ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7

DJECA VREMENA – ADRIAN TCHAIKOVSKY

img_20190909_172019_1792852984170591690676.jpg

Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić

 

 

 

SMRTONOSNI STROJEVI -PHILIP REEVE

 

IMG_20181122_205829_152[1]Bilo je tmurno, vjetrovito proljetno popodne, i grad London je isušenim dnom negdašnjeg Sjevernog mora lovio mali rudarski grad.

U boljim vremenima, London se nije zamarao tako beznačajnom lovinom. Pokretni je velegrad svoje dane nekoć provodio loveći veće gradove jureći na sjever sve do Ledenih prostranstava i na jug sve do obala Mediterana. Međutim, u posljednje je vrijeme bilo kakav ulov bio sve rjeđa pojava i neki su gradovi gladno počeli mjerkati i London. On se sada već 10 godina skrivao od njih, pritajivši se u vlažnom i brdovitom zapadnom okrugu koji je Ceh povjesničara nazivao nekadašnjim Britanskim otokom. Već deset godina nije poje ništa osim sićušnih ratarskih gradova i nepokretnih naselja u tim vlažnim brdima. Međutim, konačno je došao trenutak kad je Gradonačelnik odlučio vratiti svoj grad preko kopnenog mosta u Veliko lovište.

Čvrsto tlo je Ničija zemlja. Gradovi su na kotačima i hrane se jedan drugim. Cehovi su opet svrhoviti i moćni. Naša sadašnjost je tisućljećima daleko, a onaj rat od kojeg strahujemo danas, u ovoj knjizi je davna prošlost i trajao je sat vremena.

Atmosfera je apokaliptična. Stvarnost siva i mehanička. Naša tehnologija izgubljena, neka druga razvijena iako ne i naprednija. A ljudska vrsta opet nije naučila.

Naš namještaj, komadi računala, kosti, posuđe i strojevi sada su samo artefakti, djelići povijesti iz kojih nova civilizacija pokušava sastaviti cjelinu.

Ono što je uništilo civilizaciju kakvu znamo  – oružje je u ljudskim rukama. Jer znanost je takva, možeš je upotrijebiti za svašta. I naravno, uvijek u ono što je krivo, svaki put za novo uništenje.

Katherine Valentine kći je direktora ceha povjesničara, najvažnijeg čovjeka Londona nakon Gradonačelnika. London je sada pokretni grad u budućnosti, a smatra se da se gradovi nikada ne smiju prestati kretati, jer kretanje je život. Problem je jedino što nemaju više koga jesti.

Na granici postoji Zid i gradovi koji se ne kreću. Gradovi koji i dalje čvrsto stoje na tlu. Što se smatra protuprorodnim. Ali pokretni gradovi se kreću praznim lovištima i lovine je sve manje… Prostor iza Zida je moguće novo lovište za izgladnjele gradove koji su na izmaku energije i goriva. Problem je jedino što nijedan pokretni grad ne može probiti Zid.

Katherine je uvjerena da joj je otac divan čovjek, njen najbolji prijatelj, učitelj, njen oslonac. Sve dok se iz prošlosti ne pojavi ime koje mu utjera strah u kosti. Hester Shaw. Djevojka koja nebi trebala biti živa. Koja je trebala nestati. Djevojka koja zna mračnu  tajnu g. Valentinea i koja je gonjena svojom osobnom osvetom i zbog toga veoma opasna.

smrtonosni strojevi1

Mladi cehovski naučnik Tom Natsworthy također misli kako je direktor njegovog ceha divan, mudar i pošten. Thaddeus Valentine mu je uzor, još otkako mu je kao dječaku uručio nagradu za vizionarske ideje.

No, kad London napokon nakon mnogo vremena dograbi jedan manji gradić kao plijen, Thaddeus Valentine će shvatiti da nije nedodirljiv, a Katherine i Tom, svaki na svojoj strani gledati kako se odmotava klupko tajni i opasnih namjera, a njihova dotadašnja uvjerenja padaju u vodu…

Tko je Hester Shaw? Kakav je zapravo Thaddeus Valentine? I u kakvoj je to opasnoj sprezi s gradonačelnikom Londona, čovjekom koji vodi grad već 20 godina, ali kojeg goni opasna ambicija koje nitko nije svjestan…

Smrtonosni strojevi2

Jednim dijelom distopija, drugim dijelom SF s elementima steampunka, Smrtonosni strojevi prvi je nastavak Kronika gladnih gradova. Iskreno, mnogo je elemenata ovog romana koji bi me možda i natjerali na razmišljanje o ljudskoj prirodi i pravim opasnostima koje vrebaju kad se nemoralni i/ili gladni moći dočepaju vlasti.

Ali nisam razmišljala o ničem. Iako priča nosi poruku, i sasvim sigurno more upozorenja i nama u sadašnjosti i nama u budućnosti, ovo mi je bila više manje razbibriga i nije me toliko uvukla u priču kao neki drugi romani.

No daleko od toga da mi nije zanimljivo, jest i to jako – zapravo jedva čekam nastavke 🙂 Samo sam možda mrvicu razočarana. Ideja je jako dobra. Atmosfera prikazana odlično. Osjećala sam prljavštinu i smrad nižih slojeva, vidjela ružnoću i ježila se od potencijala ideja poluludih znanstvenika žednih eksperimentiranja. Ali se ipak na kraju opet sve svodi na same old, same old – jedan moćnik tiranske naravi gladan posjedovanja i žedan vlasti i priznanja koji ne preza pred uništavanjem svega i svakoga tko mu stoji na putu. Junak ili junaci koji to pokušavaju spriječiti. Apokaliptičan svijet uništen ratovima. Čudan poredak tisućlječima nakon zadnjeg rata. Neodrživ mir i neodrživ poredak.

Budimo realni, svega toga je već bilo 😉

Unatoč tome – ja bi ovo ipak preporučila. Priča je zabavna i zanimljiva, nisam čitala na engleskom nastavke, ali se nadam da postaje bolja. Otprilike mi je između 3 i 4 – na Goodreadsu sam ostavila 4.

Pričekat ću ipak da Stilus izda nastavke 😉

Ali pročitajte, zanimljivo je 🙂

A ide i film 😉

Kisi.

received_2185901684993873[1]

 

*******************************************************************************

O Philip Reeve

Goodreads ocjena: Smrtonosni strojevi

Izdavač: Stilus knjiga

 

 

Dedivinacija – nacija psihoze

IMG_20181029_120849_212[1]

Pri mojemu rođenju dodijeljene su mi četiri osobnosti koje nasumično učitavam u svoj mozak svakoga jutra. Predodređena sam hodati svijetom kao vrstan pregovarač, forenzički analitičar, profesorica staroljudskih znanja i aktivna članica specijalne jedinice za regulaciju ubojstava.
Dodijeljen mi je IQ 156, mogućnost odabira kreativnih karakternih sposobnosti i sposobnost ubijanja živih bića, što je podareno samo rijetkima, ali jakim svijestima kao što je moja.
Posljednje što mi je dodijeljeno prije postupka odrastanja bilo je ime, Aurora Blue 1704. Aurora je ime koje nasljeđuju žene u našoj obitelji unatrag pedeset generacija s majčine strane. Blue je ime kojim se osoba karakterizira prema boji kose. Svoju modru kosu naslijedila sam po pradjedu očeva djeda, desete generacije ljudi koja se prva podvrgnula ljudskoj genetskoj modifikaciji. Između ostaloga, moja specifično intenzivna i čista modra kosa jedna je od najrjeđih nijansi koje su ostale na jednome pigmentu, neokaljane križanjem genskoga koda. Broj 1704 je identifikacijska šifra 1704 osobe rođene godine 3124., djevojčice Aurore Blue teške 3,56 kg i duge 54 cm.

 

Jeste li pogledali Matrix? Ako jeste, došlo vam je da se zamislite, jelda? Zvuči skroz moguće da smo zapravo kontrolirani, nesvjesni istine i onoga što nam se zapravo događa dok se veliki igraju vođenja svijeta.

Jelena Hrvoj je otišla dalje od toga. Dedivinacija je mali odmak od žanra koji inače piše i kojim je stekla već priličan broj fanova, ali to je zapravo knjiga koju je najprije napisala, a tek sad objavila. ( Inače vam preporučujem da se odmah informirate o njoj i njenom opusu i što prije probate dočepati nečeg njenog jer vam neće bit žao.)

Mene je doslovno izula iz cipela. ( Isti izraz upotrijebila je i Knjige su moj svijet u svojoj recenziji – pa ako vam nije dosta moj osvrt, možete slobodno skoknuti i do nje 🙂 )

Ovakav talent, ovakva mašta i ovakva sposobnost pisanja i razvijanja priče ne sreće se često. Itekako mi je drago da sam imala dovoljno sreće da na ovo nabasam i dovoljno pameti da to i kupim.

Na naslovnici piše SF triler. Dedivinacija je mnogo više od trilera, mnogo više od SF-a i mnogo više od romana –  zapravo je psihološka analiza društva upakirana u roman.

Sadržaj?

dedivinacija 1

Godina je 3154. Ljudska rasa samo u magli pamti našu stvarnost, a preživljava zahvaljujući inteligentoj kompjuterskoj mreži nazvanoj B.O.G., na koju se svakodnevno priključuju i putem njega dobivaju emocije i zadatke za taj dan. Da, emocije.

Stopa kriminala je nepostojeća, ali je zato visoka stopa samoubojstava.

Ovo je nacija psihoze. Kroz priču koja se gradi napetim obratima, zavjerama i stalnom strahu  – psihoza je prisutna u svemu. U svakom liku koji ima neki oblik oštećenja, u svakoj situaciji u kojoj nepogrešivo na površinu izbijaju fobije i poremećaji, u svakom trenutku u kojem ništa nije kako se čini. Cijela priča nije onakva kakvom se čini.

Aurora Blue je specijalistica forenzične nauke i profesorica staroljudskih nauka. Ovih naših i još starijih.

Simon Black poručnica je iz specijalne vojne postrojbe za krizne situacije.

U sustavu operira serijski ubojica što se zadnji put dogodilo prije više od 100 godina.

Kad Aurora malo zagrebe pod površinu, ništa više nije isto – a čini se i da se situacija okreće protiv nje…

Kako su povezane ove dvije žene? Kakve tajne će izbiti na površinu jednom kad se usude izaći iz sustava i osloniti se samo na sebe? Jesu li nam prijatelji uvijek prijatelji? Koliko daleko može otići kontrola umova? Tko je Aurora Blue i zašto je važna?

Znam da ste se barem jednom, gledajući onaj famozni Matrix zapitali – a što ako je ovo stvarno iluzija? Želim li se uopće probuditi? Kakva bi stvarnost bila kad bi se oslobodili kontrole?

Strašno, jelda? Uopće zamisliti da bi takva situacija bila moguća.

dedivinacija 2

Nakon što pročitate Jelenin roman, osim što ćete biti upućeni u sve moguće oblike psihoza i fobija ( tu je prilično potkovana i terminologiju ima u malom prstu), oni čudni ljudi koji viču da je Zemlja ravna, možda vam više neće biti tako čudni. Jer, koliko zapravo poznajemo naš planet? Jesmo li sigurni da je istina ono što su nas učili? Ima li možda još stvari o kojim nemamo pojma? Kako biti siguran da je sve oko nas ono što mislimo da vidimo? ( Ne, ne mislim da je Zemlja ravna. Ali tko sam ja da tvrdim da nije? :P)

Dedivinacija funkcionira kao SF triler, krimić, psihološki triler, akcija, distopija, a ponekad prolazi i pod horor kad samo pomislite što nam se sve može događati pred nosom, a pojma nemamo.

Mašta koja je napisala ovaj roman nema granica. Dedivinacija je napisana dinamično, inteligentno i dobro razrađeno.

Postoje manji propusti kod lekture, na to vas moram upozoriti, ali zanemarivi su u odnosu na to što dobijete zauzvrat. Uz to, Jelena sama izdaje svoje knjige, što joj moramo uzeti pod olakotnu okolnost i ne – to ne znači da ne valja iako to obično svi misle. U ovom slučaju ” ne valja” je daleko od istine. Ovo vrijedi pročitati.

I škicnite naslovnicu jer je i to sama radila 🙂

Ogromna preporuka. Pogotovo jer kod mene krimići i trileri prolaze eventualno kad nemam pametnijeg posla ili mi se neda mislit. E, pa tu imate itekako o čemu misliti.

Kisi.

***********************************************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Dedivinacija -Nacija psihoze

Ostale recenzije: Knjige su moj svijet

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj