SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

THE SNOW CHILD – EOWYN IVEY

img_20190107_133954_807[1]

 

No warm blood in me doth glow, water in my veins doth flow<

Yet I’ll laugh and sing and play by frosty night and frosty day – 

Little daughter of the Snow

But whenever I do know that you love me little, then

I shall melt away again. Back into the sky I’ll go – 

Little daughter of the Snow

 

The little daughter of the Snow

 

Postoji priča, ruska bajka, o djetetu zvanom Sneguročka. U kojoj dvoje staraca žive u svojoj kućici na rubu šume. Sretno, osim jedne male – velike tuge. Ne mogu imati dijete. Zato, nakon dugogodišnje neispunjene želje, jedne hladne snježne večeri naprave dijete od snijega. Djevojčica oživi i biva im utjeha. Ali ona nije obična djevojčica. Dolazi s prvim snijegom i odlazi s prvim znacima proljeća. Ona je dijete zime i snijega i ne podnosi toplinu, ne može preživjeti na suncu.  Priča uvijek počinje isto, ali svaka njena verzija završava s tugom. Snježno dijete se igra previše blizu vatri i otopi. Ili prekasno krene, kad je proljeće već stiglo. Ili, u nekim verzijama, zaljubi se i odabere smrtni život.

U najtradicionalnijoj verziji , djevojčica se izgubi u šumi i sretne medvjeda. Medvjed ponudi pomoć, ali dijete se boji i odbije. Nakon toga sretne vuka. I vuk ponudi pomoć, ali i njega odbije. Kad napokon sretne crvenog lisca, prihvati pomoć i lisac je odvede do kućice gdje je zabrinuti čekaju starac i starica. U zamjenu za pomoć, lisac traži jednu od kokoši. Ali oni su bili siromašni i to im se činilo previše, pa su lisca pokušali prevariti tako što su u vreću stavili psa. Pas je izletio iz vreće, uhvatio lisca i ubio ga.

Snježna djevojčica se rastužila. Poručila je da odlazi jer više vole kokoš nego nju, napustila ih i vratila se svom Mraznom ocu…

dnow child

Postoji i knjiga. Plava knjiga s plavim koricama, predivnim ilustracijama i pisana na ruskom. Knjiga koja nosi priču koju je Mabel davno slušala u krilu svog oca. Priču koju Mabel ne zna pročitati, ali još pamti dijelove i razumije ilustracije. Priču koja je previše nevjerojatna da bi bila stvarna.

A ipak, evo je pred njenim očima.

Mabel i Jack su se kasno upoznali. Već su prešli tridesetu kad su se vjenčali i bližili se četrdesetoj kad su napokon osjetili radost stvaranja novog života. Kad su sebi dopustili tračak nade. Nade koja je prebrzo ugasnula. Nade koja nije ni stigla postati plamen. U tim ranim godinama 20-tog stoljeća, pitanja i zapitkivanja su bila previše za Mabel. Za nju, koja se tako kasno odlučila za udaju, dijete je bilo sama njena svrha, njena radost, razlog za život. Gledati druge žene kako ponosno nose trudnoću, gledati tuđe bebe kako se zadovoljno hihoću u naručju, slušati topot nožica koje nikad neće pripadati njoj… I vječna zapitkivanja….

Preselili su se na Aljasku. Kupili zemljište. Aljaska je bila dovoljno daleko od srušenih nada i krhotina ljubavi za to prerano otišlo djetešce, dovoljno daleko od boli koja ju je stalno pratila, dovoljno surova da smrzne sve ostatke jednog slomljenog života. Dovoljno hladna i puna obećanja, da možda ipak, postoji tračak nade za njih dvoje. Da možda imaju snage za neki novi početak.

Bit će farmeri. Priroda je ovdje surova i nemilosrdna i stvari nisu ni blizu kakvima su ih očekivali. Mali gradić nije ono na što su navikli. Te prve godine, malo toga im ide od ruke. Nemaju novaca. Nemaju hrane. Osuđeni jedno na drugo, jer miljama daleko nema nikog drugog, umjesto da pronađu utjehu i budu oslonac jedno drugom – obavija ih tišina i svakoga njegova tuga i strah.

Sve do jedne snježne večeri. Prvog snijega te prve godine u vlastitoj kolibi. Kad su ponovno bili zaigrana djeca. Kad su ponovno osjetili tračak sreće. Te su večeri napravili snjegovića. Djevojčicu. Jack joj je napravio lice. Mabel joj je stavila svoj crveni šal i rukavice…

Ujutro snježne djevojčice više nije bilo. Samo tragovi malih stopa koji su vodili od njega, ali ne i onih koji su vodili u suprotnom smjeru… Uskoro su primjetili malenu djevojčicu koja ih promatra iz stabala. Djevojčicu u plavom kaputiću, s crvenim šalom i rukavicama. S kosom boje snijega i injem na trepavicama. Plavim očima u kojima se ogledalo smrznuto jezero. I crvenim liscem za petama.

dnow child2

Faina.

Tako se zvala djevojčica koja je godinama dolazila s prvim snijegom i odlazila s prvim znacima proljeća. Djevojčica tajanstvena i nevjerojatna i koja im je vratila vjeru u život. Djevojčica koja dolazi i odlazi kad njoj odgovara. Koju nitko nikad nije vidio osim njih. Djevojčica koja nekako poznaje divljinu bolje od ikoga, kao da je od nje rođena. Djevojčica zbog koje su im ljeta duga i prazna, a zime kratke i pune iščekivanja… Djevojčica koja im nosi radost i strah.

Ali koju su oboje pokušali prihvatiti kao ono što jest, jer drugog načina nije ni bilo. Djevojčica o kojoj toliko malo znaju da čak i ono što doznaju ljubomorno čuvaju za sebe, misleći da ovaj drugi nebi shvatio. Djevojčica koja ih je toliko toga naučila.

Ali Mabel je gledala ilustracije u plavoj knjizi. I Mabel zna da nemaju puno vremena, čak ni uz sve mjere opreza, sve sulude pokušaje da se spriječi neminovno…

Mogu li Mabel i Jack zadržati taj neočekivani dar koji su dobili u trenutku kad nade više nije bilo? Što je Faina? Odakle je došla? Kamo stalno odlazi? I zašto to dijete u plavom kaputu nikad ne ostaje? Sve do jednog ljeta….

 

dnow child3

 

Ne mogu vam opisati niti zbrojiti sve emocije koje su me prožimale dok sam čitala The snow child. Ne mogu ih ni sažeti u nekakve suvisle riječi, jer u isto vrijeme mi se duša stezala od boli i širila od radosti. U isto vrijeme sam bila slobodna i sputana, u isto vrijeme živa i slomljena. Toliko je toga o čemu ova priča govori da je to nemoguće objasniti u ovako malo prostora, niti postoje riječi koje bi vjerno mogle dočarati sve što bih vam htjela reći.

O ljubavi prema djetetu. O hrabrosti da se počne ispočetka kad je sve protiv vas. O čarobnoj moći prijateljske ljubavi. O slobodi. O žrtvi. O sudbini. O preživljavanju. O važnosti komunikacije. O tome da, koliko god pokušavali nekoga zaštititi, na sve dostupne načine, ne možete ga zaštititi od njega samog. Čak ni ako možete vidjeti ishod. Vaše su odluke samo vaše. I moje samo moje. Da su otvorena vrata ponekad jedino što možete učiniti. Kalupi služe da bi se razbili. Ponekad ljubav nije dovoljna. A ponekad je i previše. Život ide dalje. I za svaki čudesan poklon života ne trebamo uvijek znati sve o njemu. Znati prihvatiti nečije “ne”. I shvatiti onda kad se ono pretvori u “da”. Čak i na vlastitu štetu. Čak i na štetu onog drugog. U nekim odlukama je sva svrha života.

Neoprostivo je ptici odrezati krila. I očekivati od snijega da preživi na suncu.

Ne znam vam bolje objasniti što se sve i u koliko slojeva krije u snijegu i ledu Aljaske u The Snow child. Toliko toga neizrecivog i divnog, a toliko toga strašnog i slomljenog…

Ali ako još uvijek birate knjigu koju bi čitali sad, kad je vani sivo i hladno i kad još uvijek čekamo nekakve prve naznake snijega, kad se budi nada u toplini doma i kad vam je dekica najbolji prijatelj – neka ovo bude ta knjiga. ( Uz Zimsku noć 🙂 ).

A onda želim pričati s vama. Želim znati što vas je sve dotaklo u kristalnoj ljepoti planina i šuma, jeste li zagrlili Mabel i Jacka i kamo ste sve dospjeli prateći Fainu u njenim snježnim lutanjima…

Želim znati koliko vas je dotakla surovost života i toplina ljubavi u maloj kolibi usred snijega. I koliko je u vama ostalo od sjete koja je stalni pratitelj jedne nevjerojatne priče…

Više od ovog vam ne mogu dati, iako bih htjela. Ali znam da ovu priču svatko mora proživjeti sam ❤

Pročitati.

Jednom bih rado čula i Faininu stranu priče 🙂

Kisi ❤

***************************************************************************

 

Eowen Ivey

The snow child

PRIJESTOLJE OD STAKLA – SARAH J. MAAS

IMG_20181031_103546_745[1]

Nakon godine robijanja u rudnicima soli Endovier, Celaena Sardothien navikla se na to da je okovana i da je posvuda prate naoružani čuvari. Tako se postupalo prema većini od oko tisuću robova u Endovieru, iako su Caelanu na putu do rudnika i iz njega pratila i šestorica dodatnih čuvara. To je bilo očekivano – ipak je ona najozloglašeniji ubojica u Adarlanu. Ali, bez obzira na to, nije očekivala muškarca u crnoj odori s kapuljačom koji je sada stajao ispred nje.

 

Dugo sam odgađala uzeti u ruke Prijestolje od stakla. Ponajviše zato jer serijal nije bio dovršen, a ja stvarno ne volim čekati. I onda je knjiga stigla doma, a Sarah je izdala posljednji dio. Sad stvarno nisam imala što izgubiti, jer  – pročitat ću do kraja na ovaj ili onaj način.

I znate što. Drago mi je da sam uspjela ignorirati serijal do ovog trenutka jer bi se pojela živa da sam ga započela ranije, a nemam sve nastavke do kraja.

Zato jeeeeer…. Pa, recimo da tu imamo sve što jedan zagriženi fantasy fan voli. A to bi zapravo bilo nekoliko bitnih stvari:

  1. junakinja miterioznog porijekla s nesvakidašnjim sposobnostima, ubojitim instinktima, zagonetnom prošlošću i nagovještajem da je daleko više od onog što misli da jest ( i mozgom!!!!)
  2.  Fae people
  3. magija, magija, magija
  4. zgodni dečki
  5. natjecanje u kojem je na kocki više od života
  6. nadnaravna prijetnja
  7. ljubomorna kokoš koja napravi glupost kad ne treba
  8. Fae people
  9. ljubavni jadi vs treniranje za borbu
  10. Fae people
  11. misterij
  12. Fae people 😀 ❤

 

Uglavnom, shvatili ste. Uzimajući u obzor činjenicu da je ovaj, prvi dio serijala napisala šesnaestogodišnjakinja, zažmirit ću na pomalo nespretno napisano štivo i poneke rupe i nelogičnosti jer stvarno ne smetaju.

Zapravo je prilično dobro napisano, lako i brzo se čita, drži napetost i doslovno sam progutala knjigu u dahu. I sad samo želim još.

A o čemu se radi?

prijestolje

O preživljavanju.  Volji za život. O tome da se nikad ne treba predati. O važnim ciljevima u životu. O ljubavi, o gubitku, traumi i iscjeljivanju. O prijateljstvu i povjerenju. O tome da nikad nismo potpuno sami i uvijek postoji netko tko će nam čuvati leđa. Čak i kad se čini da izlaza nema. Čak i kad je taj netko naizgled stranac.

Celaena Sardothien dovedena je na dvor čovjeka koji je kriv za sve ono što je ona postala, za sve što je izgubila, za sve što je propatila, svaki njezin ožiljak, svaku bol i svaki rez na duši. A ipak, on joj je jedina šansa da napokon bude slobodna. Ona je naozloglašeniji ubojica Adarlana, nisu je slomili ni u rudnicima soli u Endovieru, mjestu koje nitko ne napušta živ. Na kojem nitko ne preživi ni par mjeseci. Ona je preživjela godinu dana.  I onda je dovedena na dvor.

prijestolje2

A dovedena je, čini se, zbog puke zabave princa Doriana koji se potrudio izvući je iz rudnika radi natjecanja za kraljevog Borca.

Ili možda ipak ne… Možda se u tom mladiću krije nešto drugo, rastući bunt protiv zlodjela svog oca, krivnja zbog nemogućnosti zaustavljanja njegovih suludih osvajanja, zatiranja magije, ubijanja naroda koji su tu bili stoljećima prije ljudi… Ne, Dorian nije poput svog oca. Pristajući biti njegovim Borcem da bi pobjedom u natjecanju osvojila tek to da bude Borac čovjeka kojeg mrzi -Cealena nije ni svjesna da je sklopila pakt s vragom.

U staklenom dvorcu vreba drevno zlo, a Celaena postupno shvaća da je moćno i opako i gladno ljudskih života. I da joj se radi o glavi.

I da su upletene sile mnogo starije i mnogo moćnije negoli je itko svjestan. A magija je, kao takva, zabranjena i Celaena je u svemu naizgled sama…

Pa ipak, postoji tu jedan kapetan straže, jedan zaljubljeni princ,  jedna ratnička princeza i jedna drevna kraljica koji svaki na svoj način imaju bitnu ulogu u pozadini priče. Čini se i da igraju za istu ekipu… Ili ne?

Tko ili što je zapravo Celaena, je li svjesna što je sve na kocki i do kakvih spoznaja će je dovesti njena glad za slobodom? Krije li se u princezi odana prijateljica ili moćno čudovište? Na čijoj je strani prijestolonasljednik? Zašto prijestolje od stakla? Hoće li pobijediti ljubav ili razum? I da li odanost ima svoju cijenu?

Prijestolje3

Htjela sam pročitati poglavlje ili dva u autu na putu za Zagreb i natrag. Na kraju sam čitala cijelu večer i završila knjigu za nekoliko sati. Rekla bih da je samo to dovoljna preporuka, ali hajde da vas do kraja uvjerim  – Fae people 😀

Ok, šalim se, nije samo to. Roman je odličan. Doista sam uživala prateći Celaenu kako se pretvara iz hladnokrvnog ubojice, ogorčenog i slomljenog u skoro pa nježnu mladu ženu željnu topline. Gledala sam kako joj u blizini nekoliko posebnih ljudi nestaju oklopi, kako se otvara prijateljstvu i ljubavi i pokazuje svoju ranjivost. Kako iza oklopa okrutnog smrtonosnog kriminalca leži ranjena duša koja vapi za zaštitom i nježnošću. I upravo to me osvojilo i tjeralo da čitam dalje kao kakva tinejdžerica koja bulji u omiljenu seriju zbog zgodnih glumaca 🙂

Ja ovo moram preporučiti. Iako su to već svi recenzirali. Ali stvarno, pogotovo jer sam čula da postaje sve bolje. A ptičica mi je šapnula da osim 3 prevedena nastavka, Fokus na hit izdaje četvrti u siječnju 2019, a peti nešto kasnije i onda fali još samo malo 🙂

E, i da – #teamChaol ❤

Kisi 🙂

**********************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Prijestolje od stakla

Ostale recenzije: Ključ za knjigu    Knjiga i ja

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Prijestolje od stakla