Tag: domaći autor

PRIPOVJEDAČICA – MARTINA FRKA MILOTIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Irij je ljudima predstavljao strašno mjesto, mjesto na koje se ide umrijeti. Još gore, mjesto na koje se ide biti mrtav.


Pripovjedačicu sam dobila na čitanje kad je još bila u procesu razrađivanja. Drugim riječima, bila sam joj beta i ako je ova priča Martinino dijete, moja malenkost bezobzirno prisvaja titulu kume, što god tko mislio o tome. 

Najvjerojatnije nisam u potpunosti objektivna, budući da me Martina kupila upravo onim na što sam slaba – mitologijom i legendama, pa još k tome slavenskim.

Moram ovdje napomenuti da je od slavenske mitologije u ovom našem kutku svemira ostalo vrlo malo. Ono što mislim o tome ionako nije za jednu pristojnu recenziju ni rječnik, ali činjenica je da mi, koji želimo doznati više, vrlo često nailazimo na zidove u istraživanju jer je najveći dio naše baštine zauvijek izgubljen. Susjedi u Srbiji sačuvali su znatno više od nas, pa u vlastitom istraživanju nerijetko posegnem za njihovim tekstovima, ali sve zajedno je i dalje sramotno malo. 

Isto tako – slavenska mitologija ne obuhvaća samo ovo naše područje, pa ćemo Rusiju i ostatak ekipe ostaviti po strani. 

Svugdje uokolo nalazile su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja nalik njemu samom. Bio je tu Daždbog, bog sunca i kiše; prelijepa Lada, boginja ljubavi i ljepote, bio je tu Jarilo, bog plodnosti i zelenila, moćna Vlasta, božica vatre i domaćeg ognjišta, blistava Vesna, boginja mladosti i proljeća, raskošna Živa, božica života, sjajna Zora, zaštitnica jutra… Uz njih i među njima meškoljili su se sitni kućni, šumski i vodeni duhovi, pogrbljene štrolige i ponositi krsnici, veličanstvene i zastrašujuće vile, ćudljiva i nestalna bića koja su mijenjala svoja lica dok si ih promatrao, vjerna samo stalnoj mijeni. 

Za one koji u mitologiju slavenskih naroda (ili keltskih npr, jer princip je sličan) nikad nisu ulazili, smatram da je važno napomenuti da se ona velikim dijelom temeljila na prirodi i njenim zakonima, godišnjim dobima, izmjeni svjetla i mraka, polaritetu i muško-ženskim principima.

Kolo godine itekako je vidljivo u odnosima i karakteristikama slavenskih božanstava, a toga se držala i Martina, pa je za shvaćanje ponekih prizora i odnosa između likova poželjno razumijevanje nekih osnova. 
Martina je išla tragom slavenskog panteona i nekih donekle sačuvanih starih priča i ispreplela ih s magičnim bićima njenog kraja. Stvorila je neke nove priče, neke nove odnose na temeljima starih i uvela jedan nov momenat u stvaranju svijeta i priča i snova, poveznicu koja će oživjeti onaj nevidljivi svijet i ispreplesti ga s našim, stvanim – stvorila je lozu pripovjedača. 


„Misliš li da se božanstva i duhovi izgubljeni u zaboravu mogu vratiti?“, pitao je zamišljeno Lelu dok ga je hitrim korakom pratila šumskim stazama kući.

Ono što je dobila je apsolutno neodoljiv spoj sudbine i izbora, starog i novog, jave i sna, nadzemlja i podzemlja, ljubavi i straha. Priču koja me oduševila na prvu. 

Danica je Pripovjedačica. Potječe iz loze koja ima zadatak sačuvati ljudima sjećanje na magiju i stare bogove. No ona toga nije ni najmanje svjesna. Izgubivši roditelje, odgojili su je baka i djed, vrsni autori i pripovjedači, a ona je od malih nogu osjećala potrebu pisati i pričati i to joj je jedino bilo važno. Nije imala pojma da je dio nečeg što je započeto davno, davno…

Na početku svijeta, kroz priču koja se stalno ponavlja, kroz stara božanstva koja blijede u sjećanjima ljudi, i neka druga, zlokobnija i bjesnija, koja se uspijevaju održati, ali pod koju cijenu? 

Navršivši 18, izgubivši baku i djeda, Danica je, slomljenog srca, odlučila da nikad više neće pisati. I nije. Sve do trenutka kad su sve potisnute priče u njenom tijelu pobunile i prijetile da će je uništiti ako nešto ne poduzme.

 Svaka priča počinje od početka, ali neki počeci dogodili su se toliko davno da ih se malo tko još sjeća. Da je Danicu netko pitao nešto o njenim počecima, vjerojatno bi mu ispričala svoja prva sjećanja: aromatičan miris starog papira, tamne sjene teškog hrastovog namještaja s mrkim likovima u drvu koji su je strašili, police i knjige, knjige posvuda.

Pa je Danica je napisala priču, koja je postala knjiga, koja je postala hit. A nakon toga – praznina. 
Da bi pronašla izgubljeni dar, jednog se dana zaputila u staru kuću u selo koje je bilo dio njenog obiteljskog nasljeđa, a ono što je tamo stvarno pronašla zauvijek će promijeniti tijek povijesti. Da, povijesti, jer ono što se tamo dogodilo utjecalo je i na naše priče. Još smo uvijek ovdje, zar ne? 🙂 

Uokolo, šuma je promatrala, tiho i pozorno, spremna i pripravna, sa svim svojim zemnim i krilatim bićima. Vijest o Pripovjedačici širila se šaptom lahora i prenosila korijenjem, sve dok i posljednja mladica nije pripremila svoje grane.

A kako? Pa, morat ćete doznati sami. Ono što vam mogu otkriti jest to da ćete upoznati neka imena iz naših već zaboravljenih priča, sresti bogove i vile, bića o kojima se danas tek ponegdje još usmenom predajom prenose legende – naučiti nešto o svađi Peruna i Velesa, tragičnoj priči Jarila i Morane, o Moraninom ludilu, bijesu i strahu, Mokoši, Maliku, Ledi i Vesni i još ponekim bićima iz legendi, oživjelima pod bujanjem Martinine mašte. 

A Martina piše nježno, poetično, gotovo lirski. Polagano, ali odlučno plete i isprepliće niti Suđenica koje su Danici namijenile sudbinu kakvu nije ni očekivala ni tražila, ali koja je ipak samo njena. Jer ničija sudbina nikad nije zacrtana u kamenu i naši izbori su još uvijek samo naši. 

Bio je mnogo više od vjetra: šum drevne šume prožete dahom Života, zaboravljena pjesma umalo zaboravljenih bića koja su, laka poput daha, posve neometeno čitavo sebe davali u dragi stari napjev. Nježan pjev besmrtnih duša na granici postojanja nije čula samo ušima; osjećala ga je čitavim svojim bićem, dopustila mu je da je ispuni i podigne, penjući joj se polako uz kralježnicu… Na trenutak, mogla se zakleti da se tek za misao odigla od tla.

Ono što je Martina namijenila Danici podjednako će vas dirnuti i ojačati, možda potaknuti da napravite neke svoje, sasvim nove izbore. 

Jer u ovoj priči radi se ljubavi i o izborima. Borbi, ali i učenju. Dobru i zlu koji gotovo nikad nisu samo to. O strahu. Porazima. Usamljenosti. Izgubljenosti. Sreći. Pripadanju.  Nitima koje nas vode izborima koji na kraju stvaraju sudbinu.

Posebno moram napomenuti koliko mi se sviđa Martinina interpretacija Morane  – one koja je u narodu poznata kao Zima, Smrt, Tama, Nevolja, Noćna mora, Strah… Ali malo kome je poznato da Morana nije samo to. Morana je i zaštitnica, čuvarica voda, ženskog aspekta i plodnosti. Moranina zla, hladna priroda ima svoj uzrok. 

Ali svu svoju tamu već je iskoristila, prizivajući mračne sile zla u boj, podižući ledene zidove i prizivajući utvare. Ako je još i imala kakvu moć osim užasa, nije je znala koristiti. „Morana?“, pokuša Danica tiho. Nije bilo odgovora, samo tiho šmrcanje u tami.

Otkrit ćete ga u Pripovjedačici. 
Ne mogu vam dovoljno nahvaliti ovu priču i nadam se da ćete je pročitati. I nakon toga, možda poneke likove malo istražiti, jer zaslužili su 🙂 


„Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije no što se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji“,

Nek vas sve čuva Majka Mokoš ❤

ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

POČETNA NIT – VLADIMIRA BECIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20190304_104710_053

Stoga samo kimne glavom dok je djevojčica hitala u pravcu kuhinje iz koje je šalica krenula na svoj posljednji put. Krojeći svoju priču. Pripovijedajući je Magdi. Koja ju je slušala. I Martinu koji ju je pamtio. Jer nikad nisi mogao znati kad će ti koja priča zatrebati. Jer čak i ona najnebitnija mijenja nečiju praznu crtu.

Puni je. Lomi je. Prekida je.

Vladimira Becić – Početna nit

Priznajem da za Vladimiru Becić do prije 2 tjedna nisam znala. Iako žena ima objavljen roman Orsia u izdanju Algoritma i to fantasy roman, a ja ko kreten – nikad čula. (Oprosti, Vladimira <3)

I onda me Jelena Hrvoj zamolila da pročitam Početnu nit, jer je to napisala njezina prijateljica i meni bi se moglo svidjeti.

I znate što. Svidjelo mi se. Jako 🙂 Početna nit je roman u pričama baziran na stvarnim događajima dokumentiranim u staroj periodici i povijesnim izvorima.

Ali ne bilo kakav roman. I ne bilo kakvim pričama… Pričama o Ukletom selu, pričama koje ispredaju jedna Tkalja i jedan Sudac. Ona ispreda priče koje uljepšava i dodaje smisao, priče kojima izmišlja krajeve i dodaje boje koje se njoj sviđaju, priče koje postaju dio sela. Njenog sela. Sela kojem i u kojem Magda tka priče kakve želi. Neprave priče, rekao bi Martin. Jer on traži stvarne priče, one mračne i neuljepšane, zlokobne, tužne i strašne i pomalo mistične. Ponekad te priče plešu na rubu dopuštenog, jer i tu postoje zakoni i granice.

Jer priče nisu slike. One se ne smiju zadržavati isključivo unutar svog okvira. Jer onda se ne vide. A ako se ne vide, onda ni ne žive. 

A mrtve priče nikog ne vesele.

Dapače.

Mrtve priče nose smrt.

A Magda je željela živjeti.

Vladimira Becić – Početna nit

Priče su temeljene na likovima iz povijesti, velikašima i svećenicima… Čak su i mjesta stvarna.

Ali nije u ovom romanu povijesni temelj ono što je mene dotaklo. Već mistika i borba i vječno traganje. I svjesnost da možda nismo mi ti koji odlučujemo o tkanju svog života, barem ne sami i vjerojatno ne u potpunosti.

Martin i Magda niti su živi niti mrtvi, ali u tom nekom međusvijetu svatko od njih ima svoju ulogu. Magda je Tkalja… Martin je nešto drugo.  Magda skuplja stvari, ljude, trenutke, sve što može utkati u svoju priču. Sve iz čega stvara svoj svijet, da bi preživjela. Ono što ih je dovelo jedno drugom, ono što ih veže i što im olakšava samotne dane, ono čega jedno od njih nije niti svjesno – moglo bi biti i ono što će ih dovesti kraju puta… Osim ako jedno od njih nije spremno na žrtvu.

Iz dana u dan živio je s djevojčicom koja mu je nudila svoje priče, pokušavajući ga učiniti sretnim. Ne shvaćajući da njegova sreća ne ovisi o njoj. Nego o tome hoće li ili ne naći način da ispravi ono što joj je učinio.

Vladimira Becić – Početna nit

Ljubav je ta koja se proteže kroz sve priče u Početnoj niti. Ljubav sestre i brata kojima je usamljenost toliko nepodnošljiva da jedno drugom kriju tajne, samo da ih ne bi razdvojile. Ljubav koja krije tajnu, toliko tužnu da se jedino iskupljenjem mogla priznati…

I Magda i Martin će u lovu na priče Ukletog sela otkrivati jedno drugom djeliće sebe, svaki na svoj način. I sebi samima. Uz te priče, a u svakoj postoji djelić istine koji služi kao osnova sadržaju koji oboje nadograđuju, vezat će se sve jače jedno uz drugo. I kad se svijet oko njih počne mijenjati, kad se početna nit nađe u opasnosti, a Magdina potka prijeti nestajanjem… Bit će potrebna ljubav. Ili žrtva. Ili oboje jer na kraju – to je ionako ista stvar.

Što su Martin i Magda? I zašto su? I kakve to tajne kriju? I što se dogodi kad shvate da se svijet mijenja, ali ne po njihovim pravilima?

Onog trena kad je čula riječi koje je izgovorio, znala je zašto. Zašto se osjeća toliko nelagodno. Martin se obraćao nekom koga ona nije mogla vidjeti. Niti čuti. Baš kao na rivi. Ali ga je osjećala jako dobro. I znala je tko je. Što je.

Vladimira Becić – Početna nit

Odavno nisam pročitala nešto tako kratko (jer Početna nit ima samo 145 stranica), a toliko moćno i toliko tužno. I stvarno i mistično i istinito i izmišljeno. Onakvo štivo koje kad čitate, uronite u onu neku izmaglicu kad odjednom nestaje koprena između sna i jave, a ono čega se sjećate kad završite s knjigom nisu događaji, već atmosfera, emocije, odnosi.

I priče. Priče koje jesu. Koje su mogle biti. I one koje će tek nastati.

Ove su priče iz Dugog sela i okolice. Vjerujem da postoje još milijuni niti iz svih ostalih krajeva Hrvatske, starih dvoraca, povijesnih bitaka, velikaških obitelji, presušenih zdenaca naših baka i djedova ili jednostavno napuštenih seoskih kućica koje kriju priče- samo ih treba osjetiti. I ispričati. A onda bi bilo dobro i zapisati.

Hvala, Vladimira 🙂 Uživala sam. U svemu. Od načina pisanja, priča koje teku i svakom stranicom otkrivaju sve više, u ideji samoj, u njenoj izvedbi, u djelićima povijesti, u detaljima, u elementima s onu stranu stvarnosti. I nadam se još kojem tvojem romanu… Uskoro.

Od srca moja preporuka. Ima i kod nas stvarno genijalnih autora.

Kisi.

**********************************************************************

Vladimira Becić

 

SANJARI I BORCI – INGRID DIVKOVIĆ

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

 

IMG_20181102_111052_658[1]Lako se ljudi izgube, ali se teško pronađu… Dino Merlin to divno otpjeva u pjesmi. Ja ne znam pjevati, zato pišem. Neću ti lagati. Posljednjih nekoliko godina izgubila sam toliko ljudi da se pitam kako uopće uspijevam preživjeti u uvjerenju da krivi odlaze kako bi na njihovo mjesto mogli doći oni – pravi. Zar je bilo toliko krivih u mom životu? Možda, ne znam, vjerojatno jest. Kako inače objasniti njihov iznenadni nestanak? Ako ikada odeš, pripremi se na nestanke. Kada jednom napustiš svoju sigurnu luku, napuštaš i sve brodove koji su u njoj usidreni. Jer, lakše ćeš izgubiti one koje voliš nego što ćeš pronaći one koji nisu izgubljeni.

Prijatelji. Neki, ne svi, otići će.

 

Ne mogu za Sanjari i borci napisati recenziju kao za neki roman, jer ovo nije roman.

Ovo je zbirka autorskih blogova – tekstova koje Ingrid objavljuje već dugo. Kao i svaki bloger, piše o onom što zna. Što je iskusila, što je muči, što je rješila, što je naučila. Kako je naučila. Kako je narasla. Gdje je sazrela. Kako će dalje.

Upravo zbog toga vam neću pisati o svom viđenju i doživljaju njenih tekstova jer smatram da se ovakve stvari doživljavaju osobno i da ih svatko od nas proživi u svojoj nutrini onako kako nam u tom trenu govori duša…

Neću vam ni drviti o tome kako je knjiga koncipirana, koje su joj cjeline ni sadržaj.

Sve te tekstove već imate na njenom blogu, jedino su ovdje spakirani u cjeline.

Ali ono što mogu napisati je da se ovakve zbirke tekstova definitivno mogu nositi sa sobom u torbici i na svakom stajalištu tramvaja, u čekaonici kod doktora, u bilo kojem trenu možete pročitati dio i zamisliti se.  Uvijek neki fragment zrcali baš ono što ste u tom trenutku htjeli čuti, što vam je nedostajalo, s čim se možete poistovjetiti.

Zato vam donosim samo nekoliko citata iz Sanjari i borci, vjerujem da ćete tako najbliže doživjeti o čemu je riječ…

sanjarii borci - Copy

 

This slideshow requires JavaScript.

 

Evo, mali uvid u tekstove i mali uvid u cjelinu 🙂 Vjerujem da će svatko pronaći neku sitnicu za sebe.

 

Kisi.

*************************************************************************************O Ingrid Divković

Izdavač – Stilus knjiga

Dedivinacija – nacija psihoze

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20181029_120849_212[1]

Pri mojemu rođenju dodijeljene su mi četiri osobnosti koje nasumično učitavam u svoj mozak svakoga jutra. Predodređena sam hodati svijetom kao vrstan pregovarač, forenzički analitičar, profesorica staroljudskih znanja i aktivna članica specijalne jedinice za regulaciju ubojstava.
Dodijeljen mi je IQ 156, mogućnost odabira kreativnih karakternih sposobnosti i sposobnost ubijanja živih bića, što je podareno samo rijetkima, ali jakim svijestima kao što je moja.
Posljednje što mi je dodijeljeno prije postupka odrastanja bilo je ime, Aurora Blue 1704. Aurora je ime koje nasljeđuju žene u našoj obitelji unatrag pedeset generacija s majčine strane. Blue je ime kojim se osoba karakterizira prema boji kose. Svoju modru kosu naslijedila sam po pradjedu očeva djeda, desete generacije ljudi koja se prva podvrgnula ljudskoj genetskoj modifikaciji. Između ostaloga, moja specifično intenzivna i čista modra kosa jedna je od najrjeđih nijansi koje su ostale na jednome pigmentu, neokaljane križanjem genskoga koda. Broj 1704 je identifikacijska šifra 1704 osobe rođene godine 3124., djevojčice Aurore Blue teške 3,56 kg i duge 54 cm.

 

Jeste li pogledali Matrix? Ako jeste, došlo vam je da se zamislite, jelda? Zvuči skroz moguće da smo zapravo kontrolirani, nesvjesni istine i onoga što nam se zapravo događa dok se veliki igraju vođenja svijeta.

Jelena Hrvoj je otišla dalje od toga. Dedivinacija je mali odmak od žanra koji inače piše i kojim je stekla već priličan broj fanova, ali to je zapravo knjiga koju je najprije napisala, a tek sad objavila. ( Inače vam preporučujem da se odmah informirate o njoj i njenom opusu i što prije probate dočepati nečeg njenog jer vam neće bit žao.)

Mene je doslovno izula iz cipela. ( Isti izraz upotrijebila je i Knjige su moj svijet u svojoj recenziji – pa ako vam nije dosta moj osvrt, možete slobodno skoknuti i do nje 🙂 )

Ovakav talent, ovakva mašta i ovakva sposobnost pisanja i razvijanja priče ne sreće se često. Itekako mi je drago da sam imala dovoljno sreće da na ovo nabasam i dovoljno pameti da to i kupim.

Na naslovnici piše SF triler. Dedivinacija je mnogo više od trilera, mnogo više od SF-a i mnogo više od romana –  zapravo je psihološka analiza društva upakirana u roman.

Sadržaj?

dedivinacija 1

Godina je 3154. Ljudska rasa samo u magli pamti našu stvarnost, a preživljava zahvaljujući inteligentoj kompjuterskoj mreži nazvanoj B.O.G., na koju se svakodnevno priključuju i putem njega dobivaju emocije i zadatke za taj dan. Da, emocije.

Stopa kriminala je nepostojeća, ali je zato visoka stopa samoubojstava.

Ovo je nacija psihoze. Kroz priču koja se gradi napetim obratima, zavjerama i stalnom strahu  – psihoza je prisutna u svemu. U svakom liku koji ima neki oblik oštećenja, u svakoj situaciji u kojoj nepogrešivo na površinu izbijaju fobije i poremećaji, u svakom trenutku u kojem ništa nije kako se čini. Cijela priča nije onakva kakvom se čini.

Aurora Blue je specijalistica forenzične nauke i profesorica staroljudskih nauka. Ovih naših i još starijih.

Simon Black poručnica je iz specijalne vojne postrojbe za krizne situacije.

U sustavu operira serijski ubojica što se zadnji put dogodilo prije više od 100 godina.

Kad Aurora malo zagrebe pod površinu, ništa više nije isto – a čini se i da se situacija okreće protiv nje…

Kako su povezane ove dvije žene? Kakve tajne će izbiti na površinu jednom kad se usude izaći iz sustava i osloniti se samo na sebe? Jesu li nam prijatelji uvijek prijatelji? Koliko daleko može otići kontrola umova? Tko je Aurora Blue i zašto je važna?

Znam da ste se barem jednom, gledajući onaj famozni Matrix zapitali – a što ako je ovo stvarno iluzija? Želim li se uopće probuditi? Kakva bi stvarnost bila kad bi se oslobodili kontrole?

Strašno, jelda? Uopće zamisliti da bi takva situacija bila moguća.

dedivinacija 2

Nakon što pročitate Jelenin roman, osim što ćete biti upućeni u sve moguće oblike psihoza i fobija ( tu je prilično potkovana i terminologiju ima u malom prstu), oni čudni ljudi koji viču da je Zemlja ravna, možda vam više neće biti tako čudni. Jer, koliko zapravo poznajemo naš planet? Jesmo li sigurni da je istina ono što su nas učili? Ima li možda još stvari o kojim nemamo pojma? Kako biti siguran da je sve oko nas ono što mislimo da vidimo? ( Ne, ne mislim da je Zemlja ravna. Ali tko sam ja da tvrdim da nije? :P)

Dedivinacija funkcionira kao SF triler, krimić, psihološki triler, akcija, distopija, a ponekad prolazi i pod horor kad samo pomislite što nam se sve može događati pred nosom, a pojma nemamo.

Mašta koja je napisala ovaj roman nema granica. Dedivinacija je napisana dinamično, inteligentno i dobro razrađeno.

Postoje manji propusti kod lekture, na to vas moram upozoriti, ali zanemarivi su u odnosu na to što dobijete zauzvrat. Uz to, Jelena sama izdaje svoje knjige, što joj moramo uzeti pod olakotnu okolnost i ne – to ne znači da ne valja iako to obično svi misle. U ovom slučaju ” ne valja” je daleko od istine. Ovo vrijedi pročitati.

I škicnite naslovnicu jer je i to sama radila 🙂

Ogromna preporuka. Pogotovo jer kod mene krimići i trileri prolaze eventualno kad nemam pametnijeg posla ili mi se neda mislit. E, pa tu imate itekako o čemu misliti.

Kisi.

***********************************************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Dedivinacija -Nacija psihoze

Ostale recenzije: Knjige su moj svijet

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj