Zadnji put je Sigrid zaplivala u moru. Sredina rujna, zrak i voda još su topli. Hodala je bosa do takozvane Plaže luđaka. Od župnog dvora gdje živi. Preko vlažnog, hladnog travnjaka. Pored crkve koja se vidi iza drveća na zapadu. Svjetionik ravno ispred nje, a praonica desno. A gore na uzvisini: bolnica.

Biti žena nikad nije bilo lako. Pogotovo zato što se sva neukost, eksperimenti, upitne metode i teorije, sve se to prelamalo na ženama. Muškarci su radili što su htjeli, a posljedice je većinom plaćala žena. Što mi je posebno zanimljivo, jer bi se zdravorazumski očekivalo da bolje čuvaš biće bez kojeg teško da znaš preživjeti.

U doba kad se žensko za svako imalo drugačije ponašanje od “propisanog” proglašavalo duševno bolesnom, kad su te mogli zatvoriti samo zato jer nisi htjela živjeti po ustaljenim pravilima društva, jedna žena je 1891. počinila nezamisliv zločin – ubila je svoju djecu.

I sad bi je istog trenutka mogli osuditi, jel? Tražiti da joj se oduzme život, zatvori u instituciju, kazni. Jer to što je učinila nema opravdanja. Osim ako… Osim ako nije bila uračunljiva, ako su je na to natjerale okolnosti kad nije normalno razmišljala, možda ju je do toga dovelo društvo samo uključujući i vlastite roditelje jer joj je uskratilo ono što svakoj samoj ženi s dvoje male djece treba – podršku. Nema opravdanja, osim ako nije bila iscprljena preko svake mjere, ako nije ni znala gdje je, ako joj je razum od gladi i napora odbio suradnju. Nema opravdanja? Možda, ali suzdržimo se od osuđivanja prije nego smo stajali u nečijim cipelama.

Ta ista žena je bila silovana, ali njega nitko za ništa nije okrivio – okrivilo se nju. Ostala je trudna, ali i to je bila sama kriva.

I onda je naravno završila u bolnici za duševno bolesne – žene. Iskreno, ne sjećam se da sam previše puta čula da je takvo nešto postojalo i za muškarce. Postoji naravno, samo ženska histeričnost.

Kristina Andersson je ubila svoju djecu, ali njena priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Kao ni izdaja i iskorištavanje od onih koji su joj trebali pomoći, ali nisu. I to što su mislili da rade ispravnu stvar unatoč osjećaju krivnje.

Njihova lica ispod površine vode, kosa koja pleše oko glave u ravnomjernom ritmu. Klize od nje. Njihova lica nalikuju na lica zametaka u staklenkama punima formalina, onima koje su poredane u šatoru s čudnim stvarima koje je jednom vidjela na jesenjem sajmu dok je jos držala majku za ruku. Oči su zatvorene, usnice stisnute.

Kristina Andersson je završila kao doživotna pacijentica na otoku Sjalo, a tužna istina je da je možda tek tamo dobila malo slobode i mira, iako je zapravo i dalje bila zatočenica tog otoka gdje su i dalje muškarci imali glavnu riječ. Jesu li joj pomogli prebroditi traumu? Naravno da ne.

Nakon nje došle su i druge. Neke samo depresivne. Neke buntovne. Neke jer su krive seksualne orijentacije. Neke stvarno psihički bolesne. Neke potpuno zdrave. Imale su sreće što su dosle u ruke nekolicini susjećajnih sestara, Iako su zbog toga samo mrvicu bolje prošle.

Otok duša prati živote nekoliko žena kroz stoljeće nehumanog odnosa prema ženama čija je jedina mana bila što su bile drugačije. Neke su željele malo ljubavi i zbog toga završile na otoku kao seksualne prijestupnice, kao da je biti s muškarcem nešto neprirodno. Neke su se odbijale prilagoditi. Neke nisu više imale kamo . Neke su imale, ali im se nije dozvolilo, a najviše zla im je napravila vlastita obitelj.

Helmi je bila lijepo dijete, ali je li nalikovala na svoga oca, Kristina to ne zna. Njega nikada nije vidjela, osim iz daljine, nekoliko puta u šumi. Imao je tamnu bradu i bio je drvosječa. Nije bio odavde. Prišuljao joj se jednog kasnog jesenjeg dana dok je brala gljive. Jednim ju je udarcem srušio na tlo, a onda se obrušio na nju. Sve je išlo vrlo brzo. Nije stigla ni vrisnuti.

Sve one bile su su maltretirane i iskorištavane pod krinkom pomoći, zatvarane u izolaciju, mučene hladnoćom, uvjeravane da su bolesne iako neke to nisu bile.

Djeca! Nema ih!

I sve su proglašene ili bezumnima ili neprilagođenima ili nemoralnima ili depresivnima ili nešto drugo, dok ih je društvo i okolina odbacivalo i izoliralo, lomilo i uništavalo, a nitko se nikada nije stavio u njihove cipele.

Otok duša je prekrasno napisana knjiga o groznim sudbinama žena koje su završavale u duševnim bolnicama, priča koja bez rukavica otkriva odnos prema duševnim bolestima, nehumanost i sudbine onih koje nisu imale pravo glasa čak ni kad su bile posve pri zdravoj pameti. Upitne metode koje su se koristile više od stoljeća zapravo su im odmagale i gurale ih u sve veću izoliranost.

Zastane, a ona ga pogleda. Opet je razdražena. Nije ju pitao smije li sjesti. Dotrčao je ovamo i prekinuo je u njezinim mislima, kao da smatra da ona nema svojih misli. Razgovarao je o njoj, iza leđa joj , a sada priča o tome kao da ima tajnu. Ona ga promotri, a onda se ponovo okrene od njega. Najradije bi da ode i ostavi je na miru.

Ponekad ih je mogla spasiti samo obitelj, ali obitelj ih je zapravo i strpala tamo. Obično je liječnik imao glavnu riječ, međutim to što su im radili je daleko od liječenja.

Otok duša nadahnut je stvarnim sudbinama žena čiji zdravstveni kartoni su pohranjeni u gradu Turku, a na temelju stvarnih dokumenata Johanna Holmstrom je napisala ovu potresnu priču.

Ono sto je učinjeno, neoprostivo je. A prepričala sam vam samo dio priče.

Mene je duboko potresla, ali bila sam i jako ljuta čitajući je. Većinom sam bila tužna. Sudbine svih tih žena bile su zapečaćene samo zato što je netko tako htio. Bez pravih pregleda i bez pokušaja shvaćanja ljudske psihe, samo zato jer se radilo o ženama… Bez stvarne pomoći. Te su žene prošle pakao, a velika većina se nikad nije vratila u stvarni svijet.

Zadnja te zime umre Martha. U ožujku, čim se led povukao, skoči s Tyttokallija, pokuša pobjeći plivajući i utopi se, a prije toga je par tjedana provela lutajući od svoje sobe do dnevnog boravka raščupane, prljave kose i ukočenog lica i pogleda, ugaslog poput šibice, čađave i hladne, bez ikakve nade da se može ponovno upaliti.

One koje jesu vjerojatno su imale problema s prilagodbom, prepostavljam – jer ako se ne uklapaš, jednostavno te se izoliralo bez pomoći. Kao da je u tebi problem. Kao da je krivnja tvoja.

Otok duša toplo preporučujem, kao upozorenje, kao dio povijesti i kao nešto što se nikad ne bi trebalo ponoviti.

Johanna je ovu priču privela koliko toliko dobrom kraju, ali imajmo na umu da je većina žena u ondašnjim bolnicama završila tragično – u klopci.

Kisi.