KRONIKA O JEDINSTVENOJ – NORA ROBERTS

IMG_20190520_100445_170

Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.

Nora Roberts – Godina prva

Godina Prva

U krvi i kostima

 

Ljudi, meni je ovo super. Nisam Noru čitala prije, jer – znate već – nisam luda za ljubićima.  No, nakon ovog – možda i tim ljubićima dam šansu 😉

Jer meni je ova distopijska Nora – odlična. Ako nam Profil uskoro ne izbaci treći dio, odoh ja po englesku verziju 😉

Klasična je to borba dobra i zla, priča o The One – predodređenoj koja vodi, koja se bori, koja će pobijediti tamu… Ništa što već nismo čitali i gledali, no ipak malo drugačije.

I čak mogu reći da nema prokletstva srednje knjige i da mi je U krvi i kostima jednako dobra kao i Godina Prva, čak možda i bolja.

A o čemu se zapravo radi?

Obitelj MacLeod Božićne blagdane obično provodi u Škotskoj, na starom obiteljskom imanju. Tako će napraviti i te, posljednje godine, no nešto će se promijeniti. Ross MacLeod će, u lovu na večeru, pogoditi pticu, ne znajući slomiti prvi štit i osloboditi tamu…

Manifestirat će se kao virus. Koji će pokositi više od polovice čovječanstva u samo nekoliko tjedana. Past će vlade, sistemi, tehnologija, komunikacije. I neće biti pomoći jer virus ubija za 48 sati, a lijeka nema. Zato što je to zapravo magija. Tamna, ljepljiva, crna magija koja traži svoje.

No, toga još nitko nije svjestan…

Ono što će se dogoditi ljudima, bit će kaos i panika. Kao odgovor, kao ravnoteža onome što je učinila Kob – neki ljudi počinju manifestirati natprirodne moći. Otkrivaju da su vješci/vještice, vile i vilenjaci, mjenjolici, empati. I naravno, u obje vrste – onih s moćima i onih bez – postoje tamni i zli. Neki će to prihvatiti. Neki poludjeti. Neki se okrenuti tami.

No, iz tog posvemašnjeg ludila, neki će sačuvati bistru glavu, uspjeti se organizirati i pobjeći  iz velikih gradova, usput pokušavajući ostati živi.

Nora je divno opisala što se zapravo dogodi nakon katastrofe. Neki ostanu normalni, prihvaćajući različitosti i imajući na umu da je sad najvažniji opstanak. Pojavljuju se oni koji vode, oni koji organiziraju i oni koji rade sve što mogu da bi zajednica opstala. Takvi ljudi osnovat će naselje – Novu nadu.

I tamo su se zaustavili. Čak ni nakon sedam tjedana, Arlys nije bila sigurna zašto su se zaustavili baš na tom mjestu, baš u tome trenutku.

Nora Roberts – Godina prva

Ostatak je podijeljen. Neki su namjerno loši. Lovci na glave, nasilnici i uništavači svega pred sobom. Zovu ih Tamanitelji.

Neki su, pod krinkom pravednog i svetog, zapravo luđaci koji pokreću razne sulude kultove i nalaze sljedbenike – takvih se zapravo treba bojati – to su Ratnici čistoće. Taj i zilijun manjih kultova rastu diljem zemlje, a ne postoje komunikacije kojima bi se ostalima dojavilo čega se trebaju čuvati…

Svijet je u kaosu. Nova nada početak je nečeg dobrog. No, u Novu nadu, kao jedan od njenih osnivača – stigla je i Lana Bingham. Sa svojim partnerom Maxom, njih dvoje par su prilično moćnih vještaca, a usput su naišli na Chucka – kompjuterskog genija, novinarku Arlys, liječnicu Rachel, bolničara Jonaha, Katie i njene 3 bebe i vilu Fred… Oni, zajedno s još nekolicinom ljudi pokušat će od Nove nade napraviti upravo to – nadu.

Međutim, zlo ne spava… Lana je trudna i nosi djevojčicu za koju neki već znaju što je… Znaju da Lana nosi nadu, nosi Jedinstvenu. Onu koja će poraziti tamu, onu koja je svjetlo.

I kad se zlo ušulja u Novu nadu, Lana mora bježati.

U krvi i kostima upoznajemo Fallon Swift – Jedinstvenu. Laninu kći. Cijelu njenu obitelj – Simona u čije se ruke rodila, trojicu braće. Mallicka, koji će joj biti učitelj i trener 2 godine koje će provesti kod njega na obuci. Fallon posjeduje mnoge darove i sposobnosti kojih nije ni svjesna, a koje će joj trebati. Tama ne spava…

U Krvi i kostima sam baš uživala. U Falloninu treniranju, svim moćima koje je stekla, zadacima, treninzima, druženju s vilama i duhovima ( a kaj mogu kad padam na takve stvari). I kasnije, u organizaciji obrane i treniranju novih, u starim prijateljima iz Godine prve…

“To i jest cilj. Sve što je svjetlo, iskorijenjeno je, sve što je dobro ušutkano je i sva je nada ubijena.”

Nora Roberts – U krvi i kostima

I stvarno me sad jako zanima što je bilo dalje i kud to vodi. Mogu reći da mi se ovo jako sviđa.

Na stranu čarobne moći, magija, vještice i vilenjaci – ali ako se malo zapitamo što bi se dogodilo, što bi se stvarno dogodilo da se svijetu dogodi ovakva katastrofa, u tolikim razmjerima…. Da ostanete odsječeni od svijeta, da čak ni ne znate da se na 5 km nalazi još netko jer se bojite izaći… Da 90% ljudi jednostavno nestane…

Nora je tu, mislim, pogodila. Čovječanstvo opet ne bi naučilo ništa. Dio bi pokušao natrag izgraditi nekakvu zajednicu, međusobno si pomažući. Opet bi pokušali uspostaviti red, napisati možda bolje zakone. Unaprijediti se, postati bolji.

Dio bi poludio. Kultova bi bilo more. Raznih suludih uvjerenja i bolesnih učenja.

Dio bi pokušao izvući korist pljačkama, lovom na glave i neredima.

No, dio bi opet pokušavao vladati iz sjene.

Uvijek će postojati oni kojima će smetati ono što je drugačije od njih samih, bilo iz straha, uvjerenja i jednostavno – zloće i zatucanosti. Što je još jedna stvar koja mi se kod Jedinstvene sviđa – pokazuje koliko ljudi mogu biti ograničeni i tupi.

I nikad ne bi naučili. Tu je u pravu.

A u pepelu, u prljavom pepelu vatre, ugledala je vrane kako uzlijeću, čula ih je kako kriješte kružeći iznad mrtvih i umirućih.

Pogledala je u krijes toga najdužeg dana u godini, a ritam slavljeničkih frula i bubnjeva prometnuo se u ratni. Pogledala je, vidjela svoju budućnost.

Nora Roberts – U krvi i kostima

 

I na kraju, stvarno mogu preporučiti ovu trilogiju. Osvojila me miješanjem magijskog svijeta s ovim surovim, oružjem nakrcanim svijetom i pokazala kako to dvoje može živjeti u skladu. Pokazala je jednu moguću stvarnost. I živo me zanima što se valja iza brda i kako će to na kraju završiti.

Ostavljam preporuku ❤

*******************************************************************************

Nora Roberts

Kronike o Jedinstvenoj

Profil

Prevela: Sanja Ščibajlo

Gozba Johna Saturnalla – Lawrence Norfolk

IMG_20190514_161632_071

Masno crvenio na njezinim usnama mirisalo je na svinjsku mast. Teški miris koji je stavila ispunio mu je nosnice. Ščepala ga je i gurnula u zid. Osjetio je toplinu njezina tijela kroz haljinu. Mošusni miris kao da je postajao teži i slađi. Tad je njegov bijes potopila želja.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Na poleđini knjige Gozbu uspoređuju s Parfemom. Kažu da jelima čitatelju učini ono što Parfem čini mirisima. Negdje sam pročitala da se očekuje nešto tipa Čokolade. Ono kad ti voda dolazi na usta jer čitaš o vrućoj čokoladi s cimetom ili pralinama s paprom…

Ne. Ne znam kako djeluje na ostale čitatelje, ali iako u Gozbi ima mnogo hrane, stvarno mnogo – meni se nisu cijedile sline, nisam bila gladna, nisam žudjela. Jednostavno sam preko svih tih opisa prelazila netaknuta – primjećujući, uzevši na znanje… Ali baš i ne doživjevši.

To je srednjovjekovna kuhinja, teško da bi nama danas nešto od toga izazivalo nepce.

Ulij litru bijeloga vina u veliki kotao i kuhaj na laganoj vatri dok vino ne zadrhti.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

No, nešto drugo me u ovom romanu tjeralo dalje i u nečem drugom sam zbilja uživala. A to je Gozba sama, njeno značenje i način na koji je vodila mladog Johna kroz život. Način na koji je vodila njegovu majku. Opis šume i opisi života jednog kuharskog pomoćnika u srednjovjekovnoj Engleskoj, u službi plemića. Jedno odrastanje, surovo i teško i borba kojom se pokušava nešto promijeniti. Jedna ljubav, koja je premostila staleže i godine.. Burna engleska povijest tog vremena. Razdoblja rata i razdoblja gladi, a nasuprot njima razdoblja raskoši i razdoblja obilja.

Sve to ispričano kroz jedinstvenu priču Johna Sandalla – siromašnog dječaka čija je majka bila vještica samo zato jer je bila drugačija. Jer je poznavala bilje, jer je vidala rane, jer je štovala Gozbu. Majka koja je prerano napustila ovaj život, ali je ostala dovoljno dugo da bi Johna, tog posebnog dječaka s demonom u grlu, naučila Gozbi. I mirisima. I biljkama.

Sve što je od tada postigao, postigao je sam. Oduševljavalo me čitati kako je počeo kao najniži rang u kuhinji, kako je njegov talent polako prepoznat i priznat, kako se polako penje, stepenicu po stepenicu sve dok ne dosegne najvišu. Kako se snalazi kad nema s čime, kako uživa kad ponovno napuni smočnice. Kako se bori protiv fanatika i rata i nepravde i boli. Kako voli onu koju ne smije. Kako čeka. Kako se sjeća. I kako otkrivaju, svi zajedno priču iza priče i pozadinu iza fasade… Kako ponekad nije baš sve onakvo kakvo se čini.

I kako John Sandall postaje Saturnall, i puni svoju kuharicu receptima. I kako sve izgleda vodi nekom kraju. Kako postaje najveći… I kako za sve postoji cijena.

Sjetio se slatkog mirisa jabuka koji je strujio njezinom sobom. njezinih usana koje su se razdvojile pred njegovima. Sad na njih neće naletjeti nijedan upravitelj. Ali kad je zakoračio prema njoj, podigla je ruku.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Gozba Johna Saturnalla je prikaz jednog vremena, životna priča u okolnostima srednjovjekovne Engleske. Bogata priča. I uspješna. S malo magije. I nekim tajnama.

No, nije samo to. U to priči žive i neke sasvim ozbiljne teme. Vjerski fanatizam. Ratovi i gubici. Glad. Bolest. Pohlepa i zavist. Životni instinkt. Praznovjerja. 17. stoljeće i sav njegov primitivizam s jedne strane, ali zajedništvo i uzajamna podrška s druge.

Moram preporučiti, jer je meni baš ovo leglo. Mnogo slojeva, mnogo sastojaka, ali na kraju kad je sve skuhano – baš dobro izgleda 🙂

Preporuke 🙂

***********************************************************************************

Lawrence Norfolk

Gozba Johna Saturnalla

Fraktura

Prevela: Mirna Čubranić

 

 

BLACKWOOD MANOR – M.T. RAYNARD

IMG_20190506_194543_629

… Nakon toga, djedovu preostalu godinu posvećivali smo našim malim i velikim razgovorima, smijehu, sanjalačkim idejama, koje su nam vodile maštu. Pričali smo o njegovoj mladosti, svemu onome što nisam znala, a bio mi je voljan prepričati, pričali smo o mojoj budućnosti, svemu onome što on neće vidjeti, kratko i nezaboravno taj mali djelić vremena starjeli smo skupa.

M.T. RAYNARD – Blackwood Manor

Pročitali ste već sigurno koju riječ o Blackwood Manor-u. O predivnim koricama, eleganciji, krasnim ilustracijama. O krasnom talentu pripovijedanja autorice. O posebnom stilu pisanja. Čudnim razgovorima. Uzvišenim/uštogljenim rečenicama.

Sve sam to znala i prije nego sam je uzela u ruke, pa ovdje neću ponavljati opet iste stvari. Osim, dajte joj priliku. Ovdje svaki, pa i najmanji detalj ima svoju svrhu. Svaka sitnica tu je s razlogom i svaka rečenica je namjerna.

Znamo i da je ovo prvi dio trilogije. Nije svaki dio zaseban, i nećete baš previše otkriti u prvom dijelu, zato ga nemojte mahnito čitati.

Blackwood Manor čita se polako. Dijelom zbog ljepote rečenica, zbog one poetičnosti koju autorica ugrađuje u svaku riječ… A dijelom i zbog radnje. Ovo nije vrtoglava i luda vožnja koja će vas ostaviti bez daha i isto tako brzo otići u zaborav, u ovoj knjizi sve se gradi polako, sve ima svoje. Događaji, rečenice, geste, sve je stavljeno baš u onaj čas u kojem i treba biti.

Na kraju shvatite da je ovo tek uvod. Uvod u neku veću, širu i blistaviju priču, ali možda mračniju i strašniju i sigurno potpuno neočekivanu.

Da, početak podsjeća na obiteljsku dramu. Djed je umro, većinu posjeda i novca nasljeđuju unuci i sin, dok je snaha skoro potpuno isključena iz oporuke i potpuno poludi. Nikad prema djeci nije ni bila osobito topla, no sad je upravo nepodnošljiva. Naravno da se tu ne radi samo o nasljedstvu i da je stvar mnogo dublja… Naravno da je to drama, ali ajme, kakva drama!

Bilo kako bilo, Blackwood Manor je nasljedila Vivianne Rose Blackwood, mlada restauratorica i unuka djeda Arthura. A Betje se ne može s tim pomiriti. Okrutna i skoro pomahnitala, igra neku svoju igru i pokrenut će niz koraka koji će Viv što je moguće prije smjestiti gdje joj je i mjesto – u Blackwood Manor.

I Viv će se naći na raskrsnici. Ne samo zbog toga jer se ne može odlučiti između 2 muškarca koji je privlače, svaki na svoj način – već i zbog tajni i intriga u koje su čini se upućeni svi… osim nje. Uključujući njih dvojicu, koji  – čini se – znaju najviše. Tajnu o njenom porijeklu, tajnu o njenoj prirodi. O nasljeđu, mogućnostima, o sposobnostima, o moći i povijesti njene obitelji.

Ono sve što je Vivianne dosad bila, ili mislila da je… Sve će se promijeniti.

Romon kiše na prozoru uz prizvuk nepoznate melodije u bljesku mojih usnulih misli i moj san nestaje. Budim se još jednom bez sjećanja na san, sve što ostaje uz mene, kao i svaki put do sada, odbljesak je kristalnih kapi.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Tko je Vivianne? Čemu to ona pripada? Kakve tajne se kriju u njenom obiteljskom stablu i gdje da traži oslonac? I kakav se to paralelni život odvija njima ispred nosa, a da to do sad nije ni slutila…

Tamo jedno staro drvo hrasta stoji na razmeđi dvaju imanja, jedan vuk se povremeno pojavi u pravi čas, onda iskrsne i jedan drevni popravljeni sat, 2 muškarca koji znaju više nego što žele reći i niz sitnih podudarnosti pomoću kojih Vivianne otkriva svoju priču, svoju tajnu, svoje korijene.

Jedva čekam vidjeti kuda dalje ide njezin put i koliko daleko… Vivianne naočigled raste, karakterno i psihički iz stranice u stranicu. Ta snaga će joj definitivno biti potrebna… za nešto. Nešto ogromno, sudeći prema stranicama prvog dijela.

…Ipak… za sve postoji vrijeme ili nam ono jednostavno iščezne, ugura se u bljesak i nestane.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Nisam imala problem s dijalozima jer sam znala od ranije, a i pitala sam autoricu. Vjerujte, sve ima smisla jednom kad do toga dođete. Iako je radnja smještena u Škotsku i Wales u 21 stoljeće, ponekad sam imala osjećaj da jesam u viktorijanskoj Engleskoj. Ta stara zdanja, način govora, maniri… Sve vas jednostavno prenese u neko drugo doba, iako ste još uvijek tu.

Meni je ovo čarobna priča. O intrigama, tajnama, ludim rođacima, tvrdoglavim starcima, izdajama. Istovremeno o ljubavi, privrženosti, odanosti i oprezu…

Iako radnju možda treba malo pažljivije pratiti, zbog načina na koji je pisana, zbog milijun detalja i povezanih dijelova – isplati se. Jednom kad uronite u taj čitav svijet starih zdanja, obiteljskih odnosa, drevnih obiteljskih stabala i poljuljanih svjetova, teško će vas se iščupati iz njega. A tek kad otkrijete u kojem smjeru ide fantastični dio priče… E, taj dio mnogo toga objašnjava. Iako možda ne sasvim i ne odmah.

Ponekad i nije loše uživati u izgubljenoj kontroli. Rijedak je to luksuz, možda i jedini koji nam omogućuje prikaz snage koju nosimo u sebi.

M.T. Raynard – Blackwood Manor

Toplo preporučujem. Od srca. Ali za ovo MORATE imati vremena.

Kisi.

 

 

 

 

 

Saga o Royalima – Erin Watt

 

IMG_20190424_142805_066

PRINCEZA OD PAPIRA

SLOMLJENI PRINC

IZOPAČENA PALAČA

Opet bježim. Priča mog života. Mama i ja smo uvijek bježale. Od njezininih dečki, njezinih šefova perverznjaka, od socijalne službe, od siromaštva. Hospicij je jedino mjesto na kojem smo se neko vrijeme zadržale i to samo zato što je mama umirala. katkad mislim da je svemir odlučio da mi nije dopušteno biti sretna.

Erin Watt – Princeza od papira

Ljudi moji, ovo vam je sapunjara za mlade 😀 I to uopće nije loše. Čak štoviše, sve tri knjige sam pročitala brzo i bilo mi je zabavno. Ovo je idealno štivo za one dane kad vam se ne čita zahtjevno štivo, a opet nije nekakva cmoljava melodrama u kojoj samo svi stalno cendraju.

Zato mi se svidjelo. Ima to nešto što sapunice na tv-u nemaju – u nekom trenutku je kraj. Čak mislim da je većini ovih sapunjara upravo to najveća mana i meni definitivni deal-braker – što traju 8000 epizoda i na kraju je stvarno već neko sam sebi djed.

Ovo je prvotno bila trilogija, koja je dobila nastavke (A Stilus to stvarno brzo izdaje). No, nastavci se više ne tiču priče u prva tri dijela, pa je tu ovoj priči stvarno kraj.

Princeza od papira priča je o 17-godišnjakinji koja pokušava završiti školu unatoč tome što nema prebijene pare. Da bi platila stanarinu, hranu i školovanje, uzdržava se svim poslovima do kojih može doći, a najčešće je to u striptiz barovima.Majka joj je umrla. U životu nigdje nikoga nema. Ona je Ella Harper i upravo će joj se život promijeniti.

Jer se pojavi Callum Royal i obavijesti je da je nasljednica bogatstva, a on će se brinuti o njoj. Njen otac je njegov najbolji prijatelj, ali nažalost poginuo je… A Callum ima 5 sinova i ona im se ne sviđa. A Royali se drže zajedno. No, Ella nije od šećera. Ella je navikla na sranja. Ona će preživjeti. Ali hoće li i Reed? 🙂 Ella je odlučila ostati i završiti školu.

Ali ni Royali nisu navikli da im se suprotstavlja. I dok se svi oni uče živjeti jedni s drugima, na pomolu je i ljubav…

One večeri kad sam pobjegla nisam ponijela ništa od fine odjeće koju mi je Brooke kupila i sad me sve to čeka u kući u koju se vraćam. Dođe mi da zapalim svaki komadić tkanine koji imam. Ne želim nositi tu odjeću ni živjeti u toj kući.

Erin Watt – Slomljeni princ

Slomljeni princ nastavlja gdje je stala princeza, ali sad čitamo dio knjige iz Reedove perspektive. Jer, naravno da se zakompliciralo. Neke stvari se krivo protumačile. Neki misle da su vidjeli ono što nisu. Povjerenje se ponovno gradi. Ali knjiga završava – novom komplikacijom…

Izopačena palača već nalikuje na krimić. Netko je ubijen. Reed je optužen. Znamo da nije kriv, ali tko jest? I hoće li ova priča puna zavrzlama, intriga, ucjena, izdaje, tajni, neprijatelja i čudnih preobrata imati sretan kraj?

Pa, mogu odmah reći da je kraj sasvim zadovoljavajući i da vas Royali neće namučiti. Bit će napeto, bit će komplicirano, tinejđerski spetljano i na momente ludo, ali će vam na kraju te lude vožnje biti drago. Kao nakon večere uz lagani film prije odlaska na spavanje ili lijeno popodne kad uz ledeni čaj taman paše – Saga o Royalima. ;)k

Steve se okrene u smjeru iz kojeg se čuje Dinin glas. A ja nikad u životu nisam bila sretnija što je vidim. Steve je na trenutak zbunjen, pa zgrabim priliku i potrčim od kamina. Trčim prema toj plavuši kao da mi život ovisi o tome. Jer možda i jest tako.

Erin Watt – Izopačena palača

Svidjelo mi se i zato jer Ella nije mimoza. Ona kad treba, vrati udarac. Zna preživjeti. I nekako joj uspijeva ne postati razmaženo derište iako odjednom ima sve.

Royali su… pa sasvim suprotno. Disfunkcionalni su, to je činjenica. Nagli, komplicirani i bezobzirni.  Ali to je naravno, fasada. Kad iza fasade počinju izbijati njihove prave osobnosti, uvuku se pod kožu 🙂 I dalje su prilično zeznuti u glavi, ali su od krvi i mesa…

Sve u svemu – samo naprijed 🙂

Želim ugodno čitanje 🙂

 

Kisi ❤

***********************************************************************************

Erin Watt

Royali

Stilus

Prevela – Marija Perišić

Opatija Northanger – Jane Austen

IMG_20190503_160248_588

 

Nitko tko je vidio Catherine Morland kao dijete nikad ne bi  pretpostavio da je rođena da bude heroina. Na ruku joj tome nisu išli ni njezin društveni položaj, izgled i ćud, ni očeva i majčina narav.

Jane Austen – Opatija Northanger

Da sam sedamnaestogodišnjakinja na kraju 18/početkom 19 stoljeća – mislim da bi dobila slom živaca. Naravno, iz današnje perspektive.

Obično se znamo žaliti da je nekad život bio lakši. Jednostavniji.  Manje kompliciran.

Iskreno, čitajući Opatiju, uz povremena smijuljenja i hihotanja ( Jer ovo je roman za tinejđere u 19 stoljeću), nisam mogla ne pomisliti da su neke stvari zbilja otežavali i to zato jer im je bilo dosadno.

Mlada Catherine Morland živi na selu s devetero braće i sestara i roditeljima. Otac joj je svećenik, nisu nešto bogati, ali nisu ni sirotinja. Zapravo imaju dovoljno za svoje potrebe, ali i za brakove svoje djece.

No, Catherine je tipična teenagerica. Ista kao i današnje. Ima 17 godina, čita gotičke ljubavne romane i zapravo se prilično dosađuje. Možda su tad vremena bila malo drugačija, ali zapravo je ponašanje sasvim isto.

Catherine dobije priliku (koju jedva dočeka), posjetiti i provesti neko vrijeme u Bathu – poznatom ljetovalištu u kojem ljeta provode svi koji nešto znače, a pogotovo se to sviđa mladeži. (Otprilike isto ko mi kad smo se spremali u subotu van). Tamo sklopi prijateljstvo s djevojkom iz druge obitelji, pa njih dvije kreću po zabavu, obilaze mjesta u kojima se pleše, popunjavaju svoje plesne rasporede, druže se s mladićima, vode beskrajne razgovore o tome tko se kome udvara i za koga bi se mogle udati, tko će koga zaprositi, kako odbiti neželjene prosce, kako će roditelji reagirati… Pri tom traže savjete od svojih roditelja i/ili družbenika, razbijaju glave tko je u koga zaljubljen i što će obući za večerašnju prigodu – i to je otprilike sve što rade.

Kad je ples završio, mnoštvo se počelo razilaziti – dovoljno da se ostali mogu neometano kretati; i sad je bilo vrijeme da naša heroina, koja dotad nije odigrala naročito istaknutu ulogu ni u čemu što se tu večer dogodilo, bude zamijećena i da joj se dive.

Jane Austen – Opatija Northanger

U trenutku kad Catherine susretne mladog i duhovitog gospodina Tielneya, postane okupirana time kad će ga ponovno sresti… I tad se stvari malo zakompliciraju 🙂

Iako je Opatija Northanger objavljena posthumno, Jane Austen ju je napisala među prvima. Zato ne čudi što ovaj roman nema kvalitetu i nije na visini ostalih njenih romana koje poznajemo i volimo… Ali svejedno ga vrijedi pročitati.

-Svatko tko ne uživa u dobrom romanu mora biti nepodnošljivo glup, bio on gospodin ili dama.

Jane Austen  – Opatija Northanger

Zapravo je to vrckav ljubić, s dozom humora i dozom patetike, onim leptirićima u trbuhu kad imaš 17 godina, začinjen iščekivanjem i strepnjom.

Dijalozi su malo glupavi, priznajem. Imaš dojam da pričaju o vremenu dok bi zapravo htjeli raščistiti neke stvari, ali im “dobar odgoj” ne dopušta. Što je dolično i prihvatljivo, stvar je trenutka i okolnosti, a zapravo sve skupa nepotrebno komplicirano. Takav je valjda bio duh onog vremena 🙂

Možda mi je malo smetalo i što se povremeno ubacivala sam aautorica da bi objasnila ovo ili ono, ili zašto je nekoga dovela u određenu situaciju.

No, Jane Austen je Jane Austen. Zato preporučujem roman, pogotovo vama koji inače volite ljubiće, ali i vama koji voite povijesne romane, opise odjeće i plesne večeri 🙂

Dražesna mala priča ❤

************************************************************************************JJane Austen

Opatija Northanger

Izdavač- Mozaik knjiga

Prevela – Mirna Čubranić

THE HAZEL WOOD – MELISSA ALBERT

IMG_20190416_121057_437

Althea Proserpine is raising her daughter on fairy tales. Once upon a time she was a girl named Anna Parks, one of the legion of midcentury dreamers who came to Manhattan with their hopes tucked into a suitcase. Then she went missing.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Vjerujem da smo svi odrasli uz nekakve bajke. Najčešće uz one klasične, Andersenove, Grimmove, poneke bakine koje je samo ona znala. Ruske narodne, uralske, Ivanu Brlić Mažuranić… Isto tako vjerujem i da znate da su nam većinom pričali izmjenjene verzije, neke kao prilagođene djeci. I da su u originalu bile mnogo krvavije.

A sad zamislite da je taj svijet stvaran. Ovaj s krvavim verzijama. I da u njega možete ući, ali nije izgledno baš da ćete izaći, a ako i izađete… Nema garancije u kakvoj banani će vam zapeti mozak. Ili vrijeme. Aha.

One cold day in a distant kingdom, a daughter was born to a queen and king. Her eyes were shiny and black  all over, and the midwife laid her in the queen’s arms and fled.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Ne, nije Hazel wood priča o ovim, našim bajkama. Mada bajke tu imaju itetako važnu ulogu. Gotovo da su lik za sebe – a čini se na prvi pogled i da nisu nešto dobroćudne.

No, o čemu se zapravo radi…

Jednom je djevojka imenom Anna Parks nestala na neko vrijeme. Kad se vratila, napisala je knjigu bajki imenom Tales from the Hinterland, prozvala se Althea Proserpine, očito se obogatila, kupila ogromno imanje koje je nazvala Hazel wood i… opet nestala. Ovaj put iz javnog života. Primjeraka knjige više nigdje nema za kupiti, reizdanja ne postoje, onaj tko je ima, ljubomorno je čuva, a ako i odluči prodati – knjiga košta ko Sv. Petra kajgana. Autorica je dala nekakav Interview za Vanity fair i to je otprilike to što se njenih javnih pojavljivanja tiče. A i fotke nisu neke.

They were the Hinterland. They were all, all the Hinterland.

Mellisa Albert – The Hazel wood

No, postoje fanovi. Koji su pomalo opsjednuti budući da autorice u javnosti nema, nikad ništa drugo nije napisala, a i skriva se u Hazel woodu toliko dugo da bi je samo vrijeme zaboravilo, no fanovi je i dalje traže.

S druge strane priče, postoje Ella i Alice. Kći i unuka popularne autorice koje pokušavaju pobjeći što dalje od Althee, od Hinterlanda, od Hazel wooda. Majka i kćer koje su veći dio Ellinog i cijeli Alicein život na putu. Ne zadržavajući se nigdje predugo, ne puštajući korijenje, ne ističući se. Jer zla sreća stalno vreba. Zla sreća ih uvijek pronađe. Ili je to ono u što Alice od rođenja vjeruje. Iako joj majka ne priča o prošlosti, Alice je također opsjednuta Altheom. Još kao malena djevojčica kad je prvi put primila u ruke Tales from the Hinterland i ugledala na popisu bajki jednu koja se zove kao i ona. Alice Three Times… To je otprilike bilo sve što je Alice uspjela pročitati prije nego joj je knjiga oduzeta iz ručica i spremljena tko zna kamo.

Majka joj nikada ne odaje previše, a Alice skuplja dijelove sjećanja, informacije s interneta i tu i tamo naleti na pokoji dio koji nikamo ne pripada… Sve dok jednog dana Ella ne nestane. Majka joj je oteta. Otimač je navodno lik iz bajke. Jedne od Onih bajki iz knjige. Ostavila je Alice poruku da se drži dalje od Hazel wooda. Što je upravo ono čega se Alice ne namjerava držati… Jer jedino mamu u životu zapravo ima.

But now I was reading her story with fresh eyes. She wasn’t a fascinating fairy queen, she was an arrogant fantasist.Who hadn’t once, from my babyhood to her death, tried to contact Ella.Ella, who had me at nineteen and hasn’t had anyone but me to hold on to since.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Tko je Althea Proserpine? Kakve su to mračne bajke iz Hinterlanda koje vrebaju iz svakog kutka i kako su došle u naš svemir? Što žele? I zašto? Kako je zapravo počela cijela ta priča i što je to što u cijeloj stvari opako ne valja? Što žele ti likovi koji tvrde da su došli iz Altheinog svijeta jezivih priča i kako? I što je zapravo Althea izvela ono jednom kad je nije bilo… Koga je dovela sa sobom?

I gdje je Hazel wood?

I dok Alice  pokušava spasiti majku, nije ni svjesna da u stvari spašava samu sebe. I da je od njih tri, ona ta koja nosi tajnu za koju ni ne zna. Ali koja odgovara na sva ona neizgovorena pitanja, objašnjava neke prošle događaje i na kraju povezuje sve čudne nelogičnosti njihovih života…

The Hazel wood. Čudno mračan, neobičan roman koji meni sjeda ko budali šamar. Volim takve uvrnute, pomalo jezive priče o traženju i nalaženju, o čudnim prevratima i još čudnijim pothvatima, onakve u kojima se ponekad osjećaš kao u epizodi Zone sumraka, košmaru u kojem je sve uvrnuto, iz kojeg nećeš izaći borbom i koprcanjem.

Ne mogu vam mnogo otkriti jer ću vam pokvariti doživljaj, ali priča u kojoj bajke žive, u kojoj posjedi nestaju ako ne žele da ih se nađe, tri žene od kojih svaka ima svoju sudbinu i zaključak da na kraju ti sam imaš moć izaći iz vlastite zapetljane petlje, bez obzira tko te u nju smjestio… Meni dovoljno.

A pogotovo jer je originalna i očaravajuća i jeziva i strašna i razoružavajuća, a na kraju, nosi neku pouku. Nadu možda. Upozorenje definitivno.

Ovo je priča o izgubljenom i nađenom, o povratku i bježanju i vraćanju na isto mjesto. O zaštiti i samilosti, ljubavi i nadi i tome da svatko živi svoju priču. O buđenju, o prijateljstvu, o nalaženju samog sebe… U svakoj takvoj priči čuči još hrpa toga. Sami ćete pronaći ono što vam je važno.

I moram priznati, ovo s knjigom u knjizi mi se zbilja svidjelo, a mislim da sam kod Bibliovce pročitala da Mellisa namjerava izdati baš nju – Tales from the Hinterland glavom i bradom – a ono malo što je napisano u Hazel woodu – ja sam kupljena 🙂

Uz to, stiže nam i nastavak 🙂

Ovu stvarno s guštom preporučam 🙂

*************************************************************************************

Mellisa Albert 

The Hazel wood