To read an object requires forgetting oneself a little, to leave room for the past of someone else. Travelling through mirrors, that requires facing up to oneself. One has to have guts, y’know to look oneself straight in the peepers, see oneself as really is, plunge into one’s own reflection.

Zemlja kakvu znamo više ne postoji. Uništena je u nekakvom bijesu nekakvog bića i od nje je ostala samo užarena kugla oko koje se formiraju lebdeći svjetovi – arke. Svaka arka je specifična – svaka ima svog drevnog zaštitnika – pretka s određenim moćima, od kojeg potječu svi ostali stanovnici određene arke i svi imaju određene sposobnosti. Nitko zapravo ne zna što su ti zaštitnici, osim da su živi od početka ovog svijeta – no oni kroje pravila i život svake arke, njih se pita kad se odlučuje o jako važnim pitanjima. A kod svakoga od njih postoji i ta neka knjiga… Koja se ne može pročitati.

Osim… Ako možda u nekom slučaju nisi Čitač. Onaj koji dodirom može pročitati povijest predmeta do trenutka njihovog stvaranja, preko svakog vlasnika… Netko tko ima moć u rukama. Netko kao Ophelia koja živi na arci Anima.

Ophelia koja je odbila već nekoliko prosaca i time duboko uvrijedila većinu svoje obitelji. Ophelia, koja je kuratorica muzeja s prastarim artefaktima, (koji su btw iz našeg doba) i kojoj je taj posao sve.

No, Ophelia može još nešto – može putovati kroz zrcala.

You have the strongest character in the family, my child. Forget what I said to you last time. Here, before you, I predict that your husband’s will is going to shatter against yours.

I kad tog jednog jutra upadne u staru zgradu Arhiva posjetiti svog kuma i obavjestiti ga da se udaje, on je isprva oduševljen i preplavljen olakšanjem, no ubrzo shvati da tu nešto nije kako treba…

Ophelijin brak je politički, diplomatski. Dogovoren između zaštitnika dvije Arke. Što je samo po sebi čudno, ali još gore je to što je dotični s druge Arke, sjeverne, hladne Arke zvane Pol, s kojom nitko zapravo ne želi imati posla. I gdje isto imaju određene sposobnosti.

Ophelia nije oduševljena, ali obavit će svoju dužnost. No, nikako nije spremna na sve ono što će se dogoditi jednom kad sa svojim zaručnikom stigne na Pol… Jer od tog trenutka, više ništa nije kako treba. Ophelia otkriva da nije došla biti suprugom, nego se tu krije nešto mnogo opasnije, mnogo mračnije i da bi je to nešto moglo koštati života…

Na Polu postoje klanovi. Što znači da je onaj klan koji je trenutno na vlasti i u stalnoj opasnoti. Ophelia je tek pijun u ovoj uvrnutoj borbi za preživljavanje, u priči u kojoj mora tajiti da je zaručena, nitko ne smije znati gdje boravi, a ubrzo shvaća i da je pravi razlog zbog kojeg su je uopće i doveli tu – ta njezina sposobnost čitanja… Jer možda bi mogla pročitati određenu knjigu?

Tko je zagonetni g. Thorne – Ophelijin misteriozni zaručnik koji se ponaša potpuno suprotno od uloge koja se od njega očekuje? Prijatelj ili neprijatelj? Zaštitnik ili okrutni manipulator koji ima samo jedan cilj? U što se to uplela? Tko je tetka Berenilde i je li stvarno sigurna pod njezinom zaštitom? Tko su ti ljudi koji su je otrgnuli od njezinog doma, njezinog nasljeđa, svega što je bila? Zašto?

From having seen so many illusions, it had lost his own, and that was just fine. When Illusions dissapear, only the truth remains.

Opasnost i napetost su stalni pratitelji ove priče, koja je, priznajem, na početku izgledala kao lagano štivo o djevojci koja se odbija udati. No, do kraja knjige već sam mahnito okretala stranice da vidim hoće li Ophelia izvući živu glavu, što će se sljedeće dogoditi, kako će prebroditi još jednu prepreku i naposljetku – kome u ovoj priči se stvarno može vjerovati?

Moram priznati da me Christelle Dabos ugodno i neočekivano iznenadila pričom koja je na kraju ispala sasvim neočekivano – napeta i bajkovita. Iako me u nekim elementima podsjetila na neke druge priče koje sam čitala, ipak je jedinstvena i neponovljiva. Arke, ljudi s nevjerojatnim sposobnostima, neki vrlo opasni, neki prilično lukavi, zagonetne knjige, prastari zaštitnici, nadnaravni darovi, magija na svakom koraku, iluzije, intrige i političke igre povezane s magičnim sposobnostima – sve to spojilo se u jedinsvenu cjelinu i na kraju sam pročitala jedan jako dobar fantasy politički triler.

Barem zasad. Izvornik je napisan na francuskom, a na engleski su prevedene tek dvije knjige, pa se drugoj neizmjerno veselim.

This is what I am before being a pair of hands, Ophelia concluded, pulling her fingers out of the mirror. I’m the Mirror Visitor.

Ovo je priča prepuna napetosti, ali priča o povjerenju, o vjeri u vlastite sposobnosti, o nagonu za preživljavanje i snalažljivosti. Tko je kome što i zašto, gdje se zapravo krije opasnost i na koga se stvarno može osloniti – zagonetke su koje ćete pokušavati odgonetnuti cijelu knjigu – dok zajedno s Ophelijom pokušavate isplivati iz zbrke u koju ju je, ne znajući, ubacila njena obitelj. Ophelia je naivna i mlada, ali snalažljiva i pametna i vrlo brzo shvaća da mora igrati igru koju su joj nametnuli – i da mora biti za nijansu bolja. Ako želi ostati živa.

Ako namjeravate početi čitati Fantasy – ova knjiga je sasvim dobar početak. Predviđaju joj uspjeh Harryja Pottera, ali iako mislim da nitko neće uspjeti nadmašiti uspjeh HP, isto tako mislim da ovaj serijal nikako nije zaslužio proći ispod radara. Sudeći prema prvoj knjizi, to će biti jedno ludo putovanje, od početka do kraja.

Želim da što prije doživi hrvatsko izdanje jer je stvarno knjiga za preporuku. Nadam se da ću uskoro imati u rukama i drugi dio, a onda vam se opet javim s dojmovima.

Dotad – ako ikako možete nabaviti i ako čitate na engleskom ( ili francuskom) – go for it!

Kisi.