SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

KRALJICA SJENA – SARAH J. MAAS

Ona je vrtlog smrti, kraljica sjena, a ti su ljudi obični strvinari.

Sarah J. Maas – Kraljica sjena

Aelin Ashryver Galathynius, kraljica Terrasena, se vratila u Adarlan. Ima posla. Ostavila je Rowana u Wendlynu i došla napraviti reda i izravnati račune. .

Mora spasiti Aediona, poraziti kralja Adarlana, pokušati spasiti prijatelja, ako još postoji u tijelu koje je zaposjeo princ Valga.

A kucnuo je čas  i da Arobynn dobije što zaslužuje.

Aelin je odlučna i nema mnogo vremena, Aedion će biti smaknut za nekoliko dana.

Otežavajuća okolnost je ta što je ovdje bez magije, ali opet – bila je to i prije.

No, pronaći će pomoć gdje je najmanje očekivala, steći saveznicu gdje nikad nije tražila. Shvatit će da ponekad treba zagrepsti ispod površine.

U dugim danima, kad nisu imale što raditi, osim vesti, dadilja ju je naučila kako primjetiti sitne detalje – svaki bod – a da pritom ne izgubi iz vida širu sliku. Elida, jednog me dana više neće biti, a sve tvoje oružje u arsenalu mora biti spremno za napad.

Smislila je opasan plan, plan kojeg svako malo mora prilagođavati jer izvanrednih okolnosti ne manjka.  A u ovoj igri sudjelovat će svi. I mnogo toga izaći će na vidjelo.

Na drugoj strani, Velika Matrona klana Crnokljunašica ima svoje planove, a Manon se oni sve manje sviđaju. Vojvoda ima sve čudnije zahtjeve, Trinaest je uznemireno i savez s Valgama stoji na sve klimavijim nogama. Jezivo je i strašno ono što će se tražiti od Manon,  tim više što vještice nisu sklone davati svoje pripadnice kao pokusne kuniće.

No, i Manon se mijenja. Vremena se mijenjaju.Okolnosti se mijenjaju.

Manon će trebati neko vrijeme da prihvati samu sebe. Trebat će jedna robinja vještičje krvi, jedna zaposjednuta djevojka iz Adarlana koja će vratiti dug zbog toplog ogrtača, ispovijed vlastite Druge, posljedice onoga na što nikad nije trebala pristati i nepokolebljiva intuicija da napokon posluša samu sebe i učini što treba.

Žalimo vas, sve do jedne – zbog onoga što radite svojoj djeci. Oni se ne rađaju zli, ali vi ih prisiljavate da ubijaju, nanose zlo i mrze sve dok više ništa ne ostane u njima, kao ni u vama. Zato si noćas ovdje Manon.

Rat se bliži, opasnost je već i preblizu. Hoće li smrt kralja, ako plan uspije, okončati patnju i smrt? Hoće li se magija moći vratiti? Tko će sve, i kakvu ulogu odigrati u danima koji slijede? Tko će kome biti saveznik, tko će ispasti prijatelj i gdje se sve skrivaju iznenadni saveznici… Koje će sve tajne izaći na vidjelo, tko je zapravo što i kako to mijenja stvari?

Što je zapravo Manon? Na to pitanje ni ona sam ajoš ne zna odgovor, ali nešto je u pozadini njenog pravog porijekla što ima neke veze s njenim očima…

Tko je pravi neprijatelj iz sjene i protiv koga se od početka bore, a da nisu ni svjesni?

Moram priznati, da mi je, čak i uz daljnju iritantnost pojedinih likova ( prvenstveno Chaol, a ponekad sam htjela tući i Rowana i Aediona), Kraljica sjena najbolji nastavak do sada. Drži napetost, radnja se odvija na nekoliko frontova, neki likovi se nenadano pojavljuju tamo gdje trebaju, neki se otkrivaju kao saveznici  iako je izgledalo drugačije, neke osvete uspijevaju, neki tajni planovi se otkrivaju i provode u djelo.

Magije, čarobnjaka, demona, mjenjolika, Fae, vještica, zmajeva, svega ima. Ali sve ima smisla, povezano u zajedničku priču o jednom buđenju i ponovnom dizanju.

Aelin, prasnula je. Moje ime je Aelin.

Priča je suvisla, drži pažnju,  knjiga je pravi page turner. Aelin je zrelija, odlučnija, samosvjesna, svjesna svoje snage i opterećena odgovornošću koju nosi. Za razliku od Chaola koji većinu vremena ima 13 godina, osim kad se treba tući.

Neki novi likovi će steći vašu naklonost, neki stari izgubiti život. Ali tako mora biti.  U ovoj igri ulozi su veliki, a opasnost raste.

Svi su ozbiljniji, zreliji i postaju ekipa. Slutim i neke nove parove.

Sve u svemu, uživala sam. Bit će mi žao kad završi, ali trenutno jedva čekam sljedeći nastavak.

Iskrena preporuka, ako volite ovaj žanr, ali svakako krenite ispočetka.

SVEKRVA – SALLY HEPWORTH

” Ja sam, s druge strane, uvijek željela da mojoj djeci bude teško. Prave, poštene teškoće. Dovoljno veliki izazovi učinit će ih sućutnima i mudrima.”

Mislila sam da imam u rukama krimić kad sam uzela u ruke Svekrvu. I priznajem da me privukla baš zato jer mi je mirisala na humor. Mislim, zove se Svekrva. Još je i snaha u igri, naravno.

Bila sam u RH na par dana u vrijeme kad je izašla, pa sam brzo odjurila u knjižaru (doba prije korone) – tad sam imala malu krizu s čitanjem, i trebala sam neki krimić za mozak na pašu.

Hm. Prvo nisam dobila nikakav krimić, iako se vodi istraga o smrti dotične Diane, žene koju su svi više manje obožavali. Osim njene snahe. Okolnosti smrti su u najmanju ruku čudne. I tu prestaje krimić, a počinje kompleksna priča o odnosima u obitelji, o karakterima i namjerama i o tajnama koje ne bi smjele biti tajne.

Da, policija istražuje okolnosti Dianine smrti. Nije jasno je li umrla od vlastite ruke ili nečije tuđe, ali svakako nije umrla prirodnom smrću. Njena snaha je izgleda jedina osoba s kojom Diana, velika humanitarka i inače prema mnogima divna žena – nije našla zajednički jezik. Ili možda nije jedina?

Svekrva vam nosi priču koju bi bilo dobro pročitati.

To me vrati u drugo vrijeme. Krevet s mjesečinom koja struji kroz prozor bez zavjesa. Prasak praćen osjećajem da duboko iznutra nesto puca. Moj dah je oblak u sobi.

Zato što, pisana iz perspektive dviju žena koje se ne razumiju, otvorit će vam vidike. Pokazati da smo često pogrešno shvaćeni. Da se razlike u karakterima često protumače krivo, pa ispadne da je npr to što se ne želite miješati u odluke svoje djece, ali ih prihvaćate – netrpeljivost, oholost ili nekoga ne podnosite, recimo svoju snahu.

Prvotna neslaganja ili bolje reći nerazumijevanje može postati kamen spoticanja ako ljudi ne počnu razgovarati. Vanjska rezerviranost jer ne želite gurati nos u u tuđe stvari može biti shvaćena kao ledena hladnoća i nepristupačnost, lekcije koje možda želite da ljudi shvate – kao oholost, škrtost i nerazumijevanje. A razgovarati se obično počne kad se već dogodi neko sranje.

I tako je Diana naizgled postala omražena osoba svojoj snahi. Sve dok se ne usudimo kopati malo dublje.

Draga, rekla je . Pomoć je najgora stvar koju mogu učiniti za tebe.

Te dvije žene koje su godinama na suprotnim stranama, samo zato što nikad nisu ozbiljno porazgovarale, možda će pronaći zajednički jezik, možda će jedna drugu moći spasiti… A možda je već postalo prekasno.

Čitajući priču o njihovom odnosu i uzimajući u obzir obje strane, shvatit ćete da je za odnos potrebno dvoje. Ali i da tumačenja reakcija drugih ljudi nemaju uvijek puno veze s realnošću. I da cijela obitelj mora raditi na odnosu ako želite da funkcionira bez zamjeranja. No ipak, ponekad je potrebno vrijeme da progledate, da shvatite što se zapravo htjelo postići nekom bivšom okrutnom odlukom…

I da je možda ta odluka bila sve samo ne okrutna. Netko će svoju djecu obasipati svime sto požele i na kraju dobiti razmažena derišta ovisna o tuđoj pomoći… Netko drugi će im uskratiti lagana rješenja i natjerati da odrastu. Trik je u tome da shvatite kad je dosta.

U ovom romanu saznat ćete koliko duboka može biti tuga, kako vas roditeljske odluke ponekad mogu učiniti boljom osobom, iako se cine bezosjećajnima. Ali vas mogu i gurnuti preko ruba. Ponekad možeš pronaći sebe jedino ako se prisiliš krenuti težim putem.

Diana je bila bogata. Sav svoj novac je ostavila dobrotvornoj organizaciji.

Zašto? Okrutnost ili je imala dublji razlog?

Nikad nije bilo neke topline među njom i snahom, ali jednako je tretirala i svoju djecu ako bi zaključila da im je potrebnija lekcija umjesto instant pomoći.

Sto se iz toga izrodilo? Kako je na kraju izgubila život? I što ako je možda, samo možda, Diana samo bila neshvaćena? Što ako nije znala dobro izraziti svoje namjere, a to je dovelo do bespovratne tragedije…. I što bi bilo da je ponekad, ipak, popustila i malo im svima olakšala? Što bi bilo da je znala ocijeniti kad treba stati?

Tko smo nakon što umremo? Pitam se. To je dobro pitanje za razmišljanje. Većina ljudi nema odmah odgovor. Mršte se, razmišljaju o tome na minutu. Možda čak i prespavaju. Tada odgovori počnu stizati.

Što ako? Mnogo je u životu tih “Što ako”. I na kraju nam se obično obiju o glavu. Ali i to je valjda, životna lekcija.

Pročitajte Svekrvu. Nije samo još jedan krimić, priča je to iz koje možemo ponešto i naučiti 🙂

Kisi

***********************************************************************************

Sally Hepworth

Svekrva

Fokus na hit

Preveo – Stjepan Balent

MI PROTIV VAS – FREDRIK BACKMAN

Jeste li kad vidjeli kako grad pada? Naš je pao. Kasnije ćemo prepričavati da je nasilje stiglo u Medvedgrad ovog ljeta, ali to je laž, nasilje je već bilo tu. Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali nešto drugo.

Nije tajna da volim Backmanovo pisanje i svaka priča me dosad osvojila. Primjetila sam i da se ljubitelji njegovih romana nekako podijele u dva tabora – oni kojima su pod kožu ušli Bakica, Ove i Britt, a Medvegrad im se nikako ne sviđa – ili je situacija obrnuta. Ima i onih koji ga nikako ne vole, što je u redu.

Moja malenkost spada u četvrtu skupinu. Ja volim sve njegove romane, iako više naginjem Medvedgradu. Mi protiv vas nimalo ne zaostaje. Zapravo, suprotno.

Svatko je sto različitih stvari, ali obično u očima drugih imamo priliku biti samo jedna od njih.

Zašto? Kao što sam napisala u recenziji za Medvedgrad, ne postoji ta recenzija koja će vam objasniti u dvije rečenice o čemu se tu zapravo radi. I opet, ni ovaj put tu neće uspjeti ni moja.

Ipak, ponovno nema rečenice koju bi iz romana izbacila, ponovno bih kao citate izdvojila cijelu knjigu. I ponovno me potresla i pretresla i natjerala da se pojave suze. A to je malo kojoj priči uspjelo.

Dok su Ove, Baka i Britt zapravo priče koje na kraju imaju twist, koje te natjeraju da onaj čudan početak , o starom mrgudu, o vječitom zabadalu ili o ludoj bakici sagledaš u posve drugom svjetlu, ali nekako polako i nježno, suptilno, usput, kao da namjerno ne želi šokirati – Medvedgrad i Mi protiv vas su napisane potpuno drugačije.

Ne “volimo” mi hokej. Oni što u metropolama sjede u VIP ložama i jedu proklete kokice, ti “vole” hokej. A onda drugi dan vole nešto drugo. Ovo nije metropola.

To su priče koje ne štede nikoga. Priče koje se otkrivaju od početka u svoj svojoj sirovosti, okrutnosti i sadizmu. Ogoljavaju cijeli jedan sustav globalnog funkcioniranja na primjeru malog gradića i udaraju u sridu. Bez štitnika. Bez rukavica.

Natjerat će vas da sami sebi priznate da niste ništa bolji od likova u ovoj priči, jer napokon, sve ima svoju cijenu. Natjerat će vas da drugačijim očima pogledate svijet oko sebe, ali i da na kraju pogledate duboko u sebe.

Natjerat će vas, nakon što vam izbije dah iz pluća i nekoliko puta slomi srce, da se ponovno dignete. Jer je to sve u nama. Jer smo mi svi u njima.

Benji. Amat. Bobo. U svakoj velikoj priči uvijek je pregršt manjih.

Nije ovo priča o hokeju, iako oni koji su ikada pratili taj sport možda imaju malo bolje razumijevanje. Ali najmanje je ovo priča o hokeju.

Ovo je priča o nama. O društvu kakvo poznajemo. O mehanizmima na koji funkcionira. I o tome da će se uvijek, ali baš uvijek naći netko tko će pokušati ispraviti nepravde, netko kome je dovoljno stalo da napravi ispravan potez. Netko tko i sam liječi svoju dušu tako što će pokušati zaliječiti tuđu.

No, ni to ponekad ne garantira sretan ili pravedan kraj.

Rubrici za komentare dogodi se ono što se uvijek događa rubrikama za komentare: nanjuši krv i raspali se.

U Medvedgradu smo se nosili s političkim igrama, zločinima zbog kojih se odabrani imaju pravo izvući, hrabrošću onih koji to nisu namjeravali dopustiti. Neki su ljudi pokušavali balansirati između ispravnog i korisnog. Jedna je djevojka silovana. Zvijezda juniorske ekipe koji je to učinio, mislio je da je nedodirljiv.

Nije bio.

Mi protiv vas je priča o nošenju s posljedicama vlastitih odluka i priča o nošenju s posljedicama tuđih odluka. I o tome što se dogodi kad politika opet pokuša umiješati svoje prste. O tome kako se netko tko je drugačiji lako stigmatizira. O tome kako je kad se usprkos tome, ipak netko zauzme za njega. Jer neke lekcije su naučene.

Radi se o dva mala gradića, o zajedništvu i o razlikama, i tome da su ljudi uvijek ljudi, bez obzira kakve jakne nose. I o tome da su snovi ipak dostižni, uz neke male kompromise i velike napore da se izliječe neke stare rane.

Priča je to o malim ljudima s velikim snovima i onima s velikim srcem, o korupciji i ucjenama, o stvarnom životu u fiktivnoj priči. I o nadi, ljubavi i herojima koji nisu ni znali što mogu. O braći i sestrama, roditeljima i djeci, o brizi i zaštiti i jedinstvu kad je stvarno gadno. Ali i o onoj drugoj strani, kad netko drugi vuče konce, a ti ne možeš reagirati.

U Medvedgradu nema prave jeseni, samo kratki treptaj prije zime. Snijeg nema ni toliko manira da pusti lišću da se raspadne u miru. Tama dolazi brzo, no, ako ništa drugo, ovi su mjeseci puni svjetla: jedan se klub izborio za opstanak.

Mnogo se nijansi isprepleće u Mi protiv vas, i mnogo tema od kojih svaka zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo osobnosti će protutnjati kroz stranice, i nijedna neće biti crno bijela. Neke vam se definitivno neće sviđati, ali sve ćete ih moći razumjeti. Uvijek svaka priča ima dvije strane. I uvijek ćete prvo saznati samo jednu.

No, i ona druga je jednako važna, pa čak i ako zvuči pogrešno.

Možda će jednog dana pronaći riječi da opiše kakav je osjećaj kad si drukčiji. Da je to fizički osjećaj. Izopćenje je oblik umora koji ti se uvuče u kosti. To oni koji koji su poput svih ostalih , koji se priklanjaju normi, većina, nikad neće moći razumjeti.

Postoje knjige koje jednostavno otvaraju dušu i slamaju srca. I ako nikad ne bi mogli reći koliko su divne, jer iz njih progovara sve ono što je ljudsko, a to ljudsko nije uvijek ni nježno ni lijepo ni nevino. Ali je stvarno.

Takva je i Mi protiv vas. Neću prepričavati radnju jer tih suhoparnih par rečenica neće vam ni približno reći ono bitno. A bitno je ono što je u nama. I bitno je prepoznati kad treba učiniti ispravnu stvar.

Želim ti hrabrost
Želim da ti uzavre krv
Da ti srce prejako tuče
Osjećaje koje ne možeš podnijeti
Ljubav koja izmiče kontroli
Strastvene avanture
Nadam se da ćeš naći izlaz
Nadam se da si jedan od onih
Koji žive sretno do kraja života

Kisi ❤

****************************************************************************

Mi protiv vas

Fredrik Backman

Fokus na hit

Prevela: Antonija Magoš

SJEME TAME – IVA KOLEGA

 

IMG_20190701_122526_231

 

Tko živi u mraku, taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu.

Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad sam pročitala Sjeme tame, prije nego sam tipkala recenziju, objavila sam post u kojem sam je nazvala najodvratnijom knjigom koja me ove godine dopala ruku. Još uvijek to mislim.

Ova priča se možda i može svrstati pod nekakav žanr psiho trilera, ali je mnogo više od toga. Na poleđini ćete pročitati da se radi o disfunkcionalnoj peteročlanoj obitelji koja kao obitelj jedva opstaje. Najstarija kći je doslovno pobjegla od kuće u drugu državu. I to čim je završila srednju školu, s djetetom na putu i čovjekom koji joj se učinio kao slamka spasa. Druga, tinejđerica, je zbrisala u drugi grad, u stan u kojem je sama. Najmlađi Luka je još u roditeljskom domu, no to nevino dijete je vidjelo i previše toga što mu tereti mozak.

Iris je kućanica, Saša je glava obitelji i hranitelj. I stvari funkcioniraju upravo onako kako on to želi. Jer ipak je on taj koji je glavni.

Je li to zato što sam izgubljena u vlastitom životu, pa se to samo preslikalo na ovu situaciju? Je li to bio odraz straha da se u životu ne bih snašla sama, bez Saše, da bih se izgubila?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad bi ova obitelj bila samo disfunkcionalna, svi bi mi odahnuli. Međutim, iza privida donekle normalne obitelji, skriva se nešto drugo. To drugo je razlog tome što je jedna kćer u drugoj državi. Ta je barem pobjegla. Ona druga, iako sama u stanu i dalje se bori s istom jezivom pričom koja ju zbunjuje i prestravljuje u isto vrijeme.

A samo je pitanje vremena kad će se ista stvar početi događati i najmanjem među njima.

Najmanji problem tu su slučajevi silovanja po portalima i novinama. I to što Iris zbog suprugove naravi, navika, čestog pijančevanja i ljubavnica misli da bi on mogao biti počinitelj.

Njoj bi bilo mnogo pametnije da malo obrati pažnju na ono što joj se događa pred nosom, na ono što se događa i njoj samoj, samo je toliko ograničena da misli da je to u redu u zamjenu za život koji ima. Koji je u stvari – jadan. Kao i njena šira obitelj.

Knjiga je pisana tako da možete gledati kroz oči svakog sudionika ove priče, kroz 5 glasova, u 5 dana, pričaju priču koju možda ne želite čuti. Ali ipak je tu.

Konačno, pod dojmom vijesti s radija – informacije su iste kao one vezane uz prvo silovanje, osim što druga žrtva ima 32 godine – prisjećam se kako sam gotovo zaboravila da sam svoje silovanje povjerila svećeniku.

Iva Kolega – Sjeme tame

Poznajete li dobro svoju obitelj? Svog partnera, roditelje, djecu? Znate li koliko se faktora mora poklopiti da jedan monstruozan zločin ostane neprimijećen godinama? Što se možda događa iza zatvorenih vrata? 

Ovdje nije stvar u reagiranju susjeda ili prolaznika – vi kao autsajder nećete ništa primjetiti.

No, svako zlostavljanje kreće od sitnica. Na koje nitko ne reagira. Na koje vam kažu da se morate priviknuti. Pa kad te sitnice prerastu u veće sitnice, onda ste u fazi kad lažete samima sebi. I opravdavate. I nalazite izgovore. A što kad postanete slijepi kraj zdravih očiju i sami sebi lažete da ne vidite što se događa pod vašim krovom? Kad su svi članovi izmanipulirani do krajnjih granica i nitko s nikim ne razgovara o važnim stvarima? Kad djeca pristaju na sve i svašta jer su im rekli da je to normalno? Što kad veće sitnice prerastu u ono ozbiljno?

Što onda? Što kad više ne možete glumiti da niste znali? Što tad?  Kad ćete nešto poduzeti? I tko će biti hrabar i stati svemu napokon na kraj? I zašto?

Prije nego ode u policijskom autu, uputim mu posljednji pogled pun mržnje. Iz pogleda koji mi uzvraća mogu pročitati bijes, i to mi je drago. 

Iva Kolega – Sjeme tame

Scene su u najmanju ruku odvratne i jezive i izazivaju mučninu. Sama priča tjera na povraćanje u više no jednoj sceni. Bilo mi je zlo. Htjela sam ozlijediti nekoga. Htjela sam utješiti i spasiti žrtve i reći im da će biti sve u redu ako nešto poduzmu. Iako neće biti. Htjela sam odalamiti po glavi one koji žive u letargiji i nepoduzimanju ničega jer je tako lakše. Htjela sam da se trgnu. A onda sam htjela da ih se odbaci zbog toga jer su ili glupi ili jako glupi.

Svašta sam htjela. Htjela sam vrištati, lupati po zidu, skrenuti pogled. Nisam mogla.

Ali zato mi je ostala zauvijek urezana u pamćenje, iako je možda nikad više neću pročitati. Ne zato jer mislim da je loša, baš naprotiv.

Zato što mislim da više nisam u stanju prolaziti kroz taj užas, to iskorištavanje, to mračno pomanjkanje razuma, psihopatski mozak i tiraniju.

Ali mislim da da bi bilo dobro da ono koji mogu, ovo ipak pročitaju. Iako mislim da bi mogli ostati trajno obilježeni onim što ćete na stranicama ove knjige doživjeti.

No, imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Preporučujem, iako možda ne za nedjeljno popodne uz opuštajuću knjigu. Više za onda kad je možete podnijeti.

Kisi.

*************************************************************************************

Iva Kolega

Fokus na hit

 

Tajni život drveća – Peter Wohlleben

IMG_20190518_102740_421

Mekano i nježno lišće uglavnom je bespomoćno i pravo je čudo što bukve i hrastovi sve više odbacuju lišće što su bliže temperature ispod ništice. Zašto te vrste tijekom evolucije nisu također razvile deblji prekrivač i sredstvo za zaštitu od smrzavanja? 

Peter Wohlleben – Tajni život drveća

 

Jeste li znali da se drveće međusobno sporazumijeva? Da u njihovom svijetu postoji nešto kao naš internet, nevidljiva mreža inteligentno posloženih procesa u kojem drveće komunicira?

Jeste li znali da u svijetu stabala ništa nije slučajno? Ni to kad cvjetaju, ni to kad listaju, ni da li će imati mnogo ili malo plodova… Nije slučajno ni gdje rastu ni koliko rastu.

Znate li da drveće pomaže slabijim jedinkama, onim bolesnim i onima kojima nedostaje nečega? Znate li da cijela zajednica zajedno radi da bi ozdravila bolesno drvo?

Jeste li svjesni da nije slučajno gdje koje drvo raste i da drveće vodi brigu o vlastitim potomcima, neovisno o tome kolike su male šanse da mlado drvo preživi?

Drveću je potreban osjećaj za vrijeme, ali ne samo za lišće. Ta je sposobnost jednako važna i za njihov podmladak.

Peter Wohlleben – Tajni život drveća

Možda je to sve nevjerojatno, ali zato sam ovu knjigu čitala širom otvorenih očiju od čuđenja, od prekrasnih informacija o tome kako šuma funkcionira, kako stabla osjećaju, brinu se, vole…

Oni imaju toliko razrađen sustav da upozoravaju jedni druge kad im prijeti opasnost!

Svako živo biće u tom ekosustavu ima svoju ulogu i svoje zadatke. I kukci, i ptice i životinje, svako stablo samo po sebi. I otpalo lišće i cvjetovi.

Stabla prate promjene klime i godišnjih doba, imaju vlastite navike i rasporede. Ništa u šumama nije slučajno. I sve ima svoje mjesto.

Znamo da drveće ne može trčati, no činjenica je da se unatoč tome mora seliti. A kako mu to uspijeva, ako ne može trčati? 

Peter Wohlleben – Tajni život drveća 

U ovoj malo knjizi otkrit ćete čitav svijet fascinantnih i čudesnih informacija, stvari za koje nikad niste pomislili da se odvijaju na korak do vas. Cijele žive, dišuće, razmišljajuće svjetove, ekosustave i zajednice.

I zato sljedeći put kad prođete kroz šumu -(jer, ne brinite – zamijetili su vas), šaljite pozitivu i ljubav 🙂 Stabla znaju kad im prijeti opasnost. A njihovi sistemi obrane ne samo da su iznenađujući – upravo su fascinantni. Isto kao i preživljavanje nakon raznih prirodnih katastrofa.

Drveće osjeća, pamti i djeluje. Razmišlja. Voli. Njeguje. Brani se. Štiti slabije. Brine o otpadu. Planira.

Nevjerojatno 🙂

Pročitajte. Obavezno. A onda u šetnju 🙂

*********************************************************************************

Peter Wohlleben

Tajni život drveća

FOkus na hit

Prevela. Ana Kozlek Čosić