THE FAMILIARS – STACEY HALLS

IMG_20190702_125235_089

“Do you know a wise woman? “

“What for, Mistress? she’d ask in astonishement.

“To help me grow a baby.”

Stacey Halls – The familiars

1612 godine nije bilo lako biti žena. Žena na položaju pogotovo. Žena s vještinama – nemoguće.

Progoni vještica bili su u punom jeku.

“They murder children,” Anne said gleefuly. ” And they’re said to have animals that are the Devil in disguise.”

Stacey Halls – The familiars

Ako si žensko, najbolje je biti siromašna i biti kod kuće. Tako su barem imale nekakvu slobodu. Barem su mogle slobodno lutati, možda i udati se za onog tko im je srcu drag.

No, Fleetwood Shuttleword bila je gospodarica Gawthorpe Halla. Dogovorenim brakom imala je malo sreće – stvarno je obožavala svog supruga. Čak je imala i maleni utjecaj na neke odluke. No, u dobi od 17 godina već je izgubila troje djece. Četvrti put trudna, doznaje da je možda samoj sebi potpisala smrtnu presudu. Našla je liječnikovo pismo koje joj suprug nije pokazao. U pismu piše da će je sljedeća trudnoća ubiti.

Odlučna u nastojanju da ovaj put trudnoću iznese do kraja, put će joj se ukrstiti s mladom primaljom – Alice Gray.

Ako ovaj put ne uspije roditi, to bi je moglo stajati braka i položaja. Egzistencije i ugleda.

Ali Alice će joj pomoći. Alice se razumije u biljke, pripravke, Alice joj može pomoći s mučninama, sa slabošću…

No, Alice će biti optužena da je vještica.

“Do you know who didi this?” I asked.

“No, but when I find out I will kill them.” he said quietly.

Stacey Halls – The familiars

A Fleetwood polako postaje jasno kakve su sile na snazi tih godina u Engleskoj, kud vodi taj put progona nevinih žena i upliće se u duboko složenu mrežu muške ambicije, gladi za moći, namještaljki i prevara…

U nastojanju da pomogne prijateljici, jedinoj osobi na svijetu kojoj vjeruje, Fleetwood će otkriti samu sebe. Uz prkos, inat i odlučnost da stane na kraj svoj nepravdi  s kojom su se suočavale žene koje čak ni u svom kućanstvu često nisu imale pravo glasa, Fleetwood će otkriti duboku izdaju svojih najmilijih, obračunati sama sa sobom, a onda i s njima, osloboditi se duhova prošlosti i uzdići glavu. Ne popustiti. I ne odustati…

Stacey Hall nam donosi još jednu junakinju koja u nemilosrdnom svijetu povlaštenih muškaraca ne pristaje na to da zatomi svoj glas. Odlučuje da će se njen glas čuti. Uz golemu hrabrost koja će joj biti potrebna da spasi sebe, svoje dijete i prijateljicu, hrabrost koje nije ni svjesna, Fleetwood će prkositi svim ustaljenim običajima, svim vjerovanjima o tome gdje je jednoj ženi zapravo mjesto, i ustati u svoje ime i u ime svih žena koje nemaju utjecaj ni moć da bi se obranile.

We stared at one another,  and time stood still. The fire raged on behind me, and my breath caught in my throat. Then I blinked, and it was gone.

Stacey Halls – The familiars

I dok sam promatrala kako od djeteta postaje žena, kako se snagom žene koja nema mnogo izbora bori za sebe, za nju i za bebu, divila sam joj se. Divila sam ženskoj snazi u djetetu koje je silom prilika napokon odraslo. Divila sam se njenom intelektu, sposobnosti da koristi sva dostupna sredstva da bi konačno došla do cilja, svakoj zastrašujućoj odluci koju je morala donijeti, svakom postupku zbog kojeg je mogla nastradati, onoj ludoj hrabrosti kojom je išla naprijed, ponekad riskirajući vlastiti život.

Ima li u ovom romanu vještica? Naravno. Sve smo mi vještice. Sve mi posjedujemo određene vještine. Sve smo sposobne boriti se, suprotstaviti, ne pristati na ono što je društvom odobreno kao ispravno. Sve smo sposobne govoriti kad se od nas traži da šutimo, otići kad bi zbog sela bilo primjereno ostati. Nitko nam nema pravo određivati što je najbolje za nas, nitko nema pravo odlučivati umjesto nas i nitko nam nema pravo uvjetovati sreću.

Fleetwood je podigla glavu i iz svog života napravila najbolje za sebe. Uz tvrdu odlučnost uspjela zaliečiti neke obiteljske odnose, uzdići se iznad poslušne supruge koja samo klima glavom, iznad stroja za rađanje djece, iznad pukog ukrasa u suprugovom domu. Uz neke sitne kompromise, jer – hej – ipak govorimo o opasim vremenima početkom 17 st. ❤

I zato sdam nekim stvarim aprogledala kroz prste, prihvatila neke kompromise i razumjela neke odluke. Prije 400 godina nije situacija baš bila jednaka današnjoj, pa su čak i mali pomaci značili mnogo…

The familiars je priča o borbi za svoja prava, borbi protiv suludog sustava i kraljevih progona, protiv moći i položaja, protiv opravdavanja kolateralnih žrtava zbog ambicija određenih moćnika. Priča je to o otkrivanju što stvarno znači prijateljstvo, razlici među staležima čije značenje polako nestaje pred potrebom i ljubavlju.  O hrabrosti i odvažnosti, o jednoj ženi koja je nekako shvatila da je dosta…

Mnogo je nijansi u ovoj priči, stvari o kojima bi se dalo raspravljati.

A zašto The familiars? 😀  The familiar je duh (obično u obliku životinja) koji djeluje kao pomoćnik vještice ili čarobnjaka. I da, ima ih i ovdje 😉

Svi likovi u ovoj priči i poneki događaji su stvarni, no priča je fikcija. Iako se mogla i točno tako zbiti ❤

Kisi.

 

¸*****************************************************************************

Stacey Halls

The Familiars

 

 

 

 

Gozba Johna Saturnalla – Lawrence Norfolk

IMG_20190514_161632_071

Masno crvenio na njezinim usnama mirisalo je na svinjsku mast. Teški miris koji je stavila ispunio mu je nosnice. Ščepala ga je i gurnula u zid. Osjetio je toplinu njezina tijela kroz haljinu. Mošusni miris kao da je postajao teži i slađi. Tad je njegov bijes potopila želja.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Na poleđini knjige Gozbu uspoređuju s Parfemom. Kažu da jelima čitatelju učini ono što Parfem čini mirisima. Negdje sam pročitala da se očekuje nešto tipa Čokolade. Ono kad ti voda dolazi na usta jer čitaš o vrućoj čokoladi s cimetom ili pralinama s paprom…

Ne. Ne znam kako djeluje na ostale čitatelje, ali iako u Gozbi ima mnogo hrane, stvarno mnogo – meni se nisu cijedile sline, nisam bila gladna, nisam žudjela. Jednostavno sam preko svih tih opisa prelazila netaknuta – primjećujući, uzevši na znanje… Ali baš i ne doživjevši.

To je srednjovjekovna kuhinja, teško da bi nama danas nešto od toga izazivalo nepce.

Ulij litru bijeloga vina u veliki kotao i kuhaj na laganoj vatri dok vino ne zadrhti.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

No, nešto drugo me u ovom romanu tjeralo dalje i u nečem drugom sam zbilja uživala. A to je Gozba sama, njeno značenje i način na koji je vodila mladog Johna kroz život. Način na koji je vodila njegovu majku. Opis šume i opisi života jednog kuharskog pomoćnika u srednjovjekovnoj Engleskoj, u službi plemića. Jedno odrastanje, surovo i teško i borba kojom se pokušava nešto promijeniti. Jedna ljubav, koja je premostila staleže i godine.. Burna engleska povijest tog vremena. Razdoblja rata i razdoblja gladi, a nasuprot njima razdoblja raskoši i razdoblja obilja.

Sve to ispričano kroz jedinstvenu priču Johna Sandalla – siromašnog dječaka čija je majka bila vještica samo zato jer je bila drugačija. Jer je poznavala bilje, jer je vidala rane, jer je štovala Gozbu. Majka koja je prerano napustila ovaj život, ali je ostala dovoljno dugo da bi Johna, tog posebnog dječaka s demonom u grlu, naučila Gozbi. I mirisima. I biljkama.

Sve što je od tada postigao, postigao je sam. Oduševljavalo me čitati kako je počeo kao najniži rang u kuhinji, kako je njegov talent polako prepoznat i priznat, kako se polako penje, stepenicu po stepenicu sve dok ne dosegne najvišu. Kako se snalazi kad nema s čime, kako uživa kad ponovno napuni smočnice. Kako se bori protiv fanatika i rata i nepravde i boli. Kako voli onu koju ne smije. Kako čeka. Kako se sjeća. I kako otkrivaju, svi zajedno priču iza priče i pozadinu iza fasade… Kako ponekad nije baš sve onakvo kakvo se čini.

I kako John Sandall postaje Saturnall, i puni svoju kuharicu receptima. I kako sve izgleda vodi nekom kraju. Kako postaje najveći… I kako za sve postoji cijena.

Sjetio se slatkog mirisa jabuka koji je strujio njezinom sobom. njezinih usana koje su se razdvojile pred njegovima. Sad na njih neće naletjeti nijedan upravitelj. Ali kad je zakoračio prema njoj, podigla je ruku.

Lawrence Norfolk – Gozba Johna Saturnalla

Gozba Johna Saturnalla je prikaz jednog vremena, životna priča u okolnostima srednjovjekovne Engleske. Bogata priča. I uspješna. S malo magije. I nekim tajnama.

No, nije samo to. U to priči žive i neke sasvim ozbiljne teme. Vjerski fanatizam. Ratovi i gubici. Glad. Bolest. Pohlepa i zavist. Životni instinkt. Praznovjerja. 17. stoljeće i sav njegov primitivizam s jedne strane, ali zajedništvo i uzajamna podrška s druge.

Moram preporučiti, jer je meni baš ovo leglo. Mnogo slojeva, mnogo sastojaka, ali na kraju kad je sve skuhano – baš dobro izgleda 🙂

Preporuke 🙂

***********************************************************************************

Lawrence Norfolk

Gozba Johna Saturnalla

Fraktura

Prevela: Mirna Čubranić

 

 

Opatija Northanger – Jane Austen

IMG_20190503_160248_588

 

Nitko tko je vidio Catherine Morland kao dijete nikad ne bi  pretpostavio da je rođena da bude heroina. Na ruku joj tome nisu išli ni njezin društveni položaj, izgled i ćud, ni očeva i majčina narav.

Jane Austen – Opatija Northanger

Da sam sedamnaestogodišnjakinja na kraju 18/početkom 19 stoljeća – mislim da bi dobila slom živaca. Naravno, iz današnje perspektive.

Obično se znamo žaliti da je nekad život bio lakši. Jednostavniji.  Manje kompliciran.

Iskreno, čitajući Opatiju, uz povremena smijuljenja i hihotanja ( Jer ovo je roman za tinejđere u 19 stoljeću), nisam mogla ne pomisliti da su neke stvari zbilja otežavali i to zato jer im je bilo dosadno.

Mlada Catherine Morland živi na selu s devetero braće i sestara i roditeljima. Otac joj je svećenik, nisu nešto bogati, ali nisu ni sirotinja. Zapravo imaju dovoljno za svoje potrebe, ali i za brakove svoje djece.

No, Catherine je tipična teenagerica. Ista kao i današnje. Ima 17 godina, čita gotičke ljubavne romane i zapravo se prilično dosađuje. Možda su tad vremena bila malo drugačija, ali zapravo je ponašanje sasvim isto.

Catherine dobije priliku (koju jedva dočeka), posjetiti i provesti neko vrijeme u Bathu – poznatom ljetovalištu u kojem ljeta provode svi koji nešto znače, a pogotovo se to sviđa mladeži. (Otprilike isto ko mi kad smo se spremali u subotu van). Tamo sklopi prijateljstvo s djevojkom iz druge obitelji, pa njih dvije kreću po zabavu, obilaze mjesta u kojima se pleše, popunjavaju svoje plesne rasporede, druže se s mladićima, vode beskrajne razgovore o tome tko se kome udvara i za koga bi se mogle udati, tko će koga zaprositi, kako odbiti neželjene prosce, kako će roditelji reagirati… Pri tom traže savjete od svojih roditelja i/ili družbenika, razbijaju glave tko je u koga zaljubljen i što će obući za večerašnju prigodu – i to je otprilike sve što rade.

Kad je ples završio, mnoštvo se počelo razilaziti – dovoljno da se ostali mogu neometano kretati; i sad je bilo vrijeme da naša heroina, koja dotad nije odigrala naročito istaknutu ulogu ni u čemu što se tu večer dogodilo, bude zamijećena i da joj se dive.

Jane Austen – Opatija Northanger

U trenutku kad Catherine susretne mladog i duhovitog gospodina Tielneya, postane okupirana time kad će ga ponovno sresti… I tad se stvari malo zakompliciraju 🙂

Iako je Opatija Northanger objavljena posthumno, Jane Austen ju je napisala među prvima. Zato ne čudi što ovaj roman nema kvalitetu i nije na visini ostalih njenih romana koje poznajemo i volimo… Ali svejedno ga vrijedi pročitati.

-Svatko tko ne uživa u dobrom romanu mora biti nepodnošljivo glup, bio on gospodin ili dama.

Jane Austen  – Opatija Northanger

Zapravo je to vrckav ljubić, s dozom humora i dozom patetike, onim leptirićima u trbuhu kad imaš 17 godina, začinjen iščekivanjem i strepnjom.

Dijalozi su malo glupavi, priznajem. Imaš dojam da pričaju o vremenu dok bi zapravo htjeli raščistiti neke stvari, ali im “dobar odgoj” ne dopušta. Što je dolično i prihvatljivo, stvar je trenutka i okolnosti, a zapravo sve skupa nepotrebno komplicirano. Takav je valjda bio duh onog vremena 🙂

Možda mi je malo smetalo i što se povremeno ubacivala sam aautorica da bi objasnila ovo ili ono, ili zašto je nekoga dovela u određenu situaciju.

No, Jane Austen je Jane Austen. Zato preporučujem roman, pogotovo vama koji inače volite ljubiće, ali i vama koji voite povijesne romane, opise odjeće i plesne večeri 🙂

Dražesna mala priča ❤

************************************************************************************JJane Austen

Opatija Northanger

Izdavač- Mozaik knjiga

Prevela – Mirna Čubranić

ALIAS GRACE – MARGARET ATWOOD

IMG_20190320_121957_997

Žele me vidjeti zato što sam slavna zločinka. Ili su barem tako napisali. Kad sam to prvi put vidjela, iznenadila sam se, jer obično kažu slavna pjevačica ili slavna glumica, ali što se slavi kad je posrijedi ubojstvo? Ipak, zločinka je jaka riječ kad ti je pripišu. Ima u sebi nekakav zadah, ta riječ – slatkast i težak, poput uvela cvijeća u vazi.

Margaret Atwood – Alias Grace

Godina je 1843. Grace Marks je osuđena na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u  ubojstvu svojeg poslodavca i domaćice. Ima samo 16 godina. Grace tvrdi da se ubojstva ne sjeća. Neki misle da je kriva, neki da je nedužna. Neki da je krvožedna zavodnica, drugi da je žrtva okolnosti. Neki da je demon, neki drugi da je samo dijete. Što i jest.

16 godina je početkom 19 st možda i značilo djevojku za udaju, možda su tada sa 16 bile zrelije nego danas, ali svejedno je dijete.

Pročitavši knjigu, zahvalna sam Margaret Atwood što je pokušala napisati njenu priču. Priču djevojčice koja je u svojih 16 godina proživjela 3 života. Djevojčice koja je izgubila majku, a oca zapravo nikad nije ni imala – jer to što se nazivalo ocem nije bilo ni blizu roditeljskoj figuri kakvu bi djeca trebala imati. Braću i sestre godinama nije vidjela, niti znala gdje su – zapravo je bila sama na svijetu. I borila se.

Pronalazeći poslove sluškinje od kuće do kuće, a bila je dobra u tome što je radila, došla je i do namještenja kod g. Kinneara, svog posljednjeg poslodavca.

Tada je rekao nešto najneobičnije. Rekao je: ti si jedna od nas. Zatim je naprtio zavežljaj, uzeo štap i otišao; a ja sam ostala pitajući se što je htio reći. No, kad sam promozgala o svemu, zaključila sam kako je mislio da sam i ja bez doma, lutalica poput drugih pokućara i onih koji rade na sajmovima, jer mi ništa drugo nije palo na um.

Margaret Atwood – Alias Grace

Što je dovelo do ubojstva i tko je zapravo kriv, možda nikad nećemo saznati. Metode istrage, osim slabih materijalnih dokaza, tad su se više manje svodile na rekla-kazala i tko ima boljeg odvjetnika i kome je javnost naklonjena. A izbjegla je smrtnu kaznu samo zahvaljujući odvjetniku i svojoj mladosti.

Grace Marks je ipak nakon gotovo 30 godina pomilovana i puštena. Navodno se i udala. Nakon toga, za nju se više nije čulo.

Grace Marks, ubojstvo, suđenje ( koje je tada odjeknulo u javnosti i bilo prilično kontroverzno), kazna, dani u kaznionici – sve su to stvarni događaji. Čak i sumnja i nikad stvarno dokazana krivica što se tiče Grace.

Nikad ne gledajte iza sebe, rekao je trgovac poljodjeljskim potrepštinama. Zašto, rekla sam. Znala sam da nije pristojno razgovarati s nepoznatim muškarcima, ali bilo je to vrlo teško kad smo bili nabijeni jedno na drugo. Zato što je prošlost prošlost, rekao je, kajanje je uzaludno, što je bilo, bilo je.

Margaret Atwood – Alias Grace

Međutim, Margaret Atwood je na temelju njenog slučaja ispričala priču jednog vremena. Priču koja nije samo Graceina već priča društva. Priča o odnosima među staležima, među spolovima, roditelja i djece. Priča o zlostavljanju, o podčinjavanju, ali i snazi i hrabrosti. Priča je to o počecima istraživanja ljudske psihe, o začecima nekih metoda liječenja, o razvoju znanosti na području neurologije… I o novim pravcima religije, o spiritualizmu i hipnozi, ali i o praznovjerju, nepravdi i naznakama feminizma.

Priča o jednoj ženi i jednom vremenu, o tome što je i kako dovelo do određenih događaja, te o snazi i želji za preživljavanjem jedne djevojčice koja, dok se pretvara u djevojku završi u kaznionici, iako možda nevina.

Čak i ako je kriva – možemo li suditi bez da znamo razloge, utjecaje, okolnosti? Koliko je teško 16-godišnjakinju zastrašiti i natjerati na sudioništvo? Ako je samo zla, ako je stvarno demon – bi li se toliko jako borila kroz život, da sačuva dobar glas, da sačuva čednost i bi li čekala do određenog trenutka da počini zločin ili bi to učinila i ranije?

Grace Marks je stvarno izuzetan lik. Inteligentna, snalažljiva i vrijedna, ona je zapravo samo djevojka kojoj je u jednom trenutku, ne vlastitom voljom, prekinuta nit kojom je namjeravala krenuti.

Pred sam san, pomislila sam: kao da nisam nikada postojala, jer od mene nije ostalo ni traga, nisam ostavila nikakve znakove. Stoga me ne mogu slijediti. Gotovo kao da sam nevina. A tada sam zaspala.

Margaret Atwood – Alias Grace

Grace cijelu svoju priču veze poplune. Uzorke. Imena uzoraka su imena poglavlja. A kroz poplune, Grace zapravo veze svoju priču, priču koja tek na kraju dobije smisao.

Moram priznati da sam Margaret Atwood malo i izbjegavala. Sluškinjinu priču sam gledala kao film prije koju godinu i bilo mi je mučno. Jednostavno se nisam mogla prisiliti pročitati knjigu ( Naravno da jednog dana hoću, kad bude vrijeme), tako da je Alias Grace zapravo moj prvi susret s njom.

I iako sam čitala kako je Grace njena najprihvaćenija i najbolja knjiga, sad zapravo samo želim još…

I evo, dok ovo pišem, usput gledam seriju. Zapravo sam opčinjena Grace. Njenom mirnoćom, prihvaćanjem same sebe, hrabrošću, nagonom za preživljavanjem. Inteligencijom i snalažljivošću. Njom samom. I cijelom tom čudnom i nevjerojatnom pričom…

I na kraju – što je zapravo istina? 🙂 Nikad nećemo saznati. Ni Alias Grace ne daje konkretan odgovor, a i sama Margaret je napisala:

Naravno, ja sam pretočila povijesne događaje u prozno djelo ( kao i mnogi izvjestitelji u ovom slučaju, koji su tvrdili da pišu povijest). Nisam promijenila ni jednu poznatu činjenicu, premda su pisani dokazi vrlo proturječni, pa se mali broj činjenica može smatrati nedvosmisleno “poznatima”. Je li Grace muzla kravu ili brala vlasac kad je Nancy pogođena sjekirom? Zašto je na Kinnearovu tijelu bila McDermottova košulja, i od koga ju je McDermott kupio – od nekakva pokućara ili od prijatelja iz vojske? Odakle zakrvavljena knjiga ili časopis u Nancynu krevetu? Koji je Kenneth MacKenzie – od nekoliko odvjetnika istoga imena – bio onaj pravi? Kad sam dvojila, nastojala sam izabrati najvjerojatniju mogućnost, a gdje je to bilo izvedivo, uzimala sam u obzir sve mogućnosti. Ako sam u službenim podacima našla samo aluzije i očite praznine, uzela sam sebi slobodu da izmišljam.

 

Margaret Atwood – Alias Grace – Pogovor

 

No to ne znači da nije pogodila istinu… Napokon, u svijetlu onog vremena, čak i službeni podaci nisu nešto na što se možemo osloniti. Povijest se stalno prepravlja. I neke priče znaju samo oni kojih se to tiče.

Ali ostaje upozorenje i činjenica da se iz ove i svih takvih priča može i treba izvući pouka. Za javnost, za sadašnjost, za našu budućnost. Kakva je, i koja je – možda je to za svakog osobno da procijeni.  A možda i za društvo u cjelini.

Na mene je Alias Grace ostavila jak dojam. I hrpu pitanja. Za razmišljanje cijeli niz tema. I zato je od srca preporučujem.

Kisi.

***********************************************************************************

Margaret Atwood

Alias Grace

Prijevod s engleskog: Nedeljka Paravić

Izdavač: Lumen

Gdje kupiti: Alias Grace