ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

FRANKENSTEIN ILI MODERNI PROMETEJ – MARY SHELLEY

Je li čovjek doista bio nekad toliko moćan, tako pun vrlina i veličanstven, a opet toliko zao i prizeman?

Dracula, Frankenstein, vukodlaci, vampiri, mumije…. nastavi niz… Kad vam netko spomene čudovišta ili horor kao žanr, vjerojatno ćete prvo pomisliti na ovu dvojicu s početka.

Vjerojatno znate i da je Mary Shelley napisala Frankensteina kao devetnaestogodišnjakinja, na prijedlog Lorda Byrona – jedne ljetne noći 1816-te i to kao pripovjetku. Natjecali su se u pričanju priča strave i užasa. Mary je pobijedila u tom malom natjecanju, rodio se klasik, a ostalo je povijest. Kao roman, Frankenstein je objavljen dvije godine kasnije.

Nekima je vjerojatno poznato i da Frankenstein nije čudovište, već doktor koji je čudovište stvorio.

I 100% sam sigurna da svi znate onu scenu kad Victor Frankenstein strujom oživljava mrtvo tijelo stvoreno od dijelova raznih drugih tijela od kojih je jedan dio i groteskna glava s ogromnim čelom.

Well, guess what. Ta scena ne postoji. Nigdje, osim u jednoj sceni kad grom za vrijeme oluje uništi drvo, nema elektriciteta. A i scena s drvetom se dogodi kad je Victor još dječak. A nema ni onakvog čela. Zapravo nikad ne doznate na koji način je čudovište stvoreno i to je možda najbolja stvar u ovom romanu.

Kad smo kod ekranizacija, koje smo vjerojatno svi gledali, najviše se originalu približila ona s Robertom de Nirom u ulozi Čudovišta. Iako i tu ima natrpano sve i svašta što nema veze s knjigom.

Zapravo, da budem iskrena – ovaj roman uopće nije horor. Možda prema nekim standardima 19. stoljeća. Možda je namjera bila drugačija, možda ja vidim nešto što u očima ljudi iz 1816- te izgleda drugačije. Ali jest priča strave i užasa, u onom dijelu u kojem ljudskost podbaci i odgovornost se odbaci. A stvoritelj baš i nije namjeravao imati posla s posljedicama.

Osim toga, gotovo svi likovi osim čudovišta su me u većoj ili manjoj mjeri nervirali. Victor Frankenstein je beskičmenjak koji od rođenja živi pod staklenim zvonom, oduvijek usmjeravan prema znanosti i učenju, studiju i knjigama, no stalno mi se činilo da je to čisto zbog toga jer im je dosadno u životu. Novaca imaju, ne trebaju previše raditi, a bavljenje znanošću je više zbog nekakvog osjećaja koristi i da mogu reći da studiraju, nego što je zbog budućih otkrića i postignuća. Zapravo, zbog osjećaja vlastite važnosti i uzvišenosti – gle, ja čitam i mogu razgovarati na višem nivou jer sam toliko bolji od tebe koji si samo poljoprivrednik. Bla. (Moj dojam, sorry)

I još bi se igrali Boga. Victor je, to mu priznajem, bio pogođen smrću majke. Majka mu je umrla prerano, pokošena bolešću, što će kasnije uzrokovati njegovu opsesiju oživljavanja mrtvog tijela.

No, kako je cijeli život živio u svom vlastitom zaštićenom svijetu, sa savršenim roditeljima i sestričnom koja je vrlina sama (bljak), ne razmišlja o posljedicama i utjecaju njegovog ekperimenta na okolinu, a ni na sam subjekt svojih istraživanja.

I zato, kad mu eksperiment uspije, a truplo na njegovom stolu nekim čudom stvarno oživi – što napravi Victor? Pobjegne glavom bez obzira, naravno. Pa kad mu dvije godine kasnije vlastita glupost dođe na naplatu, onda naravno on opet nije krivac. Krivac je – čudovište. Ono je valjda samo sebe stvorilo i to s namjerom da bude zločesto. Jadni Victor. Čudovište je Sotona, monstrum, zlotvor. I zato ga treba uništiti… Progoniti ga čak do Arktičkog leda. Nikad mu ne dati mira. Joj mene. Da ne bi slučajno morao sam sebe pogledati u ogledalo.

Prokleti stvoritelju! Zašto si stvorio čudovište toliko odvratno da si me se i sam odrekao s gađenjem? Milostivi Bog je čovjeka načinio lijepim i privlačnim, na svoju sliku i priliku. No moj je lik kao tvoj, ali nakazno izobličen i time još grozniji zbog sličnosti. Sotona je imao družbenike, braću đavole, koji su mu se divili i hrabrili ga. Ja sam sam i zazivam gađenje.

Čudovište je iste noći kad je oživjelo, ostalo samo. U svojoj biti i najranijim razmišljanjima, u njemu nema zloće. Htio je činiti dobro. Htio je pomagati. Htio je učiti.

No, budući da ga je Victor stvorio dva metra visokog, s ogromnim tijelom i groznom glavom – neuki ljudi su ga se bojali. A prirodna reakcija na strah je uništenje. Kako je Victor dao petama vjetra iste sekunde kad se ovaj probudio, nije ga imao tko zaštititi, naučiti i prilagoditi svijetu oko sebe. Ili svijet njemu.

Čudovište je meni najdraži lik u ovom romanu i njegova priča me duboko dirnula. Njegova sposobnost prilagodbe i učenja je zapanjujuća, budući da nije stvoren kao beba, već odrastao čovjek koji mora učiti osnove preživljavanja, a da nema nikog da ga vodi. Njegova dobrota, njegova djetinja naivnost, njegova nevinost u prvim mjesecima života, razočaranje u ljude kad naiđe na nepovjerenje, mržnju i strah kod drugih a da baš ništa nije kriv, te naposljetku njegova mržnja prema svom stvoritelju kojeg je s vremenom naučio pronaći i želja za družicom koja bi mu olakšala usamljenost – cijela lepeza ljudskih reakcija i osjećaja, sve ono što čovjeka čini čovjekom, sve me to fasciniralo. Na kraju je neuko, divlje i neprilagođeno čudovište veći čovjek od svog tvorca. Iako na kraju traži osvetu.

Victor je bježao od odgovornosti sve dok nije naišao pred zid. A onda, kad mu je stigla osveta i kad je pred njega položen sasvim razuman zahtjev – da popravi štetu koju je prouzročio i napravi mu družicu – e, tad se sjeti moralizirati – kao da na to ima pravo.

Roman će završiti uništenjem obojice. I fizičkim i psihičkim i u svakom drugom smislu – što je možda i jedini prihvatljiv kraj za roman poput ovog, no putovanje koje je do toga dovelo je moglo biti i lakše i razumnije i s mnogo manje drame. I patetike. Patetika se izvoziti mogla.

“Svi ljudi mrze bijednike, a kako li tek mrze mene, koji sam najjadniji od svih živih bića?”

U Frankensteinu ima mnogo drame i mnogo cmoljenja i moraliziranja i oholosti, i opet cmoljenja i patetike i očajavanja – ali na kraju se zapravo sve svodi na to koliko imamo ljudskosti u sebi.

No, ovo je preteča žanra i koliko god da su mi likovi iritirajući, toliko mi je sam roman atmosferičan, mračan i u potpunosti prilagođen mom, pomalo mračnjikavom ukusu u ovo doba godine. I tako je Mary Shelley započela meni omiljen žanr, odnosno nekoliko njih, jer osim horora, ovaj roman se smatra i jednim od prvih romana znanstvene fantastike.

Frankestein otvara mnoga pitanja i oko mnogih stvari se mogu napisati knjige. Po svemu, ovo je najmanje roman strave i užasa, a mnogo više sve ostalo. Pa kad ostavimo po strani sve ono što mi je išlo na živce, ja ga ipak preporučujem iako me nije izuo iz cipela. No, mislim da u njemu ima materijala za promišljanja i zato itekako vrijedi pročitati.

P.S. i mogući spoiler alert:

Victor i Elizabeth su bratić i sestrična koji žive pod istim krovom. Usput su i zaručeni jer su im tak rekli da moraju (između ostalog) . S njima živi još i Justine – neka vrsta družbenice koja je s njima već godinama i tak je sva krasna i divna i sve. I onda je optuže da je ubila njihovog najmanjeg brata. Cura je nevina i to svi znaju, ali ipak je osude na smrt. I njima je laknulo kad su čuli da je nevina jer bi bilo strašno da je kriva, to bi bila takva izdaja! A to kaj sad nevina ide na stratište nikom ništ. Izbacilo me iz takta.

SISTERS OF THE WINTER WOOD – RENA ROSSNER

If you want to know the history of a town, read the gravestones in its cemetery. That’s what my Tati always says. Instead of praying at the synagogue like all other man in our town, my father goes to the cemetery to pray. I like to go there with him every morning.

Obično kad naletimo na neku knjigu slične tematike kao neka druga, onda započinjemo sa – Ako vam se svidjela Spinning silver… Ako vam se svidjela Zimska noć…

Ali zapravo je svaka knjiga drugačija i malo toga se može uspoređivati jer svaka nosi svoje.

Sisters of the Winter wood je trebala biti retelling popularne pjesme Christine Rossetti – Goblin Market. I ona to definitvno jest, i to prekrasno prepričana sa svim onim poukama i upozorenjima. No, ova priča je mnogo više. Uz razvijanje radnje, ovdje se osim Goblin Market isprepliću kršćanska, židovska i ruska mitologija, zajedno s osobnom pričom predaka same autorice i elementima stvarnih događaja na prijelazu prošlog stoljeća. I za čudo – sve to divno funkcionira!

Saint Ana
didn’t walk with God –
she new she wasn’t made
for perfection;
she never tried
to fit a pattern
that didn’t fit her.

Priča je prepuna simbolike, alegorija i upozorenja, no trebate ih nužno tražiti, ona funkcionira i samo kao bajka.

Pa ipak, na kraju knjige autorica sama pojašnjava otkud joj ideja i koji su to stvarni događaji inspirirali radnju, postoji rječnik hebrejskih, židovskih i ruskih riječi koje je upotrebljavala, a također i objašnjenja odakle je uzela pojedine elemente za svoje likove i oblikovala događaje.

I dobila je slojevitu bajku s mnogo elemenata, ali nekako se sve skupa ne čini previše, nego baš kako treba.

But this morning
I’m restless
and that usually means
something is about to change.

Posebnu draž ( barem meni) ima jedan sjajan trik kojim se autorica poslužila da bi ispričala svoju priču – ona je ispričana u dva glasa i dva različita stila pripovjedanja. Priču pričaju dvije sestre, svaka sa svojeg stajališta, ali tako da se dijelovi nastavljaju jedan na drugi.

There have always been rumors about the Kodari forest and the hidden things within it.

Liba svoj dio priča u prozi, dok je Layin u stihovima. Što im zapravo savršeno odgovara – jer Liba je starija, ozbiljnija sestra – duge tamne kose i krupnije građe, visoka i čvrsta. Liba je privržena ocu – rabinu koji živi svoju vjeru i uz kojeg je Liba mogla učiti. Budući da nemaju sinova, otac ju je rado podučavao, iako se žene i nisu trebale držati knjige. Liba čeka da joj otac pronađe muža, jer tako to ide. Njen budući muž morat će biti iz Kupela – gdje živi narod njenog oca i ona će se tome pokoriti. No, Liba ne zna da to neće biti lako – njeno srce je još slobodno i zato ne vidi prepreke dogovorenom braku, a budući da smatra da je izgledom ružnija od svoje sestre – vjerojatno će tako lakše naći muža… No već joj je skoro 18 i krajnji je čas, a nije ni svjesna da je iza ugla čeka netko tko se ni najmanje ne uklapa u očeve planove.

Laya, s druge strane – izgleda kao njena majka. Krhka i nježna, prekrasne srebrne kose i divnih očiju, nasljedila je svu majčinu ljepotu. Laya nije religiozna kao njen otac i sestra, zapravo sanja o slobodi, želi sama odlučiti o svojoj sudbini, želi letjeti.

Laya holds my gaze. I see the reflections of my ice-blue eyes in her brown-black ones, and I know that nothing between us wull ever be the same again. But maybe that’s ok. Maybe it’s the way that things are meant to be. We are allways changing, like the moon.

Ova neobična obitelj živi u šumi. Budući da je otac židov, pa još k tome iz “kraljevske”obitelji, a majka preobraćena kršćanka – u Kupelu ih nikad nisu prihvatili. Zato su se odselili u Dubossary – gdje židovi i kršćani žive u miru, svatko sa svojim običajima i zakonima, no u međusobnom poštovanju i uvažavanju. Ipak, i ovdje ih gledaju ispod oka, zato žive u šumi gdje su dio zajednice, no daleko od znatiželjnih očiju.

No, ova obitelj ni po čemu nije obična. Ne samo prema načinu života, već kriju i tajnu svog porijekla koja je i magična i divna, ali i opasna i prijeteća.

Roditelji ove male obitelji nisu samo ljudi različitih vjera, već i različitih rasa. Rabin pripada plemenu medvjeda, židovskom klanu koji u svojoj krvi nosi moć mijenjanja oblika. Rase koja svoju lozu vuče od prvog medvjeda – prapradjeda koji se pretvorio u medvjeda da bi obranio narod… No on je i “prijestolonasljednik”, a otac mu je na umoru. Zato će morati naslijediti oca, a budući da nema sinova, Liba će odjednom dobiti sasvim drugačiju ulogu od one koju je priželjkivala.

Majka im je labud, također mjenjolik. Iz potpuno različite loze, kraljevskog porijekla, ali iz kršćanske obitelji. A Laya također ima svoju sudbinu koja je daleko od one obične djevojčice iz obične obitelji.

Njihov savez nikad nije gledan blagonaklono, no on priča priču slobodnog izbora i ponekad teških odluka.

Liba i Laya su sestre, svaka nosi drugačiji gen. Liba pripada medvjedima, Laya pripada labudovima, a sve će saznati one noći kad im roditelju moraju otići u Kupel – djedu koji je na samrtnoj postelji. Otkrit će im tajnu i otići.

That’s not how you treat a woman. I raise my voice. That is not how you treat anyone. You don’t get to decide my future. You don’t get to decide when I shift. I don’t care whose daughter I am. My father doesn’t get to decide my future either.

Liba i Laya će ostati same, svaka s tajnom o vlastitom podrijetlu, s upozorenjima roditelja da moraju čuvati jedna drugu, svaka sa svojim pitanjima, dvojbama i nerazumijevanjem. Svaka ima misiju zaštititi onu drugu, no mora se nositi i s promjenama u vlastitom životu, vlastitom tijelu, vlastitim sposobnima.

U isto vrijeme na tržnici se pojavljuje skupina braće koja prodaju voće. Slatko, ljepljivo, zamamno voće, i sokove i plodove od kojih samo želiš još… Čarobna braća kojoj je teško odoljeti, koja te uvuku u svoj začarani krug i jedino na što misliš je kako se dočepati još plodova… Braća s kojom nešto nije kako treba, ali Liba ne zna što. Braća koja su opasna, ali Laya to ne vidi. Braća koja će se s dvije sestre malo poigrati, no neće očekivati razvoj događaja kakav slijedi.. A u šumi se stvara nešto pokvareno i gnjilo, nešto mrtvo, ali istovremeno živo, nešto što nema dobar miris. Nešto zlo… Prijeteće.

A pronađeno je i tijelo. Pa još jedno.

Djevojke će morati odrasti, zaštiti jedna drugu i same sebe… Hoće li moći?

Haven’t you read any fairy tales? This doesn’t end well.

Sisters of the Winter wood je priča koja me od samog početka uvukla, pohlepno sam okretala stranice, uživala u Libinoj inteligenciji i snazi, Layinim stihovima i želji za slobodom. I shvatila sam da čitam priču, ne samo o borbi jednog naroda za prihvaćanjem, već o borbi svih različitih da im se prizna pravo na vlastiti život, djevojkama pravo na izbor, svim živim bićima pravo na slobodu.

Borba dva različita naroda za miran suživot može se primjeniti na bilo koji narod i bilo koju situaciju koja je u stvarnosti već proživljena. Alegorija u ovoj priči ima previše da bih vam objašnjavala, ali autorica je napisala krasan pogovor gdje možete poloviti konce.

No, ovo je zapravo priča i o odrastanju, o ljubavi, o sestrinskoj privrženosti. O obitelji i što ona znači. O zaštiti i utočištu koje pruža vlastito gnijezdo, oni koji pripadaju tvojima. Ali da se ponekad zaštita pronađe među onima koje izbjegavaš. No i o sudbini i njenim obratima, o tome da smo svi isti, iako imamo različito porijeklo. O dobroti, o opasnostima, o pustolovinama. O magiji. O zabranjenom voću. O čaroliji koja se pojavi kad se najmanje nadaš.

He bends down and kiss me.
I love you enough, he says,
to let you go.

Sisters of the Winter wood je priča u kojoj se isprepliću razne vrste ljubavi – sestrinska, roditeljska i obiteljska, ali i prijateljska, ljubavnička i ona iz odanosti. Prepuna je povijesti, poetična i čarobna, ali istovremeno i teška, surova i stvarna. I duboko atmosferična.

Ono što me iznenadilo je to koliko mnogo različitih elemenata na kraju funkcionira bez problema.

Uživala sam u svakoj stranici, ponekad zarobljena u priči toliko duboko da nisam ni shvatila da ljudi pokušavaju razgovarati sa mnom 🙂

Nadam se da će nas neki od izdavača iznenaditi prijevodom, a dotad – ako možete – nabavite je 😉

For there is no friend like a sister
In calm or stormy weather;
To cheer one on the tedious way,
To fetch one if goes astray,
To lift one if one trotters down,
to strengthen whilst one stands.
Goblin Market

Preporuka ❤

#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – KRAJ

Danas je 31.10., večeras je All Hallows Eve. Pa iako je to večer kojom se zapravo završava jedna godina i koja obilježava kraj žetvenog perioda i početak mirovanja, večer koja zapravo simbolizira onaj dio godine kad tama počinje vladati danima i večer u kojoj je zapravo veo između našeg i duhovnog svijeta najtanji – večer koja nema nikakve veze s vješticama, vampirima i ostalim demonskim i strašnim silama ( baš naprotiv), te su maske imale i imaju svoju funkciju – služe za tjeranje zločestih duhova.

Pronašla sam jedno dobro objašnjenje svega što Halloween predstavlja na ovom linku:

No zapravo, kad smo već svi u vješticama i vampirima, pa je vjerojatno takva i literatura za danas, imam još par prijedloga za one koji će se danas zavući na kauč s knjigom:

  1. NEIL GAIMAN – SVE

Pročitala sam dosta Gaimanovih knjiga i stvarno ne mogu nijednu izdvojiti a da je više ili manje prigodna za danas – sve su 🙂 Pa, ako volite Neilovo pisanje ( ja vooolim), – bilo koja. I dobru zabavu ❤

2. ALICE HOFFMAN – PRAVILA MAGIJE

174441

Izdavač – Profil

Meni čak i bolja od prethodnice, zapravo jedna divna priča s elementima nadnaravnog, ali priča o ljubavi i odanosti. Ako još niste, definitivno pročitajte 🙂

3. STEPHEN KING – SVE

967413ec-1c7d-41d1-83f9-aec3f466c484

Upravo je izašlo Groblje kućnih ljubimaca (Vorto Palabra). No, možete stvarno bilo što, jer – King je King 🙂

4. EMMA DONOGHUE – THE WONDER

9781509818402

The wonder možda je priča koja je jeziva i zato što je vjerojatno istinita. Slučajevi djevojčica koje ne jedu u tadašnjoj Irskoj nisu bili izolirani slučajevi. Ono što je opisano u The Wonder – moguća pozadina toga – ledi krv u žilama.

5. STACEY HALLS- THE FAMILIARS

71h4m38ZS1L

Ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o ženama i njihovom položaju i svemu što je dovodilo do progona vještica. O politici, o moći koju žene nisu imale da se zaštite. I zato je prigodno štivo za danas 🙂

5. ELIZABETH MACNEAL – TVORNICA LUTAKA

b9646490-f198-44ec-b84d-57ddbe70f3cf

Mračna, gotička priča u viktorijanskom Londonu. Treba li išta više reći? 🙂

Izdavač – Stilus

Dobru zabavu vam želim! 😀

KLUB P.S. VOLIM TE – CECELIA AHERN

Ako naciljaš mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.

I kad čitam i kad gledam filmove, lako me je zgroziti, šokirati i izbaciti iz takta. Lako me i razljutiti, raznježiti i nasmijati. No, nije me baš lako rasplakati. Otkad znam za sebe čitam, a otkad čitam, rasplakati me uspjelo možda ukupno 5 knjiga. Jedna od njih je i Klub P.S. Volim te.

Nisam znala što očekivati od nastavka knjige koja nas je još davno osvojila i koja me također uspjela rasplakati, nekih 10 godina ranije. I ja sam, kao i mnogo vas, bila skeptična prema nastavku i nekako sam napola očekivala fijasko.

No, moram reći da me Klub P.S. Volim te – iznenadila. Nije to nastavak priče o Holly, ako ste očekivali njene daljnje korake, možda novu ljubav, brak ili nešto treće. Da, ima svega toga, no ovo je ponajprije jedna mnogo zrelija, dublja i moćnija priča o žalovanju i tome kako se nositi s njim.

Prije sedam godina Gerry me poslao u novu pustolovinu, a sedam godina kasnije njegovi postupci tjeraju me dalje u nastavak te pustolovine. Život ima korijenje, ali ima ga i smrt.

Holly ima novu ljubav, posao i prijatelje, no zapravo se nije pomaknula s mjesta. Gerry je otišao prije 7 godina. 6 je prošlo otkako je primila njegovo zadnje pismo. Holly misli da je dobro, da je odbolovala, da je zakoračila prema naprijed. No, molba njene sestre da snimi podcast o tom, za nju duboko intimnom, privatnom i bolnom iskustvu – pokazat će joj da još uvijek stoji na mjestu… I da je Gerry još uvijek dio njene svakodnevnice unatoč tome što se uvjerila da ga je pustila. Nije. Holly se i dalje grčevito drži za ono što je bilo, i dalje stanuje u istoj kući, na zidovima vise iste slike. Pisma su još uvijek dio nje.

Na neki čudan način smrt je fizički prisutna; možemo je osjetiti kao da je ta osoba s nama u sobi. Te praznine koje ostavljaju naši voljeni, ta neprisutnost je sasvim opipljiva, pa mi se tako u nekim trenucima Gerry činio življim nego ljudi oko mene.

Taj podcast pokrenut će događaje s kojima će se Holly teško nositi. Zato što nije spremna pustiti. Zato što ne želi dijeliti. Zato što još žaluje i zato što ne može otpustiti. Jedna skupina ljudi koja boluje od terminalnih bolesti čula je njen podcast i traži pomoć da nekako olakšaju sebi i svojim najmilijima ono neminovno… No, Holly to prvo doživljava kao napad na nju samu, na sjećanja, na pisma koja su uvijek bila samo njena.

I dok će ipak s vremenom sama sebe uvući u cijelu tu priču, Holly počinje propitkivati cijelu tu tešku godinu – da, pisma su je izvukla iz one crne jame u koju je upala, pisma su je držala iznad vode, pisma su je vodila kroz tugu i bol, podigla je u svjetlo i olakšala joj gubitak – no, jesu li bila baš točno ono što je trebala? Je li Gerry imao još neke razloge kad ih je pisao? Je li to bilo i zbog njega? Je li bilo svako od njih savršeno ili je možda poneko trebalo biti drugačije? I kako će na kraju, ona pomoći nekome drugome kad nije u stanju pomoći ni samoj sebi?

Holly više nije ista Holly od prije 7 godina. Promijenila se i pita se da li bi se promijenila u istu Holly da je Gerry poživio i da li bi se i ova Holly sviđala Gerryju. Istovremeno, dok ponovno izvlači iz ormara duha mrtvog supruga, onaj koji je živ i koji se ne zna natjecati s nekim koga više nema, ostaje po strani. Čekajući da Holly ponovno pronađe put iz rupe u koju je upala. Ovaj put slobodna.

To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno.

Mogla bih vam prepričati cijelu knjigu, ali to ne bi bilo fer. Mogla bih vam izvući citate kojih sam obilježila more, ali onda bi izvukla cijelu knjigu. No, nešto je u njoj što me natjeralo da proživim cijelo to iskustvo zajedno s Holly i duboko me dotaklo.

Meni ovo nije samo još jedan nastavak popularnog hita, ovo je zrela i ozbiljna knjiga o žalovanju. O tome kako svatko svoj gubitak nosi drugačije. I o tome da nije uvijek točno da si bolje s vremenom – vrijeme ima ogromnu moć, vrijeme može izliječiti rane, ali samo ako se hrabro s njima suočimo, ako ih priznamo da postoje. Žalovanje je proces, a ponekad taj proces traje godinama. I zato je krivo kad zbog okoline i prijatelja svoju tugu pometemo pod tepih – jer nakon određenog vremena moraš biti dobro. Jer se više nikome ne slušaju tvoje jadikovke, jer nije normalno da nakon toliko vremena još uvijek tuguješ. Jer se moraš izvući. Da – moramo se izvući jer u protivnom ona crna rupa prijeti da će nas progutati. U redu je tražiti pomoć. Nije u redu ne dozvoliti sebi da se proces ne dovrši, nije u redu ostati zarobljen. Čak i ako sam sebi ideš na živce.

Poznaje smrt. Smrt poznaje mene. Zašto me stalno prati?

Holly će u ovom romanu upoznati nekoliko divnih ljudi čije priče su me slomile. Svaki od njih, iako će se Holly isprva tome opirati – zavući će joj se pod kožu. I bez svakog od njih će na kraju ostati, ali postati će bogatija za iskustvo koje će joj pomoći da ponovno izgradi sebe. Da se oslobodi, da shvati da je u redu nastaviti život.

Da sam pametna, mogla bih jasno razmišljati, kroz bljuzgavicu i maglu, i znala bih točno što i kamo dalje, a ne bih čučala ovdje i osjećala se sasvim emotivno bespomoćnom, pred ovom tinejdžericom, a nisam joj u stanju pomoći ili savjetovati je u svezi s bilo čim. Pokušavam se sjetiti kakvog savjeta ili riječi nadahnuća, ali samo bespomoćno mlataram rukama po zraku. Previše sam zauzeta čišćenjem vlastitih krila da bih mogla pomoći ovoj mladoj ženi da poleti.

Cijeli ovaj roman je poruka. Iskustvo. Suočavanje s vlastitom smrtnošću. I tuđom. I na kraju, ono što je i najvažnije, to je putovanje koje svatko od nas prolazi sam – iako je svaka pomoć dobrodošla. No, kako sam ja to shvatila – oni koji su otišli žele da ih se pusti. A mi koji ostajemo – nama ostaje nada da rastanak nije konačan. Ali i shvaćanje da imamo dozvolu krenuti dalje. Dozvolu od samih sebe.

U njegovom zadnjem pismu pisalo je: Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja.

Preporuka ❤

************************************************************************************

Izdavač: Profil knjiga

Cecelia Ahern

Klub P.S. Volim te

Prevela: Davorka Herceg Lockhart

ZNAM ZAŠTO PTICA U KAVEZU PJEVA – MAYA ANGELOU

Dečki? Ne, prije muškarci prekriveni grobnom prašinom i starošću bez ljepote i mudrosti. Samo ružne i pokvarene stare nakaze.

Maya Angelou je američka pjesnikinja, spisateljica, glumica, redateljica, borac za prava i još mnogo toga. Umrla je 2014 godine u dobi od 86 godina, ostavljajući za sobom čitav jedan život iskustava i inspiracije.

Sjećam se da sam mislila da bijelci nisu zaista stvarni.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva prvi je od šest njenih autobiografskih romana, napisan prije 50 godina, ali meni je ovo bio tek prvi susret s njom. I sad mi je jasno zašto i kako je nadahnula mnoge u svom životu, kako je postala borac za građanska prava i otkud u njoj toliko snage da pruža utjehu drugima.

Zapljusnula sam lice vodom iz bunara i upotrijebila običan rupčić da ispušem nos. Kakvo god da se natjecanje vani održalo, znala sam da je Nana pobijedila.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva opisuje Mayino djetinjstvo i ranu mladost, pokriva svega 17 godina njenog života, ali progovara o toliko mnogo toga, a sve je važno.

Mayu i nenog brata Baileya upoznajemo u trenutku kad su njoj tri godine, njemu četiri i putuju vlakom u Stamps (Arkansas) da bi živjeli sa svojom bakom, sestrom Henderson. Putuju sami. Njihovi roditelji su četverogodišnje dijete u pratnji trogodišnjeg djeteta strpali SAME u vlak! Jer su se rastali!

Probajte sad strpati četverogodišnjaka samog u vlak i to samo zato jer se ne želite brinuti za njega. Već mi je ovo bilo grozno. Nitko tad očito nije mario za dječje osjećaje. A najgore od svega mi je bilo što oni nisu ni razumjeli zašto su napušteni. Da ne spominjem da im je nakon toga trebalo četiri godine da se djece uopće i sjete, a pismo im nikad nisu napisali. Čak i tad je pošta stizala puno brže od četiri godine.

U sljedećih 14 godina Maya će svjedočiti rasizmu i predrasudama, bit će žrtva silovanja i patiti od posljedica, pokušati otkriti sebe u tom surovom svijetu u kojem joj oslonac nisu bili ni vlastiti roditelji. Iskreno, ne znam koji je gori, iako je majka čak i pokazala određenu dozu odgovornosti što otac nikada nije. Jedini stup nekakve sigurnosti je bila Nana Henderson, tako dugo dok tatica jednom nije odlučio djecu odvesti mami (pa je tu osmogodišnja Maya postala žrtvom nasilja), i drugi put dok Nana nije zaključila da su djeca valjda sigurnija s majkom.

Onda je odjednom nastupila bol. Provaljivanje koje je rastrgalo i sama osjetila. Čin silovanja osmogodišnjeg tijela stvar je popuštanja ušice igle jer deva ne popušta. Dijete popušta jer tijelo može popustiti, a um silovatelja ne može.

BIla su to grozna vremena. Pogotovo ako si crnac. Mi smo stvarno odvratna rasa. Ljudi u globalu, ali bijelci posebno. Ne znam što je to toliko superiorno u bijeloj boji kože da misliš da smiješ zlostavljati ljudsko biće i izlagati ga progonu, ignoriranju, predrasudama i tome da misli da je niže biće – sve zbog toga što ima drugačiju boju kože? I zaslužili smo da nam se to nabija na nos dok je svijeta i vijeka. Ne razumijem to. Pa onda ne čudi da nije razumjelo ni dijete. Ali Mayu, i nažalost sve druge mlade ljude – to je i obilježilo.

Mogu li joj sada reći? Strašan bol uvjeravao me da ne mogu. Mora da je ono što mi je učinio, i ono što sam mu dopustila da mi učini bilo jako loše kad je čak i Bog dopustio da me toliko boli.

Maya zapravo nije imala nikoga tko bi je razumio, tko bi je pogurnuo u smjeru u kojem treba ići, objasnio joj usput opasnosti i dao smjernice. Nani je bilo stalo, ali imala je i ona svoje muhe. Nitko tu djecu nije zagrlio, utješio. Postojala su pravila, bili su siti i na toplom i to je trebalo biti dovoljno. Maya je očajnički željela prijateljicu, nekoga s kim bi mogla dijeliti dane i misli, i kad ju je napokon našla, već se selila u Kaliforniju.

Moram priznati da mi se srce paralo na sve ono što je Maya prošla do svoje 17- te godine, ali još više zato jer je za više od pola bila uvjerena da je to normalno, a za drugih pola da je sama kriva jer je ona vjerojatno zgriješila.

Dok sam se gurala kroz Trgovinu pitala sam se je li spiker bio svjestan da s “dame i gospodo” oslovljava sve crnce na svijetu koji su se tog trena morili i preznojavali, zalijepljeni za radio i gospodarov glas.

Bila je crna, pa još k tome i djevojčica. I žeđala je za znanjem, bila među najboljima u školi samo da bi joj se suptilno dalo do znanja da može biti pralja. Ili sluškinja. No, ona je, samo iz inata, prvi posao našla u tramvaju. Imala je 15 i utuvila si je u glavu da će biti kondukterka. I bila je. Nakon milijun odbijenica, isto toliko otpravljanja, nakon što su joj govorili da to nije posao za nju. Postala je kondukterka i nije se nimalo zamarala time što će joj netko reći da ne može.

Prerano je odrasla, okolnosti su je natjerale na to. Sa 17 je rodila sina, a samo zato jer joj se nitko nije potrudio objasniti seksualni odgoj na vrijeme. Zbog hormonalnih i tjelesnih promjena u pubertetu, ona je mislila da nešto s njom nije u redu – da se pretvara u lezbijku! I to je bilo loše. Čak ni ne znam jel strašnije to što dijete nije razumjelo to što joj se događa ili što je mislila da se u lezbijku možeš pretvoriti ili to što bi to bilo nešto grozno. Takva su bila vremena. Nisu bila dobra.

Bilo je grozno biti crn i nemati kontrolu nad svojim životom. Bilo je okrutno biti mlad i već izvježban da mirno sjediš i slušaš optužbe na račun boje svoje kože, bez mogućnosti da se braniš. Svi bismo trebali biti mrtvi.

Čitajući ovo – sad u 2019- toj godini, neke stvari se čine banalnima, dok ne shvatiš koliko su vjerojatno i sad aktualne. No, tada – tada je to bilo izgleda – normalno. Bez obzira što nama danas to nije. Bez obzira što me šokiralo, iz stranice u stranicu prepuštanje te djece samima sebi u svim stvarima koje su bitne. Ali bitno da se sjedilo u crkvi svako malo.

Ovo je zapravo knjiga o odrastanju, ali i o povijesti. O vremenu za koje se nadam da je zauvijek minulo, iako znam da još uvijek živi. Ovo je knjiga upozorenja, jednako tako kao što je i oslobađajuća. Inspirativna je i bolna, ali je i snažna i istinita. Čitajući je, čitajući jedno iskustvo djevojčice u Arkansasu i Kaliforniji tih godina prije rata, i mi ćemo biti bogatiji za jedno iskustvo, ma kako teško i bolno bilo.

Snaga oplemenjena blagošću besprijekorna je osobina, isto kao i inteligencija potpomognuta nuždom, neiskvarena formalnim obrazovanjem.

Ali bilo je tu i smijeha i sreće i uzbuđenja, jednako kao i svega drugog, i zato ne mogu pisati o tome o čemu je zapravo ova knjiga – jer će svačije iskustvo biti intimni događaj i svatko će se uhvatiti za nešto drugo, neki drugi problem, neki drugi događaj.

Iako Maya bez svega toga vjerojatno ne bi bila ono što je bila, ipak mislim da djeca ne trebaju smatrati normalnim sve ono što su ona i njezin brat smatrali takvim. Zbog toga su vjerojatno današnja djeca pod staklenim zvonom. Nikako da u nečemu nađemo mjeru.

Ipak, ova knjiga je učitelj i podrška i jedna mučna, ali istovremeno divna priča o pronalaženju samoga sebe. O tome što znači biti svoj i kako otkrivati sebe u svijetu koji baš i ne pruža podršku. Priča je to i o ljubavi, iako baš ne onakvoj kakva mislite da bi trebala biti. No, prvenstveno o otkrivanju i traženju i putovanju prema sebi.

Jedva čekam pročitati sljedeću. Hvala Planetopiji što je prevela prvu. Divna knjiga.

Preporuka ❤

***

Izdavač – Planetopija

Prevela – Željka Gorički

Maya Angelou – Znam zašto ptica u kavezu pjeva

#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – DIO DRUGI

Ako vam se ne sviđaju klasici, imam ja u rukavu asa i za modernu književnost. Ili asove 🙂 Nisu svi jezivi, neke mogu čitati i klinci. Ali ipak, sve ove knjige su mi drage i nadam se jednom ponovno čitati.

1. ANNE RICE – INTERVIEW S VAMPIROM

m_100051250

– i nastavci naravno. Knjigu o Lestatu i Louisu sam čitala nakon filma. I ako sam bila očarana filmom ( A nije krivnja samo na glumcima jer Cruisea nemrem smislit npr. Jesam netremice zurila u Antonia , Brada i Christiana, ali stvar je i u priči. Ozbiljno.) Dakle, bila sam očarana filmom, ali knjiga me potpuno obuzela. Tu je počela moja opsjednutost vampirima i do danas me nije baš skroz pustila. Rice je genijalka. Bar je bila prije ohoho godina, a Interview nisam već dugo čitala jer je nemoguće kupiti knjigu. Trenutno.

2. LAURA PURCELL – NIJEMI PRATITELJI; THE CORSET

The Corset mi je bolji. Ali Nijemi pratitelji ima više nadnaravnih scena i većina ih je stvarno ali stvaaarno creepy. Ovo je u stvari idealno štivo za Halloween, zapravo ne znam koju bi vam prije preporučila. Obje odlične. Obje gotički romani i obje creepy. Samo naprijed.

3. DEBORAH HARKNESS – ALL SOULS

preuzmi

Trilogija koja je podijelila mišljenja. Prvu svi hvale, drugu većina ne može smislit, treća je kao ok, al nekima super, dok nekima i ne.

Ja sam počela prvu i nisam razočarana. Seriju ću pogledat nakon knjiga, imam neki osjećaj da neću puno skužit bez toga. Ali vještice, vampiri, ovo, ono – kaj se mene tiče – može.

4. J.K. ROWLING – HARRY POTTER

preuzmi (1)

Mislim da objašnjenje nije potrebno 🙂

5. DIANE SETTERFIELD – TRINAESTA PRIČA

2426

Možda nije kao ove ostale, malo je drugačija, posebnija, možda i ljepša 🙂 Ali našla se u ovom društvu jer meni nekako odgovara po ozračju, temi, atmosferi… Preporučujem i Once upona a river, ali Trinaestu priču sam pročitala prvu. Ta knjiga baš ima ono nešto.

6. JELENA HRVOJ – ŠTORKA

C_iH6BAXkAAryTf

Mogla sam stavit i Durginu kuću, ali nije to to. Ako hoćete jezivi ugođaj, nešto prigodno uz svijeće, paučinu i bundeve, neki creepy story koji ide uz ugođaj – uzmite si Štorku. Ali na vlastitu odgovornost jer nemam ja veze s tim kaj vi ne možete zaspati baš mirno.

Buahahahahah.

Ima još 😛

VELIČANSTVENI BAZAR I BRAYANOVO ZLATO – PETER V. BRETT

“Glup, pa živ”, rekao je Curk. “Dostava grom štapića uvijek se dobro plaća jer ponekad dostavljač završi u komadima. Prestar sam za takve pizdarije.”

Dok nestrpljivo očekujem nastavak Oslikanog čovjeka, tj drugi dio Ciklusa o demonima, u međuvremenu sam nabavila malu knjižicu s dvije novele, par izbačenih scena, malim rječnikom krasijskog jezika i grimorijem simbola.

Radnjom, ove dvije novele su negdje između prvog i drugog dijela, pa je knjižica tako i nazvana – knjiga 1,5.

Oslikani čovjek mi je otkriće, stvarno sam uživala u cijeloj knjizi, a ova me knjižica još više razveselila jer je skratila čekanje do drugog nastavka. Priče u njoj – Brayanovo zlato i Veličanstveni bazar prate Arlena, prije nego je postao Oslikani čovjek, a nakon što je postao Glasnik.

Brayanovo zlato vodi ga na dug i opasan put, do Brayanove planine, a na brigu su mu povjerena čitava kola grom štapića od kojih baš svaki mora privesti cilju. Putem ga, naravno, čekaju nevolje. Neki dvolični ljudi, neki kukavice. Neki novi demoni. Arlen će se iz svih situacija izvući jači, brži, ali i pametniji. Iako je u ovoj noveli jedva dovoljno star da bude punoljetan – Arlen svaku situaciju koristi za učenje. I upravo to je jedna od osobina koje će ga voditi dalje , ali i spašavati u ključnim situacijama.

“Uvijek napadnu prozor. Isti demoni, svake noći. Stalno očekujem da će jedne noći odustati, ali nikako da nauče.”

U drugoj noveli – Veličanstveni bazar, susrećemo Arlena, sada malo starijeg i iskusnijeg, u potrazi za nestalim gradom Anoch Sunom u vrijeme kad tek naslućuje da bi u se u njemu mogao nalaziti ključ borbe protiv sržnika. I ovdje susrećemo mnoštvo likova, opasnih situacija, nove demone, nova učenja, nove simbole. Arlen iz scene u scenu sve više može i sve više zna.

Nije ubio onog demona kojeg je namjeravao, ali ipak je ubio jednog od njih, što je bilo više nego je itko koga je poznavao mogao reći za sebe. Arlen je pozdravio bol, jer bol je značila da je živ, a da nije trebao biti.

Ove dvije kratke priče same po sebi su pravo osvježenje, ali u knjizi – iako je mala – nalazi se još poslastica – dvije izbačene scene. U jednoj je glavni protagonist Leesha. Scena je izbačena da bi skratila broj stranica knjige, ali jasno mi je zašto je Brettu draga, jer i meni je odlična – prikazuje kako se Leesha pretvara u odlučnu i neustrašivu mladu ženu koja je spremna reagirati kad bi netko drugi podvio rep. Slaba sam na žene koje uzvraćaju udarac, ne mogu si pomoći .

“Dobro razmisli”, rekla je, “kad sutra budeš vrištao na zahodu. Dobro razmisli što će biti sljedeći put kad budem morala doći liječiti Brianne ili djecu zbog tebe. Kosti će ti vrištati a visuljak smežurati kao grožđica. Šepat ćeš prije tridesete.”

Druga scena je izbačena intervencijom urednice jer se nije uklapala u knjigu, ali samostalno djeluje sasvim dobro. Prati Arlena u dobi kad je još bio dječak, a obitelj cijela. Objašnjava donekle ono što će Arlen tek postati, kao da naglašava da mu je to bilo namijenjeno, da od svoje sudbine nije ni mogao pobjeći. A nije ni želio.

Riječnik krasijskog jezika i grimorij simbola samo upotpunjuju dojam i ova me knjižica baš oduševila. Posebno me oduševljava Brettovo pisanje, uz njega se osjećam kao da gledam one stare fantasy filmove, bez mnogo efekata, bez sjaja i fensi kostima – samo znoj, krv i suze. I neprijatelj kojeg treba pobijediti. A životi protagonista su svaki priča za sebe, a opet dio neke veće, moćnije priče.

Sad tek jedva čekam dalje 🙂

Ako još niste, svi ljubitelji fantasy žanra – prvo po Oslikanog čovjeka, a onda nabavite i obu malu knjižicu. Zasad 🙂

Preporuka.

Kisi ❤

#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – KLASICI

Ako ste poput mene, jedva ste dočekali listopad, isto kao što ćete jedva dočekati prosinac, barem što se knjiga tiče. Doduše, kod mene je dojam pojačan, budući da se trenutno nalazim u zemlji koja je Halloween izmislila, a da ne pričam da su dućani prepuni prigodnih dekoracija još od početka rujna. Uživam, da 😀 Ko prase 😀

Popis creepy literature je svake godine sve duži, no postoje knjige kojima se uvijek rado vraćam, iako ponekad čekaju mjesecima ili godinama na ponovno čitanje.

No, njih je previše za jedan post, zato je ovo dio prvi. Buahahhahahhahahahahh!

Počinjemo s klasicima, a vi se zavalite na kauč i uživajte. Sigurna sam da nešto od ovog imate i na svojoj polici.

Fotke su preuzete s neta, jer nemam sve ove knjige sa sobom. Za sad će bit ok i ove “službene”.

1, BRAM STOKER – DRACULA

DRACULA_NASLOVNICA

The One & only. Što god mislili o g. Nemrtvom, još uvijek je živ. Doživio je bezbroj ekranizacija, preveden je u cijelom svijetu, reizdanja ima koliko hoćeš i još uvijek je popularan. Imale smo ga i mi za lektiru u našem malom bc. Savršeno paše uz Halloween raspoloženje, pa navalite tko nije. Meni se odavno uvukao pod kožu, ali ako vam g. Abraham nije po ćefu, možda vam doživljaj popravi njegov nasljednik, Mr….

2. DACRE STOKER – DRACULA NEMRTVI i DRACUL

Ok, ovo nisu klasici u klasičnom smislu, ali strpala sam ih tu jer se uklapaju temom i autorom i slijedom događaja i ne možete mi ništa osim buniti se u komentarima ( Nije da ću ih doživjet 😛 )

Dracula Nemrtvi prati daljnji razvoj događaja nakon završetka Dracule. Osim Dacrea, u pisanju ovoga sudjelovao je i Ian Holt.

Cijela ekipa osim jadnog Quincija je na okupu, cca 25 godina kasnije. Mina ne stari, podmladak je odrastao, Jonathan je čudan ko i uvijek, Van Helsing lud, a neprijatelj možda i nije neprijatelj. Odnosno, imaju posla s novim – groficom Bathory koja je dostojan nasljednik Dracule, ako ne i bolji. No, nije ni Dracula ono što ste mislili da jest…. Dalje vam neću reći – nabavite i pod dekicu 🙂

Dracul je priča o Bramu Stokeru. Ne biografija, već fikcija, ali sasvim lijepo zaokružuje čitavu priču. ( Još nisam pročitala, ali baš mjerkam)

3. MARY SHELLEY – FRANKENSTIEN

Bitmap

Ovo znate. Ima i film. Robert de Niro briljira. Priča je svima poznata – dr Frankenstien bi se malo igrao strujom i dokazivao svoje, a rezultat je jedno prilično uznemirujuće sklepano biće koje izgleda nije samo ljuštura, nego ima i osobnost. A to je već jako uznemirujuće.

Knjiga koja nosi mnoga pitanja. Meni vrlo draga knjiga. I prigodna. A uskoro i recenzija jer je, sasvim slučajno, Frankenstein listopadski izbor našeg malog knjižnog kluba ❤

4. ROBERT LOUIS STEVENSON – DR JEKILL & MR HYDE

jekill-615x1024

Pa ako ovo nije dovoljno creepy za listopad, ne znam što jest. Jedna medalja, dvije strane. Lik koji ide u dvije krajnosti, a jedna je grozna. I cijela priča je ko epizoda Zone sumraka, ali je savršeno štivo za trenutno jesensko ozračje i taman se uklapa.

5. EDGAR ALLAN POE – LIGEIA

edgar_Allan_poe

Ma ne mora biti Ligeia. Odaberite bilo što. Halloween je izmišljen zbog takvih kao što je Edgar Allan Poe. Njegovu Annabell Lee sam znala napamet, recitirala Gavrana na satovima književnosti, a pripovjetke gutala. Ako imate želju noćas probdjeti – čitajte Poa. Nesanica zagarantirana. Pogotovo ako ste sami kod kuće 😀

6. OSCAR WILDE – SLIKA DORIANA GRAYA

DORIAN_kora_nova_2017_241

I posljednje, ali ne i najgore – Dorian. Vječito mlad, vječito lijep, ali iskvaren i grešan do srži. Ali sve ima svoju cijenu. I onda nagrabusi jadna slika, ni kriva ni dužna, ali hej – netko mora. Dijabolično i uznemirujuće. Ima i film naravno. Za sve ovo, osim Dacre Stokera postoje ekranizacije, pa je ovo lako mogao biti i popis filmova – ali knjige su knjige 😉

Recimo da su mi ovo omiljeni klasici za ovo doba. No, nastavit će se….

THE CORSET – LAURA PURCELL

My sainted mother taught me the seven acts of corporeal mercy: to feed the hungry; refresh the thirsty; clothe the naked; shelter the traveller; comfort the sick; visit those imprisoned; and bury the dead.

Laura Purcell – The Corset

Uskoro nam Znanje donosi The Silent companions (Nijemi pratitelji) iste autorice, gotički roman koji me oduševio. ( Ali ja padam na takve priče 🙂 )

The Corset sam kupila čim je izašla. Potrajalo je dok nije došla na red, ali sad mi je legla ko budali šamar. Možda i zbog doba godine koje je taman za ovakve priče, a možda i zbog toga jer mi je ovo jedan od omiljenih žanrova, ali The corset je još bolja od The Silent companions.

Dorothea Truelove je bogata nasljednica koja je rano izgubila majku. Ona je lijepa i obrazovana, bogata i uspješna, no ima već 25 godina i još se nije udala. Postoji razlog zašto je tome tako…

People say hate is a waste emotion, a destructive force you can do nothing useful with. They’re wrong. I’ve gripped rage, i’ve wielded it like a weapon. But look at your face, miss. You’ve never hated one of your fellow creatures, have you?

Dorothea Truelove je zapravo mnogo više nego se vidi na prvi pogled. U kontekstu viktorijanskog doba, ona je čudna. Znanstvenica je, bavi se frenologijom, znanošću koja prem obliku glave pokušava objasniti čovjekovo ponašanje, predispozicije i karakter. Dorothea pokušava dokazati da se promjenom ponašanja i karaktera mijenja i oblik glave koji ‘e tada odgovarati novom karakteru. No, njen otac to smatra gubljenjem vremena i sramotom za ženski rod, jer ako se želi udati, trebala bi se baviti modom i sličnim gluparijama. Nije zadovoljan ni time što Dorothea često spominje majku, ljut zbog toga jer se preobratila na kršćanstvo. No, Dorothea čuva uspomenu na nju, njeguje sjećanje i još nije prestala žalovati. Još je progone slike majčine smrti u mukama, od bolesti koja nikad nije potvrđena, a mrtvozornikovo izvješće ne postoji. Zbog toga se drži majčinog popisa sedam činova milosti, od kojih je jedan posjećivanje zatvorenika.

Iako se njenom ocu to ni najmanje ne sviđa, Dorothea će početi posjećivati zatvorenice u Oakgate zatvoru. Tu će dobiti priliku proučavati frenologiju, utješiti one osuđene na smrt, pomoći tim ženama da se promijene…

No, ništa je neće pripremiti na Ruth Butterham. Ruth je šesnaestogodišnjakinja koja je ubila svoju gospodaricu – ženu kojoj je služila kao osobna služavka. No, Ruth je i talentirana švelja koja odbija u ruke primiti konac i iglu, iako je time godinama zarađivala za život. Ili preživljavanje, ovisi s koje strane gledate.

Ruth će Dorothei ispričati priču. Priču toliko strašnu i toliko jezivu, da čak i bez natprirodnih elemanata može proći kao horor. Priču o mučenju, o iskorištavanju, o potlačivanju onih koji si ne mogu pomoći jer nemaju izbora. O sudbini goroj od smrti, o stvarima koje je u svom mladom životu vidjela, proživjela i iskusila. Stvarima koje nitko ne bi trebao doživjeti. O nepravdi, o siromaštvu, o hladnoći i okrutnosti. O mučenju, o gubitku svojih najmilijih… O tuzi prevelikoj da bi je njeno mlado srce moglo probaviti. I o mržnji, dubokoj i hladnoj, mržnji zbog nemoći i bespomoćnosti, mržnji zbog nepravde i straha, zbog gubitka i zbog ljubavi.

Srce mi se paralo dok sam čitala Ruthinu priču, no u isto vrijeme su me prolazili trnci od jeze. Jer Ruth je tvrdila da ona jest ubojica. Da je ubila više puta. I da nisu sve te smrti bile namjerne, jer neko vrijeme nije bila svjesna svoje moći niti da ona odnosi živote. Ruth je ubijala na vrlo specifičan način – iglom i koncem. Tako što bi svoju nemoć, strah, slike koje nije mogla izbiti iz glave – pretočila u šavove. A šavovi su smrtonosni. U najboljem slučaju će onoga tko nosi neki  takav odjevni predmet otjerati u nestabilno stanje uma. U najgorem se umire u mukama. Ruth je svojoj posjetiteljici odlučila ispričati istinu – toliko strašnu i toliko jezivu da sam htjela zaklopiti knjigu u par navrata, ali nisam mogla. Progutala sam The Corset u jednom dahu.

Months? Lord, I beleive I would need years to untangle her soul to my satisfaction. When I think of Ruth, my mind is knotted and thick as tarred rope I found her picking, the very first day. “She does interest me, without a doubt. But I had hoped to meet with a child a little less… mad.”

Priča je to izdaji, o ljubavi i prijateljstvu, o samoći. O hladnoći. Okrutnosti. Ali i ono malo nade koju svi trebamo imati, o tračcima topline i o besmislu života na dnu.

Ruth će pričati, Dorothea slušati. No njena priča se ne poklapa s podacima koje joj priča frenologija i oblik glave. Ruth nema predispozicije za laganje. Ali ipak, njena priča ne može biti stvarnost… Je li luda? Možda je to bijeg od svega što je propatila. Ili njena znanost i nije tako točna? U trenutku kad Dorothea počne sumnjati u vlastito istraživanje, obratit će pažnju i na nelogičnosti u vlastitom životu, što će dovesti do pitanja – kako je njena majka zapravo umrla? I tko se krije iza njenih iznenadnih glavobolja, mučnina i slabosti? I na kraju – je li Ruth stvarno kriva za tolike smrti?

Sometimes you embrace anger, because… because it’s warm, when all around you turns cold.

Dorothea i Ruth – dvije djevojke iz različitih svjetova, koje se u drugačijim okolnostima nikad ne bi srele – na kraju će jedna drugoj biti spas. Jedna će ispričati svoju istinu, a druga napokon otkriti što se krije u njenoj.

A zašto korzet? Korzet ima jednu vrlo specifičnu ulogu u ovoj priči – ali morat ćete je otkriti sami.

It might have been the old corset, beneath my pillow. It might have been the rotting timber of my heart.

The Corset nije samo još jedan roman kojem je svrha utjerati vam strah u kosti. Smješten u viktorijansku Englesku ( moje omiljeno razdoblje), progovara i o odnosu prema ženama, o njihovom mjestu u društvu, o klasnim razlikama. O iskorištavanju sirotinje koju se većinom nije ni tretiralo kao ljude, već kao stoku. O strašnim smrtima u dužničkim zatvorima. O znanosti i njenom napretku. O pravu na dostojanstvo. Ali i slobodan izbor partnera, života, zanimanja. O opasnostima rađanja bez medicinske pomoći.

U jednu jezivu priču Laura Purcell je uplela čitav niz tema od kojih bi svaka bila dovoljna za višesatnu raspravu. U isto vrijeme se za ovaj roman jako dobro pripremila. Jer dok ćete zajedno s Dorotheom sumnjati u uzroke smrti koje Ruth priznaje kao svoje djelo, za svaku od njih zaista postoji znanstveno objašnjenje. No, ipak…. Je li nešto znanstveno objašnjivo samo zato što postoji prikladno objašnjenje?

Najviše me oduševilo što na kraju nisam imala neodgovorenih pitanja, a obično ih imam. I što The Corset ne gubi napetost cijelim svojim tijekom, a istovremeno je poput automobilske nesreće – ne sviđa ti se to što vidiš – ali ne možeš skrenuti pogled.

Ja vam The Corset od srca preporučujem. Slomit će vam srce. Više puta. Pokloniti nadu – onda kad treba. Shrvat će vas, zgaziti i onda ponovno dići samo da bi vas opet natjerao da plačete. No, na kraju – bit će ovo jedno posebno iskustvo. Jezivo.

Preporuka. Kisi ❤