Tag: Kolovoz

MRTAV, A GLADAN – MARILENA DUŽMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Momčilo Valentić, zvani Momo, rođen je u Splitu od majke Štefice, Zagorke, koja je trbuhom za kruhom stigla u Split, i oca tvrdog Dalmatinca i Splićanina, u gradu znanog kao Pino Meštar jer je još od mlađih dana posjedovao krojačku radnju. U sebi je nosio gene cijele Hrvatske.

Nakon što sam pročitala Ginekologa koji me naprosto oduševio, odlučila sam se dočepati i ostalih Marileninih djela, pa sam je jadnu gnjavila prohtjevima dok mi napokon nisu stigle.

Prvo sam se bacila na Mrtav, a gladan. I nisam požalila.

Obožavam dobar humor. A ovdje sam dobila jednu priličnu dozu humora, nasmijala sam se za dva života, a ono što mi se posebno sviđa kod Marileninih romana je taj neki talent da u naoko laganini priču (onakvu kakve inače nosimo na plažu da ne moramo puno mislit), uz izdašnu mjeru humora ubaci temu (ili teme) o kojima bi se dalo raspravljati. Onakve koje vas malo kopkaju nakon čitanja, pa se uhvatiš kako razmišljaš o tom nekom detalju koji se lagano provukao kroz onu totalno ludu priču i sad ti ne da mira.

Usudila bih se reći da žena piše ozbiljne romane koji se prave da su lagano zabavno štivo. Imala sam i obrnut slučaj – pizdariju koja se pravi da je ozbiljan roman. Digla mi tlak. Svi ste nakon toga pročitali što sam imala za reći, a imala sam za reći.

I tu imam svašta za reći, samo što me ovo oduševilo 🙂

Svi ćete mi dojti na sprovod. Sve vas lipo moran pozdraviti.

Dakle – imamo Momu. Ilitiga Momčila Valentića , rođenog u Splitu, porijeklom odasvud , starog 49 godina. Živi u Ližnjanu, neoženjen. Lud ko puška.

Nije da mu puno toga fali u životu, osim možda seksa i srodne duše. No i to se s vremenom sredi… A onda mu umre prijatelj. I umjesto da žali što ga više nema, Momo je šokiran brojem ljudi koji su čovjeku došli na sprovod i naravno da mu padne na pamet iscenirati vlastitu smrt samo zato da vidi koliko svijeta će njemu doći na sprovod.

Osim što je ideja suluda – i plan za njeno ostvarivanje je totalno lud. Uz to – zahtijeva preciznost i strategiju. A u međuvremenu mora sa svima biti dobar i ljubazan da ga zapamte i dođu na sprovod. Sve proračunato. Umrla sam od smijeha.

Način na koji je zapravo i došao do toga da mu u životu ne fali puno – s jedne strane je za umrijet od smijeha, ali s druge – i tu je malo za razmisliti.

Uz sve to, nakon godina bivanja na suhom, odjednom Momo servisira 2 žene istovremeno. Naravno, pati za trećom.

Kako će to sve izvesti? Kako da mu čim više svijeta dođe na sprovod, da Pina i Kristina ne doznaju jedna za drugu i da se iz cijele situacije izvuče čitav?

I dok Momo svoj plan polako ostvaruje u djelo, uz neizostavne poteškoće i stranputice, a mi plačemo od smijeha na to kakve mu sve ideje padaju na pamet – u pozadini priče usput pratimo i ostale likove priče. Mominu ekipu, njegove ljubavnice… Sve to nam daje nekakvu ideju o tome tko je zapravo Momo. I kakav mu je zapravo život. I gdje mu je srce. I što bi zapravo htio.

Bilo mu je dosadno. Obitelj nije imao. Prijatelje je gubio. Sve je manje ribario. Sanja je bila tuđa žena. Kristinu nije zanimao. Nije imao nigdje nikoga.

Možda bi mogao organizirati vlastiti pogreb i vidjeti što bi ljudi govorili o njemu.

Za tako kratki roman, puno je tu zavrzlama, ali baš zato je dobar jer nema vremena za razvlačenje.

A znate onaj ozbiljni dio? Provukla je tu Marilena svašta. Od moralnih dvojbi, učmalosti male sredine, zlih jezika, slobode izbora, očekivanja drugih, očekivanja od samih sebe… U tu jednu crticu iz života ovog osebujnog lika provuklo se svega – od crnog humora, preko ludih ideja do onoga što Momo zapravo želi.

No Momo je takav lik da bi ga svako selo trebalo imat. I to samo jednog, jer više ovakvih bilo bi previše za jednu sredinu. Ali taj jedan… Ma nema ga svijet 😁

I zato – kad sam zaklopila zadnju stranicu – zabavljeno i s osmijehom na licu sam smjestila knjigu među one – “svakako preporučiti”.

Kisi 🙂

PRIČA O JEDNOJ OBITELJI – ROSA VENTRELLA

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije mnogo godina. Njegovo oblo lice, preplanulo od sunca, sjetno i napaćeno. Rijetke brkove boje duhana za žvakanje i usta, koja su se s vremenom i stanjila poput oštrice noža, te mornarsku kapu na glavi. Naslanjao se na pregradu pramca svoje barke, čvrst u namjeri da napokon pokrpa mrežu i otisne se na pučinu. Šutio je. 

Neki put pomislim kakvih sve životnih priča ima. I usput se pitam imamo li uopće pravo cviliti nad nedaćama koje nisu nikakvi ozbiljni problemi jednom kad ih sagledaš onako, s odmakom. 

Jer kad pročitaš nešto poput ovog, malo se zamisliš. Ne, nije ovo tragična priča, barem ne u onom smislu u kojem postoje tragične priče. Ova je jednostavno  – život. 

Život na jugu Italije, u starom Bariju, gdje se točno zna iz koje obitelji potječeš i gdje se točno zna kakav ćeš postati i što jesi samo na temelju toga. Tamo gdje svaka obitelj ima nadimak, prema onome čime se bavi ili što je kome kriva. Crkvenjaci, Beskrvni… Prema tome znaš tko je poželjan u društvu i čijem društvu, a koga treba u širokom krugu izbjegavati jer mu je otac, djed, netko prije milijun godina učinio to i to. 

Iza njih išli su sinovi, Carlo i Michele. Michele mi je namignuo i nasmiješio se čim me vidio. Izgledao mi je malo nespretno u preuskom sivom odijelu koje ga je stezalo u kukovima i ispod vrata. Hinila sam da ne primjećujem, premda sam silno željela otići do njega i pročavrljati. No šesto čulo uvjerilo me da se suzdržim pred tatom jer mu se zacijelo ne bi svidjelo što razgovaram s nekim muškarcem,a pogotovo ne sinom Bekrvnoga. 

Marija de Santis, djevojčica znana i kao Zlo sjeme- nadimak koji joj je nadjenula vlastita baka, pokušava u takvom okruženju pronaći svoje mjesto pod suncem – u obitelji koja je na sve načine disfunkcionalna, ali to se tada nije tako zvalo. 

To što je majka previše popustljiva s jedne strane, a na druge načine nezainteresirana ili ne shvaća vlastitu kćer, to što je otac nesretan i nasilan, što su braća kao nebo i zemlja i to što svatko pokazuje bunt, ali nitko nije na taj način doživljen i svi su prisiljeni živjeti svoje male i velike živote zajedno, poštujući pravila kalupa u koji ih je stavljeno – sve to na kraju dovede do neostvarenih želja, do tragedija i do planova kako će tko na svoj način pobjeći iz toga. 

Tad sam prvi put prekršila pravila. Time se inače bavio Vincenzo  i svima nam zagorčavao život. Da me tata slučajno ulovio, prebio bi me na mrtvo ime, a mama bi plakala cijeli dan. Srećom, nikad nisu doznali. 

Maria je pametna, bistra djevojčica kroz čije oči i pratimo ovu atmosferičnu priču. Ona sanjari o nekom daljem cilju, o životu izvan Barija, o tome da pobjegne negdje gdje neće biti ograničena pravilima te male zajednice koja vidi sve i svakoga. Nema mnogo prijatelja, u nekom trenutku čak nikoga, jer djeca su okrutna i neki put te obilježe samo zato jer to mogu. Družit će se zato s dječakom, Micheleom, iz obitelji koja je već gereracijama neprijatelj njenoj. 

No djeca su djeca i dogodit će im se život. 

Nije da ova priča ima neku temu. Tema joj je upravo ono što je u naslovu – priča o jednoj obitelji, kroz više generacija, kroz snove, nade i strepnje, kroz sreću i tugu i boli i kroz svakodnevne brige, žrtve i strahove. Ispričana kroz Marijine oči, djetinje, pa djevojačke i na kraju odrasle, poklonit će nam čitav svemir boja, okusa i mirisa, ali i osjećaja, misli i snova, svega onoga što čini jednu priču, priču o svemu i o ničemu. 

Sve što nam je prerano oduzeto, dulje će ostati u našem sjećanju. Možda ostane zauvijek.

Ovo je priča bez mnogo akcije, ali ipak vrvi od događaja, onih malih, svakodnevnih, onakvih kakve obično ne primjećujemo ili ih se ne sjećamo – ili pak onih koji nas obilježe za čitav život. Pokušajte se potpuno isključiti kad budete čitali Marijinu priču, pustite neka vas prenese u Bari, osjetite atmosferu, okus, mirise… Upoznajte čitavu paletu živopisnih likova, ali ne inzistirajte na tome da vam se uvuku pod kožu – oni nisu zato tu.  Proživite s Marijom  ono što vam ima reći, vratite se u prošlost i promatrajte njene roditelje na početku braka, pokušajte pojmiti kako su postali ono što jesu. Poslušajte što ima za reći baka, popričajte sa susjedima, proživite događaje. 

Osjetite Marijinu borbu protiv okvira u koji bi se trebala uklopiti, protiv te male sredine u kojoj svatko svakoga zna i gdje se očekuje da ti život krene u određenom smjeru samo zato jer tako treba. 

Ne smijemo plakati zbog onoga što smo izgubile, Maria. Moramo biti sretne zbog onoga što smo imale. 

Nije ovo knjiga koja će vas nakon lude vožnje, umorne i iscrpljene, ali zadovoljne i zadihane izbaciti iz vagona i ostaviti da se odmarate – ovo je polagana šetnja, ponekad i neugodna, ali pitka i posve živa. 

Iz svega što ćete doznati o likovima u ovoj priči, nećete imati mnogo toga za reći, a opet doznat ćete mnoštvo stvari. Tko zna hoće li vam ostati u sjećanju riječi. Ali definitivno će vam ostati okus. Osjećaj. Sparina. Tuga. Osjećaj nemoći u tradicionalnim sredinama, jaz između imućnih i siromašnih, njihove prepirke, bunt, prkos i inat. 

Prepustite se, i bit će ovo jedno divno putovanje, taman za tmurno popodne uz kavu. ❤

Kisi 🙂 

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

Published on by Life&Books&Socks1 Comment

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.