ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga