KRONIKA O JEDINSTVENOJ – NORA ROBERTS

IMG_20190520_100445_170

Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.

Nora Roberts – Godina prva

Godina Prva

U krvi i kostima

 

Ljudi, meni je ovo super. Nisam Noru čitala prije, jer – znate već – nisam luda za ljubićima.  No, nakon ovog – možda i tim ljubićima dam šansu 😉

Jer meni je ova distopijska Nora – odlična. Ako nam Profil uskoro ne izbaci treći dio, odoh ja po englesku verziju 😉

Klasična je to borba dobra i zla, priča o The One – predodređenoj koja vodi, koja se bori, koja će pobijediti tamu… Ništa što već nismo čitali i gledali, no ipak malo drugačije.

I čak mogu reći da nema prokletstva srednje knjige i da mi je U krvi i kostima jednako dobra kao i Godina Prva, čak možda i bolja.

A o čemu se zapravo radi?

Obitelj MacLeod Božićne blagdane obično provodi u Škotskoj, na starom obiteljskom imanju. Tako će napraviti i te, posljednje godine, no nešto će se promijeniti. Ross MacLeod će, u lovu na večeru, pogoditi pticu, ne znajući slomiti prvi štit i osloboditi tamu…

Manifestirat će se kao virus. Koji će pokositi više od polovice čovječanstva u samo nekoliko tjedana. Past će vlade, sistemi, tehnologija, komunikacije. I neće biti pomoći jer virus ubija za 48 sati, a lijeka nema. Zato što je to zapravo magija. Tamna, ljepljiva, crna magija koja traži svoje.

No, toga još nitko nije svjestan…

Ono što će se dogoditi ljudima, bit će kaos i panika. Kao odgovor, kao ravnoteža onome što je učinila Kob – neki ljudi počinju manifestirati natprirodne moći. Otkrivaju da su vješci/vještice, vile i vilenjaci, mjenjolici, empati. I naravno, u obje vrste – onih s moćima i onih bez – postoje tamni i zli. Neki će to prihvatiti. Neki poludjeti. Neki se okrenuti tami.

No, iz tog posvemašnjeg ludila, neki će sačuvati bistru glavu, uspjeti se organizirati i pobjeći  iz velikih gradova, usput pokušavajući ostati živi.

Nora je divno opisala što se zapravo dogodi nakon katastrofe. Neki ostanu normalni, prihvaćajući različitosti i imajući na umu da je sad najvažniji opstanak. Pojavljuju se oni koji vode, oni koji organiziraju i oni koji rade sve što mogu da bi zajednica opstala. Takvi ljudi osnovat će naselje – Novu nadu.

I tamo su se zaustavili. Čak ni nakon sedam tjedana, Arlys nije bila sigurna zašto su se zaustavili baš na tom mjestu, baš u tome trenutku.

Nora Roberts – Godina prva

Ostatak je podijeljen. Neki su namjerno loši. Lovci na glave, nasilnici i uništavači svega pred sobom. Zovu ih Tamanitelji.

Neki su, pod krinkom pravednog i svetog, zapravo luđaci koji pokreću razne sulude kultove i nalaze sljedbenike – takvih se zapravo treba bojati – to su Ratnici čistoće. Taj i zilijun manjih kultova rastu diljem zemlje, a ne postoje komunikacije kojima bi se ostalima dojavilo čega se trebaju čuvati…

Svijet je u kaosu. Nova nada početak je nečeg dobrog. No, u Novu nadu, kao jedan od njenih osnivača – stigla je i Lana Bingham. Sa svojim partnerom Maxom, njih dvoje par su prilično moćnih vještaca, a usput su naišli na Chucka – kompjuterskog genija, novinarku Arlys, liječnicu Rachel, bolničara Jonaha, Katie i njene 3 bebe i vilu Fred… Oni, zajedno s još nekolicinom ljudi pokušat će od Nove nade napraviti upravo to – nadu.

Međutim, zlo ne spava… Lana je trudna i nosi djevojčicu za koju neki već znaju što je… Znaju da Lana nosi nadu, nosi Jedinstvenu. Onu koja će poraziti tamu, onu koja je svjetlo.

I kad se zlo ušulja u Novu nadu, Lana mora bježati.

U krvi i kostima upoznajemo Fallon Swift – Jedinstvenu. Laninu kći. Cijelu njenu obitelj – Simona u čije se ruke rodila, trojicu braće. Mallicka, koji će joj biti učitelj i trener 2 godine koje će provesti kod njega na obuci. Fallon posjeduje mnoge darove i sposobnosti kojih nije ni svjesna, a koje će joj trebati. Tama ne spava…

U Krvi i kostima sam baš uživala. U Falloninu treniranju, svim moćima koje je stekla, zadacima, treninzima, druženju s vilama i duhovima ( a kaj mogu kad padam na takve stvari). I kasnije, u organizaciji obrane i treniranju novih, u starim prijateljima iz Godine prve…

“To i jest cilj. Sve što je svjetlo, iskorijenjeno je, sve što je dobro ušutkano je i sva je nada ubijena.”

Nora Roberts – U krvi i kostima

I stvarno me sad jako zanima što je bilo dalje i kud to vodi. Mogu reći da mi se ovo jako sviđa.

Na stranu čarobne moći, magija, vještice i vilenjaci – ali ako se malo zapitamo što bi se dogodilo, što bi se stvarno dogodilo da se svijetu dogodi ovakva katastrofa, u tolikim razmjerima…. Da ostanete odsječeni od svijeta, da čak ni ne znate da se na 5 km nalazi još netko jer se bojite izaći… Da 90% ljudi jednostavno nestane…

Nora je tu, mislim, pogodila. Čovječanstvo opet ne bi naučilo ništa. Dio bi pokušao natrag izgraditi nekakvu zajednicu, međusobno si pomažući. Opet bi pokušali uspostaviti red, napisati možda bolje zakone. Unaprijediti se, postati bolji.

Dio bi poludio. Kultova bi bilo more. Raznih suludih uvjerenja i bolesnih učenja.

Dio bi pokušao izvući korist pljačkama, lovom na glave i neredima.

No, dio bi opet pokušavao vladati iz sjene.

Uvijek će postojati oni kojima će smetati ono što je drugačije od njih samih, bilo iz straha, uvjerenja i jednostavno – zloće i zatucanosti. Što je još jedna stvar koja mi se kod Jedinstvene sviđa – pokazuje koliko ljudi mogu biti ograničeni i tupi.

I nikad ne bi naučili. Tu je u pravu.

A u pepelu, u prljavom pepelu vatre, ugledala je vrane kako uzlijeću, čula ih je kako kriješte kružeći iznad mrtvih i umirućih.

Pogledala je u krijes toga najdužeg dana u godini, a ritam slavljeničkih frula i bubnjeva prometnuo se u ratni. Pogledala je, vidjela svoju budućnost.

Nora Roberts – U krvi i kostima

 

I na kraju, stvarno mogu preporučiti ovu trilogiju. Osvojila me miješanjem magijskog svijeta s ovim surovim, oružjem nakrcanim svijetom i pokazala kako to dvoje može živjeti u skladu. Pokazala je jednu moguću stvarnost. I živo me zanima što se valja iza brda i kako će to na kraju završiti.

Ostavljam preporuku ❤

*******************************************************************************

Nora Roberts

Kronike o Jedinstvenoj

Profil

Prevela: Sanja Ščibajlo

Gozba Johna Saturnalla – Lawrence Norfolk

IMG_20190514_161632_071

Masno crvenio na njezinim usnama mirisalo je na svinjsku mast. Teški miris koji je stavila ispunio mu je nosnice. Ščepala ga je i gurnula u zid. Osjetio je toplinu njezina tijela kroz haljinu. Mošusni miris kao da je postajao teži i slađi. Tad je njegov bijes potopila želja.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Na poleđini knjige Gozbu uspoređuju s Parfemom. Kažu da jelima čitatelju učini ono što Parfem čini mirisima. Negdje sam pročitala da se očekuje nešto tipa Čokolade. Ono kad ti voda dolazi na usta jer čitaš o vrućoj čokoladi s cimetom ili pralinama s paprom…

Ne. Ne znam kako djeluje na ostale čitatelje, ali iako u Gozbi ima mnogo hrane, stvarno mnogo – meni se nisu cijedile sline, nisam bila gladna, nisam žudjela. Jednostavno sam preko svih tih opisa prelazila netaknuta – primjećujući, uzevši na znanje… Ali baš i ne doživjevši.

To je srednjovjekovna kuhinja, teško da bi nama danas nešto od toga izazivalo nepce.

Ulij litru bijeloga vina u veliki kotao i kuhaj na laganoj vatri dok vino ne zadrhti.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

No, nešto drugo me u ovom romanu tjeralo dalje i u nečem drugom sam zbilja uživala. A to je Gozba sama, njeno značenje i način na koji je vodila mladog Johna kroz život. Način na koji je vodila njegovu majku. Opis šume i opisi života jednog kuharskog pomoćnika u srednjovjekovnoj Engleskoj, u službi plemića. Jedno odrastanje, surovo i teško i borba kojom se pokušava nešto promijeniti. Jedna ljubav, koja je premostila staleže i godine.. Burna engleska povijest tog vremena. Razdoblja rata i razdoblja gladi, a nasuprot njima razdoblja raskoši i razdoblja obilja.

Sve to ispričano kroz jedinstvenu priču Johna Sandalla – siromašnog dječaka čija je majka bila vještica samo zato jer je bila drugačija. Jer je poznavala bilje, jer je vidala rane, jer je štovala Gozbu. Majka koja je prerano napustila ovaj život, ali je ostala dovoljno dugo da bi Johna, tog posebnog dječaka s demonom u grlu, naučila Gozbi. I mirisima. I biljkama.

Sve što je od tada postigao, postigao je sam. Oduševljavalo me čitati kako je počeo kao najniži rang u kuhinji, kako je njegov talent polako prepoznat i priznat, kako se polako penje, stepenicu po stepenicu sve dok ne dosegne najvišu. Kako se snalazi kad nema s čime, kako uživa kad ponovno napuni smočnice. Kako se bori protiv fanatika i rata i nepravde i boli. Kako voli onu koju ne smije. Kako čeka. Kako se sjeća. I kako otkrivaju, svi zajedno priču iza priče i pozadinu iza fasade… Kako ponekad nije baš sve onakvo kakvo se čini.

I kako John Sandall postaje Saturnall, i puni svoju kuharicu receptima. I kako sve izgleda vodi nekom kraju. Kako postaje najveći… I kako za sve postoji cijena.

Sjetio se slatkog mirisa jabuka koji je strujio njezinom sobom. njezinih usana koje su se razdvojile pred njegovima. Sad na njih neće naletjeti nijedan upravitelj. Ali kad je zakoračio prema njoj, podigla je ruku.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Gozba Johna Saturnalla je prikaz jednog vremena, životna priča u okolnostima srednjovjekovne Engleske. Bogata priča. I uspješna. S malo magije. I nekim tajnama.

No, nije samo to. U to priči žive i neke sasvim ozbiljne teme. Vjerski fanatizam. Ratovi i gubici. Glad. Bolest. Pohlepa i zavist. Životni instinkt. Praznovjerja. 17. stoljeće i sav njegov primitivizam s jedne strane, ali zajedništvo i uzajamna podrška s druge.

Moram preporučiti, jer je meni baš ovo leglo. Mnogo slojeva, mnogo sastojaka, ali na kraju kad je sve skuhano – baš dobro izgleda 🙂

Preporuke 🙂

***********************************************************************************

Lawrence Norfolk

Gozba Johna Saturnalla

Fraktura

Prevela: Mirna Čubranić

 

 

BLACKWOOD MANOR – M.T. RAYNARD

IMG_20190506_194543_629

… Nakon toga, djedovu preostalu godinu posvećivali smo našim malim i velikim razgovorima, smijehu, sanjalačkim idejama, koje su nam vodile maštu. Pričali smo o njegovoj mladosti, svemu onome što nisam znala, a bio mi je voljan prepričati, pričali smo o mojoj budućnosti, svemu onome što on neće vidjeti, kratko i nezaboravno taj mali djelić vremena starjeli smo skupa.

M.T. RAYNARD – Blackwood Manor

Pročitali ste već sigurno koju riječ o Blackwood Manor-u. O predivnim koricama, eleganciji, krasnim ilustracijama. O krasnom talentu pripovijedanja autorice. O posebnom stilu pisanja. Čudnim razgovorima. Uzvišenim/uštogljenim rečenicama.

Sve sam to znala i prije nego sam je uzela u ruke, pa ovdje neću ponavljati opet iste stvari. Osim, dajte joj priliku. Ovdje svaki, pa i najmanji detalj ima svoju svrhu. Svaka sitnica tu je s razlogom i svaka rečenica je namjerna.

Znamo i da je ovo prvi dio trilogije. Nije svaki dio zaseban, i nećete baš previše otkriti u prvom dijelu, zato ga nemojte mahnito čitati.

Blackwood Manor čita se polako. Dijelom zbog ljepote rečenica, zbog one poetičnosti koju autorica ugrađuje u svaku riječ… A dijelom i zbog radnje. Ovo nije vrtoglava i luda vožnja koja će vas ostaviti bez daha i isto tako brzo otići u zaborav, u ovoj knjizi sve se gradi polako, sve ima svoje. Događaji, rečenice, geste, sve je stavljeno baš u onaj čas u kojem i treba biti.

Na kraju shvatite da je ovo tek uvod. Uvod u neku veću, širu i blistaviju priču, ali možda mračniju i strašniju i sigurno potpuno neočekivanu.

Da, početak podsjeća na obiteljsku dramu. Djed je umro, većinu posjeda i novca nasljeđuju unuci i sin, dok je snaha skoro potpuno isključena iz oporuke i potpuno poludi. Nikad prema djeci nije ni bila osobito topla, no sad je upravo nepodnošljiva. Naravno da se tu ne radi samo o nasljedstvu i da je stvar mnogo dublja… Naravno da je to drama, ali ajme, kakva drama!

Bilo kako bilo, Blackwood Manor je nasljedila Vivianne Rose Blackwood, mlada restauratorica i unuka djeda Arthura. A Betje se ne može s tim pomiriti. Okrutna i skoro pomahnitala, igra neku svoju igru i pokrenut će niz koraka koji će Viv što je moguće prije smjestiti gdje joj je i mjesto – u Blackwood Manor.

I Viv će se naći na raskrsnici. Ne samo zbog toga jer se ne može odlučiti između 2 muškarca koji je privlače, svaki na svoj način – već i zbog tajni i intriga u koje su čini se upućeni svi… osim nje. Uključujući njih dvojicu, koji  – čini se – znaju najviše. Tajnu o njenom porijeklu, tajnu o njenoj prirodi. O nasljeđu, mogućnostima, o sposobnostima, o moći i povijesti njene obitelji.

Ono sve što je Vivianne dosad bila, ili mislila da je… Sve će se promijeniti.

Romon kiše na prozoru uz prizvuk nepoznate melodije u bljesku mojih usnulih misli i moj san nestaje. Budim se još jednom bez sjećanja na san, sve što ostaje uz mene, kao i svaki put do sada, odbljesak je kristalnih kapi.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Tko je Vivianne? Čemu to ona pripada? Kakve tajne se kriju u njenom obiteljskom stablu i gdje da traži oslonac? I kakav se to paralelni život odvija njima ispred nosa, a da to do sad nije ni slutila…

Tamo jedno staro drvo hrasta stoji na razmeđi dvaju imanja, jedan vuk se povremeno pojavi u pravi čas, onda iskrsne i jedan drevni popravljeni sat, 2 muškarca koji znaju više nego što žele reći i niz sitnih podudarnosti pomoću kojih Vivianne otkriva svoju priču, svoju tajnu, svoje korijene.

Jedva čekam vidjeti kuda dalje ide njezin put i koliko daleko… Vivianne naočigled raste, karakterno i psihički iz stranice u stranicu. Ta snaga će joj definitivno biti potrebna… za nešto. Nešto ogromno, sudeći prema stranicama prvog dijela.

…Ipak… za sve postoji vrijeme ili nam ono jednostavno iščezne, ugura se u bljesak i nestane.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Nisam imala problem s dijalozima jer sam znala od ranije, a i pitala sam autoricu. Vjerujte, sve ima smisla jednom kad do toga dođete. Iako je radnja smještena u Škotsku i Wales u 21 stoljeće, ponekad sam imala osjećaj da jesam u viktorijanskoj Engleskoj. Ta stara zdanja, način govora, maniri… Sve vas jednostavno prenese u neko drugo doba, iako ste još uvijek tu.

Meni je ovo čarobna priča. O intrigama, tajnama, ludim rođacima, tvrdoglavim starcima, izdajama. Istovremeno o ljubavi, privrženosti, odanosti i oprezu…

Iako radnju možda treba malo pažljivije pratiti, zbog načina na koji je pisana, zbog milijun detalja i povezanih dijelova – isplati se. Jednom kad uronite u taj čitav svijet starih zdanja, obiteljskih odnosa, drevnih obiteljskih stabala i poljuljanih svjetova, teško će vas se iščupati iz njega. A tek kad otkrijete u kojem smjeru ide fantastični dio priče… E, taj dio mnogo toga objašnjava. Iako možda ne sasvim i ne odmah.

Ponekad i nije loše uživati u izgubljenoj kontroli. Rijedak je to luksuz, možda i jedini koji nam omogućuje prikaz snage koju nosimo u sebi.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Toplo preporučujem. Od srca. Ali za ovo MORATE imati vremena.

Kisi.

 

 

 

 

 

Opatija Northanger – Jane Austen

IMG_20190503_160248_588

 

Nitko tko je vidio Catherine Morland kao dijete nikad ne bi  pretpostavio da je rođena da bude heroina. Na ruku joj tome nisu išli ni njezin društveni položaj, izgled i ćud, ni očeva i majčina narav.

Jane Austen – Opatija Northanger

Da sam sedamnaestogodišnjakinja na kraju 18/početkom 19 stoljeća – mislim da bi dobila slom živaca. Naravno, iz današnje perspektive.

Obično se znamo žaliti da je nekad život bio lakši. Jednostavniji.  Manje kompliciran.

Iskreno, čitajući Opatiju, uz povremena smijuljenja i hihotanja ( Jer ovo je roman za tinejđere u 19 stoljeću), nisam mogla ne pomisliti da su neke stvari zbilja otežavali i to zato jer im je bilo dosadno.

Mlada Catherine Morland živi na selu s devetero braće i sestara i roditeljima. Otac joj je svećenik, nisu nešto bogati, ali nisu ni sirotinja. Zapravo imaju dovoljno za svoje potrebe, ali i za brakove svoje djece.

No, Catherine je tipična teenagerica. Ista kao i današnje. Ima 17 godina, čita gotičke ljubavne romane i zapravo se prilično dosađuje. Možda su tad vremena bila malo drugačija, ali zapravo je ponašanje sasvim isto.

Catherine dobije priliku (koju jedva dočeka), posjetiti i provesti neko vrijeme u Bathu – poznatom ljetovalištu u kojem ljeta provode svi koji nešto znače, a pogotovo se to sviđa mladeži. (Otprilike isto ko mi kad smo se spremali u subotu van). Tamo sklopi prijateljstvo s djevojkom iz druge obitelji, pa njih dvije kreću po zabavu, obilaze mjesta u kojima se pleše, popunjavaju svoje plesne rasporede, druže se s mladićima, vode beskrajne razgovore o tome tko se kome udvara i za koga bi se mogle udati, tko će koga zaprositi, kako odbiti neželjene prosce, kako će roditelji reagirati… Pri tom traže savjete od svojih roditelja i/ili družbenika, razbijaju glave tko je u koga zaljubljen i što će obući za večerašnju prigodu – i to je otprilike sve što rade.

Kad je ples završio, mnoštvo se počelo razilaziti – dovoljno da se ostali mogu neometano kretati; i sad je bilo vrijeme da naša heroina, koja dotad nije odigrala naročito istaknutu ulogu ni u čemu što se tu večer dogodilo, bude zamijećena i da joj se dive.

Jane Austen – Opatija Northanger

U trenutku kad Catherine susretne mladog i duhovitog gospodina Tielneya, postane okupirana time kad će ga ponovno sresti… I tad se stvari malo zakompliciraju 🙂

Iako je Opatija Northanger objavljena posthumno, Jane Austen ju je napisala među prvima. Zato ne čudi što ovaj roman nema kvalitetu i nije na visini ostalih njenih romana koje poznajemo i volimo… Ali svejedno ga vrijedi pročitati.

-Svatko tko ne uživa u dobrom romanu mora biti nepodnošljivo glup, bio on gospodin ili dama.

Jane Austen  – Opatija Northanger

Zapravo je to vrckav ljubić, s dozom humora i dozom patetike, onim leptirićima u trbuhu kad imaš 17 godina, začinjen iščekivanjem i strepnjom.

Dijalozi su malo glupavi, priznajem. Imaš dojam da pričaju o vremenu dok bi zapravo htjeli raščistiti neke stvari, ali im “dobar odgoj” ne dopušta. Što je dolično i prihvatljivo, stvar je trenutka i okolnosti, a zapravo sve skupa nepotrebno komplicirano. Takav je valjda bio duh onog vremena 🙂

Možda mi je malo smetalo i što se povremeno ubacivala sam aautorica da bi objasnila ovo ili ono, ili zašto je nekoga dovela u određenu situaciju.

No, Jane Austen je Jane Austen. Zato preporučujem roman, pogotovo vama koji inače volite ljubiće, ali i vama koji voite povijesne romane, opise odjeće i plesne večeri 🙂

Dražesna mala priča ❤

************************************************************************************JJane Austen

Opatija Northanger

Izdavač- Mozaik knjiga

Prevela – Mirna Čubranić

THE HAZEL WOOD – MELISSA ALBERT

IMG_20190416_121057_437

Althea Proserpine is raising her daughter on fairy tales. Once upon a time she was a girl named Anna Parks, one of the legion of midcentury dreamers who came to Manhattan with their hopes tucked into a suitcase. Then she went missing.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Vjerujem da smo svi odrasli uz nekakve bajke. Najčešće uz one klasične, Andersenove, Grimmove, poneke bakine koje je samo ona znala. Ruske narodne, uralske, Ivanu Brlić Mažuranić… Isto tako vjerujem i da znate da su nam većinom pričali izmjenjene verzije, neke kao prilagođene djeci. I da su u originalu bile mnogo krvavije.

A sad zamislite da je taj svijet stvaran. Ovaj s krvavim verzijama. I da u njega možete ući, ali nije izgledno baš da ćete izaći, a ako i izađete… Nema garancije u kakvoj banani će vam zapeti mozak. Ili vrijeme. Aha.

One cold day in a distant kingdom, a daughter was born to a queen and king. Her eyes were shiny and black  all over, and the midwife laid her in the queen’s arms and fled.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Ne, nije Hazel wood priča o ovim, našim bajkama. Mada bajke tu imaju itetako važnu ulogu. Gotovo da su lik za sebe – a čini se na prvi pogled i da nisu nešto dobroćudne.

No, o čemu se zapravo radi…

Jednom je djevojka imenom Anna Parks nestala na neko vrijeme. Kad se vratila, napisala je knjigu bajki imenom Tales from the Hinterland, prozvala se Althea Proserpine, očito se obogatila, kupila ogromno imanje koje je nazvala Hazel wood i… opet nestala. Ovaj put iz javnog života. Primjeraka knjige više nigdje nema za kupiti, reizdanja ne postoje, onaj tko je ima, ljubomorno je čuva, a ako i odluči prodati – knjiga košta ko Sv. Petra kajgana. Autorica je dala nekakav Interview za Vanity fair i to je otprilike to što se njenih javnih pojavljivanja tiče. A i fotke nisu neke.

They were the Hinterland. They were all, all the Hinterland.

Mellisa Albert – The Hazel wood

No, postoje fanovi. Koji su pomalo opsjednuti budući da autorice u javnosti nema, nikad ništa drugo nije napisala, a i skriva se u Hazel woodu toliko dugo da bi je samo vrijeme zaboravilo, no fanovi je i dalje traže.

S druge strane priče, postoje Ella i Alice. Kći i unuka popularne autorice koje pokušavaju pobjeći što dalje od Althee, od Hinterlanda, od Hazel wooda. Majka i kćer koje su veći dio Ellinog i cijeli Alicein život na putu. Ne zadržavajući se nigdje predugo, ne puštajući korijenje, ne ističući se. Jer zla sreća stalno vreba. Zla sreća ih uvijek pronađe. Ili je to ono u što Alice od rođenja vjeruje. Iako joj majka ne priča o prošlosti, Alice je također opsjednuta Altheom. Još kao malena djevojčica kad je prvi put primila u ruke Tales from the Hinterland i ugledala na popisu bajki jednu koja se zove kao i ona. Alice Three Times… To je otprilike bilo sve što je Alice uspjela pročitati prije nego joj je knjiga oduzeta iz ručica i spremljena tko zna kamo.

Majka joj nikada ne odaje previše, a Alice skuplja dijelove sjećanja, informacije s interneta i tu i tamo naleti na pokoji dio koji nikamo ne pripada… Sve dok jednog dana Ella ne nestane. Majka joj je oteta. Otimač je navodno lik iz bajke. Jedne od Onih bajki iz knjige. Ostavila je Alice poruku da se drži dalje od Hazel wooda. Što je upravo ono čega se Alice ne namjerava držati… Jer jedino mamu u životu zapravo ima.

But now I was reading her story with fresh eyes. She wasn’t a fascinating fairy queen, she was an arrogant fantasist.Who hadn’t once, from my babyhood to her death, tried to contact Ella.Ella, who had me at nineteen and hasn’t had anyone but me to hold on to since.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Tko je Althea Proserpine? Kakve su to mračne bajke iz Hinterlanda koje vrebaju iz svakog kutka i kako su došle u naš svemir? Što žele? I zašto? Kako je zapravo počela cijela ta priča i što je to što u cijeloj stvari opako ne valja? Što žele ti likovi koji tvrde da su došli iz Altheinog svijeta jezivih priča i kako? I što je zapravo Althea izvela ono jednom kad je nije bilo… Koga je dovela sa sobom?

I gdje je Hazel wood?

I dok Alice  pokušava spasiti majku, nije ni svjesna da u stvari spašava samu sebe. I da je od njih tri, ona ta koja nosi tajnu za koju ni ne zna. Ali koja odgovara na sva ona neizgovorena pitanja, objašnjava neke prošle događaje i na kraju povezuje sve čudne nelogičnosti njihovih života…

The Hazel wood. Čudno mračan, neobičan roman koji meni sjeda ko budali šamar. Volim takve uvrnute, pomalo jezive priče o traženju i nalaženju, o čudnim prevratima i još čudnijim pothvatima, onakve u kojima se ponekad osjećaš kao u epizodi Zone sumraka, košmaru u kojem je sve uvrnuto, iz kojeg nećeš izaći borbom i koprcanjem.

Ne mogu vam mnogo otkriti jer ću vam pokvariti doživljaj, ali priča u kojoj bajke žive, u kojoj posjedi nestaju ako ne žele da ih se nađe, tri žene od kojih svaka ima svoju sudbinu i zaključak da na kraju ti sam imaš moć izaći iz vlastite zapetljane petlje, bez obzira tko te u nju smjestio… Meni dovoljno.

A pogotovo jer je originalna i očaravajuća i jeziva i strašna i razoružavajuća, a na kraju, nosi neku pouku. Nadu možda. Upozorenje definitivno.

Ovo je priča o izgubljenom i nađenom, o povratku i bježanju i vraćanju na isto mjesto. O zaštiti i samilosti, ljubavi i nadi i tome da svatko živi svoju priču. O buđenju, o prijateljstvu, o nalaženju samog sebe… U svakoj takvoj priči čuči još hrpa toga. Sami ćete pronaći ono što vam je važno.

I moram priznati, ovo s knjigom u knjizi mi se zbilja svidjelo, a mislim da sam kod Bibliovce pročitala da Mellisa namjerava izdati baš nju – Tales from the Hinterland glavom i bradom – a ono malo što je napisano u Hazel woodu – ja sam kupljena 🙂

Uz to, stiže nam i nastavak 🙂

Ovu stvarno s guštom preporučam 🙂

*************************************************************************************

Mellisa Albert 

The Hazel wood

Savršena majka – Aimee Molloy

IMG_20190427_092310_762[1]

Osjećam pritisak. Osjećam vatru. Osjećam svoje tijelo, svoju bebu kako se lome na dvoje.

Zatvaram oči.

Tiskam.

Aimee Molloy – >Savršena majka

 

Skupina trudnica se našla preko foruma za pomoć trudnicama i novopečenim roditeljima. Sasvim slučajno, kroz internetsko druženje, shvatile su da im je termin u istom mjesecu, pa su se odlučile povezati i biti jedna drugoj podrška. To su Svibanjske majke. S vremenom su svoje druženje preselile u stvarni život i sastajale se dvaput tjedno u Prospect Parku u Brooklynu.

Svaka sa svojim strahovima, nadama, tajnama. Svakoj od njih bile su podrška i i odbor za bodrenje nakon poroda, davale si savjete kod problema sa spavanjem, dojenjem, hranjenjem…. No svaka od njih ima svoje osobne demone s kojima se bori i baš svaka nešto skriva. ( Naravno 😀 )

No sve se tajne počnu otkrivati kad se dogodi ono najgore. Bebe imaju tek nekoliko tjedana, ali Francie, Yuko, Nell, Colette, Scarlett misle da bi im dobro došla jedna večer opuštanja. Sve su one iscrpljene brigom za bebu, ritmom spavanja, hranjenja, plakanja, mijenjanja pelena… Odluče se naći na nekoliko sati navečer u kafiću i popiti jedno -dva pića. Naročito su ozbiljne oko toga da mora doći i Winnie, pomalo depresivna mlada majka koju žele malo razveseliti.

No, Winnie je samohrana majka. Da bi izašla, mora unajmiti dadilju, a beba ima tek nekoliko tjedana… Winnie se u početku nećka, no kad ipak odluči izaći, to će ispasti kobno. Po sve njih.

Jer njena beba je nestala. Dadilja je spavala. Sve što su radile tih nekoliko sati vani odjednom postaje važno. Tko je koliko popio. Tko je gdje bio. Zašto je Nell isključila aplikaciju za nadziranje na Winninom mobitelu? Tko je tajanstveni muškarac s kojim je razgovarala za šankom? I kamo je nestala? Gdje joj je mobitel? I tko je s kim u kakvoj vezi u toj čudnoj skupini žena koje naizgled veže samo to što su bebe rodile u razmaku od nekoliko dana…

Potpuno je očito da ovdje više ne možemo ostati. Ne nakon ovog što sam upravo učinila.

Aimee Molloy – Savršena majka

Svaka ima svoje izvore, svaka svoje mogućnosti i svaka svoje tajne. A Winnie se nakon toga ne javlja nijednoj. I ona je imala svoju tajnu zbog koje je sad nestanak njene bebe glavna vijest u medijima i zbog koje joj novinari kampiraju pred kućom. A sve što je htjela su njena beba i njen mir.

I dok se prijateljice angažiraju kako bi pomogle Winnie, dok svaka svoju tajnu prevrće i skriva, i dok se situacija sve više usijava, usput čitamo o gomili pitanja koja su, vjerujem, svakoj novopečenoj majci strašna i jeziva. Jesam li upropastila svoje dijete jer sam mu dala hranu na bočicu? Što ako bude imao psihičke probleme jer sam danas bila preiscrpljena da ga sama uspavam? Smijem li priznati da mi je teško i da trebam pomoć? Dosta mi je brige o bebi, želim ići na posao! Ne sviđa što me tjeraju da se vratim na posao, želim biti uz svoju bebu! Smijem li priznati da mi je dosta izdajanja, ionako je beba stalno gladna! Hoću da i muž nešto radi oko bebe, pa on mu je otac! Zašto moj suprug ne zarađuje dovoljno, ja ne želim raditi dok je beba još malena!

Koliko poznajemo ljude s kojima se družimo? Koliko smo sigurni u njihovu dobronamjernost? Kako znati kad imaš posla s psihički pomaknutim ljudima? I tko je od onih u tvojoj blizini daleko od normalnog?

Loše se stvari događaju kad je ovako vruće.

Aimee Molloy – Savršena majka

Iako je Winnie ta kojoj se dogodila najgora stvar na svijetu, nje zapravo u ovom romanu najmanje ima. Priču pratimo kroz oči ostatka ekipe, ali i jedan poseban glas, koji se javlja sporadično i u prvom licu. Ostavit ću vam da sami otkrijete tko je to.

Majke će i same kroz roman proći teške situacije. Zbog toga što se dogodilo, i zbog odnosa svake od njih prema otmici bebe, razina njihove upletenosti, razina opsjednutosti da otkriju što se dogodilo… Utjecat će na brakove, na prijateljstva, na životne situacije, na odnose, na tajne koje panično čuvaju.

Savršena majka je roman koji balansira između psiho trilera i psiho drame, ali po meni nije ni jedno ni drugo. Što se trilerske strane tiče, imam problem s trilerima u zadnje vrijeme jer mi stalno fali nečega – ozbiljnosti, dubine… Efekta iznenađenja, možda. Savršena majka ima isti problem, nije previše ušla u dubine, ali možda je posao odradila najbolje dosad u 2019. Ili je samo ideja bolja od drugih, kao što je rekla Ana kad smo raspravljale o knjizi.  Svejedno mi je previše predvidljiva da bi joj dala 5. A četvorku joj dajem samo jer je mrvicu bolja od ostalih…

Sa psihodrama stajališta, nije dovoljno duboka – ima dobre momente, ali ne razradi ih do kraja i tu mi malo fali mesa.

Bila sam u paklu. Izgubljena. Izmučena. Nemajui pojma kako ću se provući kroz to. Kako da se nosim s tim. Ta tuga koja prožima sve. Promašaj. Krivnja što sam tako nesavršena majka.

Aimee Molloy – Savršena majka

Svibanjske majke kao društvo su jedna cjelina koja ne funkcionira izvan okvira majki s bebama. Da nije te jedine zajedničke poveznice između potpuno drugačijih karaktera, nikad se nebi našle i družile jer su realno potpuno nespojive. No, do neke mjere ovdje to funkcionira dok god imaju zajednički cilj – otkriti tko je kriv za otmicu djeteta. Nadati se da je beba ok. Imati nešto što ih okupira da ne misle na vlastite probleme…

No, savršena majka u ovom romanu ne znači to što ste pomislili kad ste pročitali naslov 🙂

Do kraja ćete možda biti iznenađeni, a možda i ne 🙂  Ali ne mogu roman ne preporučiti, jer je zapravo u odnosu na ostale koje sam čitala tog žanra, prilično dobar. Napet jest. Osim ako niste znatiželjni kao ja pa iskopate kraj čim polovite tko je kome što 😉

No, svakako pročitajte, neće vas razočarati 🙂

*************************************************************************************

Aimee Molloy

Savršena majka

Izdavač: Stilus knjiga

Prevoditelj: Andrea Marić

 

 

 

Izgubljena svjetlost – Jill Santopolo

IMG_20190423_095622_853[1]

 

Uopće ne znam otkud da počnem. Toliko toga je krivo u ovoj priči da ne znam ni od čega krenuti.

Moguće da ima i spojlera, al nije da imam kaj bitno za otkriti. Nisam napisala kraj, ako je to od pomoći.

Ništa meni tu ne funkcionira.  Ni priča, koja ne da nije epska ljubavna priča nego je cendranje i dramatiziranje na n-tu potenciju, tolko da ni čitljiva nije. Da nije bila izbor za ovomjesečni book club, nebi ja odmakla dalje od 10 stranica.

No, ok, ajmo ispočetka.

Lucy je studentica koja na satu nečega di se recitira Shakespeare upozna Gabea. Na 11. rujna. The 11. rujna.  I onda taj 11. rujna traje x stranica i kak je to krivo jer se sad ona ljubi s tim Gabeom , a 100 metara dalje ljudi pogibaju.

Prvo, staviti cmakanje na neki bitan datum u povijesti koji je povezan s tragedijom ili ispred neke poznate zgrade koja je povezana tragedijom nije od velikog značenja nego ljigavo.  Onda, ako te već muči to kaj ljudi 100 m od tebe pogibaju, a ti se cmačeš, NEMOJ se cmakati!

Onda ju lik otfikari jer se vratil bivšoj zato jer je bivšoj teško u životu. Onak, ahahhahahahah. To moš popušit samo s 15-20 godina eventualno. A ako malo razmisliš, ni onda.

Onda ona diplomira, pa se zaposli, pa ode na cugu, pa naleti opet na dotičnog i počnu epsku ljubavnu priču koja traje 14 mjeseci dok on ne dobije posao u Iraku. Prvo – ništ nisu radili tih 14 mjeseci nego se seksali i srali kak hoće promijeniti svijet (okrećem očima).  I na jasne znakove da ju vjerojatno vara, zažmiri, pa posle drami da je trebala pitat. Al ne, on je jako šarmantan, pa su sve lude za njim i jadan sigurno nije ništ kriv. Rajt. U biti cijelu knjigu ne govori nikom kaj hoće, onda se čudi kad to ni ne dobije. Onda on dobije angažman na drugom kraju svijeta i ne znamo se sad dogovoriti kak bi to moglo funkcionirat, nego ili ona ide s njim ili je to prekid. Ona neće ići s njim, on ne može dirati njezine “snove”, pa je stvarno prekid. Daj, sjašite više. Ali ok, tu je još podnošljivo.

On ode. Ona je u komi. On se ne javlja. To sve kužim. Zapravo ne kužim, ak ju tak jako voliš, možeš poruku poslat. Btw, imali su mobitele. I mail.

E i onda krene. Ona upozna drugog. Taj drugi, Darren, se raspita, dozna da je Lucy nedavno prekinula s dečkom, pa ide polako.  I tu postoje upozoravajući momenti da je lik kreten, a kreten je samo zato da Gabe ispadne bolji od njega. Te momente i znakove ona ne vidi i samo opravdava malo jednog malo drugog.

Najgore je to kaj STALNO uspoređuje Darrena s Gabeom, i do to te mjere da postane gnjusno. U svakoj rečenici. Na svakoj stranici.  Gabe, ti to sigurno nebi napravio, ti bi to bolje, ti bi to onako, pa se ovog nebi ni sjetio, onak, daj.  (Aha, da, knjiga je pisana ko da ona Gabeu priča njihovu priču. Ii mu piše pismo. Uglavnom, njemu se obraća.)

Onda Darren ima popis stvari kaj treba napravit prije smrti, pa ide ona svoj pisat. Kod njega je oženiti se i imati djecu, pa si i ona to upiše, a uopće to ne misli. Stvarno imaš stav, ženo, za ne vjerovat.

Kad lik kupi bicikle sam zato jer su  2 za 1 i još joj to pokaže, onak, fak of.  Nevjerojatno mi je kak joj prvo neke stvari smetaju, a onda se za 3 min predomisli jer on je zapravo super. Naravno, ne veli mu da joj prvo diglo tlak.

Onda ju on iznenađuje ostvarivanjem želja s popisa, kaj ona mrzi jer mrzi pompe, iznenađenja i grandiozne geste, ali mu to ne veli. Pa kak da lik zna ako nisi rekla!!!! Jer Gabe to sigurno nebi tak.

Koza se UDAJE za Darrena i misli na ovog prvog. ZNA da tu nekaj ne valja. Izjavljuje da misli da bi ga mooogla voljeti. Apsolutno nije sigurna, pa se ipak uda.  I rodi. I stalno sere protiv mama koje su doma s klincima, jer ona hoće ići radit. Pa idi radit, majku mu, al nije nijedno od toga BOLJE! Samo je drugačije!!!!

Darren hoće doma ženicu koja se brine o dječici, ona to neće, ali mu se nije sjetila na vrijeme to i reći. Onda joj napravi drugo dijete jer je ionak super i taman termin za još jedno. Nju se ofkors ne pita. Ona opet ništ ne poduzima. Jer ga siiiilno voliiii i on je Mr. Peeerfect! Ali mu nebu rekla da stavi kondom jer bi ga to uzrujalo. I onda opet cmolji za Gabeom.

Njezin posao je “sladak.” Darren ne shvaća ozbiljno ni nju nit ono kaj ona radi nit njene ambicije nit snove.

Tip  je kreten, al pa niko ju nije s puškom teral da se uda za njega. I uporno uspoređuje, rečenicu za rečenicom jednoga s drugim.

No, shvatili ste valjda taj odnos.

Gabe iskrsava svako tolko i kad taj pošalje poruku ( a nekad prođe i par godina), ona OSTAVLJA sve! I trči s njim na kavu. I još tome s malom curicom sa sobom.

Pa Darrenu nije to baš super. Jer normalnim osobama je inače normalno da im partner raspamećeno ide na kave s bivšim koji iskrsava svako tolko i nikad se nije prebolijo. ( To mu isto nije rekla.)

Pa se gledaju. Pa se ne znam kaj. Fuj, bljak. Onda je još razočarana kad Gabe ništ ne pokušava fizički. Ali UOPĆE nije mislila na njega zadnjih 2 godine kolko joj se ne javlja. Daj, koga ti uvjeravaš.

Tak dugo dok se napokon ne poševe nakon 13 godina natezanja. Jer je mislila da ju muž vara, pa sad valjda može i ona. Hazbnt je zapravo samo kuću kupoval.

Kad je letela na aerodrom tješit sirotog Gabea jer mu je umrla mama, bilo mi je preveć. Pa kaj si ti njemu? On nema prijatelje?!?! Nego zove bivšu curu dok je u banani? Znaš kak se to zove? Zna moj muž – REZERVA! Lik te ima u rezervi! Jer zna da si kokoš!

Uglavnom. TO nije epska ljubavna priča. TO je troje ljudi koji se grozno ponaša i imaju žešćih problema s mozgom. Svi troje su nezreli, nikad odrasli i igraju se drame. NE udaš se ako misliš na drugog, NE uspoređuješ muža s bivšim na svakom koraku jer onda tu opasno nekaj ne štima, a ne štima to da s tobom nekaj ne štima, NE pristaješ na ono kaj ti smeta i GOVORIŠ onda kad ti smeta, a ne očekuješ da se igramo pogađanja! Posle toga ne opravdavaš i ne tražiš izgovore za to kaj je neko drugi debil, a pogotovo ne za to kaj si sama debil. To nije ljubav nego psihički poremećaj.

I nađi si više svoje JA!

Onda ne ODEŠ u Irak bez da curi najaviš da ideš i da se dogovaraš o tome, pa si malo porazmislite kak bi to moglo funkcionirat (Ako si Gabe) – ili veliš da je to tak kak je i VIŠE SE NE JAVLJAŠ!!! Pogotovo ne kad ti je veza u krizi , kad si u banani i imaš probleme. Za to imaš frendove. Ok, i ako znaš da ti je bivša cura nestabilna,onda zoveš nju.

Ako si Darren, pa si isplaniraš život, a onda usput i njoj, onda bar sakriješ popis dok tražiš curu da ne znaju baš svi da je bilo planirano i nju ponekad i pitaš jel bi to ona tak ili možda ne.

Kraj je kao tužan, al mene je samo iznerviralo.

A drameeee, patetikeeee, cendranjaaaa-… Rezanja žilaaaa…. Priča je isforsirana do krajnjih granica, pokušava manipilirati čitateljem na sve moguće patetične klišeje koji postoje, a neke stvari ni uz najbolju volju ne kužim.

Nema citata jer svaki put kad sam ih tražila, jedino sam našla još toga kaj me nervira.

Ak nekom treba možda materijala za cajku – eto, pročitajte si ovo.

Da Izgubljena svjetlost. Jedino kaj je tu izgubljeno je vrijeme.

Šteta korica. Stvarno su krasne.

Kisi.

 

THE WONDER – EMMA DONOGHUE

IMG_20190419_120646_155

 

Everybody was a repository of secrets.

Emma Donoghue – The wonder

 

Mnogo je oblika zlostavljanja drugog živog bića. Neki od njih su toliko suptilni, skriveni i opravdani raznim teorijama da zlostavljač nema o sebi predodžbu lošeg, a zlostavljani nije svjestan vlastitog zlostavljanja. Pitam se koliko je ljudi kroz stoljeća patilo i umrlo u ime neke naizgled svete teorije, nečijeg mišljenja ili nečijeg iskupljenja. Koliko ih nije imalo pojma da se nad njima vrši zločin. A čak da su to i znali … ne bi mogli učiniti apsolutno ništa.

Jer…  sve je u božjim rukama.

Deep in Thy wounds, Lord,

Hide and shelter me,

So shall I never,

Never part from thee.

Emma Donoghue – The wonder

Elizabeth Wright je mlada medicinska sestra, jedna od sestara Nightingale. Što znači da je prošla obuku i služila pod vodstvom Florence Nightingale, legendarne engleske sestre. A to nešto znači.

Iako je sestrinstvo tek u povojima, Elizabeth zna da je prošla odličnu obuku i da je njeno znanje i kompetencija nešto na što može biti ponosna.

Kad prihvati zadatak u malom siromašnom seocetu u Irskoj, očekuje još jedan zadatak njege i brige za pacijenta. Budući da je plaća dobra, a trebala bi ostati 2 tjedna, Lib prihvati i otputuje u siromašnu, bogobojaznu Irsku. No, nema ni najblažeg pojma u što se upušta.

“Confirmation’s the most important day.”

“Why’s that?”

“‘Tis the end of being a child”

Ema Donoghue – The wonder

Zemlja je to gdje znanost još nogom nije kročila. Ali zato crkva jest. Vjerski fanatizam ovdje ima novu dimenziju, a u stopu ga prate stara vjerovanja i još poneko pogrešno shvaćeno. Još se uvijek ostavlja mlijeko za “malene” preko noći, soli hrana da “maleni” ne naprave štetu i pali voda u ognjištvu da bi otjerala zle sile. U isto vrijeme Bogorodice na komodama, sveti križevi na zidovima i nekoliko verzija Biblije. Zidovi su od blata, krvi i kostiju, posvećeni svetom vodom i evanđeljima.

Liječnik postoji. Nitko ne zna čemu se temelji njegova stručnost.

A malena Anna već 4 mjeseca ne jede. Živi od mane s neba. Hrana joj nije potrebna, kaže. Osjeća se dobro. Vodu uzima po par žličica dnevno. Zdrava je, vesela i moli se Bogu. Anna je čudo.

Hysteric, lunatic, maniac; the words didn’t fit her. She was like nothing so much as a litlle girl who didn’t need to eat. 

Emma Donoghue – The wonder

Lib Wright nije pozvana da bi njegovala bolesnika. Ona je, uz još jednu časnu sestru, sestru Michael, pozvana da bi 2 tjedna nadzirala djevojčicu i uvjerila se da malena stvarno nije stavila u usta ni zalogaj hrane.

No, Lib nije vjerski fanatik. Ona je znanstvenik. Možda ne zna napamet Bibliju i strana su joj davna vjerovanja ljudi u tim krajevima, možda ne zna rituale i molitve, ali zna da nijedno ljudsko biće nije dizajnirano da bi živjelo bez hrane i tekućine.

I zato joj ne treba dugo da shvati da nešto tu opasno nije u redu… Nešto toliko strašno, toliko okrutno i toliko jezivo i duboko ukopano da će Lib trebati sva njena pamet, snaga i vještine da bi mogla doprijeti do korijena stvari…

Anna kopni pred očima vlastitih roditelja, svećenika, liječnika i cijelog vražjeg odbora koji je Lib i angažirao, svatko iz svojih interesa. Anna kopni i nitko ništa ne vidi. Nitko ne želi vidjeti.

Hoće li Lib moći spasiti dijete koje je svoj put, čini se, samo izabralo? Što se zapravo događa u tom izopačenom selu i kako tome stati na kraj? I kakva se jeziva priča skriva iza fasade Boga i vjere?

Ne znam što sam očekivala od The wonder, ali sigurno nije ovo. Kako je knjiga odmicala, imala sam potrebu vrištati. Nekog udariti. Prijaviti policiji. Odvući psihijatru.

Ne mogu vam mnogo napisati jer morate pročitati knjigu da bi shvatili kakve sve gadosti je čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku, malenom biću. U kakve sve odvratnosti se može uvjeriti neuki narod i koliko duboko može biti ukorijenjeno zlo pod krinkom nečeg uzvišenog, plemenitog i svetog. A dječje je umove pak najlakše uvjeriti u svašta. I djeca će povjerovati. Za ljubav Bogu, tatama, mamama i svim ljudima koji im u životu nešto znače.

“How far will you go to save the girl?” Only when he asked it did she find she knew the answer. “I’ll stop at nothing.”

Emma Donoghue – The wonder

The wonder je knjiga s previše slojeva da bi ovdje bilo mjesta za toliko dugu recenziju. Priča je to vjeri i praznovjerju, zdravom razumu, znanosti i pravima djeteta. O iskorištavanju, o neukosti, o najgoroj vrsti žrtvovanja i svemu što iz toga proizlazi.

A najviše je to priča o krhkosti ljudskog bića i istovremenoj strašnoj okrutnosti. O umnoj zatrovanosti. O opasnostima raznih “svetih” knjiga. O opasnostima onkraj zhdravog razuma.

O tome koliko je važno boriti se za prava – prava djeteta, žena, svih rasa. O važnosti obrazovanja. O tome da ponekad pomoć stigne iz najmanje očekivanog kutka. O tome koliku moć posjeduje strah.

O tome da nikad ne smijemo odustati od nečijeg života, od ljudskog bića, a pogotovo djeteta.

Toliko mnogo toga je u ovoj knjizi pogrešno, krivo protumačeno, bolesno. Ali najgore od svega je poricanje. Sebe, događaja, posljedica. Biti slijep kraj zdravih očiju. Okrenuti glavu zbog mira u kući.

Kad, i ako pročitate The wonder… Zamislite se. Radnja se događa u 19 st. Mnogo toga je bilo nedostupno, mnogo toga nezamislivo. Mnogo toga se odbijalo priznati i mnogo toga tajilo. Napola učeni ljudi su bili bog i batina.

A koja nam je danas isprika?

Preporuka.

Kisi.

*************************************************************************************

Emma Donoghue

The wonder

Gdje kupiti: The wonder

 

 

 

 

KĆI DIMA I KOSTI – LAINI TAYLOR

IMG_20190409_135045_841[1]

Jednom davno, zaljubiše se anđeo i vrag.

To ne završi dobro.

Laini Taylor – Kći dima i kosti

Karou ima 17 godina, modru kosu i pregršt tetovaža na različitim dijelovoma tijela. Ima prijateljicu Zuzanu s kojom pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu. Ima i bivšeg dečka koji nikako da se pomiri da je bivši.

I to je otprilike to što Karou ima od “normalnog” života. Jer Laini Taylor Karou nije namijenila da bude obična djevojka. Zapravo, dobar dio knjige možda ćete se pitati je li ona uopće čovjek.

Željan da bude od pomoći, Razgut pokuša, ” Ima okus po nektaru i soli. Po nektaru i soli i jabukama. Po peludi i zvijezdama i šarkama. Ima okus po bajkama.Kao labuđa djeva u ponoć. Vrhnje na vrhu lisičjeg jezika. Ima okus po nadi.”

Laini Taylor – Kći dima i kosti

Roditelje nema. Nema ni porijeklo. Govori 20 jezika, a neki od njih i nisu ljudski, sitnim željama može utjecati na sitne stvari, kosa joj je naizgled prirodno neobične boje i na rukama nosi tetovaže koje zapravo ima otkad zna za sebe.

Ali svejedno, ona zapravo ne zna ništa o sebi. Isto kao što u Pragu, u svijetu ljudi nitko ne zna ništa o njoj. Usavršila je pričanje istine o sebi (barem onaj dio koji zna) na način da joj nitko ne vjeruje, a opet ništa nije izmislila. BIlježnice za crtanje pune su neobičnih obličja, od kojih su neka zastrašujuća, ali Karou tvrdi da su stvarna. (Naravno da jesu, Karou su, naposljetku, odgojile himere.)

“Ljepota”, Brimstone je jednom frknuo. “Ljudi postaju takve budale zbog nje. Bespomoćni poput moljaca što se bacaju u vatru.”

Laini Taylor – Kći dima i kosti”

I posao joj je da po različitim zakutcima svijeta skuplja – zube.

A onda ugleda – njega. I od tog trena više ništa nije isto. Ne samo zbog osjećaja koji je obuzme svaki put kad je u njegovoj blizini, već i zato što je on nekako kriv za to što je odvojena od jedine obitelji koju zna…

I kojoj će se pod svaku cijenu pokušati vratiti.

Ali što ako njena obitelj i nije baš to što ona misli da jest? Ili što ako ako njena obitelj nije baš to što ON misli da jest? Dvije suprotne strane, dva dušmanina. Ipak, ne mogu jedno bez drugog.

“Što ne bi razumjeli?” ona promrsi u odgovor, ne odvajajući pogleda od njih, kao što ni oni nisu odvajali poglede od nje.

“Nas”, reče on. “Ne bi razumjeli nas.”

“Ni ja ne razumijem nas.”

Laini Taylor – Kći dima i kosti

Priznajem i da mi je priča sama po sebi prilično zanimljiva, ali ono što me zapravo svaki put zarobi je način na koji Laini Taylor piše. Način na koji rečenice teku. Način na koji, gotovo poetski, lirski, može opisati odnos dvoje bića suđenih jedno drugome, a da to ne bude nimalo sladunjavo, ili borbu smrtnih neprijatelja, a da to ne bude samo krvoločna misija mržnje i gluposti. (Iako rat za mene uvijek jest baš to.)

Pridobila me sposobnošću da me prebaci u trenutak, ne moram se čak ni truditi. Jer, kad Laini piše, ja sam u toj sceni koju upravo čitam. I vidim i udišem i bojim se i zanesena sam i ljuta i odlučna.

Tko je Karou? Ili možda bolje pitati – što je? I tko je tajanstveni Akiva, zašto je izbjegava ubiti i kako to da joj se stalno čini da ga je već vidjela? U vrijeme kad je bila negdje drugdje… Netko drugi… Što bi trebalo biti nemoguće.

Osim ako nije. I osim ako je važnost i značenje njenog odnosa s tim prekrasnim strancem mnogo dublje i mnogo veće nego je ikad zamišljala u svojih jedva 17 godina…

Krije se tu mnogo više od onoga što na prvi pogled ima. Postoji tu izdaja i zaštita i ljubav i prevara, oholost i predaja i gramzivost i kazna. Sudbine likova koje će se već negdje ispreplesti i priča koja, sudeći prema početku – teži nečem epskom, nečem raskošnom i velikom i prekrasnom.

Moram reći da sam se toliko uvukla u priču da nisam bila ni svjesna kad sam došla do kraja. Trenutno sam na li–la i dvoumim se oko toga da odjurim po nastavak na engleskom ili da strpljivo čekam drugi dio, koji je, koliko znam  -najavljen u svibnju…

Do tada vam od srca preporučujem Kći dima i kosti, osim što je krasno napisana, još krasnije prevedena, nosi u sebi jedan novi svijet i novu priču.

Kisi.

**************************************************************************

Laini Taylor

Kći dima i kosti Goodreads

Izdavač – Vorto Palabra

Prijevod  – Vladimir Cvetković Sever, Martina Pranić

Gdje kupiti: Vorto Palabra

BRITT – MARIE JE BILA OVDJE – FREDRIK BACKMAN

img_20190407_143800_9351.jpg

Britt-Marie stoji iza vrata, udišući miris mokre zemlje i sode bikarbone. Prisjeća se mirisa alkohola i zvukova Kentovih nogometnih utakmica. On nikad nije odlazio na balkon. Balkon je pripadao samo Britt-Marie i nikome drugom, što je bilo nešto posve jedinstveno.

Fredrik Backam – Britt-Marie je bila ovdje

 

Britt-Marie znamo iz Bakice. Tko nije, pročitajte, iako ne smeta ako krenete odmah s Britt.

U Bakici je bila jedna od onih dragih susjeda koje smo nekad u kvartu nazivali “nadzorne kamere”. U prijevodu – svugdje gura nos, sve mora znati, nije isključeno da vodi evidenciju dolazaka i odlazaka iz zgrade i kad je koji susjed viđen u kojem dijelu grada.

Jedna od onih koje sve rade po propisima čak i kad su neizvedivi. Ali je u stanju maltretirati jednim papirom cijelu zgradu.

Takva je bila do malo pred kraj. Kad smo Britt-Marie upoznali s druge strane. Njene strane. Ali zapravo smo samo malo zagrebli po površini.

Zato je ovo priča o Britt-Marie. Njenoj ranjivosti, usamljenosti i potrebi za ljubavlju. Priča u kojoj ćemo shvatiti koliko je grozno živjeti u njenom svijetu, u kojem je stvorila cijeli sustav obrambenih mehanizama unutar kojih je mogla funkcionirati. I uvjerila sebe da je to normalno. Pomoću njih se nosila s traumama u životu. A imala ih je dovoljno. I previše.

Kad se treba nositi s teškom situacijom – Britt-Marie čisti. A kad očisti, onda čisti opet. Dobra je u tome. Dobra je u drugim stvarima, ali nikad ih nije otkrila jer su je uvjerili da je za nju najbolje da ostane kod kuće. I čisti.

Priča o Britt-Marie je priča o tome što se dogodi kad obrambeni mehanizmi otkažu. Jedan po jedan. I što se dogodi kad Britt-Marie stisne zube i suoči se sa svijetom. Prvo silom prilika, jer Britt-Marie ode iz svog pomno uređenog i isplaniranog života u kojem se zna red i sve ima svoje mjesto. Ali zapravo lažnog života – u kojem je došla do točke kad se više nije mogla pretvarati.

Ona ne nosi parfem. A ipak veći dio bračnog života pere košulje namirisane ženskim parfemom. Brine za tuđu djecu, zakinuta za svoju. Održava kuću jer nije dobra u druženju, pa to ostavlja suprugu. Premješta brijaći aparat samo zato da ga natjera da joj se obrati. Da bude potrebna.

Ali Britt-Marie više ne želi prati košulje koje mirišu na parfem.

Nevjerojatna je količina gluposti koju smo spremni povjerovati o sebi samima. I nevjerojatna je količina ljubavi koja je potrebna da bi to prestali vjerovati.

Da, Britt-Marie je rekla dosta. Spakirala stvari i otišla. U svojim šezdesetima prvi put traži posao iako je 40 godina radila – održavala je kućanstvo i brinula o suprugu i njegovoj djeci. Njegovoj, jer to su djeca druge žene.

To što je završila Bogu iza hozentregera, pokazalo se kao najbolja stvar koja se Britt-Marie dogodila u njenih 60-tak godina. A završila je u Borgu. U kojem nema ničega, u kojem se zbog financijske krize zatvorilo sve što se dalo.  U kojem ljudi ne znaju poredak pribora za jelo u ladici,  ne znaju čemu služi soda bikarbona i nema Faxina, a najbliži bankomat je udaljen 20 minuta vožnje.

U Borgu se snalazimo kako znamo. Oduvijek je tako. Ali u tim dječacima gori vatra koja će prije ili kasnije progutati sve oko njih. Il njih same.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje

A i posao koji je dobila nije baš posao. No, izgleda da to stanovnicima Borga i nije bitno. Oni nemaju nogometno igralište, ali imaju ekipu. Nemaju poštu, automehaničarsku radionicu ni trgovinu, ali imaju ljude koji sve to nekako drže na okupu. Imaju pregršt osebujnih i donekle tragičnih sudbina i likova koji su na rubu egzistencije, ali prihvate Britt-Marie.

Prihvate ja onakvu kakva je. Sa svim njenim čudnim navikama i pravilima o poretku žlica i vilica. I za divno čudo – i Britt-Marie prihvati njih. Sve njih. I onda se dogodi život.

Britt -Marie je bila ovdje nosi dio iste poruke kakvu nosi i Ove – ne sudi knjigu po koricama.

Jer i Britt je naizgled samo još jedna stara baba koja gura nos gdje mu nije mjesto… Ali ta baba je proživjela život, prošla je teške stvari i na svoj način s njima se i nosila. Nikome na licu ne piše tko je iznutra. Većinom ni blizu ono što mislimo na prvi pogled. I većinom se iznenadimo kad nas život natjera da pružimo priliku osobi koja nas izluđuje ili smeta ili jednostavno nervira – jer nismo ni slutili u čemu je stvar, previše opterećeni svojom vlastitom životnom jurnjavom…

Ako ljudsko biće dovoljno dugo drži oči zatvorene i stišće ih dovoljno snažno, može se sjetiti trenutka u životu kad je donijelo odluku samo zbog sebe. I shvatiti, možda, da to nije učinilo nikad prije.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje

Britt-Marie nas uči o suočavanju sa svijetom. O onome što je u stanju učiniti prihvaćanje, ljubav i prijateljstvo. Da nije sve u pravilima. Nije sve u rasporedu ni u večeri točno u 6. Ima puno toga i izvan granica našeg malog svemira. Onog iz kojeg treba hrabrosti izaći 🙂

Stanovnici Borga, svaki sa svojom pričom, svojom prošlošću, svojim životom, dio su njenog života i svaki će promijeniti nešto u Britt – Marie. A ona neće biti ni svjesna koliko toga je promijenila u njima.

Ali hej, što se dogodilo kad je Britt – Marie završila svoju avanturu u Borgu i krenula dalje?

Borg ima nogometno igralište. I nogometni klub.

I, što god se dogodilo.

Gdje god bila.

Svi će znati da je Britt-Marie bila ovdje.

Fredrik Backman – Britt-Marie je bila ovdje 

Britt- Marie je prekrasna. I zato, kao i Ove, zaslužuje da je čujete.

 

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Britt-Marie je bila ovdje

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Britt -Marie je bila ovdje