Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić