ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

DRAKONA – NASLIJEĐE – JELENA HRVOJ

Postojala je samo tama i gravitacija koja ju je drobila poput pulsara. A smilje je pratilo. Nije bila svjesna koliko se nalazila u tome nestvarnom procjepu sve do trena dok iz mraka nisu počele izvirati tisuće ruku. Posezale su za njom. Usporavale pad. U trenu kad su je zaustavile, svijet oko nje preplavi svjetlo.

Ako ste dosad pročitali ijedan Jelenin roman, onda znate da se ona baš ne uklapa u okvire, ni one žanrovske, a ni po temama koje bira.

Njene priče uvijek preporučujem. No uz te preporuke uvijek ima neko ali – ali one nisu za svakoga. Jelena ne piše ljetno lagano štivo, njezine priče ponekad nisu ni za čitanje po mraku. Teme su joj nesvakidašnje, mučne. Brutalnih scena napretek. A mašta joj je totalno uvrnuta, mračna i neiscrpna.

Drakona ne odudara od ovog opisa, čak bih se usudila reći i da je otišla koji korak dalje, malo pomaknula granice dozvoljenog, podnošljivog, čudnog. Ovo što je ovaj put proizvela ima od svega pomalo. Psihološki triler, krimić, fantasy, horor, povijesni roman, mislim da ovdje jedino nećete naći ljubić. I kao takav, ovaj hibrid iznenađujuće dobro funkcionira.

Kad mi je rekla da piše nešto inspirirano pričama iz njenog kraja, neku vrstu narodnog folklora, nešto iz predaja ovih naših krajeva – svakako nisam očekivala ovo.

Što sam očekivala? Nisam sigurna, možda neki uvrnuti fantasy na Jelenin način, neku inačicu slavenskog folklora, možda izlet u neki drugi žanr…. Aha.

Ništa od toga. I zapravo sve od toga. Ali budući da kad Jeleni zadaš da napiše erotsku priču, ona napiše Dylan Doga u nekoj noćnoj mori s elementima erotike – tako smo i tu dobili uvrnuti fantasy na neki Jelenin način… I k tome je dosta i krvav.

Upravo je zbog toga zaradila svoj nemili nadimak. Leptirica.  I nije ga dobila zato što je krhka ili lijepa. Ne. Dobila ga je zbog toga što su njezino poslovanje voljeli stavljati u koš s efektom leptira. Jedan lepet njezinog krila na drugoj strani zakona je mogao stvoriti tsunami. Na samome početku je prezirala taj nadimak. Smatrala ga je slabošću. No, kako je vrijeme odmicalo, sporo je uviđala prednosti. Oni koji je nisu poznavali često bi je upravo zbog njega podcjenjivali. A to joj je davalo prednost. Jer podcjenjivanje je majka svih pogrešaka.

Drakona je možda najmlađi mafijaški vođa kojeg sam knjiški upoznala, najbrutalniji svakako. To je cura koja se bavi ni manje ni više nego trgovinom robljem i čiji put do vrha nije bio nimalo posut cvijećem. Niti je ona sama cvijeće. Ali zato ima željeznu volju, čvrstu šaku i prilično upitnu prošlost.

A i karakter joj visi između sadizma, mazohizma i još ponekih dijagnoza. Što je sve Drakona i koliko je kompleksan njen karakter, njena prošlost, naslijeđe i život, tko je ona i kakva je – morat ćete otkriti sami jer bih trebala napisati novi roman da vam objasnit sve složene strane njezine ličnosti.

Ali Drakona je još nešto, nešto što će tek doznati kad joj mrtvi likovi ubijenih ljudi počnu uznemiravati dane. Otkrivati tajne. Pričati o prošlosti. Pokazivati događaje i zahtijevati pravdu. Plašiti je.

I tu počinje priča. Ona u sadašnjosti gdje Drakona pokušava balansirati između gubitka, boli, izdaje i vjerovanja, moralnih dvojbi koje joj – iako se bavi stvarima s druge strane zakona, uz svu brutalnost i gotovo sadistički odnos prema svemu što joj smeta – ipak ne daju mira. I ona u prošlosti gdje se jedna obitelj pokušava izboriti da se čuje njihova istina, gdje jedna žena pokušava predati svoje naslijeđe jedinoj osobi koja ga može podnijeti.

Amaran, Drakonin vjerni zaštitar i desna ruka, koji i sam ima štošta za ispričati, a dijelovi njegove prošlosti bi nekog drugog odveli ravno u ludaru – još je jedan lik kojeg ćemo pratiti paralelno s njom i možda se s njim lakše povezati. On nije toliko kompleksan kao Drakona, ali ima dovoljno slojeva da nam bude zanimljiv. I isto toliko razloga za vlastitu brutalnost. Ili nježnost, ovisno u kojem trenutku i s kojim razlogom naletiš na njega.

Sama Jelena vam je u najavi i promociji već otkrila da se priča temelji na istinitim likovima, stvarnoj povijesti i brutalnoj smrti obitelji Ritter i Rauer. Dvorac Ritter (sad napušteno i propalo ruševno zdanje) nedaleko je mjesta gdje Jelena živi, pa je s pričama o Ritterovima i odrasla. Kako se naslijeđe jednog stvarnog povijesnog razdoblja preklopilo s mafijaškom ženskim šefom u sadašnjem vremenu, kako je Greta povezana s Drakonom i što te dvije žene imaju zajedničko, kuda će nas zapravo odvesti ova priča, što ćete s njom otkriti i koje priče su istinite, a koje se zasnivaju na neiscrpnoj Jeleninoj mašti?

Bit će vam zanimljivo korak po korak otkrivati tajne i povezivati konce, a na kraju vrlo vjerojatno iznenaditi. No, je li kraj? Jelena kaže da nije. Predviđa nekoliko nastavaka jer je ovo i zamišljeno kao serijal. Kaže da Drakona tek kreće prema svojoj pravoj sudbini.

Tog dana na brdu iznad odbačene kotline onih koje je i Bog zaboravio, Drakona se zaklela samoj sebi da će jednoga dana biti netko. Zaklela se da će gurati toliko dugo dok postoji netko tko u nju vjeruje.

Nama ostaje još malo pričekati, a u međuvremenu, ako se usudite – zavirite malo u ovu mračnjačku, jezivu, dirljivu i okrutnu priču u kojoj spaja stvarnu prošlost i izmišljenu sadašnjost na način koji samo ona zna.

Preporuka ❤

Kisi.

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

ŠTO SVE MOŽETE UČINITI KAD VAM DIJAGNOSTICIRAJU RAK – MOJ PUT U ISCJELJENJE – SOPHIE SABBAGE

Čim sam povjerovala da se moj život približio kraju, on se povukao u drugu prostoriju, izbisavši prozore i meki namještaj, privodeći moju budućnost brutalnome kraju, uredno je slozivši na dno ladice, prigušujući svjetla, zaustavljajući zidni sat.

Zašto imam ovu knjigu? Zato što mi je obiteljska anamneza postala grozna i zato što sam htjela pročitati nečije iskustvo u borbi s ovom ozbiljnom dijagnozom. Ali ponajviše zato što je netko meni blizak prije par mjeseci suočen s dijagnozom koja nas je sve prestrašila.

Taj netko je sad dobro. Bilo je operabilno i nadamo se da je to to. No, ja sam svejedno pročitala knjigu i nadala se da ću u njoj pronaći odgovore na pitanja koja se u trenucima panike vjerojatno svima vrzmaju po glavi…

Zašto?

Kako?

Ima li nekakva formula pomoću koje se možemo boriti protiv ovog?

Što je istina, a što nije? Što je negdje između?

Ja imam rak. Rak nema mene.

Nisam dobila konkretne odgovore, barem ne sve, ali dobila sam iskustvo jedne žene koja se morala suočiti s rakom pluća u terminalnom stadiju. Nakon toga, dijagnoze su postajale samo gore, nova žarista se pojavljivala u organizmu, ali ona nije htjela pokleknuti.

Ovo je njena priča i njeno iskustvo. Iskustvo borbe s okrutnom bolešću pružilo joj je priliku da transformira svoj život trudeći se razumjeti zašto joj se neke stvari događaju i pomoću toga pokušati transformirati bolest.

Najveća je pobjeda to sto sam sačuvala sebe, bez obzira na ishod – ono teško stečeno “ja” koje ne pripada mom tijelu i koje se neće dezitegrirati s mojim tijelom – i to što znam da sam mu dopustila da procvjeta bez obzira na rak, bez obzira na to što moje meso možda vene.

Pise o svojim istraživanjima, o načinu prehrane, o duhovnim tehnikama, svemu što je radila na putu ozdravljenja. Htjela je ozdraviti.

Uspjela je u tome. Danas, 6 godina kasnije, ima izdane dvije knjige i pomaže ljudima diljem svijeta u istoj toj borbi koju je prošla sama. Piše i priča o svemu sto je proživljavala, suočavanju sa samom sobom, emocijama s kojima se isto morala suočiti i kako je to prihvaćala.

Moji me liječnici pitaju kako je moje tijelo, ali ne i kako je moje srce. Oni me pitaju kako podnosim nuspojave lijekova, ali ne i kako se nosim sa strahom koji tako često vreba moje dane ili s valovima tuge koji neprekidno udaraju o moje obale.

Priču Sophie Sabbage dobro je pročitati čak i ako vas život ne natjera na to. Dodat ćete još jedno iskustvo svojima, iako možda nećete biti u situaciji da vas zanima na osobnoj razini. Ali možda vas nadahne za neku drugu situaciju. Dok je nabrajala svoje pokušaje i pogreške, saznanja, uspjehe i pomake, dok je svaki mali pomak bio ogroman korak, shvatila sam da nam cijeli život pun upravo toga- pokušaja i pogrešaka. I da bi mogli napisati vlastitu knjigu iskustava koja bi onda nekom drugom bila vodič – ali bila bi upravo to – jedno iskustvo iz kojeg netko drugi može učiti, u kojem netko drugi može pronaći nadu.

I borba protiv bolesti je ista. Mnogo toga leži i u stavu i u stanju uma, ali Sophie je pisala i da je padala. I ta snaga i taj pozitivan stav i odlučnost, sve to ponekad napusti čovjeka i on ostane potpuno sam. To je možda sekunda, možda samo tren u vremenu, ali je i najstrašnije iskustvo cijelog tog teškog puta.

I zato je bitno da znamo da i najjači plaču i najoptimističniji padaju, i oni koji se nikad ne predaju u neko trenutku dotaknut će bezdan. I onda se ponovno dići. I zapitati čemu nas ovo iskustvo uči.

U tome je smisao. Pročitajte knjigu.

Nasi svršeci jos nisu sročeni, a nasa čudesnost još nam nije oteta. I stoga, svoje hodočašće s rakom smještam na oltar nepoznatih sljedbenika nadajući se da će se poput mjeseca uzdići iznad mračnih mora našeg vremena.

Planetopija ❤

Prevela – Merima Nikočević Ibrahimpašić

PUSTINJSKO KOPLJE – PETER V. BRETT

Jardir se namrštio. Možda i jesam slomljen, prihvatio je nijemo, ali slomljene kosti su jače kad zacijele i doći će moj dan pod suncem.

Wow. Mislim, Pustinjsko koplje ima 670 stranica 😉 Trebalo je to pročitati, ali vrijedilo je biti budan dobrano iza ponoći za ovo.

Mene Hangar7 jako veseli. Nekako su se specijalizirali za moj ukus, pa sve što izbace izaziva zazubice u zadnje vrijeme. Dođe mi da im se preselim u skladište.

Već sam pisala koliko mi odgovara ovakav fantasy, surov, brutalan, s malo world buildinga, ali zato itekako dobro prenesenom atmosferom i pričom koja samo vuče na još.

Sam je Kaji rekao dok je pokoravao zelene zemlje, Jedinstvo vrijedi svake cijene u krvi. U borbi protiv noći i Nijinih bezbrojnih legija bolje je da stotinu tisuća muškaraca stoji združeno nego da se stotinun milijuna skriva svaki u svom kutu.

Sržnici i dalje napadaju i noći su i dalje nesigurne, ali ljudi više nisu bespomoćni. Troje junaka iz prvog dijela sazrelo je i odraslo, udružilo snage i postalo stup obrane. Ili napada, kako vam drago. Jer ljudi su naučili boriti se. Svakim danom su jači. Sve više simbola se otkriva i sve više tla zaštićuje, ali ovaj put su stanovnici Izbaviteljevog dola vješti i u uništavanju demona, ne samo obrani protiv njih.

Svaki će od naših junaka postati netko i pripast će mu važna uloga u ovom ratu ljudi i demona, noći i dana, svjetla i tame…

Leesha je glavna travarica i praktički vođa Izbaviteljevog dola čija ljepota i inteligencija su nadaleko poznate. Rojerov talent borbe sviranjem jedinstven je dar i tek treba naučiti kako ga dati dalje. Arlena nazivaju Izbaviteljem, iako on tvrdi da to nije.

Premjestiti par zrna pijeska dokaz je velike snage koliko je vidjeti sunce dokaz dobrog vida. Nema slave u podčinjavanju slabih.

No, tko je u stvari Izbavitelj? Ako ste pročitali Oslikanog čovjeka, vjerojatno i vi mislite da je to Arlen. Napokon, koža mu je oslikana simbolima i našao je Kajijevo koplje. Ali još jedan čovjek bi mogao polagati pravo na istu titulu, čovjek koji je Arlena ostavio da umre. Čovjek koji je jednako opasan i bezopasan, čovjek koji ima dar i snagu, ali opasna uvjerenja i ideje. Čovjek koji je Arlenu nekad bio brat, a onda ga izdao.

Čovjek koji sebe naziva Shar’Dama Ka – Izbavitelj. Jardir, vođa Krasijaca, moćni kralj koji ne preza ni pred čim da bi stigao do cilja i djelovao u vlastitom interesu za koji vjeruje da je najbolji za sve.

Prvi dio knjige je Jardirova priča – kako se uzdigao od siromašnog, pothranjenog i potlačenog dječaka do najmlađeg i najmoćnijeg vođe naroda ikad. Za sve to je mahom zaslužna njegova Prva supruga – Inevera, proročica, neka vrsta vještice i žena koja vuče gotovo sve konce u Jardirovu kraljevstvu. I sve političke igre i trikovi koji su ih doveli do onoga što je pretkazano… Ili je pretkazano zato što ih je dovelo do toga?

Dva čovjeka, slična obilježja, obojica u rukama drže moć. No, koji je od njih Izbavitelj?

Arlen sve snažnije osjeća zov Srži. Previše je demona odveo u uništenje i previše njihove magije uvukao u sebe, osjeća kako se mijenja. No, u što?

Jardir daje sve od sebe kako bi opravdao naslijeđe za koje je uvjeren da je njegovo.

Između tih dviju priča, otići ćemo u Potok, Arlenovo rodno mjesto, gdje njegova nesuđena supruga nije više dijete, ali život joj je noćna mora. Renna će također donijeti neke odluke, izabrati neke puteve i zauzeti svoje mjesto tamo gdje je oduvijek trebala biti.

Ono na što nitko od njih nije računao je nova opasnost za koju nisu ni znali da se pojavila…

Moram priznati da nestrpljivo čekam nastavak. Sljedeći nastavak. Isto tako moram priznati da, iako neki kažu da je Pustinjsko koplje moglo biti kraće, uživala sam u svakoj stranici.

Alagai hore sjale su dok je demon upijao njihovu moć. Jardir je osjećao neobičnu mješavinu straha i olakšanja dok su se kocke koje su mu dvadeset godina upravljale životom mrvile u prah. Inevera je zavijala kao da joj taj prizor donosi tjelesnu bol.

Kako priča raste i grana se, tako imamo sve više rukavaca koje moramo pratiti, ali na kraju se sve to stopi u jednu povezanu priču…

Priznajem, Inevera mi je jako išla na živce. Jardir još i više. Ali sve to ima neku svoju svrhu u nadolazećoj borbi protiv Srži same i njenih stvorenja… Trebat će vam njihova priča da dobijete sliku o tome kakva su im uvjerenja, od čega su potekla i kako će se u budućnosti uklopiti u priču u kojoj će, ne sumnjam imati veliku ulogu. Njušim Ineverinu upletenost u još poneka zbivanja.

Ciklus o demonima mi polako sve više prirasta srcu – volim tu grubu fantasy priču koja svakom stranicom sve više raste. Sviđa mi se i ideja oko koje se sve vrti. Sviđa mi se i to što polako naslućujem kuda bi sve skupa moglo voditi, iako se vjerojatno varam.

Zora je rudila i Srž je još uvijek dozivala Oslikanog čovjeka, ali zov je sada bio dalek i lako ga je bilo ignorirati. Zbog nje. Zato jer se s Rennom napokon sjetio tko je.

A sviđa mi se i način na koji Brett piše – nema tu nekih lirskih rečenica, ali zapravo ne bi se baš ni uklopile. Ovo je malo hard core fantasy, nema previše nježnosti ni prekrasnih opisa, ali to ne znači da nema ljubavi. Ima je, itekako, samo je kao i cijela knjiga – pomalo divlja, neukroćena i većinom opasna.

Ako vas je ovo do sad imalo kupilo, i ako niste pročitali Oslikanog čovjeka – toplo preporučujem. Ako jeste, onda vam je Pustinjsko koplje nezaobilazna sljedeća stanica.

*******************************************************************************

Peter V. Brett

Pustinjsko koplje

Hangar7

RAZGOVORI S GINEKOLOGOM – MARILENA DUŽMAN

picsart_05-23-092974881554897533576.jpg

Srećom je mama izabrala tatu. U tom sam trenutku bila tako ponosna na nju i tatu, na to sto mi je onoga dana ispričala kako su ona i tata namjerno zatrudnjeli kako bi se rješili spona svojih roditelja. Bili su uporni u svom naumu da žive zajedno, ali na dovoljnoj udaljenosti od svojih roditelja. Imali su samo osamnaest godina, ali bili su snažniji od mene. Ne, nisam namjeravala noni dozvoliti da upravlja mojim životom. Ni noni, a ni bilo kome drugome.

Joooj, ljudi, već se dugo nisam nasmijala uz neku knjigu, al uz ovu se fakat jesam i to pošteno.Kad bi svi “ljubići” bili ovakvi, i ja bih mnogo manje zazirala od njih.

Stvar je u tome što je Marilena svojoj Ritolji dala muda. Pa umjesto da je pretvori u još jednu jadnu patnicu kojoj se svijet vrti oko toga jel je ovaj hoće ili neće, Ritolja fino promjeni ime koje mrzi, spusti na zemlju dečka kojeg voli i zabije potpeticu u stopalo kokoši koja se usudi stati joj na put.Ovo zadnje samo figurativno.

Zapravo je to riješila puno civiliziranije. Ok, malo civiliziranije.

Osim toga, u ovom romanu se bavimo razlikama i odnosom dviju obitelji čija su se djeca vjenčala (Ritoljini roditelji) i to na prevaru, jer u tadašnja vremena im nikad ne bi dozvolili da budu zajedno. Dolaze iz različitih klasa. Glupo, ali tako je nekad stvarno bilo. A i sad je.

Mamino otkriće Facebooka bilo je poprilicno sramotno iskustvo za mene. Bila je prilično aktivna i lajkala je slike svih mojih prijateljica.

Mama Renata je kći iz doktorske familije u kojoj se osim toga još borimo i s nasiljem u obitelji, ženom koja misli da je to u redu i mužem koji priznaje samo vlastitu profesiju, sve ostalo je manje vrijedno.

Tata Mate je iz radničke obitelji u kojoj nikad nisu mnogo imali, ali je sve bilo čisto i uredno i ni u čemu nisu oskudijevali. Ipak, u obje obitelji živi mnogo osude, podcjenjivanja i prezira.

