Tag: 2019

KRALJICA SJENA – SARAH J. MAAS

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Ona je vrtlog smrti, kraljica sjena, a ti su ljudi obični strvinari.

Sarah J. Maas – Kraljica sjena

Aelin Ashryver Galathynius, kraljica Terrasena, se vratila u Adarlan. Ima posla. Ostavila je Rowana u Wendlynu i došla napraviti reda i izravnati račune. .

Mora spasiti Aediona, poraziti kralja Adarlana, pokušati spasiti prijatelja, ako još postoji u tijelu koje je zaposjeo princ Valga.

A kucnuo je čas  i da Arobynn dobije što zaslužuje.

Aelin je odlučna i nema mnogo vremena, Aedion će biti smaknut za nekoliko dana.

Otežavajuća okolnost je ta što je ovdje bez magije, ali opet – bila je to i prije.

No, pronaći će pomoć gdje je najmanje očekivala, steći saveznicu gdje nikad nije tražila. Shvatit će da ponekad treba zagrepsti ispod površine.

U dugim danima, kad nisu imale što raditi, osim vesti, dadilja ju je naučila kako primjetiti sitne detalje – svaki bod – a da pritom ne izgubi iz vida širu sliku. Elida, jednog me dana više neće biti, a sve tvoje oružje u arsenalu mora biti spremno za napad.

Smislila je opasan plan, plan kojeg svako malo mora prilagođavati jer izvanrednih okolnosti ne manjka.  A u ovoj igri sudjelovat će svi. I mnogo toga izaći će na vidjelo.

Na drugoj strani, Velika Matrona klana Crnokljunašica ima svoje planove, a Manon se oni sve manje sviđaju. Vojvoda ima sve čudnije zahtjeve, Trinaest je uznemireno i savez s Valgama stoji na sve klimavijim nogama. Jezivo je i strašno ono što će se tražiti od Manon,  tim više što vještice nisu sklone davati svoje pripadnice kao pokusne kuniće.

No, i Manon se mijenja. Vremena se mijenjaju.Okolnosti se mijenjaju.

Manon će trebati neko vrijeme da prihvati samu sebe. Trebat će jedna robinja vještičje krvi, jedna zaposjednuta djevojka iz Adarlana koja će vratiti dug zbog toplog ogrtača, ispovijed vlastite Druge, posljedice onoga na što nikad nije trebala pristati i nepokolebljiva intuicija da napokon posluša samu sebe i učini što treba.

Žalimo vas, sve do jedne – zbog onoga što radite svojoj djeci. Oni se ne rađaju zli, ali vi ih prisiljavate da ubijaju, nanose zlo i mrze sve dok više ništa ne ostane u njima, kao ni u vama. Zato si noćas ovdje Manon.

Rat se bliži, opasnost je već i preblizu. Hoće li smrt kralja, ako plan uspije, okončati patnju i smrt? Hoće li se magija moći vratiti? Tko će sve, i kakvu ulogu odigrati u danima koji slijede? Tko će kome biti saveznik, tko će ispasti prijatelj i gdje se sve skrivaju iznenadni saveznici… Koje će sve tajne izaći na vidjelo, tko je zapravo što i kako to mijenja stvari?

Što je zapravo Manon? Na to pitanje ni ona sam ajoš ne zna odgovor, ali nešto je u pozadini njenog pravog porijekla što ima neke veze s njenim očima…

Tko je pravi neprijatelj iz sjene i protiv koga se od početka bore, a da nisu ni svjesni?

Moram priznati, da mi je, čak i uz daljnju iritantnost pojedinih likova ( prvenstveno Chaol, a ponekad sam htjela tući i Rowana i Aediona), Kraljica sjena najbolji nastavak do sada. Drži napetost, radnja se odvija na nekoliko frontova, neki likovi se nenadano pojavljuju tamo gdje trebaju, neki se otkrivaju kao saveznici  iako je izgledalo drugačije, neke osvete uspijevaju, neki tajni planovi se otkrivaju i provode u djelo.

Magije, čarobnjaka, demona, mjenjolika, Fae, vještica, zmajeva, svega ima. Ali sve ima smisla, povezano u zajedničku priču o jednom buđenju i ponovnom dizanju.

Aelin, prasnula je. Moje ime je Aelin.

Priča je suvisla, drži pažnju,  knjiga je pravi page turner. Aelin je zrelija, odlučnija, samosvjesna, svjesna svoje snage i opterećena odgovornošću koju nosi. Za razliku od Chaola koji većinu vremena ima 13 godina, osim kad se treba tući.

Neki novi likovi će steći vašu naklonost, neki stari izgubiti život. Ali tako mora biti.  U ovoj igri ulozi su veliki, a opasnost raste.

Svi su ozbiljniji, zreliji i postaju ekipa. Slutim i neke nove parove.

Sve u svemu, uživala sam. Bit će mi žao kad završi, ali trenutno jedva čekam sljedeći nastavak.

Iskrena preporuka, ako volite ovaj žanr, ali svakako krenite ispočetka.

BLACKBERRY & WILD ROSE – SONIA VELTON

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

There was a brightness to his eyes as he searched my face for a reaction. I thought it was a misplaced humour, but it wasn’t. It was the first spark of a fire within him that would later consume us.

London 1768. Mlada Sara Kemp stiže u London s funtom majčinog ušteđenog novca, jednom torbom i pismom za buduće poslodavce kod kojih je imala mjesto među služavkama. Neiskusna, naivna i nepripremljena na opasnosti londonskih ulica, čim se iskrca postaje plijen gospođe Swann, lukave predatorice kojoj je potrebna radna snaga u krčmi Wig and Feathers. Gospođa Swann je zapravo zločesta stara madam koja se dočepala svježeg mesa za prostituciju. Sara nije ni znala što ju je snašlo, a već se mirila sa sudbinom u prljavoj sobici prljave krčme pod pijanim dahtanjem klijentele u Wigs and Feathers. Sve što joj je ta zla žena priredila mi je dizalo želudac.

Gospođa Esther Thorel ugledna je supruga Spitalfieldskog tkalca svile – jednog od najboljih majstora svog zanata – hugenota g. Thorela. Esther održava kuću, brine o slugama i osoblju i kućanstvu, a ostatak vremena se bavi dobrotvornim radom, vezenjem ili šivanjem. Esther je u braku nekoliko godina, ali još nema djece. Njen suprug razmišlja samo o svili. A kad Esther pokaže interes za dizajniranjem svile, kod vlastitog supruga nailazi na porugu i prezir.

Sara Kemp nikad nije željela biti kurva. Imala je sasvim drugačije snove. Željela je kuhati, kao i njen otac. Esther Thorel je mislila da se udala za partnera, nekoga kod koga će imati podršku, uz koga je vežu slični interesi. Umjesto toga dobila je muža koji je uopće ne cijeni. Sara je željela kuhati. Esther je željela dizajnirati uzorke za svilu.

Sara je nesretna. Esther je nesretna.

The watercolor painting and the point-paper design were simply two parts of the same process, one artistic, the other technical. If artistry was talent and could not be learned, then technical drawing was craftand certainly could be.

U trenutku kad se dvije žene uspiju sresti, obje su spremne za promjenu. Esther će izvući Saru iz bordela i zaposliti je kao svoju osobnu služavku. Tržište svilom je u problemima i cijene padaju. Dvije žene započinju odnos koji nadilazi službeni odnos između gospodarice i sluge. One nisu prijateljice jer jedna drugoj zamjeraju sve i svašta, njihov odnos je mučan i napet i kompliciran, pa ipak – jedna bez druge neće moći.

Vezat će ih iskustva, nevolje i osjećaji, vezat će ih nepravda i poniženje i hrabrost i vjera u neke ideale.

Događaje koje će pokrenuti njihova djela i želje dovest će ih do nekih novih spoznaja, do točke gdje će kod jedne biti strgnuta ružičasta koprena s očiju, a kod druge će borba za preživljavanje dobiti sasvim drugi smisao. Svila će ih spojiti i razdvojiti, a da nisu ni svjesne da jedna bez druge možda ne bi preživjele.

A onda, svaka od njih će nešto žrtvovati, nečeg se odreći i nešto pospremiti ispod tepiha, dok će s druge strane smoći snage i čvrsto stati iza svojih želja, ambicija i uvjerenja.

Hot summer, cold winter, he said simply. And he was right – a winter was coming that would freeze the very breath in our lungs, I wish I could remember his name, but perhaps I never asked it. You won’t find him there now. He did not survive the winter that was to come.

19 st. nije bilo blagonaklono prema ženama. Osim što nisu imale što tražiti u poslovnom svijetu, postojalo je i vrlo malo toga što im se, osim “vođenja kućanstva” moglo povjeriti za razonodu ili hobi. Nije bilo skladu s društvenim normama. Ona se mogla baviti slikanjem, ali nije mogla dizajnirati svilu. Ne dao bog da sjedne za tkalački stan. Služavke, s druge strane nisu bile čak ni gospodarice vlastitog tijela. Ako se nisu udale, nisu mogle zadržati ni vlastite bebe.

Čitajući Blackberry & WIld Rose, prolazeći kroz njihove živote i ono s čim su se nosile… Nije to bila samo muška dominacija. Bilo je to i kompletno ispiranje mozga, gdje je čak i ona s revolucionarnim stavovima – dizajnirati svilu! – imala prizemne stavove kad je u pitanju život njene služavke. Bilo je to vrijeme kad su drugi posjedovali tvoj život,tvoje tijelo i tvoje odluke. Kad, ako si i protiv svoje volje bila uvučena u nešto nisko, obilježena si za čitav život. Kad tvoji snovi nisu bili važni. Kad su te mogli gaziti i imati pravo na to. Kad si im to pravo i sama dala.

Kompliciran je to svijet muških pravila i ženskog licemjerja koje je često bilo više rezultat zbunjenosti vlastitim osjećajem nepravde nego stvarnim stavovima.

Nije ovo knjiga koja se čita u dahu niti se stranice brzo okreću. Ovo je pomalo mračna, iscrpljujuća borba za prevlast nad pravom odlučivanja o vlastitom životu, o vlastitom tijelu i vlastitoj sudbini. O pravu na pogreške, naivnost i zaštitu. O pravu na pobunu protiv ucjena, spletki i iskorištavanja. Pravu na ljubav i pravu na izbor. Kronika jednog razdoblja kad je bilo normalno da ti nečiji život bude samo objekt kockanja.

Blacbkberry & Wild Rose je priča zasnovana na nekim povijesnim činjenicama – u to vrijeme u Spitafieldu su stvarno postojali francuski hugenoti koji su iz Francuske pobjegli od progona i nastanili se u Londonu. Tamo su se bavili tkanjem svile i razvili čitavu jednu granu poslovanja. Jedna žena je stvarno uspjela – bila je to Anna Maria Garthwaite koja je dizajnirala svilu polovicom 19 st. Neki od njenih dizajna još se uvijek čuvaju u Victoria&Albert muzeju u Londonu.

Kad budete raspoloženi za malo povijesti, dvije priče dviju različitih žena, ali ipak usko povezanih – uzmite Blackberry and Wild Rose.

Mozaik knjiga vam je donosi u 2020 🙂

Kisi ❤

A WINTER’S PROMISE – The mirror visitor -book 1 – CHRISTELLE DABOS

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

To read an object requires forgetting oneself a little, to leave room for the past of someone else. Travelling through mirrors, that requires facing up to oneself. One has to have guts, y’know to look oneself straight in the peepers, see oneself as really is, plunge into one’s own reflection.

Zemlja kakvu znamo više ne postoji. Uništena je u nekakvom bijesu nekakvog bića i od nje je ostala samo užarena kugla oko koje se formiraju lebdeći svjetovi – arke. Svaka arka je specifična – svaka ima svog drevnog zaštitnika – pretka s određenim moćima, od kojeg potječu svi ostali stanovnici određene arke i svi imaju određene sposobnosti. Nitko zapravo ne zna što su ti zaštitnici, osim da su živi od početka ovog svijeta – no oni kroje pravila i život svake arke, njih se pita kad se odlučuje o jako važnim pitanjima. A kod svakoga od njih postoji i ta neka knjiga… Koja se ne može pročitati.

Osim… Ako možda u nekom slučaju nisi Čitač. Onaj koji dodirom može pročitati povijest predmeta do trenutka njihovog stvaranja, preko svakog vlasnika… Netko tko ima moć u rukama. Netko kao Ophelia koja živi na arci Anima.

Ophelia koja je odbila već nekoliko prosaca i time duboko uvrijedila većinu svoje obitelji. Ophelia, koja je kuratorica muzeja s prastarim artefaktima, (koji su btw iz našeg doba) i kojoj je taj posao sve.

No, Ophelia može još nešto – može putovati kroz zrcala.

You have the strongest character in the family, my child. Forget what I said to you last time. Here, before you, I predict that your husband’s will is going to shatter against yours.

I kad tog jednog jutra upadne u staru zgradu Arhiva posjetiti svog kuma i obavjestiti ga da se udaje, on je isprva oduševljen i preplavljen olakšanjem, no ubrzo shvati da tu nešto nije kako treba…

Ophelijin brak je politički, diplomatski. Dogovoren između zaštitnika dvije Arke. Što je samo po sebi čudno, ali još gore je to što je dotični s druge Arke, sjeverne, hladne Arke zvane Pol, s kojom nitko zapravo ne želi imati posla. I gdje isto imaju određene sposobnosti.

Ophelia nije oduševljena, ali obavit će svoju dužnost. No, nikako nije spremna na sve ono što će se dogoditi jednom kad sa svojim zaručnikom stigne na Pol… Jer od tog trenutka, više ništa nije kako treba. Ophelia otkriva da nije došla biti suprugom, nego se tu krije nešto mnogo opasnije, mnogo mračnije i da bi je to nešto moglo koštati života…

Na Polu postoje klanovi. Što znači da je onaj klan koji je trenutno na vlasti i u stalnoj opasnoti. Ophelia je tek pijun u ovoj uvrnutoj borbi za preživljavanje, u priči u kojoj mora tajiti da je zaručena, nitko ne smije znati gdje boravi, a ubrzo shvaća i da je pravi razlog zbog kojeg su je uopće i doveli tu – ta njezina sposobnost čitanja… Jer možda bi mogla pročitati određenu knjigu?

Tko je zagonetni g. Thorne – Ophelijin misteriozni zaručnik koji se ponaša potpuno suprotno od uloge koja se od njega očekuje? Prijatelj ili neprijatelj? Zaštitnik ili okrutni manipulator koji ima samo jedan cilj? U što se to uplela? Tko je tetka Berenilde i je li stvarno sigurna pod njezinom zaštitom? Tko su ti ljudi koji su je otrgnuli od njezinog doma, njezinog nasljeđa, svega što je bila? Zašto?

From having seen so many illusions, it had lost his own, and that was just fine. When Illusions dissapear, only the truth remains.

Opasnost i napetost su stalni pratitelji ove priče, koja je, priznajem, na početku izgledala kao lagano štivo o djevojci koja se odbija udati. No, do kraja knjige već sam mahnito okretala stranice da vidim hoće li Ophelia izvući živu glavu, što će se sljedeće dogoditi, kako će prebroditi još jednu prepreku i naposljetku – kome u ovoj priči se stvarno može vjerovati?

Moram priznati da me Christelle Dabos ugodno i neočekivano iznenadila pričom koja je na kraju ispala sasvim neočekivano – napeta i bajkovita. Iako me u nekim elementima podsjetila na neke druge priče koje sam čitala, ipak je jedinstvena i neponovljiva. Arke, ljudi s nevjerojatnim sposobnostima, neki vrlo opasni, neki prilično lukavi, zagonetne knjige, prastari zaštitnici, nadnaravni darovi, magija na svakom koraku, iluzije, intrige i političke igre povezane s magičnim sposobnostima – sve to spojilo se u jedinsvenu cjelinu i na kraju sam pročitala jedan jako dobar fantasy politički triler.

Barem zasad. Izvornik je napisan na francuskom, a na engleski su prevedene tek dvije knjige, pa se drugoj neizmjerno veselim.

This is what I am before being a pair of hands, Ophelia concluded, pulling her fingers out of the mirror. I’m the Mirror Visitor.

Ovo je priča prepuna napetosti, ali priča o povjerenju, o vjeri u vlastite sposobnosti, o nagonu za preživljavanje i snalažljivosti. Tko je kome što i zašto, gdje se zapravo krije opasnost i na koga se stvarno može osloniti – zagonetke su koje ćete pokušavati odgonetnuti cijelu knjigu – dok zajedno s Ophelijom pokušavate isplivati iz zbrke u koju ju je, ne znajući, ubacila njena obitelj. Ophelia je naivna i mlada, ali snalažljiva i pametna i vrlo brzo shvaća da mora igrati igru koju su joj nametnuli – i da mora biti za nijansu bolja. Ako želi ostati živa.

Ako namjeravate početi čitati Fantasy – ova knjiga je sasvim dobar početak. Predviđaju joj uspjeh Harryja Pottera, ali iako mislim da nitko neće uspjeti nadmašiti uspjeh HP, isto tako mislim da ovaj serijal nikako nije zaslužio proći ispod radara. Sudeći prema prvoj knjizi, to će biti jedno ludo putovanje, od početka do kraja.

Želim da što prije doživi hrvatsko izdanje jer je stvarno knjiga za preporuku. Nadam se da ću uskoro imati u rukama i drugi dio, a onda vam se opet javim s dojmovima.

Dotad – ako ikako možete nabaviti i ako čitate na engleskom ( ili francuskom) – go for it!

Kisi.

ISPOVIJEST – JESSIE BURTON

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Poznavala sam sreću – ali shvatila sam da sreću drugih ljudi osjećam snažnije nego vlastitu. Ne bih vam mogla objasniti što me činilo sretnom, ali bila sam umorna od stalnih pokušaja da budem što bolja verzija sebe.

Jessie Burton ima tu neku sposobnost ( ili sklonost) stvaranja ženskih likova koji, uz sav mogući trud i dobru volju – ne uspijevaju imati “normalan” život, iako tome u neku ruku uvijek teže. No, u drugu – što je normalno? I zašto im se ne dozvoljava da budu ono što jesu?

Ispovijest nije iznimka. Osim što ima glavnu junakinju (ili junakinje) koje, da bi došle do onog što zapravo žele prvo trebaju shvatiti što je to, Ispovijest je jedan od onih romana u kojem stalno čekate da se nešto dogodi. No, ono što se događa je zapravo život sam.

Ja živim u nekoliko različitih vremenskih prostora. Živim u izmišljenoj sadašnjosti, a uz to stalno izmišljam budućnost – i redefiniram prošlost.

Ispovijest će vam pokloniti tri žene i njihove priče koje se provlače jedna kroz drugu toliko da jedna bez ostale dvije nije ni moguća. Nijedna nije u granicama prihvatljivosti pravila društva, i zato će sve tri provesti život u neprekidnom traženju nečeg… Ili bježanju od toga.

1980. godine Elise Morceau sreće Constance Holden. Constance je relativno uspješna i poznata spisateljica čiji život se prilično razlikuje od Eliseinog. No, Elise će biti potpuno očarana i obuzeta Connie. Connie je ona koja drži sve konce, ona koja uzima ono što želi i daje onoliko koliko želi, dok je Elise, neiskusna i mlada, a pritom i željna pažnje, potpuno ovisna o njoj.

Kad se zbog snimanja filma prema svojoj knjizi Connie na neko vrijeme odluči preseliti u LA, Elise će poći s njom. Zapravo i nema mnogo izbora. No, nije ni svjesna da će joj to promijeniti život u potpuno neočekivanom smjeru.

U svakom slučaju, moramo se odreći svog prava na nevinost. Kada ostaviš za sobom nekoga koga si nekad voljela, korak si bliže osobi koja doista jesi.

Trideset godina kasnije, Rose Simmons sa svojih 34 godine još uvijek nije sigurna tko je… A ni što želi. Ostala je bez majke dok je još bila beba, a otac joj do danas nije dao nikakve informacije o tome kako, ni zašto, ni tko je zapravo njena majka bila.

Sve dok joj jednog dana ne odluči dati knjige koje je Connie davno napisala i informaciju da je ona vjerojatno zadnja koja je vidjela Elise.

Rose kreće u potragu za odgovorima, nesvjesna puta kojim je krenula, ni onoga što će joj donijeti. Jer – tražeći odgovore o svojoj majci, upoznavajući Constance Holden onakvu kakva je – usput će pronaći i nešto mnogo važnije – sebe.

Ispovijest je jedna od onih knjiga koje vam često idu na živce. Gdje bi njihove likove najradije postrojili i doveli u red. Jer se svi odbijaju ponašati onako kako bi im svima bilo lakše i pri tom nimalo ne olakšavaju čitatelju da ih zavoli – sve dok sami ne shvatite da su vam se zavukli pod kožu, a da to niste ni primjetili.

Katkada sam samo htjela gurnuti glavu u pijesak.U svakom slučaju, činilo se tako brutalnim. Odgojiš dijete, pomislila sam, a onda ga naučiš kako da te ostavi. A zatim sam pomislila – Ali moja me majka u tome pretekla i prva otišla.

Ovo je priča o identitetu, njegovom traženju, ali i prihvaćanju. Shvaćanju da osim, vlastitog, morate prihvatiti i tuđi – vlastita sloboda ograničena je onom nekog drugog. Priča je to o pravu na to da budeš svoj.

Mnogo je tajni i neizrečenih želja u ovom romanu. Mnogo bježanja, mnogo pokušavanja. Zapravo je ludo koliko se trudimo samo da bi se sakrili od samih sebe, a onda živjeli u poricanju.

I zato, kad Rose napokon dobije zrnce nade i odluči potražiti ženu koja je njenoj majci davno nešto značila – neće biti spremna na sve što bi mogla zateći. Unatoč tome, i dalje osjeća da mora doznati priču o sebi, tj početak te priče.

Kad se klupko krene odmotavati i maske padati, Rose, ali i Connie – nešto će dobiti, ali i izgubiti.

Ovo je knjiga o traženju, o smislu, o sebi samima. O tome koliko i što smo spremni žrtvovati za otkrivanje vlastite priče. I o tome što sve možemo dobiti ako se odvažimo. O tome da nije uvijek ispravno slijediti nepisana pravila društva, ako to nije ono što nam duša traži. Slijedite sebe. Vi najbolje znate. Ili ne znate, ali u tom slučaju se usudite krenuti u potragu.

Iako sam većinom uživala u Ispovijesti, priznajem da ne znam bi li vam je preporučila. Imam osjećaj da Jessie Burton nije za svakoga. Taj njen specifični stil i tvrdoglavi likovi vjerojatno često ljudima dignu tlak. No, ja sam iz svake njene knjige ponešto naučila, pa tako i iz ove i nikako mi nije za ostaviti po strani. Pročitajte je svakako, čak i ako vam ne sjedne na prvu. Ima u njoj mnogo toga za diskusiju.

Kisi,

*************************************************************************************

Jessie Burton

Ispovijest

Prevela_ Davorka Herceg-Lockhart

Profil Knjiga

OVO ĆE BOLJETI – ADAM KAY

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Petak, 29. srpnja 2005.Cijelu noćnu smjenu provodim uz osjećaj kao da voda prodire kroz oplatu moga čamca, a jedino čime mogu izbacivati vodu iz čamca je kontaktna leća malog letećeg medvjedića.

Adam Kay je bivši liječnik stažist sa 6 godina staža u nekoliko britanskih bolnica na odjelima porodništva i ginekologije. Za to vrijeme nastajala je i ova knjiga, svojevrsni dnevnik života mlađeg liječnika, života bez praznika, nedjelja, obiteljskih događaja, života u koji je jako teško ukomponirati privatni život, vezu ili bilo kakav događaj izvan bolnice.To je svijet noćnih smjena, suludog radnog vremena, neadekvatne plaće i konstantnog umora. Istovremeno je i priča o tome zbog čega je vrijedilo.

Ponedjeljak, 12. veljače 2007.
Pišem recept za tabletu za jutro poslije na prijemnom odjelu. Pacijentica kaže: “Spavala sam s tri tipa sinoć. Hoće li jedna tableta biti dovoljna?”

Knjiga je urnebesna. Pisana je očito bez cenzure, a kad se izuzmu svi problemi koji prate život liječnika, zdravstvenog sustava i bolnica, koji se ponekad čitaju između redaka, a ponekad izravno – većina dogodovština tjera suze na oči. Od smijeha. No, koliko god smiješna bila, u jednakoj mjeri će vam slomiti srce.Adam je radio na odjelu porodništva i ginekologije i nagledao se stvarno svačega, ali neke stvari nisu bile ni smiješne ni zabavne ni situacije za kolutanje očima. Bile su – teške. Zapravo je fascinantno koliko toga ti ljudi u svom životu moraju probaviti i na koliko toga moraju namjerno postati imuni.U protivnom bi svi bili na psihijatriji, a mi želimo da nam je liječnik pri zdravoj pameti.Situacije s kojima se suočavaju su toliko teške, toliko tužne i toliko bespovratne. Konačne. Kad ne možeš ništa, osim nositi se s neuspjehom za koji nije kriv nitko, ali se tebi sva težina svijeta svali na dušu. Onakvom mrtvom umornom, nakon odrađenih 100 sati taj tjedan, možda par sati spavanja i milijun spašenih života, onaj jedan izgubljeni ti bude sve na što misliš.I onda moraš prijeći preko svega i biti normalan za druge. Bez odmora, bez prava na oporavak, bez bolovanja, bez pomoći.Suočavali su se s nerazumijevanjem vlade, propitivanjem njihove motiviranosti, optužbama zbog pohlepe, a da dotični nikad nisu bili u njihovim cipelama. Dok istovremeno svaki liječnik koji je manje od savjetnika ostavlja život u bolničkim hodnicima.

Ponedjeljak, 9. listopada 2006.
Danas sam prešao crtu koja me dijeli od svakodnevnih idiotarija mojih pacijenata – pregledao sam čitavu prostoriju tražeći skrivene kamere. Nakon poduže rasprave s pacijentičinim suprugom o tome kako mu ne odgovara apsolutno nijedan kondom, ustanovio sam kako kondome navlači preko svojih jaja.

Adamu je u jednom trenutku bilo previše. Od tada gradi vrlo uspješnu karijeru komičara i scenarista, ali i sam priznaje da je biti liječnik najbolji posao na svijetu. Smijala sam se ko luda, ali i plakala sam. Nije ovo knjiga kojoj je svrha zabaviti narod.Ovo je knjiga koja nas pokušava naučiti ljudskosti, koja nam pokušava reći da ne uzimamo sve i svakoga zdravo za gotovo. Nismo ni svjesni koliko toga su se ti ljudi odrekli da bi ispunili svoju misiju – da budu tamo kad ih trebate.Pročitajte. Smijat ćete se. Plakati. Razumjeti. Šokirati. Osjećati se poniženo s vremena na vrijeme. Naučit ćete neke dijagnoze i neke medicinske izraze, terminologiju i postupke. Neće vam biti žao.

To je sustav koji vam jedva dopušta da odete na bolovanje kada ste bolesni, a kamoli da vas pusti da se oporavite on nečeg toliko neopipljivog kao što je stravično loš dan. I, uistinu liječnici ne mogu priznati koliko su ti trenuci doista razarajući. Želite li preživjeti radeći u ovoj struci, morate sami sebe uvjeriti da su ti užasi tek sastavni dio vašeg posla. Ne možete obraćati pozornost na čovjeka izvan zastora – vaše vlastito duševno zdravlje ovisi o tome.

Preporuka <3Kisi<3*************************************************************************************Adam KayOvo će boljetiPreveo:Nenad PatrunPlanetopija

TEŽAK SLUČAJ U BLAGDANGRADU – CODY McCLAIN BROWN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Max nikada do tada nije vidio Kupida izbliza. Nekolicina jest. I njega su smatrali pustinjakom koji sjedi visoko iznad svega, unutar kamenih međa Akropole, i odbija sudjelovati u sjaju blagdangradskog suvremenog društvenog života.

Tko nije pročitao Propuh, papuče i punica, trk na policu/u knjižaru/knjižnicu i čujemo se kad to obavite.

Od istog autora izašla je i ova mala knjiga i moram priznati da je ispala jedno od najzabavnijih štiva ove godine. Mislim, stvarno je mala. Ima manje od 200 stranica i mali format. Gotovi ste za jedno popodne.

Ali je urnebesna! I zapravo – to je fakat krimić. Imala sam osjećaj da čitam priču iz onih starih krimića s Humphreyem Bogartom. Naracija i priča su me definitivno podsjećali na taj stil, a na trenutke sam mislila da sam zalutala u Sin City, što je još jedan plus (volim taj film.)

Znate one stare crno-bijele filmove u koje se bilo lako uživit jer nije bilo specijalnih efekata, ali je bilo lijepih žena, markatnih muškaraca i dobre glume? E, to. Upravo to.

Osim što ovdje imamo cijelu galeriju živopisnih likova koji su ispali iz – ni više ni manje nego svih mogućih blagdana kojih se možete sjetiti.

Bila je nedjelja popodne, oko 5 sati, kad je Max Martin dobio poziv u vezi umorstava u Kutiji jaja. Bila je to jedna od najgorih pucnjavau Blagdangradu i preludij događaju koji će kasnije biti nazvan Pokolj Dana zahvalnosti.

A koga ćemo sresti? Pa, za početak, Blagdangrad je jedan ozbiljan grad s ozbiljnim stanovništvom i ozbiljnim problemima. Ima jedan ozbiljan policijski odjel za umorstva i Maxa Martina, detektiva koji najozbiljnije na svijetu radi svoj posao, iako mu je već dosta svega. Pomislili biste da je u Blagdangradu sve veselo i praznično – ipak ga nastanjuju najveće face blagdanskih svetkovina ikad. Zapravo ga nastanjuju SVE face blagdanskih svetkovina, čak i one za koje nikad niste čuli. Vjerojatno zato žive na marginama grada. Jer svi su oni uspješni toliko koliko su se uspješno zadržali na važnosti tokom cijele godine. Pa se Dan zahvalnosti prikrpao Božiću. Preživjet se mora.

No, Blagdangrad je daleko od mirnog i veselog gradića kakav možda mislite da ćete naći. Prije liči na Bande New Yorka. Gradom vlada mafija. Budući da je Božić trenutno najveći blagdan, (osim ako ste u Irskoj), onda je i onaj Debeljko najveća faca najveće bande u gradu. Iako ne zaostaje ni Zeko. Uskršnji zeko. A naletjet ćete i na cijelu ergelu likova iz Halloweena – uključujući i Kralja noći vještica koji je potpuno lud – onog sa strelicama koji napada za Valentinovo, raznih malenih blagdančića koji dobivaju svojih 5 minuta godišnje, pa onda preživljavaju, i onih koji su već u potpunosti zaboravljeni, pa ih se povremeno sjeti jedino google.

Negdje usred toga postoji i polusvijet elitnih vilenjačkih klubova, raznoraznih blagdanskih dilera, blještećih zabava, ukrasa i nakita.

Naravno da nije bilo gotovo. Mnogo toga tek je počelo.

I onda u toj posvemašnjoj gužvi i borbi za prevlast (mislili ste da su blagdani sreća i veselje, jel? Pa, zapravo su prilično krvoločni) – dogodi se sranje. Netko je ubio Uskršnja jaja. Sumnja se na onog Debeljka. Max Martin će imati pune ruke posla, ne samo sa slučajem koji naizgled s ničim veze nema, nego i s ponovno pronađenim leptirićima u trbuhu kad je u pitanju određena vilenjakinja…

Ova knjigica je sve 😀 Da, zabavna je i šarmantna, brzo se čita i lako pamti, priča je bizarna, ali je pročitaš u dahu. I onda, kad malo bolje razmisliš – priča je to koja otkriva svu trulež konzumerizma, tjera nas da pogledamo u oči svim tim preseravanjima oko blagdana i proslava i prisiljava da napokon progledamo i vidimo u što smo se to zapravo pretvorili. Božić? Božić je 25.12. Traje jedan dan. S pripremama i adventom, uvrh glave 4 tjedna, ali ta 4 tjedna se pali po svjećica na vijencu i ne treba ti hrpa ostalih drangulija, hrpa šopinga i ne znam kakvih ukrasa. I da, svi mali dani nečega su zaboravljeni. Božić se slavi 3 mjeseca. Ne daj bože da ne držiš korak, imaš 1500 lampica na boru i oko bora, na krovu kuće, ogradi i dimnjaku. A bude gadno i ako nemaš puricu za Božić. Pretpostavljam da pohani pileći file ne dolazi u obzir. I francuska. Sve propada ako nemaš francusku. ( Poklone pod borom ne spominjem jer sam blizanac po horoskopu i volim poklone – u oba smjera) U kakvo smo se to društvo pretvorili?

Svašta možete pronaći u Blagdangradu. Šovinizam. Rasizam. Osjećaj manje vrijednosti. Nemoć jer su karte posložene u korist najvećih. Samo, jesu li oni još uvijek moćni ili je to samo privid? Zvuči poznato?

Pročitajte, zabavno je 🙂 Ne morate se baviti moralnim ili bilo kakvim teškom pitanjima, ni vidjeti sve ono što sam ja vidjela. Jednostavno – pročitajte krimić. Dobar je. I zabavan 🙂

Preporuka 🙂

Kisi.

**********************************************************************************+

Cody McClain Brown

Težak slučaj u Blagdangradu

Prevela – Ivana Banović

Vorto Palabra

DEMON ŠKOLSKE KNJIŽNICE/DVOJNICI IZ TAME -MOREA BANIĆEVIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Ako želiš otvoriti nove mogućnosti, otključaj neka nova vrata.

Moram priznati da sam se jako ugodno iznenadila. Nakon nekoliko čudnih, bezidejnih pokušaja fantasy priča naših autora za mladu publiku ( cca 12 godina – i da, čitam to i takve stvari 😛 ), nakon kojih me već bilo strah uzeti u ruke neki takav roman, Morea me u potpunosti osvojila svojom ekipom osnovnoškolaca prijemčivih za kojekakve nadnaravne pustolovine.

Zašto? Pa za početak, od šestero djece, nijedno nije vukodlak, vampir, vještica ni nekakva uvrnuta kombinacija to troje, niti imaju bilo kakve veze s davno izgubljenim nasljeđem neke od tih vrsta za koje ne znaju, a onda misteriozno otkriju da su potomak velikog druida od prije 3000 godina koji slučajno ima vampirske krvi (okrećem očima). Samo su klinci.

