Tag: Mitopeja

AMERIČKI BOGOVI – NEIL GAIMAN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Pačemu stojite na vratima?, upita ženski glas. Shadow pogleda preko ramena Černoboga, k starici koja je stajala iza njega. Bila je niža i krhkija od sestre, ali kosa joj je bila duga i još uvijek zlaćana. “Ja Zorja Jutrenjaja”, reče. “Gdo vidjol stajat’ tako u predvorju. Dajte, uđite, dođite u boravak, ovuda, donjet ću vam kave, dajte, uđite ovuda.

Ako malo razmislite o svemu što znate o SAD-u, morate priznati da amerikanci kao narod zapravo i ne postoje. Kao autentičan narod, u ovom obliku koji sad tamo stanuje. Jer, zapravo – svi su oni porijeklom iz Europe, Afrike, Azije, Južne Amerike… Svih ostalih kontinenata. Različitih kontinenata, različitih naroda, različitih bogova.

A bogovi žive dok ih se ljudi sjećaju. Dok ih još poštuju. Dok izvode stare rituale i ceremonije njima u čast, pa čak i one brutalne. One gdje se prinosi žrtva u krvi. Jer krv ima najveću moć, čak i ako prođu stoljeća.

A u Americi…. Ljudi su dolazili iz svih krajeva svijeta. U obećanu zemlju. Zato što ih se prognalo. Da budu radna snaga. Mnogo ih je bilo roblje. Neki su na kraju uspjeli, neki nisu. Neki su nestali u nepovrat, neki ostavili naslijeđe. No svi su oni sa sobom donijeli svoje bogove, svoja vjerovanja i svoje obrede.

Stoljeća su prošla, stari bogovi blijede i stare i moraju se prilagoditi smanjenoj moći i jedva postojećem utjecaju kojeg još imaju na ljude i njihova sjećanja. Vjerovanja blijede. Ustupaju mjesto novim bogovima tehnologije, interneta, televizije, igrica. Onih koji uspješno zadržavaju pažnju ljudi u moderno doba i koji traže prevagu u ovom svijetu u kojem više nema mjesta za stare religije.

Ali stari bogovi ne žele predati rat. Ima u njima još onoga što mogu dati, iako je zapravo strah od nestajanja ono što će ih pokrenuti ovaj, posljednji put.

Kod američke je povijesti bitno shvatiti to, zapiše g. Ibis u svoj u kožu uvezan rokovnik, da je ona izmišljena, da je to pojednostavljena skica uglavnom namijenjena djeci, ili ne baš pozornima. Najvećim dijelom je neprovjerena, nezamišljena, nedomišljena, prikaz predmeta, a ne predmet sam.

I nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete na istom mjestu pronaći Černoboga, Odina i sve tri Zorje, Ozirisa, Anubisa, Totha i Bast, Anansija i Irskog leprekona i afričke bogove, Kali, Ostaru i mnoge druge, zajedno sa svojim obredima, karakterima i htijenjima. Nigdje, u nijednoj drugoj priči nećete ih naći ujedinjene u istom cilju – opstati.

Kao što je Amerika jedina zemlja u kojoj svi ovi bogovi mogu postojati u isto vrijeme, u kojoj svi narodi mogu živjeti u isto vrijeme i dijeliti novu, zajedničku povijest, vjerojatno je i Neil Gaiman jedini autor kojem je ovakva ideja mogla pasti na pamet.

Postoje anđeli i postoje ljudi, koje je Alah stvorio od blata, a postoji i ognjeni narod, džini.

Stari bogovi nestaju. Stare navade se zaboravljaju. Ono što su nekad bila moćna božanstva, sad su tek blijede sjene, ostarjele i posivjele, lišene nekadašnjeg sjaja. Njihove originalne inačice koje žive u zemljama gdje se originalno štuju su nešto bolje prošle, no sve to je u opasnosti od novih bogova koji polako preuzimaju svijet.

I tu na scenu nastupa Shadow. Shadow je proveo 3 godine u zatvoru kao dobrovoljno žrtveno janje za tuđe zločine. Kad ga napokon puste zbog dobrog vladanja, saznat će da mu je supruga poginula, a s njom i njegova nada u bolju budućnost.

No kad upozna tajanstvenog Wednesdaya, ekscentričnog starca koji ne odustaje i prihvati njegovu poslovnu ponudu, život će mu krenuti u sasvim drugom smjeru. Vodi se rat. A Shadow ima ključnu ulogu. I tako dok polako ulazi u svijet drevnih božanstava, mitoloških bića i davnih običaja, Shadow sve više otkriva o sebi samome i postaje ono što je oduvijek bila njegova uloga u ovom svijetu novih bogova.

Ovo su bogovi na koje se zaboravilo, pa su sada praktički mrtvi. Mogu se pronaći samo u suhoparnim povijesnim zapisima. Nema ih, nijednog više nema, ali njihova imena i obličja ostaju s nama.

Nemojte misliti da ćete Američke bogove pročitati začas. Niti da je ovo neka priča puna akcije. Više sliči na polagani triler u kojem se bitni elementi otkrivaju polako, polako… Dok usput upoznajete i sve se više vežete uz likove, jednog po jednog. Oduševilo me to polagano upoznavanje, stavljanje drevnih božanstava u moderni kontekst, ideja o njihovom životu u ovom dobu kad ih se ljudi sjećaju još samo iz povijesnih udžbenika, ako su imali sreće. Sviđa mi se kako Neil polako gradi napetost, sve dok ne ujedini mitologiju, krimić i triler u jednom i svima nam preda jedini završetak koji je logičan.

Nisam poznata po strpljivosti, ali ovu sam knjigu čitala polako, pokušavala upiti svu njenu zamršenost i ostati na tragu niti vodilje. Toliko mnogo je starih obreda u ovome, nekih koje sam morala istraživati usput da bih sve povezala (vi ne morate, sasvim se dobro prati priča i bez toga), svih mogućih mitologija koje postoje, (mene oduvijek privlače slavenska, keltska i nordijska). Toliko je mnogo prenesenih značenja, skrivenih poruka i zamršenih odnosa. Ali sve to je samo pojačalo moju glad za znanjem, pa sad uz nordijsku, keltsku i slavensku čitam i o afričkoj kulturi.

Proći će više od 100 godina prije no što Leif Sretni, sin Erika Crvenog, iznova ne otkrije tu zemlju i nadjene joj ime Vinland. Njegovi ga bogovi već očekivaše pri dolasku: Tyr, jednošaki, i sivi Odin, galženjački bog, i Thor od gromova. Bijahu ondje. Čekahu.

Shadow mi je prirastao srcu. I Černobog i Bjelebog i Wendesday u svim svojim oblicima. I sve tri Zorje, pa čak i Sweeney čija priča me rastužila. Ali i SAD. Ostalo je mnogo od one atmosfere koja nam je poznata iz starih filmova, onih priča s ceste. Mjesta koja njima znače povijest. Sjećanja na neka druga vremena dok se istodobno tražimo u ovima.

Ima ova priča svoju pouku, nekoliko njih. No, ono što je najljepše u njoj je put kojim je do nje došla. Ovo je epsko putovanje, u kojem svako božansko biće ima svoju svrhu, pa čak i oni koji su od početka držali fige u džepu. Priča je ovo u kojoj se vraćaju stari dugovi, nakratko zaustavljaju stare svađe. U kojoj se svaki djelić mitološkog svemira nastoji zadržati u svojoj izvornoj priči dok stvara novu, onu s kojom će opstati.

Jesu li u tome uspjeli, saznajte sami 🙂 Ne mogu vam obećati da će se svima svidjeti, Gaiman piše svojim stilom. A ova priča je na trenutke izgubljena sama u sebi iako se dosta dobro s tim nosi.

Za one koji ne znaju, Američki bogovi su osvojili nagrade Hugo, Nebula, Bram Stoker i Locus. Ali to nisu ovi Američki bogovi. Inačica koja je osvojila sve ove nagrade je skraćena, ona na koju su ga izdavači nagovorili. Ovo pred vama, ovo koje sam ja čitala je cjeloviti tekst, Mitopejino izdanje – to je ona prvotna verzija koju je Gaiman od početka htio tiskati kao takvu. Ne znam što je izbačeno iz ove verzije, ali iskreno, nakon ovog nisam ni zainteresirana. Meni je ovo bilo prekrasno putovanje i stvarno bih ga preporučila svakom tko voli ovakav stil pisanja i ovakve teme. Ne bih mijenjala ni jednu stranicu.

U koji žanr bih strpala ovo? Ne znam 🙂 Nisu znali ni oni koji su Bogovima dali nagrade, pa je osvojeno svašta – sf i horor i fantastika… Dodala bih ja tu i malo trilera, pa čak možda i krimića. SF ipak nije.

Američke bogove ste već imali prilike čitati, u prijevodu istog čovjeka, ali u izdanju nikad prežaljenog Algoritma. Što se i kako promijenilo i kakva je bila ta prva verzija, prije Mitopeje – pročitajte u eseju koji je baš jučer objavljen na Mitopejinim stranicama. (Ovo spada u kategoriju – ako želite znati više.)

A jeste li čuli kakav joj je uvez? Čaroban, poput priče koju skriva unutar sebe. Često to koristim kad treba fotkati otvorenu knjigu jer ima savitljiv hrbat. Možete s njom što god hoćete. Lomiti ga kako god hoćete. I opet ostaje isti. Kao i Shadow 🙂

I još samo jedno, prije nego uzmete u ruke Američke bogove – mooožda, samo možda, malo zavirite u sve moguće mitološke priče kojih se možete sjetiti…. Jer sve ćete ih na kraju ovdje naći 🙂

Kisi 🙂

Mnogo puta si mi pomogao, reče ona.

I pomogoh ti i odmogoh, otpovrne škiljavi neznanac. Poput vjetra smo. Pušemo u oba smjera.

ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

ZIMA ZA VJEŠTICU – KATHERINE ARDEN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment


Jučer ti je spasila život, sasjekla zlobnog magičara, zapalila Moskvu i nakon toga je spasila, sve u jednoj noći. Zar misliš da će pristati na nestajanje, za cijenu dote – za bilo koju cijenu? Zar ne znaš kakva mi je sestra?

Jako mi je teško napisati recenziju za priču poput ove, jednostavno zato jer se bojim da nisam sposobna pretočiti u riječi sve ono što me prožimalo dok sam putovala magičnim svijetom slavenskog folklora i družila se s čortovima i vješticama, Ponoćnicom, Žar pticom, Bolotnikom, malom Marjom i samim kraljem smrti. U Moskvi i uz Moskvu, u gradu i šumama. U čarobnim predjelima Ponoći i Podneva. Nisam sigurna da uopće mogu pretočiti u slova sve ono što sam osjetila, vidjela, doživjela – i kako sam se zbog toga osjećala.

Zato mi je i trebalo više od mjesec dana da uopće napišem nešto, da vam pokušam dočarati samo dijelić svega što se zbivalo u mojoj glavi i koliko me zapravo ova priča duboko dotakla.

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Nisam sigurna zašto je to tako. Nemaju sve priče i sve pročitane knjige tu moć da me zauvijek vežu za sebe i tjednima ostave pod dojmom, ma koliko dobre bile. Možda zbog davne fascinacije čarobnim bićima i bogatim mitskim svijetom slavenske mitologije, možda zbog Uralskih bajki koje ljubomorno čuvam još od djetinjstva, iako se knjiga već raspada, možda zbog Vasje koja je sve što bih ja htjela biti, zbog toga što to dijelom i jesam, ili zbog neodoljive privlačnosti sraza dvaju naizgled oprečnih svjetova koji ipak pronalaze način koegzistirati jedan uz drugog…

Još sam tu. Još sam svoja. Još sam živa.

Ne znam. Ali znam da me od prve stranice zarobila dok sam raširenih očiju čitala Medvjeda i slavuja, jedva dočekala i progutala Djevojku u tornju i onda cupkala od iščekivanja dok sam naručila Zimu za vješticu. A Zima za vješticu je stajala na polici gotovo godinu dana dok sam se ja borila s željom da doznam što je dalje bilo i strahom od završetka.

Namjerno sam odgađala. Zato jer sam znala, kakva god Zima bila i kako god završila – slomit će mi srce. I znate što – i jest.

Svi mi motrimo. Svi čortovi. Odbila vas je obojicu, Morozka i Medveda, i time postala zasebna sila u vašem velikom ratu. Čortovi ponovno odabiru strane.

Zima mi je priču dovela do vrhunca, držala me u napetosti i divljenju dok sam raširenih očiju i bez daha čitala i promatrala Vasju kako postaje ono što joj je oduvijek bila sudbina, kako otkriva tajnu svog porijekla i povezanost s još nekim članovima kućanstva za koje nije ni znala tko su i što su. Vasju, koja ne odustaje, koja prihvaća ono što joj je dano, ali odbija prihvatiti baš sve što dolazi s tim. Vasju, koja se bori, živi i napreduje pod svojim uvjetima i piše vlastite stranice prihvaćajući svoje nasljeđe, ali stvarajući drugačiju budućnost. Vasju, kojoj je sudbina donijeti ravnotežu.

Uz Medvjeda čortovi pobjesne, pa ojačaju od gnjeva. Ali uz tebe bivamo stvarniji. Sada to shvaćam. Kao i bagnjik.

Zima za vješticu će nam vratiti neke stare neprijatelje, povesti nas u potragu za onim što smo od prvog dana priželjkivali da se dogodi, pronaći će neke nove odgovore i sve zajedno privesti kraju. Uz žive i mrtve, neke priče završene, neke tek započete.

Oplakivat ćete gubitke, srce će vam se slamati zbog ponekih sudbina. Zavoljet ćete Vasju još više, zaljubiti se ponovno u Morozka. Shvatiti Marinu Petrovnu i boriti se uz bok Saši i Dmitriju. Ono u što će se Vasja prometnuti ispunit će vas divljenjem, suzama i možda strahopoštovanjem. I obećavam da ćete plakati na kraju, ali ne od tuge. Od dirnutosti, možda gubitka jer nema više. I od ljubavi.

Nisu joj trebale riječi da ga prizove. Tek milovanje prstima, žega izubijane kože. Sjetio je se dlanovima, kad sviješću već nije. Kroz dodir, lagan preko njenih napola zaraslih rana; kroz stisak, i pogled u očima, sve dok svijeće nisu počele trnuti.

I ne znam, stvarno ne znam kako ćete smoći snage oprostiti se od ovog predivnog svijeta, čarobnih predjela, Ponoćnice, Djeda Griba, Bagnjika i čortova, pa čak i Konstantina i Medvjeda. Jer bez njih, ničeg od ovoga ne bi ni bilo.

Ali ništa vam neću otkriti. Mislim da ste svi zaslužili Zimsku noć, a pogotovo Zimu za vješticu čitati otvorenih usta i u jednom dahu, bez očekivanja i bez predaha.

Čitaj polako, rekli su mi. Ali ne mogu ja to. Zato što Katherine ima sposobnost da te pisanjem zarobi od prvog slova, a Vlad Sever ima sposobnost da rusku bajku američke autorice prevede na njen skoro prirodni jezik, na način koji te opčini i zarobi, koji ti ne daje drugi izbor nego prepustiti se.

Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest.

Neću vam otkriti što se i kome dogodilo u Zimi za vješticu. Tek da je vrijedi pročitati, iako mi je slomila srce samo zato jer je morala završiti. Još uvijek, nakon mjesec i više tugujem za onim prvim dojmom.

A to je do dan danas uspjelo samo g. Tolkienu.

I da – Morozko je sve ono što sam i očekivala da će biti ❤

Preporuka do neba i natrag. Obožavam ovu priču. Iako o njoj nisam rekla ni desetinu onoga što želim, još ne znam kako.

Ljubav je za one koji poznaju žalosti vremena, jer ide ruku pod ruku s gubitkom. Vječnost bi, uz takvo breme, bila muka. A ipak – Prekine se, udahne. Ipak, kako drugačije nazvati ovo, ovu stravu i ovu radost?

Kisi.

****************************************************************************

Katherine Arden

ZIma za vješticu

Zimska noć

Mitopeja

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

Katherine Arden – Medvjed i Slavuj

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180510_111313_151

” Uđi, Vasja”, reče Morozko. “Hladno je.”

 

Još nikad nisam napisala recenziju knjige. Poneke osvrte s vremena na vrijeme. Bilješku samoj sebi ponekad. Kratke zabilješke na papiriću koje sam ostavljala unutar stranica, ali to ne baš često.

Nisam ni pisac ni književni kritičar, nemam namjeru raščlanjivati ni proučavati nečiji književni izraz, ne želim ulaziti u te neke sfere koje nisu moja domena. Ali sam upravo pročitala knjigu koja me nakon dugo vremena ostavila bez teksta. I nakon posljednje stranice, kad sam zaklopila korice, i dalje sam bila ko u polusnu. Samo me pravodobno nađena informacija da se radi o trilogiji spasila od one neke tuge koja te prožme kad zaklopiš knjigu, kad znaš da je gotovo i moraš natrag u stvarnost. Jedva čekam nastavak. Naručila bi ga na engleskom, ali se suzdržavam jer je hrvatski prijevod toliko dobar da nema smisla.

Kao klinka, dobila sam od tate Uralske bajke Petra Preradovića Bažova. Još ih imam. Knjiga je stara. Jaaako stara. Izdana je 1947, i sad razmišljam kome da je dam da je spasi jer se počela raspadati. Uz nju sam ušla u svijet mitova i legendi uralskog folklora. Nije povezana puno s Medvjedom i Slavujem, drukčija je to magija, ali sjećam se istog tog osjećaja ushićenosti i iščekivanja, kad čitaš i više nisi tu u stvarnom vremenu, dio si tog fantastičnog svijeta pradavnih bića u doba kad su ljudi štovali, vjerovali i održavali na životu demone, bogove, čuvare šume i zaštitnike kućnih ognjišta, kad je čarolija bila opipljiva…

puskin

 

Morozko, Mraz, Karačun, Mrazni đavao, biće koje nosi još mnoga imena, jednako je kralj zime i Smrt sama. Iako sad tek nešto više od sjene kraj ognjišta ljudi gdje je nekoć bio gost, još je jednako stvaran. Nositelj pradavnih moći, rođen iz potrebe ljudi, ponekad zaštitnik, a ponekad Smrt. Zna to i Marina Ivanovna,udana za Pjotra Vladimiroviča, gospodara hladne Lesnaje Zemlje na sjeveru Rusije. Dogovoreni brakovi su način da se ženu ponekad “spasi” od nje same, ponekad je se riješi kad postane opasnost ili smetnja, a ponekad političko rješenje državnog pitanja. Razlozi za brak su mnogi, ali ljubav nije na listi prioriteta. Ipak, u ovom braku ljubavi ne nedostaje. Pjotr i Marina voljeli su se, održavali domaćinstvo, zajedno odgajali djecu koju su duboko voljeli, zajedno se nosili s hladnim zimskim noćima.

Kad je od Avdotje Mihailovne – svoje stare dadilje koja je zajedno s njom sada odgajala i njezinu djecu – zatražila skasku o Mrazu, Morozku, kralju zime, Marina je znala da je trudna. Znala je i da nosi djevojčicu, čedo koje je priželjkivala, djevušku kakva joj je mati bila. Znala je da je mora donijeti na svijet, a znala je i cijenu koju mora platiti. Shvatila je te večeri to i stara Dunja. Dunja je istinski voljela Marinu, pa  ju je isprva pokušala nagovoriti da se djeteta riješi za dobrobit ostalo četvero djece, ali Marina je odlučila. Ni Pjotr, ni Dunja tu nisu mogli ništa.

Jedne hladne večeri na izmaku godine, svijet je ugledala Vasilisa Petrovna. Njena majka je dočekala da je vidi i izdahnula. Dunja je nakon njene smrti davala sve od sebe da djeci zamjeni majku. I dalje je pripovjedala o Žar ptici, o babi Jagi, o Ivanu i sivom vuku, Finistu, jasnom sokolu … Obitelj je funkcionirala.

Ali Vasja je divlji, neukrotiv duh. Zelenih prodornih očiju, u kojima oni koji znaju ponešto o magiji vide natruhe njenog porijekla, iako ona sama ne zna odakle potječe jer niti je upoznala svoju majku, a kamoli baku… Vitka je i žilava, pravo dijete šume, vode, livada… Izbjegava dosadne kućanske poslove, bježi u gvozd i nema je dok već ne padne noć, trči livadama, druži se s konjima, razgovara s rusalkom i vodjanojem, lesovikom, domovojem, vazilom i ostalim magićnim bićima iz gvozda i kuće, uvijek razbarušena, blatna i mokra od jurcanja okolo.

vazila

Vasja je jedina koja vidi bića iz Dunjinih priča. Ostali svijet ih poštuje, nekih se i boje, njeguju stare navade i ostavljaju darove za kućne duhove, ali ih ne vide. Nitko osim Vasje.

vazila2

Lesnaja Zemlja je mjesto sraza kršćanstva i drevnih magičnih bića, Černoboga, Babe Jage, Žar ptice. Ljudi su pomirili te dvije suprotnosti i doveli ih u sklad. Odlaze u crkvu i mole se kršćanskom bogu dok na kućnim ognjištima u isto vrijeme ostavljaju hranu za domovoja, duha ognjišta – a u stajama za vazilu, duha konja. Kuće su zaštićene, zime hladne i duge, noći tamne i beskonačne, ali nitko ne umire od gladi. S proljećem se budi i oporavlja i zemlja i ljudi.

No, Pjotr Vladimirovič jedne zime krene u Moskvu. Vasja je rasla i bila sve neobuzdanija, pa je obitelj odlučila da je vrijeme za novu ženu, da djeca opet imaju majku. Pjotr se iz Moskve vratio s novom suprugom…

Nova gospodarica, Ana Ivanovna, cijeli život misli da je prokleta. Najdublju želju, odlazak u konvent, zanijekali su joj i udali je. Ana je obdarena istim darom kao i Vasja, ali ona to smatra prokletstvom. Kršćanka je i bogobojazna, uvjerena da vidi samog vraga, niječe stare bogove i živi u stalnom strahu. Polako, ali sigurno, tone u ludilo. Stalno ljuta i stalno u molitvi, spas traži među hladnim zidovima crkve jer jedino tamo nalazi tišinu. Umjesto da u Vasji pronađe saveznicu, Ana je mrzi i prezire.

No, ipak, Vasja nastoji biti dobra kćer, iako izbjegava Anu koliko je moguće, ali kad je nitko ne vidi i dalje jurca šumom i drumom i provodi vrijeme sa svojim magičnim prijateljima.  Dunja nastoji sve održati donekle u skladu.

Sve dok se u Lesnaji Zemlji ne pojavi pop Konstantin. Iako je protiv svoje volje poslan na hladni sjever, Konstantin je odlučan “spasiti” čeljad ovog kraja. Natjerati narod da zaboravi stare navade i u strahu od njegovog, jedinog pravog boga, krene za njim poput janjadi na klanje.

konstantin

Lijep poput božanstva, u stanju svojim propovjedima probratiti mase, Konstantin je rob vlastitog ega i ambicije. I dok uspije usaditi strah u svaku dušu Lesnaje Zemlje, Vasja ga gleda ravno u oči i ne boji se. I ne pokorava. Ne spušta glavu pred njim i zbog toga ga izbacuje iz ravnoteže, uzdrma mu svijet i on ne zna kako se s tim nositi…

Zima je sve okrutnija, životi se gase, djeca umiru od gladi i studeni, ljudi su u strahu… Ali čini se da nitko ne shvaća potpuno kolika je opasnost. Osim Vasje, a upravo nju krive za sve nevolje.

rusalka

Međutim, Vasja još ne zna što je naumila Ana Ivanovna, koja u pokušaju da spasi svoju dušu od paklenog ognja ne preza ni pred čim… Ne zna što za nju u ime njenog oca čuva stara Dunja i s kim se zbog toga prepire u snovima. Ne zna što je sve u srcu popa Konstantina i do čega će to dovesti. Ali zna da mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, inaće neće preživjeti.

U gvozdu se Medvjed budi i jača, stare skaske postaju stvarnost, zaštitnici ognjišta i sela slabe i drevna opasnost se ponovno diže,  a Vasja je stavljena pred izbor koji ne želi.  Svaka opcija je zatvor. A Vasja je rođena da bude slobodna…

solovej

 

 

Ovo je knjiga za nas koji nikad nismo prestali vjerovati u bajke. Za sve koji su odrasli na Pričama iz davnina, za one koji su stanju izgubiti se u stranicama i postati nesvjesni svijeta oko sebe, koji s lakoćom prelaze granicu u neke druge svjetove i s mukom se vraćaju natrag. Za sve nas koji čeznemo za nekom davnom magijom i nije nas teško uvjeriti da je svijet čarolija nadomak ruke, jednako živ i stvaran i jednako izazovan kao i u doba kad su se kraj peći usred zime pričale skaske.

Ovo je knjiga za sve koji su u nedoumici da li i kako slijediti vlastiti put ili se povinovati onome što nam društvo nameće kao prihvatljivo, za sve koji su drugačiji od prihvatljivog i kojima se uporno nameće uloga koju ne žele i ne mogu prihvatiti, za sve koji se lome između odustajanja i prkosnog ostajanja pri svome po cijenu izopćavanja i samoće…

Ovo je priča o ljubavi i žrtvi, neizrecivim tugama i nemjerljivim radostima, o zimi i vatri, o vjerovanju i zajedništvu, a najviše o učenju o sebi samom.

Medvjed i Slavuj možda jest bajka, ali nijedna bajka nije “samo” bajka. Svaka u sebi nosi mnogo više od onog što se na prvi pogled vidi. Ova je prikaz Rusije u doba Atiline horde, crtica iz vremena prije carske Rusije. Ujedno je i sve stare slavenske bajke u jednoj, ali i ponešto od onih modernijih. Neka je svatko shvati kako god misli da treba. Ali ako ste od onih koji čitajući žive s likovima na sranicama, Katherine Arden je uspjela napisati bajku koja slobodno može stati uz bok onima u starim narodnim predajama ruskog sjevera. Jednako lijepa i jednako užasna, alegorijska i stvarna, kritična, poučna i predivna.

U ono malo recenzija koje sam uspjela pročitati, većinom se preporučuje čitati je zimi… Ali jamčim da ni u svibnju ne gubi na magičnosti, ni na ljepoti.

Imam Mitopejino izdanje. Prijevod i tvrde korice i kutija. Iako vjerujem da original na engleskom ne zvuči ništa manje lijepo, ovo na hrvatskom me oborilo s nogu. Ovo je knjiga koju se nadam ostaviti u nasljeđe svom djetetu. Jedna od onih za koju se nadam da će prelaziti s koljena na koljeno. I za koju sam sigurna da će u njoj uživati svi koji je uzmu u ruke.

Rođendani i ostale prigode

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180502_113759_173

Nemam baš nekih novih čarapa, a niko mi neće kupit neke slatke da imam kaj sliknut :/ Al imam novih knjiga 🙂 Htela sam poslikat one Mitopejine, ali još mi nisu došle, pa zasad ovo, a možda i zamjenim fotku jednom kad ih se dočepam 🙂

 

Pa, izgleda da bi ovaj mjesec mogo bit poprilično u znaku knjiga 😀 Budući da se u svibanj strpala hrpetina nekih datuma (oćeš tak neke okrugle rođendane (ništ ne priznam), godišnjice, rođendane i godišnjice od friends and family isto, te sve neke takve prigode), pitaju ljudi ponekad kaj mi kupit. Knjiga je uvijek na popisu.

Pa, ajmo redom:

Ove godine nam je 10 godina braka. 10!!!! Nemam pojma kad je to prošlo. Imam osjećaj da me neko malo zajebaje u zdrav mozak i da je promjenil sve kalendare u neku čudnu godinu jer ja sam se udala prošle godine. Ok, možda pretprošle. Imam amneziju i nemam pojma kaj se dogodilo u međuvremenu  – na kalendaru piše 2018. Po mojoj slobodnoj procjeni, to je bar 6 godina više nego bi trebalo bit. Ali dobro.

Daklem, ajmo reć da je stvarno deseta godišnjica. Sjećam da sam jednom u vlaku sjedila pokraj jednog mladog gospona. Utrpo se u kupe s ogromnim buketom cvijeća i nekakvim paketićem i krene priča kak slave 10 godina braka. Omg. Tadašnjoj meni je prvo uopće bilo katastrofa pričati o nekakvom braku i klincima, a pogotovo s ovom brojkom 10…Mislim čak da je on tad bio mlađi nego ja sad, što znači da su se oženili negde u dvadesetima. Ranim. U tim godinama sam ja bježala glavom bez obzira od takvih primisli. I sad još trebam kao razglabati o tome… Omg… No dobro. Namjestila sam ja osmjehić i kak je sve to super i krasno i kak je to lepo da se oni tak vole, zbljuv i tak to…  U paketiću je bila zlatna ogrlica, zlatne naušnice i narukvica. Sad na stranu to kaj ja zlato organski nebrem smislit i to sve nekaj žuto mi je prilično ružno, ali činjenica je da je zlato jedno 10 put skuplje od srebra npr. Znam, radim s tim povremeno. Skupo je to. Pa sam ja stekla dojam kak je 10 godina braka nekaj jako bitno. I velko. I skupo. I onda ti muž kupi cveće i zlato. Jer je to jako skupo i sigurno te zato jako voli.

Nisam baš popušila foru, al planirala sam užicati za tu velevažnu obljetnicu neku điđu, da napokon i ja dobim nakit za poklon, ali… sam se predomislila. Ko i uvijek. Pa bum sad dobila knjige. No, ne neke bilo kakve knjige nego knjige od Mitopeje. Slinim nad tim već dobrih pol godine i sad sam ih se napokon dočepala. Izdanja su predivna. Naslovi isto. Ako ikad bankrotiram, bankrotiraćem na knjigama. Ako me prije toga mm ne izbaci iz stana skupa s njima jer nema di spavati. I eto, ipak je neka brojka tih 10, dobiš neke jako super knjige koje si sam hoćeš, a možda i poneki cvetek… Điđe ionak sama znam napravit. A knjige su općenito posebna kategorija koja kod mene spada u malo žešću ovisnost. 

Onda ima neki rođendan za koji bi rado da se ne spominje, al ima i tih nekih ljudi kojima očito nije bitno koja brojka se kotrlja, pa…. su me pitali kaj bi mi kupili. Pa su dobili ili budu dobili popis. Knjiga ofkors. Sve si nekaj mislim da stvarno otvorim blog o knjigama. Sumnjam da bi bila tolko dobra ko Bibliovca u tome, al sigurno bi bila unikatna. Moram nekaj smislit da ima i neke koristi od toga jer budu me stvarno izbacili iz stana ak ovak nastavim, a onda ne znam kak bum to sve preselila u kartonsku kutiju u kojoj bum živela jer nebum imala za kruh, al bum imala puno knjiga…

A onda i Prdek ide na te neke ročkase. Pa ljudi kupuju igračke, slatkiše, čestitke, oblekicu i tak. Kod nas je uvijek, ali uvijek u vrećici nekakva slikovnica, knjigica ili radna bilježnica. Kaj ja mogu. Profil zna imat akcije. Pa onda kad trebaš izgovor da naručiš hrpu knjigica za malo kuna – izmisliš da ti treba za dječje rođendane. Posle imaš muke jer bi najrađe to sve ostavila doma sama sebi i pod ključem da nebre van iz stana, ali…. Ajde, ipak mi ne treba baš 5 istih knjigica. Recimo. Ovisi u kom stanju sam u datom trenutku.

E da, i ja sam zakonitom isto za godišnjicu kupla knjigu 🙂 Jes da je o pivu, ali je knjiga. Nemam pojma kaj žene kupuju za te neke bitne godišnjice, mislim da nije baš zlatnina, ali nisam išla istraživat. Knjiga je knjiga. Ok, i bolest je bolest, al o tome ćemo neki drugi put.

Kisi 🙂