Ariana Franklin – Gospodarica smrti

20180615_110125

” I još je nešto novo. Umjesto drevnog, zamršenog, naslijeđenog zakona prema kojem svaki barun ili velikaš ili gospodar zamka može izreći kaznu svojim prijestupnicima, objesiti ih ovisno o vlastitu nahođenju, Henrik II Engleskoj je podario sustav koji je uređen i jedinstven te se provodi u cijelom kraljevstvu. Zove se Opći zakon.”

Engleska, Cambridge. 1171 godina. Jedno dijete ubijeno, troje nestalo. Bijesni građani za zločine optužuju Židove. Iz neznanja i straha zbog toga će stradati jedna nevina obitelj.

Henrik II nastoji stati na kraj posvemašnjem ludilu (više iz straha za svoju riznicu nego ljudske živote) i pronaći pravog ubojicu…

I tako zadatak dobiva Simon Napuljski – Židov poznat po svojim detektivskim vještinama. A u njegovoj pratnji stiže Adelia Aguilar, doktorica za mrtve. Žena. Liječnica. Neudana. U dvanaestom stoljeću. I jedan Saracen. Sve to u kršćanskoj Engleskoj. U doba kad svaki član te male grupe nosi glavu u torbi.

Ovo nije samo krimić. Ovo je vjerno predočena slika neukosti i gluposti ljudskih umova srednjeg vijeka. Oprostite mi, ali ne znam kako bih drugačije nazvala procjenjivanje ljudskog bića prema tome kojoj vjeri i rasi pripada, a još manje kad to radiš bez mozga, zato jer su ti rekli. Pa su Židovi pokvareni, zli i lažljivi, ali svejedno se od njih novac posuđuje kako tko stigne. Saracen je bezbožnik, heretik i vjerojatno će završiti u paklu, ali ako netko razglasi da je i liječnik, onda je red čekanja do preksutra jer, gle čuda – relikvije svetaca i molitve ne pomažu protiv bakterija, virusa i prijeloma.

Ovo je i triler. I to prilično dobar. I povijesna kronika. I feministički manifest. I lekcija o ravnopravnosti. Studija patologije ljudskog uma. Opis početaka razvoja medicine i forenzike.

 

“Rowley je pognuo golemu glavu kao da čeka goruću žeravicu. – Hakim me nije krivio. Ni riječ nije rekao, čak ni poslije kada smo našli… ono što smo našli. Ubayd mu je sve objasnio, rekao je starcu da nisam kriv, ali ovih posljednjih godina ja dobro znam tko je krivac. Vidite, bili su moja odgovornost. Moji taoci.”

 

Također je i upozorenje na opasnost. Onakvu kakva prijeti kod netolerancije i slijepog vjerovanja da je samo tvoja istina prava. Takva istina zbog nedostatka zdravog razuma ubija djecu.

Razdoblje srednjeg vijeka je temeljito istraženo, radnja napeta i zanimljiva, likovi uvjerljivi i razrađeni.

Ipak, ovo vam ne preporučujem ako imate dijete. Posebno ne preporučujem ako je još maleno. Prije nego sam postala mama, nisam na ovakve teme reagirala emotivno na toliko načina. Sa zgražanjem i ljutnjom da, ali ne i s užasom i suzama. Ne u tolikoj mjeri.  Ako među vama ima vizualnih tipova, posebno onih koji prožive scenu kao njen dio, možda da ovakvo štivo ostavite za neke kasnije godine. Gospodarica smrti je na trenutke mučna za čitanje.

Fascinantna je, naravno, također. Posebno opisi rane forenzike i otkrivanja tragova u vremenu bez tehnologije, bez priručnika koji su tek trebali biti napisani, bez pomoći vlasti i/ili čuvara zakona.

Dva su svijeta suprotstavljena u ovom romanu. Dvije razine svijesti koje su toliko različite da se ponekad čini da ne mogu postojati u isto vrijeme, a opet… Prisiljene su surađivati u obostranom interesu i prevazići nametnuta vjerovanja.

Jedan od njih – svijet srednjovjekovne Engleske –  pod čvrstom je čizmom crkvenih učenja, tj svega onoga što se tadašnjoj neukoj masi nametalo kao crkveni nauk. Ispod toga se obično nalazilo leglo spletki, laži i prevara. To je također svijet koji ženu predstavlja kao drugotnu,  koji joj ne priznaje drugu ulogu osim supruge ili redovnice. Svijet koji napredak znanosti opisuje kao vražje djelo.

Ipak, i u tom svijetu, čak i u tom vremenu, postoje oni koji vide širu sliku, oni koji su spremni za veće dobro napustiti nametnuta mišljenja i dopustiti sebi širinu razumijevanja i prihvaćanja, uporabu vlastitog uma. Oni koji su u stanju odbaciti predrasude.

Postoji i protuteža zatvorenosti i neukosti engleskog puka – Italija – Salerno. Svijet iz kojeg dolazi Adelia, svijet je napretka, svijet znanosti, postignuća, istraživanja. Nije bez predrasuda, ali one su prevaziđene u korist razvoja i znanja. Svijet u kojem nije nimalo čudno što je žena liječnica, neudana, obrazovana. Žena koja ima svoje mjesto na akademskoj ljestvici, čija otkrića se priznaju i nagrađuju.

 

“Nikada još nije odbila napraviti obdukcijski oregled, pa neće odbiti ni sada. Zato je i došla. Gordinus je rekao: ” Ne šaljem te na ovaj zadatak sa Simonom Napuljskim zato što si jedina liječnica za mrtve koja govori engleski, već zato što si najbolja.” Odvratila je: “Znam to, ali ne želim ići.”

Ali, morala je. Tako je zapovjedio kralj Sicilije.”

 

Iz takvog okruženja Adelia dolazi u zemlju gdje ne smije pokazati što je, da je školovana, da posjeduje inteligenciju i ima vlastito mišljenje. Ipak, izdajući se za liječnikovu pomoćnicu, zajedno sa Simonom Napuljskim dolazi pomoći rješiti slučaj ubijene djece. Ako ste ikad gledali Navy CSI, ona bi bila nešto poput Abby 🙂 Posebno pomno mora skrivati da je liječnica za mrtve. Žena patolog forenzičar u dvanaestom stoljeću – to je nezamislivo, ali je zato itekako izgledna optužba za vještičarenje, ako glas o tome što radi dođe do krivih ušiju.

Nekoliko ljudi ipak zna zašto je ta mala čudna skupina došla u Cambridge.

Gvardijana Goeffreya Adelia je kupila svojom prvom ikad izvedenom operacijom, kojom mu je spasila život. On je također jedan među nekolicinom duša koji znaju tko i što je ona. Zna to i Gyltha, gvardijanova ljubavnica i domaćica, žena koja se izborila za rijetku povlasticu – da se brine sama za sebe. Tu je i Ulf, Gylthin ( i gvardijanov) unuk, dijete koje pokazuje zavidnu razinu inteligencije i postaje nezamjenjiva pomoć Adelijinoj istrazi. Kao i Gyltha. Inteligencija običnog puka čini se daleko korisnija nego sva praznovjerja plemićkog staleža.

 

“Dopuštenje da obavi tako osjetljivu obdukciju u nazadnom engleskom gradu u kojem bi, otkriju li je, mogla biti i kamenovana, već je samo po sebi bilo pravo čudo za koje se Simon Napuljski morao žestoko pomučiti. Gvardijan ga se nećkao dati, zgrožen činjenicom da je žena spremna prihvatiti taj posao i plašeći se posljedica dozna li se da je tuđinka zabadala nos i prčkala po sirotim leševima.”

 

Hoće li to Ulfa dovesti u opasnost? I što ako Adelia ne uspije posložiti kockice na vrijeme? Tko je djecoubojica i iz kakvih bolesnih pobuda pomračenog uma djeluje?

Adelia će na ovom putovanju otkriti sebe. Potvrditi se. Pristati na neke žrtve, druge odbiti. Ali na kraju, kad je pravda zadovoljena, kad su glasovi utišani, kad se raspadne kula od karata koju su mnogi gradili, ostaje svoja. I zato vjerujem da će se mnoge od vas pronaću u nekom aspektu Adelijinog lika.

 

“Sjedeći u ovoj sobi navrh kule, krivila je tu negdašnju sebe za najobičniju, glupu neukost. “Nisi imala pojma. Nisi znala za ovo divljanje koje te tjera da izgubiš zdrav razum i moć rasuđivanja. Ali moraš rasuđivati, ženo, rasuđuj.”

 

Feministica u meni je na trenutke mrzila srednjovjekovno zatiranje ženske ravnopravnosti, nijekanje inteligencije i doslovno gaženje svega što žena može biti osim supruge, majke i sluškinje. Međutim, u cijeloj priči svjedočimo onome čemu svako živo biće teži – da bude ono što jest. Žena ili muškarac, liječnica ili svećenik ili lovac na jegulje, nebitno, koliko god teško – pouka je uvijek ista- ne odustaj.

Iako ova knjiga nije nova, meni je u ruke došla tek sad. Nerado priznajem, u zadnjih par godina malo sam zapostavila knjige.  Zato sad pokušavam nadoknadit, što znači da ću Eleanor Oliphant npr. vjerojatno pročitati cca 2022, a u međuvremenu bi moglo biti još ovakvih zaostataka i knjiga koje nitko ne čita jer nisu razvikane 🙂

Neću joj dati peticu jer joj još fali malo onog nečeg, ali svakako bi je preporučila. To je meni štivo za plažu. Ionako rijetko čitam ljubiće.

I da, priznajem, privukla me naslovnica 🙂

*************************************************************************************

Goodreads ocjena: Gospodarica smrti

Ostale recenzije: Imaginarij                                                                                                                                                Mačak u knjigama

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

 

 

*****

  • Adelia Aguilar je glavni lik još nekoliko romana. Nakon prvog slučaja, Adelia u službi engleskog kralj nastavlja biti dio kriminalističkih istraga, što će vjerujem razveseliti sve ljubitelje ovakvih mozgalica
  • Ariana Franklin je pseudonim brianske autorice Diane Norman. Kao bivša novinarka, Diana je napisala nekoliko priznatih biografskih i povijesnih romana.

Katherine Arden – Medvjed i Slavuj

IMG_20180510_111313_151

” Uđi, Vasja”, reče Morozko. “Hladno je.”

 

Još nikad nisam napisala recenziju knjige. Poneke osvrte s vremena na vrijeme. Bilješku samoj sebi ponekad. Kratke zabilješke na papiriću koje sam ostavljala unutar stranica, ali to ne baš često.

Nisam ni pisac ni književni kritičar, nemam namjeru raščlanjivati ni proučavati nečiji književni izraz, ne želim ulaziti u te neke sfere koje nisu moja domena. Ali sam upravo pročitala knjigu koja me nakon dugo vremena ostavila bez teksta. I nakon posljednje stranice, kad sam zaklopila korice, i dalje sam bila ko u polusnu. Samo me pravodobno nađena informacija da se radi o trilogiji spasila od one neke tuge koja te prožme kad zaklopiš knjigu, kad znaš da je gotovo i moraš natrag u stvarnost. Jedva čekam nastavak. Naručila bi ga na engleskom, ali se suzdržavam jer je hrvatski prijevod toliko dobar da nema smisla.

Kao klinka, dobila sam od tate Uralske bajke Petra Preradovića Bažova. Još ih imam. Knjiga je stara. Jaaako stara. Izdana je 1947, i sad razmišljam kome da je dam da je spasi jer se počela raspadati. Uz nju sam ušla u svijet mitova i legendi uralskog folklora. Nije povezana puno s Medvjedom i Slavujem, drukčija je to magija, ali sjećam se istog tog osjećaja ushićenosti i iščekivanja, kad čitaš i više nisi tu u stvarnom vremenu, dio si tog fantastičnog svijeta pradavnih bića u doba kad su ljudi štovali, vjerovali i održavali na životu demone, bogove, čuvare šume i zaštitnike kućnih ognjišta, kad je čarolija bila opipljiva…

puskin

 

Morozko, Mraz, Karačun, Mrazni đavao, biće koje nosi još mnoga imena, jednako je kralj zime i Smrt sama. Iako sad tek nešto više od sjene kraj ognjišta ljudi gdje je nekoć bio gost, još je jednako stvaran. Nositelj pradavnih moći, rođen iz potrebe ljudi, ponekad zaštitnik, a ponekad Smrt. Zna to i Marina Ivanovna, kći Velikog kneza i svoje majke, žene o kojoj nikad ne govori, kojoj još ne znamo ime, ali za koju sluti tko je i što je bila. Marina Ivanovna udana je za Pjotra Vladimiroviča, gospodara hladne Lesnaje Zemlje na sjeveru Rusije. Dogovoreni brakovi su način da se ženu ponekad “spasi” od nje same, ponekad je se riješi kad postane opasnost ili smetnja, a ponekad političko rješenje državnog pitanja. Razlozi za brak su mnogi, ali ljubav nije na listi prioriteta. Ipak, u ovom braku ljubavi ne nedostaje. Pjotr i Marina voljeli su se, održavali domaćinstvo, zajedno odgajali djecu koju su duboko voljeli, zajedno se nosili s hladnim zimskim noćima.

Kad je od Avdotje Mihailovne, svoje Dunje, svoje stare dadilje – koja je zajedno s njom sada odgajala i njezinu djecu – jedne hladne večeri kad su djeca željno iščekivala da im Dunja ispripovjeda skasku – zatražila onu o Mrazu, Morozku, kralju zime, Marina je znala da je trudna. Znala je i da nosi djevojčicu, čedo koje je priželjkivala, djevušku kakva joj je mati bila. Znala je da je mora donijeti na svijet, a znala je i cijenu koju mora platiti. Shvatila je te večeri to i stara Dunja. Dunja je istinski voljela Marinu, pa je isprva pokušala nagovoriti da se djeteta riješi za dobrobit ostalo četvero djece, ali Marina je odlučila. Ni Pjotr, ni Dunja tu nisu mogli ništa.

Jedne hladne večeri na izmaku godine, svijet je ugledala Vasilisa Petrovna. Njena majka je dočekala da je vidi i izdahnula. Vasja je odrastala uz Dunju, braću, sestru i oca, bila je žilavo i neukrotivo dijete. Pjotr godinama nije ni pomislio na drugu ženu,  ta sam je svojim rukama Marinu položio u grob. A Dunja je davala sve od sebe da djeci zamjeni majku. I dalje je pripovjedala o Žar ptici, o babi Jagi, o Ivanu i sivom vuku, Finistu, jasnom sokolu … Obitelj je funkcionirala.

Ali Vasja je divlji, neukrotiv duh. Zelenih prodornih očiju, u kojima oni koji znaju ponešto o magiji vide natruhe njenog porijekla, iako ona sama ne zna odakle potječe jer niti je upoznala svoju majku, a kamoli baku – vitka i žilava, ona je pravo dijete šume, vode, livada… Izbjegava dosadne kućanske poslove, bježi u gvozd i nema je dok već ne padne noć, trči livadama, druži se s konjima, razgovara s rusalkom i vodjanojem, lesovikom, domovojem, vazilom i ostalim magićnim bićima iz gvozda i kuće, uvijek razbarušena, blatna i mokra od jurcanja okolo.

vazila

Vasja je jedina koja vidi bića iz Dunjinih priča. Ostali svijet ih poštuje, nekih se i boje, njeguju stare navade i ostavljaju darove za kućne duhove, ali ih ne vide. Nitko osim Vasje.

vazila2

Lesnaja Zemlja je mjesto sraza kršćanstva i drevnih magičnih bića, Černoboga, Babe Jage, Žar ptice. Ljudi su pomirili te dvije suprotnosti i doveli ih u sklad. Odlaze u crkvu i mole se kršćanskom bogu dok na kućnim ognjištima u isto vrijeme ostavljaju hranu za domovoja, duha ognjišta – a u stajama za vazilu, duha konja. Kuće su zaštićene, zime hladne i duge, noći tamne i beskonačne, ali nitko ne umire od gladi. S proljećem se budi i oporavlja i zemlja i ljudi.

No, Pjotr Vladimirovič jedne zime krene u Moskvu. Vasja je rasla i bila sve neobuzdanija, pa je obitelj odlučila da je vrijeme za novu ženu, da djeca opet imaju majku. Pjotr se iz Moskve vratio s novom suprugom, kćeri novog Velikog kneza. Vratio se i s jednim draguljem za Vasju, dobivenim od neznanca s puta, darom uz koji ga veže sa strahom dano obećanje. Dragulj povjerava Dunji, a samo ona zna zašto ga nije spremna dati Pjotrovoj najmlađoj kćeri.

Nova gospodarica, Ana Ivanovna, cijeli život misli da je prokleta. Najdublju želju, odlazak u konvent, zanijekali su joj i udali je u Lesnaju zemlju. Ana je obdarena istim darom kao i Vasja, ali Ana to smatra prokletstvom. Kršćanka je i bogobojazna, uvjerena da vidi samog vraga, niječe stare bogove i živi u stalnom strahu. Polako, ali sigurno, tone u ludilo. Stalno ljuta i stalno u molitvi, spas traži među hladnim zidovima crkve jer jedino tamo nalazi tišinu bez priviđenja. Umjesto da u Vasji pronađe saveznicu, Ana je, kad shvati da i Vasja “vidi” i da se ne boji, da ne vidi u tome nikakvo zlo –  mrzi i prezire. S rođenjem sestrice, ljupke i lijepe male Irine, Anine kćeri – Vasja sve više pada u nemilost maćehe.

No, ipak, Vasja nastoji biti dobra kćer, iako izbjegava Anu koliko je moguće. Pomaže oko sestrice, pravi se pred Anom da ne vidi duhove kuće, ali kad je nitko ne vidi i dalje jurca šumom i drumom i provodi vrijeme sa svojim magičnim prijateljima.  Dunja nastoji sve održati donekle u skladu.

Sve dok se u Lesnaji Zemlji ne pojavi pop Konstantin. Poslan od samog Moskovskog mitropolita koji u njemu vidi prijetnju za Moskvu i njezinog vladara. Iako je protiv svoje volje poslan na hladni sjever, Konstantin je odlučan “spasiti” čeljad ovog kraja. Natjerati narod da zaboravi stare navade i u strahu od njegovog, jedinog pravog boga, krene za njim poput janjadi na klanje.

konstantin

Lijep poput božanstva, u stanju svojim propovjedima probratiti mase, Konstantin je rob vlastitog ega i ambicije. I dok uspije usaditi strah u svaku dušu Lesnaje Zemlje, Vasja ga gleda ravno u oči i ne boji se. I ne pokorava. Ne spušta glavu pred njim i zbog toga ga izbacuje iz ravnoteže, uzdrma mu svijet i on ne zna kako se s tim nositi. Postaje mahnit i sve manje priseban dok mu ambicija sve više jača. U isto vrijeme Vasju ne može izbaciti iz misli.

Strah od novog boga i prestanak brige za kućne duhove dovode do nestanka zaštite ognjišta i kuća. Otvaraju se vrata nečem mnogo gorem. Zima je sve okrutnija, životi se gase, djeca umiru od gladi i studeni, ljudi su u strahu… Ali čini se da nitko ne shvaća potpuno kolika je opasnost. Osim Vasje, a upravo nju krive za sve nevolje.

rusalka

Međutim, Vasja još ne zna što je naumila Ana Ivanovna, koja u pokušaju da spasi svoju dušu od paklenog ognja ne preza ni pred čim da bi se rješila pokćerke, vještice, krivca za sve ono zlo koje ih polako uništava. Ne zna što za nju u ime njenog oca čuva stara Dunja i s kim se zbog toga prepire u snovima. Ne zna što je sve u srcu popa Konstantina i do čega će to dovesti. Ali zna da mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, inaće neće preživjeti.

U gvozdu se Medvjed budi i jača, stare skaske postaju stvarnost, zaštitnici ognjišta i sela slabe i drevna opasnost se ponovno diže,  a Vasja je stavljena pred izbor – udati se ili otići u konvent.  Jedine opcije za djevojku, trećeg nema. Nijedan izbor nije njen i nijedan ne želi, nijedan nije za nju, jer svaki je zatvor na svoj način. A Vasja je rođena da bude slobodna…

solovej

 

 

Ovo je knjiga za nas koji nikad nismo prestali vjerovati u bajke. Za sve koji su odrasli na Pričama iz davnina, za one koji su stanju izgubiti se u stranicama i postati nesvjesni svijeta oko sebe, koji s lakoćom prelaze granicu u neke druge svjetove i s mukom se vraćaju natrag. Za sve nas koji čeznemo za nekom davnom magijom i nije nas teško uvjeriti da je svijet čarolija nadomak ruke, jednako živ i stvaran i jednako izazovan kao i u doba kad su se kraj peći usred zime pričale skaske.

Ovo je knjiga za sve koji su u nedoumici da li i kako slijediti vlastiti put ili se povinovati onome što nam društvo nameće kao prihvatljivo, za sve koji su drugačiji od prihvatljivog i kojima se uporno nameće uloga koju ne žele i ne mogu prihvatiti, za sve koji se lome između odustajanja i prkosnog ostajanja pri svome po cijenu izopćavanja i samoće…

Ovo je priča o ljubavi i žrtvi, neizrecivim tugama i nemjerljivim radostima, o zimi i vatri, o vjerovanju i zajedništvu, a najviše o učenju o sebi samom.

Medvjed i Slavuj možda jest bajka, ali nijedna bajka nije “samo” bajka. Svaka u sebi nosi mnogo više od onog što se na prvi pogled vidi. Ova je prikaz Rusije u doba Atiline horde, crtica iz vremena prije carske Rusije. Ujedno je i sve stare slavenske bajke u jednoj, ali i ponešto od onih modernijih. Neka je svatko shvati kako god misli da treba. Ali ako ste od onih koji čitajući žive s likovima na sranicama, Katherine Arden je uspjela napisati bajku koja slobodno može stati uz bok onima u starim narodnim predajama ruskog sjevera. Jednako lijepa i jednako užasna, alegorijska i stvarna, kritična, poučna i predivna.

U ono malo recenzija koje sam uspjela pročitati, većinom se preporučuje čitati je zimi… Ali jamčim da ni u svibnju ne gubi na magičnosti, ni na ljepoti.

Imam Mitopejino izdanje. Prijevod i tvrde korice i kutija. Iako vjerujem da original na engleskom ne zvuči ništa manje lijepo, ovo na hrvatskom me oborilo s nogu. Ovo je knjiga koju se nadam ostaviti u nasljeđe svom djetetu. Jedna od onih za koju se nadam da će prelaziti s koljena na koljeno. I za koju sam sigurna da će u njoj uživati svi koji je uzmu u ruke.