Month: October 2020

Stories always begin the same way: There was and there was not.

There is a possibillity in those words, the chance for hope or despair. When the daughter sits at her mother’s feet and asks her for the story – always the same story – her favorite part is hearing those words, because it means everything is possible. There was and there was not. She is and she is not.

Perzijska mitologija obiluje mnogim zanimljivim pričama. Priznajem, dosad sam s njom imala malo doticaja i nikad je nisam istraživala, a uistinu je fascinantna. Poneka priča zalutala među štiva koja sam čitala, Tisuću i jedna noć i to je više manje sve. Ali ima tu demona i heroja, zmijskih kraljeva i čarobnih ptica, pa čak i priča sličnih klasičnim bajkama.

Trenutno sam u nekom čudnom razdoblju kad nisam raspoložena za čitanje, uzmem knjigu pa je vratim, uzmem drugu, pa mi se ne da, uzmem treću i naporna mi je, dosadna ili nezanimljiva, a da uopće ne znam zašto. Trenutno mi pašu neke laganije priče, koje nije teško pratiti, ali opet onakve kakve imaju neku priču, neku logiku i radnju – i naletjela sam na Girl, serpent, thorne.

Priču kojoj je inspiracija bila perzijska mitologija, zoroastroizam i stare perzijske legende. Kao predivan dodatak knjizi, na kraju ćete naći objašnjene pojmove i bića preuzeta iz tih davnih priča. Meni je ovo bilo dobrodošlo pojašnjenje jer o tome nisam znala ništa, a naučila sam svašta zanimljivog.

The daugter wants to crawl onto her mothers’s lap and lay her head against her mother’s chest, but she doesn’t. She never does. It’s not just a story.

Priče uvijek počinju na isti način: Bilo je i nije bilo. I Sorayina počinje tako. Priča koju joj je majka najčešće pričala, priča koju je Soraya najviše voljela, priču koja je u isto vrijeme priča i upozorenje, Priču o njoj, U kojoj je objašnjenje zašto Soraya ne smije nikoga dotaknuti i zašto nitko ne smije dotaknuti nju.

Priču o njenoj majci koja je oslobađajući djevojku u šumi naišla na demona koji ju je zatočio. Zbog toga što mu je uzela nešto njegovo, obećao joj je će prokleti njenu prvorođenu kćer tako da je nitko neće moći dotaknuti.

Jer u ovoj priči postoje dva svijeta. Onaj demonski i onaj ljudski. Demoni su simbol zla, nečeg opasnog i prijetećeg, simbol svega lošeg što pokušava preuzeti svijet ljudi i pretvoriti ih u podčinjene sebi. Tako barem priče kažu. Ali priče nisu uvijek istinite… Osim kad svi vjeruju da su to samo priče.

Soraya should have known better by now then to indulge such fantasies. She had read enough stories to know that the princess and the monster were never the same. She had been alone long enough to know which one she was.

Soraya je odrasla s pričom o sebi, usamljena i tužna, ponekad ljuta zbog svoje sudbine, ponekad kriveći samu sebe kad bi joj se zelene vene počele pojavljivati na rukama, pokušavajući držati svoje emocije pod kontrolom. Jer pod utjecajem ljutnje ili uzrujanosti, počela bi njena preobrazba, no nikad nije doznala u što jer se naučila kontrolirati, stišavati, nijekati samu sebe.

Odrasla je bez prijatelja, ali i bez obitelji jer joj je brat blizanac postao vladar – šah nakon smrti njihovog oca, a majka preuzela ulogu prvo regenta, a onda savjetnice obnašajući dužnosti na dvoru. Soraya je rasla bez ljudskog dodira, bez društva i bez prijatelja, oviseći o povremenim posjetima majke koja bi to činila rijetko, kad je imala vremena. Odrasla je bez toliko potrebne topline drugih ljudi da bi pristala na sve samo kad bi mogla dobiti i najmanji dodir, najmanji zagrljaj, nagovještaj poljupca.

Njena obitelj skrivala ju je – jer sve stvari koje uništavaju nisu djelo Tvorca nego Uništavatelja i možda bi njena obitelj izgubila potporu naroda kad bi znali da je šahova sestra otrovna. Tako je Soraya tumarala skrivenim prolazima umjesto hodnicima dvorca, nije se pojavljivala u javnosti, nije se moglo sa sigurnošću potvrditi ni da šah stvarno ima sestru.

Jedina stvar koja nije umrla kad bi je Soraya dotaknula bile su biljke. Zbog toga je imala pun vrt ruža koje bi uzgajala u svim mogućim bojama i oblicima. Ruže su je tješile. Ruže su joj ispunjavale samotne dane i uzvraćale dodire.

His fists clanched at his sides and Soraya saw the veins on his knuckles stabd out as he fought down his anger. She wanted to trace them with her fingers, to feel the shape of someone else’s anger, someone else’s pain. She thought of the look they had shared after he had struck Ramin, the sense of connection between them. It was when they let each other to see their harsh edges that they both felt real.

Voljela je priče i uživala u njima, a najdraža joj je bila o propasti demona nakon kojeg je njena obitelj uz pomoć mitske ptice preuzela tron. U priči se govorilo da je Shahmar isprva bio čovjek koji je uništio vlastitu obitelj zbog prijestolja. Pretvorio se u demona. Nakon toga vladao je dobro dok nije počeo tražiti ljudske žrtve i uvoditi strahovladu. Porazio ga je sin mitske ptice simorgh čije pero, dano od slobodne volje, ima moć štititi i oslobađati od kletvi. Jedno takvo i danas štiti njenu obitelj, iako se simorgh generacijama nije pojavio uživo.

Lik Shanmara je Sorayu proganjao u snovima, a njegova priča je završila tako da se u potpunosti pretvorio u demona. Mislila je da je to i njena sudbina.

I tko zna koliko bi još tako živjela da nije čula kako se u tamnicama dvorca nalazi jedan od tih demona. Netko tko možda zna kako skinuti njenu kletvu.

I znala je. Parvaneh, demonica koju su zatočili u tamnici pod sumnjom da je špijun, znala je i mnogo više od toga kako skinuti kletvu. Znala je tajnu koja Sorayi nikad nije ispričana….

She had killed the yatu because she was angry with him for what he had said to her all those years ago, because he hadn’t given her the answers she wanted… and because it was easy.

Ako vas još nije kupilo, ova priča ima junakinju koja će se sama izboriti za sve što joj pripada. Junakinju koja će kroz pogreške, laži i izdaje pronaći put kojim može doći do onog što želi samo da bi shvatila da je sve to bilo pogrešno. I koja će pokušati ponovno vratiti sve što je izgubila.

Uz mrtve i žive, groblja, čarobnjake, demone i ljubav kao takvu, Sorayina priča će vam se činiti kao neka moderna bajka. Uz to je i vrlo pitka, brzo čitljiva, a iako ima mnogo obrata i donosi jedan sasvim novi mitološki svijet, lagana je i lako razumljiva.

Zbog toga mi se vjerojatno toliko i svidjela. Ima sve što jedna bajka mora imati – djevu u nevolji, glavnog negativca, šarmantnog princa i dobru vilu. Samo što ovdje djeva u nevolji djeluje po svom, glavni negativac nije sasvim u krivu, šarmatni princ je žensko, a dobra vila je mitska ptica.

Jedina zamjerka koju trenutno imam je to što je ovo jedna knjiga i stoji za sebe. Ne kažem to često, jer mi se obično ne čita 19 nastavaka, ali ovdje ima mitološkog materijala za još.

Ono malo što sam pročitala o perzijskim predajama u potpunosti me opčinilo, nisam ni znala da je tako zanimljiva. Girl, serpent, thorne, posve je nova priča, ali iskoristila je dobar dio istraživanja i mitskih elemenata, mjesta i bića i legendi. Naravno da sam potražila još literature.

Osim što je priča vrlo pitka, osvojilo me i pisanje. Jednostavno, razumljivo, bez previše kompliciranja, a opet živopisno, atmosferično i bajkovito.

Onima koji vole bajke, narodne predaje, mitologiju ,a željeli bi se odmaknuti od Grčke i Rima, krenite na putovanje u Perziju, neće vam biti žao 🙂

Kisi.