THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

A WINTER’S PROMISE – The mirror visitor -book 1 – CHRISTELLE DABOS

To read an object requires forgetting oneself a little, to leave room for the past of someone else. Travelling through mirrors, that requires facing up to oneself. One has to have guts, y’know to look oneself straight in the peepers, see oneself as really is, plunge into one’s own reflection.

Zemlja kakvu znamo više ne postoji. Uništena je u nekakvom bijesu nekakvog bića i od nje je ostala samo užarena kugla oko koje se formiraju lebdeći svjetovi – arke. Svaka arka je specifična – svaka ima svog drevnog zaštitnika – pretka s određenim moćima, od kojeg potječu svi ostali stanovnici određene arke i svi imaju određene sposobnosti. Nitko zapravo ne zna što su ti zaštitnici, osim da su živi od početka ovog svijeta – no oni kroje pravila i život svake arke, njih se pita kad se odlučuje o jako važnim pitanjima. A kod svakoga od njih postoji i ta neka knjiga… Koja se ne može pročitati.

Osim… Ako možda u nekom slučaju nisi Čitač. Onaj koji dodirom može pročitati povijest predmeta do trenutka njihovog stvaranja, preko svakog vlasnika… Netko tko ima moć u rukama. Netko kao Ophelia koja živi na arci Anima.

Ophelia koja je odbila već nekoliko prosaca i time duboko uvrijedila većinu svoje obitelji. Ophelia, koja je kuratorica muzeja s prastarim artefaktima, (koji su btw iz našeg doba) i kojoj je taj posao sve.

No, Ophelia može još nešto – može putovati kroz zrcala.

You have the strongest character in the family, my child. Forget what I said to you last time. Here, before you, I predict that your husband’s will is going to shatter against yours.

I kad tog jednog jutra upadne u staru zgradu Arhiva posjetiti svog kuma i obavjestiti ga da se udaje, on je isprva oduševljen i preplavljen olakšanjem, no ubrzo shvati da tu nešto nije kako treba…

Ophelijin brak je politički, diplomatski. Dogovoren između zaštitnika dvije Arke. Što je samo po sebi čudno, ali još gore je to što je dotični s druge Arke, sjeverne, hladne Arke zvane Pol, s kojom nitko zapravo ne želi imati posla. I gdje isto imaju određene sposobnosti.

Ophelia nije oduševljena, ali obavit će svoju dužnost. No, nikako nije spremna na sve ono što će se dogoditi jednom kad sa svojim zaručnikom stigne na Pol… Jer od tog trenutka, više ništa nije kako treba. Ophelia otkriva da nije došla biti suprugom, nego se tu krije nešto mnogo opasnije, mnogo mračnije i da bi je to nešto moglo koštati života…

Na Polu postoje klanovi. Što znači da je onaj klan koji je trenutno na vlasti i u stalnoj opasnoti. Ophelia je tek pijun u ovoj uvrnutoj borbi za preživljavanje, u priči u kojoj mora tajiti da je zaručena, nitko ne smije znati gdje boravi, a ubrzo shvaća i da je pravi razlog zbog kojeg su je uopće i doveli tu – ta njezina sposobnost čitanja… Jer možda bi mogla pročitati određenu knjigu?

Tko je zagonetni g. Thorne – Ophelijin misteriozni zaručnik koji se ponaša potpuno suprotno od uloge koja se od njega očekuje? Prijatelj ili neprijatelj? Zaštitnik ili okrutni manipulator koji ima samo jedan cilj? U što se to uplela? Tko je tetka Berenilde i je li stvarno sigurna pod njezinom zaštitom? Tko su ti ljudi koji su je otrgnuli od njezinog doma, njezinog nasljeđa, svega što je bila? Zašto?

From having seen so many illusions, it had lost his own, and that was just fine. When Illusions dissapear, only the truth remains.

Opasnost i napetost su stalni pratitelji ove priče, koja je, priznajem, na početku izgledala kao lagano štivo o djevojci koja se odbija udati. No, do kraja knjige već sam mahnito okretala stranice da vidim hoće li Ophelia izvući živu glavu, što će se sljedeće dogoditi, kako će prebroditi još jednu prepreku i naposljetku – kome u ovoj priči se stvarno može vjerovati?

Moram priznati da me Christelle Dabos ugodno i neočekivano iznenadila pričom koja je na kraju ispala sasvim neočekivano – napeta i bajkovita. Iako me u nekim elementima podsjetila na neke druge priče koje sam čitala, ipak je jedinstvena i neponovljiva. Arke, ljudi s nevjerojatnim sposobnostima, neki vrlo opasni, neki prilično lukavi, zagonetne knjige, prastari zaštitnici, nadnaravni darovi, magija na svakom koraku, iluzije, intrige i političke igre povezane s magičnim sposobnostima – sve to spojilo se u jedinsvenu cjelinu i na kraju sam pročitala jedan jako dobar fantasy politički triler.

Barem zasad. Izvornik je napisan na francuskom, a na engleski su prevedene tek dvije knjige, pa se drugoj neizmjerno veselim.

This is what I am before being a pair of hands, Ophelia concluded, pulling her fingers out of the mirror. I’m the Mirror Visitor.

Ovo je priča prepuna napetosti, ali priča o povjerenju, o vjeri u vlastite sposobnosti, o nagonu za preživljavanje i snalažljivosti. Tko je kome što i zašto, gdje se zapravo krije opasnost i na koga se stvarno može osloniti – zagonetke su koje ćete pokušavati odgonetnuti cijelu knjigu – dok zajedno s Ophelijom pokušavate isplivati iz zbrke u koju ju je, ne znajući, ubacila njena obitelj. Ophelia je naivna i mlada, ali snalažljiva i pametna i vrlo brzo shvaća da mora igrati igru koju su joj nametnuli – i da mora biti za nijansu bolja. Ako želi ostati živa.

Ako namjeravate početi čitati Fantasy – ova knjiga je sasvim dobar početak. Predviđaju joj uspjeh Harryja Pottera, ali iako mislim da nitko neće uspjeti nadmašiti uspjeh HP, isto tako mislim da ovaj serijal nikako nije zaslužio proći ispod radara. Sudeći prema prvoj knjizi, to će biti jedno ludo putovanje, od početka do kraja.

Želim da što prije doživi hrvatsko izdanje jer je stvarno knjiga za preporuku. Nadam se da ću uskoro imati u rukama i drugi dio, a onda vam se opet javim s dojmovima.

Dotad – ako ikako možete nabaviti i ako čitate na engleskom ( ili francuskom) – go for it!

Kisi.

SISTERS OF THE WINTER WOOD – RENA ROSSNER

If you want to know the history of a town, read the gravestones in its cemetery. That’s what my Tati always says. Instead of praying at the synagogue like all other man in our town, my father goes to the cemetery to pray. I like to go there with him every morning.

Obično kad naletimo na neku knjigu slične tematike kao neka druga, onda započinjemo sa – Ako vam se svidjela Spinning silver… Ako vam se svidjela Zimska noć…

Ali zapravo je svaka knjiga drugačija i malo toga se može uspoređivati jer svaka nosi svoje.

Sisters of the Winter wood je trebala biti retelling popularne pjesme Christine Rossetti – Goblin Market. I ona to definitvno jest, i to prekrasno prepričana sa svim onim poukama i upozorenjima. No, ova priča je mnogo više. Uz razvijanje radnje, ovdje se osim Goblin Market isprepliću kršćanska, židovska i ruska mitologija, zajedno s osobnom pričom predaka same autorice i elementima stvarnih događaja na prijelazu prošlog stoljeća. I za čudo – sve to divno funkcionira!

Saint Ana
didn’t walk with God –
she new she wasn’t made
for perfection;
she never tried
to fit a pattern
that didn’t fit her.

Priča je prepuna simbolike, alegorija i upozorenja, no trebate ih nužno tražiti, ona funkcionira i samo kao bajka.

Pa ipak, na kraju knjige autorica sama pojašnjava otkud joj ideja i koji su to stvarni događaji inspirirali radnju, postoji rječnik hebrejskih, židovskih i ruskih riječi koje je upotrebljavala, a također i objašnjenja odakle je uzela pojedine elemente za svoje likove i oblikovala događaje.

I dobila je slojevitu bajku s mnogo elemenata, ali nekako se sve skupa ne čini previše, nego baš kako treba.

But this morning
I’m restless
and that usually means
something is about to change.

Posebnu draž ( barem meni) ima jedan sjajan trik kojim se autorica poslužila da bi ispričala svoju priču – ona je ispričana u dva glasa i dva različita stila pripovjedanja. Priču pričaju dvije sestre, svaka sa svojeg stajališta, ali tako da se dijelovi nastavljaju jedan na drugi.

There have always been rumors about the Kodari forest and the hidden things within it.

Liba svoj dio priča u prozi, dok je Layin u stihovima. Što im zapravo savršeno odgovara – jer Liba je starija, ozbiljnija sestra – duge tamne kose i krupnije građe, visoka i čvrsta. Liba je privržena ocu – rabinu koji živi svoju vjeru i uz kojeg je Liba mogla učiti. Budući da nemaju sinova, otac ju je rado podučavao, iako se žene i nisu trebale držati knjige. Liba čeka da joj otac pronađe muža, jer tako to ide. Njen budući muž morat će biti iz Kupela – gdje živi narod njenog oca i ona će se tome pokoriti. No, Liba ne zna da to neće biti lako – njeno srce je još slobodno i zato ne vidi prepreke dogovorenom braku, a budući da smatra da je izgledom ružnija od svoje sestre – vjerojatno će tako lakše naći muža… No već joj je skoro 18 i krajnji je čas, a nije ni svjesna da je iza ugla čeka netko tko se ni najmanje ne uklapa u očeve planove.

Laya, s druge strane – izgleda kao njena majka. Krhka i nježna, prekrasne srebrne kose i divnih očiju, nasljedila je svu majčinu ljepotu. Laya nije religiozna kao njen otac i sestra, zapravo sanja o slobodi, želi sama odlučiti o svojoj sudbini, želi letjeti.

Laya holds my gaze. I see the reflections of my ice-blue eyes in her brown-black ones, and I know that nothing between us wull ever be the same again. But maybe that’s ok. Maybe it’s the way that things are meant to be. We are allways changing, like the moon.

Ova neobična obitelj živi u šumi. Budući da je otac židov, pa još k tome iz “kraljevske”obitelji, a majka preobraćena kršćanka – u Kupelu ih nikad nisu prihvatili. Zato su se odselili u Dubossary – gdje židovi i kršćani žive u miru, svatko sa svojim običajima i zakonima, no u međusobnom poštovanju i uvažavanju. Ipak, i ovdje ih gledaju ispod oka, zato žive u šumi gdje su dio zajednice, no daleko od znatiželjnih očiju.

No, ova obitelj ni po čemu nije obična. Ne samo prema načinu života, već kriju i tajnu svog porijekla koja je i magična i divna, ali i opasna i prijeteća.

Roditelji ove male obitelji nisu samo ljudi različitih vjera, već i različitih rasa. Rabin pripada plemenu medvjeda, židovskom klanu koji u svojoj krvi nosi moć mijenjanja oblika. Rase koja svoju lozu vuče od prvog medvjeda – prapradjeda koji se pretvorio u medvjeda da bi obranio narod… No on je i “prijestolonasljednik”, a otac mu je na umoru. Zato će morati naslijediti oca, a budući da nema sinova, Liba će odjednom dobiti sasvim drugačiju ulogu od one koju je priželjkivala.

Majka im je labud, također mjenjolik. Iz potpuno različite loze, kraljevskog porijekla, ali iz kršćanske obitelji. A Laya također ima svoju sudbinu koja je daleko od one obične djevojčice iz obične obitelji.

Njihov savez nikad nije gledan blagonaklono, no on priča priču slobodnog izbora i ponekad teških odluka.

Liba i Laya su sestre, svaka nosi drugačiji gen. Liba pripada medvjedima, Laya pripada labudovima, a sve će saznati one noći kad im roditelju moraju otići u Kupel – djedu koji je na samrtnoj postelji. Otkrit će im tajnu i otići.

That’s not how you treat a woman. I raise my voice. That is not how you treat anyone. You don’t get to decide my future. You don’t get to decide when I shift. I don’t care whose daughter I am. My father doesn’t get to decide my future either.

Liba i Laya će ostati same, svaka s tajnom o vlastitom podrijetlu, s upozorenjima roditelja da moraju čuvati jedna drugu, svaka sa svojim pitanjima, dvojbama i nerazumijevanjem. Svaka ima misiju zaštititi onu drugu, no mora se nositi i s promjenama u vlastitom životu, vlastitom tijelu, vlastitim sposobnima.

U isto vrijeme na tržnici se pojavljuje skupina braće koja prodaju voće. Slatko, ljepljivo, zamamno voće, i sokove i plodove od kojih samo želiš još… Čarobna braća kojoj je teško odoljeti, koja te uvuku u svoj začarani krug i jedino na što misliš je kako se dočepati još plodova… Braća s kojom nešto nije kako treba, ali Liba ne zna što. Braća koja su opasna, ali Laya to ne vidi. Braća koja će se s dvije sestre malo poigrati, no neće očekivati razvoj događaja kakav slijedi.. A u šumi se stvara nešto pokvareno i gnjilo, nešto mrtvo, ali istovremeno živo, nešto što nema dobar miris. Nešto zlo… Prijeteće.

A pronađeno je i tijelo. Pa još jedno.

Djevojke će morati odrasti, zaštiti jedna drugu i same sebe… Hoće li moći?

Haven’t you read any fairy tales? This doesn’t end well.

Sisters of the Winter wood je priča koja me od samog početka uvukla, pohlepno sam okretala stranice, uživala u Libinoj inteligenciji i snazi, Layinim stihovima i želji za slobodom. I shvatila sam da čitam priču, ne samo o borbi jednog naroda za prihvaćanjem, već o borbi svih različitih da im se prizna pravo na vlastiti život, djevojkama pravo na izbor, svim živim bićima pravo na slobodu.

Borba dva različita naroda za miran suživot može se primjeniti na bilo koji narod i bilo koju situaciju koja je u stvarnosti već proživljena. Alegorija u ovoj priči ima previše da bih vam objašnjavala, ali autorica je napisala krasan pogovor gdje možete poloviti konce.

No, ovo je zapravo priča i o odrastanju, o ljubavi, o sestrinskoj privrženosti. O obitelji i što ona znači. O zaštiti i utočištu koje pruža vlastito gnijezdo, oni koji pripadaju tvojima. Ali da se ponekad zaštita pronađe među onima koje izbjegavaš. No i o sudbini i njenim obratima, o tome da smo svi isti, iako imamo različito porijeklo. O dobroti, o opasnostima, o pustolovinama. O magiji. O zabranjenom voću. O čaroliji koja se pojavi kad se najmanje nadaš.

He bends down and kiss me.
I love you enough, he says,
to let you go.

Sisters of the Winter wood je priča u kojoj se isprepliću razne vrste ljubavi – sestrinska, roditeljska i obiteljska, ali i prijateljska, ljubavnička i ona iz odanosti. Prepuna je povijesti, poetična i čarobna, ali istovremeno i teška, surova i stvarna. I duboko atmosferična.

Ono što me iznenadilo je to koliko mnogo različitih elemenata na kraju funkcionira bez problema.

Uživala sam u svakoj stranici, ponekad zarobljena u priči toliko duboko da nisam ni shvatila da ljudi pokušavaju razgovarati sa mnom 🙂

Nadam se da će nas neki od izdavača iznenaditi prijevodom, a dotad – ako možete – nabavite je 😉

For there is no friend like a sister
In calm or stormy weather;
To cheer one on the tedious way,
To fetch one if goes astray,
To lift one if one trotters down,
to strengthen whilst one stands.
Goblin Market

Preporuka ❤

THE CORSET – LAURA PURCELL

My sainted mother taught me the seven acts of corporeal mercy: to feed the hungry; refresh the thirsty; clothe the naked; shelter the traveller; comfort the sick; visit those imprisoned; and bury the dead.

Laura Purcell – The Corset

Uskoro nam Znanje donosi The Silent companions (Nijemi pratitelji) iste autorice, gotički roman koji me oduševio. ( Ali ja padam na takve priče 🙂 )

The Corset sam kupila čim je izašla. Potrajalo je dok nije došla na red, ali sad mi je legla ko budali šamar. Možda i zbog doba godine koje je taman za ovakve priče, a možda i zbog toga jer mi je ovo jedan od omiljenih žanrova, ali The corset je još bolja od The Silent companions.

Dorothea Truelove je bogata nasljednica koja je rano izgubila majku. Ona je lijepa i obrazovana, bogata i uspješna, no ima već 25 godina i još se nije udala. Postoji razlog zašto je tome tako…

People say hate is a waste emotion, a destructive force you can do nothing useful with. They’re wrong. I’ve gripped rage, i’ve wielded it like a weapon. But look at your face, miss. You’ve never hated one of your fellow creatures, have you?

Dorothea Truelove je zapravo mnogo više nego se vidi na prvi pogled. U kontekstu viktorijanskog doba, ona je čudna. Znanstvenica je, bavi se frenologijom, znanošću koja prem obliku glave pokušava objasniti čovjekovo ponašanje, predispozicije i karakter. Dorothea pokušava dokazati da se promjenom ponašanja i karaktera mijenja i oblik glave koji ‘e tada odgovarati novom karakteru. No, njen otac to smatra gubljenjem vremena i sramotom za ženski rod, jer ako se želi udati, trebala bi se baviti modom i sličnim gluparijama. Nije zadovoljan ni time što Dorothea često spominje majku, ljut zbog toga jer se preobratila na kršćanstvo. No, Dorothea čuva uspomenu na nju, njeguje sjećanje i još nije prestala žalovati. Još je progone slike majčine smrti u mukama, od bolesti koja nikad nije potvrđena, a mrtvozornikovo izvješće ne postoji. Zbog toga se drži majčinog popisa sedam činova milosti, od kojih je jedan posjećivanje zatvorenika.

Iako se njenom ocu to ni najmanje ne sviđa, Dorothea će početi posjećivati zatvorenice u Oakgate zatvoru. Tu će dobiti priliku proučavati frenologiju, utješiti one osuđene na smrt, pomoći tim ženama da se promijene…

No, ništa je neće pripremiti na Ruth Butterham. Ruth je šesnaestogodišnjakinja koja je ubila svoju gospodaricu – ženu kojoj je služila kao osobna služavka. No, Ruth je i talentirana švelja koja odbija u ruke primiti konac i iglu, iako je time godinama zarađivala za život. Ili preživljavanje, ovisi s koje strane gledate.

Ruth će Dorothei ispričati priču. Priču toliko strašnu i toliko jezivu, da čak i bez natprirodnih elemanata može proći kao horor. Priču o mučenju, o iskorištavanju, o potlačivanju onih koji si ne mogu pomoći jer nemaju izbora. O sudbini goroj od smrti, o stvarima koje je u svom mladom životu vidjela, proživjela i iskusila. Stvarima koje nitko ne bi trebao doživjeti. O nepravdi, o siromaštvu, o hladnoći i okrutnosti. O mučenju, o gubitku svojih najmilijih… O tuzi prevelikoj da bi je njeno mlado srce moglo probaviti. I o mržnji, dubokoj i hladnoj, mržnji zbog nemoći i bespomoćnosti, mržnji zbog nepravde i straha, zbog gubitka i zbog ljubavi.

Srce mi se paralo dok sam čitala Ruthinu priču, no u isto vrijeme su me prolazili trnci od jeze. Jer Ruth je tvrdila da ona jest ubojica. Da je ubila više puta. I da nisu sve te smrti bile namjerne, jer neko vrijeme nije bila svjesna svoje moći niti da ona odnosi živote. Ruth je ubijala na vrlo specifičan način – iglom i koncem. Tako što bi svoju nemoć, strah, slike koje nije mogla izbiti iz glave – pretočila u šavove. A šavovi su smrtonosni. U najboljem slučaju će onoga tko nosi neki  takav odjevni predmet otjerati u nestabilno stanje uma. U najgorem se umire u mukama. Ruth je svojoj posjetiteljici odlučila ispričati istinu – toliko strašnu i toliko jezivu da sam htjela zaklopiti knjigu u par navrata, ali nisam mogla. Progutala sam The Corset u jednom dahu.

Months? Lord, I beleive I would need years to untangle her soul to my satisfaction. When I think of Ruth, my mind is knotted and thick as tarred rope I found her picking, the very first day. “She does interest me, without a doubt. But I had hoped to meet with a child a little less… mad.”

Priča je to izdaji, o ljubavi i prijateljstvu, o samoći. O hladnoći. Okrutnosti. Ali i ono malo nade koju svi trebamo imati, o tračcima topline i o besmislu života na dnu.

Ruth će pričati, Dorothea slušati. No njena priča se ne poklapa s podacima koje joj priča frenologija i oblik glave. Ruth nema predispozicije za laganje. Ali ipak, njena priča ne može biti stvarnost… Je li luda? Možda je to bijeg od svega što je propatila. Ili njena znanost i nije tako točna? U trenutku kad Dorothea počne sumnjati u vlastito istraživanje, obratit će pažnju i na nelogičnosti u vlastitom životu, što će dovesti do pitanja – kako je njena majka zapravo umrla? I tko se krije iza njenih iznenadnih glavobolja, mučnina i slabosti? I na kraju – je li Ruth stvarno kriva za tolike smrti?

Sometimes you embrace anger, because… because it’s warm, when all around you turns cold.

Dorothea i Ruth – dvije djevojke iz različitih svjetova, koje se u drugačijim okolnostima nikad ne bi srele – na kraju će jedna drugoj biti spas. Jedna će ispričati svoju istinu, a druga napokon otkriti što se krije u njenoj.

A zašto korzet? Korzet ima jednu vrlo specifičnu ulogu u ovoj priči – ali morat ćete je otkriti sami.

It might have been the old corset, beneath my pillow. It might have been the rotting timber of my heart.

The Corset nije samo još jedan roman kojem je svrha utjerati vam strah u kosti. Smješten u viktorijansku Englesku ( moje omiljeno razdoblje), progovara i o odnosu prema ženama, o njihovom mjestu u društvu, o klasnim razlikama. O iskorištavanju sirotinje koju se većinom nije ni tretiralo kao ljude, već kao stoku. O strašnim smrtima u dužničkim zatvorima. O znanosti i njenom napretku. O pravu na dostojanstvo. Ali i slobodan izbor partnera, života, zanimanja. O opasnostima rađanja bez medicinske pomoći.

U jednu jezivu priču Laura Purcell je uplela čitav niz tema od kojih bi svaka bila dovoljna za višesatnu raspravu. U isto vrijeme se za ovaj roman jako dobro pripremila. Jer dok ćete zajedno s Dorotheom sumnjati u uzroke smrti koje Ruth priznaje kao svoje djelo, za svaku od njih zaista postoji znanstveno objašnjenje. No, ipak…. Je li nešto znanstveno objašnjivo samo zato što postoji prikladno objašnjenje?

Najviše me oduševilo što na kraju nisam imala neodgovorenih pitanja, a obično ih imam. I što The Corset ne gubi napetost cijelim svojim tijekom, a istovremeno je poput automobilske nesreće – ne sviđa ti se to što vidiš – ali ne možeš skrenuti pogled.

Ja vam The Corset od srca preporučujem. Slomit će vam srce. Više puta. Pokloniti nadu – onda kad treba. Shrvat će vas, zgaziti i onda ponovno dići samo da bi vas opet natjerao da plačete. No, na kraju – bit će ovo jedno posebno iskustvo. Jezivo.

Preporuka. Kisi ❤

THE HAZEL WOOD – MELISSA ALBERT

IMG_20190416_121057_437

Althea Proserpine is raising her daughter on fairy tales. Once upon a time she was a girl named Anna Parks, one of the legion of midcentury dreamers who came to Manhattan with their hopes tucked into a suitcase. Then she went missing.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Vjerujem da smo svi odrasli uz nekakve bajke. Najčešće uz one klasične, Andersenove, Grimmove, poneke bakine koje je samo ona znala. Ruske narodne, uralske, Ivanu Brlić Mažuranić… Isto tako vjerujem i da znate da su nam većinom pričali izmjenjene verzije, neke kao prilagođene djeci. I da su u originalu bile mnogo krvavije.

A sad zamislite da je taj svijet stvaran. Ovaj s krvavim verzijama. I da u njega možete ući, ali nije izgledno baš da ćete izaći, a ako i izađete… Nema garancije u kakvoj banani će vam zapeti mozak. Ili vrijeme. Aha.

One cold day in a distant kingdom, a daughter was born to a queen and king. Her eyes were shiny and black  all over, and the midwife laid her in the queen’s arms and fled.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Ne, nije Hazel wood priča o ovim, našim bajkama. Mada bajke tu imaju itetako važnu ulogu. Gotovo da su lik za sebe – a čini se na prvi pogled i da nisu nešto dobroćudne.

No, o čemu se zapravo radi…

Jednom je djevojka imenom Anna Parks nestala na neko vrijeme. Kad se vratila, napisala je knjigu bajki imenom Tales from the Hinterland, prozvala se Althea Proserpine, očito se obogatila, kupila ogromno imanje koje je nazvala Hazel wood i… opet nestala. Ovaj put iz javnog života. Primjeraka knjige više nigdje nema za kupiti, reizdanja ne postoje, onaj tko je ima, ljubomorno je čuva, a ako i odluči prodati – knjiga košta ko Sv. Petra kajgana. Autorica je dala nekakav Interview za Vanity fair i to je otprilike to što se njenih javnih pojavljivanja tiče. A i fotke nisu neke.

They were the Hinterland. They were all, all the Hinterland.

Mellisa Albert – The Hazel wood

No, postoje fanovi. Koji su pomalo opsjednuti budući da autorice u javnosti nema, nikad ništa drugo nije napisala, a i skriva se u Hazel woodu toliko dugo da bi je samo vrijeme zaboravilo, no fanovi je i dalje traže.

S druge strane priče, postoje Ella i Alice. Kći i unuka popularne autorice koje pokušavaju pobjeći što dalje od Althee, od Hinterlanda, od Hazel wooda. Majka i kćer koje su veći dio Ellinog i cijeli Alicein život na putu. Ne zadržavajući se nigdje predugo, ne puštajući korijenje, ne ističući se. Jer zla sreća stalno vreba. Zla sreća ih uvijek pronađe. Ili je to ono u što Alice od rođenja vjeruje. Iako joj majka ne priča o prošlosti, Alice je također opsjednuta Altheom. Još kao malena djevojčica kad je prvi put primila u ruke Tales from the Hinterland i ugledala na popisu bajki jednu koja se zove kao i ona. Alice Three Times… To je otprilike bilo sve što je Alice uspjela pročitati prije nego joj je knjiga oduzeta iz ručica i spremljena tko zna kamo.

Majka joj nikada ne odaje previše, a Alice skuplja dijelove sjećanja, informacije s interneta i tu i tamo naleti na pokoji dio koji nikamo ne pripada… Sve dok jednog dana Ella ne nestane. Majka joj je oteta. Otimač je navodno lik iz bajke. Jedne od Onih bajki iz knjige. Ostavila je Alice poruku da se drži dalje od Hazel wooda. Što je upravo ono čega se Alice ne namjerava držati… Jer jedino mamu u životu zapravo ima.

But now I was reading her story with fresh eyes. She wasn’t a fascinating fairy queen, she was an arrogant fantasist.Who hadn’t once, from my babyhood to her death, tried to contact Ella.Ella, who had me at nineteen and hasn’t had anyone but me to hold on to since.

Mellisa Albert – The Hazel wood

Tko je Althea Proserpine? Kakve su to mračne bajke iz Hinterlanda koje vrebaju iz svakog kutka i kako su došle u naš svemir? Što žele? I zašto? Kako je zapravo počela cijela ta priča i što je to što u cijeloj stvari opako ne valja? Što žele ti likovi koji tvrde da su došli iz Altheinog svijeta jezivih priča i kako? I što je zapravo Althea izvela ono jednom kad je nije bilo… Koga je dovela sa sobom?

I gdje je Hazel wood?

I dok Alice  pokušava spasiti majku, nije ni svjesna da u stvari spašava samu sebe. I da je od njih tri, ona ta koja nosi tajnu za koju ni ne zna. Ali koja odgovara na sva ona neizgovorena pitanja, objašnjava neke prošle događaje i na kraju povezuje sve čudne nelogičnosti njihovih života…

The Hazel wood. Čudno mračan, neobičan roman koji meni sjeda ko budali šamar. Volim takve uvrnute, pomalo jezive priče o traženju i nalaženju, o čudnim prevratima i još čudnijim pothvatima, onakve u kojima se ponekad osjećaš kao u epizodi Zone sumraka, košmaru u kojem je sve uvrnuto, iz kojeg nećeš izaći borbom i koprcanjem.

Ne mogu vam mnogo otkriti jer ću vam pokvariti doživljaj, ali priča u kojoj bajke žive, u kojoj posjedi nestaju ako ne žele da ih se nađe, tri žene od kojih svaka ima svoju sudbinu i zaključak da na kraju ti sam imaš moć izaći iz vlastite zapetljane petlje, bez obzira tko te u nju smjestio… Meni dovoljno.

A pogotovo jer je originalna i očaravajuća i jeziva i strašna i razoružavajuća, a na kraju, nosi neku pouku. Nadu možda. Upozorenje definitivno.

Ovo je priča o izgubljenom i nađenom, o povratku i bježanju i vraćanju na isto mjesto. O zaštiti i samilosti, ljubavi i nadi i tome da svatko živi svoju priču. O buđenju, o prijateljstvu, o nalaženju samog sebe… U svakoj takvoj priči čuči još hrpa toga. Sami ćete pronaći ono što vam je važno.

I moram priznati, ovo s knjigom u knjizi mi se zbilja svidjelo, a mislim da sam kod Bibliovce pročitala da Mellisa namjerava izdati baš nju – Tales from the Hinterland glavom i bradom – a ono malo što je napisano u Hazel woodu – ja sam kupljena 🙂

Uz to, stiže nam i nastavak 🙂

Ovu stvarno s guštom preporučam 🙂

*************************************************************************************

Mellisa Albert 

The Hazel wood

THE WONDER – EMMA DONOGHUE

IMG_20190419_120646_155

 

Everybody was a repository of secrets.

Emma Donoghue – The wonder

 

Mnogo je oblika zlostavljanja drugog živog bića. Neki od njih su toliko suptilni, skriveni i opravdani raznim teorijama da zlostavljač nema o sebi predodžbu lošeg, a zlostavljani nije svjestan vlastitog zlostavljanja. Pitam se koliko je ljudi kroz stoljeća patilo i umrlo u ime neke naizgled svete teorije, nečijeg mišljenja ili nečijeg iskupljenja. Koliko ih nije imalo pojma da se nad njima vrši zločin. A čak da su to i znali … ne bi mogli učiniti apsolutno ništa.

Jer…  sve je u božjim rukama.

Deep in Thy wounds, Lord,

Hide and shelter me,

So shall I never,

Never part from thee.

Emma Donoghue – The wonder

Elizabeth Wright je mlada medicinska sestra, jedna od sestara Nightingale. Što znači da je prošla obuku i služila pod vodstvom Florence Nightingale, legendarne engleske sestre. A to nešto znači.

Iako je sestrinstvo tek u povojima, Elizabeth zna da je prošla odličnu obuku i da je njeno znanje i kompetencija nešto na što može biti ponosna.

Kad prihvati zadatak u malom siromašnom seocetu u Irskoj, očekuje još jedan zadatak njege i brige za pacijenta. Budući da je plaća dobra, a trebala bi ostati 2 tjedna, Lib prihvati i otputuje u siromašnu, bogobojaznu Irsku. No, nema ni najblažeg pojma u što se upušta.

“Confirmation’s the most important day.”

“Why’s that?”

“‘Tis the end of being a child”

Ema Donoghue – The wonder

Zemlja je to gdje znanost još nogom nije kročila. Ali zato crkva jest. Vjerski fanatizam ovdje ima novu dimenziju, a u stopu ga prate stara vjerovanja i još poneko pogrešno shvaćeno. Još se uvijek ostavlja mlijeko za “malene” preko noći, soli hrana da “maleni” ne naprave štetu i pali voda u ognjištvu da bi otjerala zle sile. U isto vrijeme Bogorodice na komodama, sveti križevi na zidovima i nekoliko verzija Biblije. Zidovi su od blata, krvi i kostiju, posvećeni svetom vodom i evanđeljima.

Liječnik postoji. Nitko ne zna čemu se temelji njegova stručnost.

A malena Anna već 4 mjeseca ne jede. Živi od mane s neba. Hrana joj nije potrebna, kaže. Osjeća se dobro. Vodu uzima po par žličica dnevno. Zdrava je, vesela i moli se Bogu. Anna je čudo.

Hysteric, lunatic, maniac; the words didn’t fit her. She was like nothing so much as a litlle girl who didn’t need to eat. 

Emma Donoghue – The wonder

Lib Wright nije pozvana da bi njegovala bolesnika. Ona je, uz još jednu časnu sestru, sestru Michael, pozvana da bi 2 tjedna nadzirala djevojčicu i uvjerila se da malena stvarno nije stavila u usta ni zalogaj hrane.

No, Lib nije vjerski fanatik. Ona je znanstvenik. Možda ne zna napamet Bibliju i strana su joj davna vjerovanja ljudi u tim krajevima, možda ne zna rituale i molitve, ali zna da nijedno ljudsko biće nije dizajnirano da bi živjelo bez hrane i tekućine.

I zato joj ne treba dugo da shvati da nešto tu opasno nije u redu… Nešto toliko strašno, toliko okrutno i toliko jezivo i duboko ukopano da će Lib trebati sva njena pamet, snaga i vještine da bi mogla doprijeti do korijena stvari…

Anna kopni pred očima vlastitih roditelja, svećenika, liječnika i cijelog vražjeg odbora koji je Lib i angažirao, svatko iz svojih interesa. Anna kopni i nitko ništa ne vidi. Nitko ne želi vidjeti.

