Crveno i žuto lišće kroz sunčeve zrake lelujavo pada na mokri asfalt koji siječe šumu poput tamne, staklaste rijeke. Kad projuri bijeli policijski automobil, ono se nakratko zakovitla, pa ponovno padne i stopi se s ljepljivim hrpicama uz rub ceste.
Ne čitam krimiće često, većinom me iznerviraju jer im uvijek fali nečeg. Ali Čovjeka od kestena su baš svi hvalili. Naravno da sam ga morala pročitati.
I oduševila sam se. Kompleksnošću radnje, kompleksnošću likova… i činjenicom da je ovaj roman svojevrsna osuda društva koje je u najblažoj varijanti dvolično i licemjerno.
Glas je posvuda u tami. Nježno joj šapuće i ruga joj se – podigne je kad padne i vrti je na vjetru. Laura Kjaer više ne vidi. Ne može čuti šuškanje lišća u krošnjama niti osjetiti hladnu travu pod stopalima. Ostao je samo glas koji i dalje šapće između udaraca.
Rosa Hartung – švedska ministrica socijalne politike, vraća se na posao godinu dana nakon što joj je nestala kćer. Nema dokaza o tome što se zapravo dogodilo djevojčici, nema dokaza da je mrtva, nema ni da je živa. Njen slučaj je vladao medijima mjesecima, no potraga je bila uzaludna. Djevojčicu nisu pronašli. Imaju samo priznanje očito poremećenog čovjeka koji trenutno čami u zatvoru.
No povratak na posao za Rosu neće biti odvraćanje njenih misli od tuge i gubitka koji je muče, već upravo suprotno. Paralelno s njenim povratkom na posao, kreću ubojstva. Žrtve su žene osakaćene na sličan nacin, ostavljene na sličan nacin i uz svaku je pronađen čovječuljak od kestena ( sjećate se, i mi smo ih radili – od kestena i čačkalica).
Bilo je nečeg u toj kući sto se Thulin nije svidjelo. To je osjetila čim je, u rukavicama i s plavim plastičnim navlakama na cipelama, kročila u tamni hodnik u kojem je ispod vješalice za kapute bila uredno složena obuća članova obitelji.
Problem je taj što je na svakom kesten čovječuljku pronađen otisak prsta. A otisak pripada Rosinoj nestaloj kćeri.
Žrtve imaju i nešto zajedničko – sve imaju djecu. I sva djeca su bila zlostavljana.
Kako je to povezano i kakvu ulogu u svemu ima Rosa Hartung? Čime je zaslužila nestanak svoje kćeri? Ima li sve to veze jedno s drugim i koliko duboko seže patologija ovog slučaja? Je li malena možda još uvijek živa?
Ako krenete čitati, nećete moći stati. Moja jedina zamjerka je kraj, koji je pomalo klišeiziran, ali pretpostavljam da je moralo biti tako, inače bi knjiga imala 17 nastavaka.
Rosa Hartung ne kaže nista. Njezin muž stoji korak do nje i oboje djeluju kao da će se srušiti. Thulin posegne za fotografijom kao da im time spašava živote.
Zato što, ovdje stvarno imamo o čemu raspravljati, a posljedice ili uzroci ovakvih zločina su također tema za sebe. Tema koju bi netko jednom trebao otvoriti i o njoj početi pričati jer u cijelom pravosudnom sustavu se na kraju rješavaju posljedice, a ne uzroci. Uzroci obično šeću slobodno kao da ništa nisu krivi.
A činjenica je da zakazuje cijeli sustav i da stvarni krivci nose daleko veći teret od onoga tko je na kraju samo nusprodukt svega što od početka nije valjalo… Razmislite o tome kad procitate Čovjeka od kestena i zapitajte se – U cijelom nizu krvavih, okrutnih i nezamislivih događaja – tko je zapravo kriv?
Mobil mirno visi iznad kolijevke, ali prostorija je prazna, i Jansen nakratko pomisli da je pogriješio. Onda iza vrata ugleda zid i odmah zna da je riješio slučaj koji je ubio Martina Ricksa.
Volim kad roman, a pogotovo krimić, nosi sa sobom jos nešto osim zločina i kazne i malo jurnjave u sredini. Ovaj nosi mnogo toga. Nosi osudu cijelog sustava, nosi optužujući prst uperen u svakoga tko nije učinio ništa da do nekih ovdje opisanih grozota ne dođe. Nosi poruku da se moramo trgnuti.
I uz to, a mislim da je ta poruka najbitniji dio cijele priče, ostavlja pitanja. Na njih bi netko trebao i odgovoriti.
Sve mi se sviđa – kako je napisan, obrada likova, detektivi koji su sve samo ne crnobijeli i čiji odnos je također jedna priča za sebe, kako se dolazi do sljedećeg traga i na kraju – poruka koja dolazi s njim. Detektivi su mi najdraži dio 🙂
Priznajem da sam imala očekivanja jer je praktički vrištalo na internetima da je Čovjek od kestena upravo fantastičan. I znate što – i jest. Opravdao je sva moja očekivanja, pa čak i više od toga – sjela mi je i atmosfera i razrada odnosa i likovi i način pisanja. Sto posto sam sigurna da ću Sørena opet čitati.
Više mu ništa nije mogao reći jer je u tom trenutku izdahnuo. Visi nad prtljažnikom, gotovo stopljen sa stablom, obješene glave i ruku opuštenih uz tijelo poput neke od njegovih lutaka. Hess u panici gleda okolo i doziva Thullin dok mu u snijegu pod nogama pucketaju kesteni.
Od srca preporučujem jer stvarno, ali stvarno dugo nisam čitala ovako dobar krimić.
Kisi.
Life&Socks 