Mala pariška knjižara – Nina George

IMG_20180810_110838_409

Nina George je njemica. Do kraja romana, kad obično krenem čitati autorovu kratku biografiju, bila sam uvjerena da je francuskinja, negdje iz Provanse. Moja prva ljubav kad su u pitanju jezici je francuski. Pod životni san do neke 25-te godine na prvom mjestu popisa pisalo je – Pariz. Kasnije su stavke s tog popisa dodavane ili brisane, neke precrtavane, pa docrtavane, ali Pariz je još uvijek gore. Samo što je s godinama, pomalo zaboravljen padao sve niže, osim u rijetkim trenucima kad bi me nešto trgnulo.

Recimo, Mala Pariška knjižara. Zbog nje sam ponovno poželjela spakirati kofere i doživjeti Francusku. Onakvu kakva je opisana u knjizi, mirisima, bojama i okusima. Intenzivnu. Onakvu izvornu, sjajnu, životnu… Onakvu kakva te tjera da budeš točno ono što jesi, koja skida slojeve i uči te kako živjeti život. Kako dozvoliti životu da te vodi. Kako gledati i vidjeti, voljeti, željeti, odbolovati i naučiti prigrliti sve ono što nam je dano.

I ja bi, kao Jean Perdu plovila Seinom i zurila u more u Sanary sur mer, šetala Parizom i trčala vinogradima u Bonnieux-u, posjetila Nevers, Lyon i Avignon, voljela i plakala i smijala se i tražila… Ali ne bih nosila njegovu bol. Ne bih željela biti sposobna samoj sebi staviti takav teret na dušu.

Mala pariska knjizara1

Jean Perdu je… knjižar. Recimo. Vlasnik ploveće knjižare na brodu Lulu, 21 godinu privezane za dok u Parizu. 21 godinu stanuje u Parizu, u Ulici Montangard, na broju 27, zgradi u čijim sobama inače stanuje jedno vrlo živopisno društvance i koje je Jeana prihvatilo kao člana obitelji, zajedno s vlasnicom zgrade.

Jean posjeduje dar. On liječi. Tako što preporučuje knjige. Knjige kao lijek za dušu, za autore koji ne mogu pisati, za razumijevanje majčinske ljubavi, protiv straha, protiv pesimizma, za odrastanje… Njegova knjižara, posve prigodno nazvana “Pharmacie litteraire” je upravo to: književna ljekarna.

Mnogim je izmučenim dušama Jean Perdu pomogao kroz godine. Međutim, on sam već 21 godinu ne živi. A sam sebi ne zna pomoći. Boluje od slomljenog srca i straha da se to ne dogodi opet…

Ali onda se, kao i uvijek, dogodi život. Koji se sasvim prigodno pobrine da se kotačići opet pokrenu i čudan splet okolnosti i ljudi natjera g. Perdua na akciju.

A za to je bila potrebna jedna ostavljena žena koja je trebala stol (zato je Jean morao otključati 21 godinu zaključanu sobu), jedno davno napisano nikad pročitano pismo i jedan mladi spisatelj koji ne može pisati. Također još 2 mačke, Lulu, hrpetina knjiga, nekoliko starih i novih prijatelja, riječni tok, tango, pokoja svađa i malo ludosti.

Što će u konačnici rezultirati jednim vrlo intenzivnim učenjem o samome sebi, opraštanjem, otpuštanjem i stjecanjem iskustva. Što je već samo po sebi dovoljno 🙂

Mala pariška knjižara 2

Otkrijem li više od ovoga, mogla bih pokvariti sasvim osoban doživljaj romana, i meni i vama. Ovo je knjiga koja se doživljava i proživljava, u kojoj vam se daje sve – od najdublje tuge – one koja guši i steže i neda disati, preko ljutnje i bijesa i neshvaćanja, do neizrecive radosti, ljubavi, ponovnog pronalaženja sreće. I sve to istovremeno i u intervalima.

Naravno da me najviše privuklo to što se u romanu radi o knjigama. I on doista govori o čudotvornoj moći knjiga, o blagotvornim utjecajima čitanja. Ali je ova knjiga toliko živa da sam osim mirisa knjiga i šuštanja listova, vidjela i čula… Osjećala… Hranu, piće, vrućinu, vodu, sol, osjećaje. Pisana je toliko toplo da sam se uhvatila kako se s vremena na vrijeme divim autoričinom glasu, njenoj sposobnosti prebaciti me u osjećaj kroz riječi. Postoje te neke knjige koje te probude, koje mogu bez da se ti trudiš postići da nakon čitanja nisi više siguran u to da stvarno nikad nisi bio tamo. Senzacije su toliko stvarne da bi se mogla zakleti da sam jela dagnje u Sanary sur mer. I svađala se s mladim Maxom na lulu.

A onaj osjećaj, kad dolaziš sebi nakon pročitane knjige traje danima. I kad ne možeš odlučiti početi čitati neku drugu knjigu jer si još toliko pod dojmom da sanjaš prizore i  živiš taj neki život iz odlomaka.

Piše na kraju da je ovo roman o snazi knjiga, ljubavi i čarobnim južnim krajevima… I da, to je upravo to. 5 zvjezdica od mene. I još jedna za ushićenost. (I za nekoliko desetaka citata o knjigama koji su genijalni)

Mala pariška knjižara 3

Obožavam ovu knjigu. Nemam baš običaj podcrtavati i vaditi citate, ali ovaj put je puna post it papirića, malih strelica u boji i bookmarkova. Da se ne bojim uništiti knjigu, bila bi cijela u markerima. Svaka stranica je važna. Svaki odlomak krije istinu. Ako ikad napišem post s top 5 ili 10 pročitanog u ovoj godini, ova će biti na popisu.

Kisi.

*********************************************************************************O

O Nina George

 

Goodreads ocjena: Mala pariška knjižara

Ostale recenzije:  Život knjigoholičarke                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj knjigu

 

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

 

 

 

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život – Marie Kondo ( ili kako sam napokon napravila red u stanu i u uredu)

IMG_20180801_105628_632Pročitala sam napokon tu famoznu Čaroliju pospremanja. Imam pik na tu knjižicu otkad je izašla, ali sam stalno slušala komentare da žena nije baš sva svoja, da ljubi pod u kući, zahtijeva da bacaš knjige… Pa sam većinom odustajala.  Ali očito sam sad bila u fazi kad sam to trebala pročitati jer već neko vrijeme spremam i čistim i bacam… Da, i knjige.

Marie savjetuje da se u pospremanje krene po kategorijama, a ne po prostorijama. Isto tako i da se prvo riješiš svega što “ne budi radost”, pa onda uhvatiš u koštac sa sortiranjem otpada i bacanjem. Tu je nisam baš poslušala, jer – imamo mali stan. Nemam kud prvo natrpati sve stvari iz ormara ili polica pa se onda pitati jel to budi radost ili ne.

Isto tako, savjetuje da se svakoj stvari posvetiš i pokušaš odrediti da li je to “radost” kategorija, ili ne. Ajmo bit realni: nemam ja vremena za to. Za većinu stvari nisam baš sigurna. Kod nas ionako ne postoji stručnjak tipa Marie koji bi nas usmjeravao – znači – imaš knjigu, pa se snađi. Osim toga, svi više manje imamo poslove, klince i 800 obaveza i nemam cijeli vikend da bi radila samo to, ili 3 sata za jednu ladicu. Zato i bacam stvari van iz stana već skoro 2 mjeseca.

I išla sam prostoriju po prostoriju i rješavala se smeća čim bi zakrčilo hodnik.

spark-joy

Ono što mi se stvarno svidjelo od njenog koncepta je zahvalnost. Zahvali svakoj stvari na svrsi koju je ispunila i pošalji dalje. Marie kaže da će se u tom slučaju sve te stvari nekako vratiti u nekom drugom obliku koji nam treba. Odnosno, bit svega je razmjena energije.

Ne, ne izuvam se iste sekunde kad uđem u stan, ne padam na tepih i ne kontempliram i ne zahvaljujem stanu što me čuva od kiše, hladnoće, vrućine i podržava ( mada bi možda i trebala, energija se uvijek vrati), jer… Nemam 10 min za to, obično se izuvam u hodu, vičem Prdeku da je mama doma, a dok se malo s njim pomazim već treba neku stotu stvar obavit. Ali jesam zahvalila u mislima stvarima koje sam bacila. Stvarno. Nisam luda i to mi sigurno neće naškodit.

Odjeće sam se rješila po principu:

  • za kad bum smršavila – van
  • za po doma ( stare –  ružne –  ofucane) – van
  • nemam pojma da to uopće imam – većinom van, osim ako nisam navukla na sebe i zaključila da je skroz ok
  • izašlo iz mode – van
  • nemam pojma zakaj sam to ikad kupila – van
  • dobila sam, ali ne sviđa mi se – van
  • to bi bilo super na nekom drugom – van

Ostalo ono kaj nosim jer mi se sviđa, dobro se osjećam, nije mi premalo i fakat nosim. I par stvari za uspomenu jer su mi drage. Sad mi je sinulo i da ima previše majica za teretanu, a pol ih čeka da smršavim. Pa je i to kategorija za van.

Prdekove stvari su izbačene van jedino u slučaju da su dobivene i više ne liče na ništ, u protivnom idu na sajam u prodaju.

Gospon muž je isto pobacal sve kaj više nije za pojavit se u javnosti.

I onda sam ostatak narolala u kutije i ladice. Dobila na prostoru. Preselila u ormare sve kaj se dalo – slike, albume, pribor za điđe, kozmetiku, još malo pa i usisavač ide isto u ormar.

Čarape… Eh, nakon kaj je propisno ispljuvala frkanje čarapa u kuglu i ja sam to čitala šokirana jer sam mislila kak je to baš super…. A ništ, na kraju sam ih odfrkala, složila po njenom i posložila u kutije. Sad vidim kaj nosim i pregledno je.

A nakon toga sam sredila dnevnu i kuhinju, osim Prdekovih igračka. Na to se bacam drugom prilikom. Kupaona je trenutno na redu, tu malo imam problema sa slaganjem… Ali budem ja i to.

I u pravu je žena da treba zahvaliti. Sve je to u nekom trenutku nečem služilo i sad ide dalje. I nebi vjerovali kolko smeća imate. Da idem sad opet radit ispočetka, garant bi našla još. A postoji i hrpa “Nisam sigurna” koja se iz dana u dan smanjuje. To je ona za koju ne znam jel “spark joy” kategorija ili ne.

1486449813-most-peaceful-destinations-in-india_700x350

Sve u svemu…

Rezultati:

  1. Iz našeg malo stana od 50-tak m2 izbacila sam cca 20 vreća smeća. Onih velikih od 120 L. 10 je bilo samo odjeće. Stare, za po doma, za smršaviti, za nemam pojma kaj. Prostor diše. Najozbiljnije.
  2. Svu odjeću sam složila na način koji Marie slaže svoju ilitiga rolanjem. I da , stvarno je urednije, preglednije, pametnije, ne gužva se i ima više prostora.
  3. Sve male kućanske aparate sam stavila u ormariće. Prije toga sam izbacila iz kuhinje hrpu suđa koje ne koristim i bila šokirana količinom izbačenog.
  4. Hodnik je uredan. Ne strše i vise razne jakne, torbice, kape, trenirke… Nema. Sve je u ormarima.
  5. Knjige su posložene, a nekih sam se stvarno rješila. Postoji kategorija – “Pročitala sam i nisam oduševljena”. Ne vidim razlog da to stoji na policama, znam da drugi put čitat neću, a uzima mi prostor i vjerojatno energiju.
  6. Znam točno di su mi stvari, sve je u ormarima i uvijek imam kaj za obuć 😉
  7. Lakše je čišćenje
  8. Prozori su mi i dalje zmazani jer još nisam došla do toga
  9. Nisam baš sve radila prema knjizi, nekih stvari se još nisam ni takla, ali stvar funkcionira
  10. Kozmetiku nisam bacila. Sve ćem ja to potrošit 😉
  11. Ne sjećam se uopće stvari koje sam bacila – očito mi ne trebaju
  12.  Ima cijelo poglavlje o čarapama 😉

 

I na kraju ostaje dobar osjećaj. Sredila sam po njenom i gaće i čarape i vješalice i torbe. Ima smisla. I već više od mjesec dana nije nered. U svakom slučaju, knjižicu preporučam jer ako ništa drugo – vjerujem da će vas potaknuti na promjene 🙂

Ovih dana nabacim i slikice da vidite kak to doma izgleda 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

O Marie Kondo 

Goodreads ocjena:Čarolija pospremanja koja će vam promjeniti život

Ostale recenzije:  Organizirajte se                                                                                                                                       Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj me

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu – Gail Honeyman

IMG_20180727_110301_104“Hugely original, a funny and sad tale of a survivor who tackles the challenges of emotional reconnection with grave courage. Unmissable”

Sunday Express

Gospođica Oliphant ima 30 godina. Radi već 9 godina na istom radnom mjestu, u istoj tvrtci, svaki dan u isto vrijeme dolazi na posao, na ručak, u isto vrijeme odlazi s posla. Ima i svoju omiljenu trgovinu gdje kupuje pizzu i piće. Voli čitati, gledati dokumentarce i svaki dan u isto vrijeme odlazi na spavanje. Njeno izražavanje otkriva dobru izobrazbu, a ponašanje fine manire. Njena odjeća i cipele su dosadni i prilično ružnjikavi, ali praktični. Svake srijede telefonski razgovara s majkom. Eleanor Oliphant vodi dosadan, monoton, siguran život. U kojem je sve u apsolutno najboljem redu. Eleanor je u redu.

Osim što nije.

 

Petkom nakon posla kupuje 2 boce votke da bi preživjela vikend. Na radnom mjestu vrlo malo komunicira s kolegama. Preko vikenda ne prozbori nijednu riječ s drugim ljudskim bićem. Provede ga najčešće spavajući, misli utopljenih u alkoholu. U životu nije osjetila topao ljudski dodir. Srijeda i razgovori s majkom su mučni. Otkrivaju svašta, ali ne i normalan, topao odnos majke i kćeri. Da, mama je mama, ali s ovom nešto opasno nije u redu. Zbog nečeg što je mama učinila kad je Eleanor bila mala, ona je sad u zatvoru, a Eleanor emocionalno hendikepirana i prestrašena. Votka služi da joj uspomene ne isplivaju na površinu. Eleanor samo misli da je u redu.

Eleanor

U nekom trenutku Eleanor je pomislila je da bi se njenoj majci svidjelo kad bi se udala. Čak je našla i potencijalnog supruga. Sad samo treba njega nekako obavjestiti da je on taj… I mama bi sigurno bila zadovoljna. Naravno, kad bi budući Eleanorin suprug odgovarao kriterijima. Bez mane.

I onda… Negdje usput, uz projekt istraživanja svog budućeg supruga koji joj neko vrijeme okupira svu pažnju, Eleanor je pokrenula kotačiće života. Isto tako usput, doslovno nesvjesno, upala je u jedno nenajavljeno prijateljstvo i nekoliko prilično dobrih društvenih događaja u kojima je iznova otkrivala sebe i sasvim nehotice uspostavila nekoliko lijepih odnosa. Nesvjesno i ne znajući, djelujući iz neke samo njoj shvatljive logike i dobrog srca, Eleanor se polako otvara, njena nutrina izlazi na površinu i otkriva što sve i do koje mjere s njom nije u redu…

eleanor2

Ovo je priča o usamljenosti. O ljudskoj hrabrosti. O nježnom prijateljstvu i ljubavi koja liječi. O mentalnim problemima i traumama. O životu.

Eleanor je jedna topla, ali usamljena i prestrašena tužna dušica koja je na svoja pleća stavila preteški teret. Imala je sreću u zadnji čas naletjeti na nekoga tko joj je i ne znajući taj teret pomogao nositi.  A što s onima koji cijeli život ostanu sami, noseći se s problemima, mislima i traumama čiji teret nitko ne treba nositi sam?

Davno sam naučila ne osuđivati ljude koji nam se svima čine “čudni”, “neuklopljeni”, “jadni”. Svi oni imaju neku svoju priču, a neke su toliko teške da im je mjesto kod stručnjaka, a ne na ulici s bocom alkohola.

Eleanor je u redu. Sad stvarno je. Imala je sreće.

I iako vam se možda čini malo teška i mračna, ova knjiga to zapravo uopće nije. Na bezbroj mjesta me nasmijala i podigla, a na drugih bezbroj dirnula i rasplakala. I dok sam kroz stranice upoznavala Eleanor, dok sam gledala kako se nosi sama sa sobom, dok me vodila kroz svoju priču i sve stanice koje je morala proći da bi si dopustila da bude svoja, shvatila sam da svi mi zapravo nosimo u sebi jednu Eleanor. Jednu malu uplašenu Eleanor i onu jednu veliku koja pokušava zatomiti ovu malu. A zapravo, ono što trebamo je zagrliti tu malu verziju sebe, utopliti je i ohrabriti, obrisati suze i reći da će sve biti u redu. Jer, hoće.

Topla preporuka. Jedna od onih knjiga nakon koje imate o čemu razmišljati 🙂

Kisi

 

*************************************************************************************

O Gail Honeyman

Goodreads ocjena: Eleanor Oliphant is completely fine

Ostale recenzije: Čitaj knjigu                                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                  Najbolje knjige

Gdje kupiti: Znanje

*************************************************************************************