#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – DIO DRUGI

Ako vam se ne sviđaju klasici, imam ja u rukavu asa i za modernu književnost. Ili asove 🙂 Nisu svi jezivi, neke mogu čitati i klinci. Ali ipak, sve ove knjige su mi drage i nadam se jednom ponovno čitati.

1. ANNE RICE – INTERVIEW S VAMPIROM

m_100051250

– i nastavci naravno. Knjigu o Lestatu i Louisu sam čitala nakon filma. I ako sam bila očarana filmom ( A nije krivnja samo na glumcima jer Cruisea nemrem smislit npr. Jesam netremice zurila u Antonia , Brada i Christiana, ali stvar je i u priči. Ozbiljno.) Dakle, bila sam očarana filmom, ali knjiga me potpuno obuzela. Tu je počela moja opsjednutost vampirima i do danas me nije baš skroz pustila. Rice je genijalka. Bar je bila prije ohoho godina, a Interview nisam već dugo čitala jer je nemoguće kupiti knjigu. Trenutno.

2. LAURA PURCELL – NIJEMI PRATITELJI; THE CORSET

The Corset mi je bolji. Ali Nijemi pratitelji ima više nadnaravnih scena i većina ih je stvarno ali stvaaarno creepy. Ovo je u stvari idealno štivo za Halloween, zapravo ne znam koju bi vam prije preporučila. Obje odlične. Obje gotički romani i obje creepy. Samo naprijed.

3. DEBORAH HARKNESS – ALL SOULS

preuzmi

Trilogija koja je podijelila mišljenja. Prvu svi hvale, drugu većina ne može smislit, treća je kao ok, al nekima super, dok nekima i ne.

Ja sam počela prvu i nisam razočarana. Seriju ću pogledat nakon knjiga, imam neki osjećaj da neću puno skužit bez toga. Ali vještice, vampiri, ovo, ono – kaj se mene tiče – može.

4. J.K. ROWLING – HARRY POTTER

preuzmi (1)

Mislim da objašnjenje nije potrebno 🙂

5. DIANE SETTERFIELD – TRINAESTA PRIČA

2426

Možda nije kao ove ostale, malo je drugačija, posebnija, možda i ljepša 🙂 Ali našla se u ovom društvu jer meni nekako odgovara po ozračju, temi, atmosferi… Preporučujem i Once upona a river, ali Trinaestu priču sam pročitala prvu. Ta knjiga baš ima ono nešto.

6. JELENA HRVOJ – ŠTORKA

C_iH6BAXkAAryTf

Mogla sam stavit i Durginu kuću, ali nije to to. Ako hoćete jezivi ugođaj, nešto prigodno uz svijeće, paučinu i bundeve, neki creepy story koji ide uz ugođaj – uzmite si Štorku. Ali na vlastitu odgovornost jer nemam ja veze s tim kaj vi ne možete zaspati baš mirno.

Buahahahahah.

Ima još 😛

THE CORSET – LAURA PURCELL

My sainted mother taught me the seven acts of corporeal mercy: to feed the hungry; refresh the thirsty; clothe the naked; shelter the traveller; comfort the sick; visit those imprisoned; and bury the dead.

Laura Purcell – The Corset

Uskoro nam Znanje donosi The Silent companions (Nijemi pratitelji) iste autorice, gotički roman koji me oduševio. ( Ali ja padam na takve priče 🙂 )

The Corset sam kupila čim je izašla. Potrajalo je dok nije došla na red, ali sad mi je legla ko budali šamar. Možda i zbog doba godine koje je taman za ovakve priče, a možda i zbog toga jer mi je ovo jedan od omiljenih žanrova, ali The corset je još bolja od The Silent companions.

Dorothea Truelove je bogata nasljednica koja je rano izgubila majku. Ona je lijepa i obrazovana, bogata i uspješna, no ima već 25 godina i još se nije udala. Postoji razlog zašto je tome tako…

People say hate is a waste emotion, a destructive force you can do nothing useful with. They’re wrong. I’ve gripped rage, i’ve wielded it like a weapon. But look at your face, miss. You’ve never hated one of your fellow creatures, have you?

Dorothea Truelove je zapravo mnogo više nego se vidi na prvi pogled. U kontekstu viktorijanskog doba, ona je čudna. Znanstvenica je, bavi se frenologijom, znanošću koja prem obliku glave pokušava objasniti čovjekovo ponašanje, predispozicije i karakter. Dorothea pokušava dokazati da se promjenom ponašanja i karaktera mijenja i oblik glave koji ‘e tada odgovarati novom karakteru. No, njen otac to smatra gubljenjem vremena i sramotom za ženski rod, jer ako se želi udati, trebala bi se baviti modom i sličnim gluparijama. Nije zadovoljan ni time što Dorothea često spominje majku, ljut zbog toga jer se preobratila na kršćanstvo. No, Dorothea čuva uspomenu na nju, njeguje sjećanje i još nije prestala žalovati. Još je progone slike majčine smrti u mukama, od bolesti koja nikad nije potvrđena, a mrtvozornikovo izvješće ne postoji. Zbog toga se drži majčinog popisa sedam činova milosti, od kojih je jedan posjećivanje zatvorenika.

Iako se njenom ocu to ni najmanje ne sviđa, Dorothea će početi posjećivati zatvorenice u Oakgate zatvoru. Tu će dobiti priliku proučavati frenologiju, utješiti one osuđene na smrt, pomoći tim ženama da se promijene…

No, ništa je neće pripremiti na Ruth Butterham. Ruth je šesnaestogodišnjakinja koja je ubila svoju gospodaricu – ženu kojoj je služila kao osobna služavka. No, Ruth je i talentirana švelja koja odbija u ruke primiti konac i iglu, iako je time godinama zarađivala za život. Ili preživljavanje, ovisi s koje strane gledate.

Ruth će Dorothei ispričati priču. Priču toliko strašnu i toliko jezivu, da čak i bez natprirodnih elemanata može proći kao horor. Priču o mučenju, o iskorištavanju, o potlačivanju onih koji si ne mogu pomoći jer nemaju izbora. O sudbini goroj od smrti, o stvarima koje je u svom mladom životu vidjela, proživjela i iskusila. Stvarima koje nitko ne bi trebao doživjeti. O nepravdi, o siromaštvu, o hladnoći i okrutnosti. O mučenju, o gubitku svojih najmilijih… O tuzi prevelikoj da bi je njeno mlado srce moglo probaviti. I o mržnji, dubokoj i hladnoj, mržnji zbog nemoći i bespomoćnosti, mržnji zbog nepravde i straha, zbog gubitka i zbog ljubavi.

Srce mi se paralo dok sam čitala Ruthinu priču, no u isto vrijeme su me prolazili trnci od jeze. Jer Ruth je tvrdila da ona jest ubojica. Da je ubila više puta. I da nisu sve te smrti bile namjerne, jer neko vrijeme nije bila svjesna svoje moći niti da ona odnosi živote. Ruth je ubijala na vrlo specifičan način – iglom i koncem. Tako što bi svoju nemoć, strah, slike koje nije mogla izbiti iz glave – pretočila u šavove. A šavovi su smrtonosni. U najboljem slučaju će onoga tko nosi neki  takav odjevni predmet otjerati u nestabilno stanje uma. U najgorem se umire u mukama. Ruth je svojoj posjetiteljici odlučila ispričati istinu – toliko strašnu i toliko jezivu da sam htjela zaklopiti knjigu u par navrata, ali nisam mogla. Progutala sam The Corset u jednom dahu.

Months? Lord, I beleive I would need years to untangle her soul to my satisfaction. When I think of Ruth, my mind is knotted and thick as tarred rope I found her picking, the very first day. “She does interest me, without a doubt. But I had hoped to meet with a child a little less… mad.”

Priča je to izdaji, o ljubavi i prijateljstvu, o samoći. O hladnoći. Okrutnosti. Ali i ono malo nade koju svi trebamo imati, o tračcima topline i o besmislu života na dnu.

Ruth će pričati, Dorothea slušati. No njena priča se ne poklapa s podacima koje joj priča frenologija i oblik glave. Ruth nema predispozicije za laganje. Ali ipak, njena priča ne može biti stvarnost… Je li luda? Možda je to bijeg od svega što je propatila. Ili njena znanost i nije tako točna? U trenutku kad Dorothea počne sumnjati u vlastito istraživanje, obratit će pažnju i na nelogičnosti u vlastitom životu, što će dovesti do pitanja – kako je njena majka zapravo umrla? I tko se krije iza njenih iznenadnih glavobolja, mučnina i slabosti? I na kraju – je li Ruth stvarno kriva za tolike smrti?

Sometimes you embrace anger, because… because it’s warm, when all around you turns cold.

Dorothea i Ruth – dvije djevojke iz različitih svjetova, koje se u drugačijim okolnostima nikad ne bi srele – na kraju će jedna drugoj biti spas. Jedna će ispričati svoju istinu, a druga napokon otkriti što se krije u njenoj.

A zašto korzet? Korzet ima jednu vrlo specifičnu ulogu u ovoj priči – ali morat ćete je otkriti sami.

It might have been the old corset, beneath my pillow. It might have been the rotting timber of my heart.

The Corset nije samo još jedan roman kojem je svrha utjerati vam strah u kosti. Smješten u viktorijansku Englesku ( moje omiljeno razdoblje), progovara i o odnosu prema ženama, o njihovom mjestu u društvu, o klasnim razlikama. O iskorištavanju sirotinje koju se većinom nije ni tretiralo kao ljude, već kao stoku. O strašnim smrtima u dužničkim zatvorima. O znanosti i njenom napretku. O pravu na dostojanstvo. Ali i slobodan izbor partnera, života, zanimanja. O opasnostima rađanja bez medicinske pomoći.

U jednu jezivu priču Laura Purcell je uplela čitav niz tema od kojih bi svaka bila dovoljna za višesatnu raspravu. U isto vrijeme se za ovaj roman jako dobro pripremila. Jer dok ćete zajedno s Dorotheom sumnjati u uzroke smrti koje Ruth priznaje kao svoje djelo, za svaku od njih zaista postoji znanstveno objašnjenje. No, ipak…. Je li nešto znanstveno objašnjivo samo zato što postoji prikladno objašnjenje?

Najviše me oduševilo što na kraju nisam imala neodgovorenih pitanja, a obično ih imam. I što The Corset ne gubi napetost cijelim svojim tijekom, a istovremeno je poput automobilske nesreće – ne sviđa ti se to što vidiš – ali ne možeš skrenuti pogled.

Ja vam The Corset od srca preporučujem. Slomit će vam srce. Više puta. Pokloniti nadu – onda kad treba. Shrvat će vas, zgaziti i onda ponovno dići samo da bi vas opet natjerao da plačete. No, na kraju – bit će ovo jedno posebno iskustvo. Jezivo.

Preporuka. Kisi ❤

THE SILENT COMPANIONS – LAURA PURCELL

IMG_20181223_223831_087.jpg

Back again to the same three options. Say nothing and be presumed guilty. Destination: the gallows. Say nothing, and, by some miracle, be acquitted. Destination: the cold, sharp world outside, no medicine to help her forget.

Only one choice remained – the truth.But what was that?

Laura Purcell – The silent companions

 

The Silent companions. Gotički horor.

Možda da prvo objasnim što zapravo tražim u hororima i zašto uvijek imam primjedbu na svaki razvikani i skupi “horor” koji sam gledala u zadnjih ohoho godina.

Na stranu to što ne volim makljaže, teksaške masakre motornom pilom, razne debilne Jasone i ostale bedastoće – to bi možda i moglo proći pod stvar ukusa. Isto kao i 896-ti nastavak tog istog Jasona u kojem je potpuno isti scenarij i svi mogući horor klišeji ikad izmišljeni.

To što volim horore poput Crimson Peaka npr, isto je stvar ukusa. Po meni se strah i jeza grade atmosferom, glazbom i misterijem. I pričom, DOBROM pričom.

The Silent companions je DOBRA priča.

A ono što, opet po mom ukusu, čini dobru priču je nekoliko stvari. Prvo, mislim da ne tražim previše ako želim da ima glavu i rep. Ili, u prijevodu – želim da nakon odgledanih 2 sata ili pročitanih 300 stranica nemam neodgovorenih pitanja. Pogotovo ako je jedno od tih pitanja – zašto?

A drugo – mlataranje pilom po selu nije horor. I gotovo.

Zato mi je The silent companions pravo osvježenje. Priča koja ima smisla, koja postepeno gradi jezu i nikad ne otkriva previše odjednom.

Elsie Bainbridge upoznajemo bolnici, točnije u bolnici za psihičke bolesnike. Koža joj je prepuna ožiljaka od opeklina, sjećanje isprekidano. Govor je izgubila. Ne želi umrijeti, ali želi ostati zaključana u sobi u bolnici, osjetila omamljenih i ušutkanih lijekovima za smirenje i spavanje. Tako se osjeća sigurno.

THE-SILENT-COMPANIONS-1.jpg

Liječnik pak misli da joj treba pomoći da se vrati, da počne govoriti, da se spere ljaga s njezina imena… Ali zašto? Što je učinila?

Elsie shvaća da je jedini način da ju zauvijek zatvore u zidove bolnice taj da im ispriča istinu. Istinu toliko jezivu i toliko groznu da joj vjerojatno nitko neće povjerovati, ali bi je zato mogli proglasiti ludom i ostaviti na miru. Pa Elsie počinje pisati istinu.

Istinu koja počinje smrću Elsienog supruga. Bili su samo kratko vrijeme u braku, a Elsie je netom otkrila da je trudna, kad je Rupert otišao srediti poslove i pripremiti seosko imanje The Bridge za njezin dolazak. Ubrzo umire tajanstvenom smrću. Elsie putuje na sprovod i preuzeti kuću i poslove. Društvo joj je rođaka njenog supruga, Sarah Bainbridge,  i brat Jolyon koji se za kratko vrijeme vraća u London…

Elsie nalazi kuću u groznom stanju. Noću se čuju razna škripanja, šištanja i siktanja koja navodno dolaze iz tavanske prostorije u koju se ne može ući.

Ali Elsie je odlučna. Elsie će dovesti u red i kuću i okućnicu, otvoriti vrata tavanske prostorije i obračunati se s onim što god šišti noćima.

No, neće pronaći nikakve mačke, golubove ni sličnu zvjerad. Pronaći će dnevnik Anne Bainbridge, pretkinje Sarah koja je živjela u istoj kući 200 godina ranije. Pronaći će i tihog pratioca u obliku djevojčice s ružom, drvenu lutku u prirodnoj veličini, toliko vjerno oslikanu da ju je jezivo gledati.

Čini se i da kuća nema iste planove kao Elsie. Postoje prostorije koje su namještene i predivne u jednom trenutku, u drugom oronule, stare i prašnjave. Neke se više ne mogu pronaći. Rane koje su djevojke zadobile kad su pokušale iznijeti drvenu lutku s tavana ni nakon više mjeseci ne zacjeljuju. Elsiena trudnoća napreduje, čudni događaji se redaju, pratioca ima sve više, a množe se sami od sebe. Šištanje i siktanje se nastavlja. Dnevnik otkriva jezovitu istinu.

Dnevnik će objasniti porijeklo pratioca. Ali i otkriti još neke stravične događaje koji su se odvili tih davnih dana i zbog kojih loza Bainbridge nikad nije mirno spavala…

Zlo u toj kući ima svoje planove. One koji joj stanu na put umiru. A Elsie i djevojke su stjerane u kut…

THE-SILENT-COMPANIONS2.jpg

Što kuća želi? Što se dogodilo prije 200 godina i kako je Anne Bainbridge kriva za čudna događanja unutar zidova? Što je to previše željela i kako je to dobila? I tko sve i koliko dugo već plaća cijenu za želju njezinog srca?

Može li se Elsie spasiti? Ili kuća zapravo želi nekog drugog, nekog mlađeg i podatnijeg…

U duševnoj bolnici liječnik ima svoje metode, svoja objašnjenja. Racionalna. Logična. Osim što ništa nije kako se čini….

 

Čitala sam Bibliovcinu recenziju i  rekla je da je doživjela dvije noći isprekidanog sna i trzanja na svaki šum. Moram priznati da ja nemam takvu reakciju, ali horori su između ostalog moj žanr i najviše uživam u ovakvim, polagano građenim, jezivim i logičnim (ako su vam događanja s onu stranu razuma logična 😉 ) pričama.

Ali ježila sam se od strave kod čitanja, vidjela sam kuću i njene pratioce, 200 godina ranije i u Elsieno doba, vidjela sam svaki otisak dlana na prozoru, svakog pratioca, svaku haljinu i užasnuti izraz lica. Laura Purcell me pripovjedanjem  prebacila u The Bridge,  riječima je uspjela sav taj užas i teror učiniti stvarnim. Bilo je kao da sam stvarno bila s njima…

Na kraju nije ostalo neodgovoreno puno pitanja. Znala sam kako i zašto, koliko dugo i gdje. Znala sam uzrok i posljedicu, razumjela odakle dolazi zlo i osjetila svu bespomoćnost u pokušajima Elsie i ostalih djevojaka da se spase. Elsie je nakon svih strahota ostala živa, ali je li pobijedila?

Ima u toj priči još mnogo toga između redaka, ne radi se o samo još jednoj jezivoj priči bez mozga. Isprepliću se međuljudski odnosi tadašnjeg doba s odnošenjem prema ženama, njihovom mjestu u društvu i stvarima koje nebi smjele činiti. Zlostavljanja u djetinjstvu koje se nikad nije procesuiralo i na koje se gledalo kao da je to normalno… Odnosa sluškinja i gospodara, nezakonite djece, razbaštinjenih rođaka… Ako maknemo prizmu horora, o ovom romanu bi i bez toga moglo raspravljati.

Da, preporuka 🙂 Ako nakon ovakvih stvari možete mirno spavati 🙂

Kisi.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Laura Purcell

Goodreads> The silent companions