ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

GIRL, SERPENT, THORNE – MELISSA BASHARDOUST

Stories always begin the same way: There was and there was not.

There is a possibillity in those words, the chance for hope or despair. When the daughter sits at her mother’s feet and asks her for the story – always the same story – her favorite part is hearing those words, because it means everything is possible. There was and there was not. She is and she is not.

Perzijska mitologija obiluje mnogim zanimljivim pričama. Priznajem, dosad sam s njom imala malo doticaja i nikad je nisam istraživala, a uistinu je fascinantna. Poneka priča zalutala među štiva koja sam čitala, Tisuću i jedna noć i to je više manje sve. Ali ima tu demona i heroja, zmijskih kraljeva i čarobnih ptica, pa čak i priča sličnih klasičnim bajkama.

Trenutno sam u nekom čudnom razdoblju kad nisam raspoložena za čitanje, uzmem knjigu pa je vratim, uzmem drugu, pa mi se ne da, uzmem treću i naporna mi je, dosadna ili nezanimljiva, a da uopće ne znam zašto. Trenutno mi pašu neke laganije priče, koje nije teško pratiti, ali opet onakve kakve imaju neku priču, neku logiku i radnju – i naletjela sam na Girl, serpent, thorne.

Priču kojoj je inspiracija bila perzijska mitologija, zoroastroizam i stare perzijske legende. Kao predivan dodatak knjizi, na kraju ćete naći objašnjene pojmove i bića preuzeta iz tih davnih priča. Meni je ovo bilo dobrodošlo pojašnjenje jer o tome nisam znala ništa, a naučila sam svašta zanimljivog.

The daugter wants to crawl onto her mothers’s lap and lay her head against her mother’s chest, but she doesn’t. She never does. It’s not just a story.

Priče uvijek počinju na isti način: Bilo je i nije bilo. I Sorayina počinje tako. Priča koju joj je majka najčešće pričala, priča koju je Soraya najviše voljela, priču koja je u isto vrijeme priča i upozorenje, Priču o njoj, U kojoj je objašnjenje zašto Soraya ne smije nikoga dotaknuti i zašto nitko ne smije dotaknuti nju.

Priču o njenoj majci koja je oslobađajući djevojku u šumi naišla na demona koji ju je zatočio. Zbog toga što mu je uzela nešto njegovo, obećao joj je će prokleti njenu prvorođenu kćer tako da je nitko neće moći dotaknuti.

Jer u ovoj priči postoje dva svijeta. Onaj demonski i onaj ljudski. Demoni su simbol zla, nečeg opasnog i prijetećeg, simbol svega lošeg što pokušava preuzeti svijet ljudi i pretvoriti ih u podčinjene sebi. Tako barem priče kažu. Ali priče nisu uvijek istinite… Osim kad svi vjeruju da su to samo priče.

Soraya should have known better by now then to indulge such fantasies. She had read enough stories to know that the princess and the monster were never the same. She had been alone long enough to know which one she was.

Soraya je odrasla s pričom o sebi, usamljena i tužna, ponekad ljuta zbog svoje sudbine, ponekad kriveći samu sebe kad bi joj se zelene vene počele pojavljivati na rukama, pokušavajući držati svoje emocije pod kontrolom. Jer pod utjecajem ljutnje ili uzrujanosti, počela bi njena preobrazba, no nikad nije doznala u što jer se naučila kontrolirati, stišavati, nijekati samu sebe.

Odrasla je bez prijatelja, ali i bez obitelji jer joj je brat blizanac postao vladar – šah nakon smrti njihovog oca, a majka preuzela ulogu prvo regenta, a onda savjetnice obnašajući dužnosti na dvoru. Soraya je rasla bez ljudskog dodira, bez društva i bez prijatelja, oviseći o povremenim posjetima majke koja bi to činila rijetko, kad je imala vremena. Odrasla je bez toliko potrebne topline drugih ljudi da bi pristala na sve samo kad bi mogla dobiti i najmanji dodir, najmanji zagrljaj, nagovještaj poljupca.

Njena obitelj skrivala ju je – jer sve stvari koje uništavaju nisu djelo Tvorca nego Uništavatelja i možda bi njena obitelj izgubila potporu naroda kad bi znali da je šahova sestra otrovna. Tako je Soraya tumarala skrivenim prolazima umjesto hodnicima dvorca, nije se pojavljivala u javnosti, nije se moglo sa sigurnošću potvrditi ni da šah stvarno ima sestru.