Jedni će biti razumniji, drugi malo manje. Ali u jednom se svi slažu – obožavaju unučicu. No, očito ne dovoljno da bi se neke stvari izgladile.

Sve će to naša Ritolja, jednom kad poludi, srediti jednom za svagda. I babu i didu i nonu i nona i vlastite roditelje i njegove, a bome i sebe, svoju frendicu i cijelu tu situaciju, koja – iako smiješna, zapravo je vrlo mučna.

Oprosti. Moja obitelj nije normalna.

I ovog puta sam se zaista i mogla poistovjetiti s glavnom junakinjom jer nema još nečega što mi diže tlak u ljubićima – nema nevjerojatnih slučajnosti svake dvije rečenice koje služe samo da bi to dvoje napaćenih napokon završilo zajedno.

Ima klišeja. Ne smeta mi to jer to je takav žanr. Nisu dobili na značaju jer je sama priča totalno dobra. Ima i ludih situacija. Zabavne su.

Nismo li sat vremena sjedili u istoj prostoriji? – zbunjeno sam upitala. – Naručila te na šezdeset budućih ručkova, dvadeset te puta pitala broj mobitela jer bi najsretnija bila da joj svakog dana uzimaš papa test, a na koncu ti je, iako nisi htio, uvalila još dvije svoje deke da ne nazebeš.

A o čemu se radi?

Pa… Jednom davno, dvoje ljudi iz dviju familija koje nikad ne bi dozvolile da im djeca završe zajedno – skuju plan i naprave dijete.Onda su se morali oženit.

Ali su i morali živjeti između kuća svojih roditelja koji nisu mogli odlučiti mrze li se više jer su im djeca vjenčana ili zbog nekog komada zemlje koji je jedan htio, a drugi imao. Uz to, ruku pod ruku ide i tvrdoglavost na obje strane. Čista romantika.

Kum Nikola je bio tatin najbolji prijatelj, čovjek koji se nikad nije mogao skrasiti s jednom ženom, ali je svojem sinu bio najbolji tata na svijetu, a kasnije Ritolji kum i najbolji prijatelj.

I onda se rodila Ritolja koja je, zbog mira u kući, dobila ime po obje babe i mrzila ga cijeli život. A onda ga je promijenila. I shvatila da je većina obitelji odahnula, za početak.

Odrasla je i ona, ali i doktor Bobi, Nikolin sin. Robert Bobi Kaušnjak je čovjek kojeg cijela obitelj obožava, svi osim Ritolje. A ona je spremna na svašta da ga izgura iz svog života vraćajući mu uvrede i podmetanja istom mjerom.

Jednom mu je zabola vilicu u bedro. Milijun bodova od mene. Kad odrastem, želim biti Ritolja. Ili Ramba, po novom.Ne vole se oni već godinama, otkad je Bobi bio bezobrazan dok su bili mali i otkad ju je još više uvrijedio sad kad su odrasli.

– Ja sam uvijek zabavna.
– Kako da ne.
– A kako bi te mi onda definirao?
– Teška.
– Teška? Opet ti da sam se udebljala!

Bobi je ginekolog. Velepoštovani doktor za kojim je ludo i mlado i staro – i obje Ritoljine babe, što je još jedan razlog da ga Ritolja ne moze smislit.

No, je li to baš tako? Baš, baš? 🙂

Ili ima tu neki drugi razlog svađama i netrpeljivosti?

I što se skriva iza ratobornih alter ega koja prisvajaju svaki put kad se vide?

Kako će se bake i djedovi ponašati jednom kad Ritolji konačno bude svega dosta?

Ima tu nekoliko paralelnih priča i nekoliko stvari treba svoj amen na kraju.

Ali poanta svega, i razlog zašto se meni ovaj roman toliko svidio – ako trebate zabavno i lagano štivo za plazu – uzmite Ginekologa u ruke. Zato jer mi nije diglo tlak.

Ako se želite nasmijati i pustiti mozak na pašu – isto uzmite Ginekologa u ruke.

Ako želite nekoliko tema za kasnije razmišljanje, kad ipak odlučite da vam neki praznoglavi ljubić nosi previše patetike – uzmite Ginekologa.

Ako hoćete glavnu junakinju koja je smotana, zabavna, taman toliko osvetoljubiva da poželite na kavu s njom, a u isto vrijeme zatelebana do ušiju i zato zbunjena i pomalo luda – uzmite Ginekologa.

Stil pisanja je jasan, bez okolišanja, bez patetike, bez praznog hoda i bez sladunjavih scena koje inače bas jako ne volem. A ima i hrane 😀

Upravo sam se sjetila na koga me podsjeća – Ako ste gledali seriju Raising Hope (trenutno mi mozak ne radi i ne sjećam naslova na hrvatskom) – e otprilike su takva familija.

Isto tako nenormalan je i moj kum Nikola, tatin najbolji prijatelj, mamin i tatin vjenčani kum. On je kopija mojih roditelja, s razlikom sto je u braku izdržao punih 6 mjeseci, a tada ostavio suprugu jer nije bila dovoljno luda.

