ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

MRTAV, A GLADAN – MARILENA DUŽMAN

Momčilo Valentić, zvani Momo, rođen je u Splitu od majke Štefice, Zagorke, koja je trbuhom za kruhom stigla u Split, i oca tvrdog Dalmatinca i Splićanina, u gradu znanog kao Pino Meštar jer je još od mlađih dana posjedovao krojačku radnju. U sebi je nosio gene cijele Hrvatske.

Nakon što sam pročitala Ginekologa koji me naprosto oduševio, odlučila sam se dočepati i ostalih Marileninih djela, pa sam je jadnu gnjavila prohtjevima dok mi napokon nisu stigle.

Prvo sam se bacila na Mrtav, a gladan. I nisam požalila.

Obožavam dobar humor. A ovdje sam dobila jednu priličnu dozu humora, nasmijala sam se za dva života, a ono što mi se posebno sviđa kod Marileninih romana je taj neki talent da u naoko laganini priču (onakvu kakve inače nosimo na plažu da ne moramo puno mislit), uz izdašnu mjeru humora ubaci temu (ili teme) o kojima bi se dalo raspravljati. Onakve koje vas malo kopkaju nakon čitanja, pa se uhvatiš kako razmišljaš o tom nekom detalju koji se lagano provukao kroz onu totalno ludu priču i sad ti ne da mira.

Usudila bih se reći da žena piše ozbiljne romane koji se prave da su lagano zabavno štivo. Imala sam i obrnut slučaj – pizdariju koja se pravi da je ozbiljan roman. Digla mi tlak. Svi ste nakon toga pročitali što sam imala za reći, a imala sam za reći.

I tu imam svašta za reći, samo što me ovo oduševilo 🙂

Svi ćete mi dojti na sprovod. Sve vas lipo moran pozdraviti.

Dakle – imamo Momu. Ilitiga Momčila Valentića , rođenog u Splitu, porijeklom odasvud , starog 49 godina. Živi u Ližnjanu, neoženjen. Lud ko puška.

Nije da mu puno toga fali u životu, osim možda seksa i srodne duše. No i to se s vremenom sredi… A onda mu umre prijatelj. I umjesto da žali što ga više nema, Momo je šokiran brojem ljudi koji su čovjeku došli na sprovod i naravno da mu padne na pamet iscenirati vlastitu smrt samo zato da vidi koliko svijeta će njemu doći na sprovod.

Osim što je ideja suluda – i plan za njeno ostvarivanje je totalno lud. Uz to – zahtijeva preciznost i strategiju. A u međuvremenu mora sa svima biti dobar i ljubazan da ga zapamte i dođu na sprovod. Sve proračunato. Umrla sam od smijeha.

Način na koji je zapravo i došao do toga da mu u životu ne fali puno – s jedne strane je za umrijet od smijeha, ali s druge – i tu je malo za razmisliti.

Uz sve to, nakon godina bivanja na suhom, odjednom Momo servisira 2 žene istovremeno. Naravno, pati za trećom.

Kako će to sve izvesti? Kako da mu čim više svijeta dođe na sprovod, da Pina i Kristina ne doznaju jedna za drugu i da se iz cijele situacije izvuče čitav?

I dok Momo svoj plan polako ostvaruje u djelo, uz neizostavne poteškoće i stranputice, a mi plačemo od smijeha na to kakve mu sve ideje padaju na pamet – u pozadini priče usput pratimo i ostale likove priče. Mominu ekipu, njegove ljubavnice… Sve to nam daje nekakvu ideju o tome tko je zapravo Momo. I kakav mu je zapravo život. I gdje mu je srce. I što bi zapravo htio.

Bilo mu je dosadno. Obitelj nije imao. Prijatelje je gubio. Sve je manje ribario. Sanja je bila tuđa žena. Kristinu nije zanimao. Nije imao nigdje nikoga.

Možda bi mogao organizirati vlastiti pogreb i vidjeti što bi ljudi govorili o njemu.

Za tako kratki roman, puno je tu zavrzlama, ali baš zato je dobar jer nema vremena za razvlačenje.

A znate onaj ozbiljni dio? Provukla je tu Marilena svašta. Od moralnih dvojbi, učmalosti male sredine, zlih jezika, slobode izbora, očekivanja drugih, očekivanja od samih sebe… U tu jednu crticu iz života ovog osebujnog lika provuklo se svega – od crnog humora, preko ludih ideja do onoga što Momo zapravo želi.

No Momo je takav lik da bi ga svako selo trebalo imat. I to samo jednog, jer više ovakvih bilo bi previše za jednu sredinu. Ali taj jedan… Ma nema ga svijet 😁

I zato – kad sam zaklopila zadnju stranicu – zabavljeno i s osmijehom na licu sam smjestila knjigu među one – “svakako preporučiti”.

Kisi 🙂