MI PROTIV VAS – FREDRIK BACKMAN

Jeste li kad vidjeli kako grad pada? Naš je pao. Kasnije ćemo prepričavati da je nasilje stiglo u Medvedgrad ovog ljeta, ali to je laž, nasilje je već bilo tu. Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali nešto drugo.

Nije tajna da volim Backmanovo pisanje i svaka priča me dosad osvojila. Primjetila sam i da se ljubitelji njegovih romana nekako podijele u dva tabora – oni kojima su pod kožu ušli Bakica, Ove i Britt, a Medvegrad im se nikako ne sviđa – ili je situacija obrnuta. Ima i onih koji ga nikako ne vole, što je u redu.

Moja malenkost spada u četvrtu skupinu. Ja volim sve njegove romane, iako više naginjem Medvedgradu. Mi protiv vas nimalo ne zaostaje. Zapravo, suprotno.

Svatko je sto različitih stvari, ali obično u očima drugih imamo priliku biti samo jedna od njih.

Zašto? Kao što sam napisala u recenziji za Medvedgrad, ne postoji ta recenzija koja će vam objasniti u dvije rečenice o čemu se tu zapravo radi. I opet, ni ovaj put tu neće uspjeti ni moja.

Ipak, ponovno nema rečenice koju bi iz romana izbacila, ponovno bih kao citate izdvojila cijelu knjigu. I ponovno me potresla i pretresla i natjerala da se pojave suze. A to je malo kojoj priči uspjelo.

Dok su Ove, Baka i Britt zapravo priče koje na kraju imaju twist, koje te natjeraju da onaj čudan početak , o starom mrgudu, o vječitom zabadalu ili o ludoj bakici sagledaš u posve drugom svjetlu, ali nekako polako i nježno, suptilno, usput, kao da namjerno ne želi šokirati – Medvedgrad i Mi protiv vas su napisane potpuno drugačije.

Ne “volimo” mi hokej. Oni što u metropolama sjede u VIP ložama i jedu proklete kokice, ti “vole” hokej. A onda drugi dan vole nešto drugo. Ovo nije metropola.

To su priče koje ne štede nikoga. Priče koje se otkrivaju od početka u svoj svojoj sirovosti, okrutnosti i sadizmu. Ogoljavaju cijeli jedan sustav globalnog funkcioniranja na primjeru malog gradića i udaraju u sridu. Bez štitnika. Bez rukavica.

Natjerat će vas da sami sebi priznate da niste ništa bolji od likova u ovoj priči, jer napokon, sve ima svoju cijenu. Natjerat će vas da drugačijim očima pogledate svijet oko sebe, ali i da na kraju pogledate duboko u sebe.

Natjerat će vas, nakon što vam izbije dah iz pluća i nekoliko puta slomi srce, da se ponovno dignete. Jer je to sve u nama. Jer smo mi svi u njima.

Benji. Amat. Bobo. U svakoj velikoj priči uvijek je pregršt manjih.

Nije ovo priča o hokeju, iako oni koji su ikada pratili taj sport možda imaju malo bolje razumijevanje. Ali najmanje je ovo priča o hokeju.

Ovo je priča o nama. O društvu kakvo poznajemo. O mehanizmima na koji funkcionira. I o tome da će se uvijek, ali baš uvijek naći netko tko će pokušati ispraviti nepravde, netko kome je dovoljno stalo da napravi ispravan potez. Netko tko i sam liječi svoju dušu tako što će pokušati zaliječiti tuđu.

No, ni to ponekad ne garantira sretan ili pravedan kraj.

Rubrici za komentare dogodi se ono što se uvijek događa rubrikama za komentare: nanjuši krv i raspali se.

U Medvedgradu smo se nosili s političkim igrama, zločinima zbog kojih se odabrani imaju pravo izvući, hrabrošću onih koji to nisu namjeravali dopustiti. Neki su ljudi pokušavali balansirati između ispravnog i korisnog. Jedna je djevojka silovana. Zvijezda juniorske ekipe koji je to učinio, mislio je da je nedodirljiv.

Nije bio.

Mi protiv vas je priča o nošenju s posljedicama vlastitih odluka i priča o nošenju s posljedicama tuđih odluka. I o tome što se dogodi kad politika opet pokuša umiješati svoje prste. O tome kako se netko tko je drugačiji lako stigmatizira. O tome kako je kad se usprkos tome, ipak netko zauzme za njega. Jer neke lekcije su naučene.

Radi se o dva mala gradića, o zajedništvu i o razlikama, i tome da su ljudi uvijek ljudi, bez obzira kakve jakne nose. I o tome da su snovi ipak dostižni, uz neke male kompromise i velike napore da se izliječe neke stare rane.

Priča je to o malim ljudima s velikim snovima i onima s velikim srcem, o korupciji i ucjenama, o stvarnom životu u fiktivnoj priči. I o nadi, ljubavi i herojima koji nisu ni znali što mogu. O braći i sestrama, roditeljima i djeci, o brizi i zaštiti i jedinstvu kad je stvarno gadno. Ali i o onoj drugoj strani, kad netko drugi vuče konce, a ti ne možeš reagirati.

U Medvedgradu nema prave jeseni, samo kratki treptaj prije zime. Snijeg nema ni toliko manira da pusti lišću da se raspadne u miru. Tama dolazi brzo, no, ako ništa drugo, ovi su mjeseci puni svjetla: jedan se klub izborio za opstanak.

Mnogo se nijansi isprepleće u Mi protiv vas, i mnogo tema od kojih svaka zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo osobnosti će protutnjati kroz stranice, i nijedna neće biti crno bijela. Neke vam se definitivno neće sviđati, ali sve ćete ih moći razumjeti. Uvijek svaka priča ima dvije strane. I uvijek ćete prvo saznati samo jednu.

No, i ona druga je jednako važna, pa čak i ako zvuči pogrešno.

Možda će jednog dana pronaći riječi da opiše kakav je osjećaj kad si drukčiji. Da je to fizički osjećaj. Izopćenje je oblik umora koji ti se uvuče u kosti. To oni koji koji su poput svih ostalih , koji se priklanjaju normi, većina, nikad neće moći razumjeti.

Postoje knjige koje jednostavno otvaraju dušu i slamaju srca. I ako nikad ne bi mogli reći koliko su divne, jer iz njih progovara sve ono što je ljudsko, a to ljudsko nije uvijek ni nježno ni lijepo ni nevino. Ali je stvarno.

Takva je i Mi protiv vas. Neću prepričavati radnju jer tih suhoparnih par rečenica neće vam ni približno reći ono bitno. A bitno je ono što je u nama. I bitno je prepoznati kad treba učiniti ispravnu stvar.

Želim ti hrabrost
Želim da ti uzavre krv
Da ti srce prejako tuče
Osjećaje koje ne možeš podnijeti
Ljubav koja izmiče kontroli
Strastvene avanture
Nadam se da ćeš naći izlaz
Nadam se da si jedan od onih
Koji žive sretno do kraja života

Kisi ❤

****************************************************************************

Mi protiv vas

Fredrik Backman

Fokus na hit

Prevela: Antonija Magoš

MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7

THE ALICE NETWORK – KATE QUINN

I will not tell you one single solitary fact about my work, my friends, or the woman I was arrested with. But I will tell you this – Rene Bordelon. YOu’re a gullible fool. You’re a terrible lover. And I HATE Baudelaire.

1915. godine, devetnaestogodišnja Eve Gardiner prihvaća ponudu Britanske vojske koja će joj omogućiti da učini nešto više. Za sebe, za svoju zemlju, protiv agresora čiji napadi bijesne diljem Europe – prvi put. Eve Gardiner koja ima govornu manu – muca, ali zato govori nekoliko jezika, posjeduje inteligenciju, domišljatost i čeličnu volju. Eve Gardiner postat će špijun.

He toppled back., sliding to the floor with his ruined hand flung out in surprise. Surprised to the end that there was pain he couldn’t outrun, vengeance he couldn’t escape, consequences he couldn’t evade. Women who could’t be beaten.

Što znači da ona od tog trenutka zapravo ne postoji. Ona je Marguerite Le Francois, iz Rubeaux-a, i traži posao u Lille-u, na sjeveru Francuske, u restoranu čiji vlasnik je Rene Bordelon.

Nitko je više ne štiti. Vlada ne priznaje postojanje špijuna. A krinka je itekako uvjerljiva jer tada nitko nije sumnjao da bi posao špijuna mogla obavljati – žena.

U Lille-u, Marguerite postaje dio mreže Alice Dubois – najvještije špijunske mreže u Francuskoj. Na čelu joj je, naravno -Alice Dubois. Naoko sitna i krhka, Alice već neko vrijeme neopaženo prelazi granice, putuje pred nosom Nijemcima i skuplja podatke.

Kad Eve dobije zadatak da u Reneovom restoranu skuplja informacije na njemačkom i glumi neuku, siromašnu curu koja muca – stvari postanu komplicirane…

1947. godine Amerikanka Charlie St Clair putuje s majkom u London na “dogovor” koji bi trebao riješiti njen “mali problem” Charlie je trudna, ali nije baš sigurna da želi “rješavati” problem. Ona ide preko oceana iz jednog drugog razloga – želi pronaći svoju nestalu sestričnu Rose. Rose je nestala prije nekoliko godina u vihoru drugog svjetskog rata, negdje u Francuskoj. Rose je Charlie voljela kao sestru i očajnički je želi naći iako su velike šanse da više nije među živima. No, Charlie je odlučna. Uvjerena je da je Rose i dalje tu negdje. Ionako je viđa na svakom koraku, u svakoj djevojci, svugdje.

I tako, čim se s majkom uspije smjestiti u hotelu, Charlie će pobjeći u London, sama i odlučna, s bakinom niskom bisera i komadićem papira na kojem je napisano ime jednog francuskog restorana i još jedno ime – ono Evelyn Gardiner.

There are two kinds of flowers when it comes to women, Eve said. >The kind that sit safe in a beautiful vase or the kind that survive any condition… even in evil. Lilli was the latter. Which are you?

I tu počinje priča. Niti je Charlie ono što se na prvi pogled čini, dok se vozi u Englesku i razmišlja o svojoj bebi, niti će kad jednom pokuca na vrata Eve Gardiner – zateći ono što je očekivala.

Eve Gardiner je od prve scene jedan prilično živopisan lik, ali u toj prvoj sceni nemate blagog pojma što se sve krije u toj ženi.

Ono što Charlie zatekne je narogušena, napola pijana luda babuskara koja maše pištoljem i prijeti upucavanjem. Baba koja živi od alkohola i cigareta, mrzi ljude i ne trpi beskičmenjake. Baba koja će do kraja Charliene priče već biti na korak od alkoholne kome i na putu da je izbaci van, ali jedno ime će je zaustaviti na sekundu.

Ime iz njene prošlosti. Ime koje mrzi i proklinje, ime za koje je mislila da ga nikad više neće čuti. Ime iz njenih noćnih mora i krivac za ono što je postala.

Zbog tog imena Eve će pomoći Charlie iz nekih samo njoj znanih razloga. Isprva narogušena i sarkastična sebična baba, Eve će putem ispričati svoju priču. Otkriti neke dobro čuvane tajne i iznijeti na vidjelo razloge zbog kojih se iz nekad perspektivne mlade špijunke, putem prometnula u slomljenu i prošlošću progonjenu karikaturu onoga što je nekad bila.

No, ima u Eve još snage i još prkosa. Ali ponajviše mržnje. Jer sad ima još jedan zadatak koji mora obaviti. I dok Eve priča svoju nevjerojatnu priču, o špijiunskoj mreži, informacijama do kojih je dolazila, o izdaji i vlastitom padu, Charlie, uvjerena da će pronaći Rose – mašta o budućnosti.

No, nije spremna za ono što će putem otkriti. I da će se ta slika budućnosti morati promijeniti. Srećom, Eve Gardiner krije u sebi mnogo više nego što pokazuje.

Ovo je priča o dvije žene, potpuno različite, radvojene godinama i kontinentima, generacijama i karakterom. Ali te dvije žene pronaći će zajednički jezik u istom cilju, jedna iz druge izvlačiti i najbolje i najgore. Kroz dva rata, dvije priče i jedan zajednički nazivnik, povezat će se i shvatiti da cijelo vrijeme putuju istim tračnicama.

Dok jedna traži nestalu rođakinju, druga traga za ostacima svoje prošlosti – i to ne za onim lijepim. I jedna i druga pronaći će ono što traže, no pitanje je, što tad?

Što kad prošlost više ne vodi u budućnost? Što kad stari neprijatelj nije mrtav? Što kad je baš sve naopako i sve treba popraviti? Gdje će pronaći spas?

Jedna u drugoj i svaka u samoj sebi. Dvije žene, dva svijeta, dva života, dva ratna vihora povezana jednim papirićem i jednim imenom.

Priča je to o prijateljstvu i odanosti, i ljubavi i mržnji. O preživljavanju, hvatanju u koštac s vlastitim demonima. O porazima. O pobjedama. Osobnim i profesionalnim. O osveti. o zdravom razumu. O vlastitim odlukama. O mržnji. Okrutnosti. Slobodi. Zarobljeništvu. Hrabrosti. Smrti. Čežnji. O životu. I o tome koliko velika muda treba imati za suočiti se s njim.

I kad budete čitali, obratite pozornost na sve ono što su žene kadre izvesti pred nosom neprijatelja. I nikad ih više nemojte podcijeniti.

Sviđa mi se ovo. Jako. ❤

——‐——-‐———————————————–

Kate Quinn

Aliceina mreža

Znanje