THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

Nordijska mitologija -Neil Gaiman

IMG_20180824_142431_617

 

… Jako mnogo toga smo izgubili.

Postoji cijeli niz nordijskih božica. Znamo im imena i dio njihovih obilježja i moći, ali pripovjesti, mitovi i obredi posvećeni njima nisu se očuvali do našeg vremena. Volio bih da mogu prepričati pripovjesti o Eir, jer ona je bila liječnica bogova, o Lofn, tješiteljici, koja je bila nordijska božica brakova, ili o Sjofn, božici ljubavi. Da i ne spominjem Vor, božicu mudrosti. Mogu zamisliti priče, ali ne mogu prenijeti njihove pripovijesti. Izgubljene su, ili pokopane, ili pak zaboravljene.

Neil Gaiman, Nordijska mitologija-Uvod

Neil Gaiman. Još jedno ime na listi mojih najdražih autora. A Nordijska mitologija u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa je napokon u mojim rukama. Doduše, ne u izdanju koje sam nažalost propustila, onom luksuznom, tvrdom uvezu, ali ipak.

Prva Mitopejina knjiga koju sam pročitala je Medvjed i Slavuj by Elizabeth Arden. Poznajem rad g. Cvetkovića Severa već dugo, imam i sama hrpu knjiga doma, ali me ovo jednostavno oborilo s nogu i  htjela sam i Nordijsku mitologiju čitati na hrvatskom. Zato sam duuugo odolijevala da ne kupim englesku verziju čim sam je spazila na policama knjižara 😉

Isplatilo se.

Naravno, isplatilo se u prvom redu i zbog g. Gaimana. On je odlučio – umjesto da napiše još jednu priču u kojoj bi glavne uloge imali bogovi i ostala stvorenja nordijske mitologije, ali u nekoj drugoj, izmišljenoj priči – prikupiti sve preostale mitove, ostatke mitova, priče i ostatke priča i zapisati ih, kronološki, od stvaranja Svijeta i nastanka bogova, pa do Ragnaroka. Rezultat je prava mala zbirka nordijskih mitova. Neki imaju smisla, neki ne, od nekih je ostala tek stranica, od nekih samo rečenica. Ipak, čak i takvi, poredani prema vremenskom slijedu tvore okvir prema kojem možemo zaviriti u mentalni sklop onog vremena, možda i naučiti ponešto iz ostataka davnih nordijskih priča.

Čekaju nas pripovijesti o Niflheimu, Muspellu i Ginnungapap između njih, nastanku i postanku divova i bogova, svjetova i ljudi. O Thoru i Odinu, Lokiju, Njordu, Freyu i Freyi…Idunninim jabukama, Lokijevoj djeci, Ragnaroku i nakon njega.  O Thorovom čekiću, Odinovom koplju i Freyevom brodu. O guji, vuku i napola mrtvoj djevojčici. Patuljcima. O 9 svjetova.

nordijska

I sve su čarobne. Smiješne i tragične, pretjerane i ozbiljne i divne i magične. Ali, ja sam zaljubljenik u mitove i legende i meni je uvijek čarobno. Pa jedva čekam pročitati Circe i Mythos koje je već recenzirala Bibliovca ( žena zbog koje sam na rubu bankrota btw i moj omiljeni recenzent knjiga 🙂 ❤ ).

Ali posebno volim Nordijsku mitologiju. Ovo mi je zapravo bilo pravo osvježenje, čitati davne predaje u njihovom sirovom, izvornom obliku i pokušati pohvatati konce u njihovoj genealogiji, rodbinskim vezama, tko i zašto je tvorac čega i zbog čega. I priznajem da je ponekad bilo prilično konfuzno, ali gle – koja mitologija nije. Ima tu raznih čudnih odnosa i suludih prohtjeva. Loki naravno ima prste u svemu. Ima ludih scena, krvavih scena, ljutih, borbenih, pomaknutih i nježnih scena. I onih koje nemaju apsolutno nikakvog smisla, ali sve su obavezno štivo za pročitati.

Ja ovo volim ❤ Stvarno, najstvarnije mi se jako sviđa.

Nemam više puno za dodati, osim da pročitate knjigu. Ako volite priče 🙂

Kisi.

🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸🌸

O Neil Gaiman

Goodreads ocjena: Nordijska mitologija

Ostale recenzije: Bibliovca

Gdje kupiti: Mitopeja

Izdavač: Mitopeja

 

 

 

 

Čitanje knjiga – kak to većinom izgleda

IMG_20180507_130658_659

Čarape sam dobila od frendice, pa nemam pojma di ih je kupila – ali lajkam 🙂 A Šefica je Šefica, nemam kaj puno za dodat.

 

Knjige jesam sliknula, ali… Strpit ćemo se još malkice jer s tim imam neke druge planove, a ne tiču se čarapa 🙂

I da, čitala sam cijeli vikend. Malo je falilo da opet uz knjigu dočekam jutro, a samo me to kaj Prdeka ne zanima ko je do kolko bil budan spriječilo da ne pročitam cijelu knjigu u jednoj noći. (cca 350 stranica. Nije strašno. Čitala sam ja i više.) Mada mi malo fali to. Znala sam ja i žicu frkat do 6 ujutro, a ako bi gospon muž radijo noćnu, nije bilo teorije da odem spavat.

Sad baš nije tak jer moraš po danu funkcionirati, ali svejedno mi se tu i tam zalomi da je već 2 ujutro, a ja bi još samo jedno poglavlje nakon već 10 takvih “još jedno poglavlje”. I onda se moram natjerat u krpe dok je još kolko tolko pristojna ura. Pa još “samo 5 min” čitam recenzije, istražujem likove i tak.

Oće to ponekad. Bila sam tak mjesecima opsjednuta Tudorima. Nije serija kriva, nisam ju ni gledala baš. Philippa Gregory i njezine žemskinje u Tudorskoj Engleskoj. I još malo prije i malo posle toga. Išlo je dotle da sam si crtala porodično stablo da si pojasnim ko je kome kaj i u koje doba. Nije me još skroz pustilo, a oće se pojačat svaki put dok nabasam na neku novu knjigu.

Dok sam čitala Anne Rice, usput sam pročitala sve kaj se dalo o vampirima, a posle Lestata sam haračila po Egipatskoj mitologiji. Ofkors, prije toga sam zbog Stokerovog Drakule proučila sve oko balkanskih legendi o vampirima i sličnim stvorenjima koja su se znala spominjati na našim prostorima, a bilo ih je.

U vrijeme dok me držala Ivana Brlić Mažuranić nije bilo interneta i još sam bila klinka. Zato mi je sad palo na pamet da je slavenska mitologija jedan dobar istraživački projekt za ovakve ko ja. Je, ima veze s trenutnim štivom. Ček još koji dan 🙂

LOTR manija je kod mene počela puno prije nego je nekom palo na pamet da snimi film (koji sam jedva dočekala, mada u neku ruku i sa strahom) i puno prije nego je većina populacije uopće doznala za nekakvog Tolkiena. Rezultat opsesije je moja vjenčanica, jedna skupo plaćena društvena igra, sve kaj je ikad prevedeno od Tolkienovog opusa + par stvari na engleskom, utjecaji se vide i na điđama, a kak nisam mogla kopati po povijesti jer je to skoro pa čisti fantasy, proučavala sam vilenjačko pismo i Silmarillion.

Nije to tak svaki put.  Ima knjiga kad jednostavno nejde. Ima dana kad nejde s čitanjem, ali najčešće ispadne da je štivo loše. Ima i takvih kad umreš od dosade na prvih stotinjak stranica, a onda ti je posle drago kad pročitaš do kraja jer ispadne super i još više super.

Ima knjiga za koje je prerano. Koje ti se tek nakon par godina uvuku pod kožu. Ima i onih koje kupiš jer je voliš autora, a ne legne ti, pa ko i svaki zagriženi fan nećeš priznati 🙂

Ali kad me preuzme, gotovo je. To su te koje čitam cijelu noć i onda obavim kaj treba, cijeli dan sam si ko u magli i jedva čekam večer da nastavim. Ali te su zapravo najgore jer jednom kad je kraj, danisam si malo izgubljena i skoro pa u depresiji. Nek se javi taj koem bar jednom nije bilo tak. Imaš osjećaš ko da baš ne spadaš potpuno tu, pa te stvarni svijet iritira jer se trenutno baš ne uklapaš. I tak danima pomalo dolaziš sebi. Malo sam čak i očajna. To ko kad prekineš s dečkom. Misliš da nikad više takve ljubavi ( ah, jbg, niko nije imun na to 😛 ) Ista stvar. Nikad više takve knjige, i kaj da sad čitam kad je kraj :/

Neke onda pročitam 2-3-4-5 put, i ne nije mi dosadno. Ja sam od onih koji prvo čitaju kraj. Pa su moguća 2 ishoda – da iz sažetka i zadnjih par stranica skužim o čemu se radi i onda čitam samo zato da vidim kak je do toga došlo (isto tak volim kad mi neko prepriča film – zato mi je samo još zanimljivije), ili ne skužim apsolutno ništ i onda idem čitat da vidim kak je do toga došlo. 😀

Nisam ja kriva. Imam taj neki poremećaj. I ne znam kolko dugo bu me držalo ovo postovanje o knjigama, al zasad ste osuđeni na te i takve sadržaje 😛

Pokušavam zapravo dočarati kak je to kad se izgubiš u priči. Ne znam jel uspijevam. Ali trudim se.

Kisi.