KRALJICA SJENA – SARAH J. MAAS

img_20190918_103623_9325788883203600082319.jpg

Ona je vrtlog smrti, kraljica sjena, a ti su ljudi obični strvinari.

Sarah J. Maas – Kraljica sjena

Aelin Ashryver Galathynius, kraljica Terrasena, se vratila u Adarlan. Ima posla. Ostavila je Rowana u Wendlynu i došla napraviti reda i izravnati račune. .

Mora spasiti Aediona, poraziti kralja Adarlana, pokušati spasiti prijatelja, ako još postoji u tijelu koje je zaposjeo princ Valga.

A kucnuo je čas  i da Arobynn dobije što zaslužuje.

Aelin je odlučna i nema mnogo vremena, Aedion će biti smaknut za nekoliko dana.

Otežavajuća okolnost je ta što je ovdje bez magije, ali opet – bila je to i prije.

No, pronaći će pomoć gdje je najmanje očekivala, steći saveznicu gdje nikad nije tražila. Shvatit će da ponekad treba zagrepsti ispod površine.

U dugim danima, kad nisu imale što raditi, osim vesti, dadilja ju je naučila kako primjetiti sitne detalje – svaki bod – a da pritom ne izgubi iz vida širu sliku. Elida, jednog me dana više neće biti, a sve tvoje oružje u arsenalu mora biti spremno za napad.

Smislila je opasan plan, plan kojeg svako malo mora prilagođavati jer izvanrednih okolnosti ne manjka.  A u ovoj igri sudjelovat će svi. I mnogo toga izaći će na vidjelo.

Na drugoj strani, Velika Matrona klana Crnokljunašica ima svoje planove, a Manon se oni sve manje sviđaju. Vojvoda ima sve čudnije zahtjeve, Trinaest je uznemireno i savez s Valgama stoji na sve klimavijim nogama. Jezivo je i strašno ono što će se tražiti od Manon,  tim više što vještice nisu sklone davati svoje pripadnice kao pokusne kuniće.

No, i Manon se mijenja. Vremena se mijenjaju.Okolnosti se mijenjaju.

Manon će trebati neko vrijeme da prihvati samu sebe. Trebat će jedna robinja vještičje krvi, jedna zaposjednuta djevojka iz Adarlana koja će vratiti dug zbog toplog ogrtača, ispovijed vlastite Druge, posljedice onoga na što nikad nije trebala pristati i nepokolebljiva intuicija da napokon posluša samu sebe i učini što treba.

Žalimo vas, sve do jedne – zbog onoga što radite svojoj djeci. Oni se ne rađaju zli, ali vi ih prisiljavate da ubijaju, nanose zlo i mrze sve dok više ništa ne ostane u njima, kao ni u vama. Zato si noćas ovdje Manon.

Rat se bliži, opasnost je već i preblizu. Hoće li smrt kralja, ako plan uspije, okončati patnju i smrt? Hoće li se magija moći vratiti? Tko će sve, i kakvu ulogu odigrati u danima koji slijede? Tko će kome biti saveznik, tko će ispasti prijatelj i gdje se sve skrivaju iznenadni saveznici… Koje će sve tajne izaći na vidjelo, tko je zapravo što i kako to mijenja stvari?

Što je zapravo Manon? Na to pitanje ni ona sam ajoš ne zna odgovor, ali nešto je u pozadini njenog pravog porijekla što ima neke veze s njenim očima…

Tko je pravi neprijatelj iz sjene i protiv koga se od početka bore, a da nisu ni svjesni?

 

Moram priznati, da mi je, čak i uz daljnju iritantnost pojedinih likova ( prvenstveno Chaol, a ponekad sam htjela tući i Rowana i Aediona), Kraljica sjena najbolji nastavak do sada. Drži napetost, radnja se odvija na nekoliko frontova, neki likovi se nenadano pojavljuju tamo gdje trebaju, neki se otkrivaju kao saveznici  iako je izgledalo drugačije, neke osvete uspijevaju, neki tajni planovi se otkrivaju i provode u djelo.

Magije, čarobnjaka, demona, mjenjolika, Fae, vještica, zmajeva, svega ima. Ali sve ima smisla, povezano u zajedničku priču o jednom buđenju i ponovnom dizanju.

Aelin, prasnula je. Moje ime je Aelin.

Priča je suvisla, drži pažnju,  knjiga je pravi page turner. Aelin je zrelija, odlučnija, samosvjesna, svjesna svoje snage i opterećena odgovornošću koju nosi. Za razliku od Chaola koji većinu vremena ima 13 godina, osim kad se treba tući.

Neki novi likovi će steći vašu naklonost, neki stari izgubiti život. Ali tako mora biti.  U ovoj igri ulozi su veliki, a opasnost raste.

Svi su ozbiljniji, zreliji i postaju ekipa. Slutim i neke nove parove.

Sve u svemu, uživala sam. Bit će mi žao kad završi, ali trenutno jedva čekam sljedeći nastavak.

Iskrena preporuka, ako volite ovaj žanr, ali svakako krenite ispočetka.

Recenzije ostalih nastavaka:

PRIJESTOLJE OD STAKLA – SARAH J. MAAS

KRUNA PONOĆI – SARAH J. MAAS

NASLJEDNICA VATRE – SARAH J. MAAS

*************************************************************************************

O Sarah J. Maas

Izdavač: Fokus na hit

****************************

 

DJECA VREMENA – ADRIAN TCHAIKOVSKY

img_20190909_172019_1792852984170591690676.jpg

Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić

 

 

 

TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina