ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

KRALJICA SJENA – SARAH J. MAAS

Ona je vrtlog smrti, kraljica sjena, a ti su ljudi obični strvinari.

Sarah J. Maas – Kraljica sjena

Aelin Ashryver Galathynius, kraljica Terrasena, se vratila u Adarlan. Ima posla. Ostavila je Rowana u Wendlynu i došla napraviti reda i izravnati račune. .

Mora spasiti Aediona, poraziti kralja Adarlana, pokušati spasiti prijatelja, ako još postoji u tijelu koje je zaposjeo princ Valga.

A kucnuo je čas  i da Arobynn dobije što zaslužuje.

Aelin je odlučna i nema mnogo vremena, Aedion će biti smaknut za nekoliko dana.

Otežavajuća okolnost je ta što je ovdje bez magije, ali opet – bila je to i prije.

No, pronaći će pomoć gdje je najmanje očekivala, steći saveznicu gdje nikad nije tražila. Shvatit će da ponekad treba zagrepsti ispod površine.

U dugim danima, kad nisu imale što raditi, osim vesti, dadilja ju je naučila kako primjetiti sitne detalje – svaki bod – a da pritom ne izgubi iz vida širu sliku. Elida, jednog me dana više neće biti, a sve tvoje oružje u arsenalu mora biti spremno za napad.

Smislila je opasan plan, plan kojeg svako malo mora prilagođavati jer izvanrednih okolnosti ne manjka.  A u ovoj igri sudjelovat će svi. I mnogo toga izaći će na vidjelo.

Na drugoj strani, Velika Matrona klana Crnokljunašica ima svoje planove, a Manon se oni sve manje sviđaju. Vojvoda ima sve čudnije zahtjeve, Trinaest je uznemireno i savez s Valgama stoji na sve klimavijim nogama. Jezivo je i strašno ono što će se tražiti od Manon,  tim više što vještice nisu sklone davati svoje pripadnice kao pokusne kuniće.

No, i Manon se mijenja. Vremena se mijenjaju.Okolnosti se mijenjaju.

Manon će trebati neko vrijeme da prihvati samu sebe. Trebat će jedna robinja vještičje krvi, jedna zaposjednuta djevojka iz Adarlana koja će vratiti dug zbog toplog ogrtača, ispovijed vlastite Druge, posljedice onoga na što nikad nije trebala pristati i nepokolebljiva intuicija da napokon posluša samu sebe i učini što treba.

Žalimo vas, sve do jedne – zbog onoga što radite svojoj djeci. Oni se ne rađaju zli, ali vi ih prisiljavate da ubijaju, nanose zlo i mrze sve dok više ništa ne ostane u njima, kao ni u vama. Zato si noćas ovdje Manon.

Rat se bliži, opasnost je već i preblizu. Hoće li smrt kralja, ako plan uspije, okončati patnju i smrt? Hoće li se magija moći vratiti? Tko će sve, i kakvu ulogu odigrati u danima koji slijede? Tko će kome biti saveznik, tko će ispasti prijatelj i gdje se sve skrivaju iznenadni saveznici… Koje će sve tajne izaći na vidjelo, tko je zapravo što i kako to mijenja stvari?

Što je zapravo Manon? Na to pitanje ni ona sam ajoš ne zna odgovor, ali nešto je u pozadini njenog pravog porijekla što ima neke veze s njenim očima…

Tko je pravi neprijatelj iz sjene i protiv koga se od početka bore, a da nisu ni svjesni?

Moram priznati, da mi je, čak i uz daljnju iritantnost pojedinih likova ( prvenstveno Chaol, a ponekad sam htjela tući i Rowana i Aediona), Kraljica sjena najbolji nastavak do sada. Drži napetost, radnja se odvija na nekoliko frontova, neki likovi se nenadano pojavljuju tamo gdje trebaju, neki se otkrivaju kao saveznici  iako je izgledalo drugačije, neke osvete uspijevaju, neki tajni planovi se otkrivaju i provode u djelo.

Magije, čarobnjaka, demona, mjenjolika, Fae, vještica, zmajeva, svega ima. Ali sve ima smisla, povezano u zajedničku priču o jednom buđenju i ponovnom dizanju.

Aelin, prasnula je. Moje ime je Aelin.

Priča je suvisla, drži pažnju,  knjiga je pravi page turner. Aelin je zrelija, odlučnija, samosvjesna, svjesna svoje snage i opterećena odgovornošću koju nosi. Za razliku od Chaola koji većinu vremena ima 13 godina, osim kad se treba tući.

Neki novi likovi će steći vašu naklonost, neki stari izgubiti život. Ali tako mora biti.  U ovoj igri ulozi su veliki, a opasnost raste.

Svi su ozbiljniji, zreliji i postaju ekipa. Slutim i neke nove parove.

Sve u svemu, uživala sam. Bit će mi žao kad završi, ali trenutno jedva čekam sljedeći nastavak.

Iskrena preporuka, ako volite ovaj žanr, ali svakako krenite ispočetka.

ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

MRTAV, A GLADAN – MARILENA DUŽMAN

Momčilo Valentić, zvani Momo, rođen je u Splitu od majke Štefice, Zagorke, koja je trbuhom za kruhom stigla u Split, i oca tvrdog Dalmatinca i Splićanina, u gradu znanog kao Pino Meštar jer je još od mlađih dana posjedovao krojačku radnju. U sebi je nosio gene cijele Hrvatske.

Nakon što sam pročitala Ginekologa koji me naprosto oduševio, odlučila sam se dočepati i ostalih Marileninih djela, pa sam je jadnu gnjavila prohtjevima dok mi napokon nisu stigle.

Prvo sam se bacila na Mrtav, a gladan. I nisam požalila.

Obožavam dobar humor. A ovdje sam dobila jednu priličnu dozu humora, nasmijala sam se za dva života, a ono što mi se posebno sviđa kod Marileninih romana je taj neki talent da u naoko laganini priču (onakvu kakve inače nosimo na plažu da ne moramo puno mislit), uz izdašnu mjeru humora ubaci temu (ili teme) o kojima bi se dalo raspravljati. Onakve koje vas malo kopkaju nakon čitanja, pa se uhvatiš kako razmišljaš o tom nekom detalju koji se lagano provukao kroz onu totalno ludu priču i sad ti ne da mira.

Usudila bih se reći da žena piše ozbiljne romane koji se prave da su lagano zabavno štivo. Imala sam i obrnut slučaj – pizdariju koja se pravi da je ozbiljan roman. Digla mi tlak. Svi ste nakon toga pročitali što sam imala za reći, a imala sam za reći.

I tu imam svašta za reći, samo što me ovo oduševilo 🙂

Svi ćete mi dojti na sprovod. Sve vas lipo moran pozdraviti.

Dakle – imamo Momu. Ilitiga Momčila Valentića , rođenog u Splitu, porijeklom odasvud , starog 49 godina. Živi u Ližnjanu, neoženjen. Lud ko puška.

Nije da mu puno toga fali u životu, osim možda seksa i srodne duše. No i to se s vremenom sredi… A onda mu umre prijatelj. I umjesto da žali što ga više nema, Momo je šokiran brojem ljudi koji su čovjeku došli na sprovod i naravno da mu padne na pamet iscenirati vlastitu smrt samo zato da vidi koliko svijeta će njemu doći na sprovod.

Osim što je ideja suluda – i plan za njeno ostvarivanje je totalno lud. Uz to – zahtijeva preciznost i strategiju. A u međuvremenu mora sa svima biti dobar i ljubazan da ga zapamte i dođu na sprovod. Sve proračunato. Umrla sam od smijeha.

Način na koji je zapravo i došao do toga da mu u životu ne fali puno – s jedne strane je za umrijet od smijeha, ali s druge – i tu je malo za razmisliti.

Uz sve to, nakon godina bivanja na suhom, odjednom Momo servisira 2 žene istovremeno. Naravno, pati za trećom.

Kako će to sve izvesti? Kako da mu čim više svijeta dođe na sprovod, da Pina i Kristina ne doznaju jedna za drugu i da se iz cijele situacije izvuče čitav?

I dok Momo svoj plan polako ostvaruje u djelo, uz neizostavne poteškoće i stranputice, a mi plačemo od smijeha na to kakve mu sve ideje padaju na pamet – u pozadini priče usput pratimo i ostale likove priče. Mominu ekipu, njegove ljubavnice… Sve to nam daje nekakvu ideju o tome tko je zapravo Momo. I kakav mu je zapravo život. I gdje mu je srce. I što bi zapravo htio.

Bilo mu je dosadno. Obitelj nije imao. Prijatelje je gubio. Sve je manje ribario. Sanja je bila tuđa žena. Kristinu nije zanimao. Nije imao nigdje nikoga.

Možda bi mogao organizirati vlastiti pogreb i vidjeti što bi ljudi govorili o njemu.

Za tako kratki roman, puno je tu zavrzlama, ali baš zato je dobar jer nema vremena za razvlačenje.

A znate onaj ozbiljni dio? Provukla je tu Marilena svašta. Od moralnih dvojbi, učmalosti male sredine, zlih jezika, slobode izbora, očekivanja drugih, očekivanja od samih sebe… U tu jednu crticu iz života ovog osebujnog lika provuklo se svega – od crnog humora, preko ludih ideja do onoga što Momo zapravo želi.

No Momo je takav lik da bi ga svako selo trebalo imat. I to samo jednog, jer više ovakvih bilo bi previše za jednu sredinu. Ali taj jedan… Ma nema ga svijet 😁

I zato – kad sam zaklopila zadnju stranicu – zabavljeno i s osmijehom na licu sam smjestila knjigu među one – “svakako preporučiti”.

Kisi 🙂

PRIČA O JEDNOJ OBITELJI – ROSA VENTRELLA

Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije mnogo godina. Njegovo oblo lice, preplanulo od sunca, sjetno i napaćeno. Rijetke brkove boje duhana za žvakanje i usta, koja su se s vremenom i stanjila poput oštrice noža, te mornarsku kapu na glavi. Naslanjao se na pregradu pramca svoje barke, čvrst u namjeri da napokon pokrpa mrežu i otisne se na pučinu. Šutio je. 

Neki put pomislim kakvih sve životnih priča ima. I usput se pitam imamo li uopće pravo cviliti nad nedaćama koje nisu nikakvi ozbiljni problemi jednom kad ih sagledaš onako, s odmakom. 

Jer kad pročitaš nešto poput ovog, malo se zamisliš. Ne, nije ovo tragična priča, barem ne u onom smislu u kojem postoje tragične priče. Ova je jednostavno  – život. 

Život na jugu Italije, u starom Bariju, gdje se točno zna iz koje obitelji potječeš i gdje se točno zna kakav ćeš postati i što jesi samo na temelju toga. Tamo gdje svaka obitelj ima nadimak, prema onome čime se bavi ili što je kome kriva. Crkvenjaci, Beskrvni… Prema tome znaš tko je poželjan u društvu i čijem društvu, a koga treba u širokom krugu izbjegavati jer mu je otac, djed, netko prije milijun godina učinio to i to. 

Iza njih išli su sinovi, Carlo i Michele. Michele mi je namignuo i nasmiješio se čim me vidio. Izgledao mi je malo nespretno u preuskom sivom odijelu koje ga je stezalo u kukovima i ispod vrata. Hinila sam da ne primjećujem, premda sam silno željela otići do njega i pročavrljati. No šesto čulo uvjerilo me da se suzdržim pred tatom jer mu se zacijelo ne bi svidjelo što razgovaram s nekim muškarcem,a pogotovo ne sinom Bekrvnoga. 

Marija de Santis, djevojčica znana i kao Zlo sjeme- nadimak koji joj je nadjenula vlastita baka, pokušava u takvom okruženju pronaći svoje mjesto pod suncem – u obitelji koja je na sve načine disfunkcionalna, ali to se tada nije tako zvalo. 

To što je majka previše popustljiva s jedne strane, a na druge načine nezainteresirana ili ne shvaća vlastitu kćer, to što je otac nesretan i nasilan, što su braća kao nebo i zemlja i to što svatko pokazuje bunt, ali nitko nije na taj način doživljen i svi su prisiljeni živjeti svoje male i velike živote zajedno, poštujući pravila kalupa u koji ih je stavljeno – sve to na kraju dovede do neostvarenih želja, do tragedija i do planova kako će tko na svoj način pobjeći iz toga. 

Tad sam prvi put prekršila pravila. Time se inače bavio Vincenzo  i svima nam zagorčavao život. Da me tata slučajno ulovio, prebio bi me na mrtvo ime, a mama bi plakala cijeli dan. Srećom, nikad nisu doznali. 

Maria je pametna, bistra djevojčica kroz čije oči i pratimo ovu atmosferičnu priču. Ona sanjari o nekom daljem cilju, o životu izvan Barija, o tome da pobjegne negdje gdje neće biti ograničena pravilima te male zajednice koja vidi sve i svakoga. Nema mnogo prijatelja, u nekom trenutku čak nikoga, jer djeca su okrutna i neki put te obilježe samo zato jer to mogu. Družit će se zato s dječakom, Micheleom, iz obitelji koja je već gereracijama neprijatelj njenoj. 

No djeca su djeca i dogodit će im se život. 

Nije da ova priča ima neku temu. Tema joj je upravo ono što je u naslovu – priča o jednoj obitelji, kroz više generacija, kroz snove, nade i strepnje, kroz sreću i tugu i boli i kroz svakodnevne brige, žrtve i strahove. Ispričana kroz Marijine oči, djetinje, pa djevojačke i na kraju odrasle, poklonit će nam čitav svemir boja, okusa i mirisa, ali i osjećaja, misli i snova, svega onoga što čini jednu priču, priču o svemu i o ničemu. 

Sve što nam je prerano oduzeto, dulje će ostati u našem sjećanju. Možda ostane zauvijek.

Ovo je priča bez mnogo akcije, ali ipak vrvi od događaja, onih malih, svakodnevnih, onakvih kakve obično ne primjećujemo ili ih se ne sjećamo – ili pak onih koji nas obilježe za čitav život. Pokušajte se potpuno isključiti kad budete čitali Marijinu priču, pustite neka vas prenese u Bari, osjetite atmosferu, okus, mirise… Upoznajte čitavu paletu živopisnih likova, ali ne inzistirajte na tome da vam se uvuku pod kožu – oni nisu zato tu.  Proživite s Marijom  ono što vam ima reći, vratite se u prošlost i promatrajte njene roditelje na početku braka, pokušajte pojmiti kako su postali ono što jesu. Poslušajte što ima za reći baka, popričajte sa susjedima, proživite događaje. 

Osjetite Marijinu borbu protiv okvira u koji bi se trebala uklopiti, protiv te male sredine u kojoj svatko svakoga zna i gdje se očekuje da ti život krene u određenom smjeru samo zato jer tako treba. 

Ne smijemo plakati zbog onoga što smo izgubile, Maria. Moramo biti sretne zbog onoga što smo imale. 

Nije ovo knjiga koja će vas nakon lude vožnje, umorne i iscrpljene, ali zadovoljne i zadihane izbaciti iz vagona i ostaviti da se odmarate – ovo je polagana šetnja, ponekad i neugodna, ali pitka i posve živa. 

Iz svega što ćete doznati o likovima u ovoj priči, nećete imati mnogo toga za reći, a opet doznat ćete mnoštvo stvari. Tko zna hoće li vam ostati u sjećanju riječi. Ali definitivno će vam ostati okus. Osjećaj. Sparina. Tuga. Osjećaj nemoći u tradicionalnim sredinama, jaz između imućnih i siromašnih, njihove prepirke, bunt, prkos i inat. 

Prepustite se, i bit će ovo jedno divno putovanje, taman za tmurno popodne uz kavu. ❤

Kisi 🙂 

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

ŠTO SVE MOŽETE UČINITI KAD VAM DIJAGNOSTICIRAJU RAK – MOJ PUT U ISCJELJENJE – SOPHIE SABBAGE

Čim sam povjerovala da se moj život približio kraju, on se povukao u drugu prostoriju, izbisavši prozore i meki namještaj, privodeći moju budućnost brutalnome kraju, uredno je slozivši na dno ladice, prigušujući svjetla, zaustavljajući zidni sat.

Zašto imam ovu knjigu? Zato što mi je obiteljska anamneza postala grozna i zato što sam htjela pročitati nečije iskustvo u borbi s ovom ozbiljnom dijagnozom. Ali ponajviše zato što je netko meni blizak prije par mjeseci suočen s dijagnozom koja nas je sve prestrašila.

Taj netko je sad dobro. Bilo je operabilno i nadamo se da je to to. No, ja sam svejedno pročitala knjigu i nadala se da ću u njoj pronaći odgovore na pitanja koja se u trenucima panike vjerojatno svima vrzmaju po glavi…

Zašto?

Kako?

Ima li nekakva formula pomoću koje se možemo boriti protiv ovog?

Što je istina, a što nije? Što je negdje između?

Ja imam rak. Rak nema mene.

Nisam dobila konkretne odgovore, barem ne sve, ali dobila sam iskustvo jedne žene koja se morala suočiti s rakom pluća u terminalnom stadiju. Nakon toga, dijagnoze su postajale samo gore, nova žarista se pojavljivala u organizmu, ali ona nije htjela pokleknuti.

Ovo je njena priča i njeno iskustvo. Iskustvo borbe s okrutnom bolešću pružilo joj je priliku da transformira svoj život trudeći se razumjeti zašto joj se neke stvari događaju i pomoću toga pokušati transformirati bolest.

Najveća je pobjeda to sto sam sačuvala sebe, bez obzira na ishod – ono teško stečeno “ja” koje ne pripada mom tijelu i koje se neće dezitegrirati s mojim tijelom – i to što znam da sam mu dopustila da procvjeta bez obzira na rak, bez obzira na to što moje meso možda vene.

Pise o svojim istraživanjima, o načinu prehrane, o duhovnim tehnikama, svemu što je radila na putu ozdravljenja. Htjela je ozdraviti.

Uspjela je u tome. Danas, 6 godina kasnije, ima izdane dvije knjige i pomaže ljudima diljem svijeta u istoj toj borbi koju je prošla sama. Piše i priča o svemu sto je proživljavala, suočavanju sa samom sobom, emocijama s kojima se isto morala suočiti i kako je to prihvaćala.

Moji me liječnici pitaju kako je moje tijelo, ali ne i kako je moje srce. Oni me pitaju kako podnosim nuspojave lijekova, ali ne i kako se nosim sa strahom koji tako često vreba moje dane ili s valovima tuge koji neprekidno udaraju o moje obale.

Priču Sophie Sabbage dobro je pročitati čak i ako vas život ne natjera na to. Dodat ćete još jedno iskustvo svojima, iako možda nećete biti u situaciji da vas zanima na osobnoj razini. Ali možda vas nadahne za neku drugu situaciju. Dok je nabrajala svoje pokušaje i pogreške, saznanja, uspjehe i pomake, dok je svaki mali pomak bio ogroman korak, shvatila sam da nam cijeli život pun upravo toga- pokušaja i pogrešaka. I da bi mogli napisati vlastitu knjigu iskustava koja bi onda nekom drugom bila vodič – ali bila bi upravo to – jedno iskustvo iz kojeg netko drugi može učiti, u kojem netko drugi može pronaći nadu.

I borba protiv bolesti je ista. Mnogo toga leži i u stavu i u stanju uma, ali Sophie je pisala i da je padala. I ta snaga i taj pozitivan stav i odlučnost, sve to ponekad napusti čovjeka i on ostane potpuno sam. To je možda sekunda, možda samo tren u vremenu, ali je i najstrašnije iskustvo cijelog tog teškog puta.

I zato je bitno da znamo da i najjači plaču i najoptimističniji padaju, i oni koji se nikad ne predaju u neko trenutku dotaknut će bezdan. I onda se ponovno dići. I zapitati čemu nas ovo iskustvo uči.

U tome je smisao. Pročitajte knjigu.

Nasi svršeci jos nisu sročeni, a nasa čudesnost još nam nije oteta. I stoga, svoje hodočašće s rakom smještam na oltar nepoznatih sljedbenika nadajući se da će se poput mjeseca uzdići iznad mračnih mora našeg vremena.

Planetopija ❤

Prevela – Merima Nikočević Ibrahimpašić

PUSTINJSKO KOPLJE – PETER V. BRETT

Jardir se namrštio. Možda i jesam slomljen, prihvatio je nijemo, ali slomljene kosti su jače kad zacijele i doći će moj dan pod suncem.

Wow. Mislim, Pustinjsko koplje ima 670 stranica 😉 Trebalo je to pročitati, ali vrijedilo je biti budan dobrano iza ponoći za ovo.

Mene Hangar7 jako veseli. Nekako su se specijalizirali za moj ukus, pa sve što izbace izaziva zazubice u zadnje vrijeme. Dođe mi da im se preselim u skladište.

Već sam pisala koliko mi odgovara ovakav fantasy, surov, brutalan, s malo world buildinga, ali zato itekako dobro prenesenom atmosferom i pričom koja samo vuče na još.

Sam je Kaji rekao dok je pokoravao zelene zemlje, Jedinstvo vrijedi svake cijene u krvi. U borbi protiv noći i Nijinih bezbrojnih legija bolje je da stotinu tisuća muškaraca stoji združeno nego da se stotinun milijuna skriva svaki u svom kutu.

Sržnici i dalje napadaju i noći su i dalje nesigurne, ali ljudi više nisu bespomoćni. Troje junaka iz prvog dijela sazrelo je i odraslo, udružilo snage i postalo stup obrane. Ili napada, kako vam drago. Jer ljudi su naučili boriti se. Svakim danom su jači. Sve više simbola se otkriva i sve više tla zaštićuje, ali ovaj put su stanovnici Izbaviteljevog dola vješti i u uništavanju demona, ne samo obrani protiv njih.

Svaki će od naših junaka postati netko i pripast će mu važna uloga u ovom ratu ljudi i demona, noći i dana, svjetla i tame…

Leesha je glavna travarica i praktički vođa Izbaviteljevog dola čija ljepota i inteligencija su nadaleko poznate. Rojerov talent borbe sviranjem jedinstven je dar i tek treba naučiti kako ga dati dalje. Arlena nazivaju Izbaviteljem, iako on tvrdi da to nije.

Premjestiti par zrna pijeska dokaz je velike snage koliko je vidjeti sunce dokaz dobrog vida. Nema slave u podčinjavanju slabih.

No, tko je u stvari Izbavitelj? Ako ste pročitali Oslikanog čovjeka, vjerojatno i vi mislite da je to Arlen. Napokon, koža mu je oslikana simbolima i našao je Kajijevo koplje. Ali još jedan čovjek bi mogao polagati pravo na istu titulu, čovjek koji je Arlena ostavio da umre. Čovjek koji je jednako opasan i bezopasan, čovjek koji ima dar i snagu, ali opasna uvjerenja i ideje. Čovjek koji je Arlenu nekad bio brat, a onda ga izdao.

Čovjek koji sebe naziva Shar’Dama Ka – Izbavitelj. Jardir, vođa Krasijaca, moćni kralj koji ne preza ni pred čim da bi stigao do cilja i djelovao u vlastitom interesu za koji vjeruje da je najbolji za sve.

Prvi dio knjige je Jardirova priča – kako se uzdigao od siromašnog, pothranjenog i potlačenog dječaka do najmlađeg i najmoćnijeg vođe naroda ikad. Za sve to je mahom zaslužna njegova Prva supruga – Inevera, proročica, neka vrsta vještice i žena koja vuče gotovo sve konce u Jardirovu kraljevstvu. I sve političke igre i trikovi koji su ih doveli do onoga što je pretkazano… Ili je pretkazano zato što ih je dovelo do toga?

Dva čovjeka, slična obilježja, obojica u rukama drže moć. No, koji je od njih Izbavitelj?

Arlen sve snažnije osjeća zov Srži. Previše je demona odveo u uništenje i previše njihove magije uvukao u sebe, osjeća kako se mijenja. No, u što?

Jardir daje sve od sebe kako bi opravdao naslijeđe za koje je uvjeren da je njegovo.

Između tih dviju priča, otići ćemo u Potok, Arlenovo rodno mjesto, gdje njegova nesuđena supruga nije više dijete, ali život joj je noćna mora. Renna će također donijeti neke odluke, izabrati neke puteve i zauzeti svoje mjesto tamo gdje je oduvijek trebala biti.

Ono na što nitko od njih nije računao je nova opasnost za koju nisu ni znali da se pojavila…

Moram priznati da nestrpljivo čekam nastavak. Sljedeći nastavak. Isto tako moram priznati da, iako neki kažu da je Pustinjsko koplje moglo biti kraće, uživala sam u svakoj stranici.

Alagai hore sjale su dok je demon upijao njihovu moć. Jardir je osjećao neobičnu mješavinu straha i olakšanja dok su se kocke koje su mu dvadeset godina upravljale životom mrvile u prah. Inevera je zavijala kao da joj taj prizor donosi tjelesnu bol.

Kako priča raste i grana se, tako imamo sve više rukavaca koje moramo pratiti, ali na kraju se sve to stopi u jednu povezanu priču…

Priznajem, Inevera mi je jako išla na živce. Jardir još i više. Ali sve to ima neku svoju svrhu u nadolazećoj borbi protiv Srži same i njenih stvorenja… Trebat će vam njihova priča da dobijete sliku o tome kakva su im uvjerenja, od čega su potekla i kako će se u budućnosti uklopiti u priču u kojoj će, ne sumnjam imati veliku ulogu. Njušim Ineverinu upletenost u još poneka zbivanja.

Ciklus o demonima mi polako sve više prirasta srcu – volim tu grubu fantasy priču koja svakom stranicom sve više raste. Sviđa mi se i ideja oko koje se sve vrti. Sviđa mi se i to što polako naslućujem kuda bi sve skupa moglo voditi, iako se vjerojatno varam.

Zora je rudila i Srž je još uvijek dozivala Oslikanog čovjeka, ali zov je sada bio dalek i lako ga je bilo ignorirati. Zbog nje. Zato jer se s Rennom napokon sjetio tko je.

A sviđa mi se i način na koji Brett piše – nema tu nekih lirskih rečenica, ali zapravo ne bi se baš ni uklopile. Ovo je malo hard core fantasy, nema previše nježnosti ni prekrasnih opisa, ali to ne znači da nema ljubavi. Ima je, itekako, samo je kao i cijela knjiga – pomalo divlja, neukroćena i većinom opasna.

Ako vas je ovo do sad imalo kupilo, i ako niste pročitali Oslikanog čovjeka – toplo preporučujem. Ako jeste, onda vam je Pustinjsko koplje nezaobilazna sljedeća stanica.

*******************************************************************************

Peter V. Brett

Pustinjsko koplje

Hangar7