Jedina stvar koja nije umrla kad bi je Soraya dotaknula bile su biljke. Zbog toga je imala pun vrt ruža koje bi uzgajala u svim mogućim bojama i oblicima. Ruže su je tješile. Ruže su joj ispunjavale samotne dane i uzvraćale dodire.

His fists clanched at his sides and Soraya saw the veins on his knuckles stabd out as he fought down his anger. She wanted to trace them with her fingers, to feel the shape of someone else’s anger, someone else’s pain. She thought of the look they had shared after he had struck Ramin, the sense of connection between them. It was when they let each other to see their harsh edges that they both felt real.

Voljela je priče i uživala u njima, a najdraža joj je bila o propasti demona nakon kojeg je njena obitelj uz pomoć mitske ptice preuzela tron. U priči se govorilo da je Shahmar isprva bio čovjek koji je uništio vlastitu obitelj zbog prijestolja. Pretvorio se u demona. Nakon toga vladao je dobro dok nije počeo tražiti ljudske žrtve i uvoditi strahovladu. Porazio ga je sin mitske ptice simorgh čije pero, dano od slobodne volje, ima moć štititi i oslobađati od kletvi. Jedno takvo i danas štiti njenu obitelj, iako se simorgh generacijama nije pojavio uživo.

Lik Shanmara je Sorayu proganjao u snovima, a njegova priča je završila tako da se u potpunosti pretvorio u demona. Mislila je da je to i njena sudbina.

I tko zna koliko bi još tako živjela da nije čula kako se u tamnicama dvorca nalazi jedan od tih demona. Netko tko možda zna kako skinuti njenu kletvu.

I znala je. Parvaneh, demonica koju su zatočili u tamnici pod sumnjom da je špijun, znala je i mnogo više od toga kako skinuti kletvu. Znala je tajnu koja Sorayi nikad nije ispričana….

She had killed the yatu because she was angry with him for what he had said to her all those years ago, because he hadn’t given her the answers she wanted… and because it was easy.

Ako vas još nije kupilo, ova priča ima junakinju koja će se sama izboriti za sve što joj pripada. Junakinju koja će kroz pogreške, laži i izdaje pronaći put kojim može doći do onog što želi samo da bi shvatila da je sve to bilo pogrešno. I koja će pokušati ponovno vratiti sve što je izgubila.

Uz mrtve i žive, groblja, čarobnjake, demone i ljubav kao takvu, Sorayina priča će vam se činiti kao neka moderna bajka. Uz to je i vrlo pitka, brzo čitljiva, a iako ima mnogo obrata i donosi jedan sasvim novi mitološki svijet, lagana je i lako razumljiva.

Zbog toga mi se vjerojatno toliko i svidjela. Ima sve što jedna bajka mora imati – djevu u nevolji, glavnog negativca, šarmantnog princa i dobru vilu. Samo što ovdje djeva u nevolji djeluje po svom, glavni negativac nije sasvim u krivu, šarmatni princ je žensko, a dobra vila je mitska ptica.

Jedina zamjerka koju trenutno imam je to što je ovo jedna knjiga i stoji za sebe. Ne kažem to često, jer mi se obično ne čita 19 nastavaka, ali ovdje ima mitološkog materijala za još.

Ono malo što sam pročitala o perzijskim predajama u potpunosti me opčinilo, nisam ni znala da je tako zanimljiva. Girl, serpent, thorne, posve je nova priča, ali iskoristila je dobar dio istraživanja i mitskih elemenata, mjesta i bića i legendi. Naravno da sam potražila još literature.

Osim što je priča vrlo pitka, osvojilo me i pisanje. Jednostavno, razumljivo, bez previše kompliciranja, a opet živopisno, atmosferično i bajkovito.

Onima koji vole bajke, narodne predaje, mitologiju ,a željeli bi se odmaknuti od Grčke i Rima, krenite na putovanje u Perziju, neće vam biti žao 🙂

Kisi.

ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

DRAKONA – NASLIJEĐE – JELENA HRVOJ

Postojala je samo tama i gravitacija koja ju je drobila poput pulsara. A smilje je pratilo. Nije bila svjesna koliko se nalazila u tome nestvarnom procjepu sve do trena dok iz mraka nisu počele izvirati tisuće ruku. Posezale su za njom. Usporavale pad. U trenu kad su je zaustavile, svijet oko nje preplavi svjetlo.

Ako ste dosad pročitali ijedan Jelenin roman, onda znate da se ona baš ne uklapa u okvire, ni one žanrovske, a ni po temama koje bira.

Njene priče uvijek preporučujem. No uz te preporuke uvijek ima neko ali – ali one nisu za svakoga. Jelena ne piše ljetno lagano štivo, njezine priče ponekad nisu ni za čitanje po mraku. Teme su joj nesvakidašnje, mučne. Brutalnih scena napretek. A mašta joj je totalno uvrnuta, mračna i neiscrpna.

Drakona ne odudara od ovog opisa, čak bih se usudila reći i da je otišla koji korak dalje, malo pomaknula granice dozvoljenog, podnošljivog, čudnog. Ovo što je ovaj put proizvela ima od svega pomalo. Psihološki triler, krimić, fantasy, horor, povijesni roman, mislim da ovdje jedino nećete naći ljubić. I kao takav, ovaj hibrid iznenađujuće dobro funkcionira.

Kad mi je rekla da piše nešto inspirirano pričama iz njenog kraja, neku vrstu narodnog folklora, nešto iz predaja ovih naših krajeva – svakako nisam očekivala ovo.

Što sam očekivala? Nisam sigurna, možda neki uvrnuti fantasy na Jelenin način, neku inačicu slavenskog folklora, možda izlet u neki drugi žanr…. Aha.

Ništa od toga. I zapravo sve od toga. Ali budući da kad Jeleni zadaš da napiše erotsku priču, ona napiše Dylan Doga u nekoj noćnoj mori s elementima erotike – tako smo i tu dobili uvrnuti fantasy na neki Jelenin način… I k tome je dosta i krvav.

Upravo je zbog toga zaradila svoj nemili nadimak. Leptirica.  I nije ga dobila zato što je krhka ili lijepa. Ne. Dobila ga je zbog toga što su njezino poslovanje voljeli stavljati u koš s efektom leptira. Jedan lepet njezinog krila na drugoj strani zakona je mogao stvoriti tsunami. Na samome početku je prezirala taj nadimak. Smatrala ga je slabošću. No, kako je vrijeme odmicalo, sporo je uviđala prednosti. Oni koji je nisu poznavali često bi je upravo zbog njega podcjenjivali. A to joj je davalo prednost. Jer podcjenjivanje je majka svih pogrešaka.

Drakona je možda najmlađi mafijaški vođa kojeg sam knjiški upoznala, najbrutalniji svakako. To je cura koja se bavi ni manje ni više nego trgovinom robljem i čiji put do vrha nije bio nimalo posut cvijećem. Niti je ona sama cvijeće. Ali zato ima željeznu volju, čvrstu šaku i prilično upitnu prošlost.

A i karakter joj visi između sadizma, mazohizma i još ponekih dijagnoza. Što je sve Drakona i koliko je kompleksan njen karakter, njena prošlost, naslijeđe i život, tko je ona i kakva je – morat ćete otkriti sami jer bih trebala napisati novi roman da vam objasnit sve složene strane njezine ličnosti.

Ali Drakona je još nešto, nešto što će tek doznati kad joj mrtvi likovi ubijenih ljudi počnu uznemiravati dane. Otkrivati tajne. Pričati o prošlosti. Pokazivati događaje i zahtijevati pravdu. Plašiti je.

I tu počinje priča. Ona u sadašnjosti gdje Drakona pokušava balansirati između gubitka, boli, izdaje i vjerovanja, moralnih dvojbi koje joj – iako se bavi stvarima s druge strane zakona, uz svu brutalnost i gotovo sadistički odnos prema svemu što joj smeta – ipak ne daju mira. I ona u prošlosti gdje se jedna obitelj pokušava izboriti da se čuje njihova istina, gdje jedna žena pokušava predati svoje naslijeđe jedinoj osobi koja ga može podnijeti.

Amaran, Drakonin vjerni zaštitar i desna ruka, koji i sam ima štošta za ispričati, a dijelovi njegove prošlosti bi nekog drugog odveli ravno u ludaru – još je jedan lik kojeg ćemo pratiti paralelno s njom i možda se s njim lakše povezati. On nije toliko kompleksan kao Drakona, ali ima dovoljno slojeva da nam bude zanimljiv. I isto toliko razloga za vlastitu brutalnost. Ili nježnost, ovisno u kojem trenutku i s kojim razlogom naletiš na njega.

Sama Jelena vam je u najavi i promociji već otkrila da se priča temelji na istinitim likovima, stvarnoj povijesti i brutalnoj smrti obitelji Ritter i Rauer. Dvorac Ritter (sad napušteno i propalo ruševno zdanje) nedaleko je mjesta gdje Jelena živi, pa je s pričama o Ritterovima i odrasla. Kako se naslijeđe jednog stvarnog povijesnog razdoblja preklopilo s mafijaškom ženskim šefom u sadašnjem vremenu, kako je Greta povezana s Drakonom i što te dvije žene imaju zajedničko, kuda će nas zapravo odvesti ova priča, što ćete s njom otkriti i koje priče su istinite, a koje se zasnivaju na neiscrpnoj Jeleninoj mašti?

Bit će vam zanimljivo korak po korak otkrivati tajne i povezivati konce, a na kraju vrlo vjerojatno iznenaditi. No, je li kraj? Jelena kaže da nije. Predviđa nekoliko nastavaka jer je ovo i zamišljeno kao serijal. Kaže da Drakona tek kreće prema svojoj pravoj sudbini.

Tog dana na brdu iznad odbačene kotline onih koje je i Bog zaboravio, Drakona se zaklela samoj sebi da će jednoga dana biti netko. Zaklela se da će gurati toliko dugo dok postoji netko tko u nju vjeruje.

Nama ostaje još malo pričekati, a u međuvremenu, ako se usudite – zavirite malo u ovu mračnjačku, jezivu, dirljivu i okrutnu priču u kojoj spaja stvarnu prošlost i izmišljenu sadašnjost na način koji samo ona zna.

Preporuka ❤

Kisi.

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

ŠTO SVE MOŽETE UČINITI KAD VAM DIJAGNOSTICIRAJU RAK – MOJ PUT U ISCJELJENJE – SOPHIE SABBAGE

Čim sam povjerovala da se moj život približio kraju, on se povukao u drugu prostoriju, izbisavši prozore i meki namještaj, privodeći moju budućnost brutalnome kraju, uredno je slozivši na dno ladice, prigušujući svjetla, zaustavljajući zidni sat.

Zašto imam ovu knjigu? Zato što mi je obiteljska anamneza postala grozna i zato što sam htjela pročitati nečije iskustvo u borbi s ovom ozbiljnom dijagnozom. Ali ponajviše zato što je netko meni blizak prije par mjeseci suočen s dijagnozom koja nas je sve prestrašila.

Taj netko je sad dobro. Bilo je operabilno i nadamo se da je to to. No, ja sam svejedno pročitala knjigu i nadala se da ću u njoj pronaći odgovore na pitanja koja se u trenucima panike vjerojatno svima vrzmaju po glavi…

Zašto?

Kako?

Ima li nekakva formula pomoću koje se možemo boriti protiv ovog?

Što je istina, a što nije? Što je negdje između?

Ja imam rak. Rak nema mene.

Nisam dobila konkretne odgovore, barem ne sve, ali dobila sam iskustvo jedne žene koja se morala suočiti s rakom pluća u terminalnom stadiju. Nakon toga, dijagnoze su postajale samo gore, nova žarista se pojavljivala u organizmu, ali ona nije htjela pokleknuti.

Ovo je njena priča i njeno iskustvo. Iskustvo borbe s okrutnom bolešću pružilo joj je priliku da transformira svoj život trudeći se razumjeti zašto joj se neke stvari događaju i pomoću toga pokušati transformirati bolest.

Najveća je pobjeda to sto sam sačuvala sebe, bez obzira na ishod – ono teško stečeno “ja” koje ne pripada mom tijelu i koje se neće dezitegrirati s mojim tijelom – i to što znam da sam mu dopustila da procvjeta bez obzira na rak, bez obzira na to što moje meso možda vene.

Pise o svojim istraživanjima, o načinu prehrane, o duhovnim tehnikama, svemu što je radila na putu ozdravljenja. Htjela je ozdraviti.

Uspjela je u tome. Danas, 6 godina kasnije, ima izdane dvije knjige i pomaže ljudima diljem svijeta u istoj toj borbi koju je prošla sama. Piše i priča o svemu sto je proživljavala, suočavanju sa samom sobom, emocijama s kojima se isto morala suočiti i kako je to prihvaćala.

Moji me liječnici pitaju kako je moje tijelo, ali ne i kako je moje srce. Oni me pitaju kako podnosim nuspojave lijekova, ali ne i kako se nosim sa strahom koji tako često vreba moje dane ili s valovima tuge koji neprekidno udaraju o moje obale.

Priču Sophie Sabbage dobro je pročitati čak i ako vas život ne natjera na to. Dodat ćete još jedno iskustvo svojima, iako možda nećete biti u situaciji da vas zanima na osobnoj razini. Ali možda vas nadahne za neku drugu situaciju. Dok je nabrajala svoje pokušaje i pogreške, saznanja, uspjehe i pomake, dok je svaki mali pomak bio ogroman korak, shvatila sam da nam cijeli život pun upravo toga- pokušaja i pogrešaka. I da bi mogli napisati vlastitu knjigu iskustava koja bi onda nekom drugom bila vodič – ali bila bi upravo to – jedno iskustvo iz kojeg netko drugi može učiti, u kojem netko drugi može pronaći nadu.

I borba protiv bolesti je ista. Mnogo toga leži i u stavu i u stanju uma, ali Sophie je pisala i da je padala. I ta snaga i taj pozitivan stav i odlučnost, sve to ponekad napusti čovjeka i on ostane potpuno sam. To je možda sekunda, možda samo tren u vremenu, ali je i najstrašnije iskustvo cijelog tog teškog puta.

I zato je bitno da znamo da i najjači plaču i najoptimističniji padaju, i oni koji se nikad ne predaju u neko trenutku dotaknut će bezdan. I onda se ponovno dići. I zapitati čemu nas ovo iskustvo uči.

U tome je smisao. Pročitajte knjigu.

Nasi svršeci jos nisu sročeni, a nasa čudesnost još nam nije oteta. I stoga, svoje hodočašće s rakom smještam na oltar nepoznatih sljedbenika nadajući se da će se poput mjeseca uzdići iznad mračnih mora našeg vremena.

Planetopija ❤

Prevela – Merima Nikočević Ibrahimpašić

PUSTINJSKO KOPLJE – PETER V. BRETT

Jardir se namrštio. Možda i jesam slomljen, prihvatio je nijemo, ali slomljene kosti su jače kad zacijele i doći će moj dan pod suncem.

Wow. Mislim, Pustinjsko koplje ima 670 stranica 😉 Trebalo je to pročitati, ali vrijedilo je biti budan dobrano iza ponoći za ovo.

Mene Hangar7 jako veseli. Nekako su se specijalizirali za moj ukus, pa sve što izbace izaziva zazubice u zadnje vrijeme. Dođe mi da im se preselim u skladište.

Već sam pisala koliko mi odgovara ovakav fantasy, surov, brutalan, s malo world buildinga, ali zato itekako dobro prenesenom atmosferom i pričom koja samo vuče na još.

Sam je Kaji rekao dok je pokoravao zelene zemlje, Jedinstvo vrijedi svake cijene u krvi. U borbi protiv noći i Nijinih bezbrojnih legija bolje je da stotinu tisuća muškaraca stoji združeno nego da se stotinun milijuna skriva svaki u svom kutu.

Sržnici i dalje napadaju i noći su i dalje nesigurne, ali ljudi više nisu bespomoćni. Troje junaka iz prvog dijela sazrelo je i odraslo, udružilo snage i postalo stup obrane. Ili napada, kako vam drago. Jer ljudi su naučili boriti se. Svakim danom su jači. Sve više simbola se otkriva i sve više tla zaštićuje, ali ovaj put su stanovnici Izbaviteljevog dola vješti i u uništavanju demona, ne samo obrani protiv njih.

Svaki će od naših junaka postati netko i pripast će mu važna uloga u ovom ratu ljudi i demona, noći i dana, svjetla i tame…

Leesha je glavna travarica i praktički vođa Izbaviteljevog dola čija ljepota i inteligencija su nadaleko poznate. Rojerov talent borbe sviranjem jedinstven je dar i tek treba naučiti kako ga dati dalje. Arlena nazivaju Izbaviteljem, iako on tvrdi da to nije.

Premjestiti par zrna pijeska dokaz je velike snage koliko je vidjeti sunce dokaz dobrog vida. Nema slave u podčinjavanju slabih.

No, tko je u stvari Izbavitelj? Ako ste pročitali Oslikanog čovjeka, vjerojatno i vi mislite da je to Arlen. Napokon, koža mu je oslikana simbolima i našao je Kajijevo koplje. Ali još jedan čovjek bi mogao polagati pravo na istu titulu, čovjek koji je Arlena ostavio da umre. Čovjek koji je jednako opasan i bezopasan, čovjek koji ima dar i snagu, ali opasna uvjerenja i ideje. Čovjek koji je Arlenu nekad bio brat, a onda ga izdao.

Čovjek koji sebe naziva Shar’Dama Ka – Izbavitelj. Jardir, vođa Krasijaca, moćni kralj koji ne preza ni pred čim da bi stigao do cilja i djelovao u vlastitom interesu za koji vjeruje da je najbolji za sve.

Prvi dio knjige je Jardirova priča – kako se uzdigao od siromašnog, pothranjenog i potlačenog dječaka do najmlađeg i najmoćnijeg vođe naroda ikad. Za sve to je mahom zaslužna njegova Prva supruga – Inevera, proročica, neka vrsta vještice i žena koja vuče gotovo sve konce u Jardirovu kraljevstvu. I sve političke igre i trikovi koji su ih doveli do onoga što je pretkazano… Ili je pretkazano zato što ih je dovelo do toga?

Dva čovjeka, slična obilježja, obojica u rukama drže moć. No, koji je od njih Izbavitelj?

Arlen sve snažnije osjeća zov Srži. Previše je demona odveo u uništenje i previše njihove magije uvukao u sebe, osjeća kako se mijenja. No, u što?

Jardir daje sve od sebe kako bi opravdao naslijeđe za koje je uvjeren da je njegovo.

Između tih dviju priča, otići ćemo u Potok, Arlenovo rodno mjesto, gdje njegova nesuđena supruga nije više dijete, ali život joj je noćna mora. Renna će također donijeti neke odluke, izabrati neke puteve i zauzeti svoje mjesto tamo gdje je oduvijek trebala biti.

Ono na što nitko od njih nije računao je nova opasnost za koju nisu ni znali da se pojavila…

Moram priznati da nestrpljivo čekam nastavak. Sljedeći nastavak. Isto tako moram priznati da, iako neki kažu da je Pustinjsko koplje moglo biti kraće, uživala sam u svakoj stranici.

Alagai hore sjale su dok je demon upijao njihovu moć. Jardir je osjećao neobičnu mješavinu straha i olakšanja dok su se kocke koje su mu dvadeset godina upravljale životom mrvile u prah. Inevera je zavijala kao da joj taj prizor donosi tjelesnu bol.

Kako priča raste i grana se, tako imamo sve više rukavaca koje moramo pratiti, ali na kraju se sve to stopi u jednu povezanu priču…

Priznajem, Inevera mi je jako išla na živce. Jardir još i više. Ali sve to ima neku svoju svrhu u nadolazećoj borbi protiv Srži same i njenih stvorenja… Trebat će vam njihova priča da dobijete sliku o tome kakva su im uvjerenja, od čega su potekla i kako će se u budućnosti uklopiti u priču u kojoj će, ne sumnjam imati veliku ulogu. Njušim Ineverinu upletenost u još poneka zbivanja.

Ciklus o demonima mi polako sve više prirasta srcu – volim tu grubu fantasy priču koja svakom stranicom sve više raste. Sviđa mi se i ideja oko koje se sve vrti. Sviđa mi se i to što polako naslućujem kuda bi sve skupa moglo voditi, iako se vjerojatno varam.

Zora je rudila i Srž je još uvijek dozivala Oslikanog čovjeka, ali zov je sada bio dalek i lako ga je bilo ignorirati. Zbog nje. Zato jer se s Rennom napokon sjetio tko je.

A sviđa mi se i način na koji Brett piše – nema tu nekih lirskih rečenica, ali zapravo ne bi se baš ni uklopile. Ovo je malo hard core fantasy, nema previše nježnosti ni prekrasnih opisa, ali to ne znači da nema ljubavi. Ima je, itekako, samo je kao i cijela knjiga – pomalo divlja, neukroćena i većinom opasna.

Ako vas je ovo do sad imalo kupilo, i ako niste pročitali Oslikanog čovjeka – toplo preporučujem. Ako jeste, onda vam je Pustinjsko koplje nezaobilazna sljedeća stanica.

*******************************************************************************

Peter V. Brett

Pustinjsko koplje

Hangar7

RAZGOVORI S GINEKOLOGOM – MARILENA DUŽMAN

picsart_05-23-092974881554897533576.jpg

Srećom je mama izabrala tatu. U tom sam trenutku bila tako ponosna na nju i tatu, na to sto mi je onoga dana ispričala kako su ona i tata namjerno zatrudnjeli kako bi se rješili spona svojih roditelja. Bili su uporni u svom naumu da žive zajedno, ali na dovoljnoj udaljenosti od svojih roditelja. Imali su samo osamnaest godina, ali bili su snažniji od mene. Ne, nisam namjeravala noni dozvoliti da upravlja mojim životom. Ni noni, a ni bilo kome drugome.

Joooj, ljudi, već se dugo nisam nasmijala uz neku knjigu, al uz ovu se fakat jesam i to pošteno.Kad bi svi “ljubići” bili ovakvi, i ja bih mnogo manje zazirala od njih.

Stvar je u tome što je Marilena svojoj Ritolji dala muda. Pa umjesto da je pretvori u još jednu jadnu patnicu kojoj se svijet vrti oko toga jel je ovaj hoće ili neće, Ritolja fino promjeni ime koje mrzi, spusti na zemlju dečka kojeg voli i zabije potpeticu u stopalo kokoši koja se usudi stati joj na put.Ovo zadnje samo figurativno.

Zapravo je to riješila puno civiliziranije. Ok, malo civiliziranije.

Osim toga, u ovom romanu se bavimo razlikama i odnosom dviju obitelji čija su se djeca vjenčala (Ritoljini roditelji) i to na prevaru, jer u tadašnja vremena im nikad ne bi dozvolili da budu zajedno. Dolaze iz različitih klasa. Glupo, ali tako je nekad stvarno bilo. A i sad je.

Mamino otkriće Facebooka bilo je poprilicno sramotno iskustvo za mene. Bila je prilično aktivna i lajkala je slike svih mojih prijateljica.

Mama Renata je kći iz doktorske familije u kojoj se osim toga još borimo i s nasiljem u obitelji, ženom koja misli da je to u redu i mužem koji priznaje samo vlastitu profesiju, sve ostalo je manje vrijedno.

Tata Mate je iz radničke obitelji u kojoj nikad nisu mnogo imali, ali je sve bilo čisto i uredno i ni u čemu nisu oskudijevali. Ipak, u obje obitelji živi mnogo osude, podcjenjivanja i prezira.

Jedni će biti razumniji, drugi malo manje. Ali u jednom se svi slažu – obožavaju unučicu. No, očito ne dovoljno da bi se neke stvari izgladile.

Sve će to naša Ritolja, jednom kad poludi, srediti jednom za svagda. I babu i didu i nonu i nona i vlastite roditelje i njegove, a bome i sebe, svoju frendicu i cijelu tu situaciju, koja – iako smiješna, zapravo je vrlo mučna.

Oprosti. Moja obitelj nije normalna.

I ovog puta sam se zaista i mogla poistovjetiti s glavnom junakinjom jer nema još nečega što mi diže tlak u ljubićima – nema nevjerojatnih slučajnosti svake dvije rečenice koje služe samo da bi to dvoje napaćenih napokon završilo zajedno.

Ima klišeja. Ne smeta mi to jer to je takav žanr. Nisu dobili na značaju jer je sama priča totalno dobra. Ima i ludih situacija. Zabavne su.

Nismo li sat vremena sjedili u istoj prostoriji? – zbunjeno sam upitala. – Naručila te na šezdeset budućih ručkova, dvadeset te puta pitala broj mobitela jer bi najsretnija bila da joj svakog dana uzimaš papa test, a na koncu ti je, iako nisi htio, uvalila još dvije svoje deke da ne nazebeš.

A o čemu se radi?

Pa… Jednom davno, dvoje ljudi iz dviju familija koje nikad ne bi dozvolile da im djeca završe zajedno – skuju plan i naprave dijete.Onda su se morali oženit.

Ali su i morali živjeti između kuća svojih roditelja koji nisu mogli odlučiti mrze li se više jer su im djeca vjenčana ili zbog nekog komada zemlje koji je jedan htio, a drugi imao. Uz to, ruku pod ruku ide i tvrdoglavost na obje strane. Čista romantika.

Kum Nikola je bio tatin najbolji prijatelj, čovjek koji se nikad nije mogao skrasiti s jednom ženom, ali je svojem sinu bio najbolji tata na svijetu, a kasnije Ritolji kum i najbolji prijatelj.

I onda se rodila Ritolja koja je, zbog mira u kući, dobila ime po obje babe i mrzila ga cijeli život. A onda ga je promijenila. I shvatila da je većina obitelji odahnula, za početak.

Odrasla je i ona, ali i doktor Bobi, Nikolin sin. Robert Bobi Kaušnjak je čovjek kojeg cijela obitelj obožava, svi osim Ritolje. A ona je spremna na svašta da ga izgura iz svog života vraćajući mu uvrede i podmetanja istom mjerom.

Jednom mu je zabola vilicu u bedro. Milijun bodova od mene. Kad odrastem, želim biti Ritolja. Ili Ramba, po novom.Ne vole se oni već godinama, otkad je Bobi bio bezobrazan dok su bili mali i otkad ju je još više uvrijedio sad kad su odrasli.

– Ja sam uvijek zabavna.
– Kako da ne.
– A kako bi te mi onda definirao?
– Teška.
– Teška? Opet ti da sam se udebljala!

Bobi je ginekolog. Velepoštovani doktor za kojim je ludo i mlado i staro – i obje Ritoljine babe, što je još jedan razlog da ga Ritolja ne moze smislit.

No, je li to baš tako? Baš, baš? 🙂

Ili ima tu neki drugi razlog svađama i netrpeljivosti?

I što se skriva iza ratobornih alter ega koja prisvajaju svaki put kad se vide?

Kako će se bake i djedovi ponašati jednom kad Ritolji konačno bude svega dosta?

Ima tu nekoliko paralelnih priča i nekoliko stvari treba svoj amen na kraju.

Ali poanta svega, i razlog zašto se meni ovaj roman toliko svidio – ako trebate zabavno i lagano štivo za plazu – uzmite Ginekologa u ruke. Zato jer mi nije diglo tlak.

Ako se želite nasmijati i pustiti mozak na pašu – isto uzmite Ginekologa u ruke.

Ako želite nekoliko tema za kasnije razmišljanje, kad ipak odlučite da vam neki praznoglavi ljubić nosi previše patetike – uzmite Ginekologa.

Ako hoćete glavnu junakinju koja je smotana, zabavna, taman toliko osvetoljubiva da poželite na kavu s njom, a u isto vrijeme zatelebana do ušiju i zato zbunjena i pomalo luda – uzmite Ginekologa.

Stil pisanja je jasan, bez okolišanja, bez patetike, bez praznog hoda i bez sladunjavih scena koje inače bas jako ne volem. A ima i hrane 😀

Upravo sam se sjetila na koga me podsjeća – Ako ste gledali seriju Raising Hope (trenutno mi mozak ne radi i ne sjećam naslova na hrvatskom) – e otprilike su takva familija.

Isto tako nenormalan je i moj kum Nikola, tatin najbolji prijatelj, mamin i tatin vjenčani kum. On je kopija mojih roditelja, s razlikom sto je u braku izdržao punih 6 mjeseci, a tada ostavio suprugu jer nije bila dovoljno luda.

Uopće na stranu sve ljubavne zavrzlame (a ima ih), sve ostale popratne dogodovštine su mi bile i vise nego dosta da vam Marilenu preporučim od srca 🙂

Daklem, trk u nabavku. I ja idem po još:)

*************************************************************************************Marilena Dužman

Razgovori s Ginekologom

Vlastita naklada