Uopće na stranu sve ljubavne zavrzlame (a ima ih), sve ostale popratne dogodovštine su mi bile i vise nego dosta da vam Marilenu preporučim od srca 🙂

Daklem, trk u nabavku. I ja idem po još:)

*************************************************************************************Marilena Dužman

Razgovori s Ginekologom

Vlastita naklada

THE FOUNDLING – STACEY HALLS

Could you miss somebody you did’t know? My own daughter was inside, her fingers closing around thin air. My heart was wrapped in paper. I had known her hours, and all my life. The midwife had handed her to me, slick and bloodied, only this morning, but the Earth had turned full circle, and things would never be the same.

18 stoljeće definitivno nije bilo najbolje vrijeme za PTSP. Još gore ako taj PTSP rezultira nekom fobijom, npr onom zbog koje ne možete izaći iz kuće.

Isto tako, nije ni najbolje vrijeme za postati samohranom majkom i biti bez novca u isto vrijeme, ako želite da dijete ima nekakav start. Siromaštvo i djeca ne idu ruku pod ruku, čak i ako imate roditelja koji vam je podrška i koji razumije.

S druge strane strane, ni bogatstvo i sređene prilike neće djetetu osigurati sretno odrastanje. Ne, ako to dijete nema oslonac, ako je odgajano bez povezanosti i majčinskih toplih zagrljaja.

I nodded and brushed at my skirts. I hoped the odd feeling in my stomach was hope, not dread. But if it was, why did I feel like weeping? I imagined coming home to a chest full of clothes tha would never be worn and a currant bun on the shelf that would never be eaten, and felt sick with anxiety.

Ali u točno takvim prilikama se odmotava i ova priča, priča o dvije majke, o djetetu koje ima sve i ništa u isto vrijeme, o ljubavima koje nisu opstale, ali ostavile su posljedice. I o tome koliko tko stvarno može pružiti djetetu, neovisno o imovinskom statusu, posjedima ili položaju.

London 1754 godine – Alexandra Callard živi u velikoj Londonskoj kući koju gotovo nikada ne napušta, čak ni da bi izašla u dvorište. Izlazi jedino nedjeljom, i to u crkvu, ali i to je samo zato da svojoj maloj kćeri, šestogodisnjoj Charlotte, omogući barem nekakav izlazak na zrak.

Alexandra je udovica već skoro 7 godina. Također je vrlo obrazovana, imućna i psihički vrlo nestabilna. Preživjela je brutalno ubojstvo vlastitih roditelja, u dobi kad je još bila dijete – a to je ostavilo traga na njenu psihu i sazrijevanje. I dok njena sestra živi punim plućima, uživa u braku, putovanjima i svim tričarijama koje čine život, Alexandra je ona koja uvijek ostaje na mjestu.

She looked glumly at her lap, and I felt a twinge of remorse. How was that the love for a child was the most complex of all? How could one feel envy, grief and rejection at the same time as simple, uncluttered affection? How was it that I could barely touch her, yet would know her smell blindfolded, and could draw every freckle on her face?

Alexandra se boji otvorenih prostora, otvorenih prozora, izlazaka na svježi zrak, ljudskog kontakta. Životu kakav vodi podvrgnula je i svoje dvije sluškinje, ali i svoju malu kćer. Misleći da je štiti, Alexandra je djetetu uskraćivala izlaske želeći joj pružiti sigurnost, pa je malena smjela boraviti isključivo u kući. Nije mogla shvatiti koliko time šteti razvoju djeteta. Uz to, nikada se sa Charlotte nije uspjela povezati, iako dijete za drugu majku nije znalo.

I tada je u njihov život ušla Eliza. Kao družbenica i njegovateljica maloj Charlotte, Eliza je gotovo odmah zadobila djetetovo povjerenje i naklonost, dok Alexandra i dalje ostaje pri svojim pravilima, svojim ritualima, svojem načinu života. Strah joj je najveći neprijatelj, ali ona ga se sama ne zna i ne može osloboditi.

No, Eliza nije ovdje zbog posla. Prije 6 godina svoju je tek rođenu bebu ostavila u dječjem prihvatilištu s nadom da će se jednog dana moći vratiti po nju. Ostavila joj je i malen znak raspoznavanja, ogrlicu s pola srca od slonovače i izrezbarenim inicijalom njenog oca – D kao Daniel. Uz to je dodala i C, za Claru kako je nazvala djevojcicu i za Callard, očevo prezime. S Danielom je bila taj jedini put i nakon toga ga više nije vidjela.

“I am your mother”, I whispered, finally.

6 godina je štedjela i nadala se, i kad je napokon skupila dovoljno novaca da plati troškove prihvatilišta, ustanovila je da je njenu djevojčicu već netko preuzeo, i to ona sama – samo dan nakon što ju je ostavila.

U doba kad je bilo nemoguće ući u trag nekome tko izvede ovako nešto, kad nema jasnih tragova ni zapisa, a ni fotografija, kad se potpisi mogu krivotvoriti, a novac kupiti šutnju, kad su svi izgledi protiv nje – Eliza se ne predaje. Želi pronaći djevojčicu i shvatiti što se dogodilo.