A onda, ni u jednoj od ove dvije priče nemaju posla s vampirima, vješticama, vukodlacima ni nikakvom uvrnutom kombinacijom toga. ( Nemam ja ništa protiv vampira, vještica i vukodlaka. Neke od najdražih knjiga imaju baš te i takve likove. Samo mislim da bi možda bilo dosta i da se tema iscrpila.)

Reći ću da sam je izgubila, pomislila je dok je rijeka odnosila njenu malenu, drvenu verziju. Okrenula se i ponovno pretrčala cestu. Laknulo joj je. Sad se može zaputiti doma.

Radi se o šestero klinaca šestog razreda osnovne škole koji su ekipa. Imaju normalne roditelje, normalne živote i nemaju nadnaravne moći. Samo imaju sposobnost upadanja u nevolje u koje su upletena razna nadnaravna bića ili događaji. I koji opet nemaju veze s vampirima, vješticama i vukodlacima. A, da – imaju i jednog prilično cool djeda.

I to me oduševilo. Morea Banićević me kupila originalnim idejama za svoje likove, koji u jednom romanu imaju posla s prilično zločestim demonom povezanim sa starom knjižnicom koja je davno izgorjela. Rješavajući zagonetke koje im uporno netko ostavlja u knjigama, naći će se u nezavidnoj situaciji u kojoj neće znati ni točno gdje su, a ni kad su…

U drugom romanu imaju posla s jednom bakicom, za koju će se kasnije pokazati da je daleko od bespomoćne dobroćudne starice kakvom se pokušava prestaviti, a šestorka je ponovno uvučena u priču u kojoj će im trebati prilično zdravog razuma, hrabrosti i dovitljivosti da se iz nje izvuku.

Uz to što naši junaci obično imaju posla s opasnim situacijama onkraj zdravog razuma, pratimo i njihove osobne probleme u odrastanju i obrađuju se i neke malo teže teme. Većina klinaca se definitivno može pronaći u nekom od glavnih likova.

Jedva čekam treći roman. Zabavni su, pitki i maštoviti, priče nisu nategnute ni isforsirane i Morea očito zna kad treba stati, pa su priče relativno kratke i samim time nema opasnosti da postanu naporne.

U ove dvije epizode avantura naše šestorke – baš sam uživala. Mislim da je to upravo onakvo štivo kakvo bi se svidjelo osnovnoškolcima, ali i nama, kao odraslima.

Šestero djece u polutamnome hodniku nije znalo što učiniti. Djevojčice su se uplašeno skutrile iza dječaka i svi su se pokušavali nešto dogovoriti.

Morea Banićević je za Demona školske knjižnice osvojila i SFERU – najstariju nacionalnu žanrovsku nagradu. Potpuno zasluženo.

Preporuka 🙂

Kisi ❤

MALE ŽENE – LOUISA MAY ALCOTT

Published on by Life&Books&Socks3 Comments

Dušo draga, ne brini! Uvijek postoji svjetlo u tami.

Louisa May Alcott napisala je i objavila Male žene 1868 godine. U doba kad žene nisu bile poslovno uspješne, slavne i bogate, osim udajom. Iako je amerikankama možda bilo mrvicu lakše nego ženama u ostatku svijeta, ipak je ženska neovisnost bila tek u mislima.

No, Louisa je uspjela. Nakon financijskih poteškoća u koje je njena obitelj zapala, Louisa je pronašla način da ih iz toga izvuče – pisanjem. Male žene požele su takav uspjeh da su joj donijele i slavu i novac, a ubrzo je objavila i nastavke, prvi već godinu nakon – Dobre supruge. Danas se oba dijela često objavljuju u jednoj knjizi.

Louisa je jedna od rijetkih koja se usudila podržati žensku neovisnost i samostalnost – i time mi je samo postala još draža.

Poznato mi je ipak da čovjek može biti istinski sretan i u skromnom domu, u kojem je krug svagdašnji plod vrijednog truda i rada, a mala odricanja svako zadovoljstvo čine još slađim. Nije mi stoga mrsko što će Meg početi skromno jer je, ako se ne varam, osvojila srce dobrog čovjeka, a veće bogatstvo ne postoji.

Vjerujem da Male žene tek rijetki nisu pročitali. Baš poput Jane Austen, sestara Bronte ili bilo kojeg klasika, i Louisa se ovim romanom upisala među one autore koji će zauvijek biti u rubrici: obavezno pročitati. I to ne jednom.

Male žene je topla priča o obitelji, odrastanju, sazrijevanju i kućnom odgoju. O učenju na vlastitim greškama, o tome što znači imati dobro vodstvo. Istovremeno je prikaz jednog vremena, drugačijeg od ovog našeg. Za razliku od Jane Austen (netko mi je postavio pitanje) – Louisa je mnogo pristupačnija, njeni dijalozi topliji, prisniji i srdačniji, nema one britanske uštogljenosti i manira, raznih pravila ponašanja i usiljenih razgovora.

No, obje ih jednako volim.

Louisa je za Male žene iskoristila vlastitu životnu priču, pri čemu je lik Jo March temeljila na sebi. A upravo je Jo meni omiljeni lik u romanu, iako se ne slažem s nekim njenim životnim odabirima. Doduše, ni neki mladog g. Lawrenca mi nisu baš sjeli. Oni koji su čitali, vjerojatno će odmah shvatiti na što ciljam…

No, što je – tu je. Priča je ispričana.

Na početku susrećemo Meg, Jo, Beth i Amy – zabrinute i tužne. Nakon godina dobrog života, u kojem im ništa nije manjkalo, zapale su u oskudicu i više si nisu mogle priuštiti sve na što su navikle, otac im je na frontu, a majka se trudi sve držati pod kontrolom. No, svaka je sanjala svoje. I bio bi to vrlo tužan Božić da sestre nisu imale brojne vrline kojima su se borile protiv tih malih demona i napravile su i sebi i majci sasvim pristojan Božić, usput poklonivši i ono malo što su imale onima koji nemaju.

Oca nema, pa su djevojke same s majkom i služavkom Hannom, koja je i sama već član obitelji. U susjedstvu živi imućan g. Lawrence i njegov unuk Laurie, mladić od 15 -tak godina. Laurie je usamljen i tužan, što će djevojke primjetiti, a Jo uzeti u zadatak sprijateljiti se s njim.

I od tada pratimo živote vesele petorke, kako odrastaju i stasaju, pretvaraju se iz dječaka i djevojčica u mladiće i djevojke, a onda i u odrasle muškarce i žene. Kroz nestašluke, smijeh, suze i nevolje, upoznajemo različitost njihovih karaktera i puteve kojima žele ići, snove koje sanjaju. Svatko od njih, u dobru i zlu stoji uz sve ostale i međusobno se bodre, tješe i pomažu kroz životne nevolje, radosti i teške odluke.

Upoznat ćemo Meg, 17-godišnjakinju, sklonu lijepim haljinama i društvenom životu, kako sa zavišću gleda neke svoje imućnije prijateljice koje se odijevaju u svilu i koketiraju s mladićima – sve dok jednog dana ne otkrije kako joj to nimalo ne pristaje.

Buntovnicu Jo, koja je sama sebi dovoljna, koja svoju nježnu stranu gotovo i ne priznaje i ponekad bi dala sve da može biti dečko. Jo, koja je nadarena za pisanje i koja će s vremenom otkriti da sloboda ima mnogo lica, a njena buntovna strana protutežu u onoj ranjivoj i nježnijoj.

Samozatajnu Beth, koja je toliko sramežliva da se samo u krugu svoje obitelji osjeća na sigurnom, osim ako joj ne omogućite da svira kad je nitko ne čuje. Beth, koja će naučiti svoje sestre o nekim novim vrijednostima. Beth, koja će jednom starcu ponovno pokloniti radost.

I na kraju – Amy. Prava mala drama queen, koju već od ranih dana privlači moć i bogatstvo. Amy, kojoj će nateže pasti odbaciti svoje demone za više dobro, ali koja će pokazati nevjerojatnu snagu i ljubav, onda kad to bude potrebno. Amy, čiji davni san o sebi kao slavnoj slikarici s vremenom zamjenjuje nešto drugo.

Posebnu ulogu u njihovim životima imaju roditelji, posebno gospođa March i stari g. Lawrence, koji, iako se u početku čini strog i krut, uz pomoć djevojaka uspije naučiti kako pokazati pravog sebe i svoju ranjivu stranu…

Zastor se spušta na Meg, Jo, Beth i Amy. Hoće li se ikad ponovno podignuti, ovisi samo o tome kako će publika primiti prvi čin obiteljske drame naslova Male žene.

Cijeli roman zapravo pokazuje kako se mijenjamo pod utjecajem drugih i životnih odabira koje moramo donositi, kako reagiramo na ljubav i povjerenje i kako pustiti život da ide svojim tokom. Kako se nositi s problemima i nevoljama, kako ustrajati i nalaziti kompromise, kako sagledati cijelu sliku i pokazati empatiju.

Ne bojim se, ali čini mi se da ću čak i u raju čeznuti za vama i domom.

Male žene su divan roman. Uživala sam (opet) u svih 500-tinjak stranica i vjerujem da ni ovo nije posljednji put da ga čitam. Vjerujem da veliku ulogu u tome ima karakterizacija likova koja mi se stvarno jako sviđa. Sve djevojke su toliko drage i tople, prirodne i pristupačne, a situacije u koje ih Louisa stavlja stvarne i lako predočljive. Istovremeno, nijedna od njih nije crno-bijela. I što je najvažnije, sve one imaju mogućnost izbora, što je bila rijetka povlastica žena tog doba. I tu mogućnost izbora, mogućnost da same odlučuju o vlastitoj sudbini, iskoristit će sve do jedne. I Laurie, iako je on zapravo doveden pred gotov čin.

Mogli bi razglabati unedogled o značenju njihovih postupaka i zašto su napravili ovo, a nisu ono… Ali zapravo nema potrebe. Male žene na kraju odrastu, naprave svoje izbore i hrabro se suoče sa životom. Što bi možda ponekad trebali i svi mi.

Dugo sam čekala hrvatsko izdanje jer ono ranije nisam imala u kolekciji. No, trenutno imate sreće – čak su 2 izdanja ovog Božića u knjižarama – Iris Illyrica je izdala ovo koje vidite na slici, i to u jednoj knjizi, a Znanje će izdati stariji prijevod u dvije knjige, od kojih prva ide za koji dan.

Moram se ovdje osvrnuti na onu staru – 100 baba – kilavo dijete. Tri prevoditeljice su je prevodile i nisu baš napravile super posao, pogotovo s prvim dijelom. Prijevod je svakakav. Nisam zadovoljna, a defitivno ne opravdava cijenu. Iako je naslovnica krasna i tvrdi uvez i sve. 🙂 Ne znam (još) što su napravili u Znanju, ali sjećam se da sam u onom starijem prijevodu uživala, pa ako nisu previše dirali – moglo bi biti dobro.

Četiri škrinjice jedna do druge,
prašnjave, izbijedjele, ugasle, nijeme,
Koje u časovima i sreće i tuge
Napuniše četri sad odrasle žene.

No, bez obzira na to – Male žene su klasik koji definitivno treba biti na listi za čitanje. Čak i ako vam se ne svidi. Ali od mene – iskrena preporuka.

Iako ne znam što očekivati od najnovije adaptacije… Nisam baš najsretnija s trailerima :/

Kisi.

ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga