PRIPOVJEDAČICA – MARTINA FRKA MILOTIĆ

Irij je ljudima predstavljao strašno mjesto, mjesto na koje se ide umrijeti. Još gore, mjesto na koje se ide biti mrtav.


Pripovjedačicu sam dobila na čitanje kad je još bila u procesu razrađivanja. Drugim riječima, bila sam joj beta i ako je ova priča Martinino dijete, moja malenkost bezobzirno prisvaja titulu kume, što god tko mislio o tome. 

Najvjerojatnije nisam u potpunosti objektivna, budući da me Martina kupila upravo onim na što sam slaba – mitologijom i legendama, pa još k tome slavenskim.

Moram ovdje napomenuti da je od slavenske mitologije u ovom našem kutku svemira ostalo vrlo malo. Ono što mislim o tome ionako nije za jednu pristojnu recenziju ni rječnik, ali činjenica je da mi, koji želimo doznati više, vrlo često nailazimo na zidove u istraživanju jer je najveći dio naše baštine zauvijek izgubljen. Susjedi u Srbiji sačuvali su znatno više od nas, pa u vlastitom istraživanju nerijetko posegnem za njihovim tekstovima, ali sve zajedno je i dalje sramotno malo. 

Isto tako – slavenska mitologija ne obuhvaća samo ovo naše područje, pa ćemo Rusiju i ostatak ekipe ostaviti po strani. 

Svugdje uokolo nalazile su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja nalik njemu samom. Bio je tu Daždbog, bog sunca i kiše; prelijepa Lada, boginja ljubavi i ljepote, bio je tu Jarilo, bog plodnosti i zelenila, moćna Vlasta, božica vatre i domaćeg ognjišta, blistava Vesna, boginja mladosti i proljeća, raskošna Živa, božica života, sjajna Zora, zaštitnica jutra… Uz njih i među njima meškoljili su se sitni kućni, šumski i vodeni duhovi, pogrbljene štrolige i ponositi krsnici, veličanstvene i zastrašujuće vile, ćudljiva i nestalna bića koja su mijenjala svoja lica dok si ih promatrao, vjerna samo stalnoj mijeni. 

Za one koji u mitologiju slavenskih naroda (ili keltskih npr, jer princip je sličan) nikad nisu ulazili, smatram da je važno napomenuti da se ona velikim dijelom temeljila na prirodi i njenim zakonima, godišnjim dobima, izmjeni svjetla i mraka, polaritetu i muško-ženskim principima.

Kolo godine itekako je vidljivo u odnosima i karakteristikama slavenskih božanstava, a toga se držala i Martina, pa je za shvaćanje ponekih prizora i odnosa između likova poželjno razumijevanje nekih osnova. 
Martina je išla tragom slavenskog panteona i nekih donekle sačuvanih starih priča i ispreplela ih s magičnim bićima njenog kraja. Stvorila je neke nove priče, neke nove odnose na temeljima starih i uvela jedan nov momenat u stvaranju svijeta i priča i snova, poveznicu koja će oživjeti onaj nevidljivi svijet i ispreplesti ga s našim, stvanim – stvorila je lozu pripovjedača. 


„Misliš li da se božanstva i duhovi izgubljeni u zaboravu mogu vratiti?“, pitao je zamišljeno Lelu dok ga je hitrim korakom pratila šumskim stazama kući.

Ono što je dobila je apsolutno neodoljiv spoj sudbine i izbora, starog i novog, jave i sna, nadzemlja i podzemlja, ljubavi i straha. Priču koja me oduševila na prvu. 

Danica je Pripovjedačica. Potječe iz loze koja ima zadatak sačuvati ljudima sjećanje na magiju i stare bogove. No ona toga nije ni najmanje svjesna. Izgubivši roditelje, odgojili su je baka i djed, vrsni autori i pripovjedači, a ona je od malih nogu osjećala potrebu pisati i pričati i to joj je jedino bilo važno. Nije imala pojma da je dio nečeg što je započeto davno, davno…

Na početku svijeta, kroz priču koja se stalno ponavlja, kroz stara božanstva koja blijede u sjećanjima ljudi, i neka druga, zlokobnija i bjesnija, koja se uspijevaju održati, ali pod koju cijenu? 

Navršivši 18, izgubivši baku i djeda, Danica je, slomljenog srca, odlučila da nikad više neće pisati. I nije. Sve do trenutka kad su sve potisnute priče u njenom tijelu pobunile i prijetile da će je uništiti ako nešto ne poduzme.

 Svaka priča počinje od početka, ali neki počeci dogodili su se toliko davno da ih se malo tko još sjeća. Da je Danicu netko pitao nešto o njenim počecima, vjerojatno bi mu ispričala svoja prva sjećanja: aromatičan miris starog papira, tamne sjene teškog hrastovog namještaja s mrkim likovima u drvu koji su je strašili, police i knjige, knjige posvuda.

Pa je Danica je napisala priču, koja je postala knjiga, koja je postala hit. A nakon toga – praznina. 
Da bi pronašla izgubljeni dar, jednog se dana zaputila u staru kuću u selo koje je bilo dio njenog obiteljskog nasljeđa, a ono što je tamo stvarno pronašla zauvijek će promijeniti tijek povijesti. Da, povijesti, jer ono što se tamo dogodilo utjecalo je i na naše priče. Još smo uvijek ovdje, zar ne? 🙂 

Uokolo, šuma je promatrala, tiho i pozorno, spremna i pripravna, sa svim svojim zemnim i krilatim bićima. Vijest o Pripovjedačici širila se šaptom lahora i prenosila korijenjem, sve dok i posljednja mladica nije pripremila svoje grane.

A kako? Pa, morat ćete doznati sami. Ono što vam mogu otkriti jest to da ćete upoznati neka imena iz naših već zaboravljenih priča, sresti bogove i vile, bića o kojima se danas tek ponegdje još usmenom predajom prenose legende – naučiti nešto o svađi Peruna i Velesa, tragičnoj priči Jarila i Morane, o Moraninom ludilu, bijesu i strahu, Mokoši, Maliku, Ledi i Vesni i još ponekim bićima iz legendi, oživjelima pod bujanjem Martinine mašte. 

A Martina piše nježno, poetično, gotovo lirski. Polagano, ali odlučno plete i isprepliće niti Suđenica koje su Danici namijenile sudbinu kakvu nije ni očekivala ni tražila, ali koja je ipak samo njena. Jer ničija sudbina nikad nije zacrtana u kamenu i naši izbori su još uvijek samo naši. 

Bio je mnogo više od vjetra: šum drevne šume prožete dahom Života, zaboravljena pjesma umalo zaboravljenih bića koja su, laka poput daha, posve neometeno čitavo sebe davali u dragi stari napjev. Nježan pjev besmrtnih duša na granici postojanja nije čula samo ušima; osjećala ga je čitavim svojim bićem, dopustila mu je da je ispuni i podigne, penjući joj se polako uz kralježnicu… Na trenutak, mogla se zakleti da se tek za misao odigla od tla.

Ono što je Martina namijenila Danici podjednako će vas dirnuti i ojačati, možda potaknuti da napravite neke svoje, sasvim nove izbore. 

Jer u ovoj priči radi se ljubavi i o izborima. Borbi, ali i učenju. Dobru i zlu koji gotovo nikad nisu samo to. O strahu. Porazima. Usamljenosti. Izgubljenosti. Sreći. Pripadanju.  Nitima koje nas vode izborima koji na kraju stvaraju sudbinu.

Posebno moram napomenuti koliko mi se sviđa Martinina interpretacija Morane  – one koja je u narodu poznata kao Zima, Smrt, Tama, Nevolja, Noćna mora, Strah… Ali malo kome je poznato da Morana nije samo to. Morana je i zaštitnica, čuvarica voda, ženskog aspekta i plodnosti. Moranina zla, hladna priroda ima svoj uzrok. 

Ali svu svoju tamu već je iskoristila, prizivajući mračne sile zla u boj, podižući ledene zidove i prizivajući utvare. Ako je još i imala kakvu moć osim užasa, nije je znala koristiti. „Morana?“, pokuša Danica tiho. Nije bilo odgovora, samo tiho šmrcanje u tami.

Otkrit ćete ga u Pripovjedačici. 
Ne mogu vam dovoljno nahvaliti ovu priču i nadam se da ćete je pročitati. I nakon toga, možda poneke likove malo istražiti, jer zaslužili su 🙂 


„Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije no što se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji“,

Nek vas sve čuva Majka Mokoš ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s