I thought of currant bun at home, waiting on a shelf, and Abe, sitting in his chair, expecting us. “Where is she?”, he would say. Where is she? I thought of Daniel, sleeping in the soil.

Slučaj je htio da tražeći pomoć sretne Alexandru i Charlotte na odlasku iz crkve. Gotovo u trenutku će povezati konce i smisliti plan – ali hoće li taj plan pomoći ili odmoći djetetu?
Na stranu to što je opet u pitanju London i što ne mogu odoljeti njegovim ulicama u bilo kojem vremenu, pogotovo onom dalekom i mističnom – ova priča me zapravo oduševila kompleksnošću i slojevima koji se omataju oko onoga što je naizgled samo još jedne priča o životu na prljavim ulicama Londona 18 st. Ili onog u imućnim kućama.

Ova priča se bavi majčinstvom, no ovo je majčinstvo surovo i ogoljeno. Lišeno je svih onih romantičnih prikazivanja o ljubavi i povezanosti. Ovo je priča o gubitku i snazi koja stoji iza njega. Ovo je priča o žrtvi i o nadi. O ljubavi i strahu i onome što ostane kad sve nade potonu.

Jedna majka ostaje bez djeteta jer mu želi dati šansu da preživi, a druga ima dijete s kojim ne zna što bi. I dok jedna živi s osjećajem krivnje i strahovima protiv kojih se ne zna boriti, druga živi s nadom i strepnjom u srcu. Sve dok se u istom trenutku njihovi životi naglavce ne okrenu zbog tog istog djeteta.

Hoće li djetetu biti bolje s biološkom majkom koja ne može ponuditi gotovo ništa osim ljubavi, ili majkom koja, iako se trudi, može ponuditi gotovo sve – osim ljubavi? Što će za djevojčicu biti najbolje i hoće li svi upleteni u ovu zamršenu priču znati izabrati? Hoće li obje žene, tako različite, a nesvjesno tako čvrsto povezane jednim davnim ukradenim trenutkom strasti i jednom ishitrenom odlukom 9 mjeseci kasnije – hoće li naučiti oprostiti, hoće li moći odbaciti već unaprijed doneseni sud jedna o drugoj, hoće li prevazići razlike i iz situacije izvući najbolje što mogu?

No, osim majčinstvom, priča se bavi i temom koja je u tadašnjim nesigurnim vremenima bila gotovo tabu. Ekscentričnost i čudne navike mogle su si priuštiti imućnije obitelji, i to ako bi takve pojedince obitelj tolerirala, a za samu ženu je to bilo itekako teško. Ono što se u bogatijim slojevima nazivalo ekscentričnošću najčešće su bile razne psihičke bolesti i fobije s kojima se tadašnja medicina nije znala nositi.

The silence was deep and instant. She did not move, or breathe, her dark eyes fearful, her lips pursed in a question. I waited, and watched, resisting the urge to reach for her.

Kako je Alexandra opstala sa svojim strahovima i stanjem koje se danas liječi, ali tad je bio samo hir jedne gospođe kojeg se nitko nije trudio razumjeti? Jednostavno su je takvu prihvaćali jer si je to mogla priuštiti. Bilo joj je iznimno teško. Živjela je u tamnici vlastitog uma, prema pravilima koje je sama nametnula i uz neke čudne navike.

No ono što je u ovom romanu najviše privlačilo pažnju bio je odnos dviju žena prema djevojčici, odnos koji je u svakom pogledu suprotan. Jedna, koja ju je rodila i voljela, godinama živjela s čežnjom i strahom, mogla joj je materijalno priuštiti najbolje iz svojeg svijeta, no to nije bilo ni do koljena izobilju u kojem je djevojčica živjela kod one druge, koja ju je posvojila. No, Eliza je puna ljubavi i nježnosti, brige za djevojčicu. Alexandra nema majčinski instinkt. Nema taj prirodni poriv da djetetu pruži ono što mu treba, no to ne znači da ne brine ili da joj nije stalo. Ona je poput djeteta koje dobije poklon bez uputstva za upotrebu – nitko joj nije pokazao kako, a sama ne može.

Kako će se priča rasplesti i što se sve još krije u njoj? Kako će ove žene naći zajednički jezik, ako je to uopće moguće i s kakvim se još jadima moraju obje nositi?

Ova je priča prepuna pitanja i ozbiljnih problema. Siromaštvo, kocka, alkoholizam, psihičke bolesti… Sve to u priči o jednoj djevojčici koja je u središtu cijele zbrke i u odnosu dvije žene koje se nikad nisu trebale sresti…

Voljela bih vidjeti prijevod i kod nas.

Preporuka.

Kisi.

*************************************************************************************

Stacey Halls

The Foundling

THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

SVEKRVA – SALLY HEPWORTH

” Ja sam, s druge strane, uvijek željela da mojoj djeci bude teško. Prave, poštene teškoće. Dovoljno veliki izazovi učinit će ih sućutnima i mudrima.”

Mislila sam da imam u rukama krimić kad sam uzela u ruke Svekrvu. I priznajem da me privukla baš zato jer mi je mirisala na humor. Mislim, zove se Svekrva. Još je i snaha u igri, naravno.

Bila sam u RH na par dana u vrijeme kad je izašla, pa sam brzo odjurila u knjižaru (doba prije korone) – tad sam imala malu krizu s čitanjem, i trebala sam neki krimić za mozak na pašu.

Hm. Prvo nisam dobila nikakav krimić, iako se vodi istraga o smrti dotične Diane, žene koju su svi više manje obožavali. Osim njene snahe. Okolnosti smrti su u najmanju ruku čudne. I tu prestaje krimić, a počinje kompleksna priča o odnosima u obitelji, o karakterima i namjerama i o tajnama koje ne bi smjele biti tajne.

Da, policija istražuje okolnosti Dianine smrti. Nije jasno je li umrla od vlastite ruke ili nečije tuđe, ali svakako nije umrla prirodnom smrću. Njena snaha je izgleda jedina osoba s kojom Diana, velika humanitarka i inače prema mnogima divna žena – nije našla zajednički jezik. Ili možda nije jedina?

Svekrva vam nosi priču koju bi bilo dobro pročitati.

To me vrati u drugo vrijeme. Krevet s mjesečinom koja struji kroz prozor bez zavjesa. Prasak praćen osjećajem da duboko iznutra nesto puca. Moj dah je oblak u sobi.

Zato što, pisana iz perspektive dviju žena koje se ne razumiju, otvorit će vam vidike. Pokazati da smo često pogrešno shvaćeni. Da se razlike u karakterima često protumače krivo, pa ispadne da je npr to što se ne želite miješati u odluke svoje djece, ali ih prihvaćate – netrpeljivost, oholost ili nekoga ne podnosite, recimo svoju snahu.

Prvotna neslaganja ili bolje reći nerazumijevanje može postati kamen spoticanja ako ljudi ne počnu razgovarati. Vanjska rezerviranost jer ne želite gurati nos u u tuđe stvari može biti shvaćena kao ledena hladnoća i nepristupačnost, lekcije koje možda želite da ljudi shvate – kao oholost, škrtost i nerazumijevanje. A razgovarati se obično počne kad se već dogodi neko sranje.

I tako je Diana naizgled postala omražena osoba svojoj snahi. Sve dok se ne usudimo kopati malo dublje.

Draga, rekla je . Pomoć je najgora stvar koju mogu učiniti za tebe.

Te dvije žene koje su godinama na suprotnim stranama, samo zato što nikad nisu ozbiljno porazgovarale, možda će pronaći zajednički jezik, možda će jedna drugu moći spasiti… A možda je već postalo prekasno.

Čitajući priču o njihovom odnosu i uzimajući u obzir obje strane, shvatit ćete da je za odnos potrebno dvoje. Ali i da tumačenja reakcija drugih ljudi nemaju uvijek puno veze s realnošću. I da cijela obitelj mora raditi na odnosu ako želite da funkcionira bez zamjeranja. No ipak, ponekad je potrebno vrijeme da progledate, da shvatite što se zapravo htjelo postići nekom bivšom okrutnom odlukom…

I da je možda ta odluka bila sve samo ne okrutna. Netko će svoju djecu obasipati svime sto požele i na kraju dobiti razmažena derišta ovisna o tuđoj pomoći… Netko drugi će im uskratiti lagana rješenja i natjerati da odrastu. Trik je u tome da shvatite kad je dosta.

U ovom romanu saznat ćete koliko duboka može biti tuga, kako vas roditeljske odluke ponekad mogu učiniti boljom osobom, iako se cine bezosjećajnima. Ali vas mogu i gurnuti preko ruba. Ponekad možeš pronaći sebe jedino ako se prisiliš krenuti težim putem.

Diana je bila bogata. Sav svoj novac je ostavila dobrotvornoj organizaciji.

Zašto? Okrutnost ili je imala dublji razlog?

Nikad nije bilo neke topline među njom i snahom, ali jednako je tretirala i svoju djecu ako bi zaključila da im je potrebnija lekcija umjesto instant pomoći.

Sto se iz toga izrodilo? Kako je na kraju izgubila život? I što ako je možda, samo možda, Diana samo bila neshvaćena? Što ako nije znala dobro izraziti svoje namjere, a to je dovelo do bespovratne tragedije…. I što bi bilo da je ponekad, ipak, popustila i malo im svima olakšala? Što bi bilo da je znala ocijeniti kad treba stati?

Tko smo nakon što umremo? Pitam se. To je dobro pitanje za razmišljanje. Većina ljudi nema odmah odgovor. Mršte se, razmišljaju o tome na minutu. Možda čak i prespavaju. Tada odgovori počnu stizati.

Što ako? Mnogo je u životu tih “Što ako”. I na kraju nam se obično obiju o glavu. Ali i to je valjda, životna lekcija.

Pročitajte Svekrvu. Nije samo još jedan krimić, priča je to iz koje možemo ponešto i naučiti 🙂

Kisi

***********************************************************************************

Sally Hepworth

Svekrva

Fokus na hit

Preveo – Stjepan Balent