Hoće li Lib moći spasiti dijete koje je svoj put, čini se, samo izabralo? Što se zapravo događa u tom izopačenom selu i kako tome stati na kraj? I kakva se jeziva priča skriva iza fasade Boga i vjere?

Ne znam što sam očekivala od The wonder, ali sigurno nije ovo. Kako je knjiga odmicala, imala sam potrebu vrištati. Nekog udariti. Prijaviti policiji. Odvući psihijatru.

Ne mogu vam mnogo napisati jer morate pročitati knjigu da bi shvatili kakve sve gadosti je čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku, malenom biću. U kakve sve odvratnosti se može uvjeriti neuki narod i koliko duboko može biti ukorijenjeno zlo pod krinkom nečeg uzvišenog, plemenitog i svetog. A dječje je umove pak najlakše uvjeriti u svašta. I djeca će povjerovati. Za ljubav Bogu, tatama, mamama i svim ljudima koji im u životu nešto znače.

“How far will you go to save the girl?” Only when he asked it did she find she knew the answer. “I’ll stop at nothing.”

Emma Donoghue – The wonder

The wonder je knjiga s previše slojeva da bi ovdje bilo mjesta za toliko dugu recenziju. Priča je to vjeri i praznovjerju, zdravom razumu, znanosti i pravima djeteta. O iskorištavanju, o neukosti, o najgoroj vrsti žrtvovanja i svemu što iz toga proizlazi.

A najviše je to priča o krhkosti ljudskog bića i istovremenoj strašnoj okrutnosti. O umnoj zatrovanosti. O opasnostima raznih “svetih” knjiga. O opasnostima onkraj zhdravog razuma.

O tome koliko je važno boriti se za prava – prava djeteta, žena, svih rasa. O važnosti obrazovanja. O tome da ponekad pomoć stigne iz najmanje očekivanog kutka. O tome koliku moć posjeduje strah.

O tome da nikad ne smijemo odustati od nečijeg života, od ljudskog bića, a pogotovo djeteta.

Toliko mnogo toga je u ovoj knjizi pogrešno, krivo protumačeno, bolesno. Ali najgore od svega je poricanje. Sebe, događaja, posljedica. Biti slijep kraj zdravih očiju. Okrenuti glavu zbog mira u kući.

Kad, i ako pročitate The wonder… Zamislite se. Radnja se događa u 19 st. Mnogo toga je bilo nedostupno, mnogo toga nezamislivo. Mnogo toga se odbijalo priznati i mnogo toga tajilo. Napola učeni ljudi su bili bog i batina.

A koja nam je danas isprika?

Preporuka.

Kisi.

*************************************************************************************

Emma Donoghue

The wonder

Gdje kupiti: The wonder

 

 

 

 

The HOUSE With Chicken Legs – Sophie Anderson

IMG_20190129_135928_847

My house has chicken legs.Two or three times a year, without warning, it stands up in the middle of the night and walks away from where we’ve been living. It might walk a hundred miles or it might walk a thousand, but where it lands is always the same. A lonely, bleak place at the edge of civilization.

Sophie Anderson – The house with chicken legs

 

Znam da ste svi čuli za Babu Jagu. Strašnu vješticu koja živi u kući s kokošjim nogama, pa ne znaš jel strašnija ona ili kuća. I jede djecu. I nikad ne znaš kad bi se mogla pojaviti, ali jao tebi ako si bio zločest. Ukratko.

No, možda je Baba Jaga nešto potpuno drugačije…. Sudeći po njenoj unuci, Baba je jedno divno, milo stvorenje koje, osim za svoju unuku brine i za mrtve. Baba Jaga je zapravo Vodič mrtvih kroz Vrata prema Zvijezdama. I radi to svaku večer nakon što upale svjetla na lubanjama ograde od kostiju. Ograde koja se svaku večer mora postaviti da bi žive držala podalje i mrtvima osvijetlila put. Baba voli to što radi, ali radi to i zato jer nije dobro da se mrtvi predugo zadržavaju na svijetu, u suprotnom izblijede i nestanu… I duše više ne postoje.

Zato je svaka Jaga Čuvar Vrata koje vode prema zvijezdama. Da bi još malo podržala mrtve u zadnjim trenucima, pogostila ih i saslušala, preuzela njihove priče i dodala njihova sjećanja svojem životu, te ih potom ispratila kroz Vrata.

house.png

A Kuća…. Kuća je naravno živa, svojom magijom štiti svoje ukućane, brine se za njih… Postoji zbog njih. Jage zauzvrat čuvaju Vrata i vode mrtve. Kuća je zato snažna i jaka, a Jage zaštićene i sigurne. I mrtvi zbrinuti.

Budući da su joj roditelji poginuli kad je bila mala, Marinka Jaga je sljedeći Čuvar u kući Babe Jage… Osim što ona to ne želi. Marinka obožava svoju baku i jako voli njihovu kuću. Mislim, kuća može hodati, stvoriti zid gdje treba i preurediti okoliš ili unutrašnjost ako treba, može se igrati, smije se, misli, diše i voli. Naravno da je obožava.

Ali Marinka želi biti slobodna odlučiti o svojoj sudbini. Ne želi voditi mrtve ni biti sljedeći Čuvar Vrata, čak i ako ne treba to biti prije nego navrši barem 100 godina.

Marinka bi radije vrijeme provodila sa živima. Očajnički treba prijatelja, nekoga živog i njezinih godina. Nekoga s kim bi dane provodila kao sva obična djeca, nekoga s kim bi išla u normalnu školu, razgovarala i družila se.

house2.png

Marinka želi pravo na izbor, ali taj izbor, čini se nije njen….

Ili možda jest?

Jednom kad joj vlastita tvrdoglavost i nerazumnost kao posljedicu ishodi to da joj baka nestane kroz Vrata, Marinka ostane sama. Kuća i ona su neutješne, ali se ne razumiju… A Marinka, na pragu puberteta, ponaša se u skladu sa svojim godinama.

Joooj, kako mi je išla na živce. Tvrdoglava, uporna i nedokazana, Marinka je prototip  teenagera u najgoroj fazi. I ponekad je upravo nepodnošljivo sebična i nevjerojatno glupa. Stvarno mi je išla na živce i moram to reći.

Ipak, Marinka je na putu prema vlastitoj zrelosti morala proći dalek put. I to većinom sama, uz povremenu pomoć sa strane, koju je uporno pokušavala iskoristiti za vlastitu tvrdoglavost, ne slušajući što joj se zapravo pokušava objasniti. Koliko uspješno je sazrela, što je putem doživjela, tko su Tatjana i Onekin i kakvu ulogu imaju u Marinkinom životu…

I napokon, tko ili što je zapravo Marinka Jaga, kakvo joj je porijeklo i kakva joj je uloga u daljnjem Jaga životu? Jer biti Jaga znači sudbinsku povezanost s kućom i Vratima. A posljedice neobavljenog posla mogu biti strašne…

Vidjet ćete kad Mitopeja izbaci hrvatsko izdanje, vjerujem čak i ljepše i divno prevedeno ( postoje u knjizi neki nazivi i izrazi koji meni nikako ne funkcioniraju na engleskom i s engleskim 😉 Otprilike ista stvar se događa u Zimskoj noći 😉 )

Sve što mogu reći je, unatoč tome što mi je Marinka išla na živce ( a mislim da je to bilo s razlogom), ovo je divna mala knjiga o sazrijevanju i odrastanju. O učenju na vlastitim pogreškama, o kajanju i opraštanju. O prihvaćanju promjena, o prijateljstvu i ljubavi. O povezanosti, o sigurnosti i odgovornosti. O slobodi, svojoj i tuđoj. O snalažljivosti, o obitelji, o prijateljstvu, o tajnama… O magiji u raznim oblicima. I čaroliji. O životu i smrti i sreći i suzama.

O tome što sve trebamo prihvatiti, a što odbaciti na putu prema zrelosti, i koje sve odgovornosti to sa sobom nosi. O tome da svatko na svom putu treba pomoć. I da ne možemo sve sami. Da nismo uvijek u pravu. I da nam nije neprijatelj svatko tko ima različito mišljenje, da ponekad postoje stvari veće od nas samih. Ponekad treba gledati širom otvorenim očima i proširiti obzor. Jer ponekad nema tko osim nas biti ono što želimo izbjeći.

Kuća s kokošjim nogama je avantura koju nećete lako zaboraviti, i nije bitno koliko vam je godina. Putovanje koje vam predstoji s Jagama je očaravajuće, definitivno prepuno iznenađenja i nipošto monotono. Pouke i lekcije kojih je ova mala knjiga prepuna – bit će vam na korist.

Ne znam hoće li vam se Marinka zavući pod kožu. Ali sigurna sam da Kuća hoće. Kao i Baba Jaga. Kao i Jack I Benji 🙂

Preporuka? O, da ❤

Kisi.

***********************************************************************************

Sophie Anderson

The House with chicken legs

Gdje kupiti trenutno – Bookdepository

Izlazi uskoro – Mitopeja

 

 

 

THE SILENT COMPANIONS – LAURA PURCELL

IMG_20181223_223831_087.jpg

Back again to the same three options. Say nothing and be presumed guilty. Destination: the gallows. Say nothing, and, by some miracle, be acquitted. Destination: the cold, sharp world outside, no medicine to help her forget.

Only one choice remained – the truth.But what was that?

Laura Purcell – The silent companions

 

The Silent companions. Gotički horor.

Možda da prvo objasnim što zapravo tražim u hororima i zašto uvijek imam primjedbu na svaki razvikani i skupi “horor” koji sam gledala u zadnjih ohoho godina.

Na stranu to što ne volim makljaže, teksaške masakre motornom pilom, razne debilne Jasone i ostale bedastoće – to bi možda i moglo proći pod stvar ukusa. Isto kao i 896-ti nastavak tog istog Jasona u kojem je potpuno isti scenarij i svi mogući horor klišeji ikad izmišljeni.

To što volim horore poput Crimson Peaka npr, isto je stvar ukusa. Po meni se strah i jeza grade atmosferom, glazbom i misterijem. I pričom, DOBROM pričom.

The Silent companions je DOBRA priča.

A ono što, opet po mom ukusu, čini dobru priču je nekoliko stvari. Prvo, mislim da ne tražim previše ako želim da ima glavu i rep. Ili, u prijevodu – želim da nakon odgledanih 2 sata ili pročitanih 300 stranica nemam neodgovorenih pitanja. Pogotovo ako je jedno od tih pitanja – zašto?

A drugo – mlataranje pilom po selu nije horor. I gotovo.

Zato mi je The silent companions pravo osvježenje. Priča koja ima smisla, koja postepeno gradi jezu i nikad ne otkriva previše odjednom.

Elsie Bainbridge upoznajemo bolnici, točnije u bolnici za psihičke bolesnike. Koža joj je prepuna ožiljaka od opeklina, sjećanje isprekidano. Govor je izgubila. Ne želi umrijeti, ali želi ostati zaključana u sobi u bolnici, osjetila omamljenih i ušutkanih lijekovima za smirenje i spavanje. Tako se osjeća sigurno.

THE-SILENT-COMPANIONS-1.jpg

Liječnik pak misli da joj treba pomoći da se vrati, da počne govoriti, da se spere ljaga s njezina imena… Ali zašto? Što je učinila?

Elsie shvaća da je jedini način da ju zauvijek zatvore u zidove bolnice taj da im ispriča istinu. Istinu toliko jezivu i toliko groznu da joj vjerojatno nitko neće povjerovati, ali bi je zato mogli proglasiti ludom i ostaviti na miru. Pa Elsie počinje pisati istinu.

Istinu koja počinje smrću Elsienog supruga. Bili su samo kratko vrijeme u braku, a Elsie je netom otkrila da je trudna, kad je Rupert otišao srediti poslove i pripremiti seosko imanje The Bridge za njezin dolazak. Ubrzo umire tajanstvenom smrću. Elsie putuje na sprovod i preuzeti kuću i poslove. Društvo joj je rođaka njenog supruga, Sarah Bainbridge,  i brat Jolyon koji se za kratko vrijeme vraća u London…

Elsie nalazi kuću u groznom stanju. Noću se čuju razna škripanja, šištanja i siktanja koja navodno dolaze iz tavanske prostorije u koju se ne može ući.

Ali Elsie je odlučna. Elsie će dovesti u red i kuću i okućnicu, otvoriti vrata tavanske prostorije i obračunati se s onim što god šišti noćima.

No, neće pronaći nikakve mačke, golubove ni sličnu zvjerad. Pronaći će dnevnik Anne Bainbridge, pretkinje Sarah koja je živjela u istoj kući 200 godina ranije. Pronaći će i tihog pratioca u obliku djevojčice s ružom, drvenu lutku u prirodnoj veličini, toliko vjerno oslikanu da ju je jezivo gledati.

Čini se i da kuća nema iste planove kao Elsie. Postoje prostorije koje su namještene i predivne u jednom trenutku, u drugom oronule, stare i prašnjave. Neke se više ne mogu pronaći. Rane koje su djevojke zadobile kad su pokušale iznijeti drvenu lutku s tavana ni nakon više mjeseci ne zacjeljuju. Elsiena trudnoća napreduje, čudni događaji se redaju, pratioca ima sve više, a množe se sami od sebe. Šištanje i siktanje se nastavlja. Dnevnik otkriva jezovitu istinu.

Dnevnik će objasniti porijeklo pratioca. Ali i otkriti još neke stravične događaje koji su se odvili tih davnih dana i zbog kojih loza Bainbridge nikad nije mirno spavala…

Zlo u toj kući ima svoje planove. One koji joj stanu na put umiru. A Elsie i djevojke su stjerane u kut…

THE-SILENT-COMPANIONS2.jpg

Što kuća želi? Što se dogodilo prije 200 godina i kako je Anne Bainbridge kriva za čudna događanja unutar zidova? Što je to previše željela i kako je to dobila? I tko sve i koliko dugo već plaća cijenu za želju njezinog srca?

Može li se Elsie spasiti? Ili kuća zapravo želi nekog drugog, nekog mlađeg i podatnijeg…

U duševnoj bolnici liječnik ima svoje metode, svoja objašnjenja. Racionalna. Logična. Osim što ništa nije kako se čini….

 

Čitala sam Bibliovcinu recenziju i  rekla je da je doživjela dvije noći isprekidanog sna i trzanja na svaki šum. Moram priznati da ja nemam takvu reakciju, ali horori su između ostalog moj žanr i najviše uživam u ovakvim, polagano građenim, jezivim i logičnim (ako su vam događanja s onu stranu razuma logična 😉 ) pričama.

Ali ježila sam se od strave kod čitanja, vidjela sam kuću i njene pratioce, 200 godina ranije i u Elsieno doba, vidjela sam svaki otisak dlana na prozoru, svakog pratioca, svaku haljinu i užasnuti izraz lica. Laura Purcell me pripovjedanjem  prebacila u The Bridge,  riječima je uspjela sav taj užas i teror učiniti stvarnim. Bilo je kao da sam stvarno bila s njima…

Na kraju nije ostalo neodgovoreno puno pitanja. Znala sam kako i zašto, koliko dugo i gdje. Znala sam uzrok i posljedicu, razumjela odakle dolazi zlo i osjetila svu bespomoćnost u pokušajima Elsie i ostalih djevojaka da se spase. Elsie je nakon svih strahota ostala živa, ali je li pobijedila?

Ima u toj priči još mnogo toga između redaka, ne radi se o samo još jednoj jezivoj priči bez mozga. Isprepliću se međuljudski odnosi tadašnjeg doba s odnošenjem prema ženama, njihovom mjestu u društvu i stvarima koje nebi smjele činiti. Zlostavljanja u djetinjstvu koje se nikad nije procesuiralo i na koje se gledalo kao da je to normalno… Odnosa sluškinja i gospodara, nezakonite djece, razbaštinjenih rođaka… Ako maknemo prizmu horora, o ovom romanu bi i bez toga moglo raspravljati.

Da, preporuka 🙂 Ako nakon ovakvih stvari možete mirno spavati 🙂

Kisi.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Laura Purcell

Goodreads> The silent companions

 

 

Ocean na kraju staze – Neil Gaiman

 

IMG_20180927_115705_236[1]It was only a duck pond, out at the back of the farm. It wasn’t very big.

Lettie Hampstock said it was an ocean, but I knew that was silly. She said they’d come here across the ocean from the old country.

Her mother said that Lettie didn’t remember properly, and it was a long time ago, and anyway, the old country had sunk.

Old Mrs Hempstock, Lettie’s grandmother, said they were both wrong, and that the place that had sunk wasn’t really old country. She said she could remember the really old country.

She said the really old country had blown up.

 

Koliko se zapravo dobro sjećate djetinjstva? I, ono čega se sjećate – jeste li sigurni da se sjećate na pravi način? Ili ste možda ipak mrvicu nečega potisnuli…. Odlučili nešto zaboraviti… Nešto izostavili…

Prije 40 godina jedan neobičan dječak živio je u obiteljskoj kući s malom sekom, mamom i tatom. Imao je svoju sobicu u kojoj je bila žuta kupaonica, baš njegove veličine. Imao je  7 godina. Nažalost, na sedmi rođendan nitko mu nije došao. Nije bio tipičan dječak. Umjesto veranja po drveću, jurcanja okolo i igranja nogometa, ovaj mališan je – čitao knjige. I to otprilike sve kojih se mogao dočepati, a najdraže su mu bile mamine knjige gdje su u glavnim ulogama bile djevojčice detektivi.

Nemojte me krivo shvatiti, nije on tipičan nerd s nosom u knjigama, ali neke stvari  – npr veranje po drveću – je isprobavao – jer je to pisalo u knjizi koju trenutno čita. Inače mu možda nikad nebi palo na pamet.

Život mu nije bio iskričav i uzbudljiv, već prosječan život prosječnog djeteta, ali malac je bio zadovoljan.

A onda su mama i tata počeli financijski biti sve lošije. Njegovu sobicu su iznajmili da pokrpaju budžet, a jedan od stanara je jednog jutra pronađen u njihovom obiteljskom automobilu mrtav. Zapravo, sam se ubio.

I od tog trenutka, za dječaka stvari postaju… Pa u najmanju ruku neobične. Da ne velim strašne, jezive i čudne.

ocean1

Najprije upoznaje Lettie Hampstock, neobičnu djevojčicu nedefiniranih godina. A bile su tu i mama i baka Hampstock. Svaka na svoj način čudne i lude, ali njemu su ulijevale sigurnost, baš takve, živeći u svom svemiru i ponašajući se kao da svi znaju o čemu pričaju ili zašto čine to što čine.

Događaje koji su se zaredali nakon toga, opasnost koja je vrebala iz svakog kutka, čitav jedan zlokoban svijet opasnih bića koja nikad nisu trebala biti puštena u svijet ljudi, dječak koji se sa svojih 7 godina hrabro bori protiv svih tih ogromnih stvari i velikih strahova za jedno malo srčeko… Sve to trebate doživjeti sami.

Vjerujem da će svatko ovu knjigu doživjeti na svoj način.  Neil Gaiman ima poseban talent ispričati svoju (jer ovo je napola autobiografija) priču tako da je gotovo naša kad je čitamo. I svog junaka staviti u kontekst bilo kojeg sedmogodišnjeg djeteta kakvo smo i sami bili.

ocean2

Ovo je fantasy roman s elementima nadnaravnog, strave, horora, trilera, psihološke drame, borbe dobra i zla… ovo je priča za djecu ili jedan ozbiljan roman za odrasle. Ako ga želite takvim čitati. Zapravo je ovo iskrena i topla priča o odrastanju, o starim bakama, o problemima nas malih dok smo mali i dječjem suočavanju s ozbiljnim obiteljskim krizama. Sa 7 godina možda ne razumiješ, ali vidiš, osjećaš i stvoriš svoju sliku.

A za 40 godina… Čega se zapravo sjećaš? I još važnije – je li vrijedilo? 🙂

Još jednom, od mene topla preporuka. I za Ocean na kraju staze i za Gaimana.

P.S. Lettie Hampstock OBOŽAVAM!!!! A ni mama i baka nisu loše 😉

A ako zavirite na FB profil- evoga tu: Life&socks – možda osvojite knjigicu – ali na engleskom 😉

Kisi.

***********************************************************************************

O Neil Gaiman

Goodreads ocjena: The ocean at the end of lane

Ostale recenzije: Bibliovca

Učitaj se

Filmmazohist

Gdje kupiti:  Superknjižara

Izdavač: Algoritam

Preveo – Vladimir Cvetković Sever