Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7