Category: Uncategorized

PRIPOVJEDAČICA – MARTINA FRKA MILOTIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Irij je ljudima predstavljao strašno mjesto, mjesto na koje se ide umrijeti. Još gore, mjesto na koje se ide biti mrtav.


Pripovjedačicu sam dobila na čitanje kad je još bila u procesu razrađivanja. Drugim riječima, bila sam joj beta i ako je ova priča Martinino dijete, moja malenkost bezobzirno prisvaja titulu kume, što god tko mislio o tome. 

Najvjerojatnije nisam u potpunosti objektivna, budući da me Martina kupila upravo onim na što sam slaba – mitologijom i legendama, pa još k tome slavenskim.

Moram ovdje napomenuti da je od slavenske mitologije u ovom našem kutku svemira ostalo vrlo malo. Ono što mislim o tome ionako nije za jednu pristojnu recenziju ni rječnik, ali činjenica je da mi, koji želimo doznati više, vrlo često nailazimo na zidove u istraživanju jer je najveći dio naše baštine zauvijek izgubljen. Susjedi u Srbiji sačuvali su znatno više od nas, pa u vlastitom istraživanju nerijetko posegnem za njihovim tekstovima, ali sve zajedno je i dalje sramotno malo. 

Isto tako – slavenska mitologija ne obuhvaća samo ovo naše područje, pa ćemo Rusiju i ostatak ekipe ostaviti po strani. 

Svugdje uokolo nalazile su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja nalik njemu samom. Bio je tu Daždbog, bog sunca i kiše; prelijepa Lada, boginja ljubavi i ljepote, bio je tu Jarilo, bog plodnosti i zelenila, moćna Vlasta, božica vatre i domaćeg ognjišta, blistava Vesna, boginja mladosti i proljeća, raskošna Živa, božica života, sjajna Zora, zaštitnica jutra… Uz njih i među njima meškoljili su se sitni kućni, šumski i vodeni duhovi, pogrbljene štrolige i ponositi krsnici, veličanstvene i zastrašujuće vile, ćudljiva i nestalna bića koja su mijenjala svoja lica dok si ih promatrao, vjerna samo stalnoj mijeni. 

Za one koji u mitologiju slavenskih naroda (ili keltskih npr, jer princip je sličan) nikad nisu ulazili, smatram da je važno napomenuti da se ona velikim dijelom temeljila na prirodi i njenim zakonima, godišnjim dobima, izmjeni svjetla i mraka, polaritetu i muško-ženskim principima.

Kolo godine itekako je vidljivo u odnosima i karakteristikama slavenskih božanstava, a toga se držala i Martina, pa je za shvaćanje ponekih prizora i odnosa između likova poželjno razumijevanje nekih osnova. 
Martina je išla tragom slavenskog panteona i nekih donekle sačuvanih starih priča i ispreplela ih s magičnim bićima njenog kraja. Stvorila je neke nove priče, neke nove odnose na temeljima starih i uvela jedan nov momenat u stvaranju svijeta i priča i snova, poveznicu koja će oživjeti onaj nevidljivi svijet i ispreplesti ga s našim, stvanim – stvorila je lozu pripovjedača. 


„Misliš li da se božanstva i duhovi izgubljeni u zaboravu mogu vratiti?“, pitao je zamišljeno Lelu dok ga je hitrim korakom pratila šumskim stazama kući.

Ono što je dobila je apsolutno neodoljiv spoj sudbine i izbora, starog i novog, jave i sna, nadzemlja i podzemlja, ljubavi i straha. Priču koja me oduševila na prvu. 

Danica je Pripovjedačica. Potječe iz loze koja ima zadatak sačuvati ljudima sjećanje na magiju i stare bogove. No ona toga nije ni najmanje svjesna. Izgubivši roditelje, odgojili su je baka i djed, vrsni autori i pripovjedači, a ona je od malih nogu osjećala potrebu pisati i pričati i to joj je jedino bilo važno. Nije imala pojma da je dio nečeg što je započeto davno, davno…

Na početku svijeta, kroz priču koja se stalno ponavlja, kroz stara božanstva koja blijede u sjećanjima ljudi, i neka druga, zlokobnija i bjesnija, koja se uspijevaju održati, ali pod koju cijenu? 

Navršivši 18, izgubivši baku i djeda, Danica je, slomljenog srca, odlučila da nikad više neće pisati. I nije. Sve do trenutka kad su sve potisnute priče u njenom tijelu pobunile i prijetile da će je uništiti ako nešto ne poduzme.

 Svaka priča počinje od početka, ali neki počeci dogodili su se toliko davno da ih se malo tko još sjeća. Da je Danicu netko pitao nešto o njenim počecima, vjerojatno bi mu ispričala svoja prva sjećanja: aromatičan miris starog papira, tamne sjene teškog hrastovog namještaja s mrkim likovima u drvu koji su je strašili, police i knjige, knjige posvuda.

Pa je Danica je napisala priču, koja je postala knjiga, koja je postala hit. A nakon toga – praznina. 
Da bi pronašla izgubljeni dar, jednog se dana zaputila u staru kuću u selo koje je bilo dio njenog obiteljskog nasljeđa, a ono što je tamo stvarno pronašla zauvijek će promijeniti tijek povijesti. Da, povijesti, jer ono što se tamo dogodilo utjecalo je i na naše priče. Još smo uvijek ovdje, zar ne? 🙂 

Uokolo, šuma je promatrala, tiho i pozorno, spremna i pripravna, sa svim svojim zemnim i krilatim bićima. Vijest o Pripovjedačici širila se šaptom lahora i prenosila korijenjem, sve dok i posljednja mladica nije pripremila svoje grane.

A kako? Pa, morat ćete doznati sami. Ono što vam mogu otkriti jest to da ćete upoznati neka imena iz naših već zaboravljenih priča, sresti bogove i vile, bića o kojima se danas tek ponegdje još usmenom predajom prenose legende – naučiti nešto o svađi Peruna i Velesa, tragičnoj priči Jarila i Morane, o Moraninom ludilu, bijesu i strahu, Mokoši, Maliku, Ledi i Vesni i još ponekim bićima iz legendi, oživjelima pod bujanjem Martinine mašte. 

A Martina piše nježno, poetično, gotovo lirski. Polagano, ali odlučno plete i isprepliće niti Suđenica koje su Danici namijenile sudbinu kakvu nije ni očekivala ni tražila, ali koja je ipak samo njena. Jer ničija sudbina nikad nije zacrtana u kamenu i naši izbori su još uvijek samo naši. 

Bio je mnogo više od vjetra: šum drevne šume prožete dahom Života, zaboravljena pjesma umalo zaboravljenih bića koja su, laka poput daha, posve neometeno čitavo sebe davali u dragi stari napjev. Nježan pjev besmrtnih duša na granici postojanja nije čula samo ušima; osjećala ga je čitavim svojim bićem, dopustila mu je da je ispuni i podigne, penjući joj se polako uz kralježnicu… Na trenutak, mogla se zakleti da se tek za misao odigla od tla.

Ono što je Martina namijenila Danici podjednako će vas dirnuti i ojačati, možda potaknuti da napravite neke svoje, sasvim nove izbore. 

Jer u ovoj priči radi se ljubavi i o izborima. Borbi, ali i učenju. Dobru i zlu koji gotovo nikad nisu samo to. O strahu. Porazima. Usamljenosti. Izgubljenosti. Sreći. Pripadanju.  Nitima koje nas vode izborima koji na kraju stvaraju sudbinu.

Posebno moram napomenuti koliko mi se sviđa Martinina interpretacija Morane  – one koja je u narodu poznata kao Zima, Smrt, Tama, Nevolja, Noćna mora, Strah… Ali malo kome je poznato da Morana nije samo to. Morana je i zaštitnica, čuvarica voda, ženskog aspekta i plodnosti. Moranina zla, hladna priroda ima svoj uzrok. 

Ali svu svoju tamu već je iskoristila, prizivajući mračne sile zla u boj, podižući ledene zidove i prizivajući utvare. Ako je još i imala kakvu moć osim užasa, nije je znala koristiti. „Morana?“, pokuša Danica tiho. Nije bilo odgovora, samo tiho šmrcanje u tami.

Otkrit ćete ga u Pripovjedačici. 
Ne mogu vam dovoljno nahvaliti ovu priču i nadam se da ćete je pročitati. I nakon toga, možda poneke likove malo istražiti, jer zaslužili su 🙂 


„Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije no što se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji“,

Nek vas sve čuva Majka Mokoš ❤

LISINA KORA – JELENA HRVOJ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.

Ono što sam napisala jučer na stranici je svakako istina.

Jelena Hrvoj izdala je zbirku kratkih priča. I ta zbirka kratkih priča je u najmanju ruku – čudna.

Iako nisam od takve forme inače, što znači da se vjerojatno neću zavaliti ispred kamina uz kavu s jednom takvom zbirkom, Lisinu koru sam pročitala cijelu.

Da, Komplicirana ulica zaslužuje svoje ime, pokazat će se svima koji nastave šetati još malo. I premda se nekima šetnja na početku učinila dužom, baš svi se začude kako li je samo kratka kad ugledaju kraj ulice. Kad ugledaju tamo gdje nema dalje. Ali prije kraja dolazi nam još malo zbilje. Na kraju ulice, kao i na svakome kraju, vodi se vječna borba jeseni i zime.

Komplicirana bajka

I to više manje redom kako su priče i nastajale. Neki put zato da vidimo kud to vodi, neki put jer je trebalo snimiti glas, u većini slučajeva jer ih je Jelena često i objavljivala kao post na društvenim mrežama ili samo poslala da pročitam…

Pojedinačno, one su bile odraz Jeleninog trenutka inspiracije i teme koja ju je trenutno opsjedala. Zajedno… Pa, recimo da idu u neke malo zlokobnije sfere.

Ako ste pratili Jelenin dosadašnji rad, onda vam je jasno da ovdje nećete naći cvjetiće i leptiriće. U prijevodu, ove priče nisu lijepe. Nisu ni nježne. A definitivno nisu ni upakirane u celofan.

Na dan kad su u nekim domovima okićena drvca prohujao sam svijetom. Lebdio sam pored sudbina i rasplinuo se sa zalaskom sunca. Ja sam vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam i milovat ću lica bogatih i siromašnih. Milovat ću lica bogatih srcem i siromašnih dušom. Ja sam vjetar i nigdje ne nedostajem, a ipak zastajem.

Moje ime je vjetar

Ne, nisu to ni horor priče, iako ima i takvih elemenata. Strašne jesu. Jezive povremeno i sablasne. Neke su i morbidne.

No nisu tu zato da bi vas prolazila jeza, iako ćete vjerojatno reagirati upravo tako. Nisu ovakve ni zato da osjetite gađenje ili užas, ali mogu vam garantirati da ćete se zbog nekoliko upravo tako osjećati.

Ipak, svaka od njih pisana je alegorijski. Njihovo značenje nikad nije jednoznačno i nije samo odraz Jelenine mašte i svjetonazora, ono je odraz društva u kojem živimo i možda će ih svatko od vas shvatiti drugačije.

   „Da i ne. Jedan dio tebe umro je odavno. Drugi dio tebe odlučio je proživljavati teške trenutke i pokušati promijeniti nepromjenjivo. On sada živi u petlji vremena i događaja. Tko zna, možda postoji i dio tebe koji će ove karte iskoristiti kako treba.“ Djevojka se nasmije, prebaci brzinu i stisne papučicu gasa. „A možda je i svaki život samo petlja. Tko će ga znati.“

Lisina kora 

Neke od njih pričaju o temeljnim zakonima na kojima počiva ovaj naš ljudski zivot, onima koje najčesće zaboravljamo – da moraš nešto dati da bi nešto dobio, da je žrtva obično razmjerna nagradi, da u svima nama postoji nesto mračno i nedokučivo i zlokobno – podsvijest koja je često zanijekana i zanemarena, ignorirana dok ne preuzme cijelog tebe – upravo zato jer nije prihvatljiva. Nije uračunljiva. Stvara nelagodu i kao takva je nepoželjna, ignorirana i neshvaćena. Ali traži svoje i gladna je…
A gladan stvor je posebno opasan.

Neke druge nose jasno upozorenje o tome kamo nas ljudskost koju često ne prihvaćamo u cjelini, onakvu kakva jest sa svim svojim ludilom – kamo nas može odvesti ako ne pripazimo. Gdje će nas zaskočiti mrak koji je oduvijek tu, ali se pravimo da ga ne vidimo. Da ne postoji. Da živi samo u pricama, dok nas ne potpuno preuzme jer smo ga tako dugo gurali u kut.

Odveli su ga početkom Svibnja. Na dan kad svijet je cvao, a nebo bilo kristalno plavo. Uz zvuke teških stopala i udaranja po drvu. Odveli su ga bez nade da će se vratiti. Ali sada, sada ostaju ruke. Grube i spretne. Ostaju one i ploča šaha, koja će možda jednoga dana postojati u svijetu bez rata, u svijetu bez krvava snijega i pored sjemenja maslačka.

Rat na ploci saha

Postoj strip o Dylanu Dogu – slavnom istraživacu noćnih mora. Gutala sam te stripove kao klinka i još ih volim. Slično sam se osjećala čitajući Lisinu koru – uvijek na rubu jezivog, uvučena u neku epizodu nečije tuđe podsvijesti, mračnu stranu nečije priče – uvijek na rubu, ali ne upadneš do kraja. A onda shvatiš da ta priča i nije baš skroz tuđa i da ima i tebe unutra….

Jelena gotovo nikad ne piše nježno ni dirljivo, iako u njenim romanima postoje takvi trenuci. Često ih doživim jače nego kad čitam neku mekšu literaturu. Ali upravo tom svojom brutalnošću, time što riječima ogoljuje i priznaje da u nama postoji i tama, temama koje su na prvi pogled presurove i tjeraju nas da okrenemo glavu i zatvorimo oči – upravo time dopire do svijesti, do ljudskosti, do srži postojanja, bivanja čovjekom, prihvaćanja.

Justicija. Posljednja. Uglavljena pod teške kamene stijene, statična, Rajem dana i Paklom pomilovana. Justicija bijaše ono što svakog dijeli od vječnog mira i beskrajnog pada. A sastavili su je na lice simbolike same. Justicija bijaše zrcalo, lice čiste istine, ovijena okvirom od zlata i srebra. On zaustavi se i pogleda lice svoje dok zlato i srebro stadu se izvijati. Dvije zmijske glave, ona od zlata i ona od srebra, podignu se u ravninu njegova srca, tamo gdje počinje istinski sud. Vitice vinove loze tada se pretvore u niti od šećera.

Justicija

Isto je i s ovim pričama. Ne želim analizirati jednu po jednu, mnogo ih je i to ću ostaviti vama.
Ipak, mogu vam otkriti da su meni najdraže cak dvije – Moje ime je vjetar i Komplicirana bajka.
Zašto? A to zahtijeva još jedan tekst 🙂

I da, svim ljubiteljima kratkih priča, strasnih priča, uvrnutih priča, čudnih priča…. Preporuka 😀

Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.

OZIRISOVA DJECA – JELENA HRVOJ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Prašina joj je ulazila u usta i oči dok je trčala kao nikada u životu. Više nije bila
sigurna što joj je više mutilo vid; krv, zemljana prašina pomiješana sa fragmentima
hrđe, suze, znoj ili sve zajedno. Obrisi tmurnoga svijeta postajali su nejasni, no obrisi
ceste, koja će ju odvesti prema sigurnosti visokog šaša, jasno su se vidjeli. I to je bilo
dovoljno.

Godina je 2118. Zemlja kao planet još uvijek postoji, ali u osvit Trećeg svjetskog rata djelu populacije je bilo dosta ljudske gluposti i jednostavno su pobjegli kroz crvotočinu u svemiru nadajući se da će na drugoj strani pronaći novu priliku. 

Novi ustroj sastoji se od nekoliko planeta između kojih su moguća putovanja. Planeti su naseljeni po kastama, novim poretkom vlada kraljevska obitelj, no uz nju postoji i mafija koja je prilično jaka. Postoji i planet na kojem, prema dogovoru, nemaju vlast ni vojska ni mafija. 

Kasiopeja je dijete najsiromašnijeg planeta, a njena sjećanja na djetinjstvo u isto vrijeme izazivaju suosjećanje i bijes. Brutalne scene zlostavljanja upakiranog u trening, gubitak obitelji i njeno vlastito umiranje kao djevojčice koja ne želi biti čudovište i pretvaranje u neku drugu Kasiopeju da bi mogla preživjeti sadističke ispade čovjeka koji je tvrdio da je štiti – dovele su je do ovog što je sada. 
A sada je plaćeni ubojica. Vrlo opasna , vrlo inteligentna, vrlo organizirana i vrlo skupa. Kasiopeja ne pita zašto. Njoj je to samo zadatak. A njega odradi besprijekorno. Svaki put. 


Osim ovaj put. Od samog početka nešto nije bilo u redu, ali nisu mogli odrediti što jer naizgled je sve bilo po pravilima. Tek kad je prepoznala svoju metu, shvatila je da je ovaj put u igri nešto daleko opasnije. Meta je ona sama, a netko je pomno isplaniranim postupcima tjera da poduzima točno određene korake da bi stigla… kamo? U pokušajima da shvati u kakvu se igru uplela, shvaća da joj je reprogramirano sjećanje…
Nisam vam rekla što su Ozirisova djeca, ostavljam vam da to otkrijete sami. 

Sav onaj raskoš koji je nekada dominirao
prostorom sada se sveo na prazne zidove prekrivene paučinom i podove ispunjene
prašinom i izmetom glodavaca. Kasiopea se slatko nasmije, izvadi nož i spusti
svjetiljku na tlo.

„Nisu shvatili.“


Ono što me svaki put privuče Jeleninim romanima su ideje. Ozirisova djeca nisu iznimka – dok mislite da čitate triler, on se pretvori u SF koji vam usput još servira i političke igre u kojima morate dobro paziti tko je i zašto na vlasti u novom poretku – a sve dok pratite Kasiopeju u suludom pokušaju da sačuva živu glavu.


Ozirisova djeca imaju sve – hibride, nove svjetove, tehnologiju budućnosti, genske kodove, planete i putovanja kroz vrijeme i prostor, preokrete i tajne, ali i napetu priču jedne djevojke u potrazi za vlastitim identitetom. 

Ma koliko se trudio, bilo je teško vjerovati osobi koja nervozno tapka prstima i gnječi
vlastiti zglob ruke. Osobi koja je kod smaknuća bila hladna poput sante leda. Sekunde
su se pretvorile u minute, a tišina u nezahvalnog vjesnika svoje možebitne vječnosti.


Sasvim pristrano tvrdim da Jelenine SF priče volim više od Durge ili Štorke. Znam da je to vjerojatno stvar preferencija i neće se svi sa mnom složiti, ali meni daj svemirske brodove, novu civilizaciju, planete i one zakučaste zakone o vremenu i prostoru – ja sam kupljena. Dodaj tome Jeleninu sklonost totalno uvrnutim pričama, ludim preokretima i brutalnim scenama – to je to. 


Ozirisova djeca su od svega pomalo, zato tako dobro funkcionira. Ima u tom romanu i ponešto od utjecaja nekih slavnih franšiza, no sve su space opere donekle temeljene na istom. Konačni rezultat je u potpunosti Jelenin. 

„Onih dana, dok je naša vrsta kročila samo jednim planetom, nakon što su naši preci
zakoračili u grozote trećeg rata i odlučili napraviti diobu. Segregacija. Nova Pangea.
Onda kada su zaključili da je najbolje za našu vrstu upravo razdvajanje spolova.
Možda smo baš onda trebali nestati.

Atmosfera je apokaliptična, mračna, beznađe siromaštva i neimaštine ukršteno s nevjerojatnim mogućnostima tehnologije budućnosti i bogatstva, ratovi onih na vlasti i onih koji kroje vlast… 
Još jedna značajka Jeleninih romana, a Ozirisova djeca nisu iznimka – je sposobnost držanja čitatelja u napetosti sve do kraja, a ovdje me na kraju oduševila preokretom, potpuno neočekivanim, a opet za nju potpuno svojstvenim. 

Ima li za čovječanstvo ikakve nade? Tko je Kasiopeja? I što se krije iza sjećanja koja očito uopće nisu njena…


Preporuka? Naravno. OD SRCA.

„Ja sam tvoja uskoro nepostojeća budućnost.“

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

AMERIČKI BOGOVI – NEIL GAIMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Pačemu stojite na vratima?, upita ženski glas. Shadow pogleda preko ramena Černoboga, k starici koja je stajala iza njega. Bila je niža i krhkija od sestre, ali kosa joj je bila duga i još uvijek zlaćana. “Ja Zorja Jutrenjaja”, reče. “Gdo vidjol stajat’ tako u predvorju. Dajte, uđite, dođite u boravak, ovuda, donjet ću vam kave, dajte, uđite ovuda.

Ako malo razmislite o svemu što znate o SAD-u, morate priznati da amerikanci kao narod zapravo i ne postoje. Kao autentičan narod, u ovom obliku koji sad tamo stanuje. Jer, zapravo – svi su oni porijeklom iz Europe, Afrike, Azije, Južne Amerike… Svih ostalih kontinenata. Različitih kontinenata, različitih naroda, različitih bogova.

A bogovi žive dok ih se ljudi sjećaju. Dok ih još poštuju. Dok izvode stare rituale i ceremonije njima u čast, pa čak i one brutalne. One gdje se prinosi žrtva u krvi. Jer krv ima najveću moć, čak i ako prođu stoljeća.

A u Americi…. Ljudi su dolazili iz svih krajeva svijeta. U obećanu zemlju. Zato što ih se prognalo. Da budu radna snaga. Mnogo ih je bilo roblje. Neki su na kraju uspjeli, neki nisu. Neki su nestali u nepovrat, neki ostavili naslijeđe. No svi su oni sa sobom donijeli svoje bogove, svoja vjerovanja i svoje obrede.

Stoljeća su prošla, stari bogovi blijede i stare i moraju se prilagoditi smanjenoj moći i jedva postojećem utjecaju kojeg još imaju na ljude i njihova sjećanja. Vjerovanja blijede. Ustupaju mjesto novim bogovima tehnologije, interneta, televizije, igrica. Onih koji uspješno zadržavaju pažnju ljudi u moderno doba i koji traže prevagu u ovom svijetu u kojem više nema mjesta za stare religije.

Ali stari bogovi ne žele predati rat. Ima u njima još onoga što mogu dati, iako je zapravo strah od nestajanja ono što će ih pokrenuti ovaj, posljednji put.

Kod američke je povijesti bitno shvatiti to, zapiše g. Ibis u svoj u kožu uvezan rokovnik, da je ona izmišljena, da je to pojednostavljena skica uglavnom namijenjena djeci, ili ne baš pozornima. Najvećim dijelom je neprovjerena, nezamišljena, nedomišljena, prikaz predmeta, a ne predmet sam.

I nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete na istom mjestu pronaći Černoboga, Odina i sve tri Zorje, Ozirisa, Anubisa, Totha i Bast, Anansija i Irskog leprekona i afričke bogove, Kali, Ostaru i mnoge druge, zajedno sa svojim obredima, karakterima i htijenjima. Nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete ih naći ujedinjene u istom cilju – opstati.

Kao što je Amerika jedina zemlja u kojoj svi ovi bogovi mogu postojati u isto vrijeme, u kojoj svi narodi mogu živjeti u isto vrijeme i dijeliti novu, zajedničku povijest, vjerojatno je i Neil Gaiman jedini autor kojem je ovakva ideja mogla pasti na pamet.

Postoje anđeli i postoje ljudi, koje je Alah stvorio od blata, a postoji i ognjeni narod, džini.

Stari bogovi nestaju. Stare navade se zaboravljaju. Ono što su nekad bila moćna božanstva, sad su tek blijede sjene, ostarjele i posivjele, lišene nekadašnjeg sjaja. Njihove originalne inačice koje žive u zemljama gdje se originalno štuju su nešto bolje prošle, no sve to je u opasnosti od novih bogova koji polako preuzimaju svijet.

I tu na scenu nastupa Shadow. Shadow je proveo 3 godine u zatvoru kao dobrovoljno žrtveno janje za tuđe zločine. Kad ga napokon puste zbog dobrog vladanja, saznat će da mu je supruga poginula, a s njom i njegova nada u bolju budućnost.

No kad upozna tajanstvenog Wednesdaya, ekscentričnog starca koji ne odustaje i prihvati njegovu poslovnu ponudu, život će mu krenuti u sasvim drugom smjeru. Vodi se rat. A Shadow ima ključnu ulogu. I tako dok polako ulazi u svijet drevnih božanstava, mitoloških bića i davnih običaja, Shadow sve više otkriva o sebi samome i postaje ono što je oduvijek bila njegova uloga u ovom svijetu novih bogova.

Ovo su bogovi na koje se zaboravilo, pa su sada praktički mrtvi. Mogu se pronaći samo u suhoparnim povijesnim zapisima. Nema ih, nijednog više nema, ali njihova imena i obličja ostaju s nama.

Nemojte misliti da ćete Američke bogove pročitati začas. Niti da je ovo neka priča puna akcije. Više sliči na polagani triler u kojem se bitni elementi otkrivaju polako, polako… Dok usput upoznajete i sve se više vežete uz likove, jednog po jednog. Oduševilo me to polagano upoznavanje, stavljanje drevnih božanstava u moderni kontekst, ideja o njihovom životu u ovom dobu kad ih se ljudi sjećaju još samo iz povijesnih udžbenika, ako su imali sreće. Sviđa mi se kako Neil polako gradi napetost, sve dok ne ujedini mitologiju, krimić i triler u jednom i svima nam preda jedini završetak koji je logičan.

Nisam poznata po strpljivosti, ali ovu sam knjigu čitala polako, pokušavala upiti svu njenu zamršenost i ostati na tragu niti vodilje. Toliko mnogo je starih obreda u ovome, nekih koje sam morala istraživati usput da bih sve povezala (vi ne morate, sasvim se dobro prati priča i bez toga), svih mogućih mitologija koje postoje, (mene oduvijek privlače slavenska, keltska i nordijska). Toliko je mnogo prenesenih značenja, skrivenih poruka i zamršenih odnosa. Ali sve to je samo pojačalo moju glad za znanjem, pa sad uz nordijsku, keltsku i slavensku čitam i o afričkoj kulturi.

Proći će više od 100 godina prije no što Leif Sretni, sin Erika Crvenog, iznova ne otkrije tu zemlju i nadjene joj ime Vinland. Njegovi ga bogovi već očekivaše pri dolasku: Tyr, jednošaki, i sivi Odin, galženjački bog, i Thor od gromova. Bijahu ondje. Čekahu.

Shadow mi je prirastao srcu. I Černobog i Bjelebog i Wendesday u svim svojim oblicima. I sve tri Zorje, pa čak i Sweeney čija priča me rastužila. Ali i SAD. Ostalo je mnogo od one atmosfere koja nam je poznata iz starih filmova, onih priča s ceste. Mjesta koja njima znače povijest. Sjećanja na neka druga vremena dok se istodobno tražimo u ovima.

Ima ova priča svoju pouku, nekoliko njih. No, ono što je najljepše u njoj je put kojim je do nje došla. Ovo je epsko putovanje, u kojem svako božansko biće ima svoju svrhu, pa čak i oni koji su od početka držali fige u džepu. Priča je ovo u kojoj se vraćaju stari dugovi, nakratko zaustavljaju stare svađe. U kojoj se svaki djelić mitološkog svemira nastoji zadržati u svojoj izvornoj priči dok stvara novu, onu s kojom će opstati.

Jesu li u tome uspjeli, saznajte sami 🙂 Ne mogu vam obećati da će se svima svidjeti, Gaiman piše svojim stilom. A ova priča je na trenutke izgubljena sama u sebi iako se dosta dobro s tim nosi.

Za one koji ne znaju, Američki bogovi su osvojili nagrade Hugo, Nebula, Bram Stoker i Locus. Ali to nisu ovi Američki bogovi. Inačica koja je osvojila sve ove nagrade je skraćena, ona na koju su ga izdavači nagovorili. Ovo pred vama, ovo koje sam ja čitala je cjeloviti tekst, Mitopejino izdanje – to je ona prvotna verzija koju je Gaiman od početka htio tiskati kao takvu. Ne znam što je izbačeno iz ove verzije, ali iskreno, nakon ovog nisam ni zainteresirana. Meni je ovo bilo prekrasno putovanje i stvarno bih ga preporučila svakom tko voli ovakav stil pisanja i ovakve teme. Ne bih mijenjala ni jednu stranicu.

U koji žanr bih strpala ovo? Ne znam 🙂 Nisu znali ni oni koji su Bogovima dali nagrade, pa je osvojeno svašta – sf i horor i fantastika… Dodala bih ja tu i malo trilera, pa čak možda i krimića. SF ipak nije.

Američke bogove ste već imali prilike čitati, u prijevodu istog čovjeka, ali u izdanju nikad prežaljenog Algoritma. Što se i kako promijenilo i kakva je bila ta prva verzija, prije Mitopeje – pročitajte u eseju koji je baš jučer objavljen na Mitopejinim stranicama. (Ovo spada u kategoriju – ako želite znati više.)

A jeste li čuli kakav joj je uvez? Čaroban, poput priče koju skriva unutar sebe. Često to koristim kad treba fotkati otvorenu knjigu jer ima savitljiv hrbat. Možete s njom što god hoćete. Lomiti ga kako god hoćete. I opet ostaje isti. Kao i Shadow 🙂

I još samo jedno, prije nego uzmete u ruke Američke bogove – mooožda, samo možda, malo zavirite u sve moguće mitološke priče kojih se možete sjetiti…. Jer sve ćete ih na kraju ovdje naći 🙂

Kisi 🙂

Mnogo puta si mi pomogao, reče ona.

I pomogoh ti i odmogoh, otpovrne škiljavi neznanac. Poput vjetra smo. Pušemo u oba smjera.

ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

GIRL, SERPENT, THORNE – MELISSA BASHARDOUST

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Stories always begin the same way: There was and there was not.

There is a possibillity in those words, the chance for hope or despair. When the daughter sits at her mother’s feet and asks her for the story – always the same story – her favorite part is hearing those words, because it means everything is possible. There was and there was not. She is and she is not.

Perzijska mitologija obiluje mnogim zanimljivim pričama. Priznajem, dosad sam s njom imala malo doticaja i nikad je nisam istraživala, a uistinu je fascinantna. Poneka priča zalutala među štiva koja sam čitala, Tisuću i jedna noć i to je više manje sve. Ali ima tu demona i heroja, zmijskih kraljeva i čarobnih ptica, pa čak i priča sličnih klasičnim bajkama.

Trenutno sam u nekom čudnom razdoblju kad nisam raspoložena za čitanje, uzmem knjigu pa je vratim, uzmem drugu, pa mi se ne da, uzmem treću i naporna mi je, dosadna ili nezanimljiva, a da uopće ne znam zašto. Trenutno mi pašu neke laganije priče, koje nije teško pratiti, ali opet onakve kakve imaju neku priču, neku logiku i radnju – i naletjela sam na Girl, serpent, thorne.

Priču kojoj je inspiracija bila perzijska mitologija, zoroastroizam i stare perzijske legende. Kao predivan dodatak knjizi, na kraju ćete naći objašnjene pojmove i bića preuzeta iz tih davnih priča. Meni je ovo bilo dobrodošlo pojašnjenje jer o tome nisam znala ništa, a naučila sam svašta zanimljivog.

The daugter wants to crawl onto her mothers’s lap and lay her head against her mother’s chest, but she doesn’t. She never does. It’s not just a story.

Priče uvijek počinju na isti način: Bilo je i nije bilo. I Sorayina počinje tako. Priča koju joj je majka najčešće pričala, priča koju je Soraya najviše voljela, priču koja je u isto vrijeme priča i upozorenje, Priču o njoj, U kojoj je objašnjenje zašto Soraya ne smije nikoga dotaknuti i zašto nitko ne smije dotaknuti nju.

Priču o njenoj majci koja je oslobađajući djevojku u šumi naišla na demona koji ju je zatočio. Zbog toga što mu je uzela nešto njegovo, obećao joj je će prokleti njenu prvorođenu kćer tako da je nitko neće moći dotaknuti.

Jer u ovoj priči postoje dva svijeta. Onaj demonski i onaj ljudski. Demoni su simbol zla, nečeg opasnog i prijetećeg, simbol svega lošeg što pokušava preuzeti svijet ljudi i pretvoriti ih u podčinjene sebi. Tako barem priče kažu. Ali priče nisu uvijek istinite… Osim kad svi vjeruju da su to samo priče.

Soraya should have known better by now then to indulge such fantasies. She had read enough stories to know that the princess and the monster were never the same. She had been alone long enough to know which one she was.

Soraya je odrasla s pričom o sebi, usamljena i tužna, ponekad ljuta zbog svoje sudbine, ponekad kriveći samu sebe kad bi joj se zelene vene počele pojavljivati na rukama, pokušavajući držati svoje emocije pod kontrolom. Jer pod utjecajem ljutnje ili uzrujanosti, počela bi njena preobrazba, no nikad nije doznala u što jer se naučila kontrolirati, stišavati, nijekati samu sebe.

Odrasla je bez prijatelja, ali i bez obitelji jer joj je brat blizanac postao vladar – šah nakon smrti njihovog oca, a majka preuzela ulogu prvo regenta, a onda savjetnice obnašajući dužnosti na dvoru. Soraya je rasla bez ljudskog dodira, bez društva i bez prijatelja, oviseći o povremenim posjetima majke koja bi to činila rijetko, kad je imala vremena. Odrasla je bez toliko potrebne topline drugih ljudi da bi pristala na sve samo kad bi mogla dobiti i najmanji dodir, najmanji zagrljaj, nagovještaj poljupca.

Njena obitelj skrivala ju je – jer sve stvari koje uništavaju nisu djelo Tvorca nego Uništavatelja i možda bi njena obitelj izgubila potporu naroda kad bi znali da je šahova sestra otrovna. Tako je Soraya tumarala skrivenim prolazima umjesto hodnicima dvorca, nije se pojavljivala u javnosti, nije se moglo sa sigurnošću potvrditi ni da šah stvarno ima sestru.

Jedina stvar koja nije umrla kad bi je Soraya dotaknula bile su biljke. Zbog toga je imala pun vrt ruža koje bi uzgajala u svim mogućim bojama i oblicima. Ruže su je tješile. Ruže su joj ispunjavale samotne dane i uzvraćale dodire.

His fists clanched at his sides and Soraya saw the veins on his knuckles stabd out as he fought down his anger. She wanted to trace them with her fingers, to feel the shape of someone else’s anger, someone else’s pain. She thought of the look they had shared after he had struck Ramin, the sense of connection between them. It was when they let each other to see their harsh edges that they both felt real.

Voljela je priče i uživala u njima, a najdraža joj je bila o propasti demona nakon kojeg je njena obitelj uz pomoć mitske ptice preuzela tron. U priči se govorilo da je Shahmar isprva bio čovjek koji je uništio vlastitu obitelj zbog prijestolja. Pretvorio se u demona. Nakon toga vladao je dobro dok nije počeo tražiti ljudske žrtve i uvoditi strahovladu. Porazio ga je sin mitske ptice simorgh čije pero, dano od slobodne volje, ima moć štititi i oslobađati od kletvi. Jedno takvo i danas štiti njenu obitelj, iako se simorgh generacijama nije pojavio uživo.

Lik Shanmara je Sorayu proganjao u snovima, a njegova priča je završila tako da se u potpunosti pretvorio u demona. Mislila je da je to i njena sudbina.

I tko zna koliko bi još tako živjela da nije čula kako se u tamnicama dvorca nalazi jedan od tih demona. Netko tko možda zna kako skinuti njenu kletvu.

I znala je. Parvaneh, demonica koju su zatočili u tamnici pod sumnjom da je špijun, znala je i mnogo više od toga kako skinuti kletvu. Znala je tajnu koja Sorayi nikad nije ispričana….

She had killed the yatu because she was angry with him for what he had said to her all those years ago, because he hadn’t given her the answers she wanted… and because it was easy.

Ako vas još nije kupilo, ova priča ima junakinju koja će se sama izboriti za sve što joj pripada. Junakinju koja će kroz pogreške, laži i izdaje pronaći put kojim može doći do onog što želi samo da bi shvatila da je sve to bilo pogrešno. I koja će pokušati ponovno vratiti sve što je izgubila.

Uz mrtve i žive, groblja, čarobnjake, demone i ljubav kao takvu, Sorayina priča će vam se činiti kao neka moderna bajka. Uz to je i vrlo pitka, brzo čitljiva, a iako ima mnogo obrata i donosi jedan sasvim novi mitološki svijet, lagana je i lako razumljiva.

Zbog toga mi se vjerojatno toliko i svidjela. Ima sve što jedna bajka mora imati – djevu u nevolji, glavnog negativca, šarmantnog princa i dobru vilu. Samo što ovdje djeva u nevolji djeluje po svom, glavni negativac nije sasvim u krivu, šarmatni princ je žensko, a dobra vila je mitska ptica.

Jedina zamjerka koju trenutno imam je to što je ovo jedna knjiga i stoji za sebe. Ne kažem to često, jer mi se obično ne čita 19 nastavaka, ali ovdje ima mitološkog materijala za još.

Ono malo što sam pročitala o perzijskim predajama u potpunosti me opčinilo, nisam ni znala da je tako zanimljiva. Girl, serpent, thorne, posve je nova priča, ali iskoristila je dobar dio istraživanja i mitskih elemenata, mjesta i bića i legendi. Naravno da sam potražila još literature.

Osim što je priča vrlo pitka, osvojilo me i pisanje. Jednostavno, razumljivo, bez previše kompliciranja, a opet živopisno, atmosferično i bajkovito.

Onima koji vole bajke, narodne predaje, mitologiju ,a željeli bi se odmaknuti od Grčke i Rima, krenite na putovanje u Perziju, neće vam biti žao 🙂

Kisi.

ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

DRAKONA – NASLIJEĐE – JELENA HRVOJ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Postojala je samo tama i gravitacija koja ju je drobila poput pulsara. A smilje je pratilo. Nije bila svjesna koliko se nalazila u tome nestvarnom procjepu sve do trena dok iz mraka nisu počele izvirati tisuće ruku. Posezale su za njom. Usporavale pad. U trenu kad su je zaustavile, svijet oko nje preplavi svjetlo.

Ako ste dosad pročitali ijedan Jelenin roman, onda znate da se ona baš ne uklapa u okvire, ni one žanrovske, a ni po temama koje bira.

Njene priče uvijek preporučujem. No uz te preporuke uvijek ima neko ali – ali one nisu za svakoga. Jelena ne piše ljetno lagano štivo, njezine priče ponekad nisu ni za čitanje po mraku. Teme su joj nesvakidašnje, mučne. Brutalnih scena napretek. A mašta joj je totalno uvrnuta, mračna i neiscrpna.

Drakona ne odudara od ovog opisa, čak bih se usudila reći i da je otišla koji korak dalje, malo pomaknula granice dozvoljenog, podnošljivog, čudnog. Ovo što je ovaj put proizvela ima od svega pomalo. Psihološki triler, krimić, fantasy, horor, povijesni roman, mislim da ovdje jedino nećete naći ljubić. I kao takav, ovaj hibrid iznenađujuće dobro funkcionira.

Kad mi je rekla da piše nešto inspirirano pričama iz njenog kraja, neku vrstu narodnog folklora, nešto iz predaja ovih naših krajeva – svakako nisam očekivala ovo.

Što sam očekivala? Nisam sigurna, možda neki uvrnuti fantasy na Jelenin način, neku inačicu slavenskog folklora, možda izlet u neki drugi žanr…. Aha.

Ništa od toga. I zapravo sve od toga. Ali budući da kad Jeleni zadaš da napiše erotsku priču, ona napiše Dylan Doga u nekoj noćnoj mori s elementima erotike – tako smo i tu dobili uvrnuti fantasy na neki Jelenin način… I k tome je dosta i krvav.

Upravo je zbog toga zaradila svoj nemili nadimak. Leptirica.  I nije ga dobila zato što je krhka ili lijepa. Ne. Dobila ga je zbog toga što su njezino poslovanje voljeli stavljati u koš s efektom leptira. Jedan lepet njezinog krila na drugoj strani zakona je mogao stvoriti tsunami. Na samome početku je prezirala taj nadimak. Smatrala ga je slabošću. No, kako je vrijeme odmicalo, sporo je uviđala prednosti. Oni koji je nisu poznavali često bi je upravo zbog njega podcjenjivali. A to joj je davalo prednost. Jer podcjenjivanje je majka svih pogrešaka.

Drakona je možda najmlađi mafijaški vođa kojeg sam knjiški upoznala, najbrutalniji svakako. To je cura koja se bavi ni manje ni više nego trgovinom robljem i čiji put do vrha nije bio nimalo posut cvijećem. Niti je ona sama cvijeće. Ali zato ima željeznu volju, čvrstu šaku i prilično upitnu prošlost.

A i karakter joj visi između sadizma, mazohizma i još ponekih dijagnoza. Što je sve Drakona i koliko je kompleksan njen karakter, njena prošlost, naslijeđe i život, tko je ona i kakva je – morat ćete otkriti sami jer bih trebala napisati novi roman da vam objasnit sve složene strane njezine ličnosti.

Ali Drakona je još nešto, nešto što će tek doznati kad joj mrtvi likovi ubijenih ljudi počnu uznemiravati dane. Otkrivati tajne. Pričati o prošlosti. Pokazivati događaje i zahtijevati pravdu. Plašiti je.

I tu počinje priča. Ona u sadašnjosti gdje Drakona pokušava balansirati između gubitka, boli, izdaje i vjerovanja, moralnih dvojbi koje joj – iako se bavi stvarima s druge strane zakona, uz svu brutalnost i gotovo sadistički odnos prema svemu što joj smeta – ipak ne daju mira. I ona u prošlosti gdje se jedna obitelj pokušava izboriti da se čuje njihova istina, gdje jedna žena pokušava predati svoje naslijeđe jedinoj osobi koja ga može podnijeti.

Amaran, Drakonin vjerni zaštitar i desna ruka, koji i sam ima štošta za ispričati, a dijelovi njegove prošlosti bi nekog drugog odveli ravno u ludaru – još je jedan lik kojeg ćemo pratiti paralelno s njom i možda se s njim lakše povezati. On nije toliko kompleksan kao Drakona, ali ima dovoljno slojeva da nam bude zanimljiv. I isto toliko razloga za vlastitu brutalnost. Ili nježnost, ovisno u kojem trenutku i s kojim razlogom naletiš na njega.

Sama Jelena vam je u najavi i promociji već otkrila da se priča temelji na istinitim likovima, stvarnoj povijesti i brutalnoj smrti obitelji Ritter i Rauer. Dvorac Ritter (sad napušteno i propalo ruševno zdanje) nedaleko je mjesta gdje Jelena živi, pa je s pričama o Ritterovima i odrasla. Kako se naslijeđe jednog stvarnog povijesnog razdoblja preklopilo s mafijaškom ženskim šefom u sadašnjem vremenu, kako je Greta povezana s Drakonom i što te dvije žene imaju zajedničko, kuda će nas zapravo odvesti ova priča, što ćete s njom otkriti i koje priče su istinite, a koje se zasnivaju na neiscrpnoj Jeleninoj mašti?

Bit će vam zanimljivo korak po korak otkrivati tajne i povezivati konce, a na kraju vrlo vjerojatno iznenaditi. No, je li kraj? Jelena kaže da nije. Predviđa nekoliko nastavaka jer je ovo i zamišljeno kao serijal. Kaže da Drakona tek kreće prema svojoj pravoj sudbini.

Tog dana na brdu iznad odbačene kotline onih koje je i Bog zaboravio, Drakona se zaklela samoj sebi da će jednoga dana biti netko. Zaklela se da će gurati toliko dugo dok postoji netko tko u nju vjeruje.

Nama ostaje još malo pričekati, a u međuvremenu, ako se usudite – zavirite malo u ovu mračnjačku, jezivu, dirljivu i okrutnu priču u kojoj spaja stvarnu prošlost i izmišljenu sadašnjost na način koji samo ona zna.

Preporuka ❤

Kisi.