PRIPOVJEDAČICA – MARTINA FRKA MILOTIĆ

Irij je ljudima predstavljao strašno mjesto, mjesto na koje se ide umrijeti. Još gore, mjesto na koje se ide biti mrtav.


Pripovjedačicu sam dobila na čitanje kad je još bila u procesu razrađivanja. Drugim riječima, bila sam joj beta i ako je ova priča Martinino dijete, moja malenkost bezobzirno prisvaja titulu kume, što god tko mislio o tome. 

Najvjerojatnije nisam u potpunosti objektivna, budući da me Martina kupila upravo onim na što sam slaba – mitologijom i legendama, pa još k tome slavenskim.

Moram ovdje napomenuti da je od slavenske mitologije u ovom našem kutku svemira ostalo vrlo malo. Ono što mislim o tome ionako nije za jednu pristojnu recenziju ni rječnik, ali činjenica je da mi, koji želimo doznati više, vrlo često nailazimo na zidove u istraživanju jer je najveći dio naše baštine zauvijek izgubljen. Susjedi u Srbiji sačuvali su znatno više od nas, pa u vlastitom istraživanju nerijetko posegnem za njihovim tekstovima, ali sve zajedno je i dalje sramotno malo. 

Isto tako – slavenska mitologija ne obuhvaća samo ovo naše područje, pa ćemo Rusiju i ostatak ekipe ostaviti po strani. 

Svugdje uokolo nalazile su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja nalik njemu samom. Bio je tu Daždbog, bog sunca i kiše; prelijepa Lada, boginja ljubavi i ljepote, bio je tu Jarilo, bog plodnosti i zelenila, moćna Vlasta, božica vatre i domaćeg ognjišta, blistava Vesna, boginja mladosti i proljeća, raskošna Živa, božica života, sjajna Zora, zaštitnica jutra… Uz njih i među njima meškoljili su se sitni kućni, šumski i vodeni duhovi, pogrbljene štrolige i ponositi krsnici, veličanstvene i zastrašujuće vile, ćudljiva i nestalna bića koja su mijenjala svoja lica dok si ih promatrao, vjerna samo stalnoj mijeni. 

Za one koji u mitologiju slavenskih naroda (ili keltskih npr, jer princip je sličan) nikad nisu ulazili, smatram da je važno napomenuti da se ona velikim dijelom temeljila na prirodi i njenim zakonima, godišnjim dobima, izmjeni svjetla i mraka, polaritetu i muško-ženskim principima.

Kolo godine itekako je vidljivo u odnosima i karakteristikama slavenskih božanstava, a toga se držala i Martina, pa je za shvaćanje ponekih prizora i odnosa između likova poželjno razumijevanje nekih osnova. 
Martina je išla tragom slavenskog panteona i nekih donekle sačuvanih starih priča i ispreplela ih s magičnim bićima njenog kraja. Stvorila je neke nove priče, neke nove odnose na temeljima starih i uvela jedan nov momenat u stvaranju svijeta i priča i snova, poveznicu koja će oživjeti onaj nevidljivi svijet i ispreplesti ga s našim, stvanim – stvorila je lozu pripovjedača. 


„Misliš li da se božanstva i duhovi izgubljeni u zaboravu mogu vratiti?“, pitao je zamišljeno Lelu dok ga je hitrim korakom pratila šumskim stazama kući.

Ono što je dobila je apsolutno neodoljiv spoj sudbine i izbora, starog i novog, jave i sna, nadzemlja i podzemlja, ljubavi i straha. Priču koja me oduševila na prvu. 

Danica je Pripovjedačica. Potječe iz loze koja ima zadatak sačuvati ljudima sjećanje na magiju i stare bogove. No ona toga nije ni najmanje svjesna. Izgubivši roditelje, odgojili su je baka i djed, vrsni autori i pripovjedači, a ona je od malih nogu osjećala potrebu pisati i pričati i to joj je jedino bilo važno. Nije imala pojma da je dio nečeg što je započeto davno, davno…

Na početku svijeta, kroz priču koja se stalno ponavlja, kroz stara božanstva koja blijede u sjećanjima ljudi, i neka druga, zlokobnija i bjesnija, koja se uspijevaju održati, ali pod koju cijenu? 

Navršivši 18, izgubivši baku i djeda, Danica je, slomljenog srca, odlučila da nikad više neće pisati. I nije. Sve do trenutka kad su sve potisnute priče u njenom tijelu pobunile i prijetile da će je uništiti ako nešto ne poduzme.

 Svaka priča počinje od početka, ali neki počeci dogodili su se toliko davno da ih se malo tko još sjeća. Da je Danicu netko pitao nešto o njenim počecima, vjerojatno bi mu ispričala svoja prva sjećanja: aromatičan miris starog papira, tamne sjene teškog hrastovog namještaja s mrkim likovima u drvu koji su je strašili, police i knjige, knjige posvuda.

Pa je Danica je napisala priču, koja je postala knjiga, koja je postala hit. A nakon toga – praznina. 
Da bi pronašla izgubljeni dar, jednog se dana zaputila u staru kuću u selo koje je bilo dio njenog obiteljskog nasljeđa, a ono što je tamo stvarno pronašla zauvijek će promijeniti tijek povijesti. Da, povijesti, jer ono što se tamo dogodilo utjecalo je i na naše priče. Još smo uvijek ovdje, zar ne? 🙂 

Uokolo, šuma je promatrala, tiho i pozorno, spremna i pripravna, sa svim svojim zemnim i krilatim bićima. Vijest o Pripovjedačici širila se šaptom lahora i prenosila korijenjem, sve dok i posljednja mladica nije pripremila svoje grane.

A kako? Pa, morat ćete doznati sami. Ono što vam mogu otkriti jest to da ćete upoznati neka imena iz naših već zaboravljenih priča, sresti bogove i vile, bića o kojima se danas tek ponegdje još usmenom predajom prenose legende – naučiti nešto o svađi Peruna i Velesa, tragičnoj priči Jarila i Morane, o Moraninom ludilu, bijesu i strahu, Mokoši, Maliku, Ledi i Vesni i još ponekim bićima iz legendi, oživjelima pod bujanjem Martinine mašte. 

A Martina piše nježno, poetično, gotovo lirski. Polagano, ali odlučno plete i isprepliće niti Suđenica koje su Danici namijenile sudbinu kakvu nije ni očekivala ni tražila, ali koja je ipak samo njena. Jer ničija sudbina nikad nije zacrtana u kamenu i naši izbori su još uvijek samo naši. 

Bio je mnogo više od vjetra: šum drevne šume prožete dahom Života, zaboravljena pjesma umalo zaboravljenih bića koja su, laka poput daha, posve neometeno čitavo sebe davali u dragi stari napjev. Nježan pjev besmrtnih duša na granici postojanja nije čula samo ušima; osjećala ga je čitavim svojim bićem, dopustila mu je da je ispuni i podigne, penjući joj se polako uz kralježnicu… Na trenutak, mogla se zakleti da se tek za misao odigla od tla.

Ono što je Martina namijenila Danici podjednako će vas dirnuti i ojačati, možda potaknuti da napravite neke svoje, sasvim nove izbore. 

Jer u ovoj priči radi se ljubavi i o izborima. Borbi, ali i učenju. Dobru i zlu koji gotovo nikad nisu samo to. O strahu. Porazima. Usamljenosti. Izgubljenosti. Sreći. Pripadanju.  Nitima koje nas vode izborima koji na kraju stvaraju sudbinu.

Posebno moram napomenuti koliko mi se sviđa Martinina interpretacija Morane  – one koja je u narodu poznata kao Zima, Smrt, Tama, Nevolja, Noćna mora, Strah… Ali malo kome je poznato da Morana nije samo to. Morana je i zaštitnica, čuvarica voda, ženskog aspekta i plodnosti. Moranina zla, hladna priroda ima svoj uzrok. 

Ali svu svoju tamu već je iskoristila, prizivajući mračne sile zla u boj, podižući ledene zidove i prizivajući utvare. Ako je još i imala kakvu moć osim užasa, nije je znala koristiti. „Morana?“, pokuša Danica tiho. Nije bilo odgovora, samo tiho šmrcanje u tami.

Otkrit ćete ga u Pripovjedačici. 
Ne mogu vam dovoljno nahvaliti ovu priču i nadam se da ćete je pročitati. I nakon toga, možda poneke likove malo istražiti, jer zaslužili su 🙂 


„Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije no što se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji“,

Nek vas sve čuva Majka Mokoš ❤

KRV MOJIH PREDAKA – IVANKA FERENČIĆ MARTINČIĆ

Kad je Svevišnji stvorio ovaj svijet, stvorio ga je u tri predjela.
Jedan za njegova nebeska stvorenja,

jedan za one koji su se od njega se odijelili,

i jedan za ljude – njegovu najdražu djecu.

Ljudima namijenjen predio bila je Zemlja, i bila je predivan vrt obilja.
I još bi bila takva da su se samo svi držali svog jebenog mjesta.


(Nolie Rathbone)

Nolie Rathbone je neugledna knjižničarka koja se ukopala u knjige, a u slobodno vrijeme je S/M domina koja tjera muškarce da joj robuju. A onda se pojavi on….

Jesam li vam privukla pažnju? 😁 Odlično. 
Ali ovaj roman nema veze s tim. Baš ni malo. Sorry.

Ok, Nolie jest knjižničarka. Malo, na početku romana. Jer, iako se bavi starim knjigama, zna ponešto o restauraciji i pretura po policama Odjela starih i vrijednih knjiga, ona zapravo baš i nije knjižničarka. Mislim, završila je tu neku školu. Ali ona je… nešto drugo.

U toj specifičnoj knjižnici zapravo traži Grimorij. 

U svijetu ljudi i neljudi, nebesnika i odijeljenih, onih s dušom i onima bez nje, Nolie je Čuvar. Što znači da ima neku kapljicu nebesničke krvi koja joj povećava sposobnosti borbe protiv bića iz druge dimenzije. 


Neljudi. Oni koji u sebi uz ljudsku krv i DNK nose i onu drugu. Izvandimenzionalnu. Krv odijeljenih, kako su je zvali pripadnici njene vrste. Krv stvaratelja kako su je zvali sami neljudi. Krv koju je i Nolie izgleda imala. Krv koju su u stara vremena nazivali demonskom, dok danas tu riječ koriste samo kao uvredu.

Ali Nolie nije baš skroz ni samo Čuvar. Nije joj krv baš ni sasvim čista. Što joj daje još neke druge… sposobnosti. Nazovimo to tako.

A onda je tu i Max Kingsdale. (Inna, slobodno si ga uzmi, nije moj tip 😀 ) Zapovjednik Čuvara i direktni potomak čiste krvi s jedne strane. 

I Lucian Blackthorne. (Inna, prste k sebi, moje). Čarobnjak, možda demon, možda nečovjek, možda svašta, ali svakako neodoljiv. I posve opasan. (Ne, nije zlikovac).

Njih dvojica su ubojita kombinacija kad su u pitanju borbe protiv svakojakih bića koja pristižu kroz procjepe, ali Nolie će im upotpuniti jednadžbu.

A onda kreće akcija. 

Demoni, procjepi, Dvor Tuatha de Danann, sama Danu, Thesan… Stare religije, pradavne boginje, krvne linije, magija, snaga, krv predaka čije naznake su u svima njima, borbe i opasnosti, sve će vas to držati prikovane uz stranice knjige koja je pageturner samo takav. Obećavam.

Jedno od najmoćnih neljudskih stvorenja, bila je Danú. Žena koja je svoju moć i magiju crpila iz same Zemlje. Mnogi manje moćni neljudi pridružili su joj se da ih sakrije i zaštiti. S vremenom, broj njenih sljedbenika je rastao. Bilo je potrebno sve više magije da ostanu skriveni i zaštićeni. Morali su udružiti svoju moć u stvaranju zaštitinih čarolija. U tajnosti, skriven magijom od ostatka svijeta, nastao je Dvor.

Tko je Nolie? Ili bolje pitanje – što je Nolie? Kakva joj je priča, zašto je zaglavila u knjižnici i što to teče njenim venama i nosi joj podjednako blagoslov i prokletstvo? I kakve veze ima njezina krv sa samom boginjom naroda Danu? 

Ja znam 😉 A vi tek trebate saznati…

Ja sam kćer Reda vitezova čuvara.” rekla je Nolie drsko ”Ovdje sam da štitim. S ostalim kćerima i sinovima Reda držim stražu nad predjelom i svim dušama u njemu. Čast mi je svoje oštrice i svoj život
predati tom pozivu.“ Izrecitirala je zakletvu kojoj se čašću obvezala i po njoj živjela cijeli svoj ukleti život.
„Ali ima još nečeg u meni.”


Tko je i kakva je obitelj Rathbone? Što to već stoljećima prelazi iz generacije na generaciju…

A onda, što je i kakva krv teče u obitelji Kingsdale? I kako se to poklapa s nekim događajima iz prošlosti koji možda, samo možda, objašnjavaju otkud toliko bezdušnih bića i toliko procjepa s ove strane svemira…

Veli Ivanka – urbani fantasy triler.
U pravu je. Ovo je točno to i još koju mrvicu bolje. Ili više. 

“Ovo je Magnolia Rathbone. Kćer Reda vitezova čuvara. Stražarica predjela.” rekla je Beata predstavljajući
im Nolie što baš i nije bilo u skladu s protokolom, ali valjda je bila izgubila živce.  

Ne, nije ljubić. Iako ima jednu zanimljivu ljubavnu priču 😉

Ali vam obećavam da ga nećete ispuštati iz ruku. Ivanka piše tečno, brzo i napeto, s osjećajem za priču i ritmom koji se mijenja ovisno o scenama koje opisuje. Nema praznog hoda, nema nepotrebnih pridjeva, nema čudnih konstrukcija. 

Jasno je, potpuno ludo i apsolutno genijalno. I ja sam se u ovu priču zaljubila na prvu. 

Rekla mi je kad mi je slala – “Znaš, ja uopće nemam pojma jel to valja.” 
Da valja, fantastično je. A ja sam već svašta popljuvala. Nije da se smatram nekim autoritetom, ali kad vam kažem da je dobro, znači da glavna junakinja nije glupa, da ne dozvoljava da je se ubija u pojam, da je priča na mjestu i vjerojatno postoji barem jedno stvorenje koje nije čovjek.

Znači nije dobro. Jaaaako je dobro 🙂 I pročitat ćete ga u dahu. 

A onda, budući da ćete biti tužni jer je gotovo, samo da vam šapnem  – ima i drugi dio 😉 Samo nije još gotov 😀 


“Thesan je bacila čaroliju. Kroz krv moje obitelji. Uspavanu čaroliju. Vidjeli su dva moćna bića koja dolaze.

ONCE AND FUTURE WITCHES – ALIX E. HARROW

There is no such thing as witches, but there used to be.

Ima tome već neko vrijeme da moja buddy po čitanju ili sestra po metli, kako bi to ona stručno rekla – Book&Blanket i ja zajedno odabiremo knjige koje bi nam se objema svidjele. I ima tome već nekoliko mjeseci da se svaki put zapiknemo u vještičje teme i nije to slučajno. Privlači nas ista tematika, volimo isti žanr, pa onda i knjige odabiremo – iste.

Priznajem da za Once and future Witches ja na prvu nisam primjetila tko je autor. Omađijala me naslovnica, privukao naslov, kratak sadržaj stavio točku na i. No, Martina jest, i odabrala ju je i zbog toga. Zašto? Zato što je Alix napisala i 10000 doors of January koju vam sa zadovoljstvom uskoro kod nas objavljuje Mitopeja. Druge preporuke mislim da ne treba.

Ista ta Mitopeja će vam s vremenom prevesti i izdati i Vještice i moram reći da se tome neizmjerno veselim jer – wow, kakva knjiga. Jedna od onih koje te ostave bez daha, tijela punog emocija, nakon koje bi se grlila i plakala i bila spokojno sretna.

A tangled wave she waves, when she wishes to deceive.

A spell to distract and dismay, requiring cobweb gathered on the new moon & a pricked finger

Da, ovo je još jedna knjiga o vješticama, knjiga prepuna simbola, knjiga s pričom o magiji. Ali istovremeno, ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o toliko mnogo toga da smo obje ostale osupnute kako je lako Alix sve uplela u jednu priču, bile zadivljene kako sve to zajedno prekrasno fukcionira i na kraju promišljale o njoj još danima, pričale, bile pod dojmom.

Upoznajte sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonu. Srednja imena su imena koja im je nadjenula njihova majka, kao žena ženi, kao majka kćeri, kao roditelj svome djetetu. Srednja imena su važna.

No need to look glum, girl. I don’t know what your man or your god has told you, but there’s no sin to it. It’s just the way of the world, older than Three themselves. Not every woman wants a child.

Vještica više nema… Ali će ih biti.

Tri su sestre izgubile majku još kad je nastarija, Bella, imala samo 7 godina. Bella će biti ono što je bila Crone, starica, mudra. U trojnom aspektu žene, ona je ono što će svaka od nas postati s godinama. Bella jest Crone, ona je gladna znanja, znatiželjna i ponekad neustrašiva, ali ona nije najsnažnija. Bella je mudra sestra.

Nothing, Beatrice says, because it’s true. She was born nobody and taught to stay that way – remember what you are – and now she’s just a skinny librarian with grey already streaking her hair, a premonition of spinsterhood.

Najsnažnija je srednja sestra, Agnes – Majka. Ona ce predstavljati majčinski aspekt žene spremne da se bori za svoju djecu, ona će biti brižna i nježna i najsnažnije biće u svemiru. I zato se ona, s tek navršenih 5 godina brinula za sebe i svoje sestre, a posebno za tek rođenu Juniper.

Juniper je divlja sestra, neobuzdana, neustrašiva, neukrotiva. Ona je Djeva, onaj aspekt u nama koji nas tjera naprijed bez razmišljanja, bez propitkivanja, onaj koji želi znati, onaj koji želi djelovati. Juniper će biti pokretač svih sila svemira kad to bude trebalo.

Ashes to ashes, dust to dust, Yours to mine and mine to yours.

A spell to bind, requiring a tight stich & a steady hand

No u ovom trenutku, one još ne znaju što su. One su samo tri djevojčice koje pokusavaju preživjeti gubitak majke i šake okrutnog oca. Brinut će se za njih njihova baka, koja još nije zaboravila riječi koje se kriju u dječjim pjesmicama i napjevima, uspavankama i brojalicama, riječi koje su moćne, koje nose čaroliju. Riječi koje su uspjele preživjeti pepeo i paljenje, progone i zatiranja. Riječi koje svaka majka uči svoje dijete, na svoj način, u svom dijelu svijeta, riječi koje su preživjele.

Godine će proći i June će 7 godina nakon što su joj sestre pobjegle u New Salem napraviti ono što se moralo i poći za njima. Željela je odgovore, željela je znati zašto je ostala sama, željela je opet svoje sestre.

U New Salemu koji je nastao na pepelu i zbog pepela starog Salema pronaći ce sufražetkinje u punom zamahu, pokušavajući ženama priskrbiti pravo glasa. Naći će i sestre, jednu kako kopa po knjigama u knjižnici i drugu kako pokušava preživjeti tako da ostane nevidljiva. Nijednoj skrivanje neće puno pomoći jer dolaskom June bit ce privučene nevidljivom sponom koja ih veže i vodi jednu drugoj, a to će ponovno otvoriti vrata magiji koja je odavno izgubljena…

Did you forget everything Mags taught you? A familiar isn’t a spell or a pet. It’s witchcraft itself wearing an animal-skin.

Tri sestre ovdje su s razlogom. I dok kroz grad šeću čudne sjene, sjene koje se kreću drugačije od svojih vlasnika, sjene koje ne znače ništa dobro, a bezimena prijetnja visi nad glavom svake žene u New Salemu, tri sestre će se naći svaka pred svojim strahom, izazovom, nadom. I napokon morati priznati tko su – Djeva, Majka i Starica.

Stoljećima su iznova paljene knjige, zatirano znanje i žene progonjene jer su bile ono što jesu. Stoljećima se iznova znanje dizalo iz pepela. Mnogo ih još uvijek pamti brojalice i bajalice, uspavanke i dječje pjesmice, riječi koje su moćne, riječi koje su dobro sakrivene u bezazlenost dječje igre.

The wayward sisters, hand in hand,

Burned and bound, our stolen crown,

But what is lost , that can’t be found?

Tri su stvari koje čine čaroliju, jer svaka magija dolazi u troje – volja, riječi i načini. Volju imaju, riječi nisu ni svjesne da znaju, a načini, čari i čini su ono sto još trebaju uvježbati. Potražit će zato Izgubljeni put u Avalon, gdje su Posljednje tri vještice možda jos žive, one zadnje tri koje su se posljednje borile sa zlom koje opet preuzima svijet. Zlo koje se toliko boji sestara Eastwood da će učiniti sve kako bi ih uništilo. Zlo koje ostavlja čudne sjene u New Salemu. Zlo s kojim se napokon moraju suočiti.

Lomače se ponovno pale. Vještice ponovno postaju prijetnja. Sve žensko je opet u opasnosti, a ako se ovaj put ne uspiju oduprijeti, čeka ih ponovno strašna sudbina.

No, sestre se ne daju. Sjećaju se riječi i svoje bake, sjećaju se dijelova priča i načina, sjećaju se i traže… Izgubljeni put za Avalon, jaču magiju, drugačiju magiju… Pridružit će im se i jedna novinarka crne boje kože, čija obitelj posjeduje drugačije načine. Pridružit će im se i sve obespravljene, zakinute, potiskivane i omalovažavane žene koje se usuđuju misliti da zavređuju bolje.

Every spell that exist was once spoken for the first time, by a witch who needed it.

Hoće li to biti dovoljno? Hoće li potraga za izgubljenom magijom dovesti do spoznaje da magija nikada nije bila izgubljena? Hoće li je moći i znati upotrijebiti? Hoće li uspjeti spoznati suštinu zla koje ih progoni, da bi ga mogle uništiti? Gdje su Posljednje tri vještice i što se s njima zbilo? Gdje su Djeva, Majka i Starica? Kako će sestre uz sva zamjeranja jedna drugoj, uz sve potisnute boli, uz prošlost i uz stare rane oprostiti jedna drugoj i suprotstaviti se sili koja uništava znanje od pamtivijeka?

Tko će im pomoci? Kako će se oduprijeti?

Sve ćete odgovore doznati čitajući. Nijedno pitanje neće ostati bez odgovora. No spoznaja na kraju i poanta priče ce vas ostaviti u dubokom promišljanju i pod dojmom koji će vjerojatno trajati danima.

Jer ovo je priča o vješticama i o magiji. Ovo je priča o svim ženama i svakoj nepravdi koja je učinjena nama i našim sestrama. Ovo je priča o strahu koji leži iza toga. Priča o tome u što se pretvori strah koji uzme maha, strah koji nema tko zagrliti i smiriti, strah koji pati od manjka ljubavi. Ovo je priča o moći i što se sve s njom može. Priča o snazi i volji i magiji.

Ovo je priča o borbi za Prava. Prava žena, prava crnaca, homoseksualaca, borba za prava svih obespravljenih kroz stoljeća i onome što stoji iza toga. Ovo je priča o magiji – što i kako s njom. Priča o povezanosti, o obitelji, o tome kakve su posljedice kad netko pruži otpor. O tome da smo mnogo moćnije nego to mislimo. O tome da su čarolije stvarne. O tome kako svima nama dobro znane bajke možemo drugačije protumačiti. O tome da činimo razliku u svijetu dokle god uporno ostajemo ono što jesmo. Dok mislimo svojom glavom. Dok čitamo i učimo i gledamo svijet upijajućim očima.

A few of them, though, will see the fury in their eyes, blazing even through the callous caricature, and suspect that behind every witch is a woman wronged.

Još od Zimske noći nije me neka knjiga ostavila u onoj izmaglici koja je tako dobro poznata nakon priče koja nas potpuno preuzme. Vješticama je to uspjelo, na sasvim drugačiji nacin i sa sasvim drugačijim osjećajem, ali ono što je isto je ona sanjarenju slična čeznja za nečim sto je završilo, ona sjeta koja se javi kad se morate vratiti u stvarnost. A ja bih još malo pričala s June i kopala po knjižnici s Bellom… Divila se Agnes.

One for sorrow,

Two for myrth,

Three for the funeral,

And four for birth,

Five for life,

Six for death,

Seven to find a merry wife.

A spell for healing, requiring willow bark & silkweed

Način na koji je Alix uspjela složiti recept prožet magijom koji obuhvaća dječje pjesmice, bajalice i uspavanke, mitove i bajke, borbu za sva moguća prava i natjerati nas da u isto vrijeme pogledamo zlu u srce i mozak i shvatimo da je ono samo strah – nemam riječi. Pročitala sam 500 stranica knjige kao od šale.

Moja preporuka za ovu knjigu ogromna je. Ima još par tjedana do kraja godine, ali ulazi u top 5 , ako ne i 3 najbolje ove godine.

Od srca se nadam da će nam je Mitopeja vrlo brzo objaviti, iako znam da imaju posla preko glave.

Dotad, ako vam se čita na engleskom – samo naprijed. Ipak, nemojte propustiti ni prijevod 🙂

Once upon a time there were three witches.

THE HAZEL WOOD – MELISSA ALBERT

IMG_20190416_121057_437

Althea Proserpine is raising her daughter on fairy tales. Once upon a time she was a girl named Anna Parks, one of the legion of midcentury dreamers who came to Manhattan with their hopes tucked into a suitcase. Then she went missing.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Vjerujem da smo svi odrasli uz nekakve bajke. Najčešće uz one klasične, Andersenove, Grimmove, poneke bakine koje je samo ona znala. Ruske narodne, uralske, Ivanu Brlić Mažuranić… Isto tako vjerujem i da znate da su nam većinom pričali izmjenjene verzije, neke kao prilagođene djeci. I da su u originalu bile mnogo krvavije.

A sad zamislite da je taj svijet stvaran. Ovaj s krvavim verzijama. I da u njega možete ući, ali nije izgledno baš da ćete izaći, a ako i izađete… Nema garancije u kakvoj banani će vam zapeti mozak. Ili vrijeme. Aha.

One cold day in a distant kingdom, a daughter was born to a queen and king. Her eyes were shiny and black  all over, and the midwife laid her in the queen’s arms and fled.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Ne, nije Hazel wood priča o ovim, našim bajkama. Mada bajke tu imaju itetako važnu ulogu. Gotovo da su lik za sebe – a čini se na prvi pogled i da nisu nešto dobroćudne.

No, o čemu se zapravo radi…

Jednom je djevojka imenom Anna Parks nestala na neko vrijeme. Kad se vratila, napisala je knjigu bajki imenom Tales from the Hinterland, prozvala se Althea Proserpine, očito se obogatila, kupila ogromno imanje koje je nazvala Hazel wood i… opet nestala. Ovaj put iz javnog života. Primjeraka knjige više nigdje nema za kupiti, reizdanja ne postoje, onaj tko je ima, ljubomorno je čuva, a ako i odluči prodati – knjiga košta ko Sv. Petra kajgana. Autorica je dala nekakav Interview za Vanity fair i to je otprilike to što se njenih javnih pojavljivanja tiče. A i fotke nisu neke.

They were the Hinterland. They were all, all the Hinterland.

Mellisa Albert – The Hazel wood

No, postoje fanovi. Koji su pomalo opsjednuti budući da autorice u javnosti nema, nikad ništa drugo nije napisala, a i skriva se u Hazel woodu toliko dugo da bi je samo vrijeme zaboravilo, no fanovi je i dalje traže.

S druge strane priče, postoje Ella i Alice. Kći i unuka popularne autorice koje pokušavaju pobjeći što dalje od Althee, od Hinterlanda, od Hazel wooda. Majka i kćer koje su veći dio Ellinog i cijeli Alicein život na putu. Ne zadržavajući se nigdje predugo, ne puštajući korijenje, ne ističući se. Jer zla sreća stalno vreba. Zla sreća ih uvijek pronađe. Ili je to ono u što Alice od rođenja vjeruje. Iako joj majka ne priča o prošlosti, Alice je također opsjednuta Altheom. Još kao malena djevojčica kad je prvi put primila u ruke Tales from the Hinterland i ugledala na popisu bajki jednu koja se zove kao i ona. Alice Three Times… To je otprilike bilo sve što je Alice uspjela pročitati prije nego joj je knjiga oduzeta iz ručica i spremljena tko zna kamo.

Majka joj nikada ne odaje previše, a Alice skuplja dijelove sjećanja, informacije s interneta i tu i tamo naleti na pokoji dio koji nikamo ne pripada… Sve dok jednog dana Ella ne nestane. Majka joj je oteta. Otimač je navodno lik iz bajke. Jedne od Onih bajki iz knjige. Ostavila je Alice poruku da se drži dalje od Hazel wooda. Što je upravo ono čega se Alice ne namjerava držati… Jer jedino mamu u životu zapravo ima.

But now I was reading her story with fresh eyes. She wasn’t a fascinating fairy queen, she was an arrogant fantasist.Who hadn’t once, from my babyhood to her death, tried to contact Ella.Ella, who had me at nineteen and hasn’t had anyone but me to hold on to since.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Tko je Althea Proserpine? Kakve su to mračne bajke iz Hinterlanda koje vrebaju iz svakog kutka i kako su došle u naš svemir? Što žele? I zašto? Kako je zapravo počela cijela ta priča i što je to što u cijeloj stvari opako ne valja? Što žele ti likovi koji tvrde da su došli iz Altheinog svijeta jezivih priča i kako? I što je zapravo Althea izvela ono jednom kad je nije bilo… Koga je dovela sa sobom?

I gdje je Hazel wood?

I dok Alice  pokušava spasiti majku, nije ni svjesna da u stvari spašava samu sebe. I da je od njih tri, ona ta koja nosi tajnu za koju ni ne zna. Ali koja odgovara na sva ona neizgovorena pitanja, objašnjava neke prošle događaje i na kraju povezuje sve čudne nelogičnosti njihovih života…

The Hazel wood. Čudno mračan, neobičan roman koji meni sjeda ko budali šamar. Volim takve uvrnute, pomalo jezive priče o traženju i nalaženju, o čudnim prevratima i još čudnijim pothvatima, onakve u kojima se ponekad osjećaš kao u epizodi Zone sumraka, košmaru u kojem je sve uvrnuto, iz kojeg nećeš izaći borbom i koprcanjem.

Ne mogu vam mnogo otkriti jer ću vam pokvariti doživljaj, ali priča u kojoj bajke žive, u kojoj posjedi nestaju ako ne žele da ih se nađe, tri žene od kojih svaka ima svoju sudbinu i zaključak da na kraju ti sam imaš moć izaći iz vlastite zapetljane petlje, bez obzira tko te u nju smjestio… Meni dovoljno.

A pogotovo jer je originalna i očaravajuća i jeziva i strašna i razoružavajuća, a na kraju, nosi neku pouku. Nadu možda. Upozorenje definitivno.

Ovo je priča o izgubljenom i nađenom, o povratku i bježanju i vraćanju na isto mjesto. O zaštiti i samilosti, ljubavi i nadi i tome da svatko živi svoju priču. O buđenju, o prijateljstvu, o nalaženju samog sebe… U svakoj takvoj priči čuči još hrpa toga. Sami ćete pronaći ono što vam je važno.

I moram priznati, ovo s knjigom u knjizi mi se zbilja svidjelo, a mislim da sam kod Bibliovce pročitala da Mellisa namjerava izdati baš nju – Tales from the Hinterland glavom i bradom – a ono malo što je napisano u Hazel woodu – ja sam kupljena 🙂

Uz to, stiže nam i nastavak 🙂

Ovu stvarno s guštom preporučam 🙂

*************************************************************************************

Mellisa Albert 

The Hazel wood