Momčilo Valentić, zvani Momo, rođen je u Splitu od majke Štefice, Zagorke, koja je trbuhom za kruhom stigla u Split, i oca tvrdog Dalmatinca i Splićanina, u gradu znanog kao Pino Meštar jer je još od mlađih dana posjedovao krojačku radnju. U sebi je nosio gene cijele Hrvatske.

Nakon što sam pročitala Ginekologa koji me naprosto oduševio, odlučila sam se dočepati i ostalih Marileninih djela, pa sam je jadnu gnjavila prohtjevima dok mi napokon nisu stigle.

Prvo sam se bacila na Mrtav, a gladan. I nisam požalila.

Obožavam dobar humor. A ovdje sam dobila jednu priličnu dozu humora, nasmijala sam se za dva života, a ono što mi se posebno sviđa kod Marileninih romana je taj neki talent da u naoko laganini priču (onakvu kakve inače nosimo na plažu da ne moramo puno mislit), uz izdašnu mjeru humora ubaci temu (ili teme) o kojima bi se dalo raspravljati. Onakve koje vas malo kopkaju nakon čitanja, pa se uhvatiš kako razmišljaš o tom nekom detalju koji se lagano provukao kroz onu totalno ludu priču i sad ti ne da mira.

Usudila bih se reći da žena piše ozbiljne romane koji se prave da su lagano zabavno štivo. Imala sam i obrnut slučaj – pizdariju koja se pravi da je ozbiljan roman. Digla mi tlak. Svi ste nakon toga pročitali što sam imala za reći, a imala sam za reći.

I tu imam svašta za reći, samo što me ovo oduševilo 🙂

Svi ćete mi dojti na sprovod. Sve vas lipo moran pozdraviti.

Dakle – imamo Momu. Ilitiga Momčila Valentića , rođenog u Splitu, porijeklom odasvud , starog 49 godina. Živi u Ližnjanu, neoženjen. Lud ko puška.

Nije da mu puno toga fali u životu, osim možda seksa i srodne duše. No i to se s vremenom sredi… A onda mu umre prijatelj. I umjesto da žali što ga više nema, Momo je šokiran brojem ljudi koji su čovjeku došli na sprovod i naravno da mu padne na pamet iscenirati vlastitu smrt samo zato da vidi koliko svijeta će njemu doći na sprovod.

Osim što je ideja suluda – i plan za njeno ostvarivanje je totalno lud. Uz to – zahtijeva preciznost i strategiju. A u međuvremenu mora sa svima biti dobar i ljubazan da ga zapamte i dođu na sprovod. Sve proračunato. Umrla sam od smijeha.

Način na koji je zapravo i došao do toga da mu u životu ne fali puno – s jedne strane je za umrijet od smijeha, ali s druge – i tu je malo za razmisliti.

Uz sve to, nakon godina bivanja na suhom, odjednom Momo servisira 2 žene istovremeno. Naravno, pati za trećom.

Kako će to sve izvesti? Kako da mu čim više svijeta dođe na sprovod, da Pina i Kristina ne doznaju jedna za drugu i da se iz cijele situacije izvuče čitav?

I dok Momo svoj plan polako ostvaruje u djelo, uz neizostavne poteškoće i stranputice, a mi plačemo od smijeha na to kakve mu sve ideje padaju na pamet – u pozadini priče usput pratimo i ostale likove priče. Mominu ekipu, njegove ljubavnice… Sve to nam daje nekakvu ideju o tome tko je zapravo Momo. I kakav mu je zapravo život. I gdje mu je srce. I što bi zapravo htio.

Bilo mu je dosadno. Obitelj nije imao. Prijatelje je gubio. Sve je manje ribario. Sanja je bila tuđa žena. Kristinu nije zanimao. Nije imao nigdje nikoga.

Možda bi mogao organizirati vlastiti pogreb i vidjeti što bi ljudi govorili o njemu.

Za tako kratki roman, puno je tu zavrzlama, ali baš zato je dobar jer nema vremena za razvlačenje.

A znate onaj ozbiljni dio? Provukla je tu Marilena svašta. Od moralnih dvojbi, učmalosti male sredine, zlih jezika, slobode izbora, očekivanja drugih, očekivanja od samih sebe… U tu jednu crticu iz života ovog osebujnog lika provuklo se svega – od crnog humora, preko ludih ideja do onoga što Momo zapravo želi.

No Momo je takav lik da bi ga svako selo trebalo imat. I to samo jednog, jer više ovakvih bilo bi previše za jednu sredinu. Ali taj jedan… Ma nema ga svijet 😁

I zato – kad sam zaklopila zadnju stranicu – zabavljeno i s osmijehom na licu sam smjestila knjigu među one – “svakako preporučiti”.

Kisi 🙂