, bla, cmiii, šmrc.” Bole me uši od toga. Da ne velim da je to jedini “pjevač” zbog kojeg dignem dupe, nađem daljinski i promjenim program čim namirišim da ide neka njegova žalopojka. Možete me i popljuvat, nema problema, Spremna sam i svađati se u komentarima. I onda si curice grudnjake nose za bacati na njegova cendranja jer to ima koncert. Pa me zanima kom je to ipak zgodno. Evo, ne razumem. Ak se oćeš samoubit od muke, onda razumem da to slušaš. Ak nisi bil na wc-u par dana, isto mi je jasno. Ak to ideš slušat dobrovoljno i još ti  super, ne znam kaj bi ti rekla, osim da nekaj s tobom opasno ne valja.

Po Rozgi i Pejakoviću nebum srala jer bi onda morala i po Severini i još par koji su u međuvremenu iskrsnuli, al iskreno za njih imam čak za reći i koju dobru, pa nebum sad jer nije to tema. (Zečića sam morala. Jednostavno tak djeluje na mene)

Zapravo mi nije jasno:

  1.  Kak i zakaj se to uopće uzima u obzir za Špancir?
  2.  Jel tim ljudima koji to traže jasno kaj je Špancir ( Ili barem kaj bi trebal biti?)
  3.  Jel tim ljudima koji to traže jasno da imaju problem u glavi?
  4.  Zakaj je TZ uopće izašla s tim u javnost?
  5. I ovoga, kaktiga oćemo da na Špancir dolaze turisti? Na kaj, na Zečića? Really?!

Mogla bi ovak do preksutra, ali samo se uzrujam. Osim toga bi htela videti tu anketu jer nemerem vjerovat da je to stvarno tak. Jerbo, kak smo od Massima, Šerbedžije, Bajage, Olivera, Tribute to Queen, Hladnog piva, Zadruge … ( nastavi niz…) došli na Zečića i Rozgu?!? WTF?!?

U stvari, jasno mi je kak. Sedela sam na Španciru u Uskoj ulici s nakitom na štandu nekoliko godina za redom. Dok nam i Usku nisu odlučili razjebat. S godinama se mijenjala i klijentela. Pa su od prvih godina, odličnih koncerata i ljudi koji su na mom i frendičinom štandu tražili ručno rađeni nakit koji na nekaj liči i malo je kompliciraniji za napravit jer priča neku priču i postoje te neke tehnike koje nisu baš jednostavne (da sad ne objašnjavam od početka), s godinama se došlo do šatora, kobasica i onih kaj se spuste z brega pa očeju lančeka za 10 kuni je “Ovo vam je tu se preskopooo”. A jel. Evo ti kliješta i žica pa si napravi lančeka za 10 kuna. Takvi i slušaju ovo. Ne zato jer nemaju para nego zato jer nit imaju ukusa nit znaju cijeniti dobru stvar. Šatora smo se nekak na jedvite jade i rešili. Ovakvih očito nismo.

A Špancir se fino pretvara isto u proščenje kak je krenulo. Nadam se da griješim jer je stvarno super počelo dok se nekom nije zmešalo. Ak oćete u komercijalu, samo napred. Jemput bu vam se obilo o glavu. Onda bute se pitali zakaj.

I jesam, raspižđena sam. Čak se ni ne bunim oko plaćanja koncerata. Nije mi puno dati 50-tak kn ili 100 za nekaj kaj valja jer bi ga inače platila puno više da nije na Španciru. Čak to i kužim. I onda se vade da “Ne možeee se svimaaa udovoljiit”. Daj odfakaj. Zna se kaj je Špancir i u kom smjeru bi to trebalo ići, i nemaš kaj ići ispod toga. A ovi imaju proščenja okolo kolko hoće i nek si hodaju tam. Špancir ostavite na miru.

Ok, gasim se. Danas nema puse. Zato.

O tome kak nam je bilo dobro – vol 2

IMG_20180321_112100_916

Čarape: Well, Fuck you. A kaj da vam velim. Čokolejt nije ona ista jer sam prvu pojela. I dalje zazivam proljeće jer mi ništ ne znači skrivati čarape ispod hlača. A Edgar Allan Poe…. O tom bi se dalo….

 

Ovo ima drugi dio jer mi je palo na pamet još svašta 🙂

Kad sam krenula u školu, mama i tata su me vodili točno prva 2 dana. Peške. Imali smo auto, nije to bilo u srednjem vijeku. Za 2 dana sam išla sama. Peške. Nema navažaš se 2 metra do dućana i 50 m do škole. Pokupili smo se po putu ko je išel iz iste ulice i fino čoporativno išli u školu. U prvo vreme smo imali one svetleće marame na torbama da se vidi da smo prvašići, pa da se malo pripazi na nas, ali brzo smo to pogubili. Nije se niko oko toga uzrujaval. A posle škole smo se dogovarali za druženje jedni kod drugih. Ili, budući da smo mi stanovali u zgradi ( 4 ulaza x 4 kata +prizemlje + podrumski stanovi, recimo da je u svakom stanu bil sam 1 klinac, računajte si. A u većini je bilo više.), dođeš doma, ostaviš torbu, trčiš van. Nema buljiš u komp. Ne znaš kaj je komp. Ak imaš walkman i koju kazetu, e onda si si bitan. A ja sam imala. Rozi. I digitalnu vuru na baterije. Aha.

Za nalaženje posle škole ili pod praznicima si fino nazval telefonom frendicu par katova ispod ili si joj se jednostavno pojavil na vratima i pital njenu mamu jel može Andreja van. I obrnuto. “Van” je značilo ispred zgrade u park. To kaj smo mi odlutale u grad i ko zna kam još, nikom ništ. Niko se nije uzrujaval.

Znalo nas je biti jedno 50 vani, ak ne i više. Znali smo se svi čoporativno igrati graničara ili probijanje gradova, nebitno jel imaš 17 godina ili 6. Danas je ispred te iste zgrade taj isti park i čak su stavili nekakve dječje sprave za igranje po njemu ( kaj se meni baš ne sviđa jer dečki nebreju više igrat nogomet, al dobro). Ispred zgrade nema NIKOGA. Doslovno. Par kikića dok su im mame još na porodiljnom i to je to. A baš sam zurila u to prošlo ljeto, na sunčani dan, malo kasnije popodne dok nije bilo tak vruće. Nikoga. Ne znam kaj bi rekla. Nama nije bilo preveć bitno jel vani +40 ili – 10. Ak je bilo zima smrzavali smo se na klupicama, al bili smo vani. Nema igraš igrice. Odeš poskrivećki na kavu u birtiju pokraj da te mama ne vidi.

Crtiće smo gledali u 7 i 15 prije Dnevnika. Štrumfove ili Snorkijevce ili Bipsiće ili kaj je već bilo. Nakon toga ili natrag van ili ideš spat, ovisno o tome kolko godina imaš. Dok si već veći onda si do noći vani i osjećaš se jako bitno. Pogotovo ak si zatelebana i on sedi pol metra od tebe.

I bicikle smo imali, al niko nije ni čul za nekakve kacige i štitnike i kaj ja znam kaj sve ne. Sedneš, voziš. Opadneš, digneš se. Ili završiš na gipsanju sa strganom rukom/nogom. Niko se nije uzrujaval. Dobiš potpise po gipsu, ideš dalje. Nisam ja, al znam koji jesu.

Onda doguraš nekak do srednje, tam nađeš opet neku drugu ekipu, skompate se, počneš izlaziti. Ne ono u subotu, nego ovak, prek tjedna. (Subota, tj vikend je tema za sebe) Nema di nas nije bilo. Nema doma 45698 kanala od kojih gledaš 2, nego imaš samo ta 2. POP TV i A kanal. O HTV-u nećemo. Pa kak nemaš internete i skidanja filmova, fino skupiš ekipicu i odeš u kino. U Sutjeski sam se zaljubila u Brada Pitta. Tam sam ga prvi put vidla ( Ofkors da su vampiri bili u igri, mada mislim da je jednostavno bilo suđeno 🙂 ) Kartu kupiš na porti, nema printaš. ( Ok, priznam, današnja kina su “bolja”.  Zato jer ja stvarno volim kino. Ali onda su imala bolji filing bez obzira na tvrde stolice i manjak mesta za noge. Ipak, ne bežim od toga da sam bila fascinirana kad sam prvi put ušla u Broadway dvoranu u Kaptol centru.)

Znali smo se kartat belu utorkom navečer u birtiji. Nebrem se sjetit dal je i onda bila među najgorima u gradu, al sad je 😀 Da je i bila, sumnjam da bi se neko uzrujaval oko toga. Dogovoriš se u školi. Nema kasniš. Ak te nema, dojde ti ekipa na vrata pitat kaj je.

Rođendane i brojeve telefona sam znala napamet. Telefone više ne znam, al rođendane i dalje pamtim. Onda su mi ljudi čestitali jer su znali ak ne zapamte da nebu dobro. (Tu se ništ nije promenilo jer i danas prijetim ak slučajno neko zaboravi. I vidim ko se nije sjetil, bez brige.) Aha, a ne zato jer ih je fejs sjetil da mi je rođendan. Čak su se sjetili i poklonče donesti. U školu sam nosila torte koje je mama pekla. Nisu imale nikakve Violete ni My little pony i ostale ukrase gore. Bila je čokolada i ananas. Ne sjećam se da je koja kriška ostala, al ni da se neko uzrujaval oko viška šećera. Isto tak se niko nije uzrujaval oko proslava rođendana i neznam kakvih rođendaonica i torti s certifikatima.

S maturalca imamo hrpetinu fotki od kojih je pol čudno ispalo, a druga polovica nije za javnost i mislim da nisu sve kod svakog, a čini mi se i da su se i filmovi negde pomešali. Aha. Nema uključiš digitalac pa se nameštaš i brišeš dok svi ne ispadnemo prekrasni i super s dakfejsom i da ti se ne vidi nos i da stigneš okrenuti dobar profil. Kak je ispalo, ispalo je. To i je bilo najbolje jer ne znaš kaj očekivat. Imam jednu kovertu doma s fotkama koje se ni ja ne usudim gledat, tak sam super na njima. Nedo bog da to neko najde. No, a kaj se tiče maturalca, ak si htel da svi znaju di si , onda si se moral prije pobrinuti svima trubiti mjesecima prije da IDEŠ NA MATURALAC U ŠPANJOLSKUUUUUUUU, i tam je super i znaš koji su već biliiiiiii i onda dok se vrneš nosiš majicu Colossos okolo mjesecima da svi znaju di si bil ( Kakav fejs, ovo je nenadjebivo :D) A majice su bile obični T-shirt s natpisom i logom i 70% grada je hodalo takvo.) Colossos je disko u Lloret de Maru. Čak nisam sigurna ni da se tak piše.

Naravno, ima još. Al sad stajem jer morate provjerit kaj ima na fejsu. No, i ja isto. Proljeće je stiglo, i tak. I dalje nosim duple čarape. Svima sretna Ostara 🙂 ❤

A bilo nam je fakat dobro :) ( O crticama iz prošlosti)

IMG_20180319_113212_857

Čarape: Natrag zimske tople iz Lidla. S leptirićem pokraj jer oćem proljeće. I čokoladom jer mi je zima. I knjigice 🙂

 

Znate kaj. Gledam ja tak u taj svoj mobitel i taj ekran kompjuterski, i mislim si kak smo glupi. Istina, pošalješ poruku i ovaj drugi to odma vidi, platiš račune, objavljuješ fotke, ajmo reć život ti je mrvicu lakši.

Međutim. Nema tome tak dugo da nismo uopće imali mobitele, a još manje vremena je otkad je počela era smartfona i kad je mob služil da ne moraš bit doma i čučit pokraj telefona da te neko nazove. I kad su fiksni telefoni još imali funkciju.

Ali ono najbolje… Sve kaj se rodilo nakon devedesetih… Ajme ljudi, vi nemate pojma kak je nama bilo dobro 

Daklem – u školu smo išli bez gađeta. Nema tipkaš po mobu na nastavi. Ak si bolestan, mama nazove školu ili učiteljica (no, onda su još bile drugarice i da, stara sam), nazove doma. Ili dođeš doma i od doma nazoveš mamu na posel da ti nije dobro.

Onda – kreneš u prvi razred i ko velka cura dobiš ključić i privjesak crvenu jabukicu na kojoj piše Zlatka  Tata i mama kupili  (sad sam tek skužila da mi je očito suđeno slušati CJ  ) I dođeš iz škole doma i tek onda se javiš mami na posel jer si velka cura i možeš biti doma sama. Imaš samo 7 godina, ali to niko ne doživljava ko problem. Tu i tam te provjere susedi i to je to. Sama se spremiš za školu, sama napraviš doručak i posle škole pričekaš mamu da dođe s posla.

Onda, dok smo bili malo veći i otkrili šalabahtere, ak si mislil prepisivat, trebal si se dobro znati snaći da te nebi ulovilo. Nema prepisivaš s gugla na mobu. Doma sitnim slovima prepiši na papirić, pa onda s tog papirića prepiši u test ak si frajer. (Ja nisam prepisivala, ja sam bila pametna ) Aha. A ne ko sad.

Onda smo se dopisivali pod nastavom tak da smo si slali papiriće (to je već bila srednja, mada je i u osnovnoj toga bilo), i umirali od smeha. Pisali smo naravno, gluposti. Još sad čuvam doma neka dopisivanja. Još se družim s tim ljudima. Znate koji ste 🙂 Čuvam to ko podsjetnik kolko smo bili ludi, neopterećeni i kreativni. Takve stvari spadaju u najdraža sjećanja i hvala vam na tome ❤

Onda smo se dogovarali za van i nema kasniš jer nemaš kak javit da kasniš (5-10 min se ne računa) Aha. Ima da si u dogovoreno vreme na dogovorenom mjestu. Kad smo se svi napokon skupili, išli smo nekud svi skupa i vani se zabavljali (I cugali smo, pa kaj. U parku na klupicama. Kolko vidim, godinama kasnije niko nije alkoholičar i ne spi u parku jer je prokockal hižu.). Družili smo se, pjevali i ludovali, plesali, sviđali se jedni drugima, i nismo stalno naslikavali selfije i dokumentirali svaku minutu nečega kaj se događalo jer za to nit je bilo potrebe nit nam je to bilo prioritet. Drugi dan si pričal ostatku ekipe koja je bila negde drugde kaj je bilo. Ak si se sjećal.

Onda sretneš dečka koji ti se sviđa. Pa ispadne da se sviđaš i ti njemu. Pa se družite tu večer. Onda čekaš celi tjedan da te nazove i buljiš u taj fiksni telefon doma i nedaj bog da se neko razgovara jer kaj ako baš sad zove i kaj ako si propustila :/  Pa ispadne da je zgubil broj, pa opet ispočetka i nikad ne znaš na čemu si, a imaš 16 i to je pitanje života i smrti  (Nije smešno, to su bili ozbiljni problemi. I dalje tvrdim da mi je to draže od ovog danas, al jbg, vremena su drukčija) Tragedija globalnih razmjera je bila ako on već ima curu ili mu se ne sviđaš. Obično je tvoja bff imala posla s tobom, al uživo, ne na vajberu.
Ili te nazove kad se uopće ne nadaš neko ko ni ne zna da ti se sviđa (tj ti ne znaš da on zna), a ti ne znaš ko zove i javiš se i onda krene herc lupat i samo se čuješ kak od šoka pričaš gluposti… Aha, pa se snađi na blef. A ne sad –  vidiš ko te zove, pa vijećaš bi se javila il ne. I ne glumi, imaš njegov broj već godinu dana, samo se ne usudiš javit nego stalkaš na fejsu jel svetli zelena točkica, pa buljiš u nju.

No, da ne skrećemo s teme, van se išlo tam di bi dotični mogo obitavat tu večer, al samo si 90% ziher da je tam. I onda ako nije, ajde po birtijama dok ga ne nađeš… Onak, ko slučajno  Pa dok i ako ga nađeš i ništ ne obaviš, a gle, loš horoskop. Čekaš sljedeći vikend. U međuvremenu pokušavaš prek svih dostupnih kanala ( tj njegovih frendova kojima si poslala frendicu koja zna jednog od njih jer je njena frendica hodala s njegovim frendom) doznati kak diše… Opće se čudim kak nisam dektetivsku agenciju otvorila. A u međuvremenu sam čak i usavršila vještine.

Malo kasnije, na faksu, ispitni rokovi su se objavljivali na vratima od kabineta. I rezultati. Nema gledaš na internete. Ako te nema, ostaviš broj, pa te neko nazove. I tak se stvaraju, ljudi moji, prijateljstva. Učiš s ekipom u knjižnici i prepisujete knjigu u skriptu. Tak se uči.

I starci ne vide ocjene prije nego si ih dobil i ak imaš neku slabu, stigneš ispravit i tvoja škola – tvoja stvar….

Koristila se knjižnica i čitale knjige. I sad zvučim ko da je to bilo prije miljon godina :/

Čini mi se da bu ovo tema ovaj tjedan, jer sam se sad sjetila još toga, a znam da niko neće čitat predugi tekst jer nemate vremena. Treba instagram provjerit.

Ali ozbiljno. Fakat mislim da nam je bilo i više nego dobro.

Btw, ko je čital Začarani zamak? 😀

PRIČE O PLIŠANIM MEDVJEDIĆIMA

 

IMG_20180316_104344_133

Čarape su ninđa kornjača, isto ko i pidžama. Ne, nije ga prošlo 😀 Ne pitajte 😀

 

 

Ova preslatka zbirka pričica nema nekog autora.  Ali zato ima 15 predivnih pričica. Kratkih, slatkih, poučnih i zanimljivih. 15 plišanih medvjedića u ulogama s kojim se može poistovjetiti svako dijete. Dovoljno kratkih da zadrže pažnju, dovoljno zanimljivih da moj Prdek ima potrebu pričati o njima i još usput krasno ilustriranih. Također su pisane velikim štampanim slovima, pa mali čitaoci mogu i sami pročitati koju, a da im to ne predstavlja problem ni napor. Putujućem peseku se isto jako sviđaju i svaku večer pročitamo barem 3.

Nisu to klasične pričice, ali takve ni ne tražimo. Iz svake od ovih jednostavnih, na par stranica predstavljenih situacija, i dijete i mi možemo nešto naučiti, možda upozoriti ili prisjetiti se ponovo proći neke situacije ili lekcije.

Svaka od tih 15 pričica ima svog glavnog junaka, i u svakoj je to neki plišani medek.

 

 

 

Pa imamo Istraživača Edu koji uz svog prijatelja Matiju istražuje prirodu i suočava se sa strahom….

20180316_092224

 

Medvjediće na pikniku koji uče djecu da nema mjesta za sebičnost i to što je netko manje spretan u nekim stvarima može nadoknaditi upornošću i vježbom …..

20180316_092315

 

Izgubljenog medu koji strpljivo čeka svog dječaka i uči da pomoć stiže neočekivano i nenadano i da ljubav nema granica…..

20180316_092433

 

Medinu predstavu, o Medi koji ostvaruje svoje snove i postaje mađioničar, a u isto vrijeme prevladava strah i tremu i uspijeva u svojoj namjeri…

20180316_092554

 

Tino slavi rođendan, o medvjediću koji na svoj veliki bitan dan umalo ostane razočaran, ali uvidi da su prijatelji uvijek tu kad ih trebaš…..

20180316_092633

 

Stari medo, o medvjediću koji je već dugo obiteljska igračka, podrapan i prašnjav i star, no svejedno drag i vrijedan, ali zapravo treba samo malo pažnje i brige da opet postane ona sjajna blistava igračka kakav je i bio…

20180316_092718

 

Velika Mazina pustolovina, o medvjediću koji krišom ode sa svojim dječakom u zabavni park i obojica nauče o utješnoj blizini drage osobe i strahu koji je uvijek manji u dvoje…

20180316_092759

 

Sasvim novi medo, o novom medvjediću u društvu, prihvaćanju i snalaženju…

20180316_092908

 

Novi dom za Bubicu, o preseljenju u novi dom, novim okolnostima, novim uvjetima, snalaženju i prilagođavanju…

20180316_092956

 

Medvjedić kojeg nitko nije želio, o prijateljstvu, podršci i pomoći…

20180316_093057

 

Olimpijada igračaka, o tome da i najmanji mogu postići velike rezultate, samo ako se usude…

20180316_093140

 

Mrzovoljni mrgud, o tome da prijateljstvo može riješiti svašta i da je sreća uvijek nadohvat ruke…

20180316_093224

 

Medvjedica na plaži, o pustolovinama i čuvanju dragih stvari…

20180316_093309

 

Usamljeni medvjedić, o brizi za igračke kojima se više ne igramo i pronalaženju nove svrhe za njih jer ih sigurno netko drugi želi i treba…

20180316_093350

 

 

Laku noć, maleni, o spremanju na spavanje, strahu od mraka i o tome da je mama i utjeha i sigurnost…

20180316_093458

 

Izdaje biblioteka Loptica. Ne znam da li ima za kupiti, mi smo ovu posudili. Moje tople preporuke, posebno za pred spavanje ❤

Znam da te priče za klince nisu sad neki ne znam kakav literarni uradak koji zahtijeva stranice studijskih promišljnaja, ali ja volim da su zabavne, poučne i da imaju glavu i rep. I lijepe ilustracije. I neodoljive korice. A ova to ima 🙂 Uživajte 🙂

 

20180316_093621

 

O ovisnostima. Knjige i to.

IMG_20180314_102744_788

 

Čarapice: Neke sportske za lutat okolo. Iz Mullera, sa srčekima. Trenutno sam na poslu u najlonkama, al radije bi bila u ovima i družila se s knjigom.

Sova je doma, naravno, al na polici još nepročitanih knjiga. Možda javim kakva je. 

Čitam: Minijaturisticu. Ima divnih recenzija na netu, ali tolko je dobra da osjećam poriv napisati svoju…

 

Nisam išla danas direkt u ured jer sam morala ujutro obavit poreznu. Nije problem. Vani je super. Sunce i toplo. Moram proći potez od Petrinjske do Ilice neki broj ( ne pamtim to jer nema smisla) i baš mi je dobro došla jutarnja šetnja. Jedino je malo bezveze kaj dućani rade tek od 9, pa baš nemereš obavit ništ suvislo. Osim porezne. Ni to nije problem. Ionak je bilo neplanirano i baš sam si uživala 🙂

Ali. Naravno uvijek ima neko ali. Možda dućani ne rade, ali zato knjižare rade. A na putu do porezne ih ima 4. ( Kolko ja znam jer sam prestala brojit nakon toga. Nisam dugo šetala Ilicom, zaboravila sam da postoje opasnosti na svakom ćošku.) Kod prvog izloga sam stajala dobrih 10 minuta i pokušavala se suzdržati da ne upadnem unutra. Ja ne znam van iz dućana s jednom knjigom. A popis je dug i svakim danom raste… Da, znam da postoje knjižnice. Učlanjena sam. I Prdek je. Nije mi dosta i to nema nikakve veze. Onaj popis nije za knjige koje namjeravam i nadam se još za života pročitati, to je popis za knjige koje oću imat doma, oću pročitat i nadam se stići u ovom životu to sve.
I tak sam buljila u izlog.
I onda sam još malo buljila.
Uz to kaj sam buljila, u glavi mi je bilo nekoliko verzija planova kaj i kolko bi ipak mogla kupiti, a da baš odma ne bankrotiram i kolko knjiga s popisa je trenutno tu.
Rezultat: Nisam ušla, al sam dodala još 4 knjige na popis.
A nisam ušla samo zato jer sam se učlanila u Svijet knjige pred Novu godinu i prošli mjesec je išla narudžba. Pa sam se sjetila kud je to otišlo od prvotnog plana kak mogu potrošiti i saaamo 50 kn na jednu slikovnicu. Kupila sam slikovnicu, 4 knjige i još sam jednu dobila na poklon. Inače sam se Svijeta knjige rješavala s vrata jedno 2 godine da me prestanu nazivati jer mi se nije dalo naručivati stalno nekaj. I onda je godinama bil mir. I onda se bff učlanila. I to sam odolila. I onda su imali paket od 3 knjige koje dobiš besplatno za učlanjenje, a sve 3 u bile na popisu. Ostalo je povijest.
 Dogovorila sam se sama sa sobom da od njih stvarno naručujem samo kad je tromjesječje pri kraju. Evo zbrajam dane do sljedeće narudžbe. Nemojte me ništ pitat. Nije mi lako.
I pred ostale 3 knjižare sam stajala pred izlogom. Rezultat: novih 11 knjiga na popisu. Kupljenih je nula ovaj put. Pretpostavljam da zato jer sam sad već morala stići na poreznu.
Pratim i te neke blogove i stranice s recenzijama knjiga – Bibliovca mi je najdraža. To bu me jednog dana i otjeralo u bankrot.
Ovak nekak to obično izgleda:
29027089_2183203938574000_8677641406187044864_n
Nije smešno. Grupu za potporu bum osnovala.
Znam da je to bolest, al ne namjeravam prestat.  Nemožem odolit. I sve ćem to pročitat. Evo me ima i na Goodreads. Zadala sam si challenge tam – 24 knjige do kraja godine. Budući da doma ima trenutno 54 nepročitane knjige, imam kaj radit malo više od 2 godine. Ako nijednu ne kupim kaj je jednostavno nemoguće. Bolje da ne znate kolko ih je pročitanih.
Pretpostavljam da ima još koja osobica na ovom planetu koja ima slične probleme, pa bi jako rado da se javi. Nebi htela mislit da se samo ja ne znam kontrolirat kad su knjige u pitanju. Priti pliz? 😉
*** Ok, stajala sam i ispred izloga s čarapama. Nisam ništ kupila, majke mi. Sprečilo me to kaj radi tek od 9 😂

RIP vešmašina. Al je zato proljeće :)

IMG_20180312_112626_193

 

Čarape: Shut up 🙂 Muller. Nemam ništ za dodat.

Rune su mi jedna od dražih knjiga, a Joanne među dražim autorima. Cvjetić jer je proljeće 🙂

 

Ponedjeljak je. Za slučaj da neko nije primjetil. I proljeće je vani. Za razliku od prije tjedan dana. Bar je otvorena sezona najlonki s uzorkom. I šosova. Čekam da skužim da nemam kaj obuć iz punog ormara.

Jučer mi je riknula vešmašina. Fino se izdimilo, taman na centrifugi. Sve smrdi po spaljenoj plastici uključujući posteljinu koja se unutra prala.

A nego kad bi trebala riknut vešmašina, nego u nedjelju. Majstori ne rade. Popodne ni dućani ne rade. I ofkors da izabere riknut kad pere. Tak da malo skupljaš vodu i to. Ma nije bed, bumo preživeli par dana bez vešmašine, u 5 dana se skupi samo tolko da sirota celi vikend pere. (Opće me strah kaj bu ak bum bez nje jedno vreme, možda se zgubimo u zmazanom vešu). Zato i je riknula. Pretpostavljam da joj dopizdilo imat radne vikende. To kaj je imala 5 dana u tjednu fraj, to se ne računa, jel. Sad fino ide u otpad, pa nek joj bu.

I još je ostala cela hrpa veša neoprana i neki tepisi i svašta kaj sam namjeravala oprat za vikend i sad figu. Pa me onda pitaju zakaj Prdeku kupim 15 komada hlača. Eto zato. Da kad rikne vešmašina imam kaj detetu za obuć. Zato i ja imam 150 pari čarapa. Nikad ne znaš.

I sad za majstora moraš čekat ponedjeljak, pa dok taj dođe, pa neko treba bit doma, pa pogleda, pa pregleda, pa ju nedajbože odnese i onda popravlja 2 tjedna, pa onda javi da se nebre popravit ili pljune cifru da ti je zlo, pa onda začas opet rikne… Malo smo se gledali i onda smo zaključili da nemamo mi vremena za to. Već sam kupila drugu. Zvali frenda, pitali kaj se isplati, ošli na internet, kupili. Nadam se da bu došla do petka. Jer ak ne dođe, morala bum nosit veš nekud prat ili skupljat u kupaoni, a ni jedno ni drugo mi se ne sviđa.

No dobro, ok, priznajem da mi nije baš tolko krivo vešmašine jer sam si sad kupila neku koja pere kad se meni hoće i još ima tak nekih stvarčica i lepo zgleda 😀 Ionak je bila najstariji uređaj u stanu. Još malo pa bi u oldtajmere išla.

Uglavnom, toplo je vani. I to mi je malo ipak prenaglo, ak se uzme u obzir da sam prije 5 dana hodala još u bakanđama za snijeg i skijaškoj jakni. I sad to sve lepo i dalje stoji u hodniku jer Vakuli nije za vjerovat. Kaj ja znam kaj tom vremenu more past na pamet u sljedećih 10 dana, a bogami mi se neda svaka 2 tjedna hodat u podrum po potrepštine prilagođene vremenu vani.

Ali sam svejedno doma proglasila proljeće. I veselim se 😀 (Makar to znači da sad moram na pedikuru, depilaciju, solarij i pojačati teretanu, dejmet 🙂 ) Fino sam si ukrasila s cvećem i vazama i leptirićima i kupila sam košaricu i čokoladna jaja koja bu Prdek pojel. Nek se dete veseli. I prozore otvorila i grijanje nije bilo upaljeno, jeeej 😀 Deda mraz i snjegovići su mi još uvijek na prozorima, kaj sad. Bum skinula do ljeta. Nebrem najti piceke od prošle godine da zakeljim gore, pa nek budu ( Eto vidite kaj se dogodi ak se skine to dole. a da ne velim da onda moraš i prozore prati.)

Al toplo je i to lajkam 🙂 Sad bar nemam jutarnje šokove dok ujutro ujutro guram nos kroz prozor 😀 ( Imam zato neke druge, o tom nekom drugom zgodom…) I mogu na kavu na terasu i glumiti guštera 🙂 I to i bum. Ajde bok. Kisi, kisi ❤

 

O biciklu i dječjim poslima

IMG_20180309_121509_716

 

Čarape:  Za izlazak. Crne s kristalićima. A nekad si moram biti i malo elegantiš, makar nema nikakve veze s temom. 

Biseri su iz Oriflejma i rijetko kad to strpam na sebe, hajlajter dan danas ne znam čemu služi, al ga imam i skupi je. I svjetluca se. (Inika)… I tak. Ulje sa šljokicama (Douglas) koristim, ofkors. I tu neku šminku isto. (Essence)

 

Baš me zanima kak bi današnji klinci reagirali da zviznu u koprive. Mi smo, recimo, u koprivama redovito završavali jednom dnevno. Barem ja. Baka je imala onaj starinski crni bicikl s ogromnim kotačima, na kojem bi se stojećki vozili jer inače noge nebi došle do pedala. Otprilike ko ovaj na fotkici.

14915456_10154627558182412_1219849775598231575_n

Zapravo, mislim da su svi to imali. To nam je bilo glavno sredstvo transporta ako nam se nije dalo pješke. Ili bolje reći, s tim smo divljali po selu kad god odraslima nije trebalo, a to je bilo često. I padali u koprive. To je isto bilo često. Kopriva je uz cestu bilo kolko hoćeš. I to najviše tam di opadneš skup s biciklom, pa nije dosta to kaj se stropoštaš s bicikla na glavu i odereš sve kaj se da, nego još imaš i gube od kopriva koje se satima crvene i sve to skup peče za poludit. Al čim malo prestane, opet ispočetka. Nismo imali vremena za cendranje, imali smo posla. Il se trebalo napelavati pokraj nečije hiže i onda ako taj nije doma, jedno 15 krugova oko sela dok dotičnog ne nađeš i onda bris natrag doma na klupicu pred svoju hižu, jer kaj ako te skužil…; ili nam je palo na pamet zakaj se nebi utrkivali oko sela ko smije dalje i brže i ko bu se jače spotrl jer smo naravno popadali u koprive. Ti bicikli su bili nepoderivi. Osim toga, ostaviš ga pred nečijom hižom ili pri lesi i ne brineš se. Nije nam na pamet padalo da bi nam neko mogel fkrasti bicikl. Ako ga neko nije imal, išlo se peške. Ili te neko na tregeru vozil. Ili na štajngi. Na governalu. Ma, di oćeš, samo da se ide. Jedino do Drave nisam smjela. Deda je uvijek bil u strahu da mi se nekaj ne desi. No, to ne znači da koji put nisam otišla i vratila se s blatnim kotačima, mokra i puna dojmova. Ponekad i s puknutom gumom. Jadni deda se napopravljal guma, blatobrana i governala. A i baka se bome nagledala izranjavanih laktova i koljena, kvrga i čvoruga i guba od kopriva  Ništ to nije bilo ozbiljno. Samo bi rekla: – “Tetika, dok se buš ženila, sve bu to prešlo.” 

Za one koji ne znaju kak zgleda kopriva:

14956032_10154627558197412_2341284215635467967_n
A bicikl? Bicikl je, mislim, još u garaži kod bake. Trebalo bi provjeriti. Čeka neka bolja vremena i pamti naša ludovanja oko sela i po selu. Pamti bezbrojne vožnje do dućana, na groblje, u polje, u posjetu… Pamti i čeka, možda se povijest opet okrene i neki drugi klinci otkriju tajne starog bicikla. Možda im ispriča koju priču iz prošlih vremena. A možda samo posluži za prijevoz. Ovisi znate